Povežite se sa nama

INTERVJU

IVO GOLDŠTAJN, REDOVNI PROFESOR  FILOZOFSKOG  FAKULTETA  U  ZAGREBU I INOSTRANI  ČLAN  ANUBiH: Broj žrtava u Jasenovcu nikad se neće  saznati

Objavljeno prije

na

Logor Jasenovac i njegove strahote rezultat su djelovanja određenih, konkretnih osoba, kao što su i njegove žrtve ljudi s imenom i prezimenom.Zbog toga sam se u knjizi prvenstveno bavio ljudima i njihovim sudbinama

 

MONITOR: Prije nekoliko mjeseci predstavljena je u Zagrebu Vaša monografija Jasenovac. Tada ste rekli da verujete da je knjiga korak prema boljem razumijevanju tog logora smrti o kojemu je”napisano puno istine, ali i puno laži”…

GOLDŠTAJN: Jasenovac je kao povijesna tema veliki izazov. Drugo, imate pravo –  napisano je užasno puno istina, ali i puno laži, koje se plasiraju desetljećima, a i danas se šire besmislene mistifikacije i mitomanije s raznih strana.

MONITOR: Za kakav ste se pristup odlučili u pisanju knjige?

GOLDŠTAJN: Prva pripovjedna linija jest kronološka povijest Jasenovca od nastanka logora u augustu 1941. do njegova nestanka u aprilu 1945. godine. Druga pripovjedna linija ide problematski, obrađuje teme koje treba posebno obraditi. Naprimjer, jedna od velikih tema jest ‘mehanizam zločina’ i prikazivanje ‘povijesti logora iznutra’. Zbog toga sam išao u psihologizaciju i žrtava i zločinaca, pokušavši analizom pojedinačnih sudbina prikazati povijest logora. Naime, Jasenovac i njegove strahote rezultat su djelovanja određenih, konkretnih osoba, kao što su i njegove žrtve ljudi s imenom i prezimenom. Zbog toga sam se u knjizi prvenstveno bavio ljudima i njihovim sudbinama, jer je opisom pojedinaca lakše shvatiti cjelinu tragedije na povijesnom makroplanu. Htio sam s brojnošću i raznovrsnošću primjera čitatelja suočiti s katastrofom zločina.

MONITOR: S obzirom nato da se godinama manipuliše sa brojem žrtava u logoru, je li Vaše istraživanje potvrdilo najčešće spominjani broj od 83.811 stradalih Jevreja, Srba i Roma u Jasenovcu?

GOLDŠTAJN:U jednom poglavlju detaljno analiziram broj žrtava – tvrdim da svako razmatranje te teme valja započeti od 83.811 žrtava, koliko ih je navedeno u popisu koji je napravilo i dalje radi Spomen područje Jasenovac. Međutim, broj žrtava vjerojatno je bio za 10, možda 20 odsto veći. Popis se radi i u Muzeju žrtava genocida u Beogradu, oni su došli do 84.000 žrtava. Idemo, dakle, prema konačnom broju, ali točan broj žrtava nećemo nikada saznati.

MONITOR: Spomenuli ste ‘mehanizam zločina’?

GOLDŠTAJN:Ni žrtveni zločinci nisu bili jednodimenzionalni u svojim psihološkim profilima. Njihovi su odnosi bili slojeviti i kompleksni, primjerice, znalo se dogoditi da i najokrutniji ustaša nekom logorašu iz nekog razloga poštedi život, a s druge strane je to bio sustav u kojem je funkcionirao sistem potkazivanja, pa je svaki logoraš drugome logorašu mogao biti opasan, čak i potencijalni ubojica.

MONITOR: Posebno poglavlje posvetili ste ‘zločinačkoj hijerarhiji’ u Jasenovcu, gdje pišete o egzekutorima i njihovoj transformaciji u zlotvore i krvnike. Kako je bio organizovan ustaški sistem vladanja?     

GOLDŠTAJN:Promatram ga na tri razine. Kao što pišem u poglavlju ,,Ante i Dido” na vrhu hijerarhije bili su Ante Pavelić i Dido Kvaternik. Na drugoj razini bili su jasenovačka 4M, kako ih je neposredno nakon Drugog svjetskog rata nazvao jedan od memoarista, dakle, ekipa koja je rukovodila Jasenovcem. To su bili Maks Luburić, koji je barem jednom mjesečno dolazio u Jasenovac, te Miroslav Filipović Majstorović, Ljubo Miloš i Ivica Matković, koji su bili u logoru. U potpoglavlju ,,Koljači na terenu’’ rekonstruirao sam više desetaka biografija tih ljudi. Neki su prije rata bili „normalni“ ljudi i tek su se kasnije transformirali u zločince. Dobar dio tih dečki bio je vrlo mlad – imali su od 16 do 20 godina, uglavnom nisu bili obrazovani i uglavnom su potjecali iz siromašnih seoskih sredina gdje je život bio okrutan. Međutim, bilo je i inteligentnih i obrazovanih zločinaca. Njihove biografije pokazuju da transformacija od običnog seljačića ili neukog blentavca do zločinca nije bila komplicirana, još manje nemoguća. Kad su postali ,,koljači na terenu’’ oni su po prvi put iz opanaka uskočili u čizme, a dobivanjem uniforme i puške stekli su status i dobili moć. Postali su važni u svojim očima i očima drugih. Tome je pridonijela i specifična atmosfera u kojoj su se ti dečki htjeli potvrditi kao frajeri, a to su mogli postići demonstriranjem moći, koju su iskazivali ubijanjem. Ubijanje je često bilo povezano s materijalnom koristi i probitkom. Pljačka je bila sustavna, ne samo zlatnine i dragocjenosti, ili zlatnih zubiju zatočenika, nego i kompletne imovine žrtava koje su one ostavile u svojim prebivalištima.

MONITOR: Da li biste za naš nedjeljnik htjeli da pomenete poimenice neku  od ustaških žrtava?

GOLDŠTAJN: Red je da se ovom prilikom sjetimo liječnika dr Mila Boškovića, rodom iz Brčela kod Bara. Prije rata bio je asistent na Veterinarskom fakultetu u Beogradu. Uhapšen je 1942. u Zagrebu kada je ilegalnim vezama pokušao prijeći u partizane. Potom je deportiran u Jasenovac. U logoru je značajno pridonio jačanju partijske organizacije; postao je i sekretar Mjesnog komiteta Komunističke partije. Čim je došao u logor, ,,istakao se značajem, inteligencijom i prisnošću”. Bio je odgovoran za logorsku bolnicu (bio je tzv. grupnik) te je organizirao dovoz lijekova i hrane. Bio je na popisu osoba za koje su partizani inzistirali da budu razmijenjene, ali do njegova puštanja nikada nije došlo. Radio je na organizaciji bijega logoraša, odnosno na pripremi akcije kojoj je bio cilj oslobođenje logora. Njegova je grupa otkrivena u septembru 1944. godine. Ima raznih verzija o posljednjim trenucima dr Boškovića i o tome što je rekao: nakon što je teško mučen, nema dileme da je odbio vješanje kao nečasnu smrt, na što mu je Dinko Šakić naredio da ,,klekne”. Bošković je, navodno, odgovorio – ,,Pucaj, Crnogorac ne umire klečeći” ili, po drugoj verziji – ,,Ne, hoću stojeći da umrem” te je ostao stajati. Odbio je i okrenuti se, govoreći: ,,Ne, neprijatelju nikada nisam okretao leđa” odnosno ,,Hoću gledati neprijateljsko oružje.” Šakić ga je potom ustrijelio iz pištolja. Šakić je za taj zločin 1999. osuđen na 20 godina zatvora.

MONITOR: U Hrvatskoj je registrovan  Velebit  – organizacija  koja promoviše ustaštvo i antisrpstvo. Čega su simptom relativizacija zločina, ustašizacija u Hrvatskoj, četništvo u Srbiji, nacionalizmi, jačanje desnice…

GOLDŠTAJN:Oni su simptomi svega lošega! Događa se kulturna, politička i civilizacijska regresija. Nacionalizam, mržnja protiv „drugog“ i „drugačijeg“ je jedna od manifestacija toga. Nezgodno je za prostor bivše Jugoslavije da šovinizam na jednoj strani hrani onog na drugoj, i obratno. Protiv toga se možemo boriti samo dosljednim antifašističkim stavovima odnosno promocijom suradnje, tolerancije, gradnjom mostova.

MONITOR: Krajem januara ispred zagrebačke katedrale upriličena je komemoracija za žrtve Holokausta. Tada je zagrebački nadbiskup Josip Bozanić jasno progovorio o Holokaustu,  spomenuo strahote Jasenovca, pobrojao jevrejske žrtve u Zagrebu… Može li se to tumačiti kao prekretnica Katoličke crkve?

GOLDŠTAJN: U poplavi loših vijesti, ova je iznimno dobra – s nadbiskupske i kardinalske pozicije napokon prava riječ. Ako će Katolička crkva krenuti u smjeru u kojem idu nadbiskupove riječi, ove će se riječi moći u budućnosti uistinu smatrati prekretnima. Vrijeme će pokazati što je tu na stvari, treba pričekati.

MONITOR: Je li članstvo u EU čarobni štapić za države članice ne samo zbog toga što se i EU našla u krizi?

GOLDŠTAJN: EU je u velikim turbulencijama – na djelu su regresivni politički i kulturni procesi u mnogim članicama, posebice na istoku, nejasno je užasno mnogo stvari oko Brexita, nakon grčke i migrantske krize uništen je san o EU solidarnosti, terorizam nam je i dalje na vratu. No, treba biti posve načistu – za reforme i opći društveni i ekonomski rast treba se pobrinuti sam, a EU u tom smislu svakako jest od pomoći.

 

Tito je obilježio i svjetsku istoriju

 

MONITOR: Mediji  su objavili  da ste dok ste bili ambasador  Hrvatske u Parizu u zgradi ambasade držali fotografiju Josipa Broza Tita. Kakav je Vaš stav kao istoričara o bivšem predsjedniku Jugoslavije?

GOLDŠTAJN: Da, imao sam Titovu sliku u svojoj veleposlaničkoj sobi, a istu takvu sam ostavio u jednoj pariškoj kafeteriji gdje se Tito sastajao s partijskim rukovodstvom 1937/8. godine, kad je boravio u Parizu. Zajedno s ocem Slavkom objavio sam 2015. opsežnu Titovu biografiju i u njoj detaljno analizirao ovo što ću Vam pokušati sažeti u nekoliko rečenica. Titove osobne kvalitete i mane, njegovi ispravni instinkti i zablude, dobra rješenja i teške greške, umnogome su određivali povijest jugoslavenskog prostora u znatnom dijelu 20. stoljeća. Tito je istovremeno bio i staljinist, ali zatim i komunist koji je želio u državu kojom vlada uvesti neke elemente liberalizma, pa i demokracije. Bio je zagovornik centralizma, ali i decentralizacije. Naposljetku, bio je i bonvivan, kao i svojevrsni plejboj.

I danas, 2019. godine, Tito i njegova biografija političko su pitanje u svim državama na prostoru bivše Jugoslavije. No, valja reći: i oni koji ga vole i hvale, i oni koji ga mrze, i oni koji ga za štošta smatraju zaslužnim, kao i oni koji mu mnogo toga stavljaju na teret, svi oni prihvaćaju činjenicu da je Tito bio jedinstven čovjek, fenomen, velika ličnost svoga vremena, da je obilježio ne samo povijest eksjugoslavenskog prostora, već i svjetsku povijest. Uz to, što mu se ne može odreći, ali se mnogo rjeđe spominje – Tito je bio hrabar čovjek. Nipošto nisu bez osnova teze da je zahvaljujući ponajprije Titu – ako ne zaustavljeno, a ono barem znatno ublaženo međuetničko krvoproliće na prostorima Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu. Nije sporno da je nakon rata, uzevši u globalu, dobrim dijelom zahvaljujući Titu među jugoslavenskim narodima uspostavljen veći stupanj povjerenja, ali se poslije ispostavilo da to povjerenje nije bilo otporno na neka nova iskušenja.

                                                               Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

SERGEJ SEKULOVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I ADVOKAT CENTRA ZA GRAĐANSKE SLOBODE: Pred Crnom Gorom su dva puta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ono što nam treba a bez čega nema moderne države je profesionalna i depolitizovana javna uprava i nezavisno sudstvo, kao svetinje u kojima nema mjesta za partijsko-parcijalni politički uticaj. To je nemoguće izgraditi bez jasne svijesti i namjere političke elite

 

MONITOR: Premijer DuškoMarković saopštio je da nije čitao najnoviji izvještaj Evropske komisije o napretku Crne Gore, ali svejedno zna da je pozitivan.  Šta vam govori to što premijer ne čita dokument koji je vrlo važan za zemlju koja se nalazi na putu evropskihi ntegracija?

SEKULOVIĆ: Vjerujem da je čitava situacija u proteklih par nedjelja prilično zatekla vlast i napravila joj problem, u odnosu na koji traže pozicioniranje. Ovdje mislim na blokadu otvaranja pregovora sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom, odnosno francusko, ali ne i samo njihovo, preispitivanje procesa proširenja i metodologije pregovaranja. Vlast se pripremala za drugačiji scenario, koji je trebalo iskoristiti za kampanju na narednim izborima. U ovom trenutku je teško predvidjeti buduća dešavanja. Ostaje da se vidi da li će nova metodologija, ako do nje uošte i dodje, obuhvatiti i Crnu Goru, što čitav proces koji je izgledao kao ireverzibilan drma iz temelja. Vaše se pitanje ipak odnosi na prezentovani non-paper, i u kontekstu njegovog tumačenja od strane različitih aktera, možemo izvući zaključak da je prošlo vrijeme optimizma i da istinu treba pogledati u oči. Pokušavanje da se nešto isključivo ili primarno predstavi kao pozitivno više nema nikakvu političku korist za one koji sa takvim ocjenama izlaze. Držim da crnogorski građani imaju procjenu da nešto nije u redu i da ih ne treba podcjenjivati. Nismo dobili završna mjerila za poglavlje 23,i to je činjenica.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 22. NOVEMBRA
ILI NA WWW.NOVINARNICA.NET

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IGOR KALEZIĆ, DIZAJNER IZ PODGORICE: I dizajn mijenja svijet

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na razvoj dizajna najviše utiču čovjek i njegove potrebe u istoj mjeri kao što on utiče na čovjeka. Jedno bez drugog ne mogu ni postojati

 

MONITOR: Dizajn je praktično svuda oko nas bilo da je riječ o dizajnu industrijskih proizvoda, grafičkom dizajnu, WEB dizajnu, modnom dizajnu… Šta je, pored čovjeka, najvažniji segment dizajna?

KALEZIĆ: Najvažniji segment dizajna je to što je dizajn prije svega umjetnička disciplina, koja dovodi do opšteg razvoja društva, a samim tim i čovjeka kao pojedinca u njemu.

MONITOR: Šta najviše utiče na razvoj dizajna?

KALEZIĆ: Dizajn sam po sebi je živa disciplina koja se razvija sa razvojem čovjeka kao jedinke i sa njegovim potrebama. Samim tim prisutan je i neophodan u svim djelatnostima. Na njegov razvoj najviše utiču čovjek i njegove potrebe u istoj mjeri kao što on utiče na čovjeka. Jedno bez drugog ne mogu ni postojati. Tako sve te djelatnosti utiču podjednako, ali najviše potreba čovjeka ka nečemu boljem, ljepšem i praktičnijem. Kao i ideje sposobnosti, kreativnost i strast ljudi koji se bave ovim poslom.

MONITOR: Vi se bavite dizajnom enterijera. Šta je dizajn enterijera?

KALEZIĆ: Dizajn enterijera (arhitektura enterijera) je arhitektonsko-dizajnerska disciplina, koja se realizuje u određenom i konkretnom arhitektonskom prostoru. Pod dizajnom enterijera smatra se uređenje i osmišljavanje unutrašnjih prostora. Neuki često kažu „unutrašnji enterijer“, što je pogrešno, kao što je pogrešno smatrati namještaj za enterijer, koji predstavlja samo dio enterijera. Pod enterijerom se podrazumijeva uređenje kompozicija, funkcionalnost i organizacija kompletnog arhitektonskog prostora. Konstruktivno, dimenziono, estetsko oblikovanje svake prostorije i svakog njenog dijela posebno i kao cjeline ukupnog prostora. Dizajn enterijera obuhvata uređenje unutrašnjosti prostorija korišćenjem boja, materijala, namještaja, izvora svjetlosti, pri tom poštujući osnovne činioce dizajna: proporcije, kompoziciju, materijalizaciju…

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 22. NOVEMBRA
ILI NA WWW.NOVINARNICA.NET

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

CVIJETIN MILIVOJEVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR IZ BEOGRADA: Univerzalni Vrhovnik Srbije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Aleksandar Vučić je istovremeno i predsjednik Vlade, i ministar unutrašnjih i spoljnih poslova, i popečitelj finansija, i guverner  Narodne banke, i predsjednik Ustavnog suda, i gradnonačelnik svih 200 gradova i opština u Srbiji, i prvi policajac Srbije i prvi kadija i prvi tužilac…

 

 

MONITOR: Koji su događaji u Srbiji proteklih dana privukli najveću pažnju javnosti?

MILIVOJEVIĆ: Afera, spin, “afera” za natkrivanje afere, otkrivanje “zavere”, kontraspin, najava atentata jedna afera, najava atentata druga, afera, “atentat, al’ zamalo”, pa opet afera, pa spin… Investicije, rekordi, rezultati i podvizi nezabeleženi u istoriji… pa, senzacionalna otkrića stotina i stotina primera “povampirenog fašizma i neviđenog kriminala” u opoziciji… pa, 16 puta se video s Putinom, 14 puta sa Angelom, dvared-trired sa Si Đing Pingom, pa nekoliko minuta (ukupno) u nekoliko navrata sa Trampom, te s ovim, te s onim… te, u samo 12 meseci izgrađeno više kilometara auto-puteva nego, u dvovekovnoj istoriji, pod Karađorđevićima, Obrenovićima, Titom, Slobom, Koštunicom, Đinđićem i Tadićem zajedno!  Pa, hajde vi proberite među tolikom količinom i kakvoćom!

MONITOR: U Srbiji se, kažu  analitičari, živi epoha zamrznutog sukoba ili doba neodrživog primirja. Pri tom navode da su samo 2016. i 2017. godine provladini tabloidi najavili 265 ratova, a tokom 2018. u dvije trećine naslova o Srbima i Albancima sugerisali neophodnost policijskih, vojnih ili paravojnih intervencija.

MILIVOJEVIĆ: Izvinite, ali zar baš taj naprednjački režim nije objavio javni rat upravo svima nama, “pristalicama zamrznutog sukoba”, tj. protivnicima tzv. razgraničenja, ma šta Vrhovnik (tako ja razumem funkciju formalnog predsednika Republike Srbije!) pod tim podrazumevao? Paradoksalno je da su na tu temu u Srbiji, kao oni koji “ruše državu”, javno diskvalifikovani i prokuženi svi oni koji ne podržavaju idiotski stav predsednice Vlade Ane Brnabić (a po Ustavu Srbije, Vlada je ta koja bi trebalo da vlada) da ona “ne zna šta je politika Vlade Srbije o Kosovu, ali zna da predsednik Vučić najbolje zna šta je najbolje”! I to, u najširem dijapazonu, od vladika Atanasija i mitropolita Amfilohija preko Rade Trajković, Boška Obradovića, Sergeja Trifunovića, do Đilasa, Jeremića, Matije Bećkovića i Aljbina Kurtija!

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 22. NOVEMBRA
ILI NA WWW.NOVINARNICA.NET

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo