Povežite se sa nama

INTERVJU

DŽEMAL PEROVIĆ, GRAĐANSKI POKRET 97.000 ODUPRI SE: Ulica je jedina institucija

Objavljeno prije

na

Svi zahtjevi sa protesta se u suštini svode na dva – odlazak ovog režima i izgradnju novog sistema. Ne treba nikome da ih ispostavljamo u nekom formalnom smislu, a nemamo ni kome. Dovoljno je da građani izađu na protest u što većem broju i u potpunoj tišini

 

MONITOR: Afera Koverta pokrenula je dio građana na proteste u čijem ste organizacionom odboru. Zašto ova afera?

PEROVIĆ: Zato što prelivanje iz prepune čaše uvijek počinje od jedne kapi. U ovom slučaju, to je jedna koverta sa djelićem prljavog novca kojim je DPS redovno kupovao izbore. Korupcija je u temelju ovog sistema, većina građana to osjeća, ali nikad nije javno prikazan tako očigledan i vjerodostojan dokaz. Ovoga puta, za razliku od afere Snimak, obje strane su priznale učešće u korupciji.

Koverta je, naizgled, pokrenula samo dio građana, ali je suštinski izazvala revolt svih normalnih ljudi. Dovoljno je bilo da povjeruju svojim očima i vide crno na bijelo kako funkcioniše cijeli sistem. Ćutanje institucija, a potom njihovo selektivno djelovanje, i to tek nakon pritiska medija, civilnog sektora i opozicionih partija, samo je potvrdilo da su sve institucije i cijela vlast konstituisane na kovertama. Na njima je zasnovano funkcionisanje depeesovskog sistema, jedini zakon koji se u ovoj državi sprovodi jeste zakon koverte. Komentari bahatog diktatora izazvali su dodatni revolt u javnosti. Jeste dao, ali nije dao koliko je rekao – javno je šef najveće partije priznao da ona opstaje zahvaljujući prljavom novcu. Poruka da kuća nije njegova ali će možda biti pokazala je koliko nezasiti gospodar prezire svoj narod. Na prvom protestu, javno se svemu tome oduprlo oko hiljadu građana. Na svakom narednom biće sve više slobodnih ljudi koji ne pristaju da i ova afera, najbezočnija u posljednje vrijeme, prođe kao što su prošle sve do sada.

MONITOR:   Za subotu, 16. februar, kad ovaj broj Monitora bude u prodaji, zakazan je novi protest. Najavili ste da ćete tada ispostaviti početne zahtjeve. Jeste li ih već definisali, koji su to zahtjevi?

PEROVIĆ: Početni zahtjevi, uslovno rečeno, već su izneseni na prvom protestu – da ostavke podnesu vrhovni i specijalni tužilac zbog zakašnjele, nepotpune, aljkave i selektivne istrage afere Koverta, zbog neprocesuiranja njenih glavnih aktera, ali i zbog ranijih skandala sa kupovinom ljudi za najpodlije i najprljavije rabote.

Veliki je i nepotreban pritisak povodom nekakvog posebnog formulisanja tih zahtjeva. Mnogo je motiva za te zahtjeve, od ratnih zločina, preko šverca duvana, pljačkaške privatizacije, rasprodaje naše imovine njihovim tajkunima, opšteg siromaštva, organizovanog kriminala itd., do gaženja svih društvenih i moralnih normi, krađe izbora i trgovine ljudskim dušama… Užasne posljedice trideset godina naopake vladavine nije moguće smjestiti u tri rečenice. I ne treba, dovoljno je da građani izađu na Ulicu, to je jedina institucija koju u ovako zarobljenoj državi mogu da konstituišu na neposrednim izborima, jedina koja se ne zasniva na punim kovertama i jedina koja još može da slobodno funkcioniše u Crnoj Gori. Slobodni ljudi to odavno znaju, javno govore o svemu. Ostali treba samo da se zapitaju kako smo do ovoga došli. A došli smo tako što je jedna polovina glasala za režim zato što mu vjeruje ili zato što je kupljena. Druga polovina pokušavala je da ga promijeni glasajući protiv, nesvjesna da samim izlaskom na izbore legitimiše vlast zasnovanu na kovertama. Nakon toliko izgubljenih decenija, jasno je da se ovaj iz temelja pokvareni sistem ne može promijeniti na izborima koje on organizuje, da u njemu nema nikakvog zdravog krila jer je do kosti obolio od korupcije i kriminala. Zato se svi zahtjevi sa protesta u suštini svode na dva – odlazak ovog režima i izgradnju novog sistema. Ne treba nikome da ih ispostavljamo u nekom formalnom smislu, a nemamo ni kome. Dovoljno je da građani izađu na protest u što većem broju i u potpunoj tišini. Što više građana bude dolazilo, brže će uslijediti ne samo ostavke nego i bježanija. Nastaće grabež među njima, svi će htjeti da što više iznesu iz zemlje, prljavi novac koji ih je predugo držao na okupu biće uzrok međusobnih obračuna. Uostalom, taj obračun je već počeo, građani treba samo da im ,,pomognu” da ga dovedu do kraja.

MONITOR:  Rekli ste da bi spisak zahtjeva mogao biti beskonačan.  Upravo,  imali smo prilike da vidimo kako preširoko ili loše postavljeni zahtjevi onemogućavaju željene promjene i procese. Hoće li se ovoga puta to izbjeći?

PEROVIĆ:  Hoće, iako zahtjeva ima najmanje 97.000. Zar svako od nas nema pregršt zahtjeva zbog svoje obespravljenosti? Zar nemamo svi nekog svog korumpiranog sudiju ili tužioca. Svog šefa koji nas progoni zbog drugačijeg mišljenja? Svog komšiju koji je uzimao ili davao kovertu sa makar 50 eura za glas? Uostalom, osim onih početnih zahtjeva koji su na protestu saopšteni, učesnici su nosili još 97 zahtjeva na kovertama, koje su državni mediji namjerno ,,vidjeli” kao neke papiriće. Nijesu to bili papirići, nego 97 političkih, ekonomskih, pravosudnih i drugih zločina zbog kojih će ova vlast odgovarati pred oslobođenim institucijama, kad-tad. Kad režim ode, ispostaviće se da ih je bilo 97.000 i više. Afera Koverta izazvala je mnoga pitanja, ali je u startu dala odgovor na glavno – kako su sve prethodne prošle nekažnjeno. Pa, kovertom!

MONITOR:  Kada ste pozvali građane na prvi protest, tražili ste da ne donose partijska i nacionalna obilježja. Što ste željeli postići?

PEROVIĆ: Okupljanje građana oko cilja koji je zajednički svima, iako pojedinačno svi imaju i dodatne razloge da se odupru režimu. Cilj je promjena sistema, ka njemu moramo ići svi zajedno. Ne treba da nas razdvajaju pojedinačni problemi, lični, nacionalni ili politički stavovi o djelovima tog sistema. Dosadašnji protesti nijesu dali rezultat upravo zbog toga što su na njima, bez obzira na želju organizatora, bili upadljiviji simboli onoga što nas razdvaja, nego onoga što nas spaja. Korupcija i kriminal, propast obrazovanja i zdravstva, kupovina glasova i pokradena volja birača, progon neistomišljenika i teror nad slobodnim medijima, pljačka naše imovine i rasprodaja domaćim i stranim tajkunima ugrožavaju sve građane, uništavaju budućnost sve djece i unižavaju svačiju starost. Zajedničku pobunu zbog zajedničkih problema i za zajedničke ciljeve ne smiju ugrožavati ideološke i nacionalne razlike, posebno zbog toga što režim njima majstorski manipuliše. Kakve veze smije da ima smjena tužioca, sudije, ministra, premijera, predsjednika sa nečijom nacijom i partijom? U pretpolitičkom i neslobodnom društvu, kakvo je naše i u 21. vijeku, moramo krenuti od onoga što nas spaja, a to je želja da živimo kao svi slobodni građani svijeta. U normalnim zemljama, poslije javnog dokaza korumpiranosti vrha vlasti ne bi bilo potrebe za protestima, ostavke bi pljuštale redom. Ali, mi ne živimo u normalnom sistemu, ovdje je sve okrenuto naglavačke, počev od činjenice da građani služe vlasti, a ne vlast građanima. Našim protestima želimo da u zajedničku borbu za izgradnju drugačijeg sistema pozovemo ne samo načelno sve građane, nego posebno intelektualce, umjetnike, civilne aktiviste, pa i političare. Riječ je o budućnosti naše djece, o društvu u kojem će ona živjeti, a složićemo se da svom potomstvu ne želimo život kakav je bio naš.

MONITOR: Može li protest prerasti u širi bunt, kome bi se pridružile i partije?

PEROVIĆ:  Naravno, to su naša očekivanja, ne pada nam na pamet da bilo koga preslišavamo o partijskoj pripadnosti. To što su državni mediji neočekivani dolazak opozicionih stranačkih prvaka na naš prvi protest zloupotrijebili za obračun i sa nama i sa njima, neće spriječiti građane da na ovaj naredni dođu u većem broju. Pa što ako su lideri partija osjetili potrebu da dođu, dobro su došli kao i svi ostali građani. Tako su se i ponašali, nijesu se isticali, neke od njih nijesam ni primijetio u onoj gužvi, do pred kraj protesta. Nijedan od njih nije ni pokušavao da utiče na nas, nijesmo još imali kontakte, ali podršku svakako očekujemo. Na proteste, valjda, i izlaze građani koji su protiv vlasti, ne nadamo se masovnom dolasku članova DPS-a, makar ne na početku. Vremenom će i oni vidjeti da su svoju budućnost uložili u njihove pune koverte, njihove ,,ničije” kuće, njihove godišnje odmore, hacijende i jahte… Opozicionim biračima to je odavno jasno, zato očekujemo da ih 16. februara bude mnogo više. Na narednom još više, sve dok ova natrula vlast potpuno ne padne. A truli takvom brzinom da prosto zaudara…

MONITOR: Kazali ste ranije da područje borbe mora da se širi i da je nakon prvog protesta počelo umrežavanje građana. Šta to znači?

PEROVIĆ:  Već smo proširili naš inicijativni tim, javljaju nam se slobodni ljudi iz svih opština, žele i oni da organizuju proteste u svojim gradovima, ali u ovom trenutku to nije lako. Uglavnom se služimo društvenim mrežama, nemamo ni novca ni tehničkih uslova da se organizujemo drugačije. Uoči prvog protesta, naš šestoro iz tima direktno smo kontaktirali samo sa 97 ljudi, nijesmo očekivali da će doći 970 i više. Učesnici protesta sad i sami šire krug, ako se svakom od njih pridruži još po deset, bićemo više nego zadovoljni. Na svakom narednom protestu očekujemo sve masovniji odziv, stanje u crnogorskom društvu toliko je nepodnošljivo da građanima više nikakav poziv nije potreban.

MONITOR:  Ispred VDT-a 2. februara okupilo se oko hiljadu građana. Koliko očekujete da ih bude u subotu?

PEROVIĆ:  Već sam rekao, teško je očekivati da naredni protest okupi više od deset hiljada ljudi. Ali, nadamo se stalnom rastu, širenju ideje da uspješno odupiranje ovom korumpiranom režimu jeste moguće. I da sad sve zavisi od građana, pošto nijedna vlast nije smijenila samu sebe. Ne očekujemo ni da će naš zahtjev za ostavkama odmah biti prihvaćen, ali se nadamo da će njegovo odbijanje, iz dana u dan, izazivati sve više revolta među onima koji se još nijesu odlučili za javni protest.

MONITOR: Vjerujete li da će ovi građanski protesti donijeti promjene?

PEROVIĆ: Naravno! Da ne vjerujem ne bih se ni borio za promjene. Vjerujem u promjene i vjerujem u Grupu 97.000 – Odupri se, koju je spontano okupio Omer Šarkić. Tu je Ratka Jovanović, Dejan, Jovan… sjajna ekipa mladih ljudi, punog entuzijazma, kreativnosti, energije… I ključna stvar – međusobno povjerenje. Grupa se na tom principu svakim danom širi i to je garancija da će ovi protesti dovesti do promjena, ponavljam na kraju, do promjene sistema a ne samo do smjene njegovih nosilaca. Uostalom, dosta je bilo ravnodušnosti za ovih 30 godina, vrijeme je za otpor. Zato pozivam i sve čitaoce Monitora na protest 16. oktobra u 18. sati ispred Vrhovnog državnog tužilaštva.

 

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

INTERVJU

VIDOSAV STEVANOVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ BEOGRADA: Ne treba nam lider, spasilac od kojeg nas treba spašavati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara

 

MONITOR: Autor ste političke biografije Slobodana Miloševića, kritikovali ste „slabost“ zapadnih političara prema njemu kada su ga poslije Dejtonskog sporazuma titulisali kao faktora mira. Milošević je ipak optužen u Haškom tribunalu i preminuo u njegovom pritvoru. Danas Aleksandar Vučić kao da je za zapadne vlade još veći „faktor mira“ od Miloševića?

STEVANOVIĆ: U „Milošević, jedan epitaf“ – „knjizi koja je napisana protiv svih na tu temu i umesto onih koje nisu“, a može se naći čak i na srpskom – izašao sam jedini put iz literarne fikcije i bavio se stvarnom osobom, „neukim, slabim i nedarovitim političarem“  i „čovekom bez osobina“. Ocena koju pominjete glasi otprilike ovako, citiram se po sećanju. „Kad se zapadnjaci naljute na Miloševića, kazne Srbe. A kad se sažale na Srbe, nagrade Miloševića“. I to je trajalo sve dok nije preterao i svima se smučio.

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona  istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara. Evropska unija će kasniti i ponavljati neuspehe iz devedesetih, jer  nije država i nema sredstva prisile, a kod naših rodoljuba ubeđivanje ne uspeva. Pogotovo ako je zasnovano na razumnim argumentima. Amerika je daleko, a ruska propaganda i odgovarajuće službe, uključujući i paravojske, raširile su se po Zapadnom Balkanu.

Kako reče jedan istoričar, ne ponavlja se istorija, ponavlja se ljudska priroda. I ponavljaće se dok ne nestane ili dok se ne promeni. Ovo važi ne samo za nas ovde, koji se trudimo da budemo gori od sebe i često uspevamo u tome, nego i za sve druge.

MONITOR:  Tokom 90-ih bili ste osnivač liberalnih političkih i intelektualnih grupacija i aktivni učesnik  građanskih protesta. Niste bili zadovoljni sa  onima koji su 2000. srušili Miloševićev režim. Danas je  opoziciju u Srbiji još teže ujediniti i sve su vidljivije razlike pa i sukobi oko rešavanja najvažnijih državnih pitanja. Vidite li, kao zagovornik laičke države i građanskog društva, svoje sledbenike među opozicionarima?

STEVANOVIĆ: Nisam čeznuo ni za literarnim sledbenicima niti sam ih tražio, a sami se nisu zapatili. To je dobro za moje knjige, za eventualne čitaoce i za literaturu uopšte.

U umetnosti je najbolje i najvrednije ono što je najređe. A u politici je drukčije: značajno je i presudno  ono što je opšte. Politikom se nisam nikada bavio, osim kao građanin koji na to ima pravo, kome je i dužnost da iznosi svoje mišljenje i da civilizovano brani svoj pogled na svet.

Ako me pitati da li imam istomišljenike na teme liberalizma, odgovoriću vam kratko. Knezu Mihajlu je njegov sekretar predložio da se osnuje liberalna stranka. I knez je odgovorio: „Ajte, molim vas. Računajući vas i mene u Srbiji liberala ima otprilike dvanaest“. Ne bih ni da procenjujem koliko je to „otprilike“ danas i ovde. Da ne ispadnem optimista pod starost.

Ako je malo i premalo liberala, onda liberalizma jedva da ima u ekonomiji, politici, javnom životu, kulturi, u medijima, u školama i u akademijama nauka i umetnosti. A iz opozicije su bezmalo nestali.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, POTPREDSJEDNICA PARLAMENTA I POSLANICA PZP-a: Neće se sve riješiti kompletiranjem Ustavnog suda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moja ideja za izbor sudija Ustavnog suda  je namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata

 

MONITOR: Ove sedmice je, iza zatvorenih vrata, napravljen djelimičan

dogovor oko sudija Ustavnog suda.

BOŠNJAK: Raduje činjenica da smo uspjeli da kompromisom dođemo do dvotrećinske podrške za troje kandidata za sudije Ustavnog suda. Nadamo se da će se do sjednice Ustavnog odbora postići dogovor i oko četvrtog kandidata, jer čini se da postoji šansa. Ne bi bila dobra poruka, ako smo sasvim blizu dogovoru da ne izaberemo svo četvoro sudija u prvom glasanju, posebno što niko ne osporava stručnost i profesionalni integritet  četvrtog kandidata, koji je nesporno ostavio dobar utisak i nakon intervjua.

Kada se radi o konkretnim imenima, onda zaista nije lako i nijansira se, a svi negdje imaju svoje favorite ali nadam se da će ipak doći do kompromisa, jer vrlo malo nedostaje.

MONITOR:  Vaša ideja da se sudije Ustavnog suda, u konačnici, od kvalifikovanih kandidata, biraju modelom žrijeba, nije prihvaćena, a izazvala je različite komentare, često krtične i ironične. Kako vidite te reakcije?

BOŠNJAK: Moja ideja je, usudiću se reći, namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata. Imajući u vidu haos i ogromno nepovjerenje između političkih subjekata, a svjesna činjenice koje bi posljedice bile neizbora sudija Ustavnog suda, ja sam kao izlazni, odblokirajući mehanizam, predložila slučajni izbor od onih koji su svima nesporni i prihvatljivi sa stanovišta referenci i integriteta, a da taj broj nespornih bude što je moguće manji, ali maksimum 12. To se onda ne može nazvati nikakvom lutrijom. Ovakva metoda je postojala još u Antičkoj Grčkoj, a poznata je i pri izboru patrijarha u pravosljavlju.

Svakako da bi mnoga bolja poruka bila da se postigne kompromis i da se dogovorimo, za šta ja i navijam, ali ako ne bude dogovora već prevlada isključivost i eskalira nepovjerenje između političkih subjekata, onda je ovo, i dalje tvrdim izlazna varijanta. Ne želim ni da pomislim da se neće izglasati sudije Ustavnog suda, to je nešto što ne smijemo dozvoliti.

Čini se da postoji želja, makar zasad, za kompromisom i dogovorom. Svi smo svjesni situacije i crvenog alarma, ali uvijek postoji bojazan kad krenemo da razgovaramo o konkretnim imenima, da stvari krenu u negativnom pravcu.  Nedavni sastanak je bio ohrabrujući.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ADRIAN PEZDIRC, GLUMAC: Nepopravljivi sam tužni optimista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žrtve će kao i uvijek do sada biti oni politički, ekonomski i socijalno najnezaštićeniji. Smatram da svako vrijeme u ljudskoj povijesti nosi svoje izazove i da je najbolje i najgore vrijeme za sve one koji ga žive

 

Adrian Pezdirc jedan je od najtalentovanijih i najangažovanijih mlađih glumaca u Hrvatskoj. Diplomirao je 2014. ulogom Tartifa u istoimenoj predstavi za koju je iste godine dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. Članom ansambla Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) postaje 2016. godine. U Sarajevu je 2018. godine nagrađen na uglednom Internacionalnom teatarskom festivalu – MESS-u.

U ZKM-u, u pozorišnom čitanju jednog od najznačajnijih romana u istoriji književnosti „Braće Karamazovih“ reditelja Olivera Frljića, Pezdirc igra Aljošu Karamazova. Frljićevi Karamazovi, kako su i najavljeni, savremena su obrada klasika ruske književnosti i antiratni poklič koji je sasvim nenadano na pozornici osvanuo u zoru novog evropskog rata. „Karamazovi” su rađeni kao dvije uslovno nezavisne predstave, koristeći Tolstojevu rečenicu „Sve sretne obitelji sretne su na isti način, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj“ kao podnaslove.

MONITOR: Premijera „Karamazovih“ desila se na početku ruske vojne invazije i ponudila je kontekst za aktuelizaciju. Kako su izgledali početak rada na predstavi, probe, kako je nastajao tekst i predstava.

PEZDIRC: Kada smo počeli raditi na predstavi krajem prosinca 2021. godine, slika svijeta je izgledala samo malo drugačije. Uz puno rada, truda, vlastitih promišljanja počeli smo zajedno graditi jedan naš svijet. Oliver i dramaturginja Nina Gojić otpočetka su znali da žele dvije predstave i dvije perspektive. Jedna kroz prizmu privilegirane klase braće Karamazovi, Grušenjke, Katarine Ivanovne i gospođe Hohlakove, a drugu kroz pogled svih onih na čijim je leđima nesreće i iskorištavanja, ponajviše obitelji Snegirev, izgrađen sustav vrijednosti vrlo sličan onome u kojem svi živimo. Na dan početka invazije i rata na Ukrajinu, imali smo generalnu probu, i apsolutno je cijela predstava poprimila potpuno novu konotaciju. Kao da je život imitirao predstavu. Tokom procesa jedan jedini pola kartice nadopisani tekst i sam Dostojevski kao da su najavili zbivanja kojima smo toga dana počeli svjedočiti.

MONITOR: U novonastalom tekstu priča o porodici Karamazov je osnova, ali korišćene su razne reference naročito veze s aktualnim političkim dešavanjima u Evropi. Kad sam gledao predstavu nedavno u januaru, u ZKM-u je bilo prepuno. Publika je pažljivo gledala predstavu i bila oduševljena. Da li je uvijek takva reakcija?

PEZDIRC: Kao ansambl zaista smo presretni i zahvalni na procesu kojeg smo imali. Svi smo dali svu mentalnu, fizičku i kreativnu snagu koju smo imali, a rezultat je predstava koju zbilja ponosno čuvamo. Takva energija nemoguća je da ne zarazi gledatelje. Reakcije su podijeljene, ali više oko toga o čemu je predstava, i jesmo li tehnički prebrzi, a ne toliko je li dobra ili nije. Što je ja mislim znak da je predstava i naša priča uspješna jer otvara rasprave u cijelom sijasetu tema. Zagrebačka publika je karakteristična. Uvijek u ideji da točno zna kako bi nešto trebalo napraviti, a kada im se nešto sviđa bojažljivo će dati do znanja da uživaju. Neki od komentara na predstavu su bili i da imaju osjećaj da je aktualnost predstave nadišla granice Balkana, i zaista zagrebačkoj publici donjela osjećaj pripadnosti širem kontekstu. Hrvatska i Zagreb boje se takvih promjena u ideji gubitka „identiteta”, ali po reakcijama publike tokom predstave i punoj dvorani zaključujem da uživaju jednako kao i mi na sceni.

Miroslav MINIĆ
Foto: Marko MIŠČEVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo