Povežite se sa nama

INTERVJU

Eugen Jakovčić, medijski koordinator u Documenti – Centru za suočavanje s prošlošću iz Zagreba:Kao da živimo u devedestim

Objavljeno prije

na

Premijer Plenković na domaćem terenu gubi kontrolu i u ovom trenutku analitičari odbrojavaju početak njegova kraja na čelu Vlade i HDZ-a. Predsjednica Grabar Kitarović je balkanska verzija Marine Le Pen

 

 

MONITOR: Hrvatska danas kao članica Evropske unije?

JAKOVČIČ: Kada govorimo o nizu tema u vezi stanja ljudskih prava u Hrvatskoj, ako izuzmemo rat i ljudska stradanja, kao da živimo u devedesetima, što najbolje oslikava stanje društva u Hrvatskoj nakon ulaska u EU. To je prilično frustrirajuće za sve naše građane i građanke. No, nadu ulijevaju posljednji prosvjedi koji signaliziraju da se svi ipak ne mire s takvom sudbinom. Vrlo jasno je na nedavnim prosvjedima u Zagrebu odaslana poruka da se više ne želi trpjeti obiteljsko nasilje i u tom kontekstu nefunkcioniranje dijelova sustava koji trebaju štiti žene i djecu. Ohrabrujuće je da se u ovom trenutku odvija jedan od jačih medijskih udara na aktualnu vladu premijera Plenkovića, gdje se gotovo kao na traci razotkrivaju korupcijski skandali većeg broja ministara, tako da je premijer prisiljen na rekonstrukciju gotovo cjelokupne vlade da bi se uopće održao na vlasti do kraja mandata.

MONITOR: Kakvo je Vaše mišljenje o hrvatskoj vlasti na čelu sa predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović i premijerom Andrejem Plenkovićem?

JAKOVČIČ:Premijer Plenković odlično se snalazi u Bruxellesu, ali na domaćem terenu gubi kontrolu i u ovom trenutku analitičari odbrojavaju početak njegova kraja na čelu Vlade i HDZ-a. Pola ministara je pred smjenom zbog pritiska javnosti i medija, uslijed teških korupcijskih afera. Nedavni EU izbori za HDZ su završili jako loše, turistička sezona je u podbačaju, tako da slijedi malo duža politička agonija jer od izlaska na izbore neće biti ništa, s obzirom na to da to ne odgovara u ovom trenutku HDZ-u, jer je rejting HDZ-a tako loš da bi ih čak i slabi SDP pobijedio.

Predsjednica , koja vjerujem stoluje posljednje mjesece na funkciji pred predsjedničke izbore u prosincu, je jedna od skandaloznijih pojava u hrvatskoj politici od devedesetih do danas, a nije da se nismo svega nagledali. Njezine šokantne izjave o migrantima ovih dana vrište s naslovnica svjetskih medija. Naime, predsjednica Kolinda Grabar Kitarović nedavno je za švicarski radio izjavila da je „potrebno malo nasilja kada provodite pushback“. Tom je izjavom de facto javno priznala korištenje sile prema migrantima. Njezinim skandalima nema kraja, ona je balkanska verzija Marine Le Pen.

MONITOR: Hrvatska se tvrde analitiari olako odrekla svog antifašizma…

JAKOVČIČ:Vatikan, pa čak i Austrija, s teškim nasljeđem nacističke kolaboracije, u posljednjih nekoliko mjeseci otvoreno su se usprotivili Hrvatskoj u vezi njezinog otvorenog koketiranja s ustaštvom. Hrvatska se kao niti jedno društvo u Europi olako odrekla svog antifašizma predvođenog komunistima, Titom i partizanima. To je nasljeđe devedesetih i jedan od glavnih krivaca za to je Franjo Tuđman, da apsurd bude veći, Titov general i partizan. Mi tjednima na javnom medijskom servisu pratimo vrlo problematične dokumentarne uratke u kojim se negiraju činjenice u vezi NOB-a i istinskog otpora ustašama i fašistima.

O sofisticiranim pokušajima revizionizma govori i podatak da se u Zagrebu planira podignuti spomenik žrtvama Holokausta, na što je reagirala Antifašistička liga RH, čiji sam glavni tajnik. Mi u Ligi smatramo da je najavljeno podizanje spomenika žrtvama Holokausta u Zagrebu licemjerno jer se time prije svega krivnja za pogrom nad Židovima u NDH želi prebaciti na naciste, premda je većina stradala u ustaškim logorima. Stoga smo predložili da se umjesto posvete kako se sada odlukom Grada Zagreba planira obilježiti spomenik, “Spomenik žrtvama Holokausta”, na spomeniku postavi natpis na kojem bi pisalo “Žrtvama ustaškog režima” i to na latinici, te na jezicima i pismima zajednica žrtava, ćirilicom, jidišem i romskim jezikom.

MONITOR: Danas na ex jugoslovenskim prostorima nacionalistički govor nadjačava govor o pomirenju bez koje nema prosperitetne budućnosti…

JAKOVČIČ: Mi na ovim prostorima živimo ne-rat, odnosno negativni mir, znači odsustvo nasilja, ali bez slobode i pravde. Na djelu je nacionalistički govor i tu nema objektivne analize prošlosti. Teško je  očekivati da naša društva doista prispiju u poratno doba. U ovom trenutku veliku šansu za pomirenje na temelju bezuvjetnog prihvaćanja činjenica i patnje drugih, a ne samo naših, ima inicijativa za REKOM, koju godinama guraju organizacije civilnog društva s prostora nekadašnje države.

MONITOR: Revizionisti u našem regionu uspješno rehabilituju ustaške i četničke ideologije, a jača i fašizacija evropskih i naših društava….

JAKOVČIČ: Pučka pravobraniteljica Hrvatske Lora Vidović upozorila je nedavno da relativizacija zločina NDH narušava temeljne vrijednosti Ustava, a izostanak reakcija otvara prostor mržnji. Njezin je zaključak kako su pojave negiranja karaktera NDH i razmjera zločina ustaškog režima, isticanja simbola u javnom prostoru ili korištenje sintagmi kojima se prema njemu izražavaju simpatije, u hrvatskom društvu toliko učestale, da su gotovo prešutno prihvaćene. Lora Vidović traži hitno uvođenje obvezatnog obrazovanja iz ljudskih prava u sve nastavne planove i programe, osobito kad je riječ o pravu na jednakost i zabrani diskriminacije.S druge strane, Ministarstvo znanosti i obrazovanja izigralo je proceduru te školama i nastavnicima nametnulo novi prijedlog kurikuluma povijesti, koji određuje nastavu tog predmeta u osnovnim školama i gimnazijama. Zločini u NDH, kao i oni počinjeni u Hrvatskoj 90-ih, u ovom kurikulumu nisu spomenuti, što odaje dojam da su namjerno izostavljeni. U dijelu vezanom za Drugi svjetski rat izbjegava se riječ Holokaust i genocid kada su u pitanju ustaški zločini, a nije navedeno tko je to osmislio te provodio politiku terora.

MONITOR: Čime se trenutno bavi Documenta?

JAKOVČIČ:Documenta od 2009. godine provodi istraživanje Dokumentiranje ljudskih gubitaka u Hrvatskoj 1991.-1995. To je naša ključna i najvažnija misija. Glavni cilj istraživanja je zaustavljanje političkih i ideoloških manipulacija žrtvama rata u RH kroz stvaranje dostupnog i provjerljivog poimeničnog popisa svih poginulih i nestalih s njihovim osnovnim identifikacijskim podacima te načinima stradanja. Procjene koje dolaze iz različitih znanstvenih i stručnih izvora govore o 18 do 20 tisuća stradalih državljana RH. Trenutno imamo registrirano 17215 žrtava. Jako se trudimo, gotovo na dnevnoj bazi komuniciramo naše podatke i činjenice do kojih dolazimo s javnošću. Ali još ne uspijevamo snažnije zaustaviti sve te manipulacije, što ne znači da trebamo odustati.

MONITOR: Kako kao novinar ocjenjujete današnju medijsku scenu u Hrvatskoj?

JAKOVČIČ: U ovom trenutku u Hrvatskoj egzistiraju 1163 aktivna sudska predmeta protiv novinara i medija, što jasno govori o snazi pritiska na medije i prilično manjkavom shvaćanju onoga što bi trebala biti uloga novinara i medija u demokratskom društvu.

MONITOR: Devetog jula obilježena je 70. godišnjica Golog otoka, kako  mnogi tvrde najozloglašenijeg zatvora u bivšoj Jugoslaviji…

JAKOVČIČ:I ove godine, kao i ranijih, Documenta je u suradnji s udrugom Goli otok “Ante Zemljar” organizirala komemoraciju, želeći prije svega podsjetiti javnost na golootočke logoraše i sve žrtve političkog nasilja u Hrvatskoj, Jugoslaviji i Istočnoj Europi tijekom razdoblja Informbiroa. U tom komemoriranju smo prilično usamljeni, a odnos Hrvatske spram ovih žrtava ponajprije se ogleda u poraznoj činjenici da se uporno izbjegava osnovati memorijalni centar u spomen na sve one koji su na Golom otoku patili i stradali. Posebno zabrinjava podatak da je 31. svibnja ove godine završio period preventivne zaštite lokaliteta, a da odluka Ministarstva kulture o trajnoj zaštiti lokaliteta još nije donesena. Na otoku se nalaze table s netočnim i nepotpunim podacima o logoru. Danas svjedočimo, kada govorimo o golootočkim žrtvama, drugom dijelu njihove tragedije, koji upravo nastupa raspadom Jugoslavije, gdje nekada prešućene i zatajene žrtve postaju nekonvertibilne današnjim vlastima, što predstavlja jasan znak da smo još necivilizirana zemlja, iako nominalno pripadamo EU koja podrazumijeva razuman odnos prema prošlosti.

 

Insitucionalni linč

MONITOR: Jesu li u pravu oni koji tvrde da je atmosfera linča postala normalna u Hrvatskoj, naročito nakon ulaska u EU?

JAKOVČIČ: Ako predsjednica Republike predstavniku jedne od najbrojnijih nacionalnih manjina šalje u javnom pismu poruku kako bi trebali paziti što govore, misle i pišu, ne samo on i njegovi sunarodnjaci, već i novine čiji je Milorad Pupovac izdavač (Tjednik Novosti), onda imamo institucionalni linč kojeg producira sam vrh vlasti što je, složit ćete se, velik problem za sve građane i cjelokupno društvo. Inače, linč o kojem govorite vrlo je jasno usmjeren ciljano prema manjinama, a tu su Srbi uvijek zgodna i pogodna meta. Politički krugovi povezani s predsjednicom i Katoličkom crkvom nedavno su pokrenuli inicijativu da se saborskim zastupnicima manjina ograniče prava kod glasanja o nekim pitanjima u parlamentu, kao i da se smanji broj manjinskih zastupnika. Također, isti krugovi kroz referendumske inicijative vršili su pritisak da se ne ratificira Istanbulska konvencija koja žene i djecu štiti od nasilja.

 

Crnogorci najbrojniji golootočani

MONITOR: Sigurno Vam je poznato da je po zvaničnim podacima najviše zatvorenika bilo iz Crne Gore (21,5 odsto) u poređenju sa brojem stanovnika …

JAKOVČIČ: U do sada najvažnijoj i najsveobuhvatnijoj studiji o Golom otoku, nedavno objavljenoj knjizi Martina Previšića “Goli otok”, znanstvena istraživanja potvrđuju najveći udio Crnogoraca među golootočkim logorašima u odnosu na udio u ukupnom broju stanovnika tadašnje Crne Gore. Upravo taj podatak u vezi etničke strukture logoraša Golog otoka i njihovog broja daje odgovor na pitanje zašto golootočke žrtve danas nisu prihvatljive vlastima u Zagrebu. Imate vrlo zanimljiv povijesni revizionistički smjer: od mnogih danas u Hrvatskoj, gdje se uz pomoć Katoličke crkve pokušava komemorirati sve one Hrvate koji su na Golom otoku boravili u sklopu kazneno popravne ustanove kao sitni kriminalci, a namjerno se zaboravlja logoraše unutar logora Goli otok koji je služio UDBA-i za preodgoj političkih zatvorenika.

Najvažnije je danas u službenoj hrvatskoj politici Goli otok prikazati kao sliku i priliku ne samo prvih deset godina Jugoslavije, dijelom totalitarističke i autoritarne, već kao ključne karakteristike cijelog perioda trajanja te države. U toj, prije svega etnocentričkoj perspektivi naravno da ne postoje logoraši iz drugih dijelova bivše države, o članovima partije i vojske Jugoslavije da i ne govorimo, već se traže isključivo Hrvati kao žrtve Jugoslavije, a svi ostali nam nisu konvertibilni.

                            Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA: Izbori su ključ za stabilnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije dobro što su predsjednički izbori raspisani bez Ustavnog suda, jer je on nadležan za sudsku kontrolu izbornog postupka od momenta raspisivanja izbora. Smatram i da je očigledan promašaj što istovremeno nisu raspisani i vanredni parlamentarni izbori, oni su ključni za stabilnost

 

MONITOR: Najave restriktivnih mjera Crnoj Gori zbog institucionalne krize izostale su nakon sjednice Savjeta za vanjsku politiku SE. Ipak, čule su se ocjene da je Crna Gora „rak rana“, Gabrijel Eskobar definisao je stanje u zemlji kao „institucionalni kolaps“.  Kako to komentarišete?

GORJANC PRELEVIĆ: Sadašnja nestabilna situacija u Crnoj Gori ne odgovara ni Evropskoj uniji ni SAD-u, kao što ne odgovara ni njenom stanovništvu. Crnogorske političke partije i pojedinci aktivno doprinose toj nestabilnosti uz providne politikantske izgovore. Pravo pitanje je za što i za koga oni to rade, da li male partije samo grčevito drže nelegitimnu vlast, a velike se samo plaše izbora ili svi rade za neke strane faktore kojima odgovara poraz Crne Gore kao ozbiljne države.  EU je u Crnu Goru, kao najozbiljnu kandidatkinju za članstvo, već mnogo investirala. Nestabilna država nikako ne odgovara ni SAD-u ni drugim članicama NATO-a, jer ih užasava problem u sopstvenim redovima. Iako ove međunarodne organizacije gledaju istini u oči, koju su njihovi predstavnici i saopštili, još se nadaju proviđenju izbora crnogorskih državnih organa najkasnije tokom februara, i, u perspektivi, uspostavljanju stabilne vlasti s jasnim evropskim i evroatlantskim kursom.

MONITOR: Da li je u zemlji institucionalni kolaps?

GORJANC PRELEVIĆ:  Jeste, zato što nije normalno da Ustavni sud praktično ne funkcioniše, da Vrhovni državni tužilac nije izabran već tri godine, predsjednik Vrhovnog suda već dvije godine, tri člana Sudskog savjeta nisu izabrani već petu godinu, drugim rečima, vrh pravosuđa je u produženom v.d. stanju, uostalom kao i Vlada. Da ne zaboravimo da i predsjedniku države ističe mandat, i da je moguće da sadašnja predsjednica Skupštine preuzme i tu funkciju kao v.d., ako, na primjer, dođe do izbornog spora oko izbora predsjednika, a Ustavni sud ne bude osposobljen da ga reši. Za zemlju koja je istovremeno na ivici bankrota i sa izraženim nacionalnim i verskim podelama ovo je izuzetno veliki problem. Igraju se vatrom svi koji zbog svojih 5 minuta vlasti održavaju i produbljuju ovu krizu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA I KOMENTATOR IZ HRVATSKE: Vječno pitanje – gdje je crta preko koje i legitimna obrana postaje agresija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Onaj ko izumi metodu i tehniku zaustavljanja rata bez upotrebe sile bio bi spasilac ili spasiteljica čovječanstva

 

MONITOR: Dinamika „kohabitacije“ u hrvatskom državnom vrhu, dovela je nedavno do izjave Andreja Plenkovića da je Hrvatska ozbiljno podijeljena i da je katalizator te podjele u odnosu prema ratu u Ukrajini. Kako da to razumijemo?

DVORNIK: Rat u Ukrajini je Plenkovićeva zgodna priča, jer se tu, gledano površinski nalazi na „strani“ koju  za hrvatsku elitu referentna grupa (SAD i EU) smatra ispravnom. Kada je veći dio opozicijskih zastupnika u Saboru odbio glasati za Vladin prijedlog da Hrvatska daje obuku pripadnicima ukrajinske vojske, to nije učinio zbog toga što bi podržavao Rusiju. Plenković je još prije tog glasanja odao da mu je svejedno kako će prijedlog proći, jer ako i padne, to će mu dati municiju protiv opozicije.

Kad bismo se pitali da li ova razmirica u Saboru i na relaciji Vlada-predsjednik zaista govori o podjeli društva, morali bismo objasniti kako to „podijeljeno“ društvo u ispitivanju javnog mnijenja dvotrećinski odbacuje angažman koji je predlagala Vlada. Opoziciji je smetalo to što se Plenkovićev utjecaj proširio mnogo dalje od HDZ-a, pa ga je na ovom pitanju uspjela osujetiti. Plenković i Milanović ne zastupaju bitno različite, pogotovu ne suprotstavljene koncepcije politike RH, nego se bore za to čiji će utjecaj biti veći i tko će gdje namjestiti svoje ljude. Dovoljno je pogledati što zastupaju u odnosu na BiH pa da otpadnu sve iluzije o principijelnim podjelama.

MONITOR: U jednom intervjuu ste rekli da je u EU „kritična zona“ u zemljama koje su u nju ušle iz perioda socijalizma a koje nemaju dovoljno razvijen politički pluralizam i sklone su autoritarnosti. Hrvatska je bila dio SFRJ-a koja je imala „sopstveni put u socijalizam“. Koliko je to danas čini drugačijom od zemalja nekadašnjeg Varšavskog ugovora?

DVORNIK: I danas bih to zaključio. Pa podsjetimo se što je bio socijalizam – sistematsko gušenje i sprečavanje autonomnih odnosa i razvojnih procesa u društvu. Kako se tu pojavila ta famozna demokracija, kad nije bilo nijednog sloja, nijedne – ako hoćete – klase, nijedne značajne grupacije u usponu? Svima je samo bilo dosta starog režima (pa i samim njegovim akterima), a nije bilo mnoštva raznolikih društvenih snaga koje bi se slagale oko demokracije i vladavine prava kao zajedničke osnove. To nije bila kriza, nego logična posljedica vladajućeg modela. Zbog toga se čak i danas, nakon tri i po decenija, ta društva s mukom i jako sporo odvajaju od autoritarnog vladanja.

Postjugoslavenske su se zemlje razlikovale od drugih postsocijalističkih manje nego što bi se očekivalo. Dapače, veći dio postjugoslavenskih se povijesno vratio unatrag, u etničke ratove. U Jugoslaviji je nacionalistički monizam stalno tinjao, polako rastao, od kraja šezdesetih i sa u početku stidljivom, a onda otvorenom podrškom partijskih vodstava po republikama.

MONITOR: Hrvatska je nedavno ponovo osuđena u Sudu za ljudska prava u Strazburu u vezi sa postupanjem prema migrantima. Od početka rata u Ukrajini i solidarnosti koju zemlje  Evrope pokazuju prema ukrajinskim izbjeglicama, postao je još upadljiviji odnos Evrope prema migrantima iz Azije i Afrike. Koliko to ima veze sa recidivima rasizma, ultra desničarskom propagandom ili vjerskim predrasudama?

DVORNIK: Institucije EU i zemalja članica nisu uvijek popustljive prema takvim sentimentima populacije (i sreća je da ECTHR osuđuje državnu ksenofobiju Hrvatske), ali  već duže ta ksenofobija raste. Ovakve se stvari, s usponima i padovima, događaju već barem pola stoljeća. Globalne ekonomske promjene uključuju prvo doseljavanje radne snage (i populacije bivših kolonija) u razvijenije zemlje, a onda seljenje industrijskih investicija van najbogatijeg dijela svijeta. Tako ni u najrazvijenijim zemljama, pogotovu u onima s nerazvijenom socijalnom državom kakve su SAD, nije zajamčena puna zaposlenost.

Najavljena reindustrijalizacija Evrope mogla bi donijeti nove, interesantne promjene – reindustrijalizacija s drukčijom, ekološki uvjetovanom tehnologijom, materijalima, interakcijom sa živim i neživim okolišem. Nisam siguran koliko su društva koja tako uporno njeguju svoje predrasude sposobna bez većih muka – prije svega za najslabije – probaviti predstojeće promjene.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Poslednji čas za reformu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj pojimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji

 

MONITOR: Pokušaj formiranja vlade sa vama na čelu, propao je. Rekli ste da je teško razumjeti racionalnim putem miniranje svega od strane URA-e i SNP-a. Odgovornost za neuspjeh tog projekta, dakle, vidite na tim političkim partijama?

LEKIĆ:  Činjenice su poznate i tu nemam šta da dodam. Niti želim da se bavim temom zašto su dvije stranke poslije mnogih dogovora, pa i onih potpisanih, odustali od formiranja nove vlade, opredjeljući se za nastavak aktuelne Vlade u ostavci.

Meni ostaje da se zahvalim na povjerenju većine u parlamentu za dodjeljivanje statusa mandatara, za koji se, kao što je poznato, nisam lično kandidovao. A koji sam pokušao da obavim na ozbiljan, javan i demokratski način. I jedino u interesu zemlje. Bez – i to tvrdim –  uplitanja drugih, iz zemlje ili inostranstva.

MONITOR: Formiranje te vlade nije imalo podršku međunarodnih partnera. Vidite li u tome možda razlog?

LEKIĆ: Ne znam, niti su me interesovale moguće igre iza kulisa.

Znam da smo u usvojenom i potpisanom Programskom sporazumu svih stranka nedvosmisleno naveli otvorenost za međunarodnu saradnju, primarno sa Evropskom unijom i spremnost za poštovanje i ispunjavanje svih ugovornih sporazuma sa međunarodnim partnerima.

Iskren da budem nisam ni čuo stav o nepovjerenju iz inostranstva, barem ne ozbiljan, jer bi se to kosilo sa osnovnim načelima međunarodnih pravila. U suprotnom Crna Gora bi i formalno pristala na status protektorata, drugim rječima na svoje samoponištavanje, posebno statusa suverene države.

Uostalom nova vlada nije bila ni formirana, pa bi najava o nesaradnji na neviđeno, bila dodatno apsurdna.

Ako ste mislili na izjave u nedovoljno ozbiljnom, lobističkom, dakle mešetarskom stilu, one su kao takve irelevantne. Mogle su samo nanijeti štetu ugledu zemalja odakle takvi predstavnici dolaze.

Za nas su mnogo značajnije demokratske vrijednosni tih zemalja, proklamovani prijateljski odnosi bazirani na recipročnom uvažavanju – nego što je neko u stilu specijalnih službi ovdje nešto rekao i impresionirao domaće poltrone. I to suprotno važećim demokratskim pravilima koja se poštuju u njihovim državama.

Uostalom dio gostiju je imao razloga i za zabrinutost zbog utiska da su njihovim izjavama najviše bili zadovoljni u Crnoj Gori nosioci hibridnog režima i mafijaško-korupcionaških struktura.

MONITOR:  Koliko će taj, međunarodni faktor biti značajan u formiranju naredne Vlade?

LEKIĆ: Sve zavisi od domaćih aktera koji budu autonomno ili neautonomno sastavljati takvu vladu.

MONITOR: Kako vidite u tom smislu pokušaj formiranja predizbornih koalicija prije određivanja datuma vanrednih izbora? Demokate su ponudile savez Evropi sad, ali i dogovor oko zajedničkog kandidata za predsjedničke izbore raspisane za mart ove godine.

LEKIĆ: Ne smatram da treba da dajem sugestije, još manje upustva drugima kako da se pozicioniraju u daljim političkim procesima. Svako će preuzeti odgovornost za svoje odluke.

MONITOR: I Vas mediji pominju kao jednog od potencijalnih predsjedničkih kandidata?

LEKIĆ: I ja sam to pročitao u medijima.

MONITOR: Jedan dio stranaka vladajuće većine pozvao je da se nastupi sa zajedničkim kandidatom. Koliko je to realno?

LEKIĆ:  Nije rijetka praksa u demokratskim društvima da stranke kandiduju svoje lidere na predsjedničkim izborima. I to je sasvim legitimno. S druge strane, treba koliko je moguće realno sagledavati šanse za uspjeh, i ne priređivati eventualne poklone protivničkoj strani.

MONITOR: Sa evropskih adresa stižu najave mogućeg zaustavljanja evoprskog procesa ukoliko ne bude odblokiran Ustavni sud.  Ko će biti odgovoran ukoliko se taj proces zaustavi?     

LEKIĆ: Takav scenario bi se mogao vidjeti na dva načina: Kao novi čin u anatomiji crnogorske (auto)destrukcije. Ili kao nova i konkretna odgovornost konkretnih aktera koje treba sankcionisati. Mislim na kažnjavanje od strane  građana, prije svega na izborima.

U ovako teškim situacijama kada u  parlamentu nema konsenzusa, kada je vlada u ostavci, kada predsjednik države nije predsjednik svih građana već jedne stranke i gravitirajućih satelita i zato ga ne intersuje opšti interes, već institucionalne blokade – treba vjerovatno sagledati prava i dužnost i preostaloj, trećoj grani vlasti, dakle nazavisnom sudskom sistemu da na neki način zaštiti pravno funkcionisanje države.

MONITOR:  Kako komentarišete nedavni boravak predsjednika Đukanovića u St. Moricu u jeku krize u zemlji, sa novim troškovima, rekordrnim cijenama soba?

LEKIĆ: S jedne strane ništa novo, potvrđuje se kombinacija visokog stepena otuđenja od realnosti i nezaustavljive skorojevićke motivacije provoda po cijenu blamiranja države i materijalnu cijenu na račun crnogorskih građana.

A sve se dešava – kako je zvanično objavljeno – u vremenu tužilačkog izviđaja o jednoj od mnogih Đukanovićevih afera, takozvanog prvog miliona čije problematične zaplete su izgleda i obični građani savladali.

Građanima možda ostaje da preko privatnih provoda predsjednika male i siromašne države savladaju geografsku razliku između St. Tropea i St. Morica. Razliku između ranijeg Đukanovićevog provoda u St. Tropeu, čak sa javnim slikama baškarenja u bazenu sa kumovima i tajkunima, i ovog provoda u St. Moricu sa skupim hotelskim troškovima.

Povodom iste teme zanimljivo je da se boravak u elitnom St. Moricu dešava u vremenu kada Đukanović u Crnoj Gori poziva građane u šumu, organizuje proteste, sve za odbranu države i njenog istorijsko-etičkog dostojanstva. Proteste koji prijetećim porukama idu i ispred tužilaštva, onog koje danas skoro jedini liči na ozbiljnu i autonomnu državnu instituciju.

Istina, neodgvorna i nedovljno transparentna putovanja, sa takođe visokim finansijskim izdacima se ne završavaju sa Đukanovićem i uopšte sistemom koji je stvorio.

MONITOR: Da li mislite na period nove vlasti, poslije 20. avgusta 2020?

    LEKIĆ:  Da, upravo mislim na taj period, jer je sistem neopravdanog, nekontrolisanog trošenja državnog novca  nastavljen.

U svojstvu poslanika i predsjednika Odbora za međunarodne odnose zatražio sam u periodu Krivokapićeve Vlade – dakle u vremenu kada sam još imao posljednje nade ili iluzije o moguće ozbiljnom zaokretu u vođenju državnih poslova –  izvjestaj o putovanjem i troškovima Vlade i ministartava.

Na osnovu onoga što sam dobio, a nisam sve, uočio sam da se nastavila praksa, nedopustive ležernosti, sa zbirom velikih i nepotrebnih troškova, često bez elemenatnih izvještaja.

Uostalom, dio najgorih praksi DPS-a su nastavljene sve do danas, a možda su neke i prevaziđene.

MONITOR:  Kako komentarišete posjete crnogorskih gradonačelnika iz redova Demokratskog fronta Beogradu, te posjetu dvojice ministara proslavi u Republici Srpskoj?

LEKIĆ:  Bez namjere da relativizujem konkretnu temu, jer je ozbiljna, ona je dio mnogo kompleksnijeg pitanja stanja, pa i sistemskog karaktera naša države.

Odavno se dominantan proces uređenja i funkcionisanja  crnogorskog društva odvija, ne u pravcu integrativno-vrijednosne cjeline, već modelu države kao zbira nacija. Sa takozvanim identitetskim bitkama koje se nerijetko i tragikomično pretvaraju u bitke za bolju prošlost, a ne budućnost. Zapravo nastavak tog procesa vodi federalizovanju zemlje, njenoj  državno-duhovnoj dezintegraciji sa svim daljim posljedicama.

Sada smo u fazi kada nijedna etnička grupa ne želi da odustane od svojih nacionalnih centara u drugim zemljama, koje neko otvoreno zove maticama. A sav taj pravac zapravo postaje matica naše duboke državno-političke krize.

Pritom je država bez institucionalnih i personalnih autoriteta, bez autoriteta javne riječi, pa je problem još izraženiji. Tako izlasci zvaničnika iz naše zemlje, kao i ulasci drugih u nju – sve bez pravila, čini zemlju, najblaže rečeno,  nedovoljno ozbiljnom.

Kako vratiti stanje integrisane zemlje, pritom bez asimilacije bilo koje etničke grupe, kako državnu politiku voditi na poznatim pravilima ozbiljnih i uređenih zemlja jeste jedno od najurgentnijh pitanja u našoj državi.

MONITOR: A pojačanu retoriku devedesetih?

LEKIĆ:  Devedesetih se padom Berlinskog zida mijenjao međunarodni sistem, mjenjao unutrašni sistem našeg društva, i što je najteže – ratovima raspadala zajednička država. Ove dramatične oklonosti ne mogu pravdati mnoge teške vrijednosne poremećaje, pa i retoričke, ali negdje u balkanskim istorijama nisu sasvim nepoznate.

Međutim danas 2023. ponavljanje slične retorike mržnje govore o porazu državne politike. Govore o ,,pobjedi” cinične politike podjela, da bi se na podjelma i njenoj primitivnoj retorici, vladalo. I skrenule teme kriminala i korupcije, te ipak ontološke bolesti crnogorskog društva.

MONITOR:  Kako izaći iz političke i institucionalne krize u Crnoj Gori?

LEKIĆ: Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj poimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji.

Uprkos svemu, i dalje smatram da konačno zrelom političkom vlasti, ozbiljnom državnom politikom, nezavisnim institucijama, sve uz pomoć Evropske unije, Crne Gora može ostvatiti svoju veliku društvenu i moralnu reformu.

Utisak je, da je posljednji čas za to.

 

    Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo