Povežite se sa nama

HORIZONTI

OPERETA FRANCA LEHARA i CRNA GORA:  Vrijeme tiho teče

Objavljeno prije

na

Opereta je doživjela nevjerovatno veliki uspjeh kako u Austro-Ugarskoj tako i čitavoj Evropi. Izvedena je premijerno u Beču 1905. Jedina zemlja gdje je bila izričito zabranjena po naredbi njenog vladara je Crna Gora. Knjaz, a kasnije kralj, Nikola nije bio nimalo oduševljen činjenicom da je predmet predstave bilo njegovo knjaževstvo

 

Obično se kaže da oni koji ne uče iz istorije su osuđeni da je ponove, makar i ne bili svjesni toga. Austrougarski kompozitor Franc Lehar nije bio svjestan koliki će uspjeh postići njegova opereta Die lustige Witwe –Vesela udovica koja je premijerno izvedena 30. decembra 1905 u Beču. Opereta je doživjela nevjerovatno veliki uspjeh kako u Austro-Ugarskoj tako i čitavoj Evropi. Jedina zemlja gdje je je bila izričito zabranjena po naredbi njenog vladara je Crna Gora. Knjaz, a kasnije kralj, Nikola nije bio ni malo oduševljen činjenicom da je predmet predstave bilo njegovo knjaževstvo, i što je još gore, njegova porodica i prijestolonasljednik. Oni su već znatno prije pisanja operete postali predmetom podsmjeha i ogovaranja na raznim evropskim dvorovima zbog raskalašnog življenja, neotesanih brđanskih manira i megalomanijom ponašajući se kao da Petrovići vladaju državom od 50 miliona a ne mrvicom od svega četvrt miliona polugladnih podanika.

U početku operete Crna Gora i dešavanja na njenom dvoru su predstavljena bez ustručavanja kao Montenegro. Međutim, dirigirani protesti crnogorskih studenata u inostranstvu (kojima su se pridružili i talijanski i hrvatski studenti) kao i direktne prijetnje bombaškim napadima na opere u Pragu i Carigradu su isposlovali da se siromašno i na ivici bankrota balkansko knjaževstvo preimenuje u Pontevedro nakon samo nekoliko izvedbi. Isti slučaj je bio sa premijerom u Londonu 1907.god. koja je takođe doživjela veliki uspjeh. Nakon intervencije crnogorske diplomatije, po naredbi Knjaza i ljutitog prijestolonasljednika, Englezi su takođe promijenili ime Montenegra.

Likovi i imena su ipak ostala nepromijenjena. Sama radnja je ostala ista i godinama je čak evoluirala. Jedan od razloga adaptacija je bio i to da su neki evropski režiseri operete analizirali ne samo dešavanja na ondašnjem crnogorskom dvoru, već i pratili dešavanja na sadašnjem uočivši mnoge sličnosti. Drezdenska opera je do sada napravila najveću adaptaciju.

Mjesto radnje je i dalje veleposlantsvo naše knjaževine u Parizu. Kako tada (tako i sada) ta država je prezadužena a jedini izlaz vidi se u tome da se diplomata Danilo oženi bogatunkom koja će svojim bogatstvom donijeti olakšanje ojađenoj zemlji i pomoći narodu (nakon što vladajuća elita uzme 90 i nešto posto provizije na ime te iste pomoći- po adaptaciji drezdenske opere). Tenor i glavni junak priče se zove grof Danilo Danilovic, u pravom životu sin knjaza i kasnije kralja. Njegov život odgovara mondenskom stilu življenja na zapadu sa velikim prohtjevima koje mala država teško može da podmiruje. Veleposlanik u opereti je bariton baron Mirko Zeta, vojni ataše je pukovnik Pričić dok je Njeguš pisar i osoba za sve poslove. S druge strane, žena koja treba svojim bogatsvom spasiti zemlju je Hana Glavari, Crnogorka je po rođenju koja je odrasla u „okruženju sjaja i korupcije o čemu lično svjedoči“, kako kaže, on- baron Zeta. Kasnije je otišla na Zapad nakon što ju je zapazio crnogorski poslanik u Njujorku i vješto utrapio tamošnjem milioneru. Ubrzo joj se posrećilo da je postala bogata udova izuzetno vesele prirode i nakon dvije godine udovičkog staža crnogorska diplomatija opet radi na zaokruživanju projekta i njegovom unovčavanju. Danilo i Hana su nekada bili u vezi. Međutim, oboje su Crnogorci, ljubav će na kraju pobijediti a Crna Gora će biti spašena.

Svakako kroz operetu se provlače mnogi detalji koe i tadašnja i sadašnja publika može lako prepoznati kad je u pitanju život na crnogorskom dvoru. Dvor je početkom prošlog stoljeća oštro reagovao bacajući kompletnu krivnju na austro-ugarske zavjere protiv vladarske kuće, a time naravno, i protiv čitave Crne Gore i njenog naroda. Kasnije će jedan njemački diplomata napisati da je knjaz Nikola optuživao i englesku kraljevsku porodicu za uspjeh operete jer je bio frustriran činjenicom da nije uspio nekog od svoje djece tamo udomiti. S druge strane, udaja vojvotkinje Jute od Meklenburg-Strelica, koja će postati pravoslavka Milica i žena princa Danila, je široko prepričavana po evropskim dvorovima i mnogi upućeni tvrde da Lehar i na nju aludira kao Hanu Glavari u originalnoj izvedbi. Udomljenje vojvotkinje je već bio veliki problem zbog njene ljubavne afere sa kapetanom husara (lake konjice) dok je njezina mlađa sestra ostala trudna u 19. godini nakon afere sa dvorskim slugom. Sa takvim „pedigreom“ je bila široko nepoželjna na evropskim dvorovima. Na kraju je njenu udaju morao pogurati niko drugi do njemački imperator Vilhelm II Kajzer uz pozamašnu isplatu crnogorskom dvoru kojeg je više zanimala visina „nadoknade“ za takav brak nego li čednost i vrline buduće crnogorske knjaginje. Transakcija se desila 6 godina prije premijernog izvođenja operete.

Međutim, i nakon nestanka Crne Gore muke zbog operete ne prestaju po kuću Petrovića. Crnogorski nesuđeni kralj Danilo će 1930.god. za vrijeme izgnanstva u Francuskoj tužiti producenta filma koji je baziran na Veseloj udovici. Francuski sud mu je udovoljio i presudio da francuska produkcija plati globu od 100,000 franaka. Takođe, Danilo je uspio da spriječi prikazivanje filma u Jugoslaviji kojom je tada vladao njegov, Crnogorci bi rekli, rođeni brat od tetke, kralj Aleksandar. Danilo je u izgnanstvu živio jako skromno i uglavnom od niske apanaže koju mu je neredovno isplaćivala adminstracija Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca za izgubljeni prijesto i imovinu u Crnoj Gori.

Potomak nekadašnje vladarske porodice Petrović Njegoš, princ Nikola je ipak simbolično skinuo zabranu sa operete koja je 2014. predstavljena ispred Dvorca kralja Nikole na Kruševcu. Tada je Pobjedi izjavio da je on protiv svih cenzura i da jedno hedonističko društvo toga doba nije moglo da predvidi milione tužnih udovica koje će ostaviti Veliki rat koji je tada prekinuo prikazivanje Vesele udovice.

U adaptaciji Drezdenske opere skorijih godina (i na ranijim izvođenjima u Parizu), prominentno figurira maketa ispružene ruke koja prosi (milost, novac…) prema Zapadu i Istoku, odlika ondašnjeg i sadašnjeg ponašanja crnogorskog dvora čiji troškovi nikad nisu bili u skladu sa mogućnostima mogućnostima knjaževstva ili sada formalno republike. Glavni likovi operete se hvale da su falsifikovali finansijske izvještaje Centralne banke Pontevedrea. Takođe upozoravaju da ako bi bogata udovica povukla novac iz banke da bi to samo značilo bruku i bankrot a banka ionako vani „uživa vrlo ograničeno povjerenje“. Hana Glavari, bogata udova kasnije uskliknu da su „naše (Pontevedrinske) vrline“ zapravo količina novca u posjedu. Mnogi bi se danas složili sa njom.

Međutim, diplomatsko osoblje poslanstva u Parizu se dovijava i na druge načine kako da se održi, jer ne dobija dovoljno finansijskih sredstava iz domovine. Pred kraj 13.minuta drezdenske opere Glavni razmatra kako spasiti glavnu banku i državu od bankrota. Svi se prisutni slažu da je rejting države toliko nizak da ne može čak ni dostojno bankrotirati. Riječ propast (bankrot) odzvanja u ušima državnih predstavnika.

U tom momentu ulazi drugi državni službenik sa otvorenom akten tašnom gdje baron Zeta vadi jednu kesu „bijeloga“ radi provjere kvaliteta i daje drugima da mirisnu dragu smješu (sugeriranog kolumbijskog porijekla) koja se šalje dalje diplomatskim kanalima jer se time „osigurava finansijsko preživljavanje našeg poslanstva“. U 1905. bi se sasvim sigurno radilo o opijumu, čijem švercu nisu bili neskloni određeni dvorski krugovi koji su se bolje dovijali kako da se pokriju troškovi prinčeva.

Elem, na veliku žalost, u opereti „diplomatska pošta sa bijelim“ Pontevedrea nedugo zatim „opet pada“, kao i sada razni diplomatski paketi, brodovi i jahte Pentevedrinskog porijekla. Paralele sa sadašnjim događajima su i više nego očigledno ciljane od strane režisera.

Tadašnji princ Danilo je, zahvaljujući opereti, postao poznat širom svijeta. Sadašnji vladar je takođe široko poznat, a zahvaljujući prebjegu njegovog blagajnika u mrsku Englesku i objavljivanjem dokumenata i detalja iz privatnog života postaje još poznatiji. Svojevremeno se prinčevima naširoko bavila evropska štampa, a visprena bivša ljubav mlađeg princa je prodala njegova ljubavna pisma beogradskom listu Zvono. I sada, kao i onda, se svi krivci traže u međunarodnim zavjerama protiv države Crne Gore. Napad na vladara je napad na državu i sistem i u tome se potpuno kopira domovina komunizma kao i njeni instrumenti vladavine. Jedina razlika je da sada iza svega lošeg mora stajati ruska zavjera i tajne službe, kojima odnedavno pomažu, gle čuda, i britanske tajne službe. Cilj im je da ometu naše evro-integracije (ili samo €-integracije sa raznih sumnjivih off-shore računa) iz čiste pakosti kad već oni napuštaju EU.

Možda je za one koji sebe prepoznaju u ovoj ili ranijoj izvedbi operete najbitnije da znaju da ona ima sretan kraj i da vrline (tj. novci, kako Hana reče) i ljubav (sa predznakom €) pobjeđuju. To svakako ne mora da znači da će u stvarnom životu biti isto tako. Princ Danilo je umro u izgnanstvu u ne baš sjajnoj materijalnoj situaciji. Kako će se u sadašnjem vremenu razvijati stvari ostaje da se vidi. Gomilanje materijalnih dokaza nakon prebjega člana dvora za mrsku Englesku i vidno zasićenje Istoka i Zapada sa ovdašnjim megalomanima upućuje na to da bi sudbina princa Danila mogla biti pravi džek pot za njih.

 

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

HORIZONTI

UKRAJINSKO-RUSKI SPORAZUM O DEBLOKADI IZVOZA ŽITARICA: Žito kao oružje u ratu – već viđeno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sporazum će biti na snazi 120 dana uz mogućnost obnavljanja i njime su djelimično ublaženi strahovi od globalne krize na tržištu hrane. Mnoge siromašne afričke i azijske zemlje su kritično zavisne o žitaricama iz Ukrajine i Rusije, čije nestašice povlače opasne političke i bezbjednosne rizike. Ukrajini će izvoz žitarica, ukoliko zaživi, donijeti preko potrebne devize za budžet i ogromne izdatke za odbranu zemlje

 

Kijev i Moskva potpisali su 22. jula u Istanbulu sporazum poznat kao Crnomorska inicijativa koji treba da osigura izvoz ukrajinskog žita preko crnomoskih luka Odese, Čornomorska i Južnjija. Sporazum je, nakon dugih i neizvjesnih pregovora, potpisan uz posredovanje Turske i Ujedinjenih nacija (UN) i postaće operativan u narednih nekoliko sedmica. Ukrajina ima 25 miliona tona žitarica čiji izvoz je spriječen usljed ruske agresije i pomorske blokade crnomorske obale. Sporazum će biti na snazi 120 dana uz mogućnost obnavljanja i njime su djelimično ublaženi strahovi od globalne krize na tržištu hrane usljed nedostatka i visokih cijena. Mnoge siromašne afričke i azijske zemlje su kritično zavisne o žitaricama iz Ukrajine i Rusije, čije nestašice povlače opasne političke i bezbjednosne rizike u tim državama.

Ukrajini će izvoz žitarica, ukoliko zaživi, donijeti preko potrebne devize za budžet i ogromne izdatke za odbranu zemlje. Mjesečni deficit iznosi oko 5 milijardi dolara koji sada velikim dijelom pokriva Narodna banka Ukrajine (NBU) štampanjem novca (neodrživim na duže staze). NBU je do sada štampala hrivne u vrijednosti od gotovo 7.7 milijardi dolara. Međunarodne banke i zapadne zemlje su obećale 29 milijardi dolara pomoći, mimo vojne opreme i naoružanju. Zbog raznih birokratskih prepreka i otezanja Ukrajina je do sada primila svega 12.7 milijardi dolara. NBU je 2. juna podigla kamatne stope na opasnih 25 odsto kako bi kontrolisala inflaciju ali time istovremeno pojačavši gušenje ekonomije. Onda je 21. jula Centralna banka devaluirala nacionalnu valutu za 25 odsto. Predsjednik Volodimir Zelenski je počeo sa velikim čistkama u službama bezbjednosti ali i ekonomiji u cilju obuzdavanja ogromne korupcije od koje pate skoro sve zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza i Balkana koje slijede ruski mafijaški model tranzicije. Kao znak da kreditori mogu računati na borbu protiv korupcije, Zelenski je oduzeo državljanstvo Ihoru Kolomojskom i još dvojici oligarha. Nije nemoguće da Amerika zatraži izručenje Kolomojskog u sklopu postojeće istrage Federalnog istražnog biroa (FBI) o masovnom pranju novca.

Potpisani sporazum će donijeti koristi i Rusiji, jer je u Istanbulu potpisano i „uklanjanje raznih ograničenja na izvoz ruskih poljoprivrednih proizvoda i đubriva“. Zahvaljujući izvozu žitarica i oružja (uz raniju komunističko-boljševičku ideologiju) Rusija ima značajan uticaj na nekoliko velikih zemalja Afrike i do sada nijedna afrička zemlja se nije pridružila sankcijama Kremlju.

Sami sporazum je tehnički interesantan. Savjetnik ukrajinskog predsjednika Mihailo Podoljak je objasnio da su Ukrajina i Rusija potpisale odvojene sporazume jer po riječima Podoljaka „Ukrajina ne potpisuje nikakve dokumente s Rusijom“. Kijev je potpisao sporazum sa Turskom i UN-om, dok je Rusija potpisala isto kao odvojeni dokument. Ubrzo slijedi organizacija „Kontrolnog centra u Istanbulu“ od zvaničnika UN-a, Turske, Rusije i Ukrajine. Podoljak je naglasio da nijedan ruski zvaničnik neće biti stacioniran u naznačenim lukama. Brodovi sa žitom ne treba da imaju rusku pratnju. Ukrajina je postavila mine u priobalnom području kako bi se zaštitila od ruskih napada tako da se očekuje da će ukrajinski navigatori provući brodove kroz teritorijalne vode.

Generalni sekretar UN-a Antonio Gutereš je pozdravio potpisivanje uz nadu da će to „dovesti do stabilizacije globalnih cijena hrane i olakšanje zemljama u razvoju koje su na ivici bankrota i ljudima na ivici gladi“.

Ukrajina se do sada oslanjala se na željezničke, drumske i riječne rute. Ipak izvoz žita je pao za 44 odsto u odnosu na isti period 2021. Jedan od najvećih problema alternativnih ruta je željeznica koja je različitog kolosijeka od evropskog. Žito mora biti prebačeno u evropske vozove na granici sa Poljskom, što odugovlači proces izvoza. U Rumuniju se ukrajinski poljoprivredni proizvodi izvoze željeznicom u rumunske riječne luke na Dunavu i onda se ukrcavaju na barže kojima se prevoze do glavne rumunske luke Konstanca, koja je sada ključno izvozno čvorište za ukrajinsko žito.

Dan nakon potpisivanja sporazuma Rusija je ispalila četiri krstareće rakete Kalibr na luku Odesa gađajući terminal i skladište žita pod izgovorom napada na „vojne mete“. Osim upozorenja da se Rusija i dalje pita u svemu, analitičari na Zapadu smatraju da je napad izveden i radi održavanja visoke cijene žitarica koje će sada donositi dodatne prihode Rusiji. Napad podrazumijeva i neizvjesnosti ukrajinskog izvoza morskim putem uprkos potpisima.

Čini se da je to obrazac koji će Kremlj slijediti i sa drugim robama koje izvozi, prvenstveno sa gasom čiji protok je ove sedmice opet smanjen na svega 20 odsto. Time otpadaju evropski planovi da tankovi sa gasom budu napunjeni 80 odsto do kraja oktobra pred početak grijanja. EU je natjerana na restrikcije potrošnje (15 odsto za sada) i traži skupe alternative. Strategija ruskog vladara Vladimira Putina u manipulaciji isporuka strateških roba je do sada odlično djelovala. On ima diplomatski uticaj koji koristi u održavanju visokih cijena datih roba čime nadoknađuje gubitke usred smanjenih isporuka. Zapad je natjeran da pravi izuzetke u sopstvenom režimu sankcija dopustivši ruski izvoz žitarica, što je bio i ključni ruski zahtjev u pregovorima.

Valja se podsjetiti da je ukrajinsko žito bilo instrument genocida koji je Moskva počinila nad ukrajinskim narodom 1932. i 1933. godine. Kremaljska vrhuška, na čijem čelu je bio Josif Visarionovič Staljin, je u cilju slamanja ukrajinskog nacionalnog identiteta prvo sprovela masovnu kolektivizaciju poljoprivredne zemlje radi uništenja privatnog vlasništva, „kulaka i kontrarevolucionara“. Kolektivizacija je bila praćena masovnim likvidacijama i slanjima u sibirske logore svih onih koji su se usudili i prigovoriti. Računa da je samo proces „kolektivizacije“ odnio oko 1,5 miliona ukrajinskih života. Osnovana su velika državna poljoprivredna gazdinstva – tzv. kolhozi,  kojima su upravljali nesposobni boljševički partijski i policijski kadrovi. Proizvodnja žita je doživjela slom za koji su optuženi strani agenti i ukrajinski seljaci. Moskovske vlasti su nametnule ogromne kvote žita koje seljaci nisu ni teorijski mogli isporučiti. Nakon toga bi u naselja dolazile jedinice zloglasnog NKVD-a i Crvene armije koje bi konfiskovale svo žito i hranu uključujući i ono za sopstvene potrebe stanovništva i opasavale mjesta bodljikavom žicom i stražama kako niko ne bi mogao izaći. Time je izazvana vještačka glad ili Holodomor (usmrćivanje glađu) od koje je, prema procjenama, samo u Ukrajini umrlo oko 4 miliona  Ukrajinaca. Moskovske vlasti se nisu zadovoljile genocidom u Ukrajini već su organizovale izgladnjivanje do smrti i na teritorijama južne Rusije gdje su živjeli etnički Ukrajinci (Kuban i dolina Volge). Meta su postali i etnički Kazahstanci koji se isto nisu uklapali u koncept anacionalne rusificirane mase proletera.

Kremlj je tada odbio ponude Lige naroda (preteče UN-a) i Crvenog krsta da dostavi pomoć u hrani tvrdeći da nema gladi i da se radi o neprijateljskoj propagandi. Na kongresu Komunističke partije u januaru 1934. Staljinov namještenik za Ukrajinu Pavel Postišev se pohvalio „drugovima i drugaricama“ da su mladi komunisti iz drugih republika rado odazvali pozivu za „uništenje ukrajinskih nacionalista, kontrarevolucionara i ološi da ih dotuku bez straha“.

U oblastima Donbasa, juga u sjeveroistoka Ukrajine koje su posebno pogođene Holodomorom, organizovano je naseljavanje ruskog i bjeloruskog proletarijata kako bi se izmijenila etnička struktura stanovništva.

Etnička struktura u korist Rusa će biti izmijenjena i na Krimu kada su u proljeće 1944. godine, pod izgovorom „kontrarevolucije i saradnje sa njemačkim okupatorom“ protjerani autohtoni Krimski Tatari. NKVD je, po naređenju Staljina, protjerao 190.000 Tatara (uključujući i članove komunističke partije i pripadnike Crvene armije) i prebacio ih u željezničkim vagonima za stoku najvećim dijelom u logore u centralnoazijskom Uzbekistanu. Tokom deportacija je umrlo i/ili bilo ubijeno oko 8.000 Tatara dok ih je kasnije još nekoliko desetina hiljada stradalo u jezivim uslovima u logorima. Iako je Staljinov nasljednik Nikita Hruščov priznao zločine etničkih deportacija, ostala je na snazi uredba kojom se zabranjivao povratak Tatara na Krim sve do raspada SSSR-a.

Rusija kao pravna nasljednica nikada nije obeštetila Tatare ili im vratila oduzetu zemlju. Odgovorni za deportacije i smrti nikada nisu procesuirani. Hruščov je postao poznat jer je Krim izdvojio iz sastava Ruske Federacije i pripojio ga Ukrajini u januaru 1954. godine, dijelom iz ekonomskih razloga, jer se Krim naslanjao na Ukrajinu i njenu ekonomiju, a dijelom da bi se povećao procenat ruskog stanovništva u Ukrajini jer su Ukrajinci uvijek bili sumnjičeni za separatizam i nacionalnu posebnost. Nakon protjerivanja Tatara, vlasti na Krimu su forsirale naseljavanje Rusa i rusifikaciju oblasti. Po raspadu SSSR-a, Rusija je Budimpeštanskim memorandumom iz decembra 1994. godine priznala i garantovala ukrajinski teritorijalni integritet nad Krimom koji je dobio autonomiju, dok je ruska Crnomorska flota zadržala svoje baze na Krimu. Zauzvrat, Ukrajina se odrekla sovjetskog nuklearnog arsenala na svojoj teritoriji u korist Rusije (oko 5.000 bojevih glava uz najmodernije interkontinentalne rakete toga doba). Posljednja raketa je isporučena Rusiji u maju 1996. godine. Danas mnogi Ukrajinci žale što se njihova zemlja odrekla nuklearnog oružja (zajedno sa Kazahstanom) jer se Rusija u suprotnom sigurno ne bi usudila napasti.

Mrziteljska retorika prema Ukrajincima ovih dana opet dobija na snazi. Ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov je nedavno izjavio da je cilj agresije i promjena vlasti u Kijevu uz instaliranje marionetskog režima kakav je postojao za vrijeme svrgnutog kleptokratskog predsjednika Viktora Janukoviča. Zamjenik Savjeta sa bezbjednost Ruske Federacije i bivši predsjednik Dmitrij Medvedev je na Telegramu objavio mapu Ukrajine koja je svedena na oblast oko Kijeva dok bi Rusija anektirala kompletnu crnomorsku obalu sve do Rumunije i Moldavije i istok zemlje. Medvedev je velikodušno ponudio da Mađarska i Poljska takođe anektiraju zapadne djelove Ukrajine. On je ranije izjavio da „mrzi Ukrajince jer su degenerici i gadovi“ i da će „sve učiniti da nestanu“.

Sovjetski Savez je avgusta 1939. godine potpisao pakt sa nacističkom Njemačkom, kojim je dogovorena zajednička agresija i komadanje Poljske, kao i okupacija baltičkih zemalja, Rumunije i Finske. Putin je nekoliko puta branio pakt sa Hitlerom dok su bliski Putinovi saradnici tokom agresije na Ukrajinu forsirali govor mržnje i protiv Jevreja. Nakon što je moskovski glavni rabin morao napustiti zemlju zbog pritisaka da podrži rat, nedavno je Ministarstvo pravde Rusije zatražilo od moskovskog suda zatvaranje Jevrejske agencije (koja pomaže u procedurama ruskim Jevrejima koji žele imigrirati u Izrael) zbog navodnih „pravnih neregularnosti“. Ročište je zakazano za 28. jul.

 Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

OBRAČUNI SVIM ORUĐIMA U UKRAJINI, OD ENERGENATA DO AGENATA: Špijunski ratovi iza linija fronta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Volodimir Zelenski je potpisao suspenzije direktoru ukrajinske službe bezbjednost, svom školskom drugu Ivanu Bakanovu zbog „neizvršavanja dužnosti koje je dovelo do ljudskih žrtava ili drugih ozbiljnih posljedica“ i vrhovnoj državnoj tužiteljki Irini Venediktovoj nakon što su otkrivene ruske krtice u sigurnosnom aparatu zemlje. Zelenski je izjavio da je otvorena istraga u 651 slučaju i da se 60 zvaničnika SBU otvoreno svrstalo na stranu neprijatelja na okupiranim teritorijama. Ukrajinske vlasti uhapsile su Oleha Kuliniča, bivšeg šefa SBU-a za Krim, zbog veleizdaje

 

U srijedu je Evropska komisija (EK) zatražila od država članica da reduciraju potrošnju plina za 15 odsto od sada pa do početka idućeg proljeća. Zahtjev nosi sa sobom i planove da gornja temperatura u sezoni grijanja ne prelazi 19 stepeni a da hlađenje ne ide ispod 25 stepeni. Plan moraju odobriti svih 27 članica uz propratnu legislativu.

Pred kraj 10-dnevnog remonta Nord Stream 1 ruski predsjednik Vladimir Putin je u srijedu najavio da će Rusija ipak nastaviti isporučivati gas Evropi ali je upozorio da će protok gasa biti smanjen ako sadašnje sankcije onemoguće održavanje gasovoda. Ruski energetski gigant Gazprom je već smanjio dotok gasa na 40 odsto prije planiranog remonta i naveo da „određenim kupcima“ neće isporučivati gas zbog „više sile“ čije proglašenje je neophodan uslov da bi se legalno zavrnula slavina po potrebama Kremlja.

U  Berlinu, kako izvještava tamošnji analitički portal bne Intellinews, vlada osjećaj panike, uz uvjerenje da će biti „zabave i igre sa isključivanjem i uključivanjem“ i podešavanjem protoka. U četvrtak ujutro gas je opet potekao ali samo sa 30 odsto kapaciteta. Dodatni pritisak pravi proruska elita u Njemačkoj koja je sve glasnija sa zahtjevima da Ukrajina ili kapitulira ili preda velike djelove svoje teritorije kako bi zavladao mir po svaku cijenu. Fondacija Fridrih Ebert bliska socijaldemokratama kancelara Olafa Šolca javno poziva da zapadne zemlje natjeraju Ukrajinu da se „odrekne znatne teritorije i to dokumentira napismeno“ i da onda „Zapad mora ublažiti mnoge ekonomske sankcije uvedene Rusiji“. Premijer istočne njemačke države Saksonije Mihael Krečmer je 19. jula javno pozvao na „zamrzavanje konflikta“ i rekao da se sa sadašnjom podrškom Ukrajini „ne dobija ništa“. Krečmer je član CDU-a kojeg je donedavno vodila Angela Merkel. Kabinet saveznog kancelara je na početku rata najavio da će Njemačka povećati vojni budžet na 2 odsto BDP-a sa sadašnjih 1,5 odsto, ali za sada povećanja nema.

Predsjednica EK Ursula fon der Lajen je bila u Azerbejdžanu gdje je sa predsjednikom Ilhamom Alijevim sklopila gasni sporazum koji će Evropi donijeti dodatnih 20 milijardi kubnih metara preko južnog koridora, ali tek sljedeće godine. Količina gasa koju Alijev može poslati znatno je manja nego što Rusija prodaje (155 milijardi kubnih metara godišnje).

Predsjednik Volodimir Zelenski potpisao suspenzije direktoru ukrajinske službe bezbijednosti (SBU) i svom školskom drugu Ivanu Bakanovu zbog „neizvršavanja dužnosti koje je dovelo do ljudskih žrtava ili drugih ozbiljnih posljedica“ i vrhovnoj državnoj tužiteljki Irini Venediktovoj nakon što su otkrivene ruske krtice u sigurnosnom aparatu zemlje. Zelenski je izjavio da je otvorena istraga u 651 slučaju i da se 60 zvaničnika SBU otvoreno svrstalo na stranu neprijatelja na okupiranim teritorijama. U nedjelju su ukrajinske vlasti uhapsile Oleha Kuliniča, bivšeg šefa SBU-a za Krim, zbog veleizdaje.

Već prije izbijanja rata SBU je grcao u skandalima i vjerovalo se da bi neko izvan mračnog obavještajnog svijeta bolje djelovao kao metla koja će počistiti ono što ne valja u službi. Zelenksi  je postavio Bakanova na čelo SBU 2019. iako on nije imao nikakvog iskustva u špijunskim poslovima. Bakanov je tada izjavio da će mu trebati tri godine da sredi službu. Sa oko 30.000 agenata, SBU, koji je naslijedio zloglasni KGB na teritoriji Ukrajine po raspadu Sovjetskog Saveza, je sedam puta veći od britanskog MI5. SBU je poznat kao korumpirana služba čiji mnogi funkcioneri žive raskalašnim životom koji plata državnog službenika ne može priuštiti. Vjeruje se da je služba duboko penetrirana od strane ruske obavještajne službe.

Zelenski je još 31. marta smijenio Andrija Naumova, šefa odjela za unutrašnju bezbjednost agencije, i Sergeja Krivoručka, šefa SBU-a u sada okupiranom Hersonu. Naumov je pobjegao iz zemlje nekoliko sati prije početka invazije. Uhapšen je u Srbiji 7. juna pod sumnjom za pranje novca. Kod sebe je imao stotine hiljada eura i dolara u gotovini i najmanje dva smaragdna draga kamena. Ukrajina traži njegovo izručenje.

Krivoručko je optužen da je naredio svojim ljudima, suprotno naređenjima Zelenskog, da evakuišu Herson kada su se Rusi približili. Sada se nalazi u ukrajinskom pritvoru. U zatvoru je i Ihor Sadohin, jedan od njegovih zamjenika, koji je optužen da je Rusima predao mapu ukrajinskih minskih polja koje su onda oni zaobišli. Sadohin se optužuje da je čak koordinirao i ruske vazdušne operacije dok se povlačio u ukrajinskom konvoju iz grada. Strateški grad na rijeci Dnjepar je pao u ruke velikoruskog agresora još 3. marta.

Napredak u ruskoj vojnoj kampanji u Donbasu je usporen do tačke puzanja. Ukrajina ima samo 6 američkih raketnih sistema HIMARS uz nedavno pristigla četiri starija britanska sistema, pa je inicijativa još na ruskoj strani. Dosadašnji učinak HIMARS-a je inače više nego zadovoljavajući. Uništen je veliki broj ruskih skladišta i komandnih centara duboko iza linije fronta, što su potvrdili i snimci izviđačkih dronova. Presretnuta ruska vojna komunikacija takođe upućuje na veliki broj njihovih ubijenih vojnika i visokih oficira. Uništenje ruskih depoa municije je doprinijelo smanjenju inteziteta granatiranja uz liniju fronta. Kao odmazdu, Rusija je ponovo raketirala rezidencijalne četvrti u Vinjici, Harkovu i drugim gradovima ubijajući veliki broj civila. U nedavnoj posjeti jedinicama u Ukrajini ruski ministar odbrane Sergej Šojgu je naložio vojsci da prioritet bude uništenje zapadnog dalekometnog oružja. Prije toga ruska propaganda je objavljivala da je njena armija uništila tri puta više raketnih sistema nego što ih je isporučeno Ukrajini.

Raketni sistemi su zvanično opravdanje Moskvi da objelodani vojne ciljeve koji su bili poznati i do sada a koje je Moskva negirala. Ministar vanjski Sergej Lavrov u intervjuu državnoj agenciji RIA Novosti i RT je potvrdio da su Putinovi zadaci „denacifikacija i demilitarizacija“ Ukrajine i dalje na snazi. Ali je izjavio da su geografski zadaci „specijalne vojne operacije“ Rusije u Ukrajini promijenjeni. Lavrov je istakao da ciljevi nisu samo Luganska (LNR) i Donjecka Narodna Republika (DNR) već su u planu i Hersonska oblast, Zaporoška oblast i „niz drugih teritorija i taj proces se nastavlja i nastavlja, dosljedno i uporno”.

Analitičari na Zapadu smatraju da je moguće da će ruske okupacione vlasti  visokoprecizne udare na ruske baze i ukrajinske partizanske aktivnosti na okupiranim područjima iskoristiti kao opravdanje za masovne deportacije ukrajinskih državljana na rusku teritoriju. Ministarstvo unutrašnjih poslova tzv. Luganske Narodne Republike (LNR) tvrdi da vlasti LNR autobusima prevoze stanovnike Kozač Lopana (sjeverna Harkovska oblast) u sigurna naselja u Rusiji zbog pojačanog ukrajinskog granatiranja okoline. Zapadni mediji su 17. jula izvijestili da ruski okupator na sličan način priprema masovne deportacije iz južne Ukrajine pod maskom kaznenih mjera zbog otpora okupaciji.

Ruska državna televizija hvali se da porodice poginulih vojnika u Ukrajini primaju odštetu. Nedavno je na Rusija 1 kanalu objavljen bizaran prilog o roditeljima Alekseja Malova koji je kao imao 31 godinu, kada je kao ruski vojnik poginuo u ratu. TV ekipa je došla u kuću njegovih roditelja, i snimila njegovog oca koji kaže da su „u znak sjećanja na sina, kupili lijep novi auto“. U prilogu se navodi da će porodica dobiti 8 miliona rubalja (nepune 143.000 eura) ili takozvanog „novca od mrtvačkog kovčega“ kako se nezvanično zove. Zvanično, isplata je naslovljena kao „paušalni iznos za porodicu preminulog“. Otac Alekseja Malova kaže da je njegov sin sanjao da ima bijeli automobil. Nakon njegove smrti, roditelji su konačno mogli kupiti potpuno novu rusku Ladu.

Prošle subote je osvanula vijest da se ukrajinski transportni avion An-12 koji je prenosio oružje iz Srbije navodno za Bangladeš, srušio u sjevernoj Grčkoj i da je poginulo svih 8 članova posade. Srbijanski zvaničnici su dali izjave da je u pitanju legalan posao i da je avion prevozio 11,5 tona markirnih i trenažnih minobacačkih granata za potrebe Ministarstva odbrane Bangladeša. Srbijanski ministar odbrane Nebojša Stefanović je izjavio da su informacije da je oružje išlo za Ukrajinu „zlonamerne i štetne za Srbiju“ kao i da su zvaničnici Srbije više puta ponavljali da neće slati oružje Ukrajini ili dozvoliti transport istog za tu zemlju. Avion ukrajinske kompanije Meredijan je samo vršio usluge prevoza“ za firmu Valir. Beogradski Danas je objavio da je Valir DOO osnovan krajem 2019. godine od izvjesnog Stefana Čupkovića sa osnivačkim kapitalom od 85 eurskih centi. U junu 2020. kompletan osnivački udjel je preuzeo Mladen Bogdanović. Firma je prve godine imala prihod od 13 miliona eura a 2021. prihod je narastao na 55,6 miliona i to skoro kompletno od izvoza. Podaci pokazuju i da Čupković jeste ili je bio zastupnik u još nekim preduzećima. Jedno od njih je Lusor, gde je Čupković bio direktor do 2021. godine. Vlasnik Lusora, registrovan za opštu trgovinu na veliko, je Khaled Hamed iz Jemena koji je 2016. godine dobio državljanstvo Srbije. Njega su istraživački mediji OCCRP i KRIK povezivali sa srpskim trgovcem oružja Slobodanom Tešićem koji je na američkoj crnoj listi.

Grčka je nakon pada aviona uputila demarš Srbiji, kako su naveli mediji, jer nije bila blagovremeno obaviještena o preletu opasnog tereta preko njene teritorije. Nakon toga predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je izjavio da nema saznanja o eventualnom grčkom demaršu i da Srbija nema šta kriti.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

EVROPI ZBOG RATA U UKRAJINI I SANKCIJA NA ISTOKU PRIJETE ENERGETSKI POTRESI: Nafta i gas kao bičevi moćnih

Objavljeno prije

na

Objavio:

EU je postavila cilj da rezervoari budu 80 odsto puni do kraja oktobra. U međuvremenu se uvoze rekordne količine tečnog prirodnog gasa (LNG) iz SAD-a, što omogućava kontinuirano punjenje rezervoara. Analitičari upozoravaju da čak i da se dostigne planirana popunjenost od 80 odsto do kraja oktobra to neće biti dovoljno da se prebrodi čitava sezona grijanja (od 1. oktobra do 31. marta) bez isporuka gasa i tokom zime

 

Nedavno isključenje gasovoda Nord Steam 1 za Evropu, pod izgovorom redovnog 10-dnevnog remonta koji se radi svake godine, je izazvalo zebnje u Evropskoj uniji (EU) da se možda ponovno uključenje neće ni desiti u sadašnjoj konstalaciji snaga. Iako ima još nepuna tri mjeseca do početka sezone grijanja Evropa se plaši da će Kremlj ove zime izazvati veliku energetsku krizu tako što će potpuno isključiti isporuku gasa kao odgovor na sankcije EU zbog agresije na Ukrajinu. Ruski energetski gigant Gazprom je sredinom juna smanjio protok gasa u Evropu za 60 odsto, u trenutku kada su evropski rezervoari bili napola puni. Njemačka je već prešla u status „alarma“, dok je još 12 zemalja članica EU u statusu „ranog upozorenja“. Njemački vicekancelar Robert Habek, zadužen za ekonomiju i energetiku, naredio je da se pripreme termoelektrane na ugalj (koje su ranije bile otpisane i zatvorene zbog ekoloških agendi) u slučaju da Njemačka ostane bez gasa. Njemačka većinu svog plina koristi za grijanje, a samo 15 odsto se koristi za proizvodnju električne energije čiju ulogu mogu zamijeniti elektrane na ugalj.

EU je postavila cilj da rezervoari budu 80 odsto puni do kraja oktobra. U međuvremenu se uvoze rekordne količine tečnog prirodnog gasa (LNG) iz Sjedinjenih Američkih Država (SAD), što omogućava kontinuirano punjenje rezervoara. Međutim, analitičari upozoravaju da čak i da se dostigne planirana popunjenost od 80 odsto do kraja oktobra to neće biti dovoljno da se prebrodi čitava sezona grijanja (od 1. oktobra do 31. marta) bez isporuka gasa i tokom zime.

Gabariti skladištenja gasa uveliko variraju u EU. Rezervoari u Poljskoj i Portugalu su već puni skoro 100 odsto. Međutim, ni puni rezervoari u Poljskoj i Portugalu nisu dovoljni da prebrode cijelu zimu pa bi bez novih zaliha tokom zime Poljaci imali plin samo do 18. januara, a Portugalci tek do 24. novembra ako bi se sve isporuke trenutno prekinule. Rezervoari većine zemalja nisu dovoljno veliki da izdrže cijelu zimu. Izuzetak su Slovačka i Austrija, koje imaju dovoljno plina do kraja sezone grijanja pod uslovom da su rezerve na maksimumu. Češka je na trećoj najboljoj poziciji, jer njeni kapaciteti mogu izdržati do 5. aprila ako su puni. Kod svih ostalih je slika znatno lošija.

Kao jedna od trenutnih alternativa ruskom gasu je novi gasovod do Norveške koji će Poljska staviti u pogon već 1. oktobra kao prva zemlja EU koja se u potpunosti odrekla ruskog gasa. Rezervoari u Portugalu su gotovo kompletno  napunjeni LNG-om koji se dovozi brodovima po osnovu dugoročnih ugovora.

Njemačka je i dalje najizloženija, jer gotovo u potpunosti ovisi o uvozu ruskog plina. Uprkos tome što ima daleko najveće tankove za skladištenje u Evropi, njemačka potražnja za gasom je enormna i rezerve mogu maksimalno izdržati 108 dana potrošnje, tj. do 16. februara. Sadašnje zalihe od samo 60 odsto mogu potrajati do 8. decembra.

EU u cjelini je u istoj poziciji sa prosječnim kapacitetom skladištenja od 98 dana potrošnje, tako da u najboljem plina će biti do 6. februara. U sadašnjoj situaciji od 60 odsto popunjenosti na nivou EU plin može trajati do 28. novembra (pod pretpostavkom da 1. oktobra počne zima).

U  najgoroj poziciji je ratom pogođena Ukrajina, koja takođe ima ogromne tankove za skladištenje koji čine oko 20 odsto ukupnih kapaciteta Evrope. Sadašnje zalihe stoje na samo 21 odsto popunjenosti. U normalnom toku stvari Ukrajina ima dovoljno gasa za 135 dana potrošnje, ali trenutna količina gasa je dovoljna samo do 29. oktobra ili u najboljem slučaju do kraja novembra ako je jesen blaga. Ukrajina već više od tri godine ne uvozi iz Rusije, a njeni evropski snabdjevači će ove zime i sami biti u deficitu.

Generalno zalihe LNG-a mogu pokriti oko 15 odsto potreba Evrope, prije svega zbog tehničkih ograničenja, tj. malih kapaciteta trenutno raspoloživih LNG terminala u Europi. Proizvodnja gasa u Norveškoj i Holandiji za sada nije dovoljna za sve. Evropljani za početak moraju smanjiti potrošnju za 15 odsto, prema studiji Bruegela, ako žele prebroditi zimu. U najekstremnijim scenarijima, moraće se uvesti racionalizacija plina i narediti kompanijama da smanje industrijsku proizvodnju kako bi se osiguralo dovoljno plina za grijanje domova.

Na naftnom ratištu došlo je do interesantnog preokreta. Prošle sedmice je ruski sud u Novorosijsku blokirao tranzit kazahstanske nafte ka Zapadu preko CPC naftovoda (Caspian Pipeline Consortium) na 30 dana zbog navodnih ekoloških incidenata koji su izazvali „nenadoknadive posljedice“. U međuvremenu apelacioni sud je promijenio odluku i dozvolio rad naftovoda nakon što je naredio simbolično plaćanje kazne od nešto preko 3 hiljade eura (200 hiljada rubalja). Preko CPC-a i terminala u luci Novorosijsk prolazi oko 1 odsto svjetske nafte i glavna je ruta za izvoz 80 odsto kazahstanske nafte na Zapad. Njegovo zatvaranje bi teško pogodilo ekonomiju Kazahstana ali i zapadne naftne kompanije Chevron i Exxon koje su puno investirale u tamošnja naftna polja i učestvuju u vlasničkoj strukturi CPC naftovoda sa 22 odsto.

Prije nego je apelacioni sud razmotrio žalbu administracija predsjednika Kasim-Jomart Tokajeva je zaprijetila da će zabraniti sav tranzit sankcionisanih roba za Rusiju i Bjelorusiju preko svoje teritorije. Ministar finansija je čak najavio i javnu raspravu o tome koja je trebala trajati do 22. jula i koju su posmatrači vidjeli kao upozorenje na rusko zatvaranje naftovoda.

Nakon toga je „nezavisni“ apelacioni sud „razmotrio spise i saslušao argumente stranaka i promijenio odluku oblasnog suda“.

Ovo nije prvo zatvaranje naftovoda od početka invazije na Ukrajinu. Moskva je u martu zatvorila naftovod navodeći štetu od oluje kao razlog prekida, dok je potraga za navodnim minama oko naftovoda najavljena krajem juna izazvala dodatne poteškoće. Predsjednik Tokajev je prošle sedmice zatražio pomoć od američkih kompanija, koje su već prisutne na razvoju ogromnog naftnog i gasnog nalazišta Tengiz, za pomoć u konsolidaciji izvoznih ruta nafte kojima bi se zaobišla Rusija. Jedna od opcija koja se razmatra je značajno povećanje količine nafte koja se prevozi tankerima preko Kaspijskog mora od Kazahstana do Azerbejdžana. Nedostatak tankera za sada predstavlja značajnu prepreku.

Rusija je na zahtjev kazahstanskih vlasti početkom ove godine poslala kontigent specijalnih jedinica radi gušenja nemira koji su izbili prije početka ruske agresije na Ukrajinu. Kazahstan i njen predsjednik Tokajev odbili su da vrate „usluge“. Prvo je Kazahstan odbio da pošalje „mirovne trupe“ u takozvane ruske „narodne republike“ u Donbasu, a onda je predsjednik Tokajev na Sank-Peterzburškom ekonomskom forumu (SPEF) u lice i javno rekao svom kolegi Vladimiru Putinu da su narodne republike „kvazitvorevine“ i da ih Kazahstan neće priznati.

U Rusiji ne manjka optimizma. Suficit tekućeg platnog bilansa Rusije dostigao je rekordnih 70 milijardi dolara na kraju drugog kvartala 2022. godine, prema najnovijim podacima Centralne banke Rusije (CBR), čime je ukupan suficit za prvo polugođe iznosio 138,5 milijardi dolara. Time je rekordni platni suficit u prvoj polovini 2022. već premašio suficit ostvaren za cijelu 2021. Godišnje suficit je skočio 3,5 puta uprkos zapadnim sankcijama. Rusija  nastavlja da akumulira devize kroz izvoz nafte i gasa. Analitičari su ranije očekivali da bi platni bilans u 2022. godini mogao dostići rekordnih 200 do 300 milijardi dolara suficita, u poređenju sa 122 milijarde dolara u 2021., prevashodno zbog kolapsa uvoza i visokih prihoda od izvoza nafte i plina. Ipak, u globalu nije sve tako sjajno. Ruska ekonomija je u zvaničnom padu od 4 odsto u junu (u odnosu na isti period prošle godine). Novčani promet preko centralne banke je smanjen za 7,6 odsto u istom mjesecu što ukazuje na generalno smanjivanje ekonomske aktivnosti i silazak u recesiju.

Recesija prijeti i Zapadu. Po najnovijim podacima američkih vlasti, inflacija je u junu probila 9 odsto na godišnjem nivou za isti period što je najveći skok cijena u zadnje 4 decenije. Najveći uzrok inflacije su cijene goriva koje su konačno počele osjetno padati sa cijenom barela ispod 100 dolara. Američka centralna banka (FED) je već nekoliko puta dizala kamatne stope kako bi ukrotila inflaciju što je dovelo do znatno skoka američkog dolara u odnosu na euro i druge valute. Nakon 20 godina kurs dolara se gotovo izjednačio sa eurom.

Kada je u pitanju cijena nafte u Americi su oči uprte u posjetu predsjednika Džozefa Bajdena Bliskom istoku, prije svega Saudijskoj Arabiji, vodećem svjetskom proizvođaču nafte od čije (ne)voljnosti najviše zavisi energetska stabilnost Zapada. Prijestolonasljednika princa Mohameda bin Salmana su američki obaveštajci opisali kao vjerovatno odgovornog za ubistvo i čerečenje nezavisnog saudijskog novinara Džamala Kašogija 2018. Bajden je tokom predsjedničke kampanje odbio da se sastane sa Bin Salmanom i obećavao  da će natjerati Saudijce da „plate cijenu i učini da ih svako izbjegava” zbog kršenja ljudskih prava. Izgleda da je Bajden sada voljan učiniti  preokret. Osim nafte za Amerikance je jednako važno da se postigne politička stabilnost u zemljama Persijskog zaliva i napravi jaka kontrateža Iranu i prodorima ruskog uticaja.

Iran je po informacijama pojedinih zapadnih zvaničnika odlučio isporučiti nekoliko stotina dronova ruskoj armiji koji su joj potrebni za izviđanje i korekciju artiljerijske vatre na frontu. Ruska ratna industrija pati od nedostatka zapadnih komponenti koje su korištene za proizvodnju sofisticiranih dronova i krstarećih raketa.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo