Povežite se sa nama

OKO NAS

OD ŠVERCA DUVANA DO TAJNIH RAČUNA: Đe su pare?

Objavljeno prije

na

U desetak godina preko Crne Gore prošvercovano je cigareta u vrijednosti od oko jedanaest milijardi eura, od čega su tri milijarde pripale italijanskoj mafiji. Koliko je novca otišlo u džepove crnogorskih državljana  do danas nije poznato. Poznato je, međutim, da šverc i dalje traje premda u manjem obimu

 

U velikom švercu cigareta kroz Crnu Goru od polovine do kraja devedesetih godina učestvovalo je oko četiri hiljade crnogorskih građana, od visoke politike do korumpiranih policajaca i distributera, a Evropska unija je ovim kriminalnim poslom direktno oštećena za preko deset milijardi eura.

To tvrdi Monitorov dobro obaviješteni izvor, koji podsjeća da zbog toga u našoj državi još niko nije odgovarao.

„Tada je država direktno ili indirektno sarađivala s italijanskim mafijaškim organizacijama Kamora, Tarda i Sakra korone unita, ili u prijevodu Udruženje sveta kruna, koje su činili mafijaški klanovi iz Bara, Barija, Brindizija i Pulje“,  kaže Monitorov sagovornik.

Prema njegovim riječima, ovi mafijaški klanovi vrlo su se često borili za prevlast u tom poslu koji je nosio veliku novčanu dobit.

„Tako je, na primjer, Sakra korone unita protjerala iz Zelenike kalabrijsku Tardu, odnosno njihov klan Laraseptu. Njih je lično protjerao Frančesko Prudentini, zvani Ćićo Kesa, koji je u Crnoj Gori predvodio Sakra koronu unitu. On je bio glavna veza Italijanima sa crnogorskim vlastima. Ćićo Kesa je bio poznat po tome što je mnogim državnicima u Crnoj Gori poklanjao skupe satove“, kaže naš izvor.

Mafijaškim organizacijama iz Italije glavnu logistiku u Crnoj Gori u poslu sa cigaretama pružalo je preduzeće Admiral iz Herceg Novog, koje je imalo monopol na prodaju goriva italijanskim gliserima.

„Vlasnik ovog preduzeća bio je, u stvari, samo izvršilac posla i radio je direktno za jednog vrlo poznatog Crnogorca. Za skladištenje cigareta u Crnoj Gori korišćeni su objekti Zertatransa“, tvrdi ovaj izvor.

U posao tranzita cigareta preko Crne Gore bila je uključena i firma Karo, prijavljena  u Beogradu.

„Ova je firma bila zadužena da uvozi cigarete iz Bugarske, iz Dimitrovgrada. Tamo su imali jako dobru logistiku, tako da su šlepere smještali u bescarinsku zonu, gdje cigarete ne bi podlijegale carinjenju. Cigarete su prebacivane u Srbiju, a zatim u Crnu Goru. Njihovo odredište u našoj državi bila je Zelenika, odnosno skladište Zetatransa u carinskom terminalu u Zelenici. Neocarinjene cigarete prebacivane su u glisere, da bi nastavljale put prema Italiji“, kaže naš izvor.

On objašnjava da se novac od šverca cigara iz Crne Gore iznosio najčešće na Kipar i u Grčku. Tamo su u Kiparskoj i Pireus banci postojali računi na veliki broj poznatih ili manje poznatih imena.

Tako je jedan crnogorski državljanin, prema riječima ovog izvora, bio vlasnik računa broj  03854109703948. Samo na tom računu bilo je u jednom trenutku pola miliona maraka.

„Pare su na Kipar i u Grčku iznošene diplomatskom poštom. Od Zelenike i Bara prebacivane su helikopterima do Podgorice u pratnji naoružanih ljudi, odakle su u diplomatskim torbama putovale privatnim i državnim avionima“, kaže naš izvor i tvrdi da posjeduje i može staviti na uvid spisak svih aviona s oznakama i vremenom polijetanja iz Crne Gore prema Kipru i Grčkoj.

„Naravno da novac nije mogao svako da nosi. To su radili kuriri čija imena nijesu nepoznata. Imam  spisak svih kurira koji su radili, počevši od 1995. godine do početka dvijehiljaditih“, kaže ovaj izvor.

Tako je, prema njegovim riječima, jedan od kurira samo u periodu od 13. februara 1998. do 1. jula 1999. godine, u pedeset i četiri navrata, iz Podgorice na Kipar iznio 309,094.240 maraka.

Drugi kurir je od početka 1998. do marta 1999. godine, u petnaest navrata prebacio sto trinaest miliona i 480 hiljada maraka.

Prema riječima Monitorovog sagovornika dio računa duvanske mafije kasnije je s Kipra i iz Grčke prebačen na Belize, a dio u London, u Pireus banku. Novac se iz Engleske i s Beliza vraćao opran u Crnu Goru.

Monitor je ranije pisao o kakvim razmjerama šverca se radilo, kao i da o tome najbolje svjedoči dokumentarni film koji je snimila britanska obavještajna služba MI 6.

U tom filmu se govori o najvećim ilegalnim fabrikama duvana u Bugarskoj, Rumuniji, Ukrajini, Moldaviji, Rusiji. U tim fabrikama kontejner cigareta šverceri su nabavljali po cijeni od svega dvjesta hiljada eura, dok je na tržištu Velike Britanije jedan kontejner dostizao cijenu od dva miliona.

Naš nedjeljnik je u serijalu tekstova o prekograničnom švercu došao do saznanja da promet ilegalnih cigareta kroz Crnu Goru nikada nije prestao. Naravno, ne u obimu kao devedesetih godina, kada je to bio najjači mafijaški posao na Balkanu. Posao šverca cigareta, prema našem izvoru, danas se nastavlja preko Dubaija, za zemlje sjeverne Afrike, Bliski istok i Aziju.

Ipak, još uvijek je neispričana priča ko je sve učestvovao u toj velikoj balkanskoj mreži devedesetih godina, koliko spletki, intriga, ubistava i krvi je bilo. Bilans i dalje može samo da se naslućuje.

Prema procjenama njemačkih istražitelja, najveći šverc duvana preko Crne Gore odvijao se od 1993. do 2001. godine. Za to vrijeme u Crnu Goru je, prema riječima našeg izvora, ušlo deset hiljada šlepera sa cigarama, koje su kasnije iz naše države nastavljale put prema zemljama Evropske unije. Naravno, ne računajući pri tom šverc cigareta avionskim putem preko aerodroma u Podgorici. Preko ovog aerodroma samo registrovanih bilo je 433 kargo letova.

„Korišteni su avioni Iljušin, Antonov 12 i Antonov 124“, objašnjava naš izvor.

On kaže da su ovi avioni stizali iz Ukrajine, Češke, Bugarske, Rumunije i Rusije. Iljušin 76 nosio je u jednom letu četrdeset tona cigareta, Antonov 12 sedam, dok je Antonov 124 u jednoj turi nosio čak sto pedeset tona cigareta.

Naš izvor iz policije tvrdi da je posao šverca cigareta preko Crne Gore bio najveći posao koji je italijanska mafija odradila u posljednjih trideset godina.

„Ako bi razlika u nabavnoj  i prodajnoj cijeni jedne kutije marlbora bila i samo dva dolara, organizatori šverca su samo na jednom kamionu, zarađivali milion i po dolara. Razlika je, međutim, bila mnogo veća. Tako je, na primjer, marlboro u Velikoj Britaniji prodavan za šest eura i osamdeset centi, dok mu je nabavna cijena kod švercera bila svega pedeset centi. Sada možete da steknete predstavu o tome kakve su razmjere toga šverca bile“, kaže ovaj izvor.

Italijanskih mafijaša koji su, nalazeći utočište u Crnoj Gori, učestvovali u švercu cigareta, bilo je oko četiri stotine.

Monitorov izvor ima kompletan spisak s imenima devedeset članova posada italijanskih glisera, koji su prevozili cigarete preko mora iz crnogorske luke Zelenika, i još stotinu dvadeset koji su na tom poslu radili iz Bara.

Jedan gliser mogao je da primi od dvije i po do četiri tone cigareta. Gliseri su se kretali isključivo noću, dok su preko dana bili nesmetano usidreni u crnogorskim lukama. Vožnja od Crne Gore do Barija ili Brindizija, gdje su cigarete preuzimane, trajala je svega četiri sata.

Monitorov dobro obaviješteni izvor tvrdi i da je u tih desetak godina preko Crne Gore ukupno prošvercovano cigareta u vrijednosti od oko jedanaest milijardi eura, od čega su tri milijarde pripale mafiji.

Koliko je novca pripalo crnogorskim državljanima i kome, do danas je tajna.

 

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

SJEVER, GRADOVI BEZ BANAKA:  Tamno pa se ne vidi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od pet opština na sjeveroistoku Crne Gore, njih tri nema ni jednu bankarsku filijalu, a zaposleni, penzioneri i privatni preduzetnici iz tih opština prinuđeni su da skoro svakodnevno idu u susjedne gradove zbog bankarskih usluga. Banke nemaju  Andrijevica, Gusinje, i  Petnjica

 

Stomatolog dr Rusmin Laličić ima ordinaciju u Gusinju, ali zbog nepostojanja ni jedne bankarske filijale u tom mjestu, on je prinuđen da skoro svakodnevno ide u Berane da predaje pazare.

„Kreditno sam vezan za jednu banku koja nema svoju filijalu u Plavu. Zato moram ići u Berane i tamo predajem pazare. Morao bih to raditi svaki dan, ali eto, činim to svaki drugi, jer je i to vrlo naporno i finansijski neisplativo“ – kaže Laličić.

On objašnjava da se sa istim problemom suočavaju svi privatni preduzetnici u Gusinju, kojih, kako kaže, nije malo.

„Gusinje ima oko hiljadu penzionera i zaposlenih. Većina njih za lična primanja ide u Plav, pod uslovom da tamo postoji njihova bankarska filijala. Znam da ja nijesam jedini koji putuje u Berane“ – kaže Laličić.

Laličić je predsjendik Partije za Gusinje i odbornik u lokalnom parlamentu. On smatra da su lokalne vlasti morale nešto da učine i da se založe da se što hitnije u Gusinju otvori makar jedna banka.

„To je neophodno, posebno u toku ljeta, kada se u ovu varoš slije dijaspora iz čitavog svijeta. Pitajte bilo koga od njih i vidjećete šta će vam reći da je gradu najneohodnije nakon što je povraćen status opštine prije nekoliko godina. Grad bez banke, to je prosto nezamislivo“ – kaže Laličić.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 19. JULA

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DIVLJE DEPONIJE: Ne zna im se broj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora ima zakone o upravljanju otpadom. Ima propisane kazne za nepoštovanje ovog zakona, ima reciklažna dvorišta, ima odlagališta. Ima ogroman broj divljih smetlišta

 

Stari namještaj, brdašca od šuta, betona, zemlje i šljunka, elektronski i plastični otpad, ostatke od hrane i iskorišćene gume, zatiču oni koji kroče na Stari aerodrom, Vrela Ribnička ili na djelove Ćemovskog polja. Nesavjesni građani ne koriste mjesta predviđena za skladištenje otpada, a akcije nadležnih službi tim povodom često su neefikasne.

Da je Ćemovsko polje jedinstven ekološki i ornitološki lokalitet, djeca uče još u osnovnim školama. Ovdje žive brojne biljne i životinjske vrste koje se ne mogu nigdje drugo vidjeti.  Istovremeno, ovdje je na sve strane razbacano sve što vam je potrebno za opremanje doma. Za onoga ko zna da popravlja stvari, Ćemovsko polje je raj. „Namještaj i kućni aparati nestaju prvi sa ovih ilegalnih deponija“, kaže za Monitor Podgoričanin koji tu često dolazi na trim stazu da trči.

Na Ćemovskom polju panjevi su vidljiviji od drveća. Ovdje ljudi besplatno nabavljaju i drva za ogrijev ili druge potrebe. Samo krajem juna 2019. godine aktivisti NVO Green Home otkrili su, na području između ograde Cijevna komerc i želježničke pruge, više od 30 posječenih i isčupanih stabala borova. Neki od ovih borova bili su stari i preko 50 godina. Ovakvi slučajevi nisu rijetki.

Tu se nalazi i aktivna divlja deponija sa koje se šire nesnosni mirisi. Osim komunalnog i plastičnog otpada i leševa uginulih životinja, tu se odlaže građevinski materijal – šljunak, šut, beton. Na ovom nelegalnom smetlištu završila su i stabla nekih od stradalih borova.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 19. JULA

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

ZAROBLJENI POTENCIJALI: Voća na pretek, fale fabrike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bilo da je riječ o šumskom, ostalom voću ili pečurkama, osnovni problem sjevera je  nedostatak pogona za finalnu proizvodnju,  U tek nekoliko preduzeća obavlja se primarna proizvodnja, a zatim se “blago sjevera”  plasira na inostrana tržišta. U tom lancu najmanje  koristi imaju uzgajivači i berači

 

Uprkos  neospornom bogatstvu sjevera Crne Gore šumskim voćem i biljem, samo mali broj preduzeća se u našoj državi bavi njihovom preradom. Taj problem je prepoznat i u  Strategiji razvoja poljoprivrednih i rurarrnih područja   2015-2020 resornog ministarstva.

“Nekoliko kompanija bavi se preradom voća i povrća, ali su one relativno malog kapaciteta. Svega pet  prerađivačkih postrojenja imaju značajan udio i ulogu na tržištu, a ostali uglavnom manjeg kapaciteta i nijesu u značajnoj mjeri prisutni na tržištu.” piše u tom dokumentu.

Ti podaci se odnose i na pogone za preradu, pored šumskog, i  drugih vrsta voća, kao i na preradu povrća.

Zbog takve situacije na stotine tona šumskih plodova svake godine,  nakon primarne prerade završavaju na stranom tržištu.  Tek nekoliko firmi koje su registrovane za otkup, bavi se i nekom vrstom prerade.

Jedna od njih je i pljevaljska firma  Mivex, koja postoji 16 godina. U tom preduzeći tvrde da  prosječno godišnje prerade 120 tona pečurki i po 40 tona ljekovitog bilja i šumskog voća.

Firma  ima kapacitete za više koraka prerade, a svoje proizvode plasiraju kako na domaće, tako i na evropsko tržište. Pečurku, u savisnosti od vrste, kuvaju, suše ili zamrzavaju. Svi proizvodi bjelopoljskog preduzeća ForestFood-M , takođe završavaju na evropskom tržištu. Predstavnici te firma kažu da godišnje sa sjevera otkupe prosječno po 100 tona šumskog voća i pečurki. To je kapacitete i Ekoprometa, još jedne firma sa sjevera, koja je ima mogućnosti za djelimičnu preradu.

Cjelokupan otkup  pečurke i šumskog voća, uglavnom, borovnica, rožajska firme Sloga  već godinama plasira  na njemačko, italijansko i  francuskom tržištu.

“U tim preduzećima, kao i u našem, , uglavnom se radi primarna prerada pečurki, a šumsko voće zamrzava. Kad je riječ o vrgnju, jednoj od vrsti gljiva, pored zamrznutog i kuvanog, on se priprema i u salamuri. Prodaje se po 15 eura za kilogram na evropskom tržištu. Beračima ove godine za kilogram svježeg vrgnja prve klase plaćamo dva eura. Mada, zbog kišnog vremena, a za razliku od lani, ovog proljeća kvalitet pečurke je bio vrlo loš. “ – kaže Radosav Puletić vlasnik kolašinske firme ,,Otkup i prerada šumskih plodova”.

Lošeg kvaliteta bile su i šumske jagode, a koligram je dostižao cijenu od pet eura. To voće se plasira na inostrana tržišta, objašnjava  Puletić , uglavnom zamrznuto, kao i maline, borovnice i kupine, čija berba počinje kasnije.

Puletić  ističe kako je Crnoj Gori potrebno još prerađivačkih pogona, kako bi se, objašnjava, iskoritili ogromni potencijali sjevera kada je je riječ o proizovodima cijenjenim na evropskom tržištu.

“Osim za šumsko, potrebne su fabrike i za preradu ostalih vrta voća i povrća. Mislim, naravno, na finalne proizivode, za koje mi sada nemamo kapaciteta. Mnogo voća propadne, a voćari nemaju motova da ulažu u imanja i time se bave. Uz to, otvorila bi se mogućnost za veliki broj radnih mjesta. “- kaže on.

Ukoliko se ostavare obećanja, koje su tokom minule godine davali voćarima sjevera iz resornog ministasrtva, situacija bi značajno uskoro mogla da se promijeni. Na sjeveru mnogo očekuju od   buduće fabrike  Kuće voća.u Andrijevici.  To je “jedan od kapitalnih projekata Vlade,  čijom se realizacijom stvara ambijent za razvoj preduzetništva i lokalne ekonomije na području te opštine i  sjevera Crne Gore. “.

Radovi na tom pogonu u poodmakloj su vazi, a država je u tu fabriku uložila oko 1, 5 miona eura.  U Kući voća, kako je planirano, obavljaće se otkup, prerada i pakovanje voća i proizvoda od voća. Prije godinu ministar poljoprivrede I ruralnog razvoja Milutuin Simović je obećao da će  kad fabrika počene da radi biti stvoreni uslovi iza dodatni razvoj voćarstva u tom kraju, koji je poznat po užgoju  jagodastog voće (malina, aronija, borovnica), šljiva i jabuka.

“Voćari će dobiti mogućnost boljeg plasmana, ostvarivanja dodate vrijednosti kroz preradu, a time i mogućnosti za širenje proizvodnje i ostvarivanje većih prihoda. Ujedno, kroz poslovanje Kuće voća, biće dostignuti potrebni standardi kvaliteta i bezbjednosti hrane, potrebni za bolju poziciju naših voćara na tržištu.” – kazao je Simović tada.

Lijepe vijesti stigle su, početkom godine, i Bjelopljcima od kompanije “Franca” iz koje su  najavili izgradnju velike hladnjače koja će moći da prihvati sav višak voća koji se proizvede na teritoriji te opštine. Kako je saopšteno “formirana je kooperativa koju čine pet preduzeća sa kojom će se u narednom periodu povezati preko stotinu proizvođača voća.”

Iz bjelopoljeske kompanije su saopštili da će posebna pažnja biti posvećena  jagodičastom voću, prvenstveno malinama. Hladnjača bi trebalo da ima kapacitet da primi sav rod maline, ali i da duplira broj malinara.

Prema nekim procjenama bjelopljski voćari mogu godišnje da ponude oko 1.000 tona voća, a iz France tvrde da finalni proizvodi mogu da nađu mjesto na tržištu. Početkom ove godine bjelopoljski malinari osnovali su prvi takav klaster u Crnoj Gori. Okuplja uzgajivače malina, ali i vlasnike hladnjača.  Iako ne mogu da zaborave drugu polovinu juna lani, , kada su  u znak protesta zbog  niske cijene, kao i “selektivnog otkupa i bahatog odnosa hladnjačara” više stotina kilograma tog voća prosuli ispred Opštine, nadaju se kvalitetnijoj pomoći iz lokalne uprave.

Skoro dvije i po decenije Kolašincima je obaćavana fabrika za preradu voća. Još 2014. godine tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković, tvrdio je da će fabrika biti podignuta za, najduže, dvije godine. Nažalost, još nema nagovještaja da bi se takav pogon skoro mogao i otvoriti u tom kraju. Potrebe za takvim pogonom su, naročito, ako se uzmu u obzir količine voća uzgajanog  u Morači, više nego očigledne.

Da podizanje manjih pogona za preradu voća nije pretežak izazov  čak ni za pojedinca pokazao je početkom prošlog mjeseca Rožajac Mersad Šutković. On je prepozano potrebu tržišta da ponudi finalni proizvod, pa otvorio fabriku za proizvodnju sokova od bobičastog voća. Pored prihoda koje očekuje, cilj mu je bio  i da pokaže poljoprivrednicima da je sličan posao  moguć, isplativ i održiv.

                                                                                               Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo