Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Nikad više 2018.

Objavljeno prije

na

Ovaj tekst je započet u isto vrijeme kada je u Skupštini počela rasprava o Predlogu zakona o budžetu za narednu godinu. Dok novogodišnji dvobroj Monitora stigne do svojih čitalaca, priča u parlamentu biće gotova. A budžet usvojen.

„Nijesmo planirali povećanje plata, što ne znači da ga neće biti”, kazao je tokom rasprave ministar finansija Darko Radunović, dokazujući da su budžet za narednu godinu skrojili isti krojači koji su šili i ovogodišnji. On je, podsjetimo, krpljen dva puta, pošto su se rupe u njemu pojavile jedva dva mjeseca nakon usvajanja. Na sjednici Vlade na kojoj je donijet prijedlog o prvom ovogodišnjem rebalansu premijer Marković je ocijenio da nenajavljena odluka „nije proizvod ishitrenosti već rezultat osmišljenog pristupa, koncepta i strategije…”. Osmišljen pristup, koncept i strategiju ništa ne dokazuje tako precizno kao suština rebalansa. „Predloženim zakonom izvorni prihodi povećani su za 57 miliona eura, a rashodi za 82 miliona…”. Dobili smo, dakle, još 25 miliona deficita koji je kasnije pokriven pozajmicama ili „uštedama” na račun onih za koje Vlada ne mari. U prvih deset dana 2018. poskupili su struja, gorivo (dva puta), gradski prevoz, taksi, usluge mobilne telefonije, duvanski proizvodi, alkoholna pića, gazirani sokovi…

Početak godine obilježila je i pogibija dvojice radnika u fabrici oružja Tara. Bila je to četvrta eksplozija u mojkovačkoj fabrici za četiri godine. Krvavi bilan: troje poginulih i 14 povrijeđenih. Odgovoran – niko. Godina će se i završiti pogibijom na radnom mjestu. Nakon pada sa skele na gradilištu u Tivtu stradao je građevinski radnik iz Pljevalja. U Crnoj Gori životi na radnom mjestu se gube, u prosjeku, makar jednom u dva mjeseca.

Kad nam je proljetos predočena Strategija za proširenje EU na Zapadni Balkan shvatili smo da ni u Briselu nijesu slijepi kod očiju. Tamo je eksplicitno navedeno sve ono o čemu godinama pišu i pričaju opozicija, nevladine organizacije i mediji. Zarobljena država, povezanost vlasti i kriminala, preplitanje javnog i privatnog interesa… Sve to nije spriječilo vlast da trijumfuje prvo na predsjedničkim, a potom i na ozbiljnom paketu lokalnih izbora. I mi i oni znamo kako. „Nakon dugogodišnje izloženosti zračenju moći koja ubija slobodnu volju građana, rezultat nedjeljnih izbora mogao je biti gori”, zapisao je urednik Monitora sredinom godine na istom ovom mjestu. „Opozicija nije bila samo žrtva nasilja već i saučesnik. I ne samo sada. Svaki put kada su opozicione stranke nakon afere Snimak bezuslovno izašle na izbore, blagoslovile su pljačku.” Ispada da stanovnicima Crne Gore ne smeta što plate i penzije ne prate rast društvenog proizvoda. Što troškovi života rastu brže od zarada. Što je partijsko zapošljavanje postalo dominantan model rješavanja osnovnih egzistencijalnih problema. „U prvoj narednoj članici EU” nerado se govori da je Hrvatska put od početka pregovora do ulaska u EU prešla za šest godina. Mi za isto vrijeme nijesmo uspjeli ni da otvorimo sva poglavlja.

Dio te tajne otkrio je novoizabrani predsjednik. „Cilj Crne Gore je evropski kvalitet života, sa EU ili bez nje”, kazao je Đukanović jednom zgodom, naglašavajući kako se mi „nijesmo iz nužde opredijelili da budemo dio EU”. Što ne znači da nećemo, bude li nužde, skrenuti sa tog puta. Tamo gdje stari prijatelji sa sjetom čekaju „urečeni sastanak”.

Crna Gora će u najboljem slučaju, evropski standard dostići za četiri decenije, izračunali su ekonomski analitičari. U najgoroj varijanti, kažu, to bi se moglo dogodi tek za dva vijeka.

To daje na težini upozorenju predsjednika Ljekarske komore – da nam prijeti opasnost da postanemo „društvo bez doktora”. I ta je priča ostala u sjenci nadgornjavanja oko obilježavanja vijeka od Podgoričke skupštine i poništavanja njenih odluka u parlamentu. Baš kao i potvrda sumnji da prioritetna dionica autoputa neće biti završena u ugovorenom roku. Ili prelivanje policijske torture sa opozicionih mitinga na podgoričke i ulcinjske ulice i lokale.

Još jedan citat iz ovogodišnjih uvodnika: „Policijska tortura u Ulcinju nije incident. To je sporazum policijskih nasilnika sa vrhom policije, tužilaštvom, sa vrhom vlasti. Da su naši životi u njihovim rukama. Da se za kriminal i nasilje ne odgovara ako ste lojalni i njihovi. Naprotiv, da se nagrađuje.” Osamnaesta prolazi, ne ponovila se. Nepopravljivi optimisti vjeruju – bolje biti mora. Već je bilo bolje, strahuju oprezniji. I jednima i drugima, vrijeme neumitno prolazi.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

DANAS, SJUTRA

Dani praznih riječi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan pobjede nad fašizmom i Dan Evrope.  Ređaju se velike riječi, vlast se hvališe uspjesima proevropskim i antifašističkim, opozicija  je  jedini branik antifašizma i evropejstva.  Dani praznih riječi. Ni Evropa nema šta da slavi. Dovoljno je reći  – Gaza. Zato neka ovo budu dani nade u  budućnost. Bolju Evropu, i bolje nas

 

 

Pristižu čestitke na Dan pobjede nad fašizmom, koji je ujedno i Dan Evrope. Ređaju se velike riječi, vlast se hvališe svojim uspjesima, navodno proevropskim i antifašističkim, opozicija  je  navodno jedini pravi branik antifašizma i evropejstva. Dani praznih riječi.

Najglasniji su uobičajeno oni kojima su antifašizam i evropske vrijednosti  tek slovo na papiru. Bilo je i krajnje neobičnih poruka. Demokratska narodna partija Milana Kneževića saopštila je da se „danas, gotovo osam decenija kasnije, suočavamo sa opasnim pokušajima revizionizma istorije, oživljavanjem nacističkih ideologija i relativizacijom podnesenih žrtava”.  Kao da je saopštenje stiglo iz Ujedinjenih nacija, a ne partije koja se, između ostalog,  protivi glasu Crne Gore za Rezoluciju UN o genocidu u Srebrenici, nazivajući takav potez „sramotom i katastrofom“.  Šta je oživljavanje fašizma, ako nije negiranje genocida i pogubljenja više od 8000 muškaraca i dječaka u Srebrenici 1995, samo zbog njihovih imena.

Oglasili su se i iz DPS-a. „Dan pobjede nad fašizmom, koji obilježavamo i kao Dan Evrope, uvijek treba da nas podsjeti na žrtve koje je Crna Gora prinijela na oltar antifašističke ideje“, poručio je poslanik te partije  Andrija Nikolić. Tačno. Još samo da se suočimo sa žrtvama ratnih devedesetih, dok je ta partija vodila Crnu Goru. Kad su ljudi deportovani pod nož Radovanu Karadžiću ili iz voza odvedeni u smrt,  samo zbog imena. Podsjećanje na te zločine, uvođenje dana sjećanja i bilo kakvo drugo obilježavanje, Đukanovićeva vlast decenijama nije dozvoljavala. Dok je zarobljeno pravosuđe guralo ratne zločine duboko u fioke zaborava i aboliralo vlasti  bilo kakve ogovornosti.

Organizovanje sjećanja ne dozvoljavaju  ni novi evropejci na vlasti.  Toliko je inicijativa mirovnih organizacija da se uspostave dan sjećanja i spomenik žrtvama zločina deportacija bosanskih izbjeglica ostalo bez odgovora i poslije Đukanovića i DPS-a.

Konačno znamo: Crna Gora će glasati za rezoluciju o genocidu u Srebrenici, objelodanio je  premijer Spajić u parlamentu upravo pred odlazak ovog broja Montora u štampu. To je dobra vijest. No nije tajna: dio pripadnika vlasti negira genocid u Srebrenici. Javno su se  oglasili  protiv rezolucije UN.  Vrijeđa im, vele,  dostojanstvo i slobodarstvo. Čitava priča o crnogorskim  amandmanima na Rezoluciju je za domaću upotrebu. To je  pokušaj amortizacije udara koji dolaze od strane Vučića i Dodika, ali i  dodvoravanje svojim partijskim i biračkim masama. Za nesuočavanje sa prošlošću i selektivno pamćenje ogromnu  odgovornost snosi bivša vlast. Novoj nije ni padalo na um da zaviri  u to nasljeđe bivšeg režima. Naprotiv. Pavle Bulatović, nekadašnji ministar Unutrašnjih poslova, koji je potpisao nalog za hapšenje i deportaciju bih izbjeglicja već je dobio ulicu u Pljevljima. Demokrate se evo upinju da, kao nagradu za životno djelo ulicu  dobije i u Podgorici.

Nemamo šta da slavimo. Nema ni Evropa u kojoj  jača radikalna desnica koja će, kako se osnovano predviđa, uskoro biti nikad jača i u Evropskom parlamentu.  Za stanje duhova u Evropi dovoljno  je reći – Gaza. I njene strahote, koje evropske prestonice odbijaju da vide.

U Njemačkoj  je  zabranjen ulazak Janisu Varufakisu, bivšem ministru finansija Grčke, jednom od najznačajnijih intelektualaca današnjice,  u tu državu 12. aprila, kada je trebalo da prisustvuje Palestinskom kongresu. Prethodno je upitan – Zašto Palestinski kongres, kazao: „Kao Evropljani, mislim da je važno da se uzdržimo od osuđivanja bilo Izraelaca ili Palestinaca kada smo mi, Evropljani, ti koji smo uzrokovali ovu beskrajnu tragediju: pošto smo vekovima praktikovali ekstremni antisemitizam, što je dovelo do jedinstveno stravičnog Holokausta, decenijama smo saučesnici u sporom genocidu nad Palestincima, kao da dve nepravde čine pravdu“.

“Najbogatije, najmoćnije zapadne zemlje, one koje veruju da su predvodnici savremenog sveta u posvećenosti demokratiji i ljudskim pravima, otvoreno finansiraju i podržavaju izraelski genocid u Gazi”, primijetila je prošlog mjeseca Arundati Roj,  svjetski slavna indijska književnica. I poručila: “  Ali milioni demonstranata na ulicama Evrope i SAD su nada za budućnost svijeta.”

Neka ovo budu dani nade u  budućnost. Bolju Evropu, i bolje nas.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Neizvjesna prošlost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Djelovi vlasti  retuširaju  devedesete, ponovo zaogrćući zločince izločine plaštom “cijelog naroda”.  Obespravljeni radnici roštiljaju umjesto da se bore za svoja prava. Odbjegli tajkun –nekon ekstradicije – nastupa kao žrtva bivšeg režima. Društvu u kome je prošlost toliko neizvjesna, ni budućnost ne može biti bolja

 

 

Praznik rada obilježen je širom Evrope i Azije. Uglavnom tradicionalno.  U Grčkoj se štrajkovalo, turski demonstranti sukobili su se policijom, uhapšenih je bilo i u Parizu gdje su se radničkim protestima pridružili propalestinski i antiolimpijski demonstranti.

Protestne povorke prošle su i ulicama Tokija, Seula, Berlina, Sarajeva, Skoplja… U Beogradu je prvomajski skup organizovan u čast radnika koji su stradali na radnom mjestu. Tokom prošle godine njih 42 je poginulo, a više od 800 je teško povrijeđeno na poslu.

Od dva reprezentativna sindikata u Crnoj Gori jedan je 1. maj proveo – neradno. Uz prigodno saopštenje. Drugi je protestnu šetnju zamijenio manifestacijom pod sloganom Dan otpora, ne odmora. Za prvih 500 posjetilaca obezbijedili su poklon. “Glavni problemi su i dalje rad na crno, neplaćeni prekovremeni sati  kao i nesigurnost ugovora o radu”, saopštili su sindikalci najavljujući manifestaciju.

Prvomajska letargija nije dokaz kako Crnom Gorom teku med i mlijeko. Mada mlijeko umalo, izistinski, nije poteklo ulicama Podgorice. U znak protesta ovdašnjih farmera, nakon što su ih otkupljivači i prerađivači nedavno obavijestili da privremeno obustavljaju otkup mlijeka zbog prevelikih zaliha. Stvar je spasio resorni ministar, ugovarajući da se višak mlijeka izveze u BiH. Gubitak će, saopšteno je, međusobno podijeliti proizvođači, otkupljivači i država. Lakše je to, nego razmišljati o preradi i plasmanu jogurta, sira ili maslaca.

Dok hranu uvozimo, zanimacije su nam domaće.

Nakon višegodišnjeg odsustva, Duško Knežević je ponovo u Crnoj Gori. “Previđajiću” da je izručen iz Londona, kako bi mu se u Podgorici sudilo zbog više krivičnih djela, Knežević zauzima pozu žrtve bivšeg režima. Poručuje da se vratio kako bi spasio preostalu imovinu. I da će izdržati, kao što je “izdržao devedesete i tuču sa Milom”. Svije se čovjeku tuga na srcu kad se  sjeti kako se sve to Knežević “mučio” od devedesetih nadalje. Dok je od države dobijao ono što sada brani kao svoje. Kako su teške bile njegove tuče sa Đukanovićem u Podgorici, Budvi, Baru, Hercegnovom, Beogradu, Moskvi, Dubaiu, San Tropeu. I ko zna još đe. I koliko je sve to koštalo stanovnike njihove države, njegovih/njihovih preduzeća, fondova, banaka, televizija… u izgubljenoj imovini, pokradenom novcu, neisplaćenim zaradama, ugašenim radnim mjestima ili godinama neuplaćenog radnog staža.

Da ne pominjemo političku korupciju kojom je Knežević godinama kupovao obilje poslovnih mogućnosti. I nekažnjivost. Sve to je, izgleda, spreman pokušati ponovo. “Ja nemam zašta da odgovaram, nigdje nisam bio odgovorno lice ni u bankama ni u tim kompanijama”, poručio je. Obećavajući da donosi plavu torbu. Umjesto novca za namirenje dugova.

Devedesete, preciznije, retuširanje onoga što se tada dešavalo, preokupiralo je i dobar dio vlasti. U fokusu je rezolucija o genocide u Srebrenici o kojoj će se uskoro glasati u UN.  Premijer je odbacio ideju da se Crna Gora priključi kosponzorima rezolucije, ali je najavio da će za nju glasati. To je ranilo dušu predsjedniku skupštine. Glasanjem za rezoluciju, kaže Andrija Mandić, Crna Gora bi okrivila cijeli srpski narod, I oskrnavila svoje vjekovno dostojanstvo.  Pa se nada da će premijer voditi računa o dostojanstvu i vitalnim interesima zemlje i naroda koji žive u njoj. I u ime tog dostojanstva  i vitalnosti, poreći genocid o kojem je rezoluciju usvojila i Skupština, kojom sada rukovodi Mandić.

Jasno je, svakome elementarno verziranom i dobronamjernom, da ta priča nema veze sa bilo kojim cijelim narodom, već sa autorima, promoterima i izvođačima zločina – ne samo genocida u Srebrenici – te njihovim pomagačima i sljedbenicima. Njihovo ogledalo je u pitanju. Zato su spremni da se po svoj širini i dubini bore za preradu prošlosti. Obećavajući bolju budućnost.

Samo, u društvu u kome je prošlost toliko neizvjesna, ni budućnost ne može biti bolja.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Pomalo je tužno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Danijel Živković, novi šef DPS-a, Đukanovića je nastavio da prati u stopu. Ne samo da je stajao uz njega na sahrani Mićunovića u Nikšiću, nego ga je  propratio i u nedavnim javnim nastupima i prijetnjama nakon hapšenja Lazovića i Katnića. Kao da mu je ovaj, ne daj Bože,  još šef

 

Milo Đukanović na sahrani Brana Mićunovića. I nije neko iznenađenje. Vidjeli smo ih skupa na međunarodnoj optužnici za šverc cigareta, na svadbama, sahranama… Nije neko iznenađenje ni  Đukanović koji prijeti.  I to smo gledali. Decenijama. Deratizacije, progoni, hajke i napadi na kritičare.  Đukanović, na kraju, ima svoje razloge. Štiti imovinu i slobodu.  Kako nekad, tako i danas.  Novo rukovodstvo DPS-a, poređani uz bivšeg šefa na sahrani Mićunovića, decenijama povezivanog sa podzemljem,  sa kojim nijesu dijelili ni optužnice  ni poslove,  to je već pomalo iznenađenje. Pomalo je i tužno, kako ono pjeva Bijelo Dugme.

Bez obzira što nema gotovo nikog ko je povjerovao da se u DPS-u, nakon Đukanovićevog odlaska, išta suštinski mijenja, nakon ovonedjeljne slike iz Nikšića, ugašene su i one male nade da bi podmlađeni DPS to mogao jednom učiniti. Možda neko novo rukovodstvo.

Danijel Živković, novi šef DPS-a, Đukanovića je nastavio da prati u stopu. Ne samo da je stajao uz njega na sahrani u Nikšiću, nego ga je gotovo u riječ propratio i u nedavnim javnim nastupima i prijetnjama, nakon hapšenja Zorana Lazovića i Milivoja Katnića.

Živković je, protestujući zbog hapšenja bivšeg specijalnog tužioca,  pozvao “sve aktere da se vrate poštovanju vladavine prava i principu poštovanja dostojanstva svakog pojedinca”, uz ocjenu da bi sve drugo značilo “guranje države u dramu koja može imati nesagledive posljedice, jer se u Crnoj Gori uvijek znalo da glava bez obraza ne vrijedi te da se čast i ugled brane svim sredstvima”.  Ne znaš šta je gore. To što Živković Đukanovićevo doba, o kom su blagim diplomatskim jezikom govorili kao o vremenu zarobljenih institucija, vidi kao vrijeme vladavine prava. A vrijeme ratova, siromaštva, korupcije, obespravljenih, kao vrijeme poštovanja dostojanstva svakog pojedinca.  Ili to što najavljuje dramu sa nesagledivim posledicama samo zato što tužilaštvo radi svoj posao.

“Javnost pamti da je bivši glavni specijalni tužilac vodio i niz slučajeva koji su rezultirali lišavanjem slobode brojnih funkcionera DPS. Nijesmo to nikada komentarisali – već smo kroz poštovanje pretpostavke nevinosti ostavljali institucijama da rade svoj posao”,ocijenio je Živković.   Istina je, niko iz DPS-a nije nikada komentarisao kada su institucije koje je Đukanović kontrolisao, žrtvovale ili sklanjale svoje.  Pa čak ni oni koje su žrtvovani. Svetozar Marović, recimo, još ćuti. Omerta.

Ima još nešto gore. „Svjestan sam da Milivoju Katniću neće pomoći obraćanje predsjednika, ‘organizovane kriminalne grupe’ kako neki od njegovih progonitelja nazivaju Demokratsku partiju socijalista“, kaže Živković. Novi lider DPS-a ipak zna kako se definiše nasleđe koje je pristao da nosi. I ništa. Nosi ga. Iako ne strepi ni za slobodu ni za imovinu.

“Reforma Demokratske partije socijalista (DPS) ne znači samo personalne i strukturne promjene, već i novi način pristupa politici, u skladu sa novim vremenom i postavljenim političkim ciljevima”,  govorio je Živković prije nekoliko mjeseci dok je bio kandidat za predsjednika te stranke. Najavio je da će  fokus partije kad je preuzme biti – sistemska reforma obrazovanja, jednake šanse za zdravstvenu zaštitu, pažljiva socijalna politika, održiva ekonomska politika…Za sada je odbrana Đukanovića jedina politika koja je u fokusu novog rukovodstva DPS-a.

Ništa novo. Još jedna potrošena politička figura.

Milen PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo