Povežite se sa nama

INTERVJU

IVO GOLDŠTAJN, REDOVNI PROFESOR  FILOZOFSKOG  FAKULTETA  U  ZAGREBU I INOSTRANI  ČLAN  ANUBiH: Broj žrtava u Jasenovcu nikad se neće  saznati

Objavljeno prije

na

Logor Jasenovac i njegove strahote rezultat su djelovanja određenih, konkretnih osoba, kao što su i njegove žrtve ljudi s imenom i prezimenom.Zbog toga sam se u knjizi prvenstveno bavio ljudima i njihovim sudbinama

 

MONITOR: Prije nekoliko mjeseci predstavljena je u Zagrebu Vaša monografija Jasenovac. Tada ste rekli da verujete da je knjiga korak prema boljem razumijevanju tog logora smrti o kojemu je”napisano puno istine, ali i puno laži”…

GOLDŠTAJN: Jasenovac je kao povijesna tema veliki izazov. Drugo, imate pravo –  napisano je užasno puno istina, ali i puno laži, koje se plasiraju desetljećima, a i danas se šire besmislene mistifikacije i mitomanije s raznih strana.

MONITOR: Za kakav ste se pristup odlučili u pisanju knjige?

GOLDŠTAJN: Prva pripovjedna linija jest kronološka povijest Jasenovca od nastanka logora u augustu 1941. do njegova nestanka u aprilu 1945. godine. Druga pripovjedna linija ide problematski, obrađuje teme koje treba posebno obraditi. Naprimjer, jedna od velikih tema jest ‘mehanizam zločina’ i prikazivanje ‘povijesti logora iznutra’. Zbog toga sam išao u psihologizaciju i žrtava i zločinaca, pokušavši analizom pojedinačnih sudbina prikazati povijest logora. Naime, Jasenovac i njegove strahote rezultat su djelovanja određenih, konkretnih osoba, kao što su i njegove žrtve ljudi s imenom i prezimenom. Zbog toga sam se u knjizi prvenstveno bavio ljudima i njihovim sudbinama, jer je opisom pojedinaca lakše shvatiti cjelinu tragedije na povijesnom makroplanu. Htio sam s brojnošću i raznovrsnošću primjera čitatelja suočiti s katastrofom zločina.

MONITOR: S obzirom nato da se godinama manipuliše sa brojem žrtava u logoru, je li Vaše istraživanje potvrdilo najčešće spominjani broj od 83.811 stradalih Jevreja, Srba i Roma u Jasenovcu?

GOLDŠTAJN:U jednom poglavlju detaljno analiziram broj žrtava – tvrdim da svako razmatranje te teme valja započeti od 83.811 žrtava, koliko ih je navedeno u popisu koji je napravilo i dalje radi Spomen područje Jasenovac. Međutim, broj žrtava vjerojatno je bio za 10, možda 20 odsto veći. Popis se radi i u Muzeju žrtava genocida u Beogradu, oni su došli do 84.000 žrtava. Idemo, dakle, prema konačnom broju, ali točan broj žrtava nećemo nikada saznati.

MONITOR: Spomenuli ste ‘mehanizam zločina’?

GOLDŠTAJN:Ni žrtveni zločinci nisu bili jednodimenzionalni u svojim psihološkim profilima. Njihovi su odnosi bili slojeviti i kompleksni, primjerice, znalo se dogoditi da i najokrutniji ustaša nekom logorašu iz nekog razloga poštedi život, a s druge strane je to bio sustav u kojem je funkcionirao sistem potkazivanja, pa je svaki logoraš drugome logorašu mogao biti opasan, čak i potencijalni ubojica.

MONITOR: Posebno poglavlje posvetili ste ‘zločinačkoj hijerarhiji’ u Jasenovcu, gdje pišete o egzekutorima i njihovoj transformaciji u zlotvore i krvnike. Kako je bio organizovan ustaški sistem vladanja?     

GOLDŠTAJN:Promatram ga na tri razine. Kao što pišem u poglavlju ,,Ante i Dido” na vrhu hijerarhije bili su Ante Pavelić i Dido Kvaternik. Na drugoj razini bili su jasenovačka 4M, kako ih je neposredno nakon Drugog svjetskog rata nazvao jedan od memoarista, dakle, ekipa koja je rukovodila Jasenovcem. To su bili Maks Luburić, koji je barem jednom mjesečno dolazio u Jasenovac, te Miroslav Filipović Majstorović, Ljubo Miloš i Ivica Matković, koji su bili u logoru. U potpoglavlju ,,Koljači na terenu’’ rekonstruirao sam više desetaka biografija tih ljudi. Neki su prije rata bili „normalni“ ljudi i tek su se kasnije transformirali u zločince. Dobar dio tih dečki bio je vrlo mlad – imali su od 16 do 20 godina, uglavnom nisu bili obrazovani i uglavnom su potjecali iz siromašnih seoskih sredina gdje je život bio okrutan. Međutim, bilo je i inteligentnih i obrazovanih zločinaca. Njihove biografije pokazuju da transformacija od običnog seljačića ili neukog blentavca do zločinca nije bila komplicirana, još manje nemoguća. Kad su postali ,,koljači na terenu’’ oni su po prvi put iz opanaka uskočili u čizme, a dobivanjem uniforme i puške stekli su status i dobili moć. Postali su važni u svojim očima i očima drugih. Tome je pridonijela i specifična atmosfera u kojoj su se ti dečki htjeli potvrditi kao frajeri, a to su mogli postići demonstriranjem moći, koju su iskazivali ubijanjem. Ubijanje je često bilo povezano s materijalnom koristi i probitkom. Pljačka je bila sustavna, ne samo zlatnine i dragocjenosti, ili zlatnih zubiju zatočenika, nego i kompletne imovine žrtava koje su one ostavile u svojim prebivalištima.

MONITOR: Da li biste za naš nedjeljnik htjeli da pomenete poimenice neku  od ustaških žrtava?

GOLDŠTAJN: Red je da se ovom prilikom sjetimo liječnika dr Mila Boškovića, rodom iz Brčela kod Bara. Prije rata bio je asistent na Veterinarskom fakultetu u Beogradu. Uhapšen je 1942. u Zagrebu kada je ilegalnim vezama pokušao prijeći u partizane. Potom je deportiran u Jasenovac. U logoru je značajno pridonio jačanju partijske organizacije; postao je i sekretar Mjesnog komiteta Komunističke partije. Čim je došao u logor, ,,istakao se značajem, inteligencijom i prisnošću”. Bio je odgovoran za logorsku bolnicu (bio je tzv. grupnik) te je organizirao dovoz lijekova i hrane. Bio je na popisu osoba za koje su partizani inzistirali da budu razmijenjene, ali do njegova puštanja nikada nije došlo. Radio je na organizaciji bijega logoraša, odnosno na pripremi akcije kojoj je bio cilj oslobođenje logora. Njegova je grupa otkrivena u septembru 1944. godine. Ima raznih verzija o posljednjim trenucima dr Boškovića i o tome što je rekao: nakon što je teško mučen, nema dileme da je odbio vješanje kao nečasnu smrt, na što mu je Dinko Šakić naredio da ,,klekne”. Bošković je, navodno, odgovorio – ,,Pucaj, Crnogorac ne umire klečeći” ili, po drugoj verziji – ,,Ne, hoću stojeći da umrem” te je ostao stajati. Odbio je i okrenuti se, govoreći: ,,Ne, neprijatelju nikada nisam okretao leđa” odnosno ,,Hoću gledati neprijateljsko oružje.” Šakić ga je potom ustrijelio iz pištolja. Šakić je za taj zločin 1999. osuđen na 20 godina zatvora.

MONITOR: U Hrvatskoj je registrovan  Velebit  – organizacija  koja promoviše ustaštvo i antisrpstvo. Čega su simptom relativizacija zločina, ustašizacija u Hrvatskoj, četništvo u Srbiji, nacionalizmi, jačanje desnice…

GOLDŠTAJN:Oni su simptomi svega lošega! Događa se kulturna, politička i civilizacijska regresija. Nacionalizam, mržnja protiv „drugog“ i „drugačijeg“ je jedna od manifestacija toga. Nezgodno je za prostor bivše Jugoslavije da šovinizam na jednoj strani hrani onog na drugoj, i obratno. Protiv toga se možemo boriti samo dosljednim antifašističkim stavovima odnosno promocijom suradnje, tolerancije, gradnjom mostova.

MONITOR: Krajem januara ispred zagrebačke katedrale upriličena je komemoracija za žrtve Holokausta. Tada je zagrebački nadbiskup Josip Bozanić jasno progovorio o Holokaustu,  spomenuo strahote Jasenovca, pobrojao jevrejske žrtve u Zagrebu… Može li se to tumačiti kao prekretnica Katoličke crkve?

GOLDŠTAJN: U poplavi loših vijesti, ova je iznimno dobra – s nadbiskupske i kardinalske pozicije napokon prava riječ. Ako će Katolička crkva krenuti u smjeru u kojem idu nadbiskupove riječi, ove će se riječi moći u budućnosti uistinu smatrati prekretnima. Vrijeme će pokazati što je tu na stvari, treba pričekati.

MONITOR: Je li članstvo u EU čarobni štapić za države članice ne samo zbog toga što se i EU našla u krizi?

GOLDŠTAJN: EU je u velikim turbulencijama – na djelu su regresivni politički i kulturni procesi u mnogim članicama, posebice na istoku, nejasno je užasno mnogo stvari oko Brexita, nakon grčke i migrantske krize uništen je san o EU solidarnosti, terorizam nam je i dalje na vratu. No, treba biti posve načistu – za reforme i opći društveni i ekonomski rast treba se pobrinuti sam, a EU u tom smislu svakako jest od pomoći.

 

Tito je obilježio i svjetsku istoriju

 

MONITOR: Mediji  su objavili  da ste dok ste bili ambasador  Hrvatske u Parizu u zgradi ambasade držali fotografiju Josipa Broza Tita. Kakav je Vaš stav kao istoričara o bivšem predsjedniku Jugoslavije?

GOLDŠTAJN: Da, imao sam Titovu sliku u svojoj veleposlaničkoj sobi, a istu takvu sam ostavio u jednoj pariškoj kafeteriji gdje se Tito sastajao s partijskim rukovodstvom 1937/8. godine, kad je boravio u Parizu. Zajedno s ocem Slavkom objavio sam 2015. opsežnu Titovu biografiju i u njoj detaljno analizirao ovo što ću Vam pokušati sažeti u nekoliko rečenica. Titove osobne kvalitete i mane, njegovi ispravni instinkti i zablude, dobra rješenja i teške greške, umnogome su određivali povijest jugoslavenskog prostora u znatnom dijelu 20. stoljeća. Tito je istovremeno bio i staljinist, ali zatim i komunist koji je želio u državu kojom vlada uvesti neke elemente liberalizma, pa i demokracije. Bio je zagovornik centralizma, ali i decentralizacije. Naposljetku, bio je i bonvivan, kao i svojevrsni plejboj.

I danas, 2019. godine, Tito i njegova biografija političko su pitanje u svim državama na prostoru bivše Jugoslavije. No, valja reći: i oni koji ga vole i hvale, i oni koji ga mrze, i oni koji ga za štošta smatraju zaslužnim, kao i oni koji mu mnogo toga stavljaju na teret, svi oni prihvaćaju činjenicu da je Tito bio jedinstven čovjek, fenomen, velika ličnost svoga vremena, da je obilježio ne samo povijest eksjugoslavenskog prostora, već i svjetsku povijest. Uz to, što mu se ne može odreći, ali se mnogo rjeđe spominje – Tito je bio hrabar čovjek. Nipošto nisu bez osnova teze da je zahvaljujući ponajprije Titu – ako ne zaustavljeno, a ono barem znatno ublaženo međuetničko krvoproliće na prostorima Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu. Nije sporno da je nakon rata, uzevši u globalu, dobrim dijelom zahvaljujući Titu među jugoslavenskim narodima uspostavljen veći stupanj povjerenja, ali se poslije ispostavilo da to povjerenje nije bilo otporno na neka nova iskušenja.

                                                               Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

MARIJA POPOVIĆ KALEZIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKE SLOBODE:  Svi se plaše izbora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izbora se plaše svi. Oni koji pokušavaju održati postojanje 43. Vlade žele da raznim oblicima partijskih djelovanja poboljšaju svoju poziciju, a onda i zadobiju što veću podršku. Neki podgrijavanjem nacionalizma žele povratiti svoje biračko tijelo, dok drugi populizmom, zadobijaju sve veće simpatije onih koji su u raznim rascjepima odavno zaboravljeni, najviše u ekonomskom smislu

 

MONITOR: Uz političku i institucionalnu krizu koje se ne rješavaju, sve je manje ministara u tehničkoj Vladi, nakon što je ministarka evropskih integracija podnijela ostavku. Kako to komentarišete?  

POPOVIĆ KALEZIĆ: Institucionalna, pravna i politička kriza dovodi do rasipanja pa i unutar 43. Vlade, koju ne bismo mogli nazvati tehničkom, ali bi bilo dobro da u neko dogledno vrijeme, dođe do formiranja takve, koja će služiti za prevazilaženje trenutnih, najnužnijih problema, i koja će uspjeti pripremiti valjano pravno i institucionalno tlo za raspisivanje i održavanje izbora.

Trenutna Vlada je najviše zadobila povjerenje i mogućnost djelovanja, upravo zbog obećanja da će izvršavati zadatake iz evropske agende, a sve u cilju zatvaranja poglavlja i što bržeg priključenja EU. Nažalost, nijesmo imali prilike vidjeti da se krenulo u tom pravcu, pa se umjesto reformi izbornog zakonodavstva i pravosuđa, krenulo ka drugim ciljevima, poput zaključenja Temeljnog ugovora, predstavljanja plana (bez plana) Otvorenog Balkana, a onda i pripreme zarad održavanja popisa stanovništva. Podnošenje ostavke ministarke evropskih integracija, gospođe Marović, koja je zauzimala tri visoke pozicije unutar vladajuće skupine, od već navedene  funkcije, preko glavne pregovaračice do potpredsjednice Vlade, budi sumnju na skretanje sa evropskog puta, pogotovo što je u svojim navodima i objavljenoj analizi bila eksplicitna u stavu da se ne slaže oko ideje Otvorenog Balkana, smatrajući da nije jasno šta Crna Gora dobija tom inicijativom. Nijesmo uspjeli čuti argumentovanu reakciju čelnika Vlade na tvrdnje gospođe Marović. Ako jednoj ministarki evropskih poslova ova inicijativa nije jasna i do kraja demistifikovana, šta mogu očekivati građanke i građani ove zemlje. O inicijativi Otvoreni Balkan se zna tek toliko da će pospiješiti regionalnu saradnju, dok sve ostalo ostaje pod znakom pitanja. Umjesto da se bavimo dugogodišnjim težnjama ispunjavanja mjera i aktivnosti iz otvorenih poglavlja, mi smo skrenuli ka inicijativi Otvoreni Balkan o kojoj vrlo malo znamo. Krajnje loše je osipanje ministara/ki  i to dodatno otežava situaciju, sa posebnim akcentom na Ministarstvo evropskih integracija.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR LEV KREFT, PROFESOR LJUBLJANSKOG UNIVERZITETA: Ne radi se o tome ko će da ovlada svijetom nego da li će svijeta biti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odnos prema proruskim osjećajima na Balkanu treba staviti u odnos sa protivljenjem sadašnjim mjerama u EU, uz izražavanje antiameričkih pogleda na nesamostalnost EU u sukobu imperija

 

MONITOR: U Sloveniji su održani referendumi koji su partije na vlasti nazvale „tri puta ZA“. Za potvrđivanje u Parlamentu usvojenih zakona kojima se, kako je u kampanji rečeno, obezbjeđuje nezavisnost javnog servisa, dostojanstvena starost i efikasna vlada. Kako ocjenjujete kvalitet ovih zakona i da li će oni biti sprovodivi?

KREFT: Ti su zakoni različitih izvora, zajednički im je kontekst odbacivanja rešenja koja su donesena za vreme vladavine Janeza Janše odnosno desne koalicije. Lako sprovodiv je zakon o vladi koji donosi rešenja potrebna da bi se udomila koalicija zajedno sa njezinim predstavama o zajedničkom programu, posebno na strani Levice. Zakon koji govori o državnoj brizi za starije nepotpun je kao i onaj kojeg zamenjuje, a glavna poenta mu je da se rešenja dosada važećeg zakona neće sprovoditi još godinu dana jer dovode stariju populaciju u lošiju potporu nego što je bila ranije. Znači, kupuje se vreme da se doradi zakonodavstvo za populaciju koja postaje većinska. Treći zakon je politički najznačajniji, pa je i pobudio najviše pozornosti, jer se odnosi na RTV Slovenije kao javni servis, i na njezinu depolitizaciju, dakle protiv rešenja kojim su dovedeni u rukovodstvo ljudi verni i potčinjeni Slovenačkoj demokratskoj stranci i njezinom predsedniku Janši. Potvrda sva tri zakona na referendumu u korist sadašnje vlade i njezino koalicije bila je moguća jer se biračko telo još uvek deli na osnovi animoziteta prema ranijoj vladavini.

 

MONITOR: Slovenija od juna ima novu vladu premijera Roberta Goloba, koju čine pobjednici aprilskih izbora – Pokret Sloboda, Socijaldemokrate i Ljevica. Kako ocjenjujete njihov učinak u ovih nekoliko mjeseci?

KREFT: Za sada radi se o dve glavne preokupacije. Prva je iskoristiti početak, dok je koalicija još popularna, za odstranjivanje rezultata ranije koalicije Slovenačke demokratske stranke i Nove Slovenije, uz uspostavljanje vlastitih načina ovladavanja situacijom bez nedemokratskih alata i postupaka, ali dovoljno efikasnih; druga je – praćenje krize uslovljene ruskim napadom na Ukrajinu i angažmanom Evropske unije u tom ratu na strani napadnutog, što dovodi i Sloveniju u poteškoće, za sada pre svega vezane za moguću nestašicu i već uspostavljenu skupoću svih energenata. A to dovodi u pitanje sve privredne ciljeve vezane za rast nacionalnog bruto proizvoda kao i za potrošnju stanovništva. Vlada subvencioniše koliko može i jedno i drugo kako bi smanjila strah od recesije; više od toga zavisi od kraja i uslova okončanja rata u Ukrajini.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. decembra ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD POKRETAČA „PREOKRETA“: Izbori su izlaz

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 posto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme

 

MONITOR: Politička kriza se ne razrješava, već zaoštrava. Opozicija je van parlamenta, i čvrsto stoji na svojim zahtjevima, kao i parlamentarna većina. Ako se i pomenu ustupci, na njih nema reakcije. Kako vidite današnju političku situaciju i političku klasu?

PERIĆ: Politička klasa osjeća sigurnost u postojećem stanju i strah od njegove promjene. Oni ne žele mijenati ovu startešku igru. Ugodno je stalno produkovati krize koje onda kao rješavate bez ikakvog obavezivanja šta ćete konkretno učiniti dok ste na nekoj poziciji.

Nažalost, koliko god ih kritikovali, svjesno ili ne, i onaj kritički orijentisani dio društva koji se nalazi u akademskoj zajednici i značajnom dijelu kredibilnih medija u ključnim momentima im pruža prećutni legitimitet, pristajući na pravila koja oni propisuju. Moguće da je to prvi korektivni faktor koji bi pomogao razvlašćivanju vladajućeg pogleda na politiku u Crnoj Gori – u kojem legitimaciju za bilo kakav politički stav smijete imati samo kroz već etablirane političke strukture. Tu se mora biti strpljiv jer je akademska zajednica kod nas prilično pasivna, a kredibilni mediji su često bili na udaru i žele neku vrstu sigurnosti. Oboje je razumljivo, ali ako se stvari nastave tako odvijati, zajednica će sve manje imati koristi od njih. S namjerom ili bez namjere, oni tako mogu postati dio političke klase. Želim da vjerujem da su prije svega u medijima svjesni ovog izazova koji je pred njima. Naglašavam da mislim na kredibilne medije, ne na pamflete ili žutu štampu.

MONITOR: Šta je izlaz iz političke krize?

PERIĆ: Izbori. Nema nikakve dileme da ovaj sastav parlamenta ne može i ne želi suštinski izlazak iz krize, jer se oni njome politički hrane. Zašto uljepšavati? Oni ne žele da mijenjaju igru koju su osmislili i u kojoj na više ravni odlično prolaze. To je za njih komfor zona. Jedni kao brane državu, drugi je kao napadaju, treći su kao za neko spasonosno rješenje – dakle svako ima svoju ulogu i svoju političku nišu. Dodatno, zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 oposto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme?

MONITOR: Vjerujete li da će doći do izbora sudija Ustavnog suda 28. novembra?

PERIĆ: Već smo čuli iz usta predstavnika nove vlasti da oni sada hoće kontrolu nad Ustavnim sudom. Opet, prethodna vlast ovu poziciju smatra dobrodošlom da koristi svoj ucjenjivački kapital. Ako sudite po tome, teško je očekivati taj izbor krajem novembra, ali neodgovornost je tolika da je teško predvidjeti šta kome može pasti na pamet i što partijski gledano može smatrati korisnim, drugim riječima kakvu nagodbu može sklopiti – i u skladu sa tim glasati.

MONITOR: Da li je dobro rješenje, koje se predlaže kao minimum – izbor makar jednog sudije u taj sud?

PERIĆ: Jedino kvalitetno rješenje je izbor četiri kvalitetna kandidata kako bi se Ustavni sud kompletirao. Taj sud već sada ima ogroman broj zaostalih slučajeva i čak da ga odblokirate odmah, moguće da bi trebale godine da se taj zaostatak smanji na podnošljivu mjeru koju sud čini elementarno dostupnim da odluke u odnosu na nove žalbe, odnosno podneske donosi u razumnom roku. Značaj ovog suda je posebno važan iz dva razloga: prvi, on bi mogao staviti van snage neustavno zakonodavno ponašanje bilo koje većine, i drugi – on je krajnja instanca u rješavanju izbornih sporova bez čega po zakonu ne mogu biti proglašeni odnosno utvrđeni konačni rezultati izbora. Bojim se da je ovakvo stanje instrument u rukama svih većina nakon 30. avgusta i da se oni bez velikog pritiska njega neće odreći. Da li je to vrhunac neodgovornosti – jeste, stoga i treba insistirati da od njihovih političkih interesa oslobađamo institucije, ovog puta Ustavni sud.

MONITOR: Danas govorimo o mnogim kontroverznim, odnosno neusaglašenim,odlukama u pravosuđu. Od pritvora Vesne Medenice, koji sudovi različito vide, ili ignorišu upute viših instanci, do, recimo, presude o Solani, kojom se odluka Savjeta za privatizaciju da se radi o državnom zemljištu poništava. Kako vidite stanje u pravosuđu?

PERIĆ: Očigledno je da prethodna vlast  još ima kontrolu u pravosuđu. Nova vlast nije razumjela da vladavina prava podrazumijeva i vladavinu znanja – onog pravnog. Jednako je važno i poznavanje kadrovske baze sa kojom raspolaže crnogorsko pravosuđe da bi iz nje mogli selektovati najbolja rješenja, ali je tu pokazana više nego zabrinjavajuća površnost.

Nijedna većina u prethodne dvije godine nije pokazala interesovanje da okupi pravnu pamet, napravi smislenu dugoročnu strategiju kako do pune vladavine prava u praksi, već se pribjeglo „Twitter vojevanju”. S takvim postavkama, stanje ne može biti drugačije. Čini se da je potrebna drugačija konstelacija političkih odnosa koja bi vrhunila i tu vrstu spremnosti za drugačiji pristup, ozbiljniji svakako, i da dobijemo strukture koje imaju u isto vrijeme i znanja i riješenosti za ovu borbu, jer jedno bez drugog je besmisleno – što bi opet vodilo neučinkovitosti.

MONITOR: Ko sve ne želi izbore i zašto?

PERIĆ: Parlamentrne strukture ne želi na izbore koje neće prilagoditi trenutku koji njima ne odgovara. Ponavaljam, značajan dio građana ne želi da glasa niti jednu od postojećih parlamentarnih partija. Dakle, problem političkog legitimiteta je očit.

Sada već ustanovljena samovolja novih vlastodržaca je dovela do toga da mi više nemamo jasnih pravila u izbornom procesu: nemamo Ustavni sud u punom kapacitetu, izborne jedinice možete mijenjati usred izbornog procesa, Zakonom o lokalnoj samoupravi možete mijenjati ono što bi se smjelo mijenjati samo izbornim zakonima, do mile volje možete produžavati mandate odbornicima i sljedstveno tome i poslanicima, a na kraju imate i instrumente blokade da nikada ne priznate izbore. Kada imate ovako moćan, a pritom neustavan arsenal opstrukcionih mogućnosti i intenzivno ga koristite, jasno je da ćete učiniti sve da tajming izbora prilagodite trenutku koji je najpovoljniji za vaš rejting.

Datum izbora će određivati istraživanje javnog mnjenja, a ne Ustav ili potreba građana. Ovu praksu su ustanovile potonje dvije većine. Prvo jedna, a potom i druga.

MONITOR: Kako vidite rezultate lokalnih izbora i svega što se nakon toga desilo, od Šavnika do Podgorice?

PERIĆ: Lokalni izbori su pokazali da prethodna vlast bez obzira na darove nove ima problem ogromnog odliva podrške. Pitanje je samo gdje će ona završiti. Ujedno građani su poslali snažnu poruku da ne žele besmislene rasprave već nove političke mogućnosti.

U Šavniku situacija nije crno-bijela. Izvinite, ali birački spisak kontroliše MUP koji opet kontroliše nova vlast, odnosno većina, a onda predstavnici djelova te nove vlasti na terenu žele da ponište pravo onih koji su upisani u taj isti birački spisak. Ako je neko fiktivni birač ili nema osnov da bude upisan, to treba utvrditi odmah i brisati tu osobu iz ove zbirke ličnih podataka, a ne da upisujete pod vrlo sumnjivim okolnostima ljude u birački spisak i onda ih sprečavate da glasaju.

Moramo znati šta znači vladavina prava – to je poštovanje zakona, i kada vam odgovara i kada ne odgovora. Jasno je da je DPS ovdje radio izborni inžinjering – ali ga nije mogao uraditi sam, jer on ne kontroliše MUP. Makar nam tako govore iz aktuelne vlasti.

MONITOR: „Preokret“ nije uspio da pređe cenzus u Podgorici. Šta vidite kao razlog?

PERIĆ: Više je faktora, ali bih krenuo s druge strane. Ukupno oko 2 posto birača u dva grada na kojima smo učestvovali na izborima su dali podršku sasvim drugačijoj političkoj artikulaciji. Prvi koraci su po pravilu malih gabarita, ali moguće značajne simbolike. Pokazali smo da može drugačije.

Razmotrili smo organizacione momente u kojima smo mogli više a koji su skopčani i sa ograničenim finansijama. Kada je riječ o programu, vjerujem da je on zaista potreban Podgorici, Danilovgradu i Crnoj Gori i cijenim da smo ga artikulisali na pristojan način.Nije nam pomogao ni ambijent izrazito polarizovane scene u kojoj su oba pola bazirali svoju strategiju na podgrijavanju straha da nećemo preći cenzus. Kao i u mnogim drugim slučajevima u ove dvije godine – pokazali su da imaju raskošan destruktivni potencijal na koji mi nismo uspjeli odgovoriti ovog puta. Tu je naša odgovornost, prvo moja, ali nadam se da su neke lekcije savladane.

Istinski žalim što moram konstatovati i da smo, uz nekoliko izuzetaka, u 2022. godini doslovno prvi put u našem višestranačju imali problem da ostvarimo ono što nam zakon garantuje a na što novinarski kodeks obavezuje medije – elementarno ravnopravan tretman. Obrazloženje medija, među kojima ima i onih čiji rad poštujem i u kojima rade kredibilni i ljudi i novinari, da je to bila posljedica malog fizičkog prostora, govori da se moramo vratiti postulatima demokratije: svaka lista koja se potvrdi pred izbornom komisijom predstavlja politički iskaz određenog broja građana i ako ne možete da ih tretirate ravnopravno makar u sučeljavanjima – nemojte da ih organizujete. Argumenti da ste komercijalan medij onda ruši postavku da ste podređeni javnom interesu. Nemam nikakav problem ni da kažem da smo imali nekad eksplicitno, a nekada implicitno saopštenu poruku da smo nepoželjni u nekoliko medija.

Imam obavezu čuvati dignitet onih koji su nam dali podršku i ne pristajati na njihovo bagatelisanje, tim prije jer smatram da se radi o samosvjesnim i na više ravni veoma vrijednim građankama i građanima. Do tada, oglašavaćemo se onamo gdje imamo mogućnost. Nažalost, partitokratija je dobrim dijelom zagospodarila našim prostorom, čak i onamo gdje je ne bi smjelo biti. Kako drugačije objasniti činjenicu da se logika političkih feuda uzima kao datost? U ovoj borbi treba mnogo takta i još više istrajnosti. Riješenosti za oboje imamo.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo