Povežite se sa nama

INTERVJU

IVO GOLDŠTAJN, REDOVNI PROFESOR  FILOZOFSKOG  FAKULTETA  U  ZAGREBU I INOSTRANI  ČLAN  ANUBiH: Broj žrtava u Jasenovcu nikad se neće  saznati

Objavljeno prije

na

Logor Jasenovac i njegove strahote rezultat su djelovanja određenih, konkretnih osoba, kao što su i njegove žrtve ljudi s imenom i prezimenom.Zbog toga sam se u knjizi prvenstveno bavio ljudima i njihovim sudbinama

 

MONITOR: Prije nekoliko mjeseci predstavljena je u Zagrebu Vaša monografija Jasenovac. Tada ste rekli da verujete da je knjiga korak prema boljem razumijevanju tog logora smrti o kojemu je”napisano puno istine, ali i puno laži”…

GOLDŠTAJN: Jasenovac je kao povijesna tema veliki izazov. Drugo, imate pravo –  napisano je užasno puno istina, ali i puno laži, koje se plasiraju desetljećima, a i danas se šire besmislene mistifikacije i mitomanije s raznih strana.

MONITOR: Za kakav ste se pristup odlučili u pisanju knjige?

GOLDŠTAJN: Prva pripovjedna linija jest kronološka povijest Jasenovca od nastanka logora u augustu 1941. do njegova nestanka u aprilu 1945. godine. Druga pripovjedna linija ide problematski, obrađuje teme koje treba posebno obraditi. Naprimjer, jedna od velikih tema jest ‘mehanizam zločina’ i prikazivanje ‘povijesti logora iznutra’. Zbog toga sam išao u psihologizaciju i žrtava i zločinaca, pokušavši analizom pojedinačnih sudbina prikazati povijest logora. Naime, Jasenovac i njegove strahote rezultat su djelovanja određenih, konkretnih osoba, kao što su i njegove žrtve ljudi s imenom i prezimenom. Zbog toga sam se u knjizi prvenstveno bavio ljudima i njihovim sudbinama, jer je opisom pojedinaca lakše shvatiti cjelinu tragedije na povijesnom makroplanu. Htio sam s brojnošću i raznovrsnošću primjera čitatelja suočiti s katastrofom zločina.

MONITOR: S obzirom nato da se godinama manipuliše sa brojem žrtava u logoru, je li Vaše istraživanje potvrdilo najčešće spominjani broj od 83.811 stradalih Jevreja, Srba i Roma u Jasenovcu?

GOLDŠTAJN:U jednom poglavlju detaljno analiziram broj žrtava – tvrdim da svako razmatranje te teme valja započeti od 83.811 žrtava, koliko ih je navedeno u popisu koji je napravilo i dalje radi Spomen područje Jasenovac. Međutim, broj žrtava vjerojatno je bio za 10, možda 20 odsto veći. Popis se radi i u Muzeju žrtava genocida u Beogradu, oni su došli do 84.000 žrtava. Idemo, dakle, prema konačnom broju, ali točan broj žrtava nećemo nikada saznati.

MONITOR: Spomenuli ste ‘mehanizam zločina’?

GOLDŠTAJN:Ni žrtveni zločinci nisu bili jednodimenzionalni u svojim psihološkim profilima. Njihovi su odnosi bili slojeviti i kompleksni, primjerice, znalo se dogoditi da i najokrutniji ustaša nekom logorašu iz nekog razloga poštedi život, a s druge strane je to bio sustav u kojem je funkcionirao sistem potkazivanja, pa je svaki logoraš drugome logorašu mogao biti opasan, čak i potencijalni ubojica.

MONITOR: Posebno poglavlje posvetili ste ‘zločinačkoj hijerarhiji’ u Jasenovcu, gdje pišete o egzekutorima i njihovoj transformaciji u zlotvore i krvnike. Kako je bio organizovan ustaški sistem vladanja?     

GOLDŠTAJN:Promatram ga na tri razine. Kao što pišem u poglavlju ,,Ante i Dido” na vrhu hijerarhije bili su Ante Pavelić i Dido Kvaternik. Na drugoj razini bili su jasenovačka 4M, kako ih je neposredno nakon Drugog svjetskog rata nazvao jedan od memoarista, dakle, ekipa koja je rukovodila Jasenovcem. To su bili Maks Luburić, koji je barem jednom mjesečno dolazio u Jasenovac, te Miroslav Filipović Majstorović, Ljubo Miloš i Ivica Matković, koji su bili u logoru. U potpoglavlju ,,Koljači na terenu’’ rekonstruirao sam više desetaka biografija tih ljudi. Neki su prije rata bili „normalni“ ljudi i tek su se kasnije transformirali u zločince. Dobar dio tih dečki bio je vrlo mlad – imali su od 16 do 20 godina, uglavnom nisu bili obrazovani i uglavnom su potjecali iz siromašnih seoskih sredina gdje je život bio okrutan. Međutim, bilo je i inteligentnih i obrazovanih zločinaca. Njihove biografije pokazuju da transformacija od običnog seljačića ili neukog blentavca do zločinca nije bila komplicirana, još manje nemoguća. Kad su postali ,,koljači na terenu’’ oni su po prvi put iz opanaka uskočili u čizme, a dobivanjem uniforme i puške stekli su status i dobili moć. Postali su važni u svojim očima i očima drugih. Tome je pridonijela i specifična atmosfera u kojoj su se ti dečki htjeli potvrditi kao frajeri, a to su mogli postići demonstriranjem moći, koju su iskazivali ubijanjem. Ubijanje je često bilo povezano s materijalnom koristi i probitkom. Pljačka je bila sustavna, ne samo zlatnine i dragocjenosti, ili zlatnih zubiju zatočenika, nego i kompletne imovine žrtava koje su one ostavile u svojim prebivalištima.

MONITOR: Da li biste za naš nedjeljnik htjeli da pomenete poimenice neku  od ustaških žrtava?

GOLDŠTAJN: Red je da se ovom prilikom sjetimo liječnika dr Mila Boškovića, rodom iz Brčela kod Bara. Prije rata bio je asistent na Veterinarskom fakultetu u Beogradu. Uhapšen je 1942. u Zagrebu kada je ilegalnim vezama pokušao prijeći u partizane. Potom je deportiran u Jasenovac. U logoru je značajno pridonio jačanju partijske organizacije; postao je i sekretar Mjesnog komiteta Komunističke partije. Čim je došao u logor, ,,istakao se značajem, inteligencijom i prisnošću”. Bio je odgovoran za logorsku bolnicu (bio je tzv. grupnik) te je organizirao dovoz lijekova i hrane. Bio je na popisu osoba za koje su partizani inzistirali da budu razmijenjene, ali do njegova puštanja nikada nije došlo. Radio je na organizaciji bijega logoraša, odnosno na pripremi akcije kojoj je bio cilj oslobođenje logora. Njegova je grupa otkrivena u septembru 1944. godine. Ima raznih verzija o posljednjim trenucima dr Boškovića i o tome što je rekao: nakon što je teško mučen, nema dileme da je odbio vješanje kao nečasnu smrt, na što mu je Dinko Šakić naredio da ,,klekne”. Bošković je, navodno, odgovorio – ,,Pucaj, Crnogorac ne umire klečeći” ili, po drugoj verziji – ,,Ne, hoću stojeći da umrem” te je ostao stajati. Odbio je i okrenuti se, govoreći: ,,Ne, neprijatelju nikada nisam okretao leđa” odnosno ,,Hoću gledati neprijateljsko oružje.” Šakić ga je potom ustrijelio iz pištolja. Šakić je za taj zločin 1999. osuđen na 20 godina zatvora.

MONITOR: U Hrvatskoj je registrovan  Velebit  – organizacija  koja promoviše ustaštvo i antisrpstvo. Čega su simptom relativizacija zločina, ustašizacija u Hrvatskoj, četništvo u Srbiji, nacionalizmi, jačanje desnice…

GOLDŠTAJN:Oni su simptomi svega lošega! Događa se kulturna, politička i civilizacijska regresija. Nacionalizam, mržnja protiv „drugog“ i „drugačijeg“ je jedna od manifestacija toga. Nezgodno je za prostor bivše Jugoslavije da šovinizam na jednoj strani hrani onog na drugoj, i obratno. Protiv toga se možemo boriti samo dosljednim antifašističkim stavovima odnosno promocijom suradnje, tolerancije, gradnjom mostova.

MONITOR: Krajem januara ispred zagrebačke katedrale upriličena je komemoracija za žrtve Holokausta. Tada je zagrebački nadbiskup Josip Bozanić jasno progovorio o Holokaustu,  spomenuo strahote Jasenovca, pobrojao jevrejske žrtve u Zagrebu… Može li se to tumačiti kao prekretnica Katoličke crkve?

GOLDŠTAJN: U poplavi loših vijesti, ova je iznimno dobra – s nadbiskupske i kardinalske pozicije napokon prava riječ. Ako će Katolička crkva krenuti u smjeru u kojem idu nadbiskupove riječi, ove će se riječi moći u budućnosti uistinu smatrati prekretnima. Vrijeme će pokazati što je tu na stvari, treba pričekati.

MONITOR: Je li članstvo u EU čarobni štapić za države članice ne samo zbog toga što se i EU našla u krizi?

GOLDŠTAJN: EU je u velikim turbulencijama – na djelu su regresivni politički i kulturni procesi u mnogim članicama, posebice na istoku, nejasno je užasno mnogo stvari oko Brexita, nakon grčke i migrantske krize uništen je san o EU solidarnosti, terorizam nam je i dalje na vratu. No, treba biti posve načistu – za reforme i opći društveni i ekonomski rast treba se pobrinuti sam, a EU u tom smislu svakako jest od pomoći.

 

Tito je obilježio i svjetsku istoriju

 

MONITOR: Mediji  su objavili  da ste dok ste bili ambasador  Hrvatske u Parizu u zgradi ambasade držali fotografiju Josipa Broza Tita. Kakav je Vaš stav kao istoričara o bivšem predsjedniku Jugoslavije?

GOLDŠTAJN: Da, imao sam Titovu sliku u svojoj veleposlaničkoj sobi, a istu takvu sam ostavio u jednoj pariškoj kafeteriji gdje se Tito sastajao s partijskim rukovodstvom 1937/8. godine, kad je boravio u Parizu. Zajedno s ocem Slavkom objavio sam 2015. opsežnu Titovu biografiju i u njoj detaljno analizirao ovo što ću Vam pokušati sažeti u nekoliko rečenica. Titove osobne kvalitete i mane, njegovi ispravni instinkti i zablude, dobra rješenja i teške greške, umnogome su određivali povijest jugoslavenskog prostora u znatnom dijelu 20. stoljeća. Tito je istovremeno bio i staljinist, ali zatim i komunist koji je želio u državu kojom vlada uvesti neke elemente liberalizma, pa i demokracije. Bio je zagovornik centralizma, ali i decentralizacije. Naposljetku, bio je i bonvivan, kao i svojevrsni plejboj.

I danas, 2019. godine, Tito i njegova biografija političko su pitanje u svim državama na prostoru bivše Jugoslavije. No, valja reći: i oni koji ga vole i hvale, i oni koji ga mrze, i oni koji ga za štošta smatraju zaslužnim, kao i oni koji mu mnogo toga stavljaju na teret, svi oni prihvaćaju činjenicu da je Tito bio jedinstven čovjek, fenomen, velika ličnost svoga vremena, da je obilježio ne samo povijest eksjugoslavenskog prostora, već i svjetsku povijest. Uz to, što mu se ne može odreći, ali se mnogo rjeđe spominje – Tito je bio hrabar čovjek. Nipošto nisu bez osnova teze da je zahvaljujući ponajprije Titu – ako ne zaustavljeno, a ono barem znatno ublaženo međuetničko krvoproliće na prostorima Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu. Nije sporno da je nakon rata, uzevši u globalu, dobrim dijelom zahvaljujući Titu među jugoslavenskim narodima uspostavljen veći stupanj povjerenja, ali se poslije ispostavilo da to povjerenje nije bilo otporno na neka nova iskušenja.

                                                               Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

DRAGAN KOPRIVICA, CENTAR ZA DEMOKRATSKU TRANZICIJU:  Vlada se mora izjasniti šta želi reformom Zakona o državljanstvu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Male države kakva je Crna Gora moraju štititi svoj državni interes i biračko tijelo koje bi se, u slučaju „liberalizacije” ove politike, moglo rapidno povećati. Ovim bi se omogućio upliv interesa drugih država na izborni proces, uticaj na politike vlade, a u konačnom i na preispitivanje državno-pravnog statusa. Zato je važno šta je politika Vlade

 

MONITOR: Namjera Vlade da izmijeni Odluku o kriterijumima za utvrđivanje uslova za sticanje crnogorskog državljanstva, privremeno je obustavljena, ali je podigla tenzije, i otvorila mnoga pitanja. Da li je izmjena te odluke ispravljanje nezakonitosti prethodne vlasti, kako kaže Vlada, ili „etnički inženjering”, kako tvrdi opozicija?

KOPRIVICA: Mi nemamo ništa protiv promjene Odluke u dijelu da ljudi koji stvarno i trajno žive u Crnoj Gori, bez obzira na to kako se zovu, odakle su došli ili za koga glasaju, dobiju državljanstvo. Smatramo to poštenim i neophodnim, naročito prema izbjeglicama tj. onim ljudima koji su se u Crnu Goru sklonili od ratova devedesetih. Bilo koji drugi pogledi na ovo pitanje se graniče sa šovinizmom i treba ih osuditi.

Međutim, Vlada u Odluci bespotrebno i mimo najave proširuje ovo polje i uvodi još 12 mogućih opcija za sticanje državljanstva. Pored spajanja porodice, što je razumljivo, tu su i posjedovanje nekretnine, vjerska služba, posjedovanje kompanije i još 9 različitih razloga. Ovaj dio Odluke jeste problematičan jer zaista ne mislimo da se u maloj državi uslovi za državljanstvo smiju sticati zbog npr. posjedovanja nekretnine i boravka po tom osnovu.

MONITOR: Brojkama, odnosno broju onih na koje se te odluka odnosi, trenutno se manipuliše. Jedni tvrde da se ona odnosi na desetine hiljada ljudi, drugi na manje od stotinu. Gdje je istina?

KOPRIVICA: Prvo MUP ne treba da pravi procjene već da saopšti precizne podatke – koliko na osnovu ove Odluke, sada, a koliko na primjer, u narednih 5 godina ljudi može aplicirati za crnogorsko državljanstvo.

Drugo, ovi brojevi su se trebali naći u obrazloženju Odluke. Vjerujemo da kada se sve sabere, ovih građana u ovom trenutku ima oko 20.000, a koliko će od njih  aplicirati – to nije moguće reći. Ako osim toga dodamo i preko 30.000 građana sa stalnim boravkom, radi se potencijalno o gotovo 10 posto biračkog spiska što nije mali broj.

MONITOR: EU je upozorila da se o takvim pitanjima mora povesti odgovarajuća debata. O čemu se prije izmjene te Odluke mora razgovarati?

KOPRIVICA: Ovaj proces je bio potpuno netransparentan. Neraspraviti o ovako osjetljivim  odlukama  u kojima postoji ogroman javni interes – potpuno je pogrešna politika. Takođe, ponavljam, proces je opterećen kontradiktornim izjavama, pa niko sa sigurnošću ne zna šta je Vladin cilj, tj. da li je Odluka samo prvi korak dalje „liberalizacije”.

Ovaj pristup nas je, kao članove MUP-ovog Savjeta za transparentnost, prilično iznenadio jer je ministar Sekulović vrlo korektno i profesionalno komunicirao o ranijim svojim predlozima uključujući i pitanje prebivališta. Nadam se da će doći vrijeme da nas EU ne mora svakih 10-ak dana podsjećati šta su demokratske procedure u društvu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr DRAGAN MARKOVINA, ISTORIČAR I PUBLICISTA: I dalje živimo ponižavajuću nacionalističku stvarnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nema nikakve šanse da će se Bosna i Hercegovina raspasti, niti da će se granice na Balkanu mijenjati, pa stoga nema smisla o tome raspravljati. To ne služi ničemu, izuzev tome da nacionaliste održava na vlasti i da stvarni životni problemi nikad nisu u fokusu

 

MONITOR: U intervjuima ocjenjujete da su današnja društva i državne politike u Srbiji, BiH i Hrvatskoj, dominantno nacionalističke. Jedna od tih država je u EU, a druge dvije su „na putu“. Da li to znači da nas EU i obaveze iz Lisabonskog sporazuma neće izliječiti od dominacije nacionalističkog sentimenta i populističke politike koja mu podilazi?

MARKOVINA: Vjerovanje da će se ulaskom u EU riješiti svi problemi, a posebno to da će taj ulazak pomoći obračunu s nacionalizmom je dirljivo naivno i nevjerovatno je da značajan broj ljudi još u to vjeruje. To je bila iluzija i dok je Unija bila u puno boljoj ideološkoj situaciji, a kamoli danas. Da, ovdje živimo ponižavajuću nacionalističku stvarnost, od koje je jedino gora institucionalizacija civilnog društva koje očekuje da mu međunarodni projekti ili grantovi riješe situaciju u zemlji. To se, naravno, neće dogoditi, između ostalog i zbog toga što se aktivizam pretvorio u posao, potom što svi ti fondovi uvjetuju invalidnu ideološku priču u kojoj je socijalizam zabranjen pojam, a na koncu i zato jer novo proširenje EU nije niti na vidiku, čak ni u srednjoročnoj perspektivi. Kako je nacionalizam jači nego ikada i kako treba priznati da je ljevica na duže vrijeme poražena, ostaju prosvjetiteljski rad i spremnost na poraze, partizanska etika i držanje podalje od bilo kakvih veza s vlastima i nacionalistima. Samo što na to, da se ne lažemo, nitko nije spreman.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR MAIDA BURDŽOVIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE: Nasilje je široko rasprostranjeno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Agresija nikada nije rezultat pameti, zrelosti, hrabrosti, zadovoljstva. U nekim situacijama  može predstavljati nužnu potrebu, kada govorimo o ekstremnim situacijama životne ugroženosti pojedinca. I tada je ,,diktirana” intezitetom straha koji pojedinac doživljava

 

MONITOR:  Prije godinu, upozorili ste preko stranica Monitora, na opasnosti od izolacije i straha od epidemije po psihičko zdravlje ljudi. Kakvo je stanje sada?

BURDŽOVIĆ: Ono što prvo zapažamo kod građana je visok stepen zamora za koji možemo reći da je najvidljivija posljedica, sada već hronične stresne pozicije. Osim strahova za sopstveni život i život i zdravlje najbližih sad kod većine dominiraju i egzistencijalni strahovi. Povećan broj nezaposlenih, svakodnevna neizvjesnost kada je socijalna politika u pitanju, postala su dodatna okupacija naših građana. Od početne solidarnosti koju je karakterisala prva faza pandemije, sad se nekako više nalazimo u stanju gdje je postala najvažnija borba za goli opstanak.

MONITOR: Nedavno ste u autorkom članku napisali da „trpljenje“ ima svoj ograničen rok, te da su ,,posljedice pandemije, na život svakog pojedinca postale vidjive’’. U čemu se one ogledaju?

 BURDŽOVIĆ:  Povećan stepen ugroženosti kod svakog pojedinca u bilo kom njegovom životnom aspektu, lako dovodi na početku do opreza, ako ta njegova ugreženost traje, a njegova struktura ličnosti nije dovoljno oprezna, te nema adekvatne mehanizme odbrane, lako ,,sklizne” u paranoidnost,  prevedeno, patološku sumnjičavost. Pored sada već često obrađene anksioznosti, depresije, ovaj psihijatrijski entitet narušava funcionisanje velikog broja ljudi kod nas. Znamo da je u ovakvim životnim okolnostima stepen shvatanja pojedinaca značajno narušen, njihova organizacija i funcionalnost takođe, ali kad svemu tome dodamo paranoju onda zaista dobijamo kopleksne psihijatrijske poremećaje čiji oporavak nije lak.

MONITOR: Upozoravate i na to da se strah često prikriva agresijom, te da o tome svjedoči povećan broj sudsko-psihijatrijskih predmeta. Koji su najčešći i kako ih preduprijediti?

 BURDŽOVIĆ:  Agresija nikada nije rezultat pameti, zrelosti, hrabrosti, zadovoljstva. U nekim situacijama  može predstavljati nužnu potrebu, kada govorimo o ekstremnim situacijama životne ugroženosti pojedinca. I tada je ,,diktirana” intezitetom straha koji pojedinac doživljava.

Pravo i psihijatrija imaju, praktično isti zadatak: da poboljšaju čovječanstvo. To čine različitim metodama i pristupima. Pravo operiše jasno određenim kategorijama i definicijama i na praktično isti način im pristupaju. Zakonska tumačenja bi nam morala biti čista i jasna.

Jedan od brojnih uzroka nesporazuma ove dvije struke leži u tome što su pravnu nauku, zakonodavstvo i pravosudnu praksu stvarali ljudi stručnjaci, a duševne bolesti i psihičke poremećaje je stvarala priroda. Obje struke se u sudnici trude da se međusobno razumiju.

Zbog toga, psihijatri u sudnici imaju i sasvim praktične probleme. Koliko dugo traju duševni bolovi posle silovanja? Da li jednokratno pretrpljeni strah izaziva trajne posljedice i kakve? Kakav je problem retrogradnog procjenjivanja poslovne sposobnosti kod nekoga ko nije više živ? Koliko dugo može da traje jedan afekt jakog bijesa? Preciznih odgovora nema ni u jednoj literaturi, vještak mora sam to da procjenjuje u konkretnom slučaju.

Zbog toga, psihijatri i pravnici moraju imati dovoljna znanja iz obje struke, kako bi uspješno sarađivali.

predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo