Povežite se sa nama

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Sistem puca iznutra

Objavljeno prije

na

Aktuelni događaji ukazuju da se crnogorsko društvo nalazi na značajnoj raskrsnici. Zato je i odgovornost svih nešto veća. Govorim o poželjnoj širini djelovanja, u interesu zemlje, kako bi se došlo do suštinskih promjena,  koje bi se izvele bez ekstremnosti, haosa, iracionalnosti

 

MONITOR:  Kako vidite razvoj afere Koverta, šta ona pokazuje i gdje po Vama njeni efekti vode?

LEKIĆ:   Iako se već dugo zna za mafijaški zagrljaj dijela vrha vlasti i kriminala, najnoviji korupcionaški skandali, ovoga puta sa nesumnjivim dokazima, i uz pomoć izjava samog, vidljivo otuđenog od stvarnosti Đukanovića, predstavljaju valjda kulminaciju potpune  agonije zemlje.  Sistem puca iznutra. I to po svim šavovima.

Ne zaboravimo da poslednji  skandali koincidiraju sa teškim stanjem u privredi, velikim  ekonomskim dramama običnih građana uz duboka socijalna raslojavanja.  Uz takođe vidljivu vrijednosnu  dezintegraciju društva u kojem sve više postoje paraleleni, zapravo odvojeni  duhovno-nacionalni svjetovi. Sve to sa daljim posljedicama.

Iako su mnogi znali ili naslućivali što se sve krije iza opojnih visina političko-klijentelističkog vrha,  poslednje scene iz afere Koverat i Atlas su ofirale trulež  društva  što je sigurno izazvalo ogromno i trajnije ogorčenje građana.

MONITOR: Mislite da će, nakon  otkrića u ovoj aferi,   tenzija i nezadovoljstvo građana potrajati duže?

LEKIĆ:  Vjerujem da neće uspjeti ovaj brutalan pokušaj mentalne torture koju vlast pokušava svojim propagandnim tehnikama. Mislim na  posljednje, ipak vidljivo panične, operacije  vrha vlasti, posebno dijela oko Đukanovića,  s ciljem da se  svakodnevnim, bestidnim  obmanjivanjem javnosti preko  mobilisanih novinara i druge političke posluge –  korupcinaška stvarnost predstavi kao normalnost života u ovoj zemlji.

Ipak, dubina krize ukazuje da se nastalo stanje može vidjeti i kao poraz ukupnog društva. Zato zaustavljanje daljeg pada zemlje bi trebalo da se odvija uz šira i  precizna angažovanja  najvažnijih  faktora društava. Mislim primarno na četiri, koji bi mogli  determinisati dalje procese u  širem interesu.

MONITOR: Koji bi  to bili faktori?

LEKIĆ:    Društveni i politički subjekti, od partija do građanskih asocijacija.           Institucije koje bi, makar neke od njih, i uprkos svemu, pokušale da izbore svoju autonomnost ili u ovoj fazi, izbore  relativnu autonomnost.

Evropska unija i njen potencijalni uticaj na bazi ugovornog odnosa o evropskoj integraciji Crne Gore.

Konačno građani  koji, kako voljom na izborima tako i kroz legitimne forme demokratskog pritiska ostaju važan, korektivni faktor za uzurpatore vlasti, kriminalne grupe, nacionaliste, demagoge, primarno u strukturama vlasti, ali i u cijelom društvu.

Povratak ljudskog dostojanstva građana bi bila prava, dakle suštinska pobjeda nad ovim sistemom koji je još jednom u ovoj aferi pokazao svoje istinito lice.

 MONITOR: Mislite da je spoj, sinergija ovih elemenata moguć u našim uslovima?

 LEKIĆ:  U sredinama nešto konsolidovanije demokratije to bi bio logičan i ostvarljiv put. Kod nas je teže, ali ne i nemoguće. Aktuelni događaji ukazuju da se crnogorsko društvo nalazi na ipak značajnoj raskrsnici. Zato je i odgovornost svih nešto veća. Govorim o poželjnoj širini dijelovanja, u interesu zemlje, kako bi se došlo do suštinskih promjena,  koje bi se izvele bez ekstremnosti, haosa, iracionalnosti. A koje bi omogući i da se državni brod u nevremenu otuđene, skorojevićke elite,  nekompetentnosti, korupcije, kriminala, polako ali sigurno odvede u luku demokratskih, civilizovanih pravila koja bi važila za sve.

U protivnom, sve subjekte čekaju pojedinačni ispiti, odluke, odgovornost. To je, takođe, mogući put. Čini mi se, nešto teži.

MONITOR: Afera prvenstveno drma samu vladajuću strukturu. Može li se očekivati rascjep u DPS-u?

LEKIĆ: Uočavam da je u reagovanjima prisutna pometnja, moguće i strah. Mnogi su bili u vezi sa Kneževićem. U svakom slučaju mnogo je više anonimnih saopštenja stranke  nego izjava sa imenom i prezimenom.

Vladajuća struktura, kako DPS, tako i sve partije koje čine koalicionu vlast u zemlji moraju da se jasno izjasne: da li je za njih živo blato korupcije i kriminala  realnost i perspektiva zemlje ili hoće da uz suočavanje sa teškom stvarnošću pokrenu sankcionisanje odgovornih  među kojima očigledno ima i onih teško oboljelih od pohlepe.

Vrijeme će vrlo brzo pokazati da li će Đukanović zadržati autokratsko,  monolitno upravljanje partijom. U tom slučaju  vlast bi uz  doktrinu ,,može nam se sve” nastojala da  nastavi po starom. Druga mogućnost je da neko  pokuša, iz različitih motiva, da poslije neophodnog  čišćenja u stranci i političkog zaokreta učestvuje u nekom širem društvenom  konsenzusu, makar oko izbornih pravila.

MONITOR:  Kako bi trebalo da reaguje međunarodna zajednica? Mislite da do sada Brisel adekvatno raguje na ovu aferu?

LEKIĆ:  Lično sam pristalica  evropskog puta i integracija kao crnogorskog spoljno-političkog prioriteta. To ne znači da, kao i drugi, ne vidim slabosti u tom procesu.

Očigledno je da u uslovima evropskog tolerisanja, pa i partnerstva sa subjektima  kriminala i korupcije u zemlji, kod građana postoji  zbunjenost, pa i sumnja da li su i Evropskoj uniji ipak najbitiniji njihovi interesni ciljevi. Makar ti ciljevi u ovom trenutku bili prilično nejasni. Dakle, da su interesi  primarniji od vrijednosti  koje bi ostale kao neka vrsta verbalne pedagogije o demokratiji o čemu smo se zaista naslušali i sve razumjeli.  Sve to u uslovima nepromijenjenog stanja, pa i nazadovanja u crnogorskom društvu.

Ono što je zabrinjavajuće, pa i za sam Brisel, jeste da u kontekstu očigledne autokratije i kriminalizacije crnogorskog društva, ovdašnja zvanična propaganda  sve to negira pozivajući se na navodno priznati lidereski status Crne Gore u evropskim integracijama.

Ako se ovako neozbiljno nastavi, naša zemlja, dakle lider evropskih  integracija će se sasvim izvjesno i potpuno zaglaviti  u blatu korupcije i kriminala, u tom izgleda  kanceroznom poroku dobrog  dijela crnogorske vlasti. Onda ne treba isključiti da bi finalni apsurd ovog partnerstva mogla biti Đukanovićeva odluka  da Crna Gora primijeni Evropskoj uniji  neki oblik klauzule o balansu.

  MONITOR: Umjesto obratno?

LEKIĆ: Evropski  funkcioneri su prvi  pomenuli i najavili taj mehanizam.  I to prije ovih poslednjih skandala korupcionaško-mafijaškog karaktera.

U demokratskoj javnosti  su se već čula pitanja tipa- što ovdje treba da se dogodi da bi se iz EU saopštilo upozorenje o primjeni te klauzule. I to kao oblik pomoći  Crnoj Gori na njenom evropskom putu. U vrijednosnom i tehničkom smislu.

MONITOR: Poslanik DPS Andrija Nikolić i slovenački ambasador, Mitja Močnik, prekinuli su sjednicu Odbora za međunarodne odnose u trenutku kada je rumunski ambasador Ferdinand Nađi namjeravao da pročita stav EU povodom aktuelnih afera u Crnoj Gori. Već ste o tome izvijestili javnost. Šta Vama to govori?

 LEKIĆ:  Sjednica je bila, kako smo sa nešto kasnije saznali, posvećena planiranju neke međunarodne konferencije u Podgorici. Ipak, nekoliko učesnika je, istina kratko, komentarisalo proces  evropskih  integracija.

Iako sam svojim intervencijama možda dobio tretman remetilačkog faktora na toj sjednici, moram da preciziram da sam samo remetio, i to svjesno, intoriniranu  atmosferu “ jedne uspješne evropske priče”, dakle  u trenutku kada se u zemlji poslednjim aferama osjeća i širi  zadah truleži od raspadanja svih vrijednosti.

Dakle, uz uvažavanje mnogih specifičnosti u dijelovanju diplomata, u smislu opreznosti, čekanja instrukcija, uz moje vrlo precizne rečenice da se od evropskih diplomata ne očekuje da za nekog navijaju na domaćoj političkoj sceni, što se naravno odnosi i na opoziciju, zamolio sam, i to, mislim u uljudnoj formi, da razmjenimo mišljenja i o značenjima poslednje afere.

Da, bilo je iznenađujuće, da se nakon predloga rumunskog ambasadora, čija zemlja predsjedava u EU, da pročita poslednji stav EU u vezi sa događajima ovdje, a što je moglo biti i dovoljno – to ne dozvoli, čak i naglim završetkom sjednice.

Svako je odgovoran za lične poteze, za moguće političke i diplomatske gafove, kao i za planove i prioritete u obavljanju  svojih uloga i misija.

MONITOR: Opozicija, kao i obično, nije najsložnija i najorganizovanija. Kako to komentarišete?

LEKIĆ:   Opozicija je svakako na novom ispitu. Hvaljenje ili samo-hvaljenje opozicije je jednako pogrešno kao proglašavanje opozicije za dežurnog krivca.

Politički i ideološki heterogena, opozicija  je ipak na zajedničkom zadatku. Posebno u ovom trenutku.  Mislim da opozicija treba da izbjegne nekoliko  latentnih opasnosti. Da zbog razlika, parcijalnih interesa i stranačkih kalkulacija ne dopusti prekid međusobnog dijaloga.  Da se ne  zaboravi da je uz tolerantno međusobno uvažavanje, pa i razlika,  neophodno i izgrađivanja javne kompetentnost, ozbiljnosti, ugleda.

Politički kulturno lice opozicije u jedinstvu i u razlikama je vrlo poželjno, zapravo neophodno.

Dakle, nastala situacija u zemlji zahtijeva ozbiljan pokušaj novog povezivanja opozicije i izlaska iz stanja neke vrste ,,zamrznutog konflikta”.

Bio sam – priznajem- jedan od onih koji nije htio, bar ne rado, da ide na sastanke u kojima nije bilo iskrene motivacije uz lakoću  srdačnosti nakon prethodno takođe lako izrečenih javno neozbiljnih, nepristojnih  i neargumentovanih  kleveta.

U ovom specifičnom trenutku, smatram, treba pokušati saradnju, s težnjom ka formulisanju osmišljene strategije.

MONITOR: Šta bi trebao po Vama da bude odgovor opozicije sada, i društva?

LEKIĆ:  Zajedničko djelovanje u mogućoj mjeri, sa otvorenošću prema drugim subjektima društva. Smatram da opozicioni odgovori u ovom trenutku  treba da bude i institucionalni i vaninstitucionalni. U parlamentu i van parlamenta, dakle, i na protestima, na tribinama, i u drugim formama dijelovanja.

Demos, ozbiljna, umjerena stranka van polititičkih i nacionalnih krajnosti , stranka koja neće povlađivati i prilagođavati se populističkim zahitjevima –  će aktivno učesvovati u različitim oblicima dijelovanja, otvorena za saradnju sa drugim ozbiljim političkim i građanskim subjektima.

MONITOR: Mogu li građanski protesti organizovani protekle sedmice biti željeni odgovor?

LEKIĆ:  Vjerujem da mogu.    Mislim  da u  ovom trenutku treba ići na širinu dijelovanja svih zainteresovanih  subjekata i u formama različitim, ako je neophodno. Da bi se u  nekoj sledećoj fazi ozbiljnom kordinacijom sve povezalo zajedničkim nastupom.

 

Milena PEROVIĆ KORAĆ

 

Komentari

INTERVJU

VIDOSAV STEVANOVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ BEOGRADA: Ne treba nam lider, spasilac od kojeg nas treba spašavati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara

 

MONITOR: Autor ste političke biografije Slobodana Miloševića, kritikovali ste „slabost“ zapadnih političara prema njemu kada su ga poslije Dejtonskog sporazuma titulisali kao faktora mira. Milošević je ipak optužen u Haškom tribunalu i preminuo u njegovom pritvoru. Danas Aleksandar Vučić kao da je za zapadne vlade još veći „faktor mira“ od Miloševića?

STEVANOVIĆ: U „Milošević, jedan epitaf“ – „knjizi koja je napisana protiv svih na tu temu i umesto onih koje nisu“, a može se naći čak i na srpskom – izašao sam jedini put iz literarne fikcije i bavio se stvarnom osobom, „neukim, slabim i nedarovitim političarem“  i „čovekom bez osobina“. Ocena koju pominjete glasi otprilike ovako, citiram se po sećanju. „Kad se zapadnjaci naljute na Miloševića, kazne Srbe. A kad se sažale na Srbe, nagrade Miloševića“. I to je trajalo sve dok nije preterao i svima se smučio.

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona  istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara. Evropska unija će kasniti i ponavljati neuspehe iz devedesetih, jer  nije država i nema sredstva prisile, a kod naših rodoljuba ubeđivanje ne uspeva. Pogotovo ako je zasnovano na razumnim argumentima. Amerika je daleko, a ruska propaganda i odgovarajuće službe, uključujući i paravojske, raširile su se po Zapadnom Balkanu.

Kako reče jedan istoričar, ne ponavlja se istorija, ponavlja se ljudska priroda. I ponavljaće se dok ne nestane ili dok se ne promeni. Ovo važi ne samo za nas ovde, koji se trudimo da budemo gori od sebe i često uspevamo u tome, nego i za sve druge.

MONITOR:  Tokom 90-ih bili ste osnivač liberalnih političkih i intelektualnih grupacija i aktivni učesnik  građanskih protesta. Niste bili zadovoljni sa  onima koji su 2000. srušili Miloševićev režim. Danas je  opoziciju u Srbiji još teže ujediniti i sve su vidljivije razlike pa i sukobi oko rešavanja najvažnijih državnih pitanja. Vidite li, kao zagovornik laičke države i građanskog društva, svoje sledbenike među opozicionarima?

STEVANOVIĆ: Nisam čeznuo ni za literarnim sledbenicima niti sam ih tražio, a sami se nisu zapatili. To je dobro za moje knjige, za eventualne čitaoce i za literaturu uopšte.

U umetnosti je najbolje i najvrednije ono što je najređe. A u politici je drukčije: značajno je i presudno  ono što je opšte. Politikom se nisam nikada bavio, osim kao građanin koji na to ima pravo, kome je i dužnost da iznosi svoje mišljenje i da civilizovano brani svoj pogled na svet.

Ako me pitati da li imam istomišljenike na teme liberalizma, odgovoriću vam kratko. Knezu Mihajlu je njegov sekretar predložio da se osnuje liberalna stranka. I knez je odgovorio: „Ajte, molim vas. Računajući vas i mene u Srbiji liberala ima otprilike dvanaest“. Ne bih ni da procenjujem koliko je to „otprilike“ danas i ovde. Da ne ispadnem optimista pod starost.

Ako je malo i premalo liberala, onda liberalizma jedva da ima u ekonomiji, politici, javnom životu, kulturi, u medijima, u školama i u akademijama nauka i umetnosti. A iz opozicije su bezmalo nestali.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, POTPREDSJEDNICA PARLAMENTA I POSLANICA PZP-a: Neće se sve riješiti kompletiranjem Ustavnog suda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moja ideja za izbor sudija Ustavnog suda  je namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata

 

MONITOR: Ove sedmice je, iza zatvorenih vrata, napravljen djelimičan

dogovor oko sudija Ustavnog suda.

BOŠNJAK: Raduje činjenica da smo uspjeli da kompromisom dođemo do dvotrećinske podrške za troje kandidata za sudije Ustavnog suda. Nadamo se da će se do sjednice Ustavnog odbora postići dogovor i oko četvrtog kandidata, jer čini se da postoji šansa. Ne bi bila dobra poruka, ako smo sasvim blizu dogovoru da ne izaberemo svo četvoro sudija u prvom glasanju, posebno što niko ne osporava stručnost i profesionalni integritet  četvrtog kandidata, koji je nesporno ostavio dobar utisak i nakon intervjua.

Kada se radi o konkretnim imenima, onda zaista nije lako i nijansira se, a svi negdje imaju svoje favorite ali nadam se da će ipak doći do kompromisa, jer vrlo malo nedostaje.

MONITOR:  Vaša ideja da se sudije Ustavnog suda, u konačnici, od kvalifikovanih kandidata, biraju modelom žrijeba, nije prihvaćena, a izazvala je različite komentare, često krtične i ironične. Kako vidite te reakcije?

BOŠNJAK: Moja ideja je, usudiću se reći, namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata. Imajući u vidu haos i ogromno nepovjerenje između političkih subjekata, a svjesna činjenice koje bi posljedice bile neizbora sudija Ustavnog suda, ja sam kao izlazni, odblokirajući mehanizam, predložila slučajni izbor od onih koji su svima nesporni i prihvatljivi sa stanovišta referenci i integriteta, a da taj broj nespornih bude što je moguće manji, ali maksimum 12. To se onda ne može nazvati nikakvom lutrijom. Ovakva metoda je postojala još u Antičkoj Grčkoj, a poznata je i pri izboru patrijarha u pravosljavlju.

Svakako da bi mnoga bolja poruka bila da se postigne kompromis i da se dogovorimo, za šta ja i navijam, ali ako ne bude dogovora već prevlada isključivost i eskalira nepovjerenje između političkih subjekata, onda je ovo, i dalje tvrdim izlazna varijanta. Ne želim ni da pomislim da se neće izglasati sudije Ustavnog suda, to je nešto što ne smijemo dozvoliti.

Čini se da postoji želja, makar zasad, za kompromisom i dogovorom. Svi smo svjesni situacije i crvenog alarma, ali uvijek postoji bojazan kad krenemo da razgovaramo o konkretnim imenima, da stvari krenu u negativnom pravcu.  Nedavni sastanak je bio ohrabrujući.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ADRIAN PEZDIRC, GLUMAC: Nepopravljivi sam tužni optimista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žrtve će kao i uvijek do sada biti oni politički, ekonomski i socijalno najnezaštićeniji. Smatram da svako vrijeme u ljudskoj povijesti nosi svoje izazove i da je najbolje i najgore vrijeme za sve one koji ga žive

 

Adrian Pezdirc jedan je od najtalentovanijih i najangažovanijih mlađih glumaca u Hrvatskoj. Diplomirao je 2014. ulogom Tartifa u istoimenoj predstavi za koju je iste godine dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. Članom ansambla Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) postaje 2016. godine. U Sarajevu je 2018. godine nagrađen na uglednom Internacionalnom teatarskom festivalu – MESS-u.

U ZKM-u, u pozorišnom čitanju jednog od najznačajnijih romana u istoriji književnosti „Braće Karamazovih“ reditelja Olivera Frljića, Pezdirc igra Aljošu Karamazova. Frljićevi Karamazovi, kako su i najavljeni, savremena su obrada klasika ruske književnosti i antiratni poklič koji je sasvim nenadano na pozornici osvanuo u zoru novog evropskog rata. „Karamazovi” su rađeni kao dvije uslovno nezavisne predstave, koristeći Tolstojevu rečenicu „Sve sretne obitelji sretne su na isti način, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj“ kao podnaslove.

MONITOR: Premijera „Karamazovih“ desila se na početku ruske vojne invazije i ponudila je kontekst za aktuelizaciju. Kako su izgledali početak rada na predstavi, probe, kako je nastajao tekst i predstava.

PEZDIRC: Kada smo počeli raditi na predstavi krajem prosinca 2021. godine, slika svijeta je izgledala samo malo drugačije. Uz puno rada, truda, vlastitih promišljanja počeli smo zajedno graditi jedan naš svijet. Oliver i dramaturginja Nina Gojić otpočetka su znali da žele dvije predstave i dvije perspektive. Jedna kroz prizmu privilegirane klase braće Karamazovi, Grušenjke, Katarine Ivanovne i gospođe Hohlakove, a drugu kroz pogled svih onih na čijim je leđima nesreće i iskorištavanja, ponajviše obitelji Snegirev, izgrađen sustav vrijednosti vrlo sličan onome u kojem svi živimo. Na dan početka invazije i rata na Ukrajinu, imali smo generalnu probu, i apsolutno je cijela predstava poprimila potpuno novu konotaciju. Kao da je život imitirao predstavu. Tokom procesa jedan jedini pola kartice nadopisani tekst i sam Dostojevski kao da su najavili zbivanja kojima smo toga dana počeli svjedočiti.

MONITOR: U novonastalom tekstu priča o porodici Karamazov je osnova, ali korišćene su razne reference naročito veze s aktualnim političkim dešavanjima u Evropi. Kad sam gledao predstavu nedavno u januaru, u ZKM-u je bilo prepuno. Publika je pažljivo gledala predstavu i bila oduševljena. Da li je uvijek takva reakcija?

PEZDIRC: Kao ansambl zaista smo presretni i zahvalni na procesu kojeg smo imali. Svi smo dali svu mentalnu, fizičku i kreativnu snagu koju smo imali, a rezultat je predstava koju zbilja ponosno čuvamo. Takva energija nemoguća je da ne zarazi gledatelje. Reakcije su podijeljene, ali više oko toga o čemu je predstava, i jesmo li tehnički prebrzi, a ne toliko je li dobra ili nije. Što je ja mislim znak da je predstava i naša priča uspješna jer otvara rasprave u cijelom sijasetu tema. Zagrebačka publika je karakteristična. Uvijek u ideji da točno zna kako bi nešto trebalo napraviti, a kada im se nešto sviđa bojažljivo će dati do znanja da uživaju. Neki od komentara na predstavu su bili i da imaju osjećaj da je aktualnost predstave nadišla granice Balkana, i zaista zagrebačkoj publici donjela osjećaj pripadnosti širem kontekstu. Hrvatska i Zagreb boje se takvih promjena u ideji gubitka „identiteta”, ali po reakcijama publike tokom predstave i punoj dvorani zaključujem da uživaju jednako kao i mi na sceni.

Miroslav MINIĆ
Foto: Marko MIŠČEVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo