Botunjani  traže od gradonačelnika Podgorice da se zakune pred ikonom da im kolektor neće naškoditi,  tužilaštvo tri dana od pjevanja četničkih pjesama na Bogojavljanje „prati dešavanje“, a Ivan Vuković podršku DPS budvanskom budžetu kojim se SPC čašćava  milion eura krsti u „uvažavanje vjernika“. Pa vjeruj- dogodine u Evropi.  Dešavaju se čuda. Možda se desi čak i ono da se Knežević pred ikonom zakune da će izaći  iz krvave vlade

Još jedna nadrealna sedmica u Montenegru. Tužilaštvo i dalje “prati dešavanja povodom plivanja za časni krst u Podgorici“, iako su se pravoslavni plivači, pošto su se okupali u ledenoj Morači i napjevali četničkih pjesama uz prisustvo nasmiješenog sveštenstva MPC, odavno razišli. Botunjani, sumnjičavi u nauku i sve živo osim Milana Kneževića, pronašli su rješenje:  zatražili su od gradonačelnika Podgorice da se zakune pred ikonom da im kolektor neće škoditi. Poslanik DPS Ivan Vuković odluku te partije da glasa za budvanski budžet kojim se predviđa da se SPC časti sa milion eura, objašnjava „uvažavanjem vjernika“. Svejedno, vjeruj – dogodine u Evropi. Dešavaju se čuda. Možda se desi čak i ono  da se Knežević  pred ikonom zakune da će izaći iz krvave vlade.

U šta god da se Saša Mujović zakune,  zetski parlament će ove sedmice, najavili su, donijeti odluku kojom se zabranjuje izgradnja kolektora.  Jeste da takva odluka nije u nadležnosti lokalnog parlamenta, ali ko te pita. Ko još vjeruje u institucije i zakone. Osim možda Vladislava Dajkovića, koji je uložio žalbu na odluku gradonačelnika Podgorice da ga suspenduje zbog botunskih aktivnosti u radno vrijeme. Za čudo Božje, ovog se puta nije pozvao na Hrista, nego na slobodu izražavanja i međunarodne konvencije.

Odluku o zabrani izgradnje kolektora zetski parlament će donijeti bez glasova DPS. Ta je  partija  saopštila da neće prisustvovati sjednici. Pobrojali su sve dosadašnje trenutke „kad su stali uz Botunjane“  i podržali referendum u Zeti „bez obzira na naše stavove“. Najavili su da ovoga puta „neće biti dio još jedne prevare i zloupotrebe pitanja Botuna“. Dosta su i bili.  Istovremeno, Demokrate su zetskom parlamentu podnijele  amandmane  na odluku da se zabrani izgradnja kolektora, što je predsjednik Zete Mihailo Asanović oštro kritikovao i ocijenio kao „prihvatanje izgradnje postrojenja“.  Asanović izgleda nije primijetio da je na državnom nivou odluka o izgradnji davno donijeta.  I glasovima ministara bivšeg DF.

Stigla je i vijest da ministri Kneževićevog DNP ni na ovonedjeljnoj sjednici nijesu Vladi zvanično ispostavili cijeli niz uslova kako bi u njoj i ostali.  Zvanično, čekaju premijera Spajića da se vrati iz Davosa.  A i, ono,  Vladu je lakše uslovljavati iznutra, i kočiti evropske obaveze.

Ne ignorišu se zakoni samo u Zeti. Iz VDT su povodom veličanja četničkih zločinaca na proslavi Bogojavljanja,  saopštili da će ukoliko ocijene da postoji osnov za formiranje predmeta povodom bilo kojeg slučaja, javnost o tome biti blagovremeno obaviještena. Nijesu se više oglašavali, što valjda znači da je  sve bilo u redu.

A bilo je ovako:  uz prisustvo poglavara MPC, na minus i nešto oskudno obučeni vjerujući muškarci pjevali su na obali Morače – “izvidnica, izvidnica Pavla Đurišića, prethodnica, prethodnica vojvode Đujića”. Repertoar nije prošao bez Od Topole pa do Ravne gore. Normalno.

Nakon što je mitropolit Joanikije četničkog komandanta i ratnog zločinca Pavla Đurišića prošle godine prozvao „herojem nepobjedivog karaktera“  i nikom ništa, a tužilaštvo još ne uspijeva da nađe Đurišićev kip skriven  u crkvenim objektima kraj ikona, „veselje“ na kom se veličaju četnički zločinci  sad dođe čista relaksacija.

“Nečinjenje nadležnih poslalo je jasnu poruku da je javno veličanje zločinačke ideologije dozvoljeno, stvarajući ambijent u kojem se ona danas nesmetano ispoljava, uključujući i okupljanja na kojima prisustvuju nosioci javnih funkcija ili rukovodioci obrazovnih ustanova”, saopštilo je više organizacija civilnog sektora, koje su osudile veličanje ratnih zločinaca na proslavi Bogojavljanja, i pozvali tužilaštvo da reaguje.

U to čudo slabo ko vjeruje. Mnogo je vjerovatnije da i tužilaštvo „uvažava vjernike“.

Milena PEROVIĆ

Najvećom svjetskom nagradom za mir predsjednik crnogorske skupštine, Andrija Mandić bi da okiti onoga koji ne samo da je podržavao Natanjahua u sprovođenju genocida i etničkog čišćenja Gaze, nego je planirao i da je kupi i pretvori u rivijeru. U međuvremenu, osmislio je model da teritorije koje mu se dopadnu samo uzme. Jedino što ostaje je – stid

Jedna dobra vijest za početak.  Ode Vladislav Dajković. Ostale baš i nijesu. Osta Milan Knežević. Tu su i Andrija Mandić i njegov mirotvorac Donald. I Vučićev svet. I Trampov svet.

Knežević iz “krvave vlade” nije izašao. Obećao je, ali sad ima nove “zahtjeve”. Izaći će iz vlasti ako mu se ne ispuni sva sila srpskih pitanja. Od jezika pa nadalje. Botun je za malo pa i zaboravio. Kako je sam tvitnuo, on i Vučić nisu ni pričali o Botunu.  Ko da je  bitno šta je, sve dok se koči ulazak Crne Gore u EU. Biće ovo dvije duge godine.

Mandić je možda malo razočarao Beograd jer smatra da sad „nije trenutak“ za Kneževićeve teme, ali on svakako im veće ambicije. Ne bi više da u srpskom svetu bude samo potrčko. Šta je Vučić spram Donalda. Predsjednik parlamenta  je, obradovali su nas iz Skupštine, skupa sa predsjednikom Kongresa SAD Majkom Džonsonom i predsjednikom Kneseta Amirom Ohanom,  predložio  predsjednika SAD-a Donalda Trampa za ovogodišnju Nobelovu nagradu za mir. Mandić je objavio  da se “osjeća ponosno” što je potpisao nominaciju. Građanima je ostalo da biraju “osjećanje” povodom toga što je njihov predsjednik parlmenta za Nobela predložio svjetskog moćnika koji je međunarodno pravo i ostale demokratske vrijednosti spakovao u gepek. Iz kog raste svijet u kom je nasilje zakon. Mandić je prethodno standardno čestitao neustavni Dan Republike Srpske. On, Donald, Dodik. Bratstvo.

Ima još. Mandićevi saradnici su pošli pravac u Izrel da tamo Trampa predlože za Nobela.  Kako se navodi u saopštenju crnogorskog parlamenta, šef Kabineta predsjednika Skupštine Mirko Miličić, generalni sekretar Skupštine Boban Stanišić i predsjednica Jevrejske zajednice Crne Gore i savjetnica predsjednika Skupštine Nina Ofner Bokan sreli su se sa predsjednikom Kneseta Amirom Ohanom i uručili mu pismo predsjednika Mandića, kao i inicijativu o kandidovanju predsjednika SAD za ovogodišnju Nobelovu nagradu za mir.  Dakle ne bilo ko, nego predsjednik državnog parlamenta, državnik, je „ponosni“  tu pokraj krhotina  Gaze.  A najvećom nagradom za mir želi da okiti onoga koji ne samo da je podržavao Natanjahua u sprovođenju genocida i etničkog čišćenja Gaze, nego je planirao i da je kupi i pretvori u rivijeru. U međuvremenu, osmislio je model  kako da teritorije koje mu se dopadnu i ne kupuje. Samo uzme. Jedino što ostaje je – stid.

Evropljani nas i ove sedmice ohrabruju. U Evropskom parlamentu čulo se  da  Crna Gora uz Albaniju ima najbolje rezultate u ispunjavanju reformi kad su u pitanju sredstva iz Plana rasta.  Komitet stručnjaka Savjeta Evrope za evaluaciju mjera za borbu protiv pranja novca i finansiranja terorizma (Manival) saopštio je da je Crna Gora značajno unprijedila mjere protiv pranja novca i terorizma.  Prije koju godinu zamalo nas nijesu izbacili iz članstva.

Mali štrikovi i velika ohrabrenja Brisela nijesu dovoljna. Znamo mi nas. Crnoj Gori predstoji ključna godina kada su u pitanju reforme i zatvaranja poglavlja, kako bi ušla kroz širom otvorena vrata Evropske unije. Godina koja je počela Kneževićevim botunima i Mandićevim ponosom, govori da će ionako veliki izazov za zemlju biti dodatno otežan Vučićevim kamenom u točkovima. Nadograđen i  Mandićevim poimanjem Zapada i demokratije.

Crnogorski građani i dalje u ogromnom procentu žele u EU. Odgovornost da tamo i stignu, nije samo na vlasti i njenoj sposobnosti da se izbori sa svojim kočničarima.  Nego na cjelokupnoj političkoj klasi, koja se zaklinje u Evropu dok gleda samo svoje sitne partijske interese. Ulazak u EU mora postati zajednički, javni interes. Tačka spajanja. Posljednji je trenutak da se uspostavi savez za EU. Formalni i neformalni. U protivnom, antievropske snage će jačati i nametati svoj kurs Crnoj Gori. Povesti je u znane predjele: u novi krug prošlosti.

Milena PEROVIĆ

Godinu  što odlazi smo nekako pregrmili. Hranili se iluzijama i dozivali nadu. Dolazeća 2026., mogla bi prelomiti na koju ćemo stranu. Naprijed ka EU ili nazad u modifikovane devedesete. U srpski svet. Od nas zavisi

Dok do vas stigne ovaj dvobroj Monitora neko bi već mogao ugrabiti da, na društvenim mrežama, objavi: zahvaljujući Vladi i vladajućoj parlamentarnoj većini, 2026. godina stići će tačno na vrijeme, u ponoć 31. decembra!

Zapravo, sudeći po neuobičajeno radnoj atmosferi u parlamentu moglo bi se dogoditi da Nova godina porani i dođe prije nego se u državnom parlamentu u Podgorici usvoji sve ono što je vlast naumila i obećala. Ili što joj i u preostalih dan-dva odlazeće godine pane na um. Recimo, zakon o Skupštini. Odnosno, ljetos “zaboravljeni” prijedlog izmjena i dopuna Zakona o javnim okupljanjima. Svašta je moguće.

Dogodine, saznaćemo šta je sve usvojeno, a šta još nije. Da li smo odsustvom ozbiljnije rasprave o Zakonu o budžetu za 2026. oborili kakav svjetski rekord. Šta o združenoj akciji tandema Milojko Spajić – Andrija Mandić  “sto zakona za pet dana” misle  partneri u Briselu, a šta sudije Ustavnog suda, koliko god da ih tamo bude bilo u dogledno vrijeme.

Neće to biti lako. Početkom decembra, Crna Gora bila je država sa nekih 800 važećih zakona, ne računajući podzakonska akta poput uredbi, pravilnika, odluka… Nakon aktuelnog parlamentarnog juriša na zakonodavstvo,  približno svaki deseti zakon u crnogorskom pravnom poretku biće izmijenjen ili potpuno nov.

Posljedice tih novina spoznaćemo naknadno. Možda dogodine, kada nam se u ličnim i zajedničkim (državnim i lokalnim) budžetima pojave novouvedeni rashodi o kojima se sada ne govori. Namjerno, uglavnom.

Kad oposle to što su započeli, Vlada i parlament će, dogodine, raditi na privremenom zatvaranju preostalih pregovoračkih poglavlja. Kako ih je skoro  dvostruko više od onih što smo ih, makar privremeno, zatvorili (21: 12) biće to veliki posao. Da li će zvanični Brisel i Podgorica uspjeti sve to da zguraju u narednih 12 mjeseci, vidjećemo. Moglo bi se pokazati da je još interesantnije pitanje mogu li građani Crne Gore sve to ispratiti i procesuirati makar na elementarnom nivou: ko, šta, kako, zašto…?

Crna Gora 2026. neće biti gradilište deset dionica autoputa, što je premijer najavljivao prije dvije godine. Uspjeh će biti ako nakon višegodišnjih priprema započne gradnja dionice Andrijevica – Mateševo. Još ako se, u novom “krajnjem” roku, okončaju radovi na saobraćajnici Tivat – Jaz, biće razloga za veselje.

Prije nego se suočimo sa rastućim nezadovoljstvom poljoprivrednika, zdravstvenih radnika, autoprevoznika… Pa pitanjem šta će biti sa Aerodromima. A šta sa Termoelektranom, Svetim Stefanom, skijalištima na Bjelasici i Durmitoru, Plantažama…? Kako rješiti ekološku katastrofu u Pljevljima, a kako izbjeći da se slična situacija ponovi u Podgorici, Zeti i dalje, nizvodno, sve do ušća Bojane u Jadransko more? Gdje je gornja granica zaduženja da bi se omogućilo koliko -toliko nesmetano funkcionisanje javne finansije? Nakon što i dogodine uzajmimo 1 – 1,5 milijardu.

Da li će tzv. identitetska pitanja i najava izmjena Ustava mimo važeće procedure doći na dnevni red prije prijedloga o isplati 13. plate i penzije?  Da li će se, u lokalu, prije zavaditi i “razvesti” predstavnici vlasti ili opozicije na državnom nivou? Šta ćemo sa strancima, policajcima, potencijalnim dvojnim državljanima…?

Dogodine. To u Crnoj Gori nije samo vremenska odrednica. To je obećanje i odbijanje, nada i izgovor, a često sve skupa, u istoj rečenici. Godinu  što odlazi smo nekako pregrmili. Hranili se iluzijama i dozivali nadu. Dolazeća 2026. mogla bi prelomiti na koju ćemo stranu. Naprijed ka EU ili nazad u modifikovane devedesete. U srpski svet. Od nas zavisi.

Zoran RADULOVIĆ