Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Preraspodjela treme  

Objavljeno prije

na

Ishod ove bitke za promjene ne avisi od režima,  već od  alternative.  Kad  Đukanović ode i počne krivični postupak protiv njega, kad  padne Vlada i podnesu ostavke ili  budu smijenjeni vodeći tužioci,  tek tad opozicija može početi  razgovore  o  stvaranju tehničke vlade, koja bi pripremila uslove za fer  izore

 

Migo ima tremu. To je, u  načelu, lijepa ljudska mana. Svi smo imali i svi imamo tremu. Migov je slučaj specifičan.  On, takoreći državotvorac,  često se   obraća sljedbeničkim masama. Tada ga obuzme.  Nema on tremu pred masama kao takvim. Njegove ruke se znoje, njegovo  srce ubrzano lupa, glas mu podrhtava, zbog  prisustva jednog jedinog čovjeka. Partijskog i sveukupnog Vođe.

Migo je doživio  ono  najgore što jednog partijskog vojnika moža da zadesi. Umjesto da Vođa brani njegovu  junačku ulogu u dokumentarcu Kovertiranje, specijalni državni tužilac je ovlašten da Miga Kurira  osumnjiči kao člana organizovane kriminalne grupe koja pere novac.  Ne kao člana praonice  koju predvodi onaj pred kojim on ima tremu, nego kao posilnog Duška Kneževića. Pred kojim, vidjeli smo, Migo nema nikakvu tremu. Nema pravde na tom svijetu. Migo je,  kakav god ishod  tužiteljske radnje ispadne,  izdvojen, označen kao moguća ritualna žrtva. On trpi i šuti. Trema.

Pravo je što je  epicenter građanskog  protesta  minule subote  bio  baš ispred tužilaštva. Bio je to na neki način i glas zamuklog Slavoljuba Miga Stijepovića. Osnovano se sumnja da i tužioci  Ivica Stanković i Milivoje Katnić imaju tremu, i da neće  započeti krivični postupak protiv glavnog u operaciji Kovertiranje.

Sve,  od Miga pa dalje, ukazuje kojim pravcem mora ići pokret otpora u razbijanju i preusmjeravanju treme. Vidjeli smo  da  je  Vođa na onoj slavnoj konferencij  za novinare izgledao  kao da se u njega uselio Migov duh.  Snažni građanski  protesti mogu da ga  održe  u tom blaženom  stanju. Što njegova  trema bude jača,  kod drugih će popuštati.  Kod građana,  kod opozicionih lidera, kod njegovih  patijskih drugova, možda  jednog dana i kod Miga, lično.  Treba li   pominjati, i ovaj razgoropađeni bankar, nekad je imao tremu pred Vođom.  Ništa manju nego Migo.

Vrijeme je  za konkretne, usaglašene poteze. Građanski pokret već na sljedećem protestu treba da objelodani  minimum zahtjeva koji će važiti za sve koji žele promjene. Kad  Đukanović ode i počne krivični postupak protiv njega, kad  padne Vlada i podnesu ostavke ili  budu smijenjeni vodeći tužioci, tek tad opozicija može početi  razgovore  o  stvaranju tehničke vlade, koja bi pripremila uslove za fer  izore. Sve drugo je parada i saučesništvo.

Različiti akteri imaće posebnu ulogu.  DPS ne drži sam sebe na vlasti, već ga podupiru  partneri.  Prije svih  Bošnjačka  stranka i Socijaldemokrate. Izlaskom iz vlade oni  bi mogli doprnijeti da  prelazak  Crne Gore u postđukanovićevsku eru bude manje dramatičan. Sićušne su šanse da se to desi. Samo, red je da Husović i Brajović znaju šta su sebi natovarili na grbaču.  Neki tvrde da Duško Marković pravi otklon od Vođe  i da  želi drugačiju Crnu Goru. Evo mu  prilike. Neka krene u susret zahtjevima građana i podnese ostavku. Tako bi pala Vlada. Mali je to korak – ali za slobodnog čovjeka. U dijelu javnosti vlada mišljenje da je tužilac Stanković   manje pod nadzorom  nego  Katnić.  To može lako da  potvrdi. Samo neka  pokrene proceduru za smjenu  Katnića, ili  hitno podnese ostavku. Toliko.

Opozicioni lideri nemaju izgovor. Svaljivanje krivice na građane zbog nesmjenjivosti vlasti  je nepošteno. U nekoliko  navrata u posljednjih desetak godina  birači su u teškim uslovima pobjeđivali režim. Onda se redovno   pojavljivalo dovoljno prebjega i kretala otvorena ili slabo  prikrivena saradnja sa vlašću. Oko metoda borbe,  u opoziciji se moraju dogavarati, bez isključivosti. Može on biti i različit. Realno,  građanski pokret bi bio ojačan ako sve opozicione  partije, kad se zatalasa,  napuste  parlament. Ogole prirodu režima.

Sad, zamislimo  predvodništvo DPS-a  kao  malodobnu ekipu iz kvarta.  Tako,  okupili se oni na ćošku,  i zanio se  njihov predvodnik i priča  on pripovijest sličnu ovoj  velikog Vođe. O neplaćenom  bankarskom dugu, o vili,  o Dubaiu, o drugarskom pokriću za legalizaciju prvih miliona. Ko bi mu povjerovao? Bez brige,  niko  ni od partijskih drugova ne vjeruje Đukanoviću. On zna da mu ne vjeruju. I ne vjeruje nikome od njih. Svijet punog kruga laži je drugo ime za svijet u raspadanju.

Ishod neće zavisiti od režima, već od  alternative.  Ova će bitka pokazati  postoji li  drugačija Crna Gora. U  opoziciji,  u društvu,  na ulici, u ulazu. U nama. Ako  ovako raštimovani režim opstane, ostaćemo zatočenici. Vlastitog ništavila.

 

Esad KOČAN

Komentari

DANAS, SJUTRA

Evropski, pa se ne vidi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Treba poslušati predsjednika Đukanovića kad kaže premijeru Abazoviću da Open Balkan nije dobra opcija kao alternativa Evropskoj uniji. Put u EU, ispravno tumači Predsjednik, od nas traži  ispunjavanje evropskih standarda. Nego, kad jednom ispunimo te standarde, hoće li i tada o njima moći da drže govore oni koji su ih nemilosrdno i temeljno satirali. Decenijama. Naočigled Brisela

 

Stigao je još jedan non paper dokument Evropske komisije o borbi Crne Gore protiv korupcije i organizovanog kriminala. U dokumentu su, uobičajeno, i pohvale i kritike. Baš kao što su stizale i u doba Đukanovića dok su institucije zarobljavane, rastao organizovani kriminal i cvjetala korupcija. Slušajući ovdašnje zvaničnike, čovjek bi mogao pomisliti da najnoviji dokument iz Brisela pokazuje da se u međuvremenu desio suštinski napredak. Da više nijesmo ona zemlja u   kojoj pravda još nije pokucala na svačija vrata, u kojoj su ratni zločini na čekanju, a institucije politizovane.

Savjetnik premijera Abazovića i doskorašnji ministar unutrašnjih poslova Sergej Sekulović, komentarišući non paper, saopštio je da je zadovoljan pohvalama. Konstatovao je da su „stvoreni zdravi temelji za sistemsku borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala”. Velike riječi za malo rezultata.

Pohvale smo, inače, primili za hapšenja pripadnika kriminalnih  klanova. U periodu na koji se odnosi non paper, od juna prošle do aprila ove godine, Specijalnim državnim tužilaštvom je najvećim dijelom rukovodio Milivoje Katnić, lično, koji je u februaru otišao u penziju. Tako bi se moglo reći da pohvale iz Brisela pripadaju ne samo policiji nakon avgusta 2020. godine i pada DPS-a, nego i dugogodišnjem čelniku specijalnog tužilaštva, koji je postao sinonim za selektivnu pravdu, i u čije su doba kažnjavani samo oponenti Đukanovića. Katnićevi rezultati na polju organizovanog kriminala dosezali su tek do kriminalnih grupa, iako po definiciji organizovani kriminal podrazumijeva i podršku politike i političkog sistema. Toliko i o pohvalama iz Brisela, ali i o našim „zdravim temeljima”.

Kritike su uobičajene. Podsjećanje da nismo ništa uradili na polju ratnih zločina, da su institucije i dalje pod poltičkim uticajem, i da se i dalje mora raditi na nezavisnosti pravosuđa. Gotovo identične onima u doba Đukanovića.

Ne govori premijer Abazović zato slučajno u budućem vremenu na sastanku u Briselu. On je nakon sastanka sa kopredsjedavajućim Parlamentarnog odbora za stabilizaciju Evropske unije Vladimirom Bilčkikom, kazao da se u Briselu osjeća pozitivna energija prema Crnoj Gori i poručio da „smo uvjereni da će opipljivi rezultati koje ćemo postići u Crnoj Gori kada je u pitanju vladavina prava rezultirati brzim napretkom na putu integracija“. Još samo da ih postignemo.

U budući non paper, svakako ćemo ubilježiti posljednja hapšenja predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice, predsjednika Privrednog suda Blaža Jovanića, te istrage novog tužilaštva o vezama policajaca sa organizovanim kriminalom. Biće to novi povod za samohvale. No, pitanje odgovornosti za sistem u kom je predsjednica Vrhovnog suda mogla godinama neometano da radi za sebe i kumove, pa i iz penzije da diktira sudijama presude, kako sada to svjedoči, niko ne postavlja. Ni Evropa, ni domaći zvaničnici. A dok pravda ne zakuca na vrata svih onih koji su takav sistem učinili mogućim, hranili ga i održavali, ništa od naših „zdravih temelja”.

Tvorac režima, opjevani gospodar svega postojećeg u Crnoj Gori, u ove pretprazničke dane evo brigu brine o evropskoj budućnosti poharane zemlje. Treba poslušati predsjednika Đukanovića kad kaže premijeru Abazoviću da Open Balkan nije dobra opcija za Crnu Goru kao alternativa Evropskoj uniji. Put u EU, ispravno tumači Predsjednik, od nas traži ispunjavanje evropskih standarda. Nego, kad jednom ispunimo te standarde, hoće li i tada o njima moći da drže političke govore oni koji su ih nemilosrdno i temeljno satirali. Decenijama.  Naočigled Brisela.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Saučesnici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Administracije SAD i EU i crnogorska mafiokratija

 

Dokumenti Europola o integraciji vrhova vlasti i vrhova organizovanog kriminala u Crnoj Gori, samo potvrđuju ono na što su autor ove kolumne i Monitor, i drugi, mada ne toliko brojni, ukazivali godinama, pa i decenijama. Ali razloga za zadovoljstvo nema. Zbog čega? Umesto podrobnijeg obrazloženja, slede samo tri plus tri kratka pitanja, i tri plus tri kratka, veoma kratka odgovora.

Prvo, da li je moguće da Milo Đukanović, naš Vrhovnik, vrh svih vrhova u našoj maloj i jedinoj, u poslednjih trideset godina, o svemu ovome nije ništa znao? Ili, preciznije, da li je moguće, da on, i u svemu ovome, nije bio sami vrh, ili, još preciznije, dvostruki vrh, istovremeno vrh vlasti i vrh organizovanog kriminala? Moguće, mada malo, veoma malo verovatno, ako ne i nemoguće.

Drugo, da li je moguće da Europol ima sve za sve, u našoj maloj i jedinoj, od bivše vrhovne sutkinje, do poslednjeg policajca, a da nema ništa, baš ništa, za našeg Vrhovnika? Moguće, mada malo, veoma malo verovatno, ako ne i nemoguće. (I, ovde, još samo jedno kratko potpitanje, ako Europol ovo ima i za našeg Vrhovnika, a sa time ipak ne izlazi u javnost, da li je to zbog toga što ovoga čuva za kraj, ili zbog toga što ga čuva za još trideset godina?)

I treće, da li je moguće da je ovakvo (malo je reći nedosledno) ponašanje Europola i EU i SAD (jer Europol je samo deo administracije EU), zaista motivisano vladavinom prava i drugim sjajnim vrednostima Zapada, a ne njihovom ograničenom realpolitikom i geopolitikom, koja našeg Vrhovnika koristi kao alat za NATO i ostalo? Moguće, mada malo, veoma malo verovatno, ako ne i nemoguće. Ima nas koji nikada nećemo zaboraviti, da je za njih, i sam Slobodan Milošević, u mračnim 1990-im, zbog sličnih razloga, dugo, nedopustivo dugo, bio „glavni faktor mira na Balkanu“.

Na prethodna tri, logično se nadovezuju, još najmanje tri isto tako kratka pitanja i odgovora. Prvo, da li je moguće da vrhovi administracija SAD i EU ne znaju, da pružanjem zaštite i nekažnjivosti našem Vrhovniku, i sami postaju njegovi saučesnici, kao pomagači, ako ne i na neki drugi način? Naravno da ne. Znanja iz oblasti krivičnog materijalnog prava o saučesništvu pomaganjem i na drugi način, spadaju u elementarna pravnička znanja, kojima mora da vlada, čak i svaki diplomirani pravnik, a kamoli specijalist ili ekspert, kakvih je u rečenim administracijama tušta i tma.

Drugo, ako je već ovako, da li je moguće da administracije SAD i EU rade direktno protiv samih sebe, tako što sebe svesno izlažu krivičnopravnoj odgovornosti za saučesništvo pomaganjem za neka od najtežih krivičnih dela iz oblasti ratova, ratnih zločina i zločina organizovanog kriminala? Naravno da ne. I to zbog toga što su one i za sebe same obezbedile status nekažnjivosti. Nepriznavanjem nadležnosti Stalnog međunarodnog krivičnog suda pored ostalog. Administracija SAD otvoreno, administracija EU de fakto. (Tako da administracija Putinove Rusije svoje rivale i u ovome samo sledi.)

I treće, da li isticanje saučesništva visokih takozvanih spoljnih faktora, pre svega SAD i EU, za produžavanje tridesetogodišnje nekažnjivosti vrha crnogorske vlasti i mafiokratije, znači negiranje odgovornosti takozvanih unutrašnjih crnogorskih faktora, društva, institucija, građana, za ovo isto? Naravno da ne. Naša unutrašnja odgovornost je najveća. Samo što pri tome moramo znati, da je danas u svetu, sve, pa i ovo, glokalno, dakle istovremeno globalno i lokalno, a ne ni samo globalno, ni samo lokalno. Pa se samo tako, dakle glokalno, može i rešavati. Ali su za ovo i ovakvo rešavanje potrebni drugačiji, principijelniji i bolji partneri. I lokalni i globalni.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Seniori i juniori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za to što Đukanovićev sistem nije demontiran, odgovorni su avgustovski pobjednici, svi do jednog. Pemijer Abazović danas ne misli da je stanje u bezbjednosnom sektoru u rasulu, već sasvim suprotno. Da, odlično je. U njemu su sinovi funkcionera koji se igraju kriminala. Da ga valjda usavrši, Abazović na čelo ANB-a dovodi Sava Kenteru, koji trideset godina nije zucnuo protiv DPS-a

 

Nikad se ne hapse vlastiti agenti, podijelio je sa nama bivši specijalni tužilac  Milivoje Katnić još jednu tužnu višedecenijsku istinu crnogorskog pravosuđa. Mogao je još da doda: ne hapse se ni vlastite predsjednice Vrhovnog suda, državne tužiteljke, predsjednici države i njihove sestre, ministri. Hapsi se samo Svetozar Marović, kad prtisnu Evropa i šef, pa se onda pusti, i sitna boranija.

Katnić je, dakle, odlučio da ne procesuira policijske službenike koje je Europol još prije više mjeseci označio kao saradnike kriminalnih grupa, jer su bili na tajnom zadatku. Čudan tajni zadatak, u kom visoki policijski službenici nesakrivenih identiteta pomažu mafiji da razgrana posao. I sami zarade po pedesetak miliona eura.

Još jedna stvar je zanimljiva. Istražni organi i prethodna vlada već neko su vrijeme imali podatke Europola, koji inkriminišu visoke policijske službenike i bivšu predsjednicu Vrhovnog suda. Dok ih podgorički portal Libertas nije objavio, niko nije rekao ni riječ.

„Tri crnogorska policajca na računima koje su identifikovale partnerske službe imaju po 50 i više miliona eura, rečeno je prije nepuna dva mjeseca članovima Vlade Zdravka Krivokapića na zatvorenom sastanku”, potvrdio je bivši državni sekretar Andrej Milović. Istrage o njihovim finansijama – nema.

Nemamo ni Zakon o porijeklu imovine, iako je bilo jasno i u avgustu 2020, kada je pao DPS, da je to jedan od ključnih mehanizama za demontiranje tridesetogodišnjeg sistema koji je vrh te partije kreirao, u kom su institucije postale ispostava poltike, a politika ispostava kriminala. U kom su predstavnici policije, pravosuđa i politike, svoju djecu pustila da se igraju kriminalaca. Sa kodnim imenima Komandos, Junior i slično.

Dugo se čekalo i na novo tužilaštvo, zakon o lustraciji prestao je i da se pominje. Čekalo se, u stvari, na sve suštinske promjene, neophodne za demontažu Đukanovićevog sistema. Popunjavane su dubine, bavili smo se crkvenim pitanjima, odvijao se ljuti boj za funkcije. Zato je Đukanovićev DPS danas u parlamentu, isti i netaknut, i spreman da opet popuni – dubine i širine.  Za to su odgovorni avgustovski pobjednici, svi do jednog, uključujući i novog premijera Dritana Abazovića, koji danas kaže da ne misli da je stanje u bezbjednosnom sektoru u rasulu, već sasvim suprotno. Da, odlično je.

Abazović dovodi za direktora ANB-a Sava Kenteru, dugogodišnjeg predsjednika Atlanskog saveza, u čijem su Upravnom odboru bili DPS-ovi kadrovi. Čovjeka koji trideset godina nije zucnuo protiv DPS-a. Koji je u DPS pravosuđu prošao nekažnjen u slučaju smrti pješaka. I čiju su fotografiju sa Duškom Golubovićem, kontroverznim policijskim funkcionerom i saradnikom Zorana Lazovića čiji se sin pominje u Europolovm spisima, objavljenim u medijima prije koji dan. Kentera se tim povodom nije oglašavao. Ni premijer.

Srećne promjene.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo