Povežite se sa nama

HORIZONTI

Razgovor o Jasenovcu i druge priče

Objavljeno prije

na

Nisu normalne prilike u društvu u kojem se falsifikati i izmišljotine koje vode rehabilitaciji ustaškog režima i negiranju zločina koje je počinio, tretiraju kao „alternativne povijesne činjenice“ i demokratsko pravo na drugačije mišljenje. Taj trend doveo je i do poplave članaka, knjiga i filmova u kojima se Jasenovac prikazuje kao malo veća kaznionica u kojoj su prekršitelji zakona bili privremeno smješteni prije puta na rad u Njemačku

 

Tjedan dana poslije obilježavanja Dana sjećanja na Holokaust, nas četrdesetak otišlo je u Spomen područje Jasenovac i u kripti pod Kamenim cvijetom odalo počast žrtvama Holokausta i genocida počinjenih tokom Drugog svjetskog rata u tom najvećem ustaškom konc-logoru. Potom smo, na poziv slavonskog episkopa Jovana Ćulibrka, posjetili episkopski dvor u Pakracu gdje je održana rasprava „Jasenovac i Holokaust – nova saznanja“. Uvodničari u raspravu bili su Ivo Goldstein, Jovan Ćulibrk i Goran Hutinec. Goldstein je govorio uglavnom o nekim dijelovima svoje najnovije knjige Jasenovac“, izašle krajem prošle godine, gdje se, između ostalog, navodi niz podataka, dokumenata i svjedočenjakoja „izvan razumne sumnje“ pokazuju da je u konc-logoru Jasenovac provođen Holokaust i genocid. Ćulibrk, koga u relevantnim krugovima ozbiljnih povjesničara drže jednim od najboljih poznavaoca povijesti logora Jasenovac i Holokausta na ovim područjima, iznio je kritičku analizuknjige povjesničara T. Snydera „Bloodlands“ („Krvava prostranstva“). Hutinec, docent na Odsjeku za suvremenu povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, govorio je o svom nedavnom otkrićufotografija Jasenovca snimljenih iz savezničkih aviona u zimi 1944./45. ; našao ih je u arhivi zračnih snimaka iz Drugog svjetskog rata koja se čuva u Edinburgu.Na fotografijama se vide aktivnosti na područjima Gradine koja su poslije rata identificirana kao masovne grobnice. Gradina je bila dio logora na desnoj obali Save gdje su se, po sačuvanoj prepisci i priznanju samih ustaša, vršile masovne egzekucije.

Uvodna izlaganja bila su onakva kakva bi izlaganja kompetentnih stručnjaka o konc-logoru Jasenovac, u normalnim prilikama, trebala biti. S konsenzusom oko nepobitno utvrđenih činjenica, s isticanjem detalja koji su još uvijek predmet istraživanja.

Međutim, prilike nisu normalne u društvu u kojem se falsifikati i izmišljotine koje vode rehabilitaciji ustaškog režima i negiranju zločina koje je počinio, tretiraju kao „alternativne povijesne činjenice“ i demokratsko pravo na drugačije mišljenje. Taj trend doveo je i do prave poplave članaka, knjiga i filmova u kojima se Jasenovac prikazuje kao malo veća kaznionica u kojoj su prekršitelji zakona bili privremeno smješteni prije puta na rad u Njemačku.

Zato je u Hrvatskoj odjeknuo kao senzacija govor kardinala Bozanića ispred Zagrebačke katedrale održan povodom ovogodišnjeg Dana sjećanja na Holokaust. Ključna rečenica tog govora koji je, inače, prigodan i pristojan govor kakav bi se, u normalnim prilikama, očekivao od visoko pozicioniranog svećenika koji živi kršćanske vrijednosti, jest: „Za Dan sjećanja na žrtve Holokausta izabran je 27. siječnja, dan oslobađanja Auschwitza, simbola stradanja šest milijuna Židova, simbola svih nacističkih i fašističkih logora širom Europe, pri čemu mi trebamo dati posebnu pozornost onome što se događalo u našoj sredini, u Hrvatskoj, bez ikakve zadrške ističući istinu o strahotama Jasenovca i drugih logora, stratišta nevinih ljudi.

Postoji bezbroj dokaza da je Jasenovac bio mjesto strahota i stratište nevinih ljudi, od likvidacije svih logorašica i gotovo svih logoraša zadnjih dana logora kako ne bi bilo svjedoka što je Jasenovac bio, o strahotama govore tisuće svjedočenja i priča ljudi koji su izgubili rođake, neki i cijele porodice u Jasenovcu, do preko 83 tisuće imena osoba stradalih u tom konc-logoru. Ali ne postoji već desetljećima, ako ikad, ni jedna izjava s vrhaKatoličke crkve u Hrvatskoj koja bi „bez ikakve zadrške“tu istinu izrekla. Baš obratno, javnost se već navikla da Katolička crkva podupire sasvim suprotna stajališta. Deset dana prije Bozanićevog govora predstavljena je u dvorani crkve u Palmotićevoj, u Zagrebu, knjiga „Razotkrivena jasenovačka laž“, autora Josipa Pečarića, člana HAZU, i Stjepana Razuma, svećenika i pročelnik Nadbiskupskog arhiva u Zagrebu. Na predstavljanju knjige Pečarić se uglavnom okomio na povjesničare koji imaju suprotne stavove od njegovih: „Suprotstavio sam se sramoti da Ivo Goldstein bude izabran u HAZU (..) Neizbor Goldsteina u HAZU bio je prvi neuspjeh tadašnjih (2012.g.) srbo-komunističkih vlasti (..) Hrvoje Klasić odbio je nastupiti s Igorom Vukićemu emisiji o Jasenovcu jer je znao da bi ispao smješan u suprotstavljanju istinskom istraživaću (..)“. Razum je kao istinite činjenice istaknuo da je Jasenovac bio „prielazni logor za tvornice u Njemačkoj“ u kojem nije bilo nikakvih „množtvenih“ ubijanja u doba Drugog svjetskog rata ali jeste poslije, pod komunističkom vlašću. Posebno interesantna istina koju ističe Razum, a koja prije zvuči kao dijagnoza, je da „u logor nije doveden ni jedan Srbin samo zato što je bio Srbin, a kamoli da bi bio ubijen samo zato jer je bio Srbin.“ Po Razumu „svoj zemaljski život u Jasenovcu je završilo 1360 osoba, što prirodnom smrću, bolešću, neishranjenošću ili smaknućem nakon presude zbog kršenja propisa“. I još od istog autora: „Pitam se po čemu su bolji oni koji izmišljaju ljudske žrtve, njih 81800 (tu Razum misli na poimenični popis žrtava) od onih koji su odgovorni za stvarnih 1360 žrtava.“

Prije par godina (2014. .) u istom prostoru, dvorana rezidencije Družbe Isusove u Palmotićevoj, predstavljena je knjiga povjesničara Mladena Ivezića „Titov Jasenovac“. Predstavljač je bio Vladimir Horvat, svećenik, povjesničar i autor knjige „Ogoljela laž logora Jasenovac“, a tvrdnje iznesene u Ivezićevoj knjizi, da je u Jasenovcu za vrijeme Drugog svjetskog rata od svih uzroka smrti život izgubilo 262, a u Staroj Gradiški 141 zatočenik, da su za to uglavnom krivi židovski liječnici jer su širili laži da će vlast ubiti kao nesposobne sve tifusare pa su se ovi skrivali među zdravima, ocijenjene su na tom skupu na kome su bili mnogi svećenici, od biskupa Pozajića do monsinjora Batelje, kao „neprocijenjiv doprinos traganju za istinom“.

Istaknuto mjesto u redizajniranju povijesti, posebno u poricanju zločina ustaša u Jasenovcu ima Glas Koncila, službeni tjednik Nadbiskupskog duhovnog stola. Tvrdnje povjesničara poput M. Ivezića, S. Razuma, V. Horvata, .., prikazuju se u GK kao otkrivenja, istina koja spašava zabludjele, a argumenti se svode na argumente ad hominem protiv svih koji ukazuju da su te tvrdnje izmišljotine i nebuloze. Tako glavni urednik GK, svećenik Ivan Miklenić, piše: „Mit o stradanjima u Jasenovcu nema ništa zajedničko s povijesnom istinom.“

Navedeni primjeri tek su vrh ledenog brijega nastalog dugogodišnjom potporom pa i aktivnim sudjelovanjem dijela hijerarhije Katoličke crkve u preinaki prošlosti kako bi se ona učinila podobnijom današnjim nacionalističkim zahtjevima i stajalištima. Važnost tih revizionističkih pokušaja nije u promjeni pogleda na događaje od prije 75 i više godina; radi se o vrijednostima koje će dominirati u društvu danas i sutra. Kao što pokazuje slučaj Daria Kordića: Koridić je osuđen u Haagu kao najodgovorniji za ratni zločin koji je počinila jedinica HVOa u Ahmićima, ubivši 116 nemoćnih staraca, žena i djece. Na povratku iz zatvora u kojem se Kordić prometnuo u katoličkog vjerskog fanatika, po njegovim riječima Isus ga je dva puta posjetio u ćeliji, dočekala su ga na zagrebačkom aerodromu tri biskupa, biskup Košić mu je poljubio ruku, zatim su ga odveli kao nacionalnog junaka na misu u Katedralu. Možda će jednom u budućnosti sa zvonika Katedrale visjeti transparent s 116 imena žrtava iz Ahmića; za sada to je učinilo 116 zagrebačkih građana, držeći 116 imena žrtava Ahmića ispred Katedrale kao znak ljudske solidarnosti sa žrtvama i protesta protiv takvog nedoličnog i nekršćanskog promoviranja ratnog zločinca, samo zato što je deklarirani katolik, od strane Crkve.

Značaj Bozanićevog govora, da li je to bio usamljeni iskorak ili prvi korak na mukotrpnom putu od nacionalističke ostrašćenosti ka suosjećanju sa žrtvama, promjena tako potrebna i hrvatskom društvu i Katoličkoj crkvi, pokazati će se uskoro. Nepopravljivi optimisti mogu se samo nadati da kardinal neće stati na pola puta kao što je to učinio pred nekoliko godina u Jasenovcu, na putu prema Kamenom cvijetu, propostivši pokloniti se žrtvama. Da veliki transparent izvješen na Katedrali neće poslužiti tek kao simbolički ručnik za Pilatsko pranje ruku.

 

 

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

ŽIVOT I SMRT ROBERTA MUGABEA: Heroj s mrljom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odlazak heroja borbe protiv kolonijalizma i rasizma ili jednog od najgorih mafio-komunističkih diktatora. Mugabe nikada nije odgovarao za užas koji je priredio svome narodu tokom skoro četvorodecenijske vladavine

 

Prošlog petka svjetske agencije su objavile da je Robert Mugabe, bivši predsjednik Zimbabvea preminuo u 96. godini u Singapuru nakon duže bolesti. Za mnoge je bio legendarni borac protiv kolonijalizma, imperijalizma, bjelačke dominacije i svega ostalog što dolazi sa Zapada. Predsjedavao je Pokretom nesvrstanih (1986-89), Organizacijom afričkog jedinstva (1997-1998) i Afričke Unije (2015-2016). Na vijest o smrti vlada Južne Afrike ga je nazvala “bezkompromisnim borcem za pan-afričko oslobođenje”dok ga je predsjednik Kenije nazvao “čovjekom hrabrosti i neustrašivim borcem za ideale”. U Jugoslaviji je bio veoma cijenjen i rado viđen gost. Sa Titom se sastao dva puta, a juna 1996. je došao i u posjetu krnjoj Jugoslaviji gdje ga je primio njegov kolega diktator Slobodan Milošević zajedno sa Momirom Bulatovićem.

Mugabe se rodio 1924. u rimokatoličkoj jezuitskoj misiji u sjevernom dijelu tadašnje britanske kolonije Rodezije. Po plemenskoj pripadnosti je bio Šona (koji su činili preko 70 posto tanovništva). Prvo obrazovanje je stekao od jezuitskih sveštenika a kasnije je i sedam fakultetskih diploma od kojih je tri stekao u zatvoru u kojem je proveo 10 godina zbog političkog aktivizma. Njjegova ideologija, uprkos očekivanjima, nije bila hrišćanstvo već se zalagao za marksističko-lenjističku jednopartijsku državu i diktaturu proleterijata. Nakon izlaska iz zatvora krajem 1974. bježi u  Mozambik gdje uspostvlja kontrolu na Zimbabveanskom Afričkom Narodnom Unijom (ZANU) i njenim oružanim krilom (ZANLA) koje je vodilo gerilsku borbu protiv bjelačke manjinske vlade Iana Smita.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 13. SEPTEMBRA

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

EVROPSKI DAN SJEĆANJA NA ŽRTVE STALJINIZMA I NACIZMA: Osam decenija od Pakta Ribentrop-Molotov

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ove godine će biti 10 godina otkako je evropski Parlament podržan od Parlamentarne skupštine OEBS-a proglasio 23. avgust za Dan sjećanja na sve žrtve totalitarnih i autokratskih režima, prvenstveno staljinizma i nacizma. Za datum je uzet dan kada su dvije najgore forme totalitarizma sklopile pakt i krenule u nešto što će čovječanstvo koštati preko 50 miliona života

 

Kada je u podne 23. avgusta 1939. sletio u Moskvu njemački ministar vanjskih poslova Joahim fon Ribentrop malo je ko mogao naslutiti šta se sprema Evropi. Ubrzo će, nakon zadnjih tehničkih detalja koji su čekali Hitlerov telegrafski amin, pred ponoć kamere zabilježiti osmjehe Staljina, njegovog komesara za vanjske poslove Vjačeslava Molotova, von Ribetroppa i ostalih članova njemačke i sovjetske delegacije. Ubrzo su objavljeni komunikei da su nacional-socijalistička Njemačka i Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR) potpisali Pakt o nenapadanju.

Britanija i Francuska su takođe vodile pregovore sa Staljinom do dva dana prije dolaska Ribentropa u Moskvu. Ono što ih je prenerazilo je da Pakt nije bio samo o nenapadanju. Obje strane su izjavile da zemlje potpisnice neće pružiti nikakvu podršku trećim stanama u slučaju sukoba jedne od potpisnica sa njima. Samom Paktu je prethodio trgovinski ugovor između Njemačke i SSSR-a od 19. avgusta, čime je postavljena podloga za ekonomsku pomoć njemačkoj ratnoj mašini kada krene u pohod protiv Poljske i „trulog kapitalističkog“ Zapada.

Najgrozniji detalji Pakta će izaći na vidjelo tek nakon poraza i okupacije Njemačke 1945. kada su zaplijenjene njene državne arhive, a što je Sovjetski Savez uporno negirao sve do njegovog raspada i otvaranja tajnih arhiva 1990. Dvije strane su potpisale, uz zvanični sporazum, i tzv. Tajni protokol po kojem je istočna Evropa podijeljena u „sfere uticaja“. Tajnim protokolom je dogovoreno uništenje i podjela Poljske, nestanak tri baltičke države (Litvanija je po prvoj verziji trebala pripasti Trećem Rajhu a Latvija i Estonija SSSR-u), Finske, kao i čerupanje Rumunije. Tajni protokol će 8. oktobra doživjeti modifikaciju jer su potpisnice trampile teritoriju. Litvanija će biti predata sovjetskoj interesnoj sferi (sa izuzetkom Memela nastanjenog njemačkom manjinom) a zauzvrat Rusi su predali dio centralne Poljske.

Komunističke partije Evrope su bile zatečene, kao i svi evropski fašisti i demokrate. Moskva i Berlin su obustavili dotadašnju neprijateljsku retoriku. Na konferenciji za štampu sovjetski ministar Molotov je izjavio da je „fašizam pitanje ukusa“.

Hitlerov program je od početka 20-ih jasno bio usmjeren protiv judeo-boljševizma čija inkarnacija je, po njemu, bio Sovjetski Savez. Po Hitleru, Rusijom su vladali Jevreji a Sloveni su bili njihovi robovi. I jedne i druge je smatrao za „untermenschen“ (podljudima- nižim bićima), s tim što su Sloveni imali za nijansu bolji rejting od Jevreja. Inače, na prostor Sovjetskog Saveza je gledao kao na „lebensraum“ (životni prostor za širenje germanske rase na račun Slovena) koji je trebao postati „njemačka Indija“.

S druge strane Njemačka je za sovjetsko vođstvo bila oličenje svega reakcionarnog i imperijalističkog i glavni ugnjetač radničke klase. Oba režima su imala duboki prezir prema demokratiji i ljudskim pravima i na kraju je ispalo da razlike i nisu toliko velike kada je biznis u pitanju, kako je Ribentrop rekao Hitleru u maju iste godine. U isto vrijeme je Staljin smijenio svog ministra vanjskog Maksima Litvinova (inače Jevrejina koji je podržavao savez sa Zapadom protiv Njemačke). Oba režima su bila socijalistička, s razlikom da jedni preferiraju nacionalni, tj. rasni a drugi internacionalni socijalizam.

Potpisani Pakt je bio oročen na 10 godina i stupio je na snagu odmah ne čekajući ratifikaciju dviju strana. Hitler i nacisti su njime izbjegli rat na dva fronta. Takođe, Njemačka je dobila saveznika protiv koga se Zapad neće usuditi da krene vojnički. Njemci su pritom dobili neograničene sirovine iz SSSR-a koje će im omogućiti da se potpuno posvete pohodu na Zapad.

Staljin i njegovi boljševici, s druge strane su dobili nove teritorije u istočnoj Evropi koje će se „usrećiti“ sa komunizmom i šansu za dalje širenje kada, kako su oni mislili, Njemačka i Zapad potpuno iskrvare jedni protiv drugih. Tada će oni lako zaposjesti atlantsku obalu Evrope. Radničkim i komunističkim partijama u Evropi je objašnjeno da je Pakt usmjeren protiv „kapitalističkog imperijalizma“ i „američkog zveckanja oružjem“.

Staljin je, forme radi, ipak poslao Pakt na ratifikaciju pred Vrhovni Sovjet SSSR-a koji je to uradio 31.avgusta. Samo nekoliko sati nakon ratifikacije njemačka armija je prešla poljsku granicu. Britanija i Francuska su, kao što su i obećali Poljacima, 3. septembra objavile rat Njemačkoj. Ali rat je samo objavljen  jer nisu računali da braneći Poljsku udare pored Njemačke i na njenog novog vojnog saveznika – Sovjetski Savez.

Njemačka je do 15.septembra već držala Varšavu u poluokruženju i Poljaci svu snagu posvećuju odbrani glavnog grada. Dva dana kasnije, 17. septembra sovjetska Rusija napada Poljsku s leđa grubo kršeći sovjetsko-poljski pakt o nenapadanju iz 1932. Britanija i Francuska su u šoku i reakcije na sovjetsku invaziju su više nego mlitave. Njemci i Sovjeti zajedno pokoravaju Poljsku do 6. oktobra a na terenu dolazi do srdačnih susreta između jedinica Wehrmacht-a i Crvene armije. Održavaju se zajedničke parade pobjede u Lavovu i Brest-Litovsku uz uzajamne zdravice. Istovremeno počinje germanizacija i rusifikacija pokorenog prostora.

Dok je komadanje Poljske još u toku Sovjeti uslovljavaju baltičke zemlje da potpišu „sporazum o uzajamnoj pomoći“ po kojem SSSR može uspostaviti vojne baze u ovim zemljama ali će „poštovati (njihovu) suverenost i integritet“.  Nakon dodatnog pritiska od strane Rajha, Estonci potpisuju 28. septembra, Latvija 5. oktobra i Litvanija 10. oktobra nakon čega sovjetske trupe ulaze u njihove zemlje. Rusi su „poštovali“ sporazume do polovine juna 1940. kada su postavili nove ultimatume da prime neograničen broj vojnika Crvene armije i da „izaberu narodnu vlast“ koja je „zamolila“ Staljina da ih primi u SSSR, što je on velikodušno prihvatio.

Nakon Baltika Staljin se, uz njemački blagoslov, okreće Finskoj, sa kojom je takođe potpisao Pakt o nenapadanju 1932. i dodatno ga potvrdio 1934. Traži  prostor da stacionira vojne baze i da se Finska odrekne svoje teritorije na Karelijskoj prevlaci „zbog sigurnosti Lenjingrada“. Glavni cilj je bio da Finsku pretvori u još jednu „narodnu republiku“ Sovjetskog Saveza. Kasnije je trebala uslijediti „sovjetizacija“ zemlje, raseljavanje Finaca po sovjetskoj imperiji i naseljavanje Rusa i drugih podobnih naroda što je bilo izvodljivo „jer Finaca ima manje nego stanovnika Lenjingrada“ kako je Staljin objasnio dvojici svojih generala.

Finska odbija razbojnički ultimatum i Crvena armija otpočinje agresiju bez objave rata neselektivnim bombardovanjem finskih gradova. Umjesto lagane šetnje ruskih tenkova do Helsinkija i parade uz već naručenu simfoniju kompozitora Šostakoviča, ruski agresor biva teško potučen od neuporedivo malobrojnijih i slabije naoružanih branitelja. Tzv. Zimski rat će potrajati tri mjeseca i biće izvor velike blamaže i globalne osude SSSR. Liga Naroda, preteča današnjeg UN-a, će 14. decembra 1939. Sovjetski Savez isključiti iz svog članstva zbog ničim isprovocirane agresije. Staljinov nasljednik Nikita Hruščov kasnije će priznati da su sovjetski gubici u Finskoj iznosili skoro milion vojnika, 2.300 tenkova i hiljadu aviona. Na kraju su herojski Finci morali predati Karelijsku prevlaku ali su sačuvali suverenitet zemlje. Međutim, ruska agresija će ih gurnuti u njemački „zagrljaj“.

Krajem juna 1940. Francuska je poražena i traži primirje. Britanci su u rasulu napustili Stari kontinent. Sa druge strane apetiti prema Rumuniji rastu. Sovjetska armija, mimo dogovorene Besarabije (današnje Moldavije), okupira i Sjevernu Bukovinu i region Hercu, čime izaziva nelagodu kod Njemaca, jer se opasno približavaju naftnim poljima Ploeštija u Rumuniji koji su bili od vitalnog značaja za njemačku armiju.

Nakon privremenog zahlađenja odnosa u ljeto 1940. sovjetsko rukovodstvo i nacisti prelaze u novu fazu odnosa. Na jesen iste godine vode se razgovori između Berlina i Moskve o pristupanju Rusije Osovinskom (Trojnom) paktu. Hitler je spreman da da Staljinu Bosfor sa Carigradom, Iran, Irak i podjeli Indiju nakon uništenja Britanske imperije.

Međutim, Staljinovi apetiti su bili još veći. Sovjetska vlast šalje 25. novembra 1940. kontraprijedlog o pristupanju Moskve silama Osovine. Pored njemačke ponude oni takođe traže blagoslov da SSSR potpiše još jedan „sporazum o uzajamnoj pomoći“, ovaj put sa Bugarskom i da se uspostave vojne baze na njenom tlu. Sovjeti dalje traže da Njemačka napusti Finsku, kao i da pojasni planove koje bi zajednički mogli imati za ostatak Rumunije, Švedsku, Jugoslaviju i Mađarsku. Hitler ne daje nikakav odgovor razočaran „Staljinovom gramzivošću“.

Početkom 1941. Molotov se još jednom pokušava nagoditi sa Njemačkom. Ti pregovori će nakon rata takođe biti tačka kontroverzi jer je sovjetska vlada svu priču o tome negirala i optuživala Zapad „za krivotvorenje istorije“. Najviše što su htjeli priznati je da je Staljin „opipavao Hitlera da vidi koliko će daleko ići“. Tek raspadom SSSR-a dokumentacija sa Zapada je potvrđena i u sovjetskim arhivama.

Molotov tada nije znao da je Hitler 18. decembra 1940. potpisao Direktivu br.21 – pripreme za Operaciju Barbarosa- da se Sovjetski Savez uništi jednim munjevitim udarom. Pakt potpisan manje od dvije godine ranije biće i zvanično mrtav u 3.15 ujutro 22. juna 1941. kada tri miliona njemačkih vojnika uz sovjetsku granicu dobija kodnu poruku „Dortmund“. Time je počeo krvavi  obračun dojučerašnjih saveznika koji su zajedno dogovorili i počeli Drugi svjetski rat.

Hitler se tokom 1940. rado nosio idejom o velikom carstvu sila Osovine „od Španije do Jokohame“. Slične ideje neki danas prepoznaju u tezi „da se Evropa prostire od Lisabona do Vladivostoka“ što je nedavno izjavio francuski predsjednik Emanuel Makron prilikom susreta sa ruskim kolegom. I u koalicionom ugovoru između njemačkih vladajućih CDU i SDP na 150. strani stoji dogovor „da se čvrsto držimo vizije jednog zajedničkog privrednog prostora od Lisabona do Vladivostoka“. Navodno je i Nord Stream, gasovod između Rusije i Njemačke preko Baltika, korak u tom pravcu.

Od zemalja u regionu, 23. avgust se kao Dan sjećanja zvanično obilježava u Hrvatskoj, Sloveniji, Bugarskoj i Rumuniji. I pored inicijativa dijela NVO sektora da se obilježavanje ovog datuma usvoji  zvanična Crna Gora, to se do sada nije desilo. Crna Gora i dalje na vlasti ima (preimenovani) Savez komunista – neprekidno od 1944. godine – a komunističke tekovine totalitarizma i autokratije su nešto na čemu im mnogi sličnih uvjerenja mogu i dan danas pozavidjeti.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

13. JUL, NEKAD I SAD:  Podjele nikad dublje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Situacija pred opštenarodni ustanak nije bila crno bijela kako ih ostrašćeni ideolozi na suprotstavljenim stranama pokušavaju predstaviti

 

Crna Gora je ove godine svečano dočekala  još jedan 13.jul sa podjelama koje su, po mnogo čemu,  veće nego što su bile u zoru 13.jula kada su kod Virpazara odjeknule prve ustaničke puške. Na  proslavi Dana ustanka protiv okupatora Premijer Duško Marković je istakao da mora podsjetiti na istorijske činjenice i na to da nije svaki crnogorski građanin bio na strani antifašističke koalicije. Takva tvrdnja svakako odgovara kasnijoj fazi rata i raslojavanju među ustanicima ali 13.jul osim grupice zavedenih federalista (koji su bili ogromna manjina i u svom pokretu) nije bilo nikoga na strani fašističke koalicije. Vladajuća struktura proizašla iz Saveza komunista često prećutkuje je da je ustanak podignut zajedno sa pristalicama dinastije Krađorđevića, Velikosrbima kao i pristalicama nezavisne Crne Gore koji nisu htjeli pristati na „obnovu nezavisnosti“ u Musolinijevoj režiji koja je trebala početi Petrovdanskom Saborom dan ranije na Cetinju. S druge strane Velikosrbi vole isticati kako je 13.jul bio odgovor na pokušaj stvaranja nezavisne Crne Gore po ugledu na Nezavisnu Državu Hrvatsku proglašenu 10.aprila 1941.

Situacija pred opštenarodni ustanak svakako nije bila crno bijela kako ih ostrašćeni ideolozi na suprostavljenim stranama pokušavaju predstaviti. Kraljevina Jugoslavija i njena vojska su se u aprilu 1941. raspale nakon svega 11 dana rata, iako realno Jugoslavija se ni pod razno nije mogla odbraniti od tada najjače vojne sile svijeta. Sem toga tu kraljevinu, osim Srba i Slovenaca, niko drugi nije htio braniti. U mnogim krajevima Jugoslavije cijele jedinice kraljevske vojske su otkazivale poslušnost dok su jedinice Osovine dočekivane kao oslobodioci nakon 23 godine velikosrpskog državnog terora. Nakon kapitulacije 17. Aprila u zarobljeništvo je palo skoro 375,000 oficira i vojnika kraljevske vojske. U zarobljeništvo će otići njih oko 210,000 uglavnom Srba i Slovenaca. Hrvatski, crnogorski, muslimanski, albanski i makedonski rezervisti su pušteni kućama kao podanici novih ili država u nastajanju. Povratku mobiliziranih i zarobljenih Crnogoraca su svakako prethodili italijanski planovi za Crnu Goru kao i često navođena činjenica da je italijanska kraljica Jelena bila crnogorska princeza i kćerka Kralja Nikole.

Italijani su se potrudili da njihova okupacija bude podnošljiva. Postavljen je civilni administrator grof Serafino Mazzolini koji je nerijetko pokazivao i osobnu naklonost prema Crnoj Gori. Italijani su takođe organizovali i redovito snabdijevanje hranom. Od regularne vojske u Crnoj Gori je bila stalno stacionirana samo pješadijska divizija Messina te nekoliko karabinjerskih postaja pojačane domaćom žandarmerijom naslijeđenom od prethodne države.

Osjećaju italijanske lagodnosti je doprinijelo i početno radovanje zelenaškog bloka koji su se nadali obnovi samostalne monarhije i koji su Italijane dočekali kao oslobodioce. Komunistički blok je  mirovao i čekao upute Kominterne i KPJ. Tada je na snazi bio Pakt o nenapadanju između Trećeg Rajha i Sovjetskog Saveza. Hitler i Staljin su bili de facto saveznici a njihovi sljedbenici na terenu su se uzdržavali konfrontacija. Iako je SSSR potpisao Pakt o prijateljstvu i nenapadanju sa Beogradom samo dan prije njemačkog napada na Jugoslaviju to nije smetalo Staljinu da 9.maja prekine diplomatske odnose sa Jugoslavijom i zatvori njenu ambasadu u Moskvi. Novi šok jugoslopvenskim  komunistima će ubrzo doći iz Kominterne koja će zatražiti da komunisti slijede novoformirane granice nakon rasparčavanja Jugoslavije. Moskva je tražila da se osnuje KP NDH, da makedonska KP uđe u sastav Bugarske KP itd. Tito će se tome oštro usprotiviti i dovesti sebe u životnu opasnost. U svakom slučaju komunisti na terenu imaju potpunu slobodu djelovanja  upravo zahvaljujući njemačko-sovjetskom paktu. Kako su  i sami priznali, uživali su veću slobodu nego što su je je imali prije Obznane iz 1920. kada je kraljevski režim zabranio rad KPJ. Partija je imala prijateljske odnose sa federalistima i ustašama od prije rata kada su se zajednički borili protiv velikosrpske dominacije. Italijani izdaju upute svojim službama da obrate pažnju na aktivnosti komunista tek 23. Juna 1941., dan nakon njemačkog napada na SSSR.

Međutim,  stvari su daleko od idealnih i „oslobodioci“ nisu toliko dobronamjerni iako se mnogi uzdaju u neznatni uticaj Kraljice Jelene da će se stvari popraviti. Nova „slobodna Crna Gora“ se teritorijalno skraćuje. Italijani daju Ulcinj, Tuzi, Plav i Gusinje Kraljevini Albaniji koja je njihov protektorat. Takođe Peć i Djakovica i sva Metohija, pripojena Crnoj Gori 1912., ulazi u sastav Albanije. Lokalna vlast počinje masovna protjerivanja i represalije nad koloniziranim Crnogorcima uprkos italijanskom vojnom prisustvu. U kratkom roku preko 20,000 izbjeglica se sliva u Crnu Goru iz Metohije i Bačke koju je anektirala Mađarska. Italijani anektiraju Boku Kotorsku i Budvu za sebe.

Između 3. i 5. maja žandarmerija NDH zaposjeda kompletan pljevaljski i mileševski srez, kao i srezove Nova Varoš i Priboj u nadi da veći dio Sandžaka pripoje Hrvatskoj proglasivši sve Muslimane „čistim Hrvatima“. Snage NDH u Pljevljima zatiču indiferentne njemačke jedinice dok im ulazak u Bijelo Polje zabranjuju italijanske trupe. Ipak Njemci ubrzo javljaju ustašama da od pripajanja Sandžaka nema ništa a italijanska armija ulazi u Pljevlja 10.maja, ukida hrvatsko 9. Krilno zapovjedništvo, razoružava sve zatekle žandare NDH i šalje ih pješke u Prijepolje.

Situacija se usložnjava i na zapadnoj granici Crne Gore- u istočnoj Hercegovini koju su i federalisti i pristalice dinastije Karađorđevića priželjkivale da uđe u sastav nove Crne Gore sa Mostarom i Dubrovnikom pozivajući se na odredbe Londonskog ugovora iz 1915. i želje Hercegovaca da se pripoje Crnoj Gori. Privremeni administrativni komitet Crne Gore prima delegaciju Hercegovaca na Cetinju i 5.maja šalju depešu Kraljici Jeleni da „Hercegovina bude nerazdvojena od Kraljevstva Vašeg slavnog oca“. Odgovor će stići 18.maja iz Rima gdje ustaški poglavnik Ante Pavelić ponizno potpisuje italijansku aneksiju većeg dijela Dalmacije i skoro svih otoka. Za „kompenzaciju“, Musolini daje istočnu Hercegovinu NDH. Razbojničko ponašanje ustaša i pokolji civila koje vrše u Hercegovini izazivaju ustanak srpskog stanovništva 23.juna i odmazde nad Muslimanima. Vlasti NDH guše ustanak uz italijansku asistenciju a rijeke izbjeglica iz pograničnih mjesta ulaze u Crnu Goru. Crnogorci u NDH bivaju pošteđeni sudbine Srba i Jevreja jer ustaške vlasti 14.maja donose „odluku po kojoj se sa Crnogorcima ne smije postupati kao sa Srbima. U njihovu ličnost, imovinu i namještenje vlasti ne smiju dirati“.  Ova odredba spašava i živote crnogorskih sveštenika na službi ubrzo zabranjene Srpske crkve u NDH ali i mnogih Srba kojima Crnogorski komitet u Zagrebu izdaje potvrde radi spasa od pogroma.

Grof Mazzolini  pokušava da isposluje neke „ustupke“ Crnoj Gori mimo humanitarne pomoći i prihvata izbjeglica. Tako italijanska vlada daje izvjesnu „kompenzaciju za izgubljene teritorije“ tako što će budućoj Crnoj Gori dodati dio srbijanskog Sandžaka sa srezovima Priboj, Mileševo, Nova Varoš, Sjenica i Štavica. No zbog ustanka 13.jula taj dio Sandžaka će ostati pod upravom NDH sve do početka septembra kad Italijani i Njemci naređuju ustašama da skroz napuste to područje nakon bestijalnog ponašanja i pokolja. Italijani će u isto vrijeme reokupirati i Hercegovinu sa Mostarom i protjerati ustaše odatle.

Da „ustupci“ ne umiruju ni većinu federalista vidjelo se i po tome što su od 32 delegata koje je za Petrovdansku Skupštinu 12. Jula trebalo postaviti Savjetodavno vijeće (nasljednik ranijeg Privremenog komiteta) čak njih 20 odbili učestvovati na skupu uključujući Novicu Radovića i generala Krsta Popovića. Interesantno je da je u radu sabora za proglašenje nezavisne države Crne Gore aktivno sudjelovao i crnogorski mitropolit Joanikije Lipovac koji je u ovom ili onom svojstvu bio svo vrijeme rata u službi okupatora.

Prosrpski element u Crnoj Gori je po inerciji bio razočaran slomom države i žudio da ispravi nepravdu. Oficiri kraljevske vojske Jugoslavije su aktivno uzeli učešće u organizaciji ustanka i među njima su se isticali kasnije zloglasni kapetan Pavle Đurišic (zaslužan za oslobađanje Andrijevice i Berana), pukovnik Bajo Stanišić, major Đorđe Lašić, kapetan Jakov Kusovac, pukovnik Nikola Vujošević i drugi. Oni će se tek pred kraj 1941.razići sa komunistima i prići okupatoru.

Opštem ustanku je doprinio i njemački napad na sovjetsku Rusiju 22.juna 1941. prema kojoj su većina Crnogoraca gajili istorijske simpatije. Komunisti su vjerovali da će Staljinova Rusija pregaziti Njemačku za mjesec dana i da je pitanje  dana ili najviše sedmica kada će se Crvena Armija obresti na Balkanu.

Odziv ustanku je iznenadio i okupatora i organizatore jer se preko 30,000 ljudi našlo pod oružjem (u čitavoj Jugoslaviji ih je bilo svega 80,000) i u vrlo kratkom vremenu skoro sva Crna Gora je bila u rukama ustanika osim nekoliko utvrđenih gradova i anektiranih teritorija.

Odgovor Italijana je bio dovlačenje pet novih divizija, crnokošuljaša kao i albanskih i muslimanskih kvislinških formacija u snazi od preko 70,000 vojnika koji su bez milosti ugušili ustanak u roku od mjesec dana. Sve dotadašnje  privilegije su ukinute a civilni komesar je bio zamijenjen vojnom upravom generala Birolija. Crna Gora je ušla u podjele koje su do danas neiscijeljene.

 Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo