Povežite se sa nama

HORIZONTI

13. JUL, NEKAD I SAD:  Podjele nikad dublje

Objavljeno prije

na

Situacija pred opštenarodni ustanak nije bila crno bijela kako ih ostrašćeni ideolozi na suprotstavljenim stranama pokušavaju predstaviti

 

Crna Gora je ove godine svečano dočekala  još jedan 13.jul sa podjelama koje su, po mnogo čemu,  veće nego što su bile u zoru 13.jula kada su kod Virpazara odjeknule prve ustaničke puške. Na  proslavi Dana ustanka protiv okupatora Premijer Duško Marković je istakao da mora podsjetiti na istorijske činjenice i na to da nije svaki crnogorski građanin bio na strani antifašističke koalicije. Takva tvrdnja svakako odgovara kasnijoj fazi rata i raslojavanju među ustanicima ali 13.jul osim grupice zavedenih federalista (koji su bili ogromna manjina i u svom pokretu) nije bilo nikoga na strani fašističke koalicije. Vladajuća struktura proizašla iz Saveza komunista često prećutkuje je da je ustanak podignut zajedno sa pristalicama dinastije Krađorđevića, Velikosrbima kao i pristalicama nezavisne Crne Gore koji nisu htjeli pristati na „obnovu nezavisnosti“ u Musolinijevoj režiji koja je trebala početi Petrovdanskom Saborom dan ranije na Cetinju. S druge strane Velikosrbi vole isticati kako je 13.jul bio odgovor na pokušaj stvaranja nezavisne Crne Gore po ugledu na Nezavisnu Državu Hrvatsku proglašenu 10.aprila 1941.

Situacija pred opštenarodni ustanak svakako nije bila crno bijela kako ih ostrašćeni ideolozi na suprostavljenim stranama pokušavaju predstaviti. Kraljevina Jugoslavija i njena vojska su se u aprilu 1941. raspale nakon svega 11 dana rata, iako realno Jugoslavija se ni pod razno nije mogla odbraniti od tada najjače vojne sile svijeta. Sem toga tu kraljevinu, osim Srba i Slovenaca, niko drugi nije htio braniti. U mnogim krajevima Jugoslavije cijele jedinice kraljevske vojske su otkazivale poslušnost dok su jedinice Osovine dočekivane kao oslobodioci nakon 23 godine velikosrpskog državnog terora. Nakon kapitulacije 17. Aprila u zarobljeništvo je palo skoro 375,000 oficira i vojnika kraljevske vojske. U zarobljeništvo će otići njih oko 210,000 uglavnom Srba i Slovenaca. Hrvatski, crnogorski, muslimanski, albanski i makedonski rezervisti su pušteni kućama kao podanici novih ili država u nastajanju. Povratku mobiliziranih i zarobljenih Crnogoraca su svakako prethodili italijanski planovi za Crnu Goru kao i često navođena činjenica da je italijanska kraljica Jelena bila crnogorska princeza i kćerka Kralja Nikole.

Italijani su se potrudili da njihova okupacija bude podnošljiva. Postavljen je civilni administrator grof Serafino Mazzolini koji je nerijetko pokazivao i osobnu naklonost prema Crnoj Gori. Italijani su takođe organizovali i redovito snabdijevanje hranom. Od regularne vojske u Crnoj Gori je bila stalno stacionirana samo pješadijska divizija Messina te nekoliko karabinjerskih postaja pojačane domaćom žandarmerijom naslijeđenom od prethodne države.

Osjećaju italijanske lagodnosti je doprinijelo i početno radovanje zelenaškog bloka koji su se nadali obnovi samostalne monarhije i koji su Italijane dočekali kao oslobodioce. Komunistički blok je  mirovao i čekao upute Kominterne i KPJ. Tada je na snazi bio Pakt o nenapadanju između Trećeg Rajha i Sovjetskog Saveza. Hitler i Staljin su bili de facto saveznici a njihovi sljedbenici na terenu su se uzdržavali konfrontacija. Iako je SSSR potpisao Pakt o prijateljstvu i nenapadanju sa Beogradom samo dan prije njemačkog napada na Jugoslaviju to nije smetalo Staljinu da 9.maja prekine diplomatske odnose sa Jugoslavijom i zatvori njenu ambasadu u Moskvi. Novi šok jugoslopvenskim  komunistima će ubrzo doći iz Kominterne koja će zatražiti da komunisti slijede novoformirane granice nakon rasparčavanja Jugoslavije. Moskva je tražila da se osnuje KP NDH, da makedonska KP uđe u sastav Bugarske KP itd. Tito će se tome oštro usprotiviti i dovesti sebe u životnu opasnost. U svakom slučaju komunisti na terenu imaju potpunu slobodu djelovanja  upravo zahvaljujući njemačko-sovjetskom paktu. Kako su  i sami priznali, uživali su veću slobodu nego što su je je imali prije Obznane iz 1920. kada je kraljevski režim zabranio rad KPJ. Partija je imala prijateljske odnose sa federalistima i ustašama od prije rata kada su se zajednički borili protiv velikosrpske dominacije. Italijani izdaju upute svojim službama da obrate pažnju na aktivnosti komunista tek 23. Juna 1941., dan nakon njemačkog napada na SSSR.

Međutim,  stvari su daleko od idealnih i „oslobodioci“ nisu toliko dobronamjerni iako se mnogi uzdaju u neznatni uticaj Kraljice Jelene da će se stvari popraviti. Nova „slobodna Crna Gora“ se teritorijalno skraćuje. Italijani daju Ulcinj, Tuzi, Plav i Gusinje Kraljevini Albaniji koja je njihov protektorat. Takođe Peć i Djakovica i sva Metohija, pripojena Crnoj Gori 1912., ulazi u sastav Albanije. Lokalna vlast počinje masovna protjerivanja i represalije nad koloniziranim Crnogorcima uprkos italijanskom vojnom prisustvu. U kratkom roku preko 20,000 izbjeglica se sliva u Crnu Goru iz Metohije i Bačke koju je anektirala Mađarska. Italijani anektiraju Boku Kotorsku i Budvu za sebe.

Između 3. i 5. maja žandarmerija NDH zaposjeda kompletan pljevaljski i mileševski srez, kao i srezove Nova Varoš i Priboj u nadi da veći dio Sandžaka pripoje Hrvatskoj proglasivši sve Muslimane „čistim Hrvatima“. Snage NDH u Pljevljima zatiču indiferentne njemačke jedinice dok im ulazak u Bijelo Polje zabranjuju italijanske trupe. Ipak Njemci ubrzo javljaju ustašama da od pripajanja Sandžaka nema ništa a italijanska armija ulazi u Pljevlja 10.maja, ukida hrvatsko 9. Krilno zapovjedništvo, razoružava sve zatekle žandare NDH i šalje ih pješke u Prijepolje.

Situacija se usložnjava i na zapadnoj granici Crne Gore- u istočnoj Hercegovini koju su i federalisti i pristalice dinastije Karađorđevića priželjkivale da uđe u sastav nove Crne Gore sa Mostarom i Dubrovnikom pozivajući se na odredbe Londonskog ugovora iz 1915. i želje Hercegovaca da se pripoje Crnoj Gori. Privremeni administrativni komitet Crne Gore prima delegaciju Hercegovaca na Cetinju i 5.maja šalju depešu Kraljici Jeleni da „Hercegovina bude nerazdvojena od Kraljevstva Vašeg slavnog oca“. Odgovor će stići 18.maja iz Rima gdje ustaški poglavnik Ante Pavelić ponizno potpisuje italijansku aneksiju većeg dijela Dalmacije i skoro svih otoka. Za „kompenzaciju“, Musolini daje istočnu Hercegovinu NDH. Razbojničko ponašanje ustaša i pokolji civila koje vrše u Hercegovini izazivaju ustanak srpskog stanovništva 23.juna i odmazde nad Muslimanima. Vlasti NDH guše ustanak uz italijansku asistenciju a rijeke izbjeglica iz pograničnih mjesta ulaze u Crnu Goru. Crnogorci u NDH bivaju pošteđeni sudbine Srba i Jevreja jer ustaške vlasti 14.maja donose „odluku po kojoj se sa Crnogorcima ne smije postupati kao sa Srbima. U njihovu ličnost, imovinu i namještenje vlasti ne smiju dirati“.  Ova odredba spašava i živote crnogorskih sveštenika na službi ubrzo zabranjene Srpske crkve u NDH ali i mnogih Srba kojima Crnogorski komitet u Zagrebu izdaje potvrde radi spasa od pogroma.

Grof Mazzolini  pokušava da isposluje neke „ustupke“ Crnoj Gori mimo humanitarne pomoći i prihvata izbjeglica. Tako italijanska vlada daje izvjesnu „kompenzaciju za izgubljene teritorije“ tako što će budućoj Crnoj Gori dodati dio srbijanskog Sandžaka sa srezovima Priboj, Mileševo, Nova Varoš, Sjenica i Štavica. No zbog ustanka 13.jula taj dio Sandžaka će ostati pod upravom NDH sve do početka septembra kad Italijani i Njemci naređuju ustašama da skroz napuste to područje nakon bestijalnog ponašanja i pokolja. Italijani će u isto vrijeme reokupirati i Hercegovinu sa Mostarom i protjerati ustaše odatle.

Da „ustupci“ ne umiruju ni većinu federalista vidjelo se i po tome što su od 32 delegata koje je za Petrovdansku Skupštinu 12. Jula trebalo postaviti Savjetodavno vijeće (nasljednik ranijeg Privremenog komiteta) čak njih 20 odbili učestvovati na skupu uključujući Novicu Radovića i generala Krsta Popovića. Interesantno je da je u radu sabora za proglašenje nezavisne države Crne Gore aktivno sudjelovao i crnogorski mitropolit Joanikije Lipovac koji je u ovom ili onom svojstvu bio svo vrijeme rata u službi okupatora.

Prosrpski element u Crnoj Gori je po inerciji bio razočaran slomom države i žudio da ispravi nepravdu. Oficiri kraljevske vojske Jugoslavije su aktivno uzeli učešće u organizaciji ustanka i među njima su se isticali kasnije zloglasni kapetan Pavle Đurišic (zaslužan za oslobađanje Andrijevice i Berana), pukovnik Bajo Stanišić, major Đorđe Lašić, kapetan Jakov Kusovac, pukovnik Nikola Vujošević i drugi. Oni će se tek pred kraj 1941.razići sa komunistima i prići okupatoru.

Opštem ustanku je doprinio i njemački napad na sovjetsku Rusiju 22.juna 1941. prema kojoj su većina Crnogoraca gajili istorijske simpatije. Komunisti su vjerovali da će Staljinova Rusija pregaziti Njemačku za mjesec dana i da je pitanje  dana ili najviše sedmica kada će se Crvena Armija obresti na Balkanu.

Odziv ustanku je iznenadio i okupatora i organizatore jer se preko 30,000 ljudi našlo pod oružjem (u čitavoj Jugoslaviji ih je bilo svega 80,000) i u vrlo kratkom vremenu skoro sva Crna Gora je bila u rukama ustanika osim nekoliko utvrđenih gradova i anektiranih teritorija.

Odgovor Italijana je bio dovlačenje pet novih divizija, crnokošuljaša kao i albanskih i muslimanskih kvislinških formacija u snazi od preko 70,000 vojnika koji su bez milosti ugušili ustanak u roku od mjesec dana. Sve dotadašnje  privilegije su ukinute a civilni komesar je bio zamijenjen vojnom upravom generala Birolija. Crna Gora je ušla u podjele koje su do danas neiscijeljene.

 Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

HORIZONTI

Protest Vlade RH koji se nije dogodio

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izostanak protesta Vlade RH na grešku makedonske Pošte, koja je objavila markicu sa kartom ustaške  NDH, podsjeća da su stari zlodusi u novom ruhu relativizacije zločinačkog karaktera ustaštva i te kako prisutni

 

U okolnostima pandemije COVID-19, sedamdeset peta godišnjica Dana pobjede i sedamdeseta godišnjica Dana Europe obilježena je u većini europskih zemalja skromnije nego nego što bi to bilo inače. Parade su uglavnom izostale ali se Britancima obratila kraljica Elizabeta, Francuzima predsjednik Macron s polaganja vijenca ispod Slavoluka pobjede, Putin je položio cvijeće kod vječne vatre ispod zidina Kremlja, a u Berlinu su za Dan pobjede nad fašizmom i nacizmom vijence položili kancelarka Angela Merkel, predsjednik Ustavnog suda, ministri njemačke Vlade i predsjednik Njemačke Frank-Walter Steinmeier. Tom prilikom je predsjednik Steinmeier rekao: „Nije sramota preuzeti odgovornost, sramota je negiranje odgovornosti“, te poručio Nijemcima da se „moraju osloboditi starih zloduha u novom ruhu“.

U Hrvatskoj su 75. godišnjicu Dana pobjede, u skladu sa situacijom, državne institucije obilježile izuzetno skromno. Na Mirogoju, na Spomeniku i grobnici narodnih heroja, vijence i cvijeće su položili predstavnici nekoliko antifašističkih organizacija (AFL, SABA, VEDRA), predsjednici Židovske općine Zagreb i Srpskog narodnog vijeća, gradonačelnik Zagreba, te izaslanici Predsjednika Republike, Vlade i Sabora. Dalo bi se zaključiti da političari koji su na čelu hrvatske države ne smatraju, za razliku od vodećih njemačkih političara, da je 75. obljetnica Dana pobjede nešto što je simbolički važno za njihovu zemlju i što bi zaslužilo njihovu pažnju i nazočnost. Konačno i prema „Zakonu o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u RH“, „Dan Europe i Dan pobjede nad fašizmom“ je tek jedan od 11 spomendana koje Zakon nabraja; njegovo obilježavanje ne predviđa prisustvo najviših državnih dužnosnika pa makar se radilo o 75. obljetnici jednog od najvažnijih i najpresudnijih događaja ne samo u hrvatskoj povijesti.

Jedno od bizarnijih „obilježavanja“ ove obljetnice upriličila je Pošta Sjeverne Makedonije izdavanjem, na Dan pobjede – Dan Europe, poštanske marke na kojoj je slika Markova trga sa zgradama Sabora i Vlade, a povrh Markove crkve na nebu lebdi karta NDH u bojama hrvatske zastave, sa službenim hrvatskim grbom, a iznad nje je aureola od žutih zvijezdica EU.

Dizajneri te marke morali su se potruditi da kraj lako dostupne karte RH nađu fiktivnu kartu NDH, uvećanu za neke dijelove, poput Istre, koji nikada dijelom NDH nisu bili. Za njih, očito, nije bio krajnji apsurd povezivati simboliku Europske unije i NDH. EU je nastala, nakon traumatičnog iskustva s fašističkim i nacističkim režimima, kao pokušaj sprečavanja da se ikad ponovi ono što su režimi, poput ustaškog režima NDH, predstavljali.

Vijest o tako dizajniranoj poštanskoj marci objavljena je 8. svibnja na makedonskom portalu MKD. U tekstu pod naslovom „Skandalozni potez Pošte: Karta ustaške Hrvatske na makedonskoj marki povodom 9. maja“, između ostalog, piše: „Marka stoji na internetskoj stranici Pošte i najvjerojatnije se čeka sutrašnji dan za njenu promociju. Naravno, ako već sutra ne stigne nota hrvatske ambasade u Skoplju.“

Međutim, nikakva nota hrvatskog veleposlanstva u Skoplju nije stigla. Stigli su protesti iz Makedonije i note iz Srbije i BiH, čiji su dijelovi, odnosno čitav teritorij, na toj karti uključeni u Hrvatsku. Makedonska pošta povukla je cijelu pripremljenu seriju sporne marke i ispričala se uz objašnjenje da je namjera bila da na Dan Europe, 9. svibnja, izda takvu marku kao neku vrstu zahvale Hrvatskoj na njenoj podršci Sjevernoj Makedoniji u europskim integracijama; pri tome je došlo do greške s odabirom zemljopisne karte.

Povezivanje grba i zastave RH s ustaškom državom, oktroiranom od strane nacističke Njemačke, nešto je što je Vlada RH trebala promptno osuditi. Na to ju je obvezivao i „Zakon o grbu zastavi i himni RH“ u kojem eksplicitno stoji da se ti simboli mogu isticati samo ako „se time ne vrijeđa ugled i dostojanstvo RH“. Teško je zamisliti veće „vrijeđanje ugleda i dostojanstva RH“ nego što je vezanje njenih državnih simbola za kvislinšku NDH i ustaštvo. Ali svaku odgovornu vladu potakla bi na akciju, prije svega, briga za budućnost vlastite zemlje u kojoj se otvoreno relativizira zločudnost domaće kopije nacističkog režima i njegovi zločini.

Odgovorna vlada bi to učinila. Ali hrvatska država, vlada, javno mnijenje, desetljećima su, psihijatri bi rekli, u stanju disocijativnog poremećaja identiteta. On je ugrađen u same temelje Republike Hrvatske, počevši od predsjednika Tuđmana, partizana, generala JNA, a na čije se izjave i postupke što se tiče fašizma i antifašizma mogu pozivati i pozivaju ljudi koji po tim pitanjima zastupaju suprotna stajališta. Primjer takve podvojenosti predstavlja i spomenuti Zakon o blagdanima i spomendanima, koji je još iz devedesetih ali ga je Hrvatski sabor doradio i potvrdio krajem 2019. godine. U tom zakonu, odmah iza „Dana Europe i Dana pobjede nad fašizmom“, navodi se, kao slijedeći spomendan „- subota ili nedjelja najbliža 15. svibnju – Dan spomena na hrvatske žrtve u borbi za slobodu i nezavisnost“.

Za koji dan će se, pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora, u Zagrebu i Sarajevu obilježiti obljetnica koja se do lani tradicionalno obilježavala u subotu ili nedjelju najbližu 15. svibnju, kod Bleiburga. Obilježavanje kod Bleiburga, s ustaškim simbolima i politički intoniranim govorima, godinama je bilo manje komemoracija, a više spomen na NDH. Lani su austrijske vlasti uvele stroge mjere zabrane ustaškog znakovlja i političkih govora kako se nešto što je prijavljeno kao komemoracija ne bi pretvaralo u „najveći neonacistički skup u Europi“.

Sve ovo, pa i  izostanak protesta Vlade RH na grešku makedonske Pošte, podsjeća da su stari zlodusi u novom ruhu relativizacije zločinačkog karaktera ustaštva i te kako prisutni.

Zoran PUSIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

INFORMATIČKI RATOVI: Pandemija dezinformacija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zloupotreba interneta kao sredstva za masovno širenje lažnih vijesti odavno se smatra najvećom prijetnjom konceptu demokratije. Cilj je, pored očuvanja vlasti, i subverzivno djelovanje u inostranstvu radi širenja vlastitog uticaja. Posljednjih nekoliko godina preplavljeni smo pričama o botovima, trolovima i bot mrežama  kojima se utiče na javno mnjenje putem društvenih mreža, iako je većini ljudi nejasno njihovo značenje i koncept

 

Masovno širenje digitalnih dezinformacija kroz zloupotrebu interneta se odavno smatra najvećom prijetnjom konceptu demokratije, kojima se služe autoritarni režimi diljem planete. Cilj je, pored očuvanja vlasti, i subverzivno djelovanje u inostranstvu radi širenja vlastitog uticaja. Posljednjih nekoliko godina preplavljeni smo pričama o botovima, trolovima i bot mrežama (botnets) kojima se utiče na javno mnjenje putem internetskih društvenih mreža, iako je većini ljudi i dalje nejasno njihovo pravo značenje i koncept.

Bot je, u suštini, nalog na društvenoj mreži koji automatski odrađuje zadatke putem zadatih algoritama a koji se predstavlja kao živa osoba. Dizajniran je tako da može sam postavljati objave na društvenim mrežama (najčešće Twitter-u), koje dozvoljavaju korisniku da otvara višestruke naloge.

Trol je živa osoba koja ciljano inicira zapaljive kontroverzne rasprave sa namjerom stvaranja i/ili produbljivanja podjela na društvenim mrežama uz sijanje lažnih ili poluistinitih informacija kako bi se isprovocirale ostrašćene reakcije. Trolovi koriste botove da bi povećali amplitudu online podrške svojim objavama i raspravama time zbunjujući i varajući javno mnjenje na internetu koga koristi skoro 87 posto stanovništva razvijenih država.

Za vrijeme rata u Ukrajini 2014. godine ruski agresor je, osim svojih oružanih snaga preobučenih u uniforme samoproglašenih „narodnih republika“ na istoku i Krimu, obilato koristio čitave bataljone trolova koji su sjedili za kompjuterima, kreirali i sijali lažne vijesti uz pomoć botova preko društvenih mreža širom planete. Plan je bio da se unese zabuna i predstavi se konflikt kao unutrašnji sukob između proruskih regiona i Kijeva iza kojega stoji Zapad. Posebno je ostao zabilježen slučaj obaranja putničkog aviona Malezija Airlines iznad istočne Ukrajine ruskom raketom, kada je poginulo svih 298 putnika i članova posade. Ruska strana je, da bi sakrila odgovornost zbog ispaljivanja rakete usljed pogrešne identifikacije vazduhoplova, lansirala nekoliko lažnih priča oko obaranja aviona, koje su putem botova viralno prenošene internetom dok su se trolovi uključili u davanje prokremaljskih komentara i prebacivali odgovornosti na Kijev pozirajući kao građani zapadnih zemalja.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. maja ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

TITO I JUGOSLOVENI, ČETRDESET GODINA POTOM: Fenomen koji nadilazi vrijeme  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bez Tita je jugoslovenska federacija trajala samo deceniju. Onda je razbijena  u nizu ratova koji su odnijeli  više od 130.000 života. Danas se sjenka maršala neravnomjerno širi po zemljama koje nose ožiljke tih sukoba. Njegova popularnost je opala u  Hrvatskoj i Srbiji, u kojima nacionalistička osjećanja i dalje snažno vladaju. No, tragovi jugonostalgije postoje širom regiona

 

U ponedjeljak, 4. maja u državama koje su proizašle iz krvavog raspada   Jugoslavije, nije bilo zvančnih ceremonija koje bi obilježile  četrdesetu godišnjicu Titove smrti. No Titovi vjerni sljedbenici – iako u manjem broju zbog ograničenja nametnutih pandemijom korona virusa – iskazali su mu poštovanje na  mermernom grobu u Beogradu i u rodnom  Kumrovcu.

Franjo Habulin, predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske je ocijenio da je Tito  pojavom i djelom obilježio 20. vijek. ,,Josip Broz Tito, čovjek, revolucionar, vojskovođa koji je pokrenuo opštenarodni oružani ustanak, vodio narod do pobjede 1945. godine. Josip Broz Tito kao državnik, predsjednik jugoslovenske federacije koji je nakon rata od nerazvijene poljoprivredne zemlje uspio da stvori srednje razvijenu industrijsku, evropsku zemlju”, rekao je Habulin.

 Bez Tita je jugoslovenska federacija trajala samo deceniju. Onda je razbijena  po etničkoj liniji u nizu ratova koji su odnijeli više od 130.000 života. Danas se sjenka maršala neravnomjerno širi po zemljama koje i dalje nose ožiljke tih sukoba. Njegova popularnost je opala u Hrvatskoj i Srbiji, u kojima nacionalistička osjećanja i dalje snažno vladaju.

No, tragovi jugonostalgije, još postoje širom regiona.  Ti ljudi se sjećaju organizovane, poštovane i velike zemlje, što povezuju sa Titom. Za njih su posljednje tri decenije bile nazadovanje u svakom smislu – ekonomskom, socijalnom i kulturnom.

Sjećanje na Tita najviše je vezano za njegov ,,politički sistem” i ,,vreme” koje ga simbolizuje, te je slojevito i duboko ambivalentno. Tito je, kao neprikosnoveni vođa,  označio tri četvrtine od 45 godina socijalističke Jugoslavije, pa se zato odnos prema tom razdoblju iskazuje kroz odnos prema njemu.  Zaboravlja se dinamika istorije: Nije bilo isto 1945/1946, kada su mnogi bili izloženi posleratnoj represiji, 1948/1949, kada su mnogi trpjeli represiju zbog sukoba sa Informbiroom, 1950/1951, kada su mnogi gladovali, te 1960-ih i 1970-ih, kada su mnogi znatno poboljšali životne uslove.

,,Tito je  fenomen koji je nadživio svoje vrijeme, bez obzira ocjenjivali njegovu ulogu pozitivnim ili negativnim tonovima, a sva njegova lična obilježja u mnogo čemu su određivala istoriju Hrvatske i čitavog jugoslovenskog prostora u dobrom dijelu 20. stoljeća”, kaže zagrebački istoričar Ivo Goldštajn. Goldštajn napominje  kako je Tito jedinstven u svijetu jer se suprotstavio Hitleru i Staljinu i pobijedio obojicu.

Najuspješnija je prva faza Titovog puta. Od vođe male  partije na početku Drugog svetskog rata izrastao je u najvećeg gerilskog vođu i u drugoj polovini 1944. ravnopravno sjedjeo sa dvojicom od trojice najmoćnijih vladara u svijetu, Čerčilom i Staljinom. ,,Takva politička i vojna karijera ga je katapultirala u vrh svetske politike i učinila jedinstvenim”, kazao je Goldštajn, koji je s ocem, sada  pokojnim Slavkom, svojevremenim partizanom, koautor najobimnije i najobuhvatnije biografije „Tito“ (2015).

Jedna od najnegativnijih slika Josipa Broza u Hrvatskoj vezana je za završetak Drugog svjetskog rata, preko koje ga određeni krugovi optužuju da je ratni zločinac. Misli se, po Godštajnu, na „priču oko Blajburga i Križnog puta“, u proljeće 1945. tokom masovnih likvidacija njemačkih vojnika, te ustaša, domobrana, slovenskih bjelogardejaca i četnika po Sloveniji.

Goldštajn upozorava da se u prezentaciji desne javnosti, tu zaboravlja istorijski kontekst. Rat nije počeo u maju 1945. nego u aprilu 1941, a u međuvremenu se dogodilo niz teških zločina uključujući Jasenovac i druge logore. Konačno, to je bio zločinački ustaški režim i jedan broj onih koji su došli na Blajburg okrvavili su ruke ili su bili dio zločinačkog aparata, ističe Goldštajn.

Preofesor Filozofskog fakulteta u Beogradu, istoričar Čedomir Antić,  smatra da Titova politička zaostavština nije izdržala test vremena. ,,Od tri stuba titoizma, ‘bratstvo’ i ekonomski model radničkog samoupravljanja su ostaci prošlosti, dok je treći, globalni pokret za nesvrstavanje, izgubio relevantnost”, ocijenio je Antić. „Samoupravljanje se srušilo dok je Tito još uvijek bio živ, nesvrstanost ima malo smisla, jer je bipolarni svijet nestao, a bratstvo je isparilo u krvavim ratovima koji su označili kraj Jugoslavije“, rekao je Antić, inače osnivač desničarskog i nacionalističkog Srpskog naprednog kluba.

Sarajevski istoričar Husnija Kamberović smatra da su u Bosni i Hercegovini (BiH) u „Titovo doba“ postignuti veliki modernizacijski pomaci.,,Tito i socijalizam su stvarali drugačije društvo, pa iako nisu uspeli da izgrade društvo ravnopravnih, ono je svakako bilo sa manje socijalnih razlika u odnosu na društvo u kojem sada živimo. ‘Titovo doba’ je pokazalo kako je međuetnička saradnja moguća, dok današnje političke elite, izrasle na etničkim osnovama, svoj legitimitet crpe na etničkoj konfrontaciji, i zbog toga grade negativan odnos prema Titu”, zaključio je Kamberović.

Percepcija  Tita  u slovenskoj javnosti  Božo Repe profesor savremene istorije iz Ljubljane vidi ovako: ,,Samoupravni socijalizam je ljudima pružao sigurnost, zaposlenost i predvidivost. Pošto je danas proces obrnut, ta neizvjesnost utiče i na procjenu prošlosti. Zbog neoliberalističke doktrine i sledstvenih kriza, nesigurnog rada, percepcije radne snage samo kao troška i opšte neizvjesnosti, stavovi prema jugoslovenskom samoupravnom socijalizmu, znatno su se promijenili”.

Uticaj na današnji pogled na Titovo vrijeme ima i međunarodna politika koju vode bivše republike SFRJ-a. ,,Države koje su proizašle iz nekadašnje Jugoslavije u suštini nemaju nikakav međunarodni značaj i imaju drugorazrednu diplomatiju. Slovenački političari se ne usuđuju da se odupru rastućem nacionalizmu i revizionizmu u susjednim zemljama, naročito u Italiji. Titova Jugoslavija je imala važnu ulogu u svijetu pa  je osigurala promjenu zapadne granice”,ocjenjuje  Repe.

Sumirajući životno djelo  jugoslovenskog autoritarnog vođe Njujork tajms je 5. maja 1980. konstatovao da je ta država, zahvaljujući Titovoj politici ekvidistance prema blokovima i eksperimentisanja sa slobodom unutar jednopartijskog sistema, postala „svijetla tačka usred opšteg sivila Istočne Evrope”.

Ondašnje procjene mogu izgledati kao pretjerivanja. Ali izrazito antikomunistički raspoloženi 34. predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, general Dvajt Ajzenhauer je rekao za Tita da je najveći heroj Drugog svetskog rata. Čuveni glumac Orson Vels je otišao i malo dalje. Po njemu, Tito je bio najveći čovjek tadašnjeg svijeta.

 

Poraženi bi da pobijede

Partizanske jedinice  godinama gonjene kao zvijeri, na kraju rata su činile grjehove. Duhovni i fizički nasljednici poraženih vojski stoga nazivaju Tita ratnim zločincem. Hiljade staljinista, ali i ljudi koji su nevini prokazani kao takvi, prošli su torturu na Golom otoku. Neki publicisti i zato upoređuju Broza sa najvećim mračnjacima  XX vijeka  poput Nikolae Caušeskua ili čak Staljina.

Još od ratova 1990-ih, u kojima nije bilo partizana, revizionisti pokušavaju da pobijede i u izgubljenom Drugom svjetskom ratu. Neki analitičari smatraju da se nemoralnost njihovog postupka ne ogleda samo u tome što – Titu i socijalističkoj Jugoslaviji kao njegovom čedu – spočitava niz nepočinstava. Kojih je uostalom i bilo.  Nemoralnost je to što iz toga izvode zaključak da je antifašizam grijeh. A da su razne nijanse kolaboracije i fašistoidnosti – bile nacionalna vrlina.

Drugi problem revizionista sa Titom je kulturološke prirode. Demokrature koje su ustanovljene na ruševinama Jugoslavije nijesu uspjele da dostignu civilizacijski nivo Titove „plišane diktature” – čak ni u ekonomskom, a kamoli u kulturnom smislu. O geopolitičkom značaju Pokreta nesvrstanosti da se i ne govori.

Dok je u bivšoj SFRJ ispoljavanje antifašizma bilo uobičajena pojava, njenim raspadom se u novonastalim državama promovišu neke nove vrijednosti. „Tekovine NOB-a“ su gotovo zaboravljene.

Profesor Kamberović upozorava na opasnosti koje donosi primitivni istorijski revizionizam. „To je počelo još pred ratove 1990-ih kada su se stvarali novi heroji, dok su antifašistički gurani iz naše kulture sećanja. Događajima na kojima je izrasla jugoslovenska država u vremenu Drugog svjetskog rata u našem obrazovnom sistemu se više ne pridaje gotovo nikakav značaj. Mi u BiH čak svjedočimo da su poništavane odluke koje su donijeli antifašisti u toku Drugog svjetskog rata. Prvenstveno mislim na besmislenu odluku Skupštine Republike Srpske kojom se poništavaju odluke ZAVNOBIH (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine)”, zaključio je Kamberović.

U Srbiji glasni dio društva otvoreno odbacuje antifašističke vrijednosti. „To se prvo činilo tako što su se kao nosioci antifašističkih vrijednosti predstavljali nasljednici Partije, pa su sa antifašističkim parolama krenuli u fašističke pohode po Hrvatskoj, BiH i Kosovu da bi se na kraju okrenuli protiv sebe. Tako na proslavama pobjeda antifašista zajedno šetaju ratni zločinci i predstavnici Ravnogorskog pokreta”, naveo je novinar iz Beograda Dejan Kožul.

Kožul je primijetio da je antifašistički, odnosno partizanski narativ, gotovo u potpunosti iskorijenjen iz medija. „Samo se rijetki pozivaju na to i ukazuju na tu anomaliju. Partizani su danas definitivno negativci”.

Mijenja se i odnos prema spomenicima. Čak se razmišljalo o prenamjeni Starog sajmišta, mjesta na savskoj obali Novog Beograda,  konc logora prvo za Jevreje, onda za Rome, a potom i Srbe, i antifašiste i komuniste.

Predsjednik hrvatskog Udruženja Josip Broz Tito Jovan Vejnović je upozorio na pojave veličanja pokreta koje je istorija već osudila. „To je rezultat i medijskog djelovanja gdje se može čuti kako se u bivšoj Jugoslaviji ‘živjelo u mraku’, kako je komunistički sistem bio ‘zločinački’. Vejnović je podsjetio da su takve tvrdnje iznosili pojedini hrvatski zvaničnici, pa dok je bila predsjednica Republike, i Kolinda Grabar-Kitarović.

U Hrvatskoj je za vrijeme rata 1990-ih, „srušeno oko 3.000 spomenika” vezanih za NOB i revoluciju u bivšoj Jugoslaviji.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo