Povežite se sa nama

INTERVJU

SNEŽANA ČONGRADIN, NOVINARKA BEOGRADSKOG DNEVNIKA DANAS: Šešelj je paradigma zla ovdašnjeg društva

Objavljeno prije

na

Ruke Vojislava Šešelja su krvave i jasno je da nikada neće i ne mogu biti oprane. Problem je zato što on, kao osuđeni ratni zločinac, i dalje kroz institucije Srbije ima priliku da širi mržnju i utiče na mlade ljude u Srbiji, nastavljajući tu svoju ratno zločinačku propagandu

 

MONITOR: Lider Srpske radikalne stranke Vojislav Šešelj nedavno je na zasjedanju Skupštine Srbije zatražio od Vlade Srbije da u Krivični zakonik uvede odredbu po kojoj bi svaka javno izrečena tvrdnja da je u Srebrenici bio genocid krivično bila kažnjavana. Kako to Vi komentarišete pošto dugo pišete i o genocidu?

ČONGRADIN: Reč je o osuđenom ratnom zločincu, čija se politička karijera u poslednjih trideset godina isključivo bazirala na propagiranju ubistva ljudi druge nacionalnosti i vere. Na njihovom proterivanju iz svojih kuća, huškanju na nasilje nad njima, dakle čistoj ratno-zločinačkoj propagandi. Tako da takav zahtev upućen Vladi Srbije, odnosno vlastima u Srbiji, uopšte ne čudi. Šešeljeva doslednost u ratno-zločinačkoj politici je očekivana, s obzirom na to koliki teret tragedija koje je izazvao nosi na duši. Njegove ruke su krvave i jasno je da nikada neće i ne mogu biti oprane. Problem je zato što on, kao osuđeni ratni zločinac, i dalje kroz institucije Srbije ima priliku da širi mržnju i utiče na mlade ljude u Srbiji, nastavljajući tu svoju ratno-zločinačku propagandu. Što nikada nije lustriran i što mu i pored svih, najtežih grehova, nije zabranjen javni rad.

MONITOR: Šešelj je rekao da je to potrebno, jer se u javnosti dešavaju stvari koje su gore od svih mogućih najcrnjih očekivanja, a kao primjer tog „najcrnjeg“ apostrofirao je Vas zbog teksta u kome ste napisali da je u Srebrenici počinjen genocid, opisujući Vas najpogrdnijim imenima i poručujući da bi takve poslao na dvadeset godina robije. Je li Vas to od njega iznenadilo?

ČONGRADIN: Nisam problem ja. Mene lično ne pogađaju takve kvalifikacije. Problem je što to slušaju i vide žrtve genocida i njihove porodice, odnosno sve žrtve njegove politike. Kao što tome prisustvuju, ponoviću, mladi ljudi u Srbiji, u čijem je interesu da više nikada ne prisustvuju takvom govoru mržnje i nasilju. Jednoj takvoj politici bolesnog, zločinačkog uma. A, naznačimo, i ratno profiterskog. On zarađuje novac od propagiranja ratnih zločina i veličanja genocida. I to javni novac. Reč je o bolesniku, ne zaboravimo, koji je i pozivao na ubistvo premijera Zorana Đinđića, koji je dugo godina bio na plaćeničkom spisku zemunskog klana, okorelih mafijaša, koji su ubili premijera ove države. Dakle, Šešelj je paradigma zla ovdašnjeg društva, a aktuelna srpska vlast, na čijem čelu se nalazi njegov najodaniji politički sin – Aleksandar Vučić –  od njegovih nastupa na, takođe, bolestan način nekako profitira. Zato je Šešelj i danas tu.

MONITOR: Vjerovatno se tako nešto nikad nije desilo ni u jednom parlamentu u svijetu. Da li je na Šešeljeve uvrede i prijetnje neko reagovao od poslanika?

ČONGRADIN:  Nisu reagovali jer oni, pretpostavljam, takođe, kao i ogroman deo javnosti vrlo dobro znaju Šešeljevu ulogu u današnjem političkom trenutku. Upoznati su sa njegovim povlašćenim položajem koji mu upriličava Aleksandar Vučić. Nekoliko dana kasnije, Vjerica Radeta, koja se nalazi na poternici Haškog tribunala, a koju Srbija neće da isporuči, me je, sa svojom koleginicom iz SRS, takođe, napala u Skupštini. Vladajuća SNS je kroz ministarku Zoranu Mihajlović osudila to što sam vređana na rodnoj osnovi, ali, svakako, da i nju nije briga, to što jeste suština problema – brutalno negiranje genocida i dalje vređanje žrtava tog najtragičnijeg čina u srpskoj istoriji. Lakše im je da osude Šešeljeve uvrede na račun mog fizičkog izgleda nego to što ga je inspirisalo na te uvrede.

MONITOR: Šta govori to da je Šešelj, osuđeni ratni zločinac, narodni poslanik?

ČONGRADIN: Da zlo koje iz njegovih usta izlazi odgovara vladajućoj Srpskoj naprednoj stranci.

MONITOR: Izjavili ste da ga nećete tužiti zbog uvreda koje Vam je uputio. Zašto nećete da ga tužite?

ČONGRADIN: Zato što ne verujem u pravosudni sistem i zato što znam da je pod kontrolom Aleksandra Vučića koji, s obzirom na to da je Šešelju dozvoljeno i danas da radi to što radi, ima koristi od takve bolesne i opasne postavke u srpskom parlamentu.

MONITOR: Vi godinama pišete o ratnim zločinima i o suočavanju sa prošlošću. Kako se vlast Srbije odnosi prema tome?

ČONGRADIN: Negiranje, relativizacija do afirmacije. I to nije samo odlika vlasti već i ogromnog dela opozicije u Srbiji. Kao i odlika prethodnih, navodno, demokratskih vlasti. Niko od njih nije ni dotakao proces suočavanja sa ratno-zločinačkom prošlošću, iako, za razliku od aktuelne vlasti, nije direktno bio učesnik u tome.

MONITOR: Koje su dominantne karakteristike medijske scene u Srbiji? Koliko mediji poštuju Kodeks i zakone?

ČONGRADIN: U Srbiji je sve slično na svim nivoima. Fenomen Šešelja u Skupštini Srbiji vidi se i u medijskoj sferi na karakterističan i svojstven način. I tamo radi i uređuje medijski prostor puno malih ili većih Šešelja. A, većina ih je, trenutno, pod kontrolom vlasti. Što opet nije izum i odlika samo današnje vlasti. Isto, možda finije i ne ovako brutalno, bilo je i za vreme prethodnih vlasti.

MONITOR: Kako je predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću, čiji je politički otac Šešelj, uspjelo da pod kontrolom drži većinu medija?

ČONGRADIN: Nasiljem. Postavivši poslušnike, male Šešelje, na urednička mesta. Ti urednici i vlasnici medija potom vrše ogromno nasilje nad novinarima, takođe, običnim ljudima, koji su pod jakim pritiskom propaganda, ali i nametanja nakaradnih i bolesnih političkih i drugih ideja. Jako je teško tome se odupreti. Nisu obični ljudi ništa krivi. Svako od njih bi trebalo najpre da bude pod vanredno olakšavajućim okolnostima da bi saznao, shvatio o čemu je zapravo reč.

MONITOR: Je li tačno da nijedne dnevne novine u Srbiji nisu objavile da je predsjednik Francuske Makron rekao da su Srbija i Kosovo dvije države?

ČONGRADIN: Ne znam. Znam da postoje, ipak, u Srbiji slobodni mediji u kojima rade slobodni, habri i pametni ljudi. Koji su sve vreme na udaru vlasti i koji istrajavaju u profesionalnom pristupu. Malo ih je, ali su jako vredni.

MONITOR: Povodom nedavnog izvještaja Fridom hausa, u kojem se navodi da Srbija više nije slobodna već djelimično slobodna zemlja, premijerka Ana Brnabić rekla je da živi ,,u slobodnijoj zemlji nego prije nekoliko godina“ i da je slobodna zemlja ona u kojoj Vlada brine o građanima na način na koji to čini Vlada Srbije…

ČONGRADIN: Često zvuči kao da premijerka Srbije zaista veruje u ono što izjavi. Ne znam šta je gore da li da je svesna da izmišlja ili da zaista to misli…

 

                                                         Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

VANJA ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA MANS: Kriminal i korupcija ne poznaju zastave, samo interes i profit

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moramo da pokušamo da otkrijemo gdje su završile stotine miliona ili milijarde eura iznesene iz Crne Gore. Pokušaj političkih eksponenata korumpiranih pojedinaca da nas sveopštom kakofonijom skrenu sa tog puta sigurno neće uspjeti

 

Kao rukovodilac Stručnog tima Savjeta moj zadatak je da radim na prevenciji i otkrivanju mogućih slučajeva korupcije na visokom nivou. Taj cilj se ne razlikuje od onoga koji imamo u MANS-u i zato me više nevladinih organizacija i predložilo za taj posao na javnom konkursu objavljenom krajem prošle godine, kaže Vanja Ćalović-Marković u razgovoru za Monitor, koji započinjemo pitanjem koliko je njen angažman u Stručnom timu Nacionalnog savjeta za borbu protiv korupcije (ne)spojiv sa angažmanom u civilnom sektoru, odnosno, u MANSU.

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: S druge strane, velika je razlika u metodama koje može da koristi jedna NVO  u otkrivanju visoke korupcije, posebno u situaciji kada brojni zakoni i dalje propisuju ogromna ograničenja pristupa informacijama, u odnosu na Stručni tim Savjeta. Podaci koji spadaju u lične, kao i poreske, carinske i druge službene tajne, ali i podaci označeni stepenom tajnosti, odnosno državne tajne, su nakon pribavljanja dozvola dostupni Savjetu, ali ne i predstavnicima civilnog društva. Upravo ti podaci su neophodni da bi se pratili tragovi novca u slučajevima visoke korupcije, kroz intenzivnu međudržavnu saradnju, u koju NVO ne mogu biti uključene. I to je bio moj ključni motiv da konkurišem za ovu poziciju.

MONITOR: Cijenite, dakle, da Vaše postavljenje ne veže ruke ni Vama ni MANS-u?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Moje postavljenje ne može biti prepreka radu MANS-a, niti meni rad organizacije može praviti problem u Stručnom timu jer su u pitanju veoma različite metode rada. Rad MANS-a i Savjeta se dopunjuju, ali se između njih ne može staviti znak jednakosti.

Podsjetiću vas da su mene i prethodne Vlade, a i Skupština, imenovale na pozicije od značaja za borbu protiv korupcije. Tako sam bila član Nacionalne komisije kojom je predsjedavao Duško Marković, a kasnije i član Savjeta Agencije za sprječavanje korupcije. I tada i danas tražila sam isto: da se otkriju slučajevi korupcije i sprovedu reforme koje će spriječiti da se takva praksa ponavlja. Tada nije postojala ni minimalna politička volja i na svakom koraku sam nailazila na prepreke, ali nisu mogli da me ućutkaju. Zato su Nacionalnu komisiju ugasili, a iz Savjeta ASK-a su me nezakonito razriješili.

I sada ću da pokušam i uradim ono što je do mene, baš kao što sam to radila svih ovih godina. Očekivanja su mi, naravno, mnogo veća nakon promjene vlasti.

MONITOR: Ubrzo po formiranju Savjeta pojavili su se, nedorečeni, izvještaji o Vašoj ostavci. O čemu se tu radi?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Podnijela sam ostavku na mjesto člana Savjeta da bih, odmah nakon toga, bila imenovana za rukovodioca njegovog Stručnog tima. Smatrala sam da sa svojim iskustvom u radu na slučajevima korupcije mogu više da doprinesem kao rukovodilac tog tima, nego baveći se javnim politikama i zakonodavnim okvirom kao član Savjeta.

Stručni tim uglavnom radi na konkretnim slučajevima i praktičnim mjerama za prevenciju korupcije. To podrazumijeva da će Stručni tim operativno sarađivati sa raznim državnim organima, uspostaviti mrežu saradnika iz relevantnih institucija, inicirati uspostavljanje međunarodnih timova za rad na konkretnim slučajevima i tražiti dokaze koje će dostaviti tužilaštvu ili drugim nadležnim organima. U međuvremenu, dobili smo stručnu podršku Savjeta Evrope, koja će nam biti od ogromnog značaja, i vrhunskog eksperta koji je, između ostalog, radio na finansijskoj istrazi meksičkih narko kartela.

Stručni tim će raditi i na uvezivanju baza podataka katastra, poreske uprave i drugih relevantnih institucija, što će nadležnim državnim organima omogućiti efikasnije vođenje finansijskih istraga.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

PROF. DR SANJA BAUK, PREDAVAČ NA TEHNOLOŠKOM UNIVERZITETU U DURBANU, JUŽNA AFRIKA: Znanje je najvredniji resurs

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedino se znanje upotrebom i vremenom uvećava; svi ostali resursi se upotrebom i vremenom troše. Ulaganje u znanje nije trošak, kako se to često pogrešno tumači, nego ulaganje u bolju budućnost

 

MONITOR: Uskoro će u organizaciji „Anime“ biti promovisana Vaša zbirka kratkih priča „Što Google zna o meni…“. Predstavite svoju knjigu?

BAUK: Nevelika po obimu, moja najnovija knjiga je kolekcija autoetnografskih zapisa. Riječ je o kombinovanju autobiografije i etnografije, na način da sam lična iskustva unijela u istraživanja različitih kulturoloških entiteta. U fokusu je savremeno crnogorsko društvo, uključujući sve varijete koji ga obogaćuju, ali u nekim zapisima se osvrćem i na druge sredine u kojima sam kraće ili duže obitavala tokom proteklih dvadeset godina. Sva ta etnografska zapažanja su prožeta mojim ličnim iskustvima, te su s toga snažno emotivno obojena, ali i iskrena.

Zahvaljujem Animi na izraženoj dobroj volji da mi promoviše knjigu. Promocija će biti u drugoj polovini jula.

MONITOR: Bavite se naukom. Što Vas je natjeralo da se iskažete i na ovaj način?

BAUK: Bavim se naukom, pišem i objavljujem, ali sebe smatram naučnikom i piscem u „pokušaju“. Najviše volim za sebe da kažem da sam istraživač.

Nauka daje jako dobar i sveobuhvatan uvid u različite aspekte stvarnosti, ali ne i u njen totalitet. Ona je dobar put do saznanja, ali nije jedini. Postoji još dosta saznajnih puteva, koje zvanični naučni establišment obično potcjenjuje.

Kao pasionirani čitalac svega što mi duhovi nauke i umjetnosti donesu, u jednom trenutku sam poželjela da se oprobam u pisanju. Ne samo istraživačkih i stručnih knjiga i radova, već i kratkih priča, eseja. Nije mi bio toliko važan ishod, koliko stvaralački put i učenje na sopstvenim greškama. Na tom putu sam došla do nekih neočekivanih spoznaja; tipa, da su izdavači, većinom, postali „ucjenjivači“ pisaca, a da knjižare neće da uzmu knjigu ni na komisionu prodaju, ako kako oni kažu, niste etablirani pisac. To su teške spoznaje, pogotovo za početnike.

MONITOR: U knjizi pišete da ste nakon 23 godine radna na UCG istjerani s posla i da sada predajete u Južnoj Africi. Kako je došlo do toga?

BAUK: Iz ovog vašeg pitanja shvatam da je prosede trebalo da bude maštovitiji! Nastojaću ubuduće da se popravim.

U pravu ste, to su činjenice. Ali nije toliko bitno za čitaoce to što sam istjerana s posla, koliko je bitno da se upoznaju sa brutalnošću tog čina. Imala sam potrebu da ostavim pisani trag o tome, da se ne zaboravi; sa dubokom željom da se tako nešto, nikada više, bilo kome ko to ničim nije zaslužio – ne ponovi! Željela sam da taj čin „ogolim“ i izložim osudi čitalaca, odnosno, javnosti.

U najkraćem to mogu da opišem kao „osvetu loših đaka“, ili kao „operacionalizaciju ljubomore“, odnosno, njeno pretakanje u zlo. Ne bih da čitaocima uskratim slobodu kreacije u izvođenju zaključaka kako je i zašto do toga došlo. U knjizi je data jedna cjelovitija slika čitave situacije, koja je prethodila tom „okidačkom“ činu i ostavila bih detalje za promociju i za vrijeme koje će čitaoci posvetiti knjizi, čitajući je i analizirajući redove i ono između njih.

Otkaz i način kako je on sproveden u (ne)djelo, bio je grub, ali neuspješan, pokušaj da mi se ukalja ugled koji sam decenijama izgrađivala, poštenim radom i pristojnim odnosom prema studentima i kolegama. Ali eto, sve što se dešava, dešava se valjda s nekim razlogom. Nadam se da mi se i ovo zlo desilo za neko dobro. Ove knjige o kojoj sada razgovaramo, u krajnjem, ne bi bilo da nije bilo toga zla!

Trenutno sam u Južnoj Africi i radim kao profesor i istraživač na Tehnološkom Univerzitetu u Durbanu. Južna Afrika je jako lijepa i prirodno bogata zemlja iako je njeno mineralno blago nemilice eksploatisano više od sto trideset godina. Ukoliko vođe ovdje odluče da investiraju više u znanje, po mojoj procjeni, ova zemlja ima odlične izglede da ostavi iza sebe aktuelnu ekonomsku, kao i sve prateće krize, i da se razvije.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SAŠA JANKOVIĆ, MEĐUNARODNI KONSULTANT ZA LJUDSKA PRAVA I UPRAVLJANJE BEZBJEDNOŠĆU: Za bolju budućnost regiona treba nam konfederacija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sa dovoljno velikim zajedničkim tržištem da može da zaštiti proizvođače, sa širokim kulturnim, sportskim, umjetničkim i naučnim prostorom da podstakne kvalitet, a možda jednog dana i sa zajedničkom spoljnom politikom i odbranom, da ne budemo prašina na svakom vjetru

 

Naš sagovornik Saša Janković niz godina je bio kao dugogodišnji Zaštitnik građana (2007–2017) jedan od malobrojnih čelnika institucija u Srbiji koji su pokazali da je moguće biti nezavisan i stručno obavljati povjereni posao. Pred predsjedničke izbore 2017. godine prepoznat je, od dijela javnosti, kao odličan kandidat za predsjednika Srbije. U aprilu te godine, bio je glavni protivkandidat Aleksandru Vučiću i drugi po broju osvojenih glasova. Osnovao je Pokret slobodnih građana i bio njegov prvi predsjednik. Danas nije stranački svrstan političar, ali sudeći i prema ovom intervjuu, intenzivno se bavi političkom problematikom, s donekle drugačijim pristupom, van dnevnopolitičkih tema i olako donijetih rješenja.

MONITOR: Za godinu dana će se u Srbiji održati redovni predsjednički izbori. Na prethodnim – 2017. postigli ste značajan izborni rezultat. Šta biste savjetovali onome ili onoj koji će se 2020. godine suprotstaviti Aleksandru Vučiću?

JANKOVIĆ: Netraženi saveti ne služe ničemu, te ih ne dajem.

Podsetiću, čovek sam koji je ne jednom, već čak dva puta ujedinio opoziciju i poziciju u Srbiji! Prvi put kada su svi glasali za mene kao Zaštitnika građana u Narodnoj skupštini, a drugi put posle niza neslaganja, kada sam 2018. godine konačno rekao da neću u Savez za Srbiju, jer niti vidim čemu politički služi, a izgleda mi i da neće ni da radi. Tada se celo opoziciono nebo sručilo na mene uz povike da pravim štetu i da treba da odstupim iz politike koju „ne razumem“. Tu se opozicija po drugi put složila sa vlašću koja me je iz politike terala i pre nego što sam u nju i ušao. Ne želeći da delim ionako slabu opoziciju, ali ni da pravim novu grešku, povukao sam se. Više se ne bavim stranačkom politikom već samo ljudskim, javnim i nacionalnim interesom. Odnos vlasti i opozicije zanima me samo toliko koliko je zdrav odnos između njih u nacionalnom interesu. A itekako jeste.

MONITOR: Pretpostavljam da pratite ovo više za javnost mučno nego „unutrašnje-demokratsko“ prepucavanje u srpskoj opoziciji. Izjavili ste da smatrate kako je nepotrebno pregovaranje i platforme kojima bi se vlastima iznijeli zahtijevi u vezi sa predizbornim uslovima, već samo da se traži primjena postojećih zakona. S druge strane ste i za bojkot?

JANKOVIĆ: Onaj ko misli da je bolji od Vučića, ako smatra da je narod uz njega, nesumnjivo treba da izađe na nacionalne izbore bez obzira na uslove i pobediće. A ako vidi da nema prelomnu podršku, treba da ih bojkotuje i da im ne daje legitimitet jer oni zaista niti su fer, niti slobodni, te i nisu izbori. Najgore je, mislim, raditi po malo od svega.

A izborni uslovi će biti onakvi kakve Vučić proceni da mora da obezbedi i nikakvim se „pregovorima“ on ne može nešto nagovoriti. Besmisleno je gubiti vreme na promenu njegovog stava argumentima, jer su njegovi ciljevi nevezani za te argumente.

MONITOR: Pohvalili ste mogućnost da se i ljudi iz regiona vakcinišu u Srbiji. Vjerujete li da „vakcina diplomatija“ Aleksandra Vučića može ublažiti dosta nekonzistentnu politiku prema susjedima koja je sada obogaćena i sintagmom „srpski svet“?

JANKOVIĆ: Naravno da sam pohvalio, pa šta je trebalo – da puste da vakcinama istekne rok i da propadnu? Nikad nisam pripadao ljudima koji kod političkih neistomišljenika vide sve ružno i naopako, a u sebi i svom dvorištu samo anđelčiće.

Nije tajna ni da mislim da politika ne može da bude samo lokalna, već mora da ima i velike ciljeve, da ljudima ponudi nešto što pojedinačno ne mogu da ostvare. Politike koje sada živimo uglavnom bi, u stvari, trebale da budu u domenu borbe protiv kriminala, a ne ozbiljne političke analize.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo