Povežite se sa nama

FOKUS

PRIJATELJI IZ DEVEDESETIH: Tajne prvih miliona

Objavljeno prije

na

Sami sebe zaplićemo, sami sebe rasplićemo… Po uzoru na staru dječiju pjesmicu, akteri „investicije“ kojom je aktuelni predsjednik Crne Gore Milo Đukanović došao u posjed svog zvanično prvog miliona, raspliću i zapliću priču staru dvanaest godina.

Prvo je Duško Knežević obznanio dokumenta koja potvrđuju da on i Đukanović nijesu govorili istinu 2007. godine, kada su tvrdili da predsjednikov kredit u londonskoj Pireus banci nije garantovan tzv. keš kolateralom (deponovanim novcem u vrijednosti kredita) već naknadno kupljenim akcijama Prve banke. Vlasnik Atlas grupe pokazao nam je ugovor jedne od njegovih kiparskih firmi sa Pireus bankom kojim se potvrđuje da je depozit kompanije od 1,5 miliona eura založen za Đukanovićev kredit.

Potom nam je aktuelni predsjednik pojasnio da novac na računu njegovog jemca zapravo nije Kneževićev, već dvojice njegovih pravih prijatelja. Da prekrati nagađanja – mnogo je privatizacionih,   tranzitnih i kontroverznih biznismena spremno da se zakune kako su sa Đukanovićem bliski kao nokat i meso –   javnosti se obratio Dušan Ban.  „Ja, Dušan Ban, odgovorno izjavljujem da sam, skupa, sa svojim drugom i poslovnim partnerom Željkom Mihailovićem, sklopio ugovor o investiranju sa firmom Comstel Duška Kneževića, kojom prilikom mu je prebačeno na račun milion i po eura. Uz našu saglasnost taj novac je upotrijebljen kao kolateral za pomenuti kredit…“.

Tu nam se Dušan Ban još i požalio: „Od tada je prošlo 11 i po godina i mi do sada nijesmo dobili svoj novac u cjelini. Iz više navrata sam posljednjih godina i mjeseci razgovarao sa Kneževiću o vremenu i načinu povratka preostalog duga, ali bez rezultata i efekta“.

Na Kneževićev odgovor nijesmo dugo čekali. Dušan Ban je propustio da kaže najvažnije, piše Knežević, „da je to zapravo Đukanovićev novac koji su oni (Ban i Mihailović, op.a.) u Švajcarskoj držali na svoja imena. Nikada sa njima nisam imao bilo kakve poslovne odnose niti pravio dogovor o ovom aranžmanu. Dogovarao sam sa Milom Đukanovićem…“.

Odbjegli biznismen dodatno pojašnjava kako mu je Đukanović objasnio da su to „pare od tranzita cigara i poslova koje su zajedno obavljali“ kada ga je pozvao da se on pojavio kao vlasnik novca kojim će se garantovati kredit, pošto Ban i Mihailović ne mogu da se pojave u toj priči „zbog prirode posla kojim se bave“. Knežević odbacuje tvrdnje da novac nije vratio vlasnicima. „Sve se završilo tako što je Đukanović dobio kredit, a ja sam mu kasnije donio 1,5 miliona keše, koji je svakako bio njegov. U jednom momentu je počeo da se ne sjeća, jer je mislio da je to donacija za DPS“.

Trenutno u ovoj priči vlada zatišje, pošto su se Đukanović i njegovi pravi prijatelji oglušili na Kneževićeve tvrdnje. A prostora za nastavak ima na pretek. Jedna rukavac glavnog toka sage o prvom milionu mogao bi nas odvesti u devedesete i navodno partnerstvo Đukanovića, Bana i Mihailovića u duvanskim poslovima.

Od izbijanja afere Nacional poznato je da su Mihailović i Ban, kao službenici preduzeća Mia (kasnije D-Trade) Stanka Subotića Caneta imali značajno učešće u duvanskim tranzitno/švercerskim poslovima sa kraja prošlog i početka ovog vijeka. Subotićev partner Srećko Kestner svjedočio je 2001. kako su Ban i Mihailović ubirali „velike procente“, a da je dio stečenog novca išao i Đukanoviću „i to u gotovini, doslovno u torbama“. U istom kontekstu, tada su prozivani još poneki ovdašnji biznismeni, sa prefiksom kontroverzni. Recimo Branko Vujošević i Veselin Barović.

Uglavnom, prema Kestnerovom svjedočenju, koje je on naknadno porekao, profit preduzeća Mia dijeljen je po šablonu: 50 odsto Subotiću, 35 odsto njemu, a 15 odsto „Đukanovićevim kumovima“. I to bi, zaista, mogao biti prilično ozbiljan razlog zbog koga su pomenuti vlasnici računa u švajcarskim bankama zazirali od pojavljivanja u Londonu. I pisanih tragova koji bi Đukanovićev kredit mogli dovesti do tog novca.

Paralelno, neko bi u prvi plan mogao staviti sve očigledniju Kneževićevu sklonost ka kešu – i kada uzima (slučaj Kaspia), daje (slučaj kovertovanja DSP-a) i kada vraća (valjda Đukanovićev novac: „svakako je bio njegov“). To u najmanju ruku čudi znamo li da je, prema detaljima Kneževićeve autorizovane biografije, riječ o doktoru ekonomskih i pravnih nauka Univerziteta Beograd. Sličnim titulama se, u ovdašnjem svijetu tranzicionih pobjednika, može pohvaliti valjda još samo Dragan Brković.

Možda bi ipak, u smislu javnog interesa, najinteresantnije bilo institucionalno razriješiti dileme: u šta su to tačno, zajednički investirali Knežević, Mihailović i Ban 2007. godine? Nije valjda da su ulagali  u Mila  Đukanovića – tadašnjeg poslanika, predsjednika vladajuće partije i biznismena u pokušaju. Da li  su po osnovu te investicije tražili i dobili poreske olakšice? Je li se posao isplatio? Koliki je bio povrat, odnosno, da li su investitori platili porez na dobit po osnovu eventualnog profita iz zajedničke londonske avanture?

Uz detalje Đukanovićevog poslovanja sa Pireus bankom, Knežević nas je ovih dana upoznao i sa činjenicom da je u više navrata plaćao Đukanovićeve privatne račune. Barem jednom to je uradio namirujući  Đukanovićeve dugove po kreditnim karticama u Atlas banci (preko 16 hiljada eura), a (makar) dva puta plaćajući put i višednevni boravak u Dubaiju za Đukanovića, njegovu  suprugu Lidiju i Branimira Gvozdenovića, visokopozicioniranog funkcionera DPS-a i višestrukog ministra.

Đukanović se, nakon prvobitnog iščuđavanja i ljutne, prisjetio dugova prema Atlas banci. Pa je čak pokušao i da izmiri davnošnji dug. O putovanjima u Dubai nije se oglašavao. Makar da objasni zašto sa njim nije putovao Milan Roćen? Nije valjda da se ingerencije prvog među savjetnicima odnose samo na Rusiju i njene tajkune? Koliko god to bila velika zemlja, a ugovoreni poslovi važni i tajni.

Jedno od putovanja pokušali su da objasne radnici portala u vlasništvu Zorana Bećirovića, odnosno njegove kompanije  Ski Resort-Kolašin1450. Tamo se objašnjava da su Đukanović i društvo, u vrijeme kada aktuelni predsjednik nije imao državnih funkcija, putovali u Dubai u cilju promocije jedne od Kneževićevih kompanija. Pa je, prema njima, sasvim razumljivo bilo i to da im Duško Knežević plati prevoz i smještaj.

I ta verzija je puna manjkavosti.

Dakle, ako Đukanović i Knežević nikad nijesu bili prijatelji, a predsjednik tvrdi da nijesu i kaže „pažljivo biram prijatelje“, onda je u pitanju bio strogo poslovni aranžman. Smijemo li, po tom osnovu, pretpostaviti da postoji i adekvatan ugovor koji prati taj posao, ispostavljeni računi, poreska prijava… Jeste da Knežević preferira keš, a da Đukanović nije ponešen za plaćanjem poreza (nedavno je u Budvi, zbog višegodišnjeg neplaćenog poreza na imovinu, ponovo blokiran plac u vlasništvu jedne od kompanija u kojima je suvlasnik), ali red je red.

Još je veći problem putovanje iz marta 2010. I tada su Đukanović i Gvozdenović, kao premijer i ministar uređenja prostora u Dubaiju boravili na Kneževićev račun. O tom putu, kakva god da je bila njegova priroda (putnici su, prema dokumentima koje je objavio Dan,  imali tursitičke vize) crnogorska javnost nije bila obaviještena. Premijer i njegov ministar, dakle, radnu nedjelju koriste kako bi „viđeli svijeta“ o tuđem trošku. Ili su, ipak, ponešto i oposlili.

Saznaćemo kad se neko od saputnika naljuti. Do tada podsjećanje da pristojni ljudi, u pristojnim zemljama, poslije ovakvih otkrića preuzmu odgovornost za vlastite postupke. Ili završe na sudu.

Još jedno podsjećanje: Nacional je pisao kako je Subotićeva of-šor firma Kodeks ltd. iz Lihtenštajna platila oko tri miliona njemačkih maraka za nabavku automobila, namještaja i blindiranih prozora za Đukanovića. A aktuelni predsjednik nikada nije sporio prijateljstvo sa Subotićem. ,,Jednom smo bili u većem društvu i Đukanoviću je nedostajalo 100 dolara, koje sam mu posudio. Vidio sam ga nakon dva mjeseca na plaži, a on je kod svoje žene u torbi imao pripremljenu kovertu sa 100 dolara. Nijesam mogao vjerovati”, podijelio je sa pukom svojevremeno Subotić jedno od zajedničkih anegdota.

Za razliku od njega tada, nama je danas teško ispričati i(li) pokazati nešto u šta ne bismo mogli povjerovati. Posebno kada su u pitanju momci iz 90-ih, i njihovi avioni, kamioni, milioni. Pa nas  neće začuditi ni kada se u ovu ili neku narednu priču, na ovaj ili onaj način, uključe još neki od svojevremenih tranzicionih pobjednika. Domaćih i stranih. Ako i kada stignu od stečajnih postupaka u kojima se, mahom, nalaze preduzeća koja su im pala u ruke.

 

Capital u krugu familije

U priču o Đukanovićevom prvom milionu uključila se i kompanija Capital invest, ista ona preko koje je Đukanović realizovao zaduženje, a potom i kupovinu akcija bratove (Aco Đukanović, op.a) Prve banke po povlašćenoj cijeni.

Iz firme u kojoj je sada Milov sin Blažo Đukanović  vlasnik, direktor i ovlašćeni zastupnik, spočitali su Kneževiću da je toj kompaniji „samo tehnički“ pomogao da dobije kredit u Londonu. Pravi vlasnici novca bila su „dva prijatelja predsjednika Đukanovića“, saopštava Blažo „tako da je u navedenom periodu tuđim novcem, samo administrativno i tehnički, bio garant“.

Razumljivo, pošto je u vrijeme tatinog prvog miliona imao 19 godina, Blažo se ne sjeća baš svih detalja vazanih za osnivanje i poslovanje Capitala. Recimo, da je Milo Đukanović uz sve pomenute funkcije u novoosnovanoj kompaniji bio i poslanik. Mada je to, prema tada važećem Zakonu o sprječavanju konflikta interesa, bilo nezakonito i kažnjivo. Iz razloga koje sada nećemo pominjati, Komisija za sprječavanje konflikta interesa pod komandom Slobodana Lekovića odlučila je da „Đukanović nije prekšio zakon iako ga nije poštovao“.

Moguće je, doduše, da Blaža sve to nije interesovalo, pošto je gledao svoja posla i brižio kako oploditi višemilionske nekretnine koje je, prema zvaničnim podacima iz porodičnog registra imovine, dobio na poklon od strika Aca.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati
Click to comment

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

FOKUS

MUZEJI I GALERIJE PRIREDILI KAPITALNI SKANDAL: Falsifikati na izložbi Dada Đurića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ćerka Dada Đurića Amarante Szidon tvrdi da su na podgoričkoj izložbi ovog slikarskog velikana prezentovani i falsifikati. Iz Muzeja i galerija to osporavaju, dok galeristi i slikari tvrde da su lažnjaci postali uobičajena stvar

 

Jezivi lažnjak, tako je neke od radova koji su prezentovani na izložbi jednog od najznačajnijih slikara 20. vijeka Miodraga Dada Đurića, prokomentarisala njegova ćerka Amarante Szidon.

Izložba Đurićevih radova otvorena je u JU Muzeji i galerije u Podgorici, sredinom protekle sedmice. Szidon u pismu koje je uputila Muzejima i galerijama, Ministarstvu kulture i na adrese više pojedinaca, a u koje je Monitor/CIN CG imao uvid, upozorava na brojne falsifikate slika na izložbi, koji su predstavljeni u katalogu koji prati izložbu. Ona od Muzeja i galerija traži da se više od deset radova ukloni sa izložbe i kataloga. Posebno insistira na radovima – na dva kolaža iz 1996. godine, koji su u katalogu prezentovani na stranicama 26 i 27.

Szidon, koja navodi da je testamentom ovlašćena da se brine o slikarevoj ostavštini, tvrdi da je katalog izložbe na kome je uočila problematične radove na uvid dobila samo dan prije otvaranja.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 24. MAJA

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

TRINAEST GODINA OD REFERENDUMA: A nezavisnosti niđe

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za ovu deceniju i kusur,  vlast  nas  je zadužila  do guše zarad megalomanskih projekata koji samo privilegovanima donose profit . Potrudila se i da što više građana i institucija učini zavisnim od sopstvene (samo)volje kako bi se održala. Zato je  borba za nezavisnost borba protiv DPS. Crna Gora ili oni

 

Trinaest je godina otkako su na referendumu 21. maja 2006. godine crnogorski građani kazali da žele nezavisnu,   državu svih.  Još je nijesu dobili.  Za ovu deceniju i kusur, vlast nas je zadužila do guše zarad megalomanskih projekata koji samo privilegovanima donose profit. Tako  nas  je učinila   zavisnim od raznoraznih međunarodnih finansijskih institucija.  Potrudila se i da što više građana i institucija učini zavisnim od sopstvene volje kako bi se održala. Zbog toga je korupcija stigla do samih kostiju sistema.  I svi postali zavisni od svih.  Vlast od raznoraznih međunarodnih adresa, svojih tajkuna i šefova podzemlja, i ovi od njih, institucije od volje vrha partije, a većina građana od plate od koje jedva živi, a koju zarađuje uglavnom ako ima sreće da poznaje nekog  njihovog.   Pošto se od prosječne zarade ne živi  (vidi box),  oni dodatno nerijetko zavise i od svojih roditelja penzionera, rođaka u inostranstvu, ko ima sreće, dodatnih poslova.  Riječju – robovi.

Kako li je tek onima  ispod crte. U siromaštvu i zavisnosti  za goli opstanak  živi 24 posto crnogorskih građana, dok je još 10 posto, prema podacima Monstata, u riziku od socijalne isključenosti. To su podaci s kraja prošle godine.

Ako se uzme u obzir da zvanična metodologija prebrojavanja  konstantno pokušava da uljepša stvarnost, slika je  još sumornija. Prema nekim procjenama, kao što je ona koju je prošle godine dala ovdašnja NVO Banka hrane – čak 60 odsto građana živi ispod granice apsolutnog siromaštva!

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 17. MAJA

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PRVI MAJ U ZEMLJI BEZ RADNIKA: Prazni praznik

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svakome ko hoće pošteno da pogleda i bez statistike je jasno – većina radnika u Crnoj Gori jedva krpi kraj s krajem. Da bi se govorilo o pravima radnika ili zaposlenih, ne bi bilo loše za početak znati njihov broj. A tu, godinama vlada kofuzija. Namjerna

 

 

Borba za radnička prava, osmosatno radno vrijeme, radnička solidarnost – teško bi bilo poređati koji od tih skupova riječi danas zvoni sa više praznine. Nekad su bile važne, na njima se zasnivalo dostojanstvo, život od sopstvenog rada.

Borba za radnička prava odavno je u službenom jeziku  postala anahronizam.  I samu riječ tranzicija je pregazila: radnici su postali zaposleni. Od države u kojoj je radnička klasa, uz sistem socijalističkog samoupravljanja, bila na vlasti, krenuli smo, natrag u kapitalizam. Naravno da se nije bilo moguće priključiti tamo gdje su zemlje koje nijesu bile zahvaćene socijalizmom u međuvremenu stigle. Vraćeni smo u neku tačku ‘x’, najbližu onom što se nekada zvalo prvobitnom akumulacijom kapitala. Poneko to zove pljačkom. Iako je prelazak iz „totalitarnog“ socijalizma trebao da nam donese slobodu, sadašnji zaposleni mrav je u odnosu na nekadašnjeg radnika. Uplašen, i sam ponekad gramziv, nesrećan jer se nije „snašao“. Propisano mu je da ćuti i on, uglavnom, ćuti.

Da bi se govorilo o pravima radnika ili zaposlenih, ne bi bilo loše za početak znati njihov broj. A tu, godinama vlada kofuzija. Namjerna, jer nijesmo baš mnogoljudna država.

Prema podacima iz Monstatove Ankete o radnoj snazi, na osnovu četiri sprovedena kvartalna istraživanja tokom 2018. godine, u Crnoj Gori aktivnog stanovništva bilo je 279,9 hiljada. Od toga je 237,4 hiljade ili 84,8 odsto zaposlenih i 42,5 hiljada ili 15,2 odsto nezaposlenih.

Smisao statistike je da obezbijedi podatke koji se jedni sa drugima mogu upoređivati. U našem slučaju to je nemoguća misija. Prema Monstatovim podacima iz Godišnjaka za 2018. u državi ima 622.373 stanovnika. Ista publikacija kaže da mlađih od 15 godina ima 169.139. U stanovništvu preostaje 453.234 ljudi starijih od 15 godina.

Monstat definiše da ,,aktivno stanovništvo (radnu snagu) čine sva zaposlena i nezaposlena lica stara 15 i više godina” i kaže da tu grupaciju čini 279,9 hiljada ljudi. Ta brojka se od broja ljudi starijih od 15 godina iz Monstatovih podataka o stanovništvu razlikuje za 173.334. ne zna se kako.

Ako se u računicu uključi i broj penzionera kojih je, po podacima Fonda PIO u februaru bilo 124.800, opet fali preko 48 hiljada ljudi.

Nema veze, i sama direktorica Zavoda za statistiku Gordana Radojević je priznala da je ,,Crna Gora zemlja sa najvećom stopom neaktivnosti u EU i šire”. Prema njenim riječima, ,,brine podatak da je u prosjeku neaktivno 45 odsto populacije starosti od 15 do 64 godina, odnosno da taj dio stanovništva ništa ne radi i ne želi da traži posao.

Sjećate li se bivših radnika bivših fabrika posijanih diljem Crne Gore. Onih koji su često u godinama kad niko neće da ih zaposli. Tu se krije dio objašnjenja. Drugi dio su oni vrlo zaposleni u raznolikim sektorima kriminala – od pomoćnih radnika u dilerisanju droge do ozbiljnih kriminalaca. Uveliko se tokom prošle godine pisalo o ,,smanjivanju” broja nezaposlenih uz pomoć brisanja sa evidencije Zavoda za zapošljevanje iz najrazličitijih razloga. Sva ta pregnuća proizvode rupe u računicama, ali pomažu bajkama o sveopštem napretku.

Ovih dana se premijer Duško Marković pohvalio da je u mandatu njegove vlade, od aprila 2017. do aprila 2019. godine otvoreno 15.216 novih radnih mjesta. U zvaničnoj statistici nije moguće ući u trag tom podatku. Anketa o radnoj snazi iz 2017. bilježi 229,3 hiljade zaposlenih, dok ih je prema istom izvoru 2018. bilo 237,4 hiljade. Novih radnih mjesta, dakle, ima 8.100. Doduše, teorijski je moguće da se tokom četiri mjeseca ove godine desio neki bum u zapošljavanju, a da ga niko nije primijetio. Samo je malo vjerovatno.

Prosječna plata u državi je zvanično 510 eura. Najniže prosječne plate isplaćivane su u martu u Ulcinju i Petnjici – 408 eura, dok je najbolje zaposlenima u Tivtu sa prosječnom platom od 660 eura.

Plate su ispod državnog prosjeka u 14 opština.

O, da. Najavljeno je da će minimalna zarada porasti sa 193 eura, kolika je bila od 2013. godine, i da će sada iznositi 222 eura. I sa tim povećanjem minimalna zarada kod nas ostaće najniža u regionu. Sindikati su tražili da minimalna plata bude 250 eura. Bezuspješno.

Na minimalnu zaradu, prema podacima Poreske uprave, osigurano je oko osam hiljada ljudi. U Uniji slobodnih sindikata, međutim, tvrde da platu manju od državnog minimalca prima 36.639 osoba. Prema zvaničnim podacima, zaradu od 193 do 250 eura prima 77 hiljada radnika ili 40 odsto ukupnog broja zaposlenih.

Potrošačka korpa košta 644,7 eura. Za hranu i bezalkoholna pića treba izdvojiti 270,2 eura, dok su izdaci za neprehrambene proizvode i usluge 374,5 eura. Sjećate se: to je ona računica u  kojoj četvoročlanu porodicu treba prehraniti sa 2,25 eura dnevno po članu oko koje se bila podigla velika prašina. Tada je uglavnom zanemarivana činjenica da obična familija tih 270 eura za hranu, prosto, nema. Za 134,7 eura je potrošačka korpa skuplja od prosječne plate. Ako porodica ima dva zaposlena člana, ali pripadaju grupi od 40 odsto radnika koji imaju platu do 250 eura, obje plate ne mogu da pokriju potrošačku korpu. Svakome ko hoće pošteno da pogleda i bez statistike je jasno – većina radnika u Crnoj Gori jedva krpi kraj s krajem.

Bilo bi lijepo kad bi slabo plaćeni poslovi bili barem sigurni. To, međutim, najčešće važi samo za one koji su na državnim jaslama. Zakon o radu stalno se prerađuje u smislu ,,fleksigurnosti”. Fina je to riječ, smišljena da naglasi potrebu da radna snaga bude ,,fleksibilnija”, da lakše mijenja posao, u prevodu, ostaje na ulici. Drugi dio kovanice je kobajagi.

Osmosatno radno vrijeme u Crnoj Gori gotovo da ne postoji. Veliki broj zaposlenih u državnim i opštinskim institucijama, službama i firmama u njima rade, pored ostalog, baš zato što im je radno vrijeme vrlo fleksibilno. Gotovo niko ne ostaje osam sati na poslu. Za veliki dio zaposlenih u privatnim firmama važi obrnuto – radno vrijeme traje koliko gazda kaže. U prefinjenijim slučajevima, dok se posao ne završi. U takvom odnosu snaga smiješno izgledaju poslodavci koji se redovno čude kad ankete pokažu da mladi ljudi između bolje plaćenog posla u privatnoj i slabije plaćenog u državnoj firmi, redovno biraju onaj u državnoj.

Petodnevna radna sedmica za zaposlene u trgovini, koji čine najveći dio radnika u Crnoj Gori, i dalje je nedostižan san. Nedavno je najavljeno da trgovine neće raditi nedjeljom, ali niko ne očekuje da će to prodavačicama donijeti dva slobodna dana sedmično. Ne treba potcijeniti sposobnosti naših gazda da naprave novi raspored prema kojem će svako biti uredno izrabljivan. Onima koji ne stoje satima za kasom i ne vuku gajbe može biti zanimljivo da vide kome će vlast omogućiti da se ‘provuče’ i nedjelje ostavi radnima. Istovremeno sa najavom neradne nedjelje, naime, stglo je i pojašnjenje da će se ,,kroz podzakonske akte donijeti rješenja za izuzetke i ono što su osnovne životne potrebe gradjana”. Biće i izuzetaka zbog turističke sezone, tako da se lako može desiti da ima više onih koji se broje u izuzetke, nego onih što podliježu pravilu.

Prošlog ljeta Vlada je najavila da će Predlog Zakona o radu biti utvrđen do kraja septembra 2018. Nema ga ni danas. Javna rasprava o Nacrtu zakona o radu završena je prije više od godinu i po usred ljeta 2017, nevjerovatnom brzinom. Nakon toga se ne zna šta se dešava sa tim dokumentom. Nezvanične informacije su da vlada oklijeva da prihvati dio preporuke Evropske komisije koje se odnose na bolju zaštitu prava radnika u sudskom postupku.

Prije nego je nestao iz vidokruga, novi propis je donosio nekoliko rješenja povoljnih za radnike: onemogućavanje zloupotreba blanko otkaza, žene koje rade na određeno bile bi zaštićene od otkaza i za vrijeme trudnoće, a ne samo za vrijeme porodiljskog bolovanja. Radnici bi mogli da rade najviše 60 sati nedjeljno, prekovremeno bi mogli da rade osam umjesto deset sati nedjeljno, odmor iz prethodne godine mogli bi da koriste do kraja naredne, a ne do 30. juna kao do sada.

S druge strane, upokojeni nacrt sadržao je i dvije važne stvari nepovoljne za radnike – da novčana potraživanja zastrarjevaju i da se radnici po osnovu ugovora na određeno mogu angažovati duže od dvije godine. Po novome, novčana potraživanja bi zastarijevala za četiri godine, a preko ugovora na određeno radnici bi mogli da budu angažovani do tri godine.

Crna Gora je posljednji Zakon o radu donijela 2008. godine. Novi zakon mora biti usvojen zbog usklađivanja sa evropskim propisima i zato što je on mjerilo za zatvaranje pregovaračkog Poglavlja 19 – Socijalna politika i zapošljavanje. I to što ćemo, jednog dana zakon koji definiše položaj radnika izvaditi iz fioke zato da bi dobili štrik od EU, govori o tome koliko je crnogorsko društvo spremno da bude ozbiljno.

 

Odupri se

 

Iako je kao polaznu tačku imao korupcionašku aferu Koverta pokret “Odupri se 97.000” velikim dijelom okuplja ljude nezadovoljne time što ne mogu da žive od svog rada.

Sama po sebi činjenica da je Duško Knežević, tipičan novobogataš, dao vladajućoj partiji 97.000 eura u društvu koje je preživjelo plaćanje struje za Olega Deripasku, spašavanje Prve banke premijerovog brata i ostale slične podvige, ne bi potaklo ljude da izađu na ulice kad na drugoj strani ne bi bila direktna ugroženost ogromnog broja ljudi. Namet za obnovljive izvore energije i pored toga što svako zna da se njime direktono pune džepovi predsjednikovog sina i prijatelja ne bi bio tako bezobrazan da za ogroman broj ljudi u Crnoj Gori visina računa za struju nije egzistencijalno pitanje.

Tačna je narodna izreka da ne boli mali nego krivi dio, ali u osnovi pobune je trenutak kad mali dio postane premali. Kad se ne može više. Sve i da ovi protesti propadnu, energija nakupljena zbog toga što se u Crnoj Gori sve teže preživljava od rada, ne može se tek tako uništiti. Ogromne nepravde samo je dodatno ojačavaju

 

MIloš BAKIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo