Povežite se sa nama

HORIZONTI

13. JUL, NEKAD I SAD:  Podjele nikad dublje

Objavljeno prije

na

Situacija pred opštenarodni ustanak nije bila crno bijela kako ih ostrašćeni ideolozi na suprotstavljenim stranama pokušavaju predstaviti

 

Crna Gora je ove godine svečano dočekala  još jedan 13.jul sa podjelama koje su, po mnogo čemu,  veće nego što su bile u zoru 13.jula kada su kod Virpazara odjeknule prve ustaničke puške. Na  proslavi Dana ustanka protiv okupatora Premijer Duško Marković je istakao da mora podsjetiti na istorijske činjenice i na to da nije svaki crnogorski građanin bio na strani antifašističke koalicije. Takva tvrdnja svakako odgovara kasnijoj fazi rata i raslojavanju među ustanicima ali 13.jul osim grupice zavedenih federalista (koji su bili ogromna manjina i u svom pokretu) nije bilo nikoga na strani fašističke koalicije. Vladajuća struktura proizašla iz Saveza komunista često prećutkuje je da je ustanak podignut zajedno sa pristalicama dinastije Krađorđevića, Velikosrbima kao i pristalicama nezavisne Crne Gore koji nisu htjeli pristati na „obnovu nezavisnosti“ u Musolinijevoj režiji koja je trebala početi Petrovdanskom Saborom dan ranije na Cetinju. S druge strane Velikosrbi vole isticati kako je 13.jul bio odgovor na pokušaj stvaranja nezavisne Crne Gore po ugledu na Nezavisnu Državu Hrvatsku proglašenu 10.aprila 1941.

Situacija pred opštenarodni ustanak svakako nije bila crno bijela kako ih ostrašćeni ideolozi na suprostavljenim stranama pokušavaju predstaviti. Kraljevina Jugoslavija i njena vojska su se u aprilu 1941. raspale nakon svega 11 dana rata, iako realno Jugoslavija se ni pod razno nije mogla odbraniti od tada najjače vojne sile svijeta. Sem toga tu kraljevinu, osim Srba i Slovenaca, niko drugi nije htio braniti. U mnogim krajevima Jugoslavije cijele jedinice kraljevske vojske su otkazivale poslušnost dok su jedinice Osovine dočekivane kao oslobodioci nakon 23 godine velikosrpskog državnog terora. Nakon kapitulacije 17. Aprila u zarobljeništvo je palo skoro 375,000 oficira i vojnika kraljevske vojske. U zarobljeništvo će otići njih oko 210,000 uglavnom Srba i Slovenaca. Hrvatski, crnogorski, muslimanski, albanski i makedonski rezervisti su pušteni kućama kao podanici novih ili država u nastajanju. Povratku mobiliziranih i zarobljenih Crnogoraca su svakako prethodili italijanski planovi za Crnu Goru kao i često navođena činjenica da je italijanska kraljica Jelena bila crnogorska princeza i kćerka Kralja Nikole.

Italijani su se potrudili da njihova okupacija bude podnošljiva. Postavljen je civilni administrator grof Serafino Mazzolini koji je nerijetko pokazivao i osobnu naklonost prema Crnoj Gori. Italijani su takođe organizovali i redovito snabdijevanje hranom. Od regularne vojske u Crnoj Gori je bila stalno stacionirana samo pješadijska divizija Messina te nekoliko karabinjerskih postaja pojačane domaćom žandarmerijom naslijeđenom od prethodne države.

Osjećaju italijanske lagodnosti je doprinijelo i početno radovanje zelenaškog bloka koji su se nadali obnovi samostalne monarhije i koji su Italijane dočekali kao oslobodioce. Komunistički blok je  mirovao i čekao upute Kominterne i KPJ. Tada je na snazi bio Pakt o nenapadanju između Trećeg Rajha i Sovjetskog Saveza. Hitler i Staljin su bili de facto saveznici a njihovi sljedbenici na terenu su se uzdržavali konfrontacija. Iako je SSSR potpisao Pakt o prijateljstvu i nenapadanju sa Beogradom samo dan prije njemačkog napada na Jugoslaviju to nije smetalo Staljinu da 9.maja prekine diplomatske odnose sa Jugoslavijom i zatvori njenu ambasadu u Moskvi. Novi šok jugoslopvenskim  komunistima će ubrzo doći iz Kominterne koja će zatražiti da komunisti slijede novoformirane granice nakon rasparčavanja Jugoslavije. Moskva je tražila da se osnuje KP NDH, da makedonska KP uđe u sastav Bugarske KP itd. Tito će se tome oštro usprotiviti i dovesti sebe u životnu opasnost. U svakom slučaju komunisti na terenu imaju potpunu slobodu djelovanja  upravo zahvaljujući njemačko-sovjetskom paktu. Kako su  i sami priznali, uživali su veću slobodu nego što su je je imali prije Obznane iz 1920. kada je kraljevski režim zabranio rad KPJ. Partija je imala prijateljske odnose sa federalistima i ustašama od prije rata kada su se zajednički borili protiv velikosrpske dominacije. Italijani izdaju upute svojim službama da obrate pažnju na aktivnosti komunista tek 23. Juna 1941., dan nakon njemačkog napada na SSSR.

Međutim,  stvari su daleko od idealnih i „oslobodioci“ nisu toliko dobronamjerni iako se mnogi uzdaju u neznatni uticaj Kraljice Jelene da će se stvari popraviti. Nova „slobodna Crna Gora“ se teritorijalno skraćuje. Italijani daju Ulcinj, Tuzi, Plav i Gusinje Kraljevini Albaniji koja je njihov protektorat. Takođe Peć i Djakovica i sva Metohija, pripojena Crnoj Gori 1912., ulazi u sastav Albanije. Lokalna vlast počinje masovna protjerivanja i represalije nad koloniziranim Crnogorcima uprkos italijanskom vojnom prisustvu. U kratkom roku preko 20,000 izbjeglica se sliva u Crnu Goru iz Metohije i Bačke koju je anektirala Mađarska. Italijani anektiraju Boku Kotorsku i Budvu za sebe.

Između 3. i 5. maja žandarmerija NDH zaposjeda kompletan pljevaljski i mileševski srez, kao i srezove Nova Varoš i Priboj u nadi da veći dio Sandžaka pripoje Hrvatskoj proglasivši sve Muslimane „čistim Hrvatima“. Snage NDH u Pljevljima zatiču indiferentne njemačke jedinice dok im ulazak u Bijelo Polje zabranjuju italijanske trupe. Ipak Njemci ubrzo javljaju ustašama da od pripajanja Sandžaka nema ništa a italijanska armija ulazi u Pljevlja 10.maja, ukida hrvatsko 9. Krilno zapovjedništvo, razoružava sve zatekle žandare NDH i šalje ih pješke u Prijepolje.

Situacija se usložnjava i na zapadnoj granici Crne Gore- u istočnoj Hercegovini koju su i federalisti i pristalice dinastije Karađorđevića priželjkivale da uđe u sastav nove Crne Gore sa Mostarom i Dubrovnikom pozivajući se na odredbe Londonskog ugovora iz 1915. i želje Hercegovaca da se pripoje Crnoj Gori. Privremeni administrativni komitet Crne Gore prima delegaciju Hercegovaca na Cetinju i 5.maja šalju depešu Kraljici Jeleni da „Hercegovina bude nerazdvojena od Kraljevstva Vašeg slavnog oca“. Odgovor će stići 18.maja iz Rima gdje ustaški poglavnik Ante Pavelić ponizno potpisuje italijansku aneksiju većeg dijela Dalmacije i skoro svih otoka. Za „kompenzaciju“, Musolini daje istočnu Hercegovinu NDH. Razbojničko ponašanje ustaša i pokolji civila koje vrše u Hercegovini izazivaju ustanak srpskog stanovništva 23.juna i odmazde nad Muslimanima. Vlasti NDH guše ustanak uz italijansku asistenciju a rijeke izbjeglica iz pograničnih mjesta ulaze u Crnu Goru. Crnogorci u NDH bivaju pošteđeni sudbine Srba i Jevreja jer ustaške vlasti 14.maja donose „odluku po kojoj se sa Crnogorcima ne smije postupati kao sa Srbima. U njihovu ličnost, imovinu i namještenje vlasti ne smiju dirati“.  Ova odredba spašava i živote crnogorskih sveštenika na službi ubrzo zabranjene Srpske crkve u NDH ali i mnogih Srba kojima Crnogorski komitet u Zagrebu izdaje potvrde radi spasa od pogroma.

Grof Mazzolini  pokušava da isposluje neke „ustupke“ Crnoj Gori mimo humanitarne pomoći i prihvata izbjeglica. Tako italijanska vlada daje izvjesnu „kompenzaciju za izgubljene teritorije“ tako što će budućoj Crnoj Gori dodati dio srbijanskog Sandžaka sa srezovima Priboj, Mileševo, Nova Varoš, Sjenica i Štavica. No zbog ustanka 13.jula taj dio Sandžaka će ostati pod upravom NDH sve do početka septembra kad Italijani i Njemci naređuju ustašama da skroz napuste to područje nakon bestijalnog ponašanja i pokolja. Italijani će u isto vrijeme reokupirati i Hercegovinu sa Mostarom i protjerati ustaše odatle.

Da „ustupci“ ne umiruju ni većinu federalista vidjelo se i po tome što su od 32 delegata koje je za Petrovdansku Skupštinu 12. Jula trebalo postaviti Savjetodavno vijeće (nasljednik ranijeg Privremenog komiteta) čak njih 20 odbili učestvovati na skupu uključujući Novicu Radovića i generala Krsta Popovića. Interesantno je da je u radu sabora za proglašenje nezavisne države Crne Gore aktivno sudjelovao i crnogorski mitropolit Joanikije Lipovac koji je u ovom ili onom svojstvu bio svo vrijeme rata u službi okupatora.

Prosrpski element u Crnoj Gori je po inerciji bio razočaran slomom države i žudio da ispravi nepravdu. Oficiri kraljevske vojske Jugoslavije su aktivno uzeli učešće u organizaciji ustanka i među njima su se isticali kasnije zloglasni kapetan Pavle Đurišic (zaslužan za oslobađanje Andrijevice i Berana), pukovnik Bajo Stanišić, major Đorđe Lašić, kapetan Jakov Kusovac, pukovnik Nikola Vujošević i drugi. Oni će se tek pred kraj 1941.razići sa komunistima i prići okupatoru.

Opštem ustanku je doprinio i njemački napad na sovjetsku Rusiju 22.juna 1941. prema kojoj su većina Crnogoraca gajili istorijske simpatije. Komunisti su vjerovali da će Staljinova Rusija pregaziti Njemačku za mjesec dana i da je pitanje  dana ili najviše sedmica kada će se Crvena Armija obresti na Balkanu.

Odziv ustanku je iznenadio i okupatora i organizatore jer se preko 30,000 ljudi našlo pod oružjem (u čitavoj Jugoslaviji ih je bilo svega 80,000) i u vrlo kratkom vremenu skoro sva Crna Gora je bila u rukama ustanika osim nekoliko utvrđenih gradova i anektiranih teritorija.

Odgovor Italijana je bio dovlačenje pet novih divizija, crnokošuljaša kao i albanskih i muslimanskih kvislinških formacija u snazi od preko 70,000 vojnika koji su bez milosti ugušili ustanak u roku od mjesec dana. Sve dotadašnje  privilegije su ukinute a civilni komesar je bio zamijenjen vojnom upravom generala Birolija. Crna Gora je ušla u podjele koje su do danas neiscijeljene.

 Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

HORIZONTI

SEDMICA U ZNAKU SAMITA G7 I NATO-a: Uzajamno iscrpljivanje u Ukrajini uz rijeke krvi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Samit NATO-a u Madridu je uslijedio nakon sastanka G7. Za razliku od dvorca u Bavarskoj, sastanak u Madridu je donio neke pomake, kako u jedinstvu ključnih zemalja članica, tako i konačnom pozivu Švedskoj i Finskoj da uđu u Alijansu nakon što je Turska odustala od blokade njihovog prijema

 

Lideri sedam najrazvijenih zemalja svijeta su se izgleda, bezuspješno sastali u dvorcu Elmau u Alpima Bavarske. Dogovoren je embargo na uvoz ruskog zlata i pokrenuta je inicijativa da se nametne gornja granica cijene ruske nafte kako Moskva makar ne bi ostvarivala profit kojim finansira svoj rušilački pohod na Ukrajinu. Dok će embargo na izvoz zlata donekle i stvoriti blagu neugodu Moskvi, pokušaji da se obuzda izvoz ruske nafte i obori njena cijena će sačekati posjetu američkog predsjednika Džozefa Bajdena Saudijskoj Arabiji (najvećem svjetskom proizvođaču nafte) i još nekim arapskim zemljama bogatim naftom. Američka administracija odavno traži arapsku intervenciju kako bi se smanjile globalne cijene nafte i njenih derivata kroz povećanje proizvodnje. Pokušaj da se nametne niža cijena ruske nafte kroz sistem Međunarodne asocijacije društava za klasifikaciju (IACS) time što bi uskratili certifikate o bezbjednosti tankerima koji prevoze rusku naftu nije urodio  plodom. IACS ima 11 članica od kojih su samo četiri prestale izdavati certifikate ruskim brodovima. Radi se o Francuskoj, Ujedinjenom Kraljevstvu, Norveškoj i Sjedinjenim Državama. Certifikati o bezbjednosti su uslov da bi tankeri mogli biti osigurani. Udarac američkim naporima je stigao iz Indije. Indijski Registar brodovlja (IRClass) kao zvanični član i predstavnik IACS-a je nedavno izdao certifikate svim tankerima ruskog Sovcomflota time obesmislivši američke napore.

Kao drugu varijantu, Amerikanci razmatraju da se uklone sankcije na osiguravanje brodova koji nose sirovu rusku naftu u zamjenu za prihvatanje ograničenja osigurane sume koja bi se onda postepeno smanjivala do cijene koštanja proizvodnje nafte. Međutim, Evropa će tek od Nove godine uvesti embargo na rusku naftu (na 90 odsto ukupnog uvoza) dok su grčki tankeri za naftu, zajedno sa Slovačkom, Poljskom, Češkom i Mađarskom izuzeti od naftnog embarga na određene vrijeme.

Interesantno,  Rusija prodaje naftu sa Urala već sada za cijenu 30 odsto manju od berzanske kako bi održala potražnju uprkos sankcijama. Jedine sankcije koje za sada istinski bole Rusiju (i koje su 97 odsto efikasne po američkim procjenama) su zabrana izvoza visokih tehnologija.

U izvještaju britanskog RUSI instituta (Royal United Services Insitute) za strateška odbrambena planiranja stoji da se vidi vrlo jasan obrazac svih glavnih ruskih oružanih sistema koji su analizirani na frontu u Ukrajini. Raketa 9M949 od 300 mm kojom Rusija zasipa vojne i civilne ciljeve u Donbasu koristi američki fibro-optički žiroskop za unutrašnju navigaciju. Protivvazdušni sistem TOR2M se oslanja na britanski oscilator u svom kompjuterski kontrolisanom radarskom sistemu. Ista zapadna oprema je od presudne važnosti za upravljanje krstarećim projektilima Iskander-M, Kalibr, Kh-101 (koji se lansira iz aviona) koji ovih dana siju smrt među ukrajinskim civilima i infrastrukturi. Ruske kamione i laka oklopna kola pokreću djelovi motora proizvedeni u Njemačkoj i Holandiji, dok izviđački dron Orlan, koji se koristi za navigaciju artiljerijske vatre, u sebi nosi šest komponenti proizvedenih u Americi i po jednu u Japanu i Njemačkoj.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

NOVE FAZE UKRAJINSKOG RATA: Sve jači govor oružja, sankcije ne daju rezultate

Objavljeno prije

na

Objavio:

Specijalizovani energetski portal Newsbase je objavio izvještaj po kojem je izvoz ruske nafte u Evropu skočio za 40 odsto u prvih 100 dana rata. Procjenjuje se da će do kraja septembra Rusija izvozom nafte nadoknaditi skoro svih 300 milijardi dolara koji su zarobljeni Centralnoj banci Rusije u inostranstvu.  Primjena naftnog embarga EU će početi tek od 1. januara 2023. godine a do tada se može puno poslova obaviti

 

Dok se vode teške borbe za industrijski grad Sjeverodonjetsk u Donbasu, i dok ruske rakete padaju po čitavoj zemlji u srijedu je upriličena prva državnička posjeta Kijevu sa Zapadnog Balkana. Premijeri Crne Gore Dritan Abazović i Albanije Edi Rama su avionom albanske Vlade sletjeli u Poljsku i odatle vozom stigli u Kijev. Premijer Abazović je ispod crnog sakoa nosio sivomaslinastu majicu kakvu nosi i domaćin, predsjednik Volodimir Zelenski od kada je njegova zemlja brutalno napadnuta od Ruske Federacije 24. februara ove godine. Gosti su obišli gradove Irpin i Borodianku u blizini glavnog grada gdje su mogli iz prve ruke „svjedočiti o paklu ratnog razaranja“ kako je premijer Abazović napisao na Twitteru. Ti gradovi su prvih dana rata doživjeli velika uništenja od strane ruske armije u njenom pokušaju brzog opkoljavanja i zauzimanja Kijeva kako bi tamo instalirali „narodnu vlast“ po uzoru na sovjetska vremena. Abazović je napomenuo da „Ukrajina danas, uz borbu za očuvanje teritorijalnog integriteta, brani i evropske demokratske principe“ te da su gosti poručili premijeru Denisu Šmihalu da „ostanu snažni i dostojanstveni u borbi za slobodu svojih građana“. Na sastanku sa predsjednikom Zelenskim je istaknuto da će Crna Gora i Albanija podržati članstvo Ukrajine u EU i da će ove dvije zemlje kao članice NATO-a, uprkos svojim malim resursima, sve učiniti u okviru Alijanse da se pomogne Ukrajini.

Stvari sa pridruživanjem EU ne idu lako ni za goste. Isti dan kada se desila posjeta Ukrajini, briselski Politiko je objavio intervju sa premijerom Ramom gdje je predsjednik albanske vlade izjavio da ne očekuje da će se na sljedećem samitu otvoriti put za početak pristupnih pregovora sa Evropskom komisijom (EK) zbog protivljenja Bugarske u sporu sa Sjevernom Makedonijom u kojem je njegova zemlja kolateralna šteta jer su tretirani u paketu sa Makedoncima. Edi Rama je, na iznenađenje neupućenih, upozorio da Zapad ne treba previše pritiskati Srbiju da uvede sankcije Rusiji i da se „mora shvatiti da je Srbija u veoma različitoj poziciji od drugih zbog svoje istorije, zbog svojih posebnih veza sa Rusijom“. Rama je dodao da tražiti od Srbije da to uradi odmah, i to u punom obimu je praktično nemoguće jer bi to značilo samoubistvo za srbijansku ekonomiju. On je izrazio očekivanje da se Srbija vremenom pridruži sankcijama ali da semoramo ponekad nositi s drugima i razumjeti šta se događa, inače ne možemo zadržati ovu zajednicu na okupu za više i bolje ciljeve“. Zvučalo je  kao da prenosi Vučićevu poruku. Radi šire slike, valja napomenuti da albanski parlament, zahvaljujući Raminim poslanicima, nije usvojio rezoluciju o osudi genoocida u Srebrenici.

Samo dan prije puta dvojice prmijera za Kijev,  Spoljnopolitički odbor Evropskog parlamenta usvojio je nacrt Izveštaja o Srbiji (sa 50 od ukupno 58 glasova) kojim se od Srbije traži hitno uvođenje sankcija Rusiji. Izražena je zabrinutost zbog toga što je Srbija među malobrojnim zemljama Evrope koja se nije uskladila sa pozicijom EU. Štaviše, u jednom od amandmana koji je ušao u konačan tekst, radi nastavka evropskog puta traži se normalizacija odnosa sa Kosovom i potpisivanje pravno obavezujećeg sporazuma zasnovanog na međusobnom priznanju. Takođe se u briselskim krugovima razmatra mogućnost da EK obustavi otvaranje novih klastera poglavlja sa Srbijom zbog njenog odnosa sa Rusijom.

Sankcije koje se očekuju od Srbije su više simboličkog karaktera. Međutim, Srbija bi na evropsku argumentaciju mogla odgovoriti kontraargumentima i reći da je Evropa neopravdana pritiska jer i u svojoj kući ima različite kriterije oko sankcija. Česka, Slovačka i Mađarska su dobile izuzeće za određeni period kada je u pitanju embargo na rusku naftu.

Specijalizovani energetski portal Newsbase je objavio izvještaj po kojem je izvoz ruske nafte u Evropu naglo skočio za 40 odsto u prvih 100 dana rata. Do sada je Kremlj zaradio 93 milijarde eura ove godine i na putu je da ubrzo bude u platnom plusu od 200 milijardi. Štaviše, procjenjuje se da će do kraja septembra Rusija izvozom nafte nadoknaditi skoro svih 300 milijardi dolara koji su zarobljeni Centralnoj banci Rusije u inostranstvu.  Primjena naftnog embarga EU će ionako početi tek od 1. januara 2023. godine a do tada se može puno poslova obaviti.

Drugi specijalizovani portal za strateška istraživanja BNE Intellinews navodi da iako Rusija najviše izvozi ka EU, raste i ruski izvoz ka Kini i Indiji koje zajedno već kupuju skoro polovinu ruske nafte. Osim količine izvoza veliku igru ima i cijena koja je na berzama porasla gotovo za trećinu od početka rata. BNE Intellinews procjenjuje da gubitak koji će Rusija osjetiti smanjenjem izvoza u EU se dobrim dijelom već sad nadoknađuje većim cijenama energenata. Štaviše, u žurbi da se završe poslovi prije stupanja sankcija na snaga Rusija sada zarađuje puno više novca od prodaje nafte nego prije početka rata. Portal dalje navodi da bi bila logičnije da se EU i Sjedinjene Države sa Velikom Britanijom odmah fokusirali na obaranje cijena nafte nego na pokušaje ograničavanja ruskog izvoza koji će teško ići zbog velike granice i nemogućnosti kontrole izvoza preko centralnoazijskih zemalja jer Rusija može svoju naftu plasirati kao kazahstansku ili turkmensku. Ukoliko bi se osiguralo redovno snabdijevanje naftom od strane glavnih svjetskih proizvođača koje bi povećale proizvodnju onda bi se cijena barela spustila na podnošljiviji nivo. Cijena od 70 dolara po barelu ili niža je prag boli za ruski budžet. Da bi se došlo do toga, neophodno je pridobiti prije svega Saudijsku Arabiju od koje su se zapadne zemlje udaljile nakon ubistva, čerečenja i iznošenja u kesama saudijskog novinara Džamala Kašogija iz saudijskog konzulata u Istanbulu. Kašogi je bio kritičar kraljevske porodice i apsolutističkog režima u Rijadu. Mnoge zapadne zemlje su direktno optužile prijestolonasljednika princa Mohameda bin Salmana kao naredbodavca i organizatora ubistva, uključujući i tada kandidata za predsjednika Sjedinjenih Država Džozefa Bajdena. Princ Salman je odlučno negirao da ima veze sa ubistvom. Kada je Rusija otpočela invaziju na Ukrajinu zapadne zemlje su tražile od OPEC-a (Organizacija zemalja izvoznica nafte sa sjedištem u Beču) da poveća proizvodnju što su one predvođene Saudijskom Arabijim i Ujedinjenim Arapskim Emiratima odbili. To se odmah očitovalo na berzi skokom cijena. Američki predjednik Bajden planira posjetiti Saudijsku Arabiju sredinom jula i sastati se sa princom prijestolonasljednikom Bin Salmanom u nadi da će se igladiti problemi sa energentima. Saudijci sa druge strane navodno očekuju da će Bajden povući svoje kritike za ubistvo Kašogija i druga teška kršenja ljudskih prava.

Dok se ne riješi pitanje energenata i sankcija koje će stvarno zaboljeti Rusiju i njenu mogućnost da finansira krvoproliće i destrukciju u Ukrajini dotle će generali na terenu imati primat. Kako je nastupilo ljeto i zemlja se stvrdnula ruske oklopne jedinice i artiljerija imaju mnogo veću mobilnost. Uprkos svemu ulične borbe za Sieverodonjetsk traju više od mjesec dana i ruska armija napreduje mnogo sporije nego se očekivalo. Ukrajinske snage i dalje drže industrijsku zonu grada, koji je efektivno sravnjen sa zemljom, ali je ruska artiljerija porušila sva tri mosta preko rijeke Siverskij Donjets koja razdvaja industrijsku zonu od susjednog grada Lisičansk tako da su branitelji i civili koji se kriju u hemijskoj fabrici Azot efektivno odsječeni. Rusija je najavila da će otvoriti humanitarni koridor za izvlačenje civila. Vode se i teške borbe sjeveroistočno od Harkova gdje su ukrajinske jedinice ranije oslobodile značajni pojas teritorije i ugrozile napredovanje sjevernog ruskog klina iz Iziuma. Ukrajinska armija tvrdi da su na jugu njene jedinice napredovale i stigle na 18 kilometara od okupiranog grada Hersona. Takođe se javlja da ukrajinski gerilci na okupiranim područjima Hersona i Melitopolja izvode akcije protiv ruskih jedinica i domaćih kolaboracionista.

Ruske vlasti ubrzavaju planove za aneksiju okupiranih oblasti i prave nove administrativne podjele na teritorijama koje kontrolišu. Ruski vojni dopisnik Saša Kots je objavio sliku mape izložene na Ekonomskom forumu u Sankt Petersburgu koja pokazuje šemu administrativno-teritorijalne podjele Ukrajine nakon rata koja bi bila tranzicione prirode za period od 3-5 godina poslije rata. Predložena šema dijeli ukrajinske oblasti u ruske teritorijalne okruge i sugerira način na koji se ruske vlasti planiraju uvesti ukrajinski teritorij u sastav Rusije. Na dijelu okupiranih oblasti se već uvodi rublja kao valuta a ruske vlasti nude ruske pasoše stanovnicima. Nedavno se opet oglasio i Dmitrij Medvedev, zamjenik predsjednika Savjeta bezbijednosti Ruske Federacije koji je na Telegram kanalu napisao da „pitanje je samo, ko kaže da će Ukrajina postojati za dvije godine“. Ranije je izjavio da su Ukrajinci „degenerici i gadovi“, da ih mrzi i da će sve učiniti da nestanu, što se vidi na terenu. Rusija je, po riječima portparola ukrajinskih vazdušnih snaga, intezivirala upotrebu sovjetskih raketa X-59 i X-22 od kojih zadnja nosi moćnu bojevu glavu od 900kg i izaziva velika razaranja. Glavni problem X-22 je njena nepreciznost pa često slučajno ili namjerno završi na mjestima punim civila.

Predsjednik Zelenski tvrdi da Ukrajina neće dati ni pedlja svoje teritorije u zamjenu za navodni mir i da će se ukrajinska zastava kad tad vijoriti i na Krimu koji je pod okupacijom još od 2014. Ukrajinske vlasti nastavljaju za zahjevima da se ubrza isporuka oružja koje su zapadne zemlje obećale. Amerika je nedavno najavila još milijardu dolara vojne pomoći. Američka vojska je izjavila da će 4 višecjevna dalekometna raketna sistema HIMARS biti u Ukrajini do kraja mjeseca i tri malo starija MLRS britanska sistema nakon što se posada obuči za njihovu upotrebu i nakon što se ukrajinska strana obaveže da neće njima gađati teritorij Rusije. Zamjenica ukrajinskog ministra odbrane Hana Maliar je nedavno izjavila da je od potrebnog i obećanog naoružanja iz zapadnih zemalja isporučeno svega 10 odsto i da postoje razne birokratske prepreke kojima se odlaže isporuka, prevashodno iz evropskih zemalja. Na kraju dana, Ukrajinci se, kako vrijeme pokazuje, najviše uzdaju u svoje vlastite oružane sisteme i njihove improvizacije.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

DOMETI OTKAZANE POSJETE SERGEJA LAVROVA SRBIJI: Bijes, buka  i govor mržnje  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministar Lavrov je na listi sankcionisanih zvaničnika kome je zabranjen ulazak u zemlje EU i zemlje kandidate sa izuzetkom Srbije. Od evropskih zemalja vrata ruskom ministru još jedino nisu zatvorile Bosna i Hercegovina, Moldavija i vazalna Bjelorusija

 

Ovu sedmicu je značajno obilježio nedolazak ruskog ministra vanjskog Sergeja Lavrova u Beograd. Nedolazak je planiran za 6. jun na osnovu otkazivanja preleta aviona ruskog ministra od strane Srbiji susjednih zemalja. Bugarskoj i Sjevernoj Makedoniji se na kraju pridružila i Crna Gora.

Ministarstvo vanjskih poslova kojim rukovodi Ranko Krivokapić izjavilo je da je otkazivanje preleta urađeno na osnovu postojećeg režima sankcija EU. Krivokapić je napomenuo da je Vlada Crne Gore obaviještena o zabrani preleta koja je „administrativna mjera“. Ministar Lavrov je na listi sankcionisanih zvaničnika kome je zabranjen ulazak u zemlje EU i zemlje kandidate sa izuzetkom Srbije. Takođe od evropskih zemalja vrata ruskom ministru još jedino nisu zatvorile Bosna i Hercegovina, Moldavija i vazalna Bjelorusija. Planirani nedolazak je izazvao oštre reakcije, prije svega Rusije i „srpskog sv(ij)eta“ u regionu. Kremlj je nazvao takav potez tri evropske zemlje činom neprijateljstva i rekao da bi takvi akti neprijateljstva mogli da izazovu određene probleme. Zamjenik predsjednika gornjeg doma ruskog parlamenta Konstantin Kosačov na Telegramu napisao da je zabrana preleta „usmjerena protiv Rusije kao države i protiv Srbije kao države. Reakcija će, nadam se, biti zajednička i izuzetno oštra, u formatu ne samo diplomatskih protesta, već i konkretnih, praktičnih odgovora”. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić požalio se da je stvorena „histerija“ u vezi sa posjetom Lavrova i da je „bilo mnogo razgovora u kojima je traženo da se otkaže gostoprimstvo Lavrovu” napominjući da je Srbija osudila u Ujedinjenim nacijama osudila rusku agresiju na Ukrajinu, ali da Srbija neće uvoditi sankcije Moskvi. Inače, srpski mediji u regionu pod kontrolom zvaničnog Beograda veoma afirmativno i propagandistički izvještavaju o ruskoj invaziji i u skladu sa zvaničnim stavovima Kremlja.

U Crnoj Gori je zabranu preleta osudio prosrpski politički blok, dok je predsjednik države Milo Đukanović u Istanbulu izjavio agenciji Anadolija da je  siguran da je Lavrov znao kakav će biti odgovor zemalja na vazdušnom putu između Moskve i Beograda ,,ako je zaista ozbiljno razmišljao” o toj posjeti. ,,Pokušaj ministra Lavrova da dobije dozvolu za prelet preko teritorija zemalja koje su članice NATO-a i koje su stoprocentno usaglasile svoju spoljnu politiku s Evropskom unijom obična je politizacija i pokušaj stvaranja privida o nekoj rusofobnoj atmosferi u današnjoj Evropi”, rekao je Đukanović.

Da izistinske rusofobije nema u crnogorskoj vlasti potvrdio je i jedan od lidera Demokratskog fronta i predsjednik skupštinskog Odbora za bezbijednost Milan Knežević. Knežević je na twitteru napisao čelnicima Demokratske partije socijalista (DPS) da „nije bilo Lavrova 2006. ne bi mu mogli zabraniti 2022. prelet preko Crne Gore u trajanju od 2 minuta i 14 sekundi. Možda su vam usta puna Brisela i Vašingtona ali ćete do kraja života podrigivati na votku i boršč“.

Đukanović i njegova partija su već nekoliko puta formalno osudili agresiju Rusije, i deklarativno se zalažu za evroatlantski sistem vrijednosti. Međutim, i na Zapadu i na Istoku je odavno prepoznato da je DPS vrhuška  svih ovih decenija u praksi gradila i oponašala sistem vrijednosti na kojima počiva Rusija Vladimira Putina i njegovih oligarha, prije svega u izgradnji autokratske i kleptokratske vlasti koja je privatizovala državne institucije i resurse za mali broj ljudi oko državnog i partijskog vrha. Đukanović i njegova elita su dobili ključnu inostranu podršku za pravljenje njihove „države“ upravo od Putina i njemu bliskih oligarha što su pokazali i objavljeni (na portalu IN4S) presretnuti razgovori tadašnjeg ambasadora Srbije i Crne Gore u Moskvi i ključnog čovjeka DPS-ove vanjske politike Milana Roćena. DPS takođe ima potpisan sporazum o saradnji sa Putinovom Jedinstvenom Rusijom još od 2011. godine i koji nikada nije formalno raskinut ili odbačen.

Da bi planirani nedolazak Lavrova bio što zabavniji pobrinuo se  direktor ruske državne svemirske agencije Roskosmos Dmitrij Rogozin koji je na twitteru napisao da su Crnogorci izdali zajedničku istoriju, da su Bugari kukavice a Rumuni osvetoljubivi i da Sarmat, interkontinentalna balistička nuklearna raketa neće tražiti saglasnost za letenje.  

Dok je Rogozin navodno prijetio svojim prijateljima Bugarima i vladajućim Crnogorcima (sa kojima dijeli iste standarde i vrijednosti) dotle je bivši ruski predsjednik i jedan od najbližih Putinovih saradnika Dmitrij Medvedev na Telegramu se opet glasnuo kako bi odgovorio na česta pitanja zašto su njegove objave o Ukrajini i Ukrajincima tako grube.

,,Odgovor je da ih mrzim. Oni su gadovi i degenerici. Oni žele smrt za nas, Rusiju. I dok sam živ, učinit ću sve da nestanu”, napisao je Medvedev. Medvedev je takođe i potpredsjednik moćnog Savjeta za bezijednost Ruske Federacije.

I ministar Lavrov se potrudio da ne zaostane u govoru mržnje. U srijedu je bio u Ankari da se vidi sa svojim turskim kolegom Mevlutom Čavošogluom nakon čega je organizovan zajednički press. Na pitanje novinara Muslima Umerova iz nacionalne ukrajinske televizije o tome šta je sve, osim žitarica, ruska okupaciona vojska pokrala u Ukrajini i kome je to prodala, Lavrov je sa podsmjehom odgovorio da „ vi Ukrajinci se previše brinete o tome šta sve možete ukrasti i mislite da svako razmišla na isti način“. Lavrov je cinično dodao da su ruski „ciljevi jasni – želimo da spasimo narod od pritisaka neonacističkog režima“. Nekoliko sedmica prije toga Lavrov je italijanskom mediju izjavio na konstataciju da je ukrajinski predsjednik Jevrejin da je i Hitler bio jevrejske krvi kao i da su najveće antisemite bili Jevreji, što je izazvalo buru u Izraelu i jevrejskim zajednicama diljem svijeta. Jedan od glavnih Putinovih propagandista Vladimir Solovjov je prije dvije i po sedmice izjavio kako Rusi „oslobađaju“ Ukrajinu od „njemačkih, anglo-američkih i jevrejskih kolonizatora“. Marija Zaharova, Lavrovljeva glasnogovornica početkom maja izjavila kako se izraelski plaćenici bore „rame uz rame sa Azovcima“. Azov je pukovnija Nacionalne garde Ukrajine koja je herojski branila lučki grad Mariupolj 82 dana i koju Rusija smatra nacistima. Rusiji ne smeta što znatan broj njenih vojnika i plaćeničkih formacija nosi neonacističke simbole na uniformama i što njeni zvaničnici i propagandisti otvoreno optužuju Jevreje za zavjere i kolonizaciju ruskih zemalja.

Nedavno je i glavni rabin grada Moskve Pinčas Goldšmit morao napustiti Rusiju zbog prijetnji i pritisaka da podrži režim Putina i agresiju na Ukrajinu. Goldšmit je na mjestu glavnog rabina još od 1993. godine.

Na frontu, ruska armija se trudi da ispuni želju Medvedeva i njegovog šefa. Kijev je nedavno bio podvrgnut novoj salvi raketnih napada, bombarduje se i Harkiv, Odesa i preostali slobodni dio Donbasa. Ruska armija je nakon ukrajinskog protivnapada u Sieverodonjetsu opet osvojila rezidencijalni dio grada dok ukrajinske snage još drže industrijsku zonu grada. U međuvremenu su Ukrajinci ubili još dvojicu ruskih generala. Vode se i borbe na jugu u Hersonskoj oblasti a ukrajinski partizani napadaju rusku vojsku i na okupiranim teritorijama.

Sjedinjenje Države su najavile isporuku 4 sistema dugometnih bacača raketa a u sinhronizaciji sa Amerikancima i Britanci spremaju isporuku sofisticiranih raketnih sistema kako bi Ukrajina mogla parirati ruskoj vatrenoj moći.

Vodi  se žestoka debata u Njemačkoj oko toga koliko stvarno Njemačka istinski pomaže Ukrajini a koliko njen establišment drži fige i navija za Putina. Ben Aris, urednik specijalizovanog analitičkog portala BNE Intellinews, sa sjedištem u Berlinu, je prošlog petka sumirao politiku zapadne vojne pomoći Ukrajini, prije svega američke i kontinentalnih Evropljana (Francuske i Njemačke). Naime, „SAD salju raketne sisteme ali (Amerikanci) žele da spriječe eskalaciju rata. To znači da se zapravo traži od Ukrajinaca da se bore samo sa jednom rukom dok druga treba da je savijena iza leđa. Šalje se samo toliko oružja da Ukrajina ne izgubi, tj. ne šalje se toliko koliko bi bilo dovoljno da Ukrajina bude apsolutni pobjednik na bojnom polju“. Aris dalje kaže da je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski u tjeskobi, jer za sada ima samo podršku Zapada da zaustavi ruski prodor ali ne i da „ponizi Rusiju“ što je francuski predsjednik Emanuel Makron i javno rekao kao nešto što se ne smije dogoditi. Analitičari predviđaju da će još puno krvi proteći prije nego se sjedne za mirovni sto.

Crnogorski premijer Dritan Abazović je nedavno u pismu Zelenskom rekao da Ukrajina „brani od agresije ne samo svoju domovinu nego i cijelu Evropu, kao i demokratske vrijednosti i civilizacijske norme na kojima počiva savremeni svijet“. Ukoliko bi se desilo suprotno, pobjeda ruskog agresora bi istovremeno bila i pobjeda za balkanske autokrate i kleptokrate koji bi se zahvaljujući Putinu ponovo mogli naći u poziciji koju su imali 90-ih godina.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo