Povežite se sa nama

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Sistem puca iznutra

Objavljeno prije

na

Aktuelni događaji ukazuju da se crnogorsko društvo nalazi na značajnoj raskrsnici. Zato je i odgovornost svih nešto veća. Govorim o poželjnoj širini djelovanja, u interesu zemlje, kako bi se došlo do suštinskih promjena,  koje bi se izvele bez ekstremnosti, haosa, iracionalnosti

 

MONITOR:  Kako vidite razvoj afere Koverta, šta ona pokazuje i gdje po Vama njeni efekti vode?

LEKIĆ:   Iako se već dugo zna za mafijaški zagrljaj dijela vrha vlasti i kriminala, najnoviji korupcionaški skandali, ovoga puta sa nesumnjivim dokazima, i uz pomoć izjava samog, vidljivo otuđenog od stvarnosti Đukanovića, predstavljaju valjda kulminaciju potpune  agonije zemlje.  Sistem puca iznutra. I to po svim šavovima.

Ne zaboravimo da poslednji  skandali koincidiraju sa teškim stanjem u privredi, velikim  ekonomskim dramama običnih građana uz duboka socijalna raslojavanja.  Uz takođe vidljivu vrijednosnu  dezintegraciju društva u kojem sve više postoje paraleleni, zapravo odvojeni  duhovno-nacionalni svjetovi. Sve to sa daljim posljedicama.

Iako su mnogi znali ili naslućivali što se sve krije iza opojnih visina političko-klijentelističkog vrha,  poslednje scene iz afere Koverat i Atlas su ofirale trulež  društva  što je sigurno izazvalo ogromno i trajnije ogorčenje građana.

MONITOR: Mislite da će, nakon  otkrića u ovoj aferi,   tenzija i nezadovoljstvo građana potrajati duže?

LEKIĆ:  Vjerujem da neće uspjeti ovaj brutalan pokušaj mentalne torture koju vlast pokušava svojim propagandnim tehnikama. Mislim na  posljednje, ipak vidljivo panične, operacije  vrha vlasti, posebno dijela oko Đukanovića,  s ciljem da se  svakodnevnim, bestidnim  obmanjivanjem javnosti preko  mobilisanih novinara i druge političke posluge –  korupcinaška stvarnost predstavi kao normalnost života u ovoj zemlji.

Ipak, dubina krize ukazuje da se nastalo stanje može vidjeti i kao poraz ukupnog društva. Zato zaustavljanje daljeg pada zemlje bi trebalo da se odvija uz šira i  precizna angažovanja  najvažnijih  faktora društava. Mislim primarno na četiri, koji bi mogli  determinisati dalje procese u  širem interesu.

MONITOR: Koji bi  to bili faktori?

LEKIĆ:    Društveni i politički subjekti, od partija do građanskih asocijacija.           Institucije koje bi, makar neke od njih, i uprkos svemu, pokušale da izbore svoju autonomnost ili u ovoj fazi, izbore  relativnu autonomnost.

Evropska unija i njen potencijalni uticaj na bazi ugovornog odnosa o evropskoj integraciji Crne Gore.

Konačno građani  koji, kako voljom na izborima tako i kroz legitimne forme demokratskog pritiska ostaju važan, korektivni faktor za uzurpatore vlasti, kriminalne grupe, nacionaliste, demagoge, primarno u strukturama vlasti, ali i u cijelom društvu.

Povratak ljudskog dostojanstva građana bi bila prava, dakle suštinska pobjeda nad ovim sistemom koji je još jednom u ovoj aferi pokazao svoje istinito lice.

 MONITOR: Mislite da je spoj, sinergija ovih elemenata moguć u našim uslovima?

 LEKIĆ:  U sredinama nešto konsolidovanije demokratije to bi bio logičan i ostvarljiv put. Kod nas je teže, ali ne i nemoguće. Aktuelni događaji ukazuju da se crnogorsko društvo nalazi na ipak značajnoj raskrsnici. Zato je i odgovornost svih nešto veća. Govorim o poželjnoj širini dijelovanja, u interesu zemlje, kako bi se došlo do suštinskih promjena,  koje bi se izvele bez ekstremnosti, haosa, iracionalnosti. A koje bi omogući i da se državni brod u nevremenu otuđene, skorojevićke elite,  nekompetentnosti, korupcije, kriminala, polako ali sigurno odvede u luku demokratskih, civilizovanih pravila koja bi važila za sve.

U protivnom, sve subjekte čekaju pojedinačni ispiti, odluke, odgovornost. To je, takođe, mogući put. Čini mi se, nešto teži.

MONITOR: Afera prvenstveno drma samu vladajuću strukturu. Može li se očekivati rascjep u DPS-u?

LEKIĆ: Uočavam da je u reagovanjima prisutna pometnja, moguće i strah. Mnogi su bili u vezi sa Kneževićem. U svakom slučaju mnogo je više anonimnih saopštenja stranke  nego izjava sa imenom i prezimenom.

Vladajuća struktura, kako DPS, tako i sve partije koje čine koalicionu vlast u zemlji moraju da se jasno izjasne: da li je za njih živo blato korupcije i kriminala  realnost i perspektiva zemlje ili hoće da uz suočavanje sa teškom stvarnošću pokrenu sankcionisanje odgovornih  među kojima očigledno ima i onih teško oboljelih od pohlepe.

Vrijeme će vrlo brzo pokazati da li će Đukanović zadržati autokratsko,  monolitno upravljanje partijom. U tom slučaju  vlast bi uz  doktrinu ,,može nam se sve” nastojala da  nastavi po starom. Druga mogućnost je da neko  pokuša, iz različitih motiva, da poslije neophodnog  čišćenja u stranci i političkog zaokreta učestvuje u nekom širem društvenom  konsenzusu, makar oko izbornih pravila.

MONITOR:  Kako bi trebalo da reaguje međunarodna zajednica? Mislite da do sada Brisel adekvatno raguje na ovu aferu?

LEKIĆ:  Lično sam pristalica  evropskog puta i integracija kao crnogorskog spoljno-političkog prioriteta. To ne znači da, kao i drugi, ne vidim slabosti u tom procesu.

Očigledno je da u uslovima evropskog tolerisanja, pa i partnerstva sa subjektima  kriminala i korupcije u zemlji, kod građana postoji  zbunjenost, pa i sumnja da li su i Evropskoj uniji ipak najbitiniji njihovi interesni ciljevi. Makar ti ciljevi u ovom trenutku bili prilično nejasni. Dakle, da su interesi  primarniji od vrijednosti  koje bi ostale kao neka vrsta verbalne pedagogije o demokratiji o čemu smo se zaista naslušali i sve razumjeli.  Sve to u uslovima nepromijenjenog stanja, pa i nazadovanja u crnogorskom društvu.

Ono što je zabrinjavajuće, pa i za sam Brisel, jeste da u kontekstu očigledne autokratije i kriminalizacije crnogorskog društva, ovdašnja zvanična propaganda  sve to negira pozivajući se na navodno priznati lidereski status Crne Gore u evropskim integracijama.

Ako se ovako neozbiljno nastavi, naša zemlja, dakle lider evropskih  integracija će se sasvim izvjesno i potpuno zaglaviti  u blatu korupcije i kriminala, u tom izgleda  kanceroznom poroku dobrog  dijela crnogorske vlasti. Onda ne treba isključiti da bi finalni apsurd ovog partnerstva mogla biti Đukanovićeva odluka  da Crna Gora primijeni Evropskoj uniji  neki oblik klauzule o balansu.

  MONITOR: Umjesto obratno?

LEKIĆ: Evropski  funkcioneri su prvi  pomenuli i najavili taj mehanizam.  I to prije ovih poslednjih skandala korupcionaško-mafijaškog karaktera.

U demokratskoj javnosti  su se već čula pitanja tipa- što ovdje treba da se dogodi da bi se iz EU saopštilo upozorenje o primjeni te klauzule. I to kao oblik pomoći  Crnoj Gori na njenom evropskom putu. U vrijednosnom i tehničkom smislu.

MONITOR: Poslanik DPS Andrija Nikolić i slovenački ambasador, Mitja Močnik, prekinuli su sjednicu Odbora za međunarodne odnose u trenutku kada je rumunski ambasador Ferdinand Nađi namjeravao da pročita stav EU povodom aktuelnih afera u Crnoj Gori. Već ste o tome izvijestili javnost. Šta Vama to govori?

 LEKIĆ:  Sjednica je bila, kako smo sa nešto kasnije saznali, posvećena planiranju neke međunarodne konferencije u Podgorici. Ipak, nekoliko učesnika je, istina kratko, komentarisalo proces  evropskih  integracija.

Iako sam svojim intervencijama možda dobio tretman remetilačkog faktora na toj sjednici, moram da preciziram da sam samo remetio, i to svjesno, intoriniranu  atmosferu “ jedne uspješne evropske priče”, dakle  u trenutku kada se u zemlji poslednjim aferama osjeća i širi  zadah truleži od raspadanja svih vrijednosti.

Dakle, uz uvažavanje mnogih specifičnosti u dijelovanju diplomata, u smislu opreznosti, čekanja instrukcija, uz moje vrlo precizne rečenice da se od evropskih diplomata ne očekuje da za nekog navijaju na domaćoj političkoj sceni, što se naravno odnosi i na opoziciju, zamolio sam, i to, mislim u uljudnoj formi, da razmjenimo mišljenja i o značenjima poslednje afere.

Da, bilo je iznenađujuće, da se nakon predloga rumunskog ambasadora, čija zemlja predsjedava u EU, da pročita poslednji stav EU u vezi sa događajima ovdje, a što je moglo biti i dovoljno – to ne dozvoli, čak i naglim završetkom sjednice.

Svako je odgovoran za lične poteze, za moguće političke i diplomatske gafove, kao i za planove i prioritete u obavljanju  svojih uloga i misija.

MONITOR: Opozicija, kao i obično, nije najsložnija i najorganizovanija. Kako to komentarišete?

LEKIĆ:   Opozicija je svakako na novom ispitu. Hvaljenje ili samo-hvaljenje opozicije je jednako pogrešno kao proglašavanje opozicije za dežurnog krivca.

Politički i ideološki heterogena, opozicija  je ipak na zajedničkom zadatku. Posebno u ovom trenutku.  Mislim da opozicija treba da izbjegne nekoliko  latentnih opasnosti. Da zbog razlika, parcijalnih interesa i stranačkih kalkulacija ne dopusti prekid međusobnog dijaloga.  Da se ne  zaboravi da je uz tolerantno međusobno uvažavanje, pa i razlika,  neophodno i izgrađivanja javne kompetentnost, ozbiljnosti, ugleda.

Politički kulturno lice opozicije u jedinstvu i u razlikama je vrlo poželjno, zapravo neophodno.

Dakle, nastala situacija u zemlji zahtijeva ozbiljan pokušaj novog povezivanja opozicije i izlaska iz stanja neke vrste ,,zamrznutog konflikta”.

Bio sam – priznajem- jedan od onih koji nije htio, bar ne rado, da ide na sastanke u kojima nije bilo iskrene motivacije uz lakoću  srdačnosti nakon prethodno takođe lako izrečenih javno neozbiljnih, nepristojnih  i neargumentovanih  kleveta.

U ovom specifičnom trenutku, smatram, treba pokušati saradnju, s težnjom ka formulisanju osmišljene strategije.

MONITOR: Šta bi trebao po Vama da bude odgovor opozicije sada, i društva?

LEKIĆ:  Zajedničko djelovanje u mogućoj mjeri, sa otvorenošću prema drugim subjektima društva. Smatram da opozicioni odgovori u ovom trenutku  treba da bude i institucionalni i vaninstitucionalni. U parlamentu i van parlamenta, dakle, i na protestima, na tribinama, i u drugim formama dijelovanja.

Demos, ozbiljna, umjerena stranka van polititičkih i nacionalnih krajnosti , stranka koja neće povlađivati i prilagođavati se populističkim zahitjevima –  će aktivno učesvovati u različitim oblicima dijelovanja, otvorena za saradnju sa drugim ozbiljim političkim i građanskim subjektima.

MONITOR: Mogu li građanski protesti organizovani protekle sedmice biti željeni odgovor?

LEKIĆ:  Vjerujem da mogu.    Mislim  da u  ovom trenutku treba ići na širinu dijelovanja svih zainteresovanih  subjekata i u formama različitim, ako je neophodno. Da bi se u  nekoj sledećoj fazi ozbiljnom kordinacijom sve povezalo zajedničkim nastupom.

 

Milena PEROVIĆ KORAĆ

 

Komentari

INTERVJU

TAMARA MILAŠ, KOORDINATORKA PROGRAMA LJUDSKOG PRAVA CGO: Sistemska posvećenost uspostavljanju zaborava

Objavljeno prije

na

Objavio:

Usljed očigledne odgovornosti određenih osoba koje  su tada, a i danas, u vrhu političkih struktura ili blizu njih, nije došlo do adekvatnog procesuiranja zločina koji je država priznala tako što je porodicama stradalih isplatila odštete

 

MONITOR:  Prvi put su ministar unutrašnjih poslova, direktor Uprave policije, ministar pravde i ministar rada prisustvovali  obilježavanju deportacije. Što to govori o odnosu vlasti prema ovom zločinu?

MILAŠ: Predstavnici ranijih vlasti su decenijama organizovano ćutali o ovom zločinu koji i danas snažno opterećuje crnogorsko društvo. Međutim, uporno su godinama unazad nevladine organizacije – CGO, HRA i ANIMA – podnosile inicijativu da se ustanovi dan sjećanja, da se podigne spomen- obilježje i da se crnogorska policija izvini zbog svog nezakonitog djelovanja, i organizovali memorijalno okupljanje. Proces je spor, dugo smo bili ignorisani, i to ne samo oko slučaja Deportacija, nego sa svim pojedinačnim slučajevima ratnih zločina počinjenih u Crnoj Gori…

Ovogodišnji dolazak nekoliko članova Vlade, uključujući i ministra unutrašnjih poslova i direktora Uprave policije, na memorijalni skup ispred Centra bezbjednosti Herceg Novi, predstavlja veliki  iskorak i ohrabrenje da zvanična Crna Gora napokon okreće novi list u odnosu prema ratnim zločinima, a posebno prema žrtvama. Nadam se da konačno ulazimo u period u kojem neće biti zaštićenih i u kojem najteži ratni zločini neće biti zataškavani i pretvarani u monetu za političku demagogiju.

U tom kontekstu, važnim ističem pijetet prema žrtvama i iskreno izvinjenje koje je uputio direktor Uprave policije, Zoran Brđanin, napravivši jasan javni otklon od tadašnjeg postupanja policije. Time je jedan od naših zahtjeva iz inicijative ispunjen, a dobili smo i obećanje od ministra unutrašnjih poslova, Filipa Adžića, da će raditi na podizanju spomenika.

Nadam se da će se ovim stvari ubrzati, da ćemo doći do ispunjenja i ostalih zahtjeva, ali i novog pravosudnog razmatranja ovog slučaja, jer Crna Gora ne smije dozvoliti da pravda i dostojanstveno sjećanje na ove žrtve čekaju još 30 godina.

MONITOR: Tri decenije nakon deportacija da li smo se kao društvo suočili sa tim i drugim zločinima?

MILAŠ: Deportacija predstavlja najstrašniji zločin u više od pola vijeka crnogorske istorije, i dok puna istina ne bude razjašnjena i pravda zadovoljena, ovaj, ali  ostali ratni zločini, će opterećivati i crnogorsko društvo, sadašnje i buduće generacije na mnogo nivoa. Ovakav odnos nesuočavanja sa ratnim zločinima narušava i međunarodni ugled države.

Uslijed očigledne odgovornosti određenih osoba koje su tada, a i danas, u vrhu političkih struktura ili blizu njih, nije došlo do adekvatnog procesuiranja zločina koji je država priznala tako što je porodicama stradalih isplatila odštete. Bili smo svjedoci progona, političkih  i društvenih, svjedoka koji su  govorili o ovom zločinu, a svaki pokušaj obilježavanja mjesta zločina je opstruiran od vlasti. Za razliku od slučaja Kaluđerski laz u kojem su, takođe, stradale izbjeglice koje su potražile utočište u Crnoj Gori, ovdje postoje jasne indicije o učešću tadašnjeg državnog vrha u naređivanju i/ili sprovođenju ovog zločina, i tim je naglašenija potreba da se ovo temeljno ispita i da dobijemo zvanično određenje države.

Sumirajući dosadašnje aktivnosti u slučajevima ratnih zločina, možemo konstatovati da su crnogorske vlasti pokazale sistemsku posvećenost u uspostavljanju zaborava. Činjenice o tim zločinima ne postoje u udžbenicima savremene istorije ni na jednom obrazovnom nivou, nema podrške za projekte nevladinih organizacija u ovoj oblasti, izbjegava se javni dijalog na tu temu, itd. Konačno, o ovom gotovo da ne bi bilo pomena u javnom diskursu da nema napora malog broja NVO i nezavisnih medija da uporno apeluju na adekvatno rješavanje ovih zločina.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Licemjerje nove vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dvije godine nakon smjene vlasti, i nula istraga koje su otvorene a povezuju se sa Đukanovićem ili nekim iz njegovog najužeg porodičnog ili kriminalnog okruženja, povici Abazovića i njegovih ministara kako „više nema nedodirljivih“ djeluju licemjerno i jako slično onome što je DPS radio kada je hapšen Svetozar Marović

 

MONITOR:  Alternativa Crna Gora je objavila dokumenta o tome kako je porodica Đukanović navodno nakon pada DPS-a, a neposredno pred formiranje avgustovske Vlade, prebacila preko 100 miliona eura  na inostrane račune. To je Prva banka braće Đukanović demantovala. Kako Vi vidite činjenicu da se od pada DPS-a do danas ne vodi nijedna istraga vezana za porodicu Đukanović?

MILOVAC: Podsjetiću vas da su Đukanovići u oktobru prošle godine, nakon što je MANS objelodanio priču u okviru Pandora papiri istrage, priznali da su formalni vlasnici kompleksne strukture offshore kompanija i porodičnih trastova, da su stvarno vlasništvo krili iza armije advokata i fiktivnih direktora i agenata. Nakon toga smo imali predstavu za javnost u izvođenju bivšeg glavnog specijalnog tužioca (GST), Milivoja Katnića koji je „formirao predmet“ i formalno započeo prikupljanje podataka, za sada bez vidljivih rezultata. Nije poznato ko je preuzeo taj predmet nakon odlaska Katnića iz Specijalnog tužilaštva, niti se novi GST oglašavao tim povodom. To je u potpunosti na liniji sa onim što smo mogli da vidimo, a to je odsustvo i naznaka političke volje ili namjere da se bilo ko u novoj vlasti ozbiljnije pozabavi onim političkim i kriminalnim strukturama koje su u predizbornim kampanjama označavali kao glavne krivce za sveopštu propast crnogorske države, odnosno njene društvene i ekonomske supstance.

Ni iz redova vladajuće URA- e i njenog predsjednika nemamo priliku da čujemo kao što je to bio slučaj u prethodnom periodu – da će ključni krivci biti procesuirani. Prethodne dvije godine Vlade Zdravka Krivokapića u kojoj je upravo Dritan Abazović bio koordinator službi bezbjednosti i pokušavao da sebe plasira kao „ruku pravde“ u potpunosti su izgubljene zbog toga što je iza formalno javno iskazane političke volje za borbu protiv korupcije, stojao politički marketing Abazovića i njegove partije. Zbog toga danas, dvije godine nakon smjene vlasti, i nula istraga koje su otvorene a povezuju se sa Đukanovićem ili nekim iz njegovog najužeg porodičnog ili kriminalnog okruženja, povici Abazovića i njegovih ministara kako „više nema nedodirljivih“ djeluju licemjerno i jako slično onome što je DPS radio kada je hapšen Svetozar Marović. Svi znamo kako se to završilo.

MONITOR: Kako vidite činjenicu da se u podacima Europola, koji stižu u Crnu Goru i razotkrivaju učešće visokih pravosudnih funkcionera u kriminalu, nema inkriminišućih podataka za one koji su u to vrjeme bili na vrhu piramide moći u Crnoj Gori?

MILOVAC: Ono što se dešava u vezi sa podacima Europola je sasvim očekivano na početku procesa koji želimo da vidimo kao demontažu ključnih poluga jednog totalitarnog režima. Do sada prezentovani podaci upućuju na konkretne i veoma bliske veze između organizovanog kriminala i onih institucija koje bi trebalo da predstavljaju prvu liniju odbrane od kriminala i korupcije. Važno je podsjetiti da je u javnosti prezentovan tek dio podataka Europola i da do kraja ne možemo biti sigurni da li oni ne uključuju i neke pojedince bivše vlasti, uključujući i one koji sada podržavaju manjinsku Vladu Dritana Abazovića.  Vidjeli smo da je GST Katnić saopštio da je SDT razmotrilo podatke Europola još u februaru ove godine i zaključilo da tu nema ništa sporno. Pitanje je da li i u strukturama nove vlasti i novog tužilaštva postoje oni koji za dio podataka Europola smatraju da „nema ništa sporno“. Nakon dvije godine od smjene DPS-a, zahvaljujući političkom avanturizmu prije svega Pokreta URA, otvara se ogroman prostor za sumnju da se neki reformski procesi u Crnoj Gori neće pokrenuti sve dok vlast bude uslovljena političkom podrškom DPS-a u parlamentu. Biće zanimljivo vidjeti šta novo donose presretnuti razgovori preko SKY aplikacije.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SONJA BISERKO, HELSINŠKI ODBOR ZA LJUDSKA PRAVA BEOGRAD: Rađa se  multipolaran i višekonceptualan svjetski poredak

Objavljeno prije

na

Objavio:

U kom pravcu će se razvijati odnosi SAD-a i Kine u novim okolnostima je najveći izazav novog svetskog poretka koji je u zametku

 

MONITOR: U geopolitičkom kontekstu, kako vidite agresiju Rusije na Ukrajinu?

BISERKO: Agresija na Ukrajinu je dugo pripremena sa ciljem da se obnovi ruska globalna uloga. Imperijalne ambicije Rusije postale su prioritet Putinove politike. Međutim, agresija na Ukrajinu imaće dalekosežne posledice na geopolitičke promene, uz ekonomske i finasijske posledice za koje tek treba da se nađu rešenja.  Džordž Soros je na privrednom forumu u Davosu izjavio, da bi ruska invazija na Ukrajinu mogla biti ,,početak trećeg svjetskog rata” koji bi mogao značiti kraj civilizacije. Bez obzira na krajnji ishod, rat u Ukrajini će temeljno promeniti bezbednosni okvir Evrope i odnose između Istoka i Zapada. Dakle, ukrajinski rat samo ubrzava promenu geopolitičkog pejzaža koji već duže vremena prolazi  kroz duboku transformaciju. Rađa se novi svetski poredak koji će biti i multipolaran i višekonceptualan. Promena globalne moći dovela je do ogromnih razlika u normama i vrednostima i najednostavnije rečeno svet se deli na liberalni i iliberalni svet. Nakon Drugog svetskog rata imali smo bipolarnost, zatim unipolarnost američke hegemonije i sada je nastupila faza multipolarnosti u nastajanju.  Dva glavna aktera su Kina i Amerika. Menjaju se i bezbednosne strategije. NATO je nakon ruske agresije na Ukrajinu dobio novi smisao. Tradicionlno neutralne zemlje, Švedska i Finska, zatražile su pristup NATO-u. Došlo je do produbljene saradnje  između Rusije i Kine.

Agresija na Ukrajinu već je promenila odnose u Evropi. Unutar EU došlo je do ubrzanja usaglašavanja zajedničkih ciljeva, kao i do svesti o neophodnosti produbljavanja evropske integracije, jer su mnoge barijere bezbednosnoj integraciji otpale zbog ruske agresije. Unutar EU promenjen je i narativ: Postalo je jasno da EU, ukoliko želi da postane relevantni geostrateški faktor, mora da krene putem dublje integracije. Nedavno završena Konferencija o budućnosti Evrope je najnoviji pokušaj da se „produbi“ Unija, sa mnoštvom preporuka za unutrašnje reforme.

MONITOR: Od početka ukrajinske krize, Džozef Bajden nije želeo da govori oštrije o ponašanju Kine u ovoj krizi, ali je ovih dana izjavio da bi SAD intervenisale u slučaju da Kina pokuša da prisajedini Tajvan. Kako i objašnavate iznenadnu Bajdenovu otvorenost?

BISERKO: EU i SAD veoma se paze da ne uđu u sukob sa Rusijom ali na sve moguće načine pomažu Ukrajinu da se suprotstavi ruskoj agresiji. Svesni su slabosti Rusije ali i njene nepredvidivosti. Stalna pretnja nuklearnim oružjem, zatim pribegavanje raznim drugim sredstvima i ucenama  dodatno generišku krizu u svetu zbog blokiranja izvoza ukrajinskog žita kao jednog od najvećih proizvodjača u svetu.  Zapadne sankcije koštaju Rusiju i ona na svaki način raznim ucenama želi da izdejstvuje njihovo ukidanje. Međutim,  pritisak na Putina se pojačava. A  njegov govor za Dan pobede je pokazao da je svestan svih nedostataka ruske vojske ali i javnog mnjenja u zemlji koje će sigurno u neko dogledno vreme iznedriti neke promene i reforme, odnosno vraćanje Rusije u svetsku zajednicu. Teško je predvideti kada će to tačno biti ali ova situacija nije održiva na dugi rok. Diskreditacija Rusije ovim ratom je ogromna.

Amerika je prihvatila politiku „jednu Kine“. Rekla bih da se radi o nespretenoj izjavi u  uzburkanim svetskim odnosima. Odnosi Kine i SAD-a su duboko isprepleteni i sadašnju politiku Bajdenove administracije prema Kini karakteriše kombinacija partnerstva i rivalstva. U kom pravcu će se razvijati u novim okolnostima je najveći izazav novog svetskog poretka koji je sada u zametku. Bajdenova poseta Aziji je inače bila  u funkciji oživljavanja regionalnog trgovinskog pakta koji je predsednik Tramp torpedovao.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo