Povežite se sa nama

HORIZONTI

OPERETA FRANCA LEHARA i CRNA GORA:  Vrijeme tiho teče

Objavljeno prije

na

Opereta je doživjela nevjerovatno veliki uspjeh kako u Austro-Ugarskoj tako i čitavoj Evropi. Izvedena je premijerno u Beču 1905. Jedina zemlja gdje je bila izričito zabranjena po naredbi njenog vladara je Crna Gora. Knjaz, a kasnije kralj, Nikola nije bio nimalo oduševljen činjenicom da je predmet predstave bilo njegovo knjaževstvo

 

Obično se kaže da oni koji ne uče iz istorije su osuđeni da je ponove, makar i ne bili svjesni toga. Austrougarski kompozitor Franc Lehar nije bio svjestan koliki će uspjeh postići njegova opereta Die lustige Witwe –Vesela udovica koja je premijerno izvedena 30. decembra 1905 u Beču. Opereta je doživjela nevjerovatno veliki uspjeh kako u Austro-Ugarskoj tako i čitavoj Evropi. Jedina zemlja gdje je je bila izričito zabranjena po naredbi njenog vladara je Crna Gora. Knjaz, a kasnije kralj, Nikola nije bio ni malo oduševljen činjenicom da je predmet predstave bilo njegovo knjaževstvo, i što je još gore, njegova porodica i prijestolonasljednik. Oni su već znatno prije pisanja operete postali predmetom podsmjeha i ogovaranja na raznim evropskim dvorovima zbog raskalašnog življenja, neotesanih brđanskih manira i megalomanijom ponašajući se kao da Petrovići vladaju državom od 50 miliona a ne mrvicom od svega četvrt miliona polugladnih podanika.

U početku operete Crna Gora i dešavanja na njenom dvoru su predstavljena bez ustručavanja kao Montenegro. Međutim, dirigirani protesti crnogorskih studenata u inostranstvu (kojima su se pridružili i talijanski i hrvatski studenti) kao i direktne prijetnje bombaškim napadima na opere u Pragu i Carigradu su isposlovali da se siromašno i na ivici bankrota balkansko knjaževstvo preimenuje u Pontevedro nakon samo nekoliko izvedbi. Isti slučaj je bio sa premijerom u Londonu 1907.god. koja je takođe doživjela veliki uspjeh. Nakon intervencije crnogorske diplomatije, po naredbi Knjaza i ljutitog prijestolonasljednika, Englezi su takođe promijenili ime Montenegra.

Likovi i imena su ipak ostala nepromijenjena. Sama radnja je ostala ista i godinama je čak evoluirala. Jedan od razloga adaptacija je bio i to da su neki evropski režiseri operete analizirali ne samo dešavanja na ondašnjem crnogorskom dvoru, već i pratili dešavanja na sadašnjem uočivši mnoge sličnosti. Drezdenska opera je do sada napravila najveću adaptaciju.

Mjesto radnje je i dalje veleposlantsvo naše knjaževine u Parizu. Kako tada (tako i sada) ta država je prezadužena a jedini izlaz vidi se u tome da se diplomata Danilo oženi bogatunkom koja će svojim bogatstvom donijeti olakšanje ojađenoj zemlji i pomoći narodu (nakon što vladajuća elita uzme 90 i nešto posto provizije na ime te iste pomoći- po adaptaciji drezdenske opere). Tenor i glavni junak priče se zove grof Danilo Danilovic, u pravom životu sin knjaza i kasnije kralja. Njegov život odgovara mondenskom stilu življenja na zapadu sa velikim prohtjevima koje mala država teško može da podmiruje. Veleposlanik u opereti je bariton baron Mirko Zeta, vojni ataše je pukovnik Pričić dok je Njeguš pisar i osoba za sve poslove. S druge strane, žena koja treba svojim bogatsvom spasiti zemlju je Hana Glavari, Crnogorka je po rođenju koja je odrasla u „okruženju sjaja i korupcije o čemu lično svjedoči“, kako kaže, on- baron Zeta. Kasnije je otišla na Zapad nakon što ju je zapazio crnogorski poslanik u Njujorku i vješto utrapio tamošnjem milioneru. Ubrzo joj se posrećilo da je postala bogata udova izuzetno vesele prirode i nakon dvije godine udovičkog staža crnogorska diplomatija opet radi na zaokruživanju projekta i njegovom unovčavanju. Danilo i Hana su nekada bili u vezi. Međutim, oboje su Crnogorci, ljubav će na kraju pobijediti a Crna Gora će biti spašena.

Svakako kroz operetu se provlače mnogi detalji koe i tadašnja i sadašnja publika može lako prepoznati kad je u pitanju život na crnogorskom dvoru. Dvor je početkom prošlog stoljeća oštro reagovao bacajući kompletnu krivnju na austro-ugarske zavjere protiv vladarske kuće, a time naravno, i protiv čitave Crne Gore i njenog naroda. Kasnije će jedan njemački diplomata napisati da je knjaz Nikola optuživao i englesku kraljevsku porodicu za uspjeh operete jer je bio frustriran činjenicom da nije uspio nekog od svoje djece tamo udomiti. S druge strane, udaja vojvotkinje Jute od Meklenburg-Strelica, koja će postati pravoslavka Milica i žena princa Danila, je široko prepričavana po evropskim dvorovima i mnogi upućeni tvrde da Lehar i na nju aludira kao Hanu Glavari u originalnoj izvedbi. Udomljenje vojvotkinje je već bio veliki problem zbog njene ljubavne afere sa kapetanom husara (lake konjice) dok je njezina mlađa sestra ostala trudna u 19. godini nakon afere sa dvorskim slugom. Sa takvim „pedigreom“ je bila široko nepoželjna na evropskim dvorovima. Na kraju je njenu udaju morao pogurati niko drugi do njemački imperator Vilhelm II Kajzer uz pozamašnu isplatu crnogorskom dvoru kojeg je više zanimala visina „nadoknade“ za takav brak nego li čednost i vrline buduće crnogorske knjaginje. Transakcija se desila 6 godina prije premijernog izvođenja operete.

Međutim, i nakon nestanka Crne Gore muke zbog operete ne prestaju po kuću Petrovića. Crnogorski nesuđeni kralj Danilo će 1930.god. za vrijeme izgnanstva u Francuskoj tužiti producenta filma koji je baziran na Veseloj udovici. Francuski sud mu je udovoljio i presudio da francuska produkcija plati globu od 100,000 franaka. Takođe, Danilo je uspio da spriječi prikazivanje filma u Jugoslaviji kojom je tada vladao njegov, Crnogorci bi rekli, rođeni brat od tetke, kralj Aleksandar. Danilo je u izgnanstvu živio jako skromno i uglavnom od niske apanaže koju mu je neredovno isplaćivala adminstracija Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca za izgubljeni prijesto i imovinu u Crnoj Gori.

Potomak nekadašnje vladarske porodice Petrović Njegoš, princ Nikola je ipak simbolično skinuo zabranu sa operete koja je 2014. predstavljena ispred Dvorca kralja Nikole na Kruševcu. Tada je Pobjedi izjavio da je on protiv svih cenzura i da jedno hedonističko društvo toga doba nije moglo da predvidi milione tužnih udovica koje će ostaviti Veliki rat koji je tada prekinuo prikazivanje Vesele udovice.

U adaptaciji Drezdenske opere skorijih godina (i na ranijim izvođenjima u Parizu), prominentno figurira maketa ispružene ruke koja prosi (milost, novac…) prema Zapadu i Istoku, odlika ondašnjeg i sadašnjeg ponašanja crnogorskog dvora čiji troškovi nikad nisu bili u skladu sa mogućnostima mogućnostima knjaževstva ili sada formalno republike. Glavni likovi operete se hvale da su falsifikovali finansijske izvještaje Centralne banke Pontevedrea. Takođe upozoravaju da ako bi bogata udovica povukla novac iz banke da bi to samo značilo bruku i bankrot a banka ionako vani „uživa vrlo ograničeno povjerenje“. Hana Glavari, bogata udova kasnije uskliknu da su „naše (Pontevedrinske) vrline“ zapravo količina novca u posjedu. Mnogi bi se danas složili sa njom.

Međutim, diplomatsko osoblje poslanstva u Parizu se dovijava i na druge načine kako da se održi, jer ne dobija dovoljno finansijskih sredstava iz domovine. Pred kraj 13.minuta drezdenske opere Glavni razmatra kako spasiti glavnu banku i državu od bankrota. Svi se prisutni slažu da je rejting države toliko nizak da ne može čak ni dostojno bankrotirati. Riječ propast (bankrot) odzvanja u ušima državnih predstavnika.

U tom momentu ulazi drugi državni službenik sa otvorenom akten tašnom gdje baron Zeta vadi jednu kesu „bijeloga“ radi provjere kvaliteta i daje drugima da mirisnu dragu smješu (sugeriranog kolumbijskog porijekla) koja se šalje dalje diplomatskim kanalima jer se time „osigurava finansijsko preživljavanje našeg poslanstva“. U 1905. bi se sasvim sigurno radilo o opijumu, čijem švercu nisu bili neskloni određeni dvorski krugovi koji su se bolje dovijali kako da se pokriju troškovi prinčeva.

Elem, na veliku žalost, u opereti „diplomatska pošta sa bijelim“ Pontevedrea nedugo zatim „opet pada“, kao i sada razni diplomatski paketi, brodovi i jahte Pentevedrinskog porijekla. Paralele sa sadašnjim događajima su i više nego očigledno ciljane od strane režisera.

Tadašnji princ Danilo je, zahvaljujući opereti, postao poznat širom svijeta. Sadašnji vladar je takođe široko poznat, a zahvaljujući prebjegu njegovog blagajnika u mrsku Englesku i objavljivanjem dokumenata i detalja iz privatnog života postaje još poznatiji. Svojevremeno se prinčevima naširoko bavila evropska štampa, a visprena bivša ljubav mlađeg princa je prodala njegova ljubavna pisma beogradskom listu Zvono. I sada, kao i onda, se svi krivci traže u međunarodnim zavjerama protiv države Crne Gore. Napad na vladara je napad na državu i sistem i u tome se potpuno kopira domovina komunizma kao i njeni instrumenti vladavine. Jedina razlika je da sada iza svega lošeg mora stajati ruska zavjera i tajne službe, kojima odnedavno pomažu, gle čuda, i britanske tajne službe. Cilj im je da ometu naše evro-integracije (ili samo €-integracije sa raznih sumnjivih off-shore računa) iz čiste pakosti kad već oni napuštaju EU.

Možda je za one koji sebe prepoznaju u ovoj ili ranijoj izvedbi operete najbitnije da znaju da ona ima sretan kraj i da vrline (tj. novci, kako Hana reče) i ljubav (sa predznakom €) pobjeđuju. To svakako ne mora da znači da će u stvarnom životu biti isto tako. Princ Danilo je umro u izgnanstvu u ne baš sjajnoj materijalnoj situaciji. Kako će se u sadašnjem vremenu razvijati stvari ostaje da se vidi. Gomilanje materijalnih dokaza nakon prebjega člana dvora za mrsku Englesku i vidno zasićenje Istoka i Zapada sa ovdašnjim megalomanima upućuje na to da bi sudbina princa Danila mogla biti pravi džek pot za njih.

 

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

HORIZONTI

SDT PODIGLO OSAM OPTUŽNICA PROTIV DUŠKA KNEŽEVIĆA, JOŠ TRI ČEKAJU POTVRDU: Težak teret Atlas grupe

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tužilaštvo je uradilo sve što je bilo do nas, kaže Milivoje Katnić.  Iz Pravnog tima Atlas grupe stižu drugačije interpretacije: ,,Optužnice ne samo da su neutemeljene i na labavim nogama, nego predstavljaju očigledan vid političkog progona Duška Kneževića”

 

Predsjednik Atlas grupe Duško Knežević preko nekoliko kriminalnih organizacija i više krivičnih djela oštetio je državni budžet za više stotina miliona eura, tvrdio je u februaru 2019. godine, glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić. Katnić je ubjeđivao javnost da će biti proglašeni krivim svi koji su učestvovali u izvršenju tih krivičnih djela i da će sav novac biti vraćen u  budžet.

Tri godine kasnije, suđenje ni po jednoj od ukupno osam optužnica koje je Specijalno tužilaštvo podnijelo protiv Kneževića i njegovih saradnika nije počelo, a tri još nijesu ni potvrđene. Istovremeno, Knežević je je iz  Londona pokrenuo međunarodnu arbitražu pred sudom u Hagu i traži 500 miliona eura odštete od Crne Gore. Plus 200 miliona od ovdašnjih sudova.

U međuvremenu, Katnić je iz mjeseca u mjesec na konferencijama za medije pokazivao razne šeme objašnjavajući kako je, navodno, Knežević oštetio državu, dok su  njegove banke – Atlas i Investbanka Montenegro (IBM) otišle u stečaj. I dalje su  blokirana 64 miliona eura iz slučaja poznatog kao  E-comerc kojima se još uvijek ne zna konačna sudbina.

U pravnom smislu najdalje se stiglo u slučaju poznatom kao afera Aerodrom. Suđenje je zvanično počelo, ali su pretresi do sada odlagani, iz kako nam je saopšteno, procesnih razloga. Sljedeći je zakazan za 21. februar 2022. godine.

U predmetu Aerodromi, SDT je podiglo optužnicu protiv Atlas banke, njenog vlasnika i rukovodilaca – Duška Kneževića, Marka Nikolića i Dijane Zečević. Oni se terete da su oštetili Aerodrome CG za tri miliona eura i u istom odnosu pribavili korist Atlas banci, jer nijesu vratili depozit od tri miliona eura, nakon što je istekao rok oročenja, a vlasnik zatražio povraćaj novca.

Knežević se tereti da je svoje službenike Nikolića i Zečević podstrekavao na zloupotrebu položaja u privrednom poslovanju, odnosno da prisvoje novčana sredstva JP Aerodromi.

Nikolić je, pisali su mediji, u tužilačkoj istazi pomenuo predsjednika parlamenta i lidera SD-a Ivana Brajovića. Kadrovi njegove stranke tada su upravljali Aerodromima, a Nikolić je ustvrdio da je nakon razgovora Brajovića i Kneževića na jednom prijemu,  na adresu Atlas banke stigao zahtjev za produženje oročenog depozita na period od godinu dana. Zečevićeva ga je parafirala i poslala nazad,  ali ga rukovodstvo Aerodroma nikada nije vratilo potpisanog.

Brajovića je po pitanju Aerodroma i spornih depozita javno prozivao i sam Knežević. ,,Ja sam direktno sa Brajovićem dogovarao držanje depozita Aerodroma u Atlas banci. Zauzvrat, zatvorili smo mu sve kredite koje je imao u Atlas banci, u tu svrhu sam sa njim dogovorio da mu moji prijatelji plate plac u Bjelopavlićima po višestruko većoj cijeni od realne. Takođe, Brajović je dobijao naknadu od mene, navodno za potrebe partije”, tvrdio je tada Knežević.

Brajovića, ipak, nema u optužnici za Aerodrome.

Dvije optužnice koje su takođe potvrđene odnose se na slučaj poznat kao Kaspija. Knežević je, tvrdi SDT, odbio da Atlas banci, u kojoj je bio većinski vlasnik, vrati ukupno 15, 2 miliona eura koliko je koštala garancija sa zateznom kamatom za njegove poslove sa kompanijom Kaspija properti. Vlasnici Kaspije, koja je registrovana u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, isplatili su Kneževiću 12,5 miliona eura za kupovinu Hotela Princes. Kako je kupovina hotela propala, a Knežević nije vraćao novac koji su Azerbejdžanci tražili u nekoliko navrata, aktivirana je garancija Atlas banke

Vesna RAJKOVIĆ-NENADOVIĆ
Pročitajte više u štapanom izdanju Monitora od petka 14. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

DOMAĆE PRIJETNJE AMERIČKIM SANKCIJAMA: Koga će Amerikanci staviti na crnu listu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crnogorski političari se nadaju u Eskobara i Bajdena

 

Iz Sjedinjenih Američkih Država stiže sve više signala da je administracija predsjednika Džoa Bajdena aktivnija na Balkanu od prethodne postavke u Bijeloj kući. Namjera je pogurati posrnulu demokratiju i neuspješne evrointegracije u šest zemalja zapadnog dijela poluostrva i istovremeno spriječiti rastući uticaj Kine, Turske i Rusije kojima ne smetaju sve jače i korupciji sklone balkanske autokrate. U tu svrhu je najavljeno sankcionisanje onih koji opstruiraju vladavinu prava i borbu protiv korupcije.

Nedavna trodnevna posjeta Crnoj Gori Gabrijela Eskobara, novog izaslanika američkog predsjednika za Zapadni Balkan, smatra se potvrdom navedenog, ali rezultati posjete se tek trebaju očitati. Dvorski krugovi i razni politički štabovi forsiraju svoje dijametralno suprotne kuloarske priče o tome šta im je navodno Eskobar obećao oko nove Vlade, i ko će se od crnogorskih političara i kriminalaca naći na američkoj crnoj listi koja povlači i određene sankcije.

Vijesti su početkom novembra objavile, pozivajući se ne više neformalnih izvora, da State Department „razmatra da funkcionere sadašnje i bivše vlasti stavi pod sankcije zbog ugrožavanja mira i stabilnosti u regionu i povezanosti sa korupcijom“. Potpredsjednik Vlade Dritan Abazović je još tokom posjete Americi u oktobru, najavio da dolaze pozitivna iznenađenja, i politička i ekonomska, iz Amerike. Prije 8 dana je na Twitter-u izrazio zahvalnost „vlastima SAD na sankcijama koje su stavili pojedinim akterima afere (Vjetroelektrana) Možura“ i najavio da će pravda polako doći i „do naših firmi i pojedinaca“. Radi se o bivšem malteškom ministru energetike Konradu Miciju i šefu premijerovog kabineta Kitu Škembriju zbog „umiješanosti u značajnu korupciju“ kao i zbog „korišćenja političkog uticaja radi sticanja lične koriste… dodjeljivanja vladinog ugovora za gradnju elekrane u zamjenu za ugrađivanje i mito“. Dalje se navodi da su svojim djelovanjem potkopali vladavinu prava i vjeru malteške javnosti u demokratske institucije pa je Miciju, Škembriju kao i članovima njihovih porodica zabranjen ulazak u SAD.

Inače, opis koruptivnih radnji savršeno odslikava i situaciju u Crnoj Gori gdje je Konrad Mici bio glavni terenski zamajac projekta Vjetroelektrana Možura. On je putovao osam puta u Crnu Goru (na osnovu analitičkih izvještaja njegovih službenih kreditnih kartica) da bi sredio detalje posla koje su dogovorili njegov prokazani premijer Džozef Muskat sa svojim prijateljem i kolegom Milom Đukanovićem. Posao će koštati crnogorske građane 115,3 miliona eura vladinih subvencija kineskom investitoru (koji je po Đukanoviću investitor iz EU). U poslu je posredovao i Jorgen Fenek (glavnooptuženi za ubistvo malteške novinarke Dafne Galizije koja je istraživala pomenuti projekat) koji je preko svoje firme u Dubaiju pravio duple transakcije i pomogao pokrivanje raznih „ugradnji“ u poslu sa obje strane, koje su koštale malteške građane najmanje desetak miliona eura. Muskat i Đukanović su negirali da imaju ikakve veze sa korupcijom i da ne znaju ništa o tome.

Ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović je početkom decembra izjavio, odgovarajući na kritike predsjednika Mila Đukanovića na rad Vlade, da je Đukanović „pod nekom tenzijom i zbog ove američke crne liste koja je već zaživjela i u narednim danima će tek da zaživi“. Nezvanično, nekoliko ministara tvrdi da im je Eskobar „obećao“ da će njihova Vlada trajati do kraja mandata a i duže, i da će se Amerikanci pobrinuti da Đukanović i DPS nestanu.

Istovremeno, osobe sa Đukanovićevog dvora tvrde da se na udaru sankcija neće naći oni i njihov šef nego ministri iz nove vlasti kao i lideri Demokratskog fronta, te da im je Escobar  „čvrsto obećao“ da će biti nova Vlada koju će oni kontrolisati.

Američko Ministarstvo finansija (Treasury) je objavilo nova proskribovana imena iz regiona. Tako su se 8. decembra na listi našli kosovski i srbijanski državljani Zvonko Veselinović i Milan Radoičić (koje kosovske vlasti sumnjiče za organizaciju ubistva kosovskog političara Olivera Ivanovića) zajedno sa članovima njihove međunarodne kriminalne grupe uključujući i 24 firme pod njihovom kontrolom na teritorijama Kosova, Srbije, Hrvatske i Bugarske. Tvrdi se da je „Veselinovićeva organizovana kriminalna grupa umiješana u masovno podmićivanje kosovskog i srbijanskih bezbjedonosnih zvaničnika koji su omogućili grupi nezakoniti šverc roba, novca, narkotika i oružja između Kosova i Srbije“. Dalje se navodi da su Veselinović i njegov brat Žarko imali dogovore sa političarima (ne navode se imena) da im pomognu pobjedu na izborima i finansiraju kandidate sa velikim sumama novca. Zauzvrat, ovi političari bi Veselinovićima dali kontrolu nad određenim oblastima za njihovo kriminalno poslovanje i najbolje ugovore o izgradnji infrastrukture.

Milan Radoičić je potpredsjednik Srpske liste na Kosovu (produžena ruka vladajuće Srpske napredne stranke u Srbiji), koja je apsolutni pobjednik izbora u srpskim sredinama sa preko 98 posto glasova na kojima bi im pozavidio i sjevernokorejski „dragi vođa“ Kim Džong Un. Obojica su prijatelji i poslovni partneri vladarske porodice u Srbiji i njihovih prijatelja iz doskoro vladajućih prištinskih struktura proizašlih iz Oslobodilačke vojske Kosova (OVK). Mnogi tvrde da su i u odličnim poslovnim i privatnim odnosima sa vrhom Demokratske partije socijalista (DPS). Po objavi imena, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je izjavio da Zvonko Veselinović ni dinar nije dao SNS-u i dodao da će ukoliko se pojave ozbiljne optužbe na račun Veselinovića državni organi raditi svoj posao. Američke vlasti su naredile zamrzavanje imovine proskribovanih u SAD-u, zabranile ulazak u zemlju i zabranile američkim građanima i firmama da posluju sa njima.

U maju ove godine na crnu listu je stavljen i bivši albanski premijer i lider Demokratske partije Sali Beriša takođe zbog „značajne korupcije“. Američke vlasti su uvele i zabranu izdavanja viza jednom broju albanskih sadašnjih i bivših sudija zbog veza sa kriminalom i koruptivnim radnjama.

Neki u regionu dovode u pitanje učinkovitost ovakve vrste američkog pritiska. Još je administracija  Džordža Buša Mlađeg 2002. godine počela uvoditi sankcije određenom broju osoba iz OVK i Albanske nacionalne armije (ANA) zbog izazivanja pobune i ratnog sukoba u Sjevernoj Makedoniji. Na listu je završio i Ali Ahmeti, lider pobunjenika u Makedoniji. Crna lista ga nije spriječila da kasnije postane potpredsjednik makedonske Vlade kao ni osobe iz OVK da kasnije postanu članovi kosovskog parlamenta i gradonačelnici kosovskih opština.

Možda najpoznatiji slučaj sa američke crne liste je onaj Nasera Keljmendija, kosovskog biznismena, narko bosa, pomagača vladajućih garnitura u Bosni (SDA Bakira Izetbegovića), Crnoj Gori (DPS Mila Đukanovića) i Kosova. Keljmendi je poznat i po vezama sa BiH tajkunom Fahrudinom Radončićem, takođe bliskim Đukanoviću. Barak Obama je juna 2012. godine potpisao ukaz kojim se Keljmendi označava narko-baronom čija djelatnost je opasna po američke nacionalne interese. Američki Ured za borbu protiv narkotika (DEA) je pokrenuo udar na njegovu narko mrežu koja je primorala bosansku, crnogorsku i kosovsku vlast da ga prestanu štititi, makar za neko vrijeme. Na kraju je osuđen na Kosovu na 6 godina zatvora zbog trgovine narkoticima dok je oslobođen svih drugih optužbi za kriminalno udruživanje, organizaciju ubistava i reketiranje. Bosanske vlasti su odustale od svih optužbi na njegov račun a prijateljstvo sa kontroverznim i često optuživanim za kriminal bosanskim državnim tužiteljem Olegom Čavkom mu je svakako išlo u prilog. Keljmendi je kaznu odslužio i sada slobodno šparta regionom dok su njegove firme u Bosni, Crnoj Gori i Kosovu i dalje pod američkim sankcijama.

Na međunarodnom planu je prošle godine je američka administracija stavila predsjednika Venecuele Nikolasa Madura i još 14 zvaničniku na istu listu kao i Keljmendija – označenih narko-barona (SDN kingpin list) čije djelovanje je direktno upereno protiv američkih nacionalnih interesa. Na listu je prvi dospio 2017. godine raniji potpredsjednik Venecuele Tarek el-Aisani. Aisani se slovi kao prijatelj poslovno-političkih krugova na zapadnom Balkanu kojima je, po nezvaničnim tvdnjama nekoliko zapadnih diplomata, pomogao u veletrgovinskim nabavkama kokaina nakon što je mirovni sporazum vlade Kolumbije i komunističke gerile FARC doveo do obustave isporuka kojima je kolumbijska komunistička gerila finansirala građanski rat. Za sada se Maduro uspješno nosi sa američkim sankcijama i pokušajima svrgavanja narko-komunističkog režima u Karakasu koji uživa podršku Kremlja.

Američke sankcije uperene protiv određenih turskih državnih funkcionera zbog zatvaranja američkog protestanstskog sveštenika Endru Bransona su urodile plodom. Nakon oslobađanja Bransona iz zatvora sankcije su uklonjene.

Crnogorskim građanima ostaje da se u narednoj godini nadaju pozitivnim vijestima iz Amerike, i političkim i ekonomskim.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

KOSOVO – SLIČNOSTI SA CRNOM GOROM: Teško oslobađanje zarobljene države

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok se prilozi o tenzijama na ivici sukoba na Kosovu rado objavljuju u Srbiji da bi se skrenula pažnja sa domaćih problema i podsticao „patriotizam u odbrani južne srpske pokrajine“ običnim građanima Kosova odavno su dosadile ratne igre, kriminal i ekonomski haos kojima su izloženi još od 1990

 

Crnogorski  susjed i najmlađa zemlja u Evropi se rijetko pominju u domaćim medijima osim u kontekstu stalnih tenzija na ivici sukoba sa Srbijom na većinski srpskom sjeveru. Te vijesti obavezno prate slike teško naoružanih kosovskih specijalca sa jedne i srbijanske vojske i žandarmerije sa druge strane granice dok su snage KFOR-a u sredini. Dok se takvi prilozi rado objavljuju u Srbiji da bi se skrenula pažnja sa domaćih problema i podsticao „patriotizam u odbrani južne srpske pokrajine“ običnim građanima Kosova odavno  su dosadile ratne igre, kriminal i ekonomski haos kojima su konstantno izloženi još od 1990. godine kada je ukinuta autonomija pokrajine. Nova Vlada Kosova koju vodi Albin Kurti ( porijeklom iz Ulcinja) i njegov pokret Samoopredjeljenje (Vetevendosje) se od svog izbora 22. marta 2021. nalazi pred ogromnim problemima.

Kosovo je kao samostalnu državu priznalo oko 100-ak država članica UN-a. Međutim, Kosovo nema šansu da skorije postane članica Ujedinjenih nacija zbog protivljenja Kine i Rusije koje imaju pravo veta u Savjetu bezbjednosti. Takođe, izgledi za članstvo u EU su minimalni, a mnogi kažu i nepostojeći. Pet članica EU i dalje smatra Kosovo sastavnim dijelom Srbije od kojih su Španija i Grčka sa Kiprom glavni oponenti njegovog priznanja, zahvaljujući problemima sa manjinama u svojim državama. Evropska komisija (EK) ima potpisani Sporazum o stabilizaciji i asocijaciji koji je na snazi jos od aprila 2016. godine što je i osnova za pregovore o budućem članstvu. Međutim u  5 godina se nije dalje stiglo kada je u pitanju kandidatura za članstvo. Španija uslovljava  put nastavkom pregovora sa Beogradom oko statusa i čak odbija da prizna Schengen vize koje zemlje članice izdaju kosovskim građanima. Inače, vize su i dalje potrebne za putovanja u EU što je razlog velike frustracije običnih građana.

Evropska komisija stavlja poentu na ono što je glavni problem i  drugih zemalja Zapadnog Balkana – vladavina prava i borba protiv korupcije i kriminala.

Kosovom je donedavno vladala elita -bolje reći klanovi, proizašli iz Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) – koja je, pod okriljem UN-ovih međunarodnih snaga,  zgrabila svu vlast. Srpski državni teror i aparthejd je zamijenio teror mafijaških organizacija koje su, pod vidom borbe za slobodu od srpskog jarma, stavile šapu na sve legalne i ilegalne tokove uništene ekonomije i razvile nove kanale za šverc narkotika, cigareta, goriva i svih akciznih proizvoda. To su zapadne „stabilokrate“ dugo tolerisale kao bolje rješenje od otvorenih sukoba i nestabilnosti.

Nove „elite“ predvođene ratnim komandantima Hašimom Tačijem (Demokratska partija Kosova – PDK) i Ramušom Haradinajem (Alijansa za budućnost Kosova- AAK) su se brzo sprijateljile sa „elitama“ Demokratske partije socijalista (DPS)  Mila Đukanovića u Podgorici. Takođe „poslovi“ su razvijeni i sa nekad „okupatorskom“ beogradskom vlašću gdje god je postojao privatni interes dok je za potrebe javnosti zadržana neprijateljska retorika između Prištine i Beograda – sve u interesu očuvanja  „stabilnosti“ švercerskih poslova preko poroznog kosovskog sjevera u kojem i dalje vladaju paralelno i Beograd i Priština.

Na Kosovu su nikle bezbrojne pumpe za gorivo, moteli i filijale banaka čiji broj višestruko nadmašuje potrebe stanovništva od oko 1,8 miliona na teritoriji koja je manja od Crne Gore. To što je  Evropska centralna banka (ECB) uz blagoslov Brisela dozvolila Kosovu i Crnoj Gori da koriste euro kao valutu iako nisu dio zajedničkog valutnog sistema država članica EU je zgodno poslužio raznim „peračima“ da  novac odmah izvuku u eurima bez plaćanja troškova konverzije. Brojna upozorenja i objavljene analize raznih evropskih policijskih i obavještajnih službi da je takva kriminalna praksa nedopustiva su ostale bez odjeka. Kosovsko pravosuđe je birano u zadnjih 20 godina, kao i u Crnoj Gori, po partijskoj i udbaškoj liniji, tako da ono što je vidljivo običnim ljudima je nevidljivo za Kosovski tužilački savjet i postupajuće tužioce.

Nova vlast, isto kao ona u Crnoj Gori, očigledno ne može ispuniti predizborna obećanja da očisti zemlju od balasti sveprisutne korupcije dok god njenim pravosuđem vladaju OVK strukture. Za razliku od nestabilnog crnogorskog vladajućeg bloka, Albin Kurti i Samoopredjeljenje su na valu velikog narodnog nezadovoljstva ubjedljivo pobijedili, osvojili apsolutnu većinu  na parlamentarnim izborima u februaru ove godine, uprkos svim krađama i namještanjima „patriotskih“ snaga.

Nedavno je Ministarstvo pravde na zahtjev premijera izašlo sa sveobuhvatnim planom procesa provjere i reizbora svih sudija i tužilaca (tzv. vetting process) koji bi se uradio kroz promjene zakona, Ustava i uz pomoć međunarodnih eksperata. Sličan proces postoji u Albaniji već pet godina ali se pokazao sporim i u međuvremenu je izazvao blokadu Ustavnog i Vrhovnog suda. No za utjehu je mnogima da su smijenjene na desetine korumpiranih i sa mafijom i obavještajnim službama povezanih tužilaca i sudija. Proces prati aktivna asistencija Američke ambasade i EU Delegacije. Američki State Department je uveo zabranu izdavanja viza nekim  nosiocima  pravosudnih funkcija, uskoro će lista biti proširena i na političare koji obstruiraju reforme. Kritičari smatraju da je proces reizbora daleko od kraja i da je pravosuđe i dalje puno kriminalaca.

Za Kurtija nema lakih rješenja. Najavljene promjene zakona i Ustava kojim bi se omogućila sječa u pravosuđu su izazvale otpor evropskih stabilokrata i Venecijanske komisije jer bi se narušio u praksi nepostojeći princip „nezavisnosti pravosudnih organa“. Predloženi proces provjere i reizbora će trajati godinama dok građani i birači žele brze rezultate. To je Kurti mogao osjetiti i na nedavno održanim opštinskim izborima gdje se očitovalo nezadovoljstvo Vladinom sporošću u sprovođenju reformi koje ometa i naslijeđeni kadar prethodne vlasti. Kurtijevi dosta hladni odnosi sa SAD-om kao glavnim sponzorom i saveznikom njegove zemlje mu ne idu na ruku zbog na momente otvorenog suprostavljanja američkim prijedlozima i inicijativama. Kurti  nema dlake na jeziku kada treba udijeliti kritike i evropskim institucijama zbog njihove korupcije, sporosti i tehnokratije. Time ne stiče saveznike.

Kurti i njegova partija su deceniju i po prepoznati u narodu kao žestoki protivnici ogrezlih u kriminalu i korupciji „boraca za slobodu“ iz bivše OVK kao i predstavnika međunarodne zajednice koji su stanje tolerisali.

Kao građanski aktivista uhapšen u aprilu 1999. od strane srbijanske policije tokom NATO vazdušnih udara i nakon povlačenja srpskih snaga sa Kosova prebačen u zatvor u Požarevcu. U montiranom procesu osuđen je na 15 godina zatvora zbog „narušavanja teritorijalnog integriteta Jugoslavije i neprijateljskih aktivnosti povezanih sa terorizmom“. Prebijen je tokom hapšenja i kasnije mučen u srpskim zatvorima. Oslobođen je u decembru 2001. godine nakon dogovora međunarodne zajednice i beogradskih vlasti. Predsjednik SRJ-a Vojislav Koštunica je potpisao tadašnji predsjednički oprost. Kurti skoro nikad nije pričao o svojim iskustvima u zatvoru niti je upirao prstom na neprijateljsku stranu zbog toga.

Svi pokušaji da se Kurtiju nađe mrlja ili da se potkupi su ostali bez uspjeha i to mnogi smatraju za njegov najveći kapital. Kada je postao premijer prvi put 2020. njegova tada koaliciona Vlada sa Demokratskim savezom Kosova (LDK) pokojnog predsjednika Ibrahima Rugove je trajala svega 51 dan. Jedan od prvih Kurtijevih poslova je bio da ukine oslobađanje od plaćanja akciza na proizvodnju cigareta Gazmendu Abrašiju, biznismenu iz Gnjilana. Abraši je i potpredsjednik partije Ramuša Harasdinaja, ranijeg premijera Kosova ali i dalje počasni konzul Crne Gore u Gnjilanu i poslovni partner velikih imena iz poslova sa cigaretama u Crnoj Gori. Oštri nastup Kurtija protiv kriminala i kidanje švercerskih kanala prema Srbiji i Crnoj Gori je ujedinilo tada vladajuću DPS vrhušku, Beograd, Tačija, Haradinaja i dio međunarodne zajednice protiv njega i ubrzo su se našli prebjezi u LDK koji su mu srušili Vladu.

Po pisanju pojedinih medija Abraši se ponovo pominje u kontekstu poslova sa najnovijim švercom cigareta sa Kosova i Srbije preko Luke Bar za Libiju. Crnogorsko Ministarstvo vanjskih poslova je na upit RTCG-a oko statusa Abrašija šturo izjavilo da se „preispituju sva rješenja o imenovanju počasnih crnogorskih konzula“.

Jovo MARTINOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo