Povežite se sa nama

HORIZONTI

13. JUL, NEKAD I SAD:  Podjele nikad dublje

Objavljeno prije

na

Situacija pred opštenarodni ustanak nije bila crno bijela kako ih ostrašćeni ideolozi na suprotstavljenim stranama pokušavaju predstaviti

 

Crna Gora je ove godine svečano dočekala  još jedan 13.jul sa podjelama koje su, po mnogo čemu,  veće nego što su bile u zoru 13.jula kada su kod Virpazara odjeknule prve ustaničke puške. Na  proslavi Dana ustanka protiv okupatora Premijer Duško Marković je istakao da mora podsjetiti na istorijske činjenice i na to da nije svaki crnogorski građanin bio na strani antifašističke koalicije. Takva tvrdnja svakako odgovara kasnijoj fazi rata i raslojavanju među ustanicima ali 13.jul osim grupice zavedenih federalista (koji su bili ogromna manjina i u svom pokretu) nije bilo nikoga na strani fašističke koalicije. Vladajuća struktura proizašla iz Saveza komunista često prećutkuje je da je ustanak podignut zajedno sa pristalicama dinastije Krađorđevića, Velikosrbima kao i pristalicama nezavisne Crne Gore koji nisu htjeli pristati na „obnovu nezavisnosti“ u Musolinijevoj režiji koja je trebala početi Petrovdanskom Saborom dan ranije na Cetinju. S druge strane Velikosrbi vole isticati kako je 13.jul bio odgovor na pokušaj stvaranja nezavisne Crne Gore po ugledu na Nezavisnu Državu Hrvatsku proglašenu 10.aprila 1941.

Situacija pred opštenarodni ustanak svakako nije bila crno bijela kako ih ostrašćeni ideolozi na suprostavljenim stranama pokušavaju predstaviti. Kraljevina Jugoslavija i njena vojska su se u aprilu 1941. raspale nakon svega 11 dana rata, iako realno Jugoslavija se ni pod razno nije mogla odbraniti od tada najjače vojne sile svijeta. Sem toga tu kraljevinu, osim Srba i Slovenaca, niko drugi nije htio braniti. U mnogim krajevima Jugoslavije cijele jedinice kraljevske vojske su otkazivale poslušnost dok su jedinice Osovine dočekivane kao oslobodioci nakon 23 godine velikosrpskog državnog terora. Nakon kapitulacije 17. Aprila u zarobljeništvo je palo skoro 375,000 oficira i vojnika kraljevske vojske. U zarobljeništvo će otići njih oko 210,000 uglavnom Srba i Slovenaca. Hrvatski, crnogorski, muslimanski, albanski i makedonski rezervisti su pušteni kućama kao podanici novih ili država u nastajanju. Povratku mobiliziranih i zarobljenih Crnogoraca su svakako prethodili italijanski planovi za Crnu Goru kao i često navođena činjenica da je italijanska kraljica Jelena bila crnogorska princeza i kćerka Kralja Nikole.

Italijani su se potrudili da njihova okupacija bude podnošljiva. Postavljen je civilni administrator grof Serafino Mazzolini koji je nerijetko pokazivao i osobnu naklonost prema Crnoj Gori. Italijani su takođe organizovali i redovito snabdijevanje hranom. Od regularne vojske u Crnoj Gori je bila stalno stacionirana samo pješadijska divizija Messina te nekoliko karabinjerskih postaja pojačane domaćom žandarmerijom naslijeđenom od prethodne države.

Osjećaju italijanske lagodnosti je doprinijelo i početno radovanje zelenaškog bloka koji su se nadali obnovi samostalne monarhije i koji su Italijane dočekali kao oslobodioce. Komunistički blok je  mirovao i čekao upute Kominterne i KPJ. Tada je na snazi bio Pakt o nenapadanju između Trećeg Rajha i Sovjetskog Saveza. Hitler i Staljin su bili de facto saveznici a njihovi sljedbenici na terenu su se uzdržavali konfrontacija. Iako je SSSR potpisao Pakt o prijateljstvu i nenapadanju sa Beogradom samo dan prije njemačkog napada na Jugoslaviju to nije smetalo Staljinu da 9.maja prekine diplomatske odnose sa Jugoslavijom i zatvori njenu ambasadu u Moskvi. Novi šok jugoslopvenskim  komunistima će ubrzo doći iz Kominterne koja će zatražiti da komunisti slijede novoformirane granice nakon rasparčavanja Jugoslavije. Moskva je tražila da se osnuje KP NDH, da makedonska KP uđe u sastav Bugarske KP itd. Tito će se tome oštro usprotiviti i dovesti sebe u životnu opasnost. U svakom slučaju komunisti na terenu imaju potpunu slobodu djelovanja  upravo zahvaljujući njemačko-sovjetskom paktu. Kako su  i sami priznali, uživali su veću slobodu nego što su je je imali prije Obznane iz 1920. kada je kraljevski režim zabranio rad KPJ. Partija je imala prijateljske odnose sa federalistima i ustašama od prije rata kada su se zajednički borili protiv velikosrpske dominacije. Italijani izdaju upute svojim službama da obrate pažnju na aktivnosti komunista tek 23. Juna 1941., dan nakon njemačkog napada na SSSR.

Međutim,  stvari su daleko od idealnih i „oslobodioci“ nisu toliko dobronamjerni iako se mnogi uzdaju u neznatni uticaj Kraljice Jelene da će se stvari popraviti. Nova „slobodna Crna Gora“ se teritorijalno skraćuje. Italijani daju Ulcinj, Tuzi, Plav i Gusinje Kraljevini Albaniji koja je njihov protektorat. Takođe Peć i Djakovica i sva Metohija, pripojena Crnoj Gori 1912., ulazi u sastav Albanije. Lokalna vlast počinje masovna protjerivanja i represalije nad koloniziranim Crnogorcima uprkos italijanskom vojnom prisustvu. U kratkom roku preko 20,000 izbjeglica se sliva u Crnu Goru iz Metohije i Bačke koju je anektirala Mađarska. Italijani anektiraju Boku Kotorsku i Budvu za sebe.

Između 3. i 5. maja žandarmerija NDH zaposjeda kompletan pljevaljski i mileševski srez, kao i srezove Nova Varoš i Priboj u nadi da veći dio Sandžaka pripoje Hrvatskoj proglasivši sve Muslimane „čistim Hrvatima“. Snage NDH u Pljevljima zatiču indiferentne njemačke jedinice dok im ulazak u Bijelo Polje zabranjuju italijanske trupe. Ipak Njemci ubrzo javljaju ustašama da od pripajanja Sandžaka nema ništa a italijanska armija ulazi u Pljevlja 10.maja, ukida hrvatsko 9. Krilno zapovjedništvo, razoružava sve zatekle žandare NDH i šalje ih pješke u Prijepolje.

Situacija se usložnjava i na zapadnoj granici Crne Gore- u istočnoj Hercegovini koju su i federalisti i pristalice dinastije Karađorđevića priželjkivale da uđe u sastav nove Crne Gore sa Mostarom i Dubrovnikom pozivajući se na odredbe Londonskog ugovora iz 1915. i želje Hercegovaca da se pripoje Crnoj Gori. Privremeni administrativni komitet Crne Gore prima delegaciju Hercegovaca na Cetinju i 5.maja šalju depešu Kraljici Jeleni da „Hercegovina bude nerazdvojena od Kraljevstva Vašeg slavnog oca“. Odgovor će stići 18.maja iz Rima gdje ustaški poglavnik Ante Pavelić ponizno potpisuje italijansku aneksiju većeg dijela Dalmacije i skoro svih otoka. Za „kompenzaciju“, Musolini daje istočnu Hercegovinu NDH. Razbojničko ponašanje ustaša i pokolji civila koje vrše u Hercegovini izazivaju ustanak srpskog stanovništva 23.juna i odmazde nad Muslimanima. Vlasti NDH guše ustanak uz italijansku asistenciju a rijeke izbjeglica iz pograničnih mjesta ulaze u Crnu Goru. Crnogorci u NDH bivaju pošteđeni sudbine Srba i Jevreja jer ustaške vlasti 14.maja donose „odluku po kojoj se sa Crnogorcima ne smije postupati kao sa Srbima. U njihovu ličnost, imovinu i namještenje vlasti ne smiju dirati“.  Ova odredba spašava i živote crnogorskih sveštenika na službi ubrzo zabranjene Srpske crkve u NDH ali i mnogih Srba kojima Crnogorski komitet u Zagrebu izdaje potvrde radi spasa od pogroma.

Grof Mazzolini  pokušava da isposluje neke „ustupke“ Crnoj Gori mimo humanitarne pomoći i prihvata izbjeglica. Tako italijanska vlada daje izvjesnu „kompenzaciju za izgubljene teritorije“ tako što će budućoj Crnoj Gori dodati dio srbijanskog Sandžaka sa srezovima Priboj, Mileševo, Nova Varoš, Sjenica i Štavica. No zbog ustanka 13.jula taj dio Sandžaka će ostati pod upravom NDH sve do početka septembra kad Italijani i Njemci naređuju ustašama da skroz napuste to područje nakon bestijalnog ponašanja i pokolja. Italijani će u isto vrijeme reokupirati i Hercegovinu sa Mostarom i protjerati ustaše odatle.

Da „ustupci“ ne umiruju ni većinu federalista vidjelo se i po tome što su od 32 delegata koje je za Petrovdansku Skupštinu 12. Jula trebalo postaviti Savjetodavno vijeće (nasljednik ranijeg Privremenog komiteta) čak njih 20 odbili učestvovati na skupu uključujući Novicu Radovića i generala Krsta Popovića. Interesantno je da je u radu sabora za proglašenje nezavisne države Crne Gore aktivno sudjelovao i crnogorski mitropolit Joanikije Lipovac koji je u ovom ili onom svojstvu bio svo vrijeme rata u službi okupatora.

Prosrpski element u Crnoj Gori je po inerciji bio razočaran slomom države i žudio da ispravi nepravdu. Oficiri kraljevske vojske Jugoslavije su aktivno uzeli učešće u organizaciji ustanka i među njima su se isticali kasnije zloglasni kapetan Pavle Đurišic (zaslužan za oslobađanje Andrijevice i Berana), pukovnik Bajo Stanišić, major Đorđe Lašić, kapetan Jakov Kusovac, pukovnik Nikola Vujošević i drugi. Oni će se tek pred kraj 1941.razići sa komunistima i prići okupatoru.

Opštem ustanku je doprinio i njemački napad na sovjetsku Rusiju 22.juna 1941. prema kojoj su većina Crnogoraca gajili istorijske simpatije. Komunisti su vjerovali da će Staljinova Rusija pregaziti Njemačku za mjesec dana i da je pitanje  dana ili najviše sedmica kada će se Crvena Armija obresti na Balkanu.

Odziv ustanku je iznenadio i okupatora i organizatore jer se preko 30,000 ljudi našlo pod oružjem (u čitavoj Jugoslaviji ih je bilo svega 80,000) i u vrlo kratkom vremenu skoro sva Crna Gora je bila u rukama ustanika osim nekoliko utvrđenih gradova i anektiranih teritorija.

Odgovor Italijana je bio dovlačenje pet novih divizija, crnokošuljaša kao i albanskih i muslimanskih kvislinških formacija u snazi od preko 70,000 vojnika koji su bez milosti ugušili ustanak u roku od mjesec dana. Sve dotadašnje  privilegije su ukinute a civilni komesar je bio zamijenjen vojnom upravom generala Birolija. Crna Gora je ušla u podjele koje su do danas neiscijeljene.

 Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

HORIZONTI

TURSKA KAO STRATEŠKI IGRAČ U SJENI RATA U UKRAJINI: Erdoganova „igra prijestola“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ruska agresija na Ukrajinu je pomogla Turskoj da počne izlaziti iz ekonomske i političke krize u kojoj se nalazila prije početka rata. Iako se bori sa i dalje visokom inflacijom potonućem nacionalne valute, nezadovoljstvom stanovništva zbog troškova života i komplikovanim odnosima sa drugim državama, Redžep Tajip Erdogan  se uspijeva  nametnuti kao neizbježni partner međunarodnoj zajednici

 

Od kada je Rusija u februaru napala Ukrajinu,  politička i ekonomska slika Evrope i velikog dijela svijeta se drastično promijenila – nagore. Ono što je trebalo biti „specijalna vojna operacija“ od nekoliko dana do najviše par sedmica,  zaglavilo se   u blatu ukrajinskih stepa sa malim izgledom za brzi kraj. Ruska agresija je pomogla njenom južnom susjedu Turskoj da počne izlaziti iz ekonomske i političke krize  u kojoj se nalazila.  Iako se bori sa i dalje visokom inflacijom (86 odsto u oktobru u odnosu na godinu ranije), potonućem nacionalne valute (u odnosu na dolar i euro), nezadovoljstvom stanovništva zbog troškova života i komplikovanim odnosima sa drugim državama turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan kao da uspijeva izbalansirati sve izazove i nametnuti se  kao neizbježni partner međunarodnoj zajednici.

Turska je osudila agresiju i još prije početka rata naoružala i nastavila naoružavati Ukrajinu sa svojim fantastičnim dronovima Bayraktar TB-2 koji su napravili lom među nadirućim ruskim oklopnim kolonama. Erdogan je pozvao predsjednika Vladimira Putina da vrati Krim „njegovom zakonitom vlasniku“ i da će tek tada rat biti gotov. No, iako druga po vojnoj snazi – odmah iza Sjedinjenih Država, kao članica NATO pakta, Turska je odbila da se pridruži ekonomskim sankcijama protiv Moskve. Naprotiv, obim trgovine između Turske i Rusije je porastao gotovo dvostruko. Turski uvoz iz Rusije je skočio za 213 odsto, uključujući i pristanak na Putinov zahtjev da se plin plaća u ruskim rubljama, dok je izvoz ka Rusiji porastao za 113 odsto po čemu je vodeća zemlja u svijetu.

Turske vlasti su se pokazale i kao uspješni medijatori i garanti da se postigne dogovor o sigurnosnom koridoru za izvoz ukrajinskog i ruskog žita u Afriku i na Blisku istok čija bi nestašica mogla u mnogim zemljama dovesti do nestabilnosti i potresa. Turci su se pokazali  i kao uspješni medijatori u pregovorima između Kijeva i Moskve o razmjeni zarobljenika. Pogotovo je značajno posredovanje administracije predsjednika Erdogana oko predaje ukrajinske pukovnije Azov koja je herojski branila lučki grad Mariupolj skoro tri mjeseca u potpunom okruženju vezavši za sebe brojne ruske jedinice. Azov zvanična Moskva smatra neonacistima i nakon predaje grada je najavljivano  suđenje njegovim komandantima i pogubljenje. Međutim, rukovodstvo Azova se prije dva mjeseca našlo u Turskoj nakon dogovorene razmjene i na opšte zgražavanje ruske nacionalističke javnosti. Napravljen je ustupak ruskoj strani tako što se Turska obavezala da će razmijenjeni oficiri uživati njeno gostoprimstvo sve dok rat traje.

Turski geostrateški uticaj jača i u centralnoj Aziji među turkofonskim zemljama (Kazahstan, Kirgistan, Uzbekistan i Turkmenistan) koje su do sada smatrane ruskom interesnom sferom. Zemlje članice Organizacije država za kolektivnu bezbjednost (CSTO) koja predviđa zajedničku odbranu u slučaju napada (slično kao i NATO pakt), čiji je predvodnik do skoro bila Rusija, sve više se okreću Turskoj. Predsjednik Kazahstana Kasim Jomart Tokajev se nakon početka invazije na Ukrajinu okrenuo Turskoj i Zapadu i odbio podržati Putina u lice mu rekavši da su „narodne republike“ u Donbasu „kvazitvorevine“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 25. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

EKSPLOZIJA RAKETA U POLJSKOJ: Zalutali projektil digao svijet na noge

Objavljeno prije

na

Objavio:

Glavni mediji na Zapadu su odmah upotrijebili frazu „zalutale rakete“ kako bi relaksirale situaciju. Nakon prvih izjava američkog predsjednika Džozefa Bajdena i poljskog predsjednika Andžeja Dude bilo je jasno da se ne radi o namjernom napadu. U četvrtak je postalo jasno da su zalutale rakete pripadale sovjetskom sistemu S-300 ukrajinske armije, koje su ispaljene kao presretači protiv nadolazećeg ruskog raketnog baraža

 

U utorak veče mnoge svjetske agencije su objavile kao hitnu vijest da su oko 16 sati istog dana eksplodirale dvije rakete u selu Prževodov u Poljskoj, članici NATO pakta, i da ima nastradalih. Ubrzo je javljeno da je pogođena sušara za žito i da su dvije osobe poginule. Brzo je uslijedila reakcija ruskog Ministarstva odbrane koje je negiralo da Rusija ima ikakve veze sa napadom/incidentom i saopšteno je da „rakete koje su pale u Poljsku mora da su došle iz Njemačke“ . Kremlj je saopštio da je napad „čista provokacija“ dok su kremaljski propagandisti ekspresnom brzinom krenuli sa lansiranjem velikog broja teorija zavjere, uključujući i tvrdnje da su rakete lansirane iz Velike Britanije i da Zapad sa ovim želi eskalaciju i Treći svjetski rat.  Društvenim mrežama su brzo proširile spekulacije hoće li Poljska aktivirati član 4 i član 5 Sjevernoatlantskog pakta kojim se obavezuju članice na hitne konsultacije usljed direktne vojne ugroženosti i koji zahtijeva zajednički vojni odgovor i odbranu.

Poljski i zapadni lideri su bili daleko oprezniji sa izjavama dok su glavni mediji na Zapadu odmah upotrijebili frazu „zalutale rakete“ kako bi relaksirale situaciju. Nakon prvih izjava američkog predsjednika Džozefa Bajdena i poljskog predsjednika Andžeja Dude bilo je jasno da se ne radi o namjernom napadu. U četvrtak je postalo jasno da su zalutale rakete pripadale sovjetskom sistemu S-300 ukrajinske armije, koje su ispaljene kao presretači protiv nadolazećeg ruskog raketnog baraža.

Valja se podsjetiti da je početkom rata, 10. marta, u Hrvatsku isto tako doletjela bespilotna letjelica sovjetske proizvodnje sa konvencionalnom bojevom glavom koja je eskplodirala blizu Zagreba, srećom bez posljedica po ljudske živote. Najvjerovatnije se tada radilo o pogrešno programiranom letu. Takođe ranije tokom rata su brojni pojedinci sa obje strane prikazivali snimke i ofanzivnih i defanzivnih raketa koje su usljed tehničkih, softverskih ili obavještajnih greški skretale sa putanja i pogađale vlastitu teritoriju, trupe i/ili civile.

Najgora greška se dogodila 17. jula 2014. godine prilikom prve agresije Rusije na Ukrajinu. Tada je 53. protivvazdušna raketna brigada ruske armije stacionirana u okupiranom Donbasu ispalila raketu Buk 9M83 na malezijski putnički avion koji je letio na relaciji Amsterdam – Kuala Lumpur nakon što je pogrešno identifikovan kao ukrajinski vojni transportni avion. Poginuli su svih 283 putnika i 15 članova posade. Kada je shvaćena greška, odmah je uklonjena objava lokalnog ruskog komandanta Igora Girkina Strelkova sa ruskih društvenih mreža gdje se pohvalio da je oboren ukrajinski Antonov 26. Rusija je odbila da prihvati odgovornost i umjesto toga medijski lansirala nekoliko teorija zavjera.

Rakete koje su pale na Poljsku su skrenule pažnju sa do sada najvećeg ruskog terorističkog napada na ukrajinsku civilnu infrastrukturu. Ispaljeno je 100 raketa koje su ciljale 11 ukrajinskih regiona u poslijepodnevnim satima 15. novembra, kada se i desio incident u Poljskoj zbog dejstva ukrajinske protivvazdušne odbrane. Po riječima ukrajinskog ministra energetike Hermana Haluščenka, ovo je do sada najveći udar na ukrajinski elektroenergetski sistem od početka rata. Ukroenergo, državni energetski operater, je bio primoran na hitna isključenja struje u cijeloj zemlji kako bi se stabilizovao rad elektrosistema.

Projektili su uništili 15 energetskih objekata, a eksplozije su zabilježene u skoro polovini Ukrajine, uključujući regije Lavov (u blizini poljske granice), Kijev, Rivne, Harkov, Žitomir, Černigiv, Poltava… Trenutno je bez struje 7 miliona stanovnika, a noćne temperature padaju ispod nule. Analitičari smatraju da su pokušaji Moskve da ostavi Ukrajinu bez grijanja, svjetla i interneta dostigli kritičnu tačku. Prethodni ruski napadi u oktobru su već oštetili preko 40 odsto ukrajinske energetske infrastrukture, time izloživši novim problemima civilno stanovništvo pred nastupajućom zimom. Napadima na infrastukturu je prethodilo propagandističko divljanje na ruskim državnim televizijama čiji voditelji i njihovi gosti su pozivali na uništenje Ukrajinaca tako što će se „smrznuti i usmrditi kad im uništimo centrale i vodovode“.

Iako su udari prvenstveno bili usmjereni na infrastrukturu, rakete su pogodile i stambene zgrade. U Kijevu su pogođena tri stambena bloka. Pola glavnog grada je bez struje. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski je još prošle sedmice upozorio građane da Rusija planira „ponavljanje masovnih napada“ na ukrajinsku infrastrukturu ciljajući ključne sisteme kao što su trafostanice, osigurači i dalekovodi. Time je zemlja prisiljena da zaustavi izvoz električne energije u EU. Vlada je poručila ljudima da smanje potrošnju električne energije kako bi „smanjili opterećenje mreže”.

Ukrajinski sistemi protivvazdušne odbrane su oborili 70 projektila, po riječima vladinih funkcionera. Brojni snimci presrijetanja ruskih raketa, koji su objavljeni na društvenim mrežama, potvrđuju da protivvazdušna odbrana ima nekog uspjeha. Uskoro se očekuje i dolazak američkih i NATO sistema protivraketne odbrane pa i to može biti jedan od razloga zašto je Rusija požurila sa napadima.

Napadi su bili toliko veliki da su čak izazvali nestanak struje u susjednoj Moldaviji. Zamjenik premijera Moldavije Andrei Spinu napomenuo je da je dalekovod Isaccea-Vulcanesti automatski isključen kao sigurnosni mehanizam. To je izazvalo nestanke struje širom zemlje, uključujući i glavni grad Kišinjev u kome su i trolejbusi prestali da rade. Moldavija se do sada najviše oslanjala na uvoz jeftine struje iz Ukrajine kao i iz pobunjene pokrajine Transnjistrije koja je pod ruskom kontrolom. Moldavija sama proizvodi svega 30 odsto potrebne električne energije. Kao alternativa ostaje uvoz iz Rumunije koji je osjetno skuplji.

Posljednji napadi dogodili su se samo nekoliko dana nakon što su se ruske trupe povukle iz Hersona, glavnog grada istoimene oblasti koja je nedavno na fingiranom referendumu priključena Rusiji. Ranije je ruski diktator Vladimir Putin objavio da Herson „zauvijek ostaje u Rusiji“. Ruska armija je nakon povlačenja, po do sada ustaljenom obrascu, ostavila pustoš, leševe civila i masovne grobnice. Povlačenje iz Hersona na lijevu obalu Dnjepra predstavlja veliki vojni poraz Moskve i značajan podsticaj Ukrajini čiji predsjednik je ubrzo došao u posjetu oslobođenom gradu. Rusija je do sada na svaki poraz svojih trupa na bojnom polju odgovorila odmazdom nad civilima i civilnom infrastukturom.

Na samitu G20 zemalja u Indoneziji, svjetski lideri su čestitali Ukrajini na nedavnim vojnim uspjesima. Međutim, većina zapadnih političara i vojnih stručnjaka ne vidi kraj rata. Uprkos gubitku desne obale Dnjepra, Harkovske oblasti i dijelova Donbasa na sjeveru, Rusija i dalje drži veliku teritoriju pod okupacijom. Trenutno se ruska armija ukopava na liniji kontakta u očekivanju zime. Američki načelnik generalštaba general Mark Majli je skoro izjavio da su male šanse Ukrajine da postigne odlučujuću pobjedu u kratkom roku. Majli je upozorio da Rusija još ima značajnu borbenu moć uprkos neuspjesima na bojnom polju i haosa sa mobilizacijom koja je navodno „uspješno završena“.

Ukrajinski vanjski ministar Dmitro Kuleba je na Twitteru za sada isključio mirovne pregovore navodeći da ruski projektili uništavaju ljude i infrastrukturu širom zemlje. Kuleba je pozvao da se prekine sa sugestijama da treba prihvatiti ruske ultimatume radi postizanja mira rekavši da se sadašnji „teror može zaustaviti samo snagom našeg oružja i principa”. Američki predsjednik je ponovio da neće stupiti u bilo kakve pregovore s Rusijom bez učešća Ukrajine i da dolazi u obzir samo ono rješenje koje je prihvatljivo i Ukrajincima.

Zelenski se obratio samitu G20 (dvadeset najvećih ekonomija svijeta) putem video poziva svega nekoliko sati prije napada rekavši da je Ukrajina spremna za mir, „ali mir za sve svoje teritorije“ te da će nastaviti oslobađanje svoje okupirane zemlje.

Ukrajina i njeni saveznici ističu da ciljanje civilne infrastrukture predstavlja ratne zločine, posebno kako se približava zima. Zelenski je ranije istakao da je ruski cilj „sijanje panike i haosa“ u što većim razmjerama. Rat se nastavlja.

 Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

KO SVE RADI I ZA KOJE STRANE SLUŽBE: Špijunski Monti Pajton u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

U fokusu sjednice skupštinskog Odbora za bezbjednost bila je nedavna akcija ANB-a sa „zapadnim partnerskim službama“ u kojoj su navodno uhapšeni brojni ruski špijuni. Javnost nije čula ime nijednog ruskog „špijuna“ osim penzionisanog službenika Radomira Sekulovića koji je navodno bio šef ruske mreže u Crnoj Gori zajedno sa svojim kumom. Oni su umjesto špijunaže optuženi za nedozvoljeno držanje pištolja i nekoliko metaka. Pojedini mediji su prenijeli „pouzdane informacije iz ANB-a“ da je Sekulović „sve priznao“ pa ga zbog toga nisu optužili. Sekulović je to negirao

 

Da su špijunaža i veze sa stranim obavještajnim službama cijenjen posao u Crnoj Gori se znalo još od turskih vremena. Mnogim Crnogorcima je godilo da došapnu sultanu, veziru, ruskom caru, austrijskom ćesaru i domaćem knjazu šta se radi kod kuće. Kasnije je to bio srpski kralj i na kraju Tito. Iako su Crnogorci kao narod činili svega 2,5 odsto stanovništva Jugoslavije udio crnogorskih kadrova u bezbjedonosnim službama sa činom generala i pukovnika postratovske Titove Jugoslavnije je bio skoro desetostruko veći. Kada je došlo do raskida sa Staljinom desila se  velika sječa crnogorskih kadrova jer su se mnogi svrstali na stranu Rusije uzdajući se  u njenu snagu. Zloglasni logor na Golom otoku primio je disproporcionalno veliki broj Crnogoraca, od kojih su mnogi završili tamo na osnovu lažnih dojava u vremenu takmičenja ko će više prijaviti „narodnih neprijatelja“. Žig Golog otoka je ostavio dubok trag na nacionalno biće Crne Gore u narednim decenijama.

Stigma agentura i ko je čiji se ponovo uveliko vratila sa „antibirokratskom revolucijom“ koju su iznjedrile srbijanska UDBA pod Slobodanom Miloševićem i Kontraobaveštajna služba JNA (KOS). Na prijesto su postavljene marionete u liku Momira Bulatovića, Mila Đukanovića i Svetozara Marovića. Na valu velikosrpskog nacionalizma i ratnog požara zlokobni trojac je proganjao sve što je zapadno i liberalno. Novinari, aktivisti za ljudska prava, borci protiv mafije i korupcije i opozicionari su redovno dobijali etikete saradnika CIA-e, MI-6 i BND-a dok su Srbija, Rusija i Kina bile uzor.

Sada je, deklarativno, situacija za Demokratsku partiju socijalista (DPS) i njenog vođu obrnuta. Svuda se vidi „maligni uticaj“ Rusije i Srbije a borba protiv tih maligniteta se vodi zajedno sa „partnerskim službama“ – istom CIA-om, BND-om i drugim nekadašnjim „neprijateljima srpstva i Crne Gore“. Za Komunističku partiju Kine (KPK) je ostao pijetet i od strane predsjednika Đukanovića i od strane njemu opozicionog Demokratskog fronta (DF) koji su poslali čestitke sa hvalospjevima i srdačnim željama komunističkom vođstvu tokom nedavnog Kongresa KPK na kome je spektakularno fizički udaljen bivši vođa partije.

Sjednica skupštinskog Odbora za bezbjednost od 28. oktobra na kojoj su saslušani nedavno smijenjeni direktor Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB) Savo Kentera i razriješeni vanjski ministar Ranko Krivokapić je dostini ličila na nastavak kultnog humorističkog filma Balkanski špijun.

U fokusu je bila nedavna akcija ANB-a sa „zapadnim partnerskim službama“ u kojoj su navodno uhapšeni brojni ruski špijuni „koji se broje u desetinama“ po riječima Krivokapića na javno prenošenoj sjednici Vlade u vrijeme akcije. Na kraju je ispalo da se tresla gora a rodio miš. Javnost nije ni vidjela ni čula ime niti jednog ruskog „špijuna“ osim penzionisanog službenika Krivokapićevog ministarstva Radomira Sekulovića koji je navodno bio šef ruske mreže u Crnoj Gori zajedno sa njegovim kumom. Oni su umjesto špijunaže optuženi za nedozvoljeno držanje pištolja i nekoliko metaka, a pojedini mediji su prenijeli „pouzdane informacije iz ANB-a“ da je Sekulović „sve priznao“ pa ga zbog toga nisu optužili. Sekulović je to negirao.

Mediji su još objavili  da je od 28 osoba kojima je zabranjen ulazak u Crnu Goru i nekoliko srbijanskih državljana. Radi se prevashodno o Vladimiru Božoviću, ambasadoru Srbije u Crnoj Gori koji je proglašen nepoželjnim u zadnjim danima Vlade Duška Markovića, Vladimiru Mandiću, bivšem srpskom rukometašu i reprezentativcu, Danetu  Šijanu, proslavljenom rukometnom golmanu nekadašnje reprezentacije Srbije i Crne Gore. Na listi su navodno i crkvena lica – protojerej stavrofor Velibor Džomić, bivši paroh Podgorički i koordinator Pravnog savjeta Mitropolije crnogorsko – primorske (i rado viđen gost kod Đukanovićevih tajkuna) i arhimandrit Danilo, iguman manastira Dajbabe. Na kraju se navodi i ime Bratislava Stojiljkovića vlasnika Adria Management Services (Adria MS) i predsjednik Upravnog odbora Adria-Jadran medijske grupe. Mimo ovoga i šest službenika Ambasade Rusije u Podgorici su protjerani, pa se osoblje svelo na ambasadora i otpravnika poslova.

Predsjednik Odbora za bezbjednost i jedan od lidera Demokratskog fronta (DF) Milan Knežević je akciju Đukanovićevog Kentere na Odboru nazvao „srbofobijom, targetiranjem čitavog naroda i sveštenika“ te je optužio Kenteru da je „registrovani agent CIA-e“. Knežević je istakao da „ako je nekog trebalo da uhapsite i ispitate, to je Milan Roćen, jer je on glavni ruski čovjek u Crnoj Gori“. Njegov stranački kolega Andrija Mandić je ponovio optužbe o „registrovanim agentima tajnih službi“, da „špijuni stranih zapadnih službi postavljaju moralne etalone“ i da „u ambasadama tačno znate punktove koji djeluju (obavještajno)“.

Krivokapić je optužio Kneževića da „radi po nečijem nalogu“, aludirajući na zvanični Beograd i Kremlj, dok je Danijel Živković iz DPS-a rekao da se Kenterinom „akcijom“ zapravo „prekida lanac ruske špijunaže u CG“ i pitao Kneževića da li dobija ikakve instrukcije iz Beograda.

Knežević je odgovorio da onaj koji tvrdi da on radi za strane interese „laže kao pas“ i da je „nesoj i fukara“.

Bivši direktor ANB-a je na početku rekao da je njegov pokojni otac podigao crkvu Sv. Save u Paštrovićima dok je on lično išao u crkvu kad drugi nisu dodavši da „oni koji ne žele da poštuju ovu državu, institucije sistema, ne žele dobro ovoj državi, oni ovdje nemaju šta da traže“. Kentera je objasnio da su „sva lica sa razlogom stavljena na listu… i to su stvari koje nisu rađene ad hoc“. Onda je Kentera, isto kao i Krivokapić na njegovom Twitter nalogu, pokušao povezati njegovu smjenu sa udarom na rusku špijunsku mrežu jer „smo počeli sa raščišćavanjem strane agenture ali smo u tome prekinuti“ i da je „indikativno da u jeku akcije“ bude smijenjen.

Kentera je dugo kao predsjednik Atlantskog saveza Crne Gore često bio viđen u društvu američkih i drugih zapadnih diplomata i zvaničnika Alijanse kao i da je njegova organizacija radila na propagiranju ulaska u NATO. ASCG je dobio i izdašnu donaciju za osnivanje Digitalnog forenzičkog centra (DFC) koji je trebao biti u službi borbe protiv malignih uticaja i da promoviše zapadne vrijednosti. Međutim, DFC je sredinom septembra 2021. objavio detaljnu studiju Uloga Rusije na Balkanu – Slučaj Crne Gore. U studiji, koja je prevedena i dijeljena stranim diplomatama od strane DPS funkcionera i čiju je kopiju na sjednici Odbora pokazao lider DF-a Mandić, DFC se „studiozno“ bavio ruskim malignim uticajem u Crnoj Gori tako što se temeljno oslanjao na DPS partijska saopštenja i navode nekadašnjeg KOS-ovog operativca i kasnijeg glavnog specijalnog tužioca Milivoja Katnića.

Studija DFC je  „studiozno“ izbjegla pomenuti bilo kakve veze Đukanovića i DPS-a sa ruskim službama, mafijom i oligarsima i njihovoj velikoj zasluzi što je Crna Gora postala „suverena“ država po uzoru na Putinovu Rusiju. Studija je pomenula sporazum Kneževićeve Demokratske narodne partije o saradnji sa Putinovom Jedinstvenom Rusijom preskočivši da je DPS još 2011. potpisao isti strateški sporazum sa Putinovom strankom kojeg se nikada nije odrekla. Tada je DPS-ov Rajko Kovačević izjavio „da DPS ne prepoznaje tu partiju kao diktatorsku, Jedinstvena Rusija je partija koja ima od 315 od 450 deputata u ruskoj Dumi i mi smo prava adresa za razgovor i ostvarivanje strateških saradnji i interesa koje želimo u razvoju naših odnosa”. DFC se nije osvrnuo ni na veliki broj izvještaja State Deparmenta o pranju ruskog novca u Đukanovićevoj „državi“ i instaliranju ruskih obavještajaca u institucije sistema. Ni riječju nije pomenuta pohara Crne Gore od strane KGB-FSB „investitora“ u KAP-u, Željezari i hotelima na primorju sve uz blagoslov tobože evroatlantske DPS vlasti.

Interesanto je i da su sve To Be Secure (2BS) konferencije Atlantskog saveza održavane u Hotelu Splendid čiji je osnivač i većinski vlasnik general i bivši direktor KGB/FSB-a Viktor Ivanjenko što se bez problema može utvrditi uvidom u Registar privrednih subjekata (CRSP) i na šta je ranije ukazivao lider Pokreta za promjene Nebojša Medojević. Državni službenik sa platom i glavni obavještajac Rusije koji je postao vlasnik lanca hotela u Crnoj Gori i Španiji je izgleda nešto potpuno normalno za Kenterinu NVO i što se takođe ne pominje u DFC Studiji, pogotovo kad se zna da su glavni posjetioci hotela iz istog kriminalnog i obavještajnog miljea. Možda je to i razlog potpune šutnje zapadnih ambasada i ministarstava na smjenu Kentere, Krivokapića i Raška Konjevića. U razgovorima za Monitor nekoliko diplomata iz starih članica Alijanse vide da glavi ruski uticaj u Crnoj Gori se i dalje ostvaruje preko ljudi iz najbližeg okruženja predsjednika države „jer se unosne veze sa ruskom mafijom i službama ne prekidaju tek tako uprkos slatkorječivoj retorici“.

Da je DPS prava adresa za razgovor i stratešku saradnju i da DF prije ima ulogu „korisnih idiota“ (po KGB terminologiji) indirektno je priznao i Andrija Mandić na sjednici Odbora rekavši da „dok smo mi vodili najveću bitku za očuvanje zajedničke države, znate ko je podržao nezavisnu Crnu Goru? Upravo ti (ruski) partneri Milana Roćena“ dodavši da DPS-u „nije smetalo što su pomogli da naprave nezavisnu Crnu Goru… imate telefonske razgovore, svo to postoji i onda vi sada poptuno bezgrešni počnete optuživati nas“. Andrija Mandić je implicitno priznao da dok je trajalo suđenje za tzv. državni udar da su zapravo srpske službe aktivno pomogle Đukanovićev i Katnićev narativ.

Mandić je ulogu Roćena uporedio sa ulogom Titovog glavnog obavještajca Ivana Steva Krajačića rekavši da su „nakon Krajačićeve smrti došli ruski agenti da razduže njegovu radio-stanicu kojom se redovno javljao Moskvi − to što je bio Stevo Krajačić za Titovu Jugoslaviju to je vaš Milan Roćen za Crnu Goru“.  Roćen je, po Mandićevim riječima, „glavni protagonist ove (Kenterine) vrijednosti“ sa kojim  „juri i vitla za navodnim ruskim agentima po CG, tako da te duple igre, te dupljake, triplake ta svakakva čuda koja se dešavaju u službama bezbjednosti“ se treba čuvati jer su to osobe „koje su danas spremne da budu jedno, sjutra drugo  a preksjutra treće“. Mandić je otkrio i kako je išlo druženje sa stranim diplomatama uoči izbora u avgustu 2020. godine rekavši da  je „nosilac naše liste jedva dočekao da utrči u američku ambasadu i pita šta treba da radi“.

Miloistički i prosrpski mediji u Crnoj Gori su glasno odćutali prozivke na račun glavnog savjetnika predsjednika Đukanovića Milana Roćena (ujedno i neformalnog ministra dvora) kao osobe koja je stvarni šef ruske agenture u Crnoj Gori i pretpostavljeni Radomiru Sekuloviću. DPS mediji ćute o vezama sa Rusijom dok prosrpskim portalima teško pada činjenica da voljeni Putin više voli Mila nego crnogorske Srbe. Tužilaštvo se do sada takođe nije oglašavalo na direktne prozivke premijera Dritana Abazovića i lidera DF-a protiv Roćena i njegovog šefa.

Trag ljubavi

Uprkos strateškoj orijentaciji Crne Gore, odnosi sa Rusijom će uvijek biti među glavnim pravcima naše strateške vanjskopolitičke strategije. Niko ne može da zamijeni mjesto Rusije – ni Evropska unija ni NATO. Ovo nisu prazne riječi – Milan Roćen (RIA Novosti 2007. god.)

Jovo MARTINOVIĆ

 

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo