Povežite se sa nama

FOKUS

NAŠI POSLODAVCI U POTRAZI ZA RADNOM SNAGOM: Nek je skuplje, samo da je poslušnije

Objavljeno prije

na

Domaći radnici, kojih je prema zvaničnim podacima preko 35.000 na birou rada, ne zadovoljavaju stroge kriterijume ovdašnjih poslodavaca. Ima i onih radnika koji neće da rade za mizerne plate. Doskočiće poslodavci tome uvozom iz Filipina, kad budu spremni da odriješe kesu

 

Pored ,,rekordnog’’ broja turista, glavna vijest u CG turizmu, postala je ona o manjku radne snage. Svaku sezonu poslodavci kukaju kako je radnika sve manje, a domaći neće da rade za male plate.

Biznis i partijski poslenik Žarko Radulović još u agustu prošle godine propisao je recept za spas: ,, Zakon o strancima i dalje je katastrofalno loš i štetan za državu i privredu. Već sada Vlada treba da razmišija za iduću godinu da uvozimo radnu snagu sa Filipina i Tajlanda, zato što tamo jedino možemo da je nađemo. Ovdje ne možemo, kada je turizam u pitanju.  A za građevinu i poljoprivredu da je uvozimo iz Pakistana i Indije. To ozbiljno kažem, jer nećemo više imati radnika iz regiona, naročito dok je ovaj ’ludi’ zakon na snazi i način kako se stiče radna dozvola’’.

Izmjene Zakona o strancima usvojene su prije početka ljetnje turističke sezone.,,Kroz najnovije izmjene Zakona o strancima, između ostalog, skraćen je rok za izdavanje radne dozvole, pojednostavljena procedura, propisano da se uz zahtjev za izdavanje radne dozvole ne podnosi izvod iz akta o sistematizaciji, a sve sa ciljem da odgovorimo zahtjevima i potrebama prvenstveno turističke privrede”, kažu iz Vlade za Monitor.

Nezadovoljan, valjda, što Filipinaca još nema, a domaći radnik se sve više joguni, Radulović je na početku ove sezone opet prozvao na akciju. ,,Vlada i Ministarstva vanjskih poslova, rada i socijalnog staranja i unutrašnjih poslova vizni režim da omekšaju, kako bi mogli da dovodimo radnu snagu iz Indonezije, Filipina za turizam, za poljoprivredu i građevinu Pakistan i Indiju. To je jedini način. Jer, stanje je teško, haotično’’. Bremenitost je začinio, sada već antologijskom pričom, da radnici u Crnoj Gori nijesu spremni da rade i zarade dobru platu. Objasnio je da je čak 15 čistača u Splendidu, čija je startna plata 299 eura, odbilo da radi u dvije smjene, 16 sati, za znatno veću platu. A onda  gorko prmijetio  da to što on nudi, nema u Njemačkoj, Francuskoj, Belgiji, pa ni u SAD.

Iz Vlade su Monitor precizirali: „Iako nam je ,značajno da se zapošljava domaća radna snaga, svjesni smo da, kvantitativno, a za određena radna mjesta ni kvalitativno, ne možemo zadovoljiti potrebe privrede, zbog čega je i godišnja kvota za zapošljavanje stranaca visoka – za 2019. godinu utvrđena je kvota od 20.454 radna mjesta za zapošljavanje stranaca”.

Prema podacima koje smo dobili od mr Gorana Bubanje, pomoćnika direktora u Sektoru za plan, analizu i statistiku Zavoda za zapošljavanje, za  Usluge smještaja i ishrane od početka ove godine do 18. jula izdato je 2.260 dozvola za sezonsko zapošljavanje stranaca. Cijele prošle godine izdato je za istu stavku 1.938 sezonskih dozvola za strance, a 2017. – 2.178. Najviše sezonaca, tokom ove tri godine, došlo je iz: Srbije, BiH, Turske, Kine, Albanije…

Kako naši radnici, skupa s onima iz Srbije i BiH, hitaju u Hrvatsku, gdje su plate i u turizmu duplo veće, institucije su počele da u djelo sprovode Radulovićevu ideju. Potpredsjednica Privredne komore Crne Gore Ljiljana Filipović nedavno je imala sastanak sa najvećim udruženjem filipinskih licenciranih agencija za zapošljavanje (PASEI). Iz filipinskog udruženja su saopšteni uslovi – ugovori od šest mjeseci do dvije godine, a prije zapošljavanja poslodavac je dužan da pošalje podatke o kompaniji i poslovne izvještaje Ambasadi Filipina. Znači dosta ozbiljan odnos, posve neobičan za ovdašnje prilike, pa se može slutiti da su ga poslodavci doživjeli kao čuvenu ,,biznis barijeru”.

Uz to  Filipnci  traže pristojnu platu. Za niskokvalifikovane radnike, kao što su sobarice, od 600 do 650 američkih dolara (oko 530 do 580 eura), plus povratne avio karte. Prosječna povratna karta od Podgorice do Manile, glavnog grada Filipina je oko 1.000 eura.

Zbog odlaska njihovih radnika u Njemačku i Irsku, Hrvatska privredna komora je, iako je tamo otišlo puno sezonaca iz regiona, najavila  angažovanje 10.000 radnika iz Filipina

Davor Štern, hrvatski biznismen i bivši ministar, počasni konzul Filipina, je nedavno za Večernji list govorio o ovoj zemlji koja ima 100 miliona stanovnika: ,,Ljudi su skromni, obrazovani, imaju radne navike, govore engleski i španjolski jezik, a spremni su za relativno mali novac ići na rad u inozemstvo”, kaže Štern i napominje da u ovom trenutku oko pet miliona Filipinaca radi u inostranstvu, što znatno doprinosi prilivu novca u ovu zemlju – godišnje putem doznaka od tih ljudi u Filipine stiže 27 milijardi dolara.

,,Predlažem Filipince po uzoru na mnoge europske države, kod kojih je veliki dio radnika u ugostiteljstvu, turizmu i medicinskim djelatnostima, naročito kad su medicinske sestre u pitanju, alimentiran preko Filipinaca’’, izjavio je Štern.

Na pitanja koja smo poslali Crnogorskom turističkom udruženju, na čijem je čelu Radulović, nijesmo dobili odgovore.

Ljubica Nikolić, iz Saveza sindikata Crne Gore, smatra da nije u pitanju nedostatak radne snage, jer je na evidenciji Zavoda za zapošljavanje  mnogo nezaposlenih. ,,S obzirom na to da imamo obrazovne ustanove srednjoškolskog i visokoškolskog nivoa, koje produkuju kadrove koji posjeduju znanja i vještine, smatramo da je osnovni problem visina zarada i uslovi rada, jer je mnogo mladih ljudi otišlo da radi u Hrvatsku i druge zemlje, zbog znatno većih zarada”.

Zvanične statistike koliko je ljudi iz Crne Gore otišlo u inostranstvo nema. Samo u posljednje tri godine Njemačka je crnogorskim građanima izdala oko tri hiljade radnih dozvola. Demograf, profesor na Filozofskom fakultetu, Miroslav Doderović je za Evropski puls objasnio kako  je došao do računice od oko 150 hiljada ljudi, koji su od 1993. do 2018. godine napustili Crnu Goru. „Sabere se broj onih koji se doselili i onih koji su rođeni, odnosno umrli i ispada da ih se iselilo oko 145 hiljada“, kaže on. „To vam je kao kad se u porodici koja ima pet članova iselio jedan član, a drugi se priprema za iseljeljavanje“, rekao je on.

Vesna Milonjić-Aleksić, predsjednica Sindikata radnika trgovine Crne Gore iz Unije slobodnih sindikata, za Monitor kaže: ,,Mlada radna snaga odlazi zbog nemogućnosti normalnog, pristojnog života,  dostojnog čovjeka. Ne prihvataju da rade u nepristojnim uslovima, cjelodnevni rad bez odmora, koji najčešće nije plaćen, bez slobodnih dana, kolektivni smještaj koji je najčešće bezuslovan sa lošom hranom (često udaljen od mjesta rada), bez zaštite na radu, bez socijalnog i zdravstvenog osiguranja ili uz minimalnu naknadu od 193€”.

Ona ističe i da je plata od 300 do 350€ nekorektna u odnosu na dobit. ,,Od ovog primanja je nemoguće plaćati stanarinu i zadovoljiti osnovne životne potrebe. U ovakvim uslovima mladi čovjek ne može da planira budućnost i stvara porodicu, kao ni da koristi mogućnost kreditnog zaduženja. Naši ljudi koji su angažovani na radu u inostranstvu su cijenjeni i pokazuju zavidne radne sposobnosti”.

Ona postavlja pitanje odgovornosti države za ovakvo stanje: ,,Razvijati turizam, granu koja je od strateškog značaja za Crnu Goru, sa stranim radnicima je neozbiljno i ima dugoročne posljedice”.

Na to je u nedavnom intervjuu Portalu Analitika upozorio i turistički ekspert i dekan Fakulteta za biznis i turizam, profesor dr Rade Ratković, kazavši da bez domaće radne snage nema razvoja turizma: ,,Neki kao izlaz predlažu uvoz, kako ste rekli, radnika iz Indonezije i Filipina!? Naš komentar je da turizam koji ne počiva na domaćoj radnoj snazi, nema smisla i nije održiv. Potrebne su duboke reforme u turizmu, a prvi korak u tom pravcu treba da bude dekontaminacija i depolitizacija svijesti većine upravljača u sadašnjem crnogorskom turizmu, neumornih propagatora naših rekordnih turističkih godina. Ko se ne slaže, taj kleveće i laže i  nije patriota!’’.

Iz Saveza sindikata smatraju, da se ovaj problem može riješiti samo korodiniranom akcijom. ,,Potrebno je zajedničkim zalaganjem države, poslodavaca i sindikata naći način da naša radna snaga ostaje u svojoj državi i da želi da  radi poslove za koje je  školovana, a da pri tome bude zadovoljna i ostvarenom zaradom”.

Jedan pokušaj desio se prije par godina. Tadašnja ministarka rada i socijalnog staranja, a sadašnja gradonačelnica Danilovgrada  Zorica Kovačević je maja 2015.  pozvala građane sa sjevera da ne odlaze u inostranstvo, već da dođu na Plantaže, gdje mogu da zarade i do 15 eura dnevno. Na poziv se odazvalo 250 ljudi, od čega 20 odsto korisnika socijalnog davanja (MOP). ,,Razumljivo je da ovaj posao odbijaju korisnici MOP-a koji imaju izražene zdravstvene probleme”, rekli su iz Ministarstva. Nakon samo dva dana preko 150 osoba napustilo je posao zbog, kako su rekli, mizerne zarade. Iz Ministarstva je potom objašnjeno, kako nijesu pravili pritisak na njih da se zaposle i da im nijesu obećali startnu platu od 400 eura i dnevnice od 15 do 20 eura. Mediji su pisali da je ministarka rada i socijalnog staranja za manje od sat ubrala deset gajbi bresaka: ,,Saznala sam da je 18 centi gajba i ja ipak mislim da se može zaraditi’’, izjavila je.

I ove godine dnevnica je ista, a skoro niko od domaćih neće da radi za te pare. Posebno su neće  mladi. Takve ponude vrijeđaju, pa sve više odlaze ili planiraju odlazak preko granice.

Poslodavcima će zaista kao alternativa jedino ostati radnici iz inostranstva. Kada budu mogli da ih plate. Za sada to sebi može priuštiti  Hrvatska, u čijoj se štampi kao ,,lojalni, kvalitetni, dobri i pošteni’’ karakterišu radnici iz Filipina. Zašto se većim platama i boljim odnosom ne pokušaju stimulisati domaći radnici, kojih je prema zvaničnim podacima preko 35.000 na birou rada, to je pitanje na koje do sada od poslodavaca niko nije valjano odgovorio. I bez odgovora  znamo da jesu oni za ekonomski i svaki drugi patriotizam. Samo da im niko ne dira u profit.

 

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

FOKUS

RAZLIČITI EFEKTI SNIMAKA KORUPCIJE: Ministar otišao, državni tužilac ostao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ostavka ministra Pavla Radulovića  aktuelizuje slučaj pomalo zabašurene navodne korupcije u Vrhovnom državnom tužilaštvu.  Raste pritisak na vrhovnog državnog tužioca Ivicu Stankovića koji je propustio da podnese očekivanu ostavku u slučaju afere sa video kazivanjima primanja mita u Tužilaštvu i to ne od nekih terenskih inspektora već iz usta generalnog sekretara VDT-a Nenada Vujoševića

 

Ministar Pavle Radulović podnio je u petak ostavku na tu funkciju u Ministarstvu održivog razvoja i turizma, na kojoj je proveo tri godine. To je učinio  neočekivano, samo noć nakon objavljivanja video snimka u emisiji Načisto na TV Vijesti, na kojem je javnost mogla vdijeti kako inspektori Urbanističko-građevinske inspekcije reketiraju investitora iz Budve.

„Ne znam ima li građanina Crne Gore koji plaća porez, a da mu sinoć nije bilo teško. Pokušali smo da gonimo jednog od dvojice inspektora koji se pominju, nismo u tome uspjeli.  Procesuirali smo nekoliko disciplinskih postupaka protiv njih, nismo uspjeli u tome i zbog toga sam odlučio da podnesem ostavku”, kratko je pojasnio Radulović

Snimak jeste bio veoma mučan,  ali je samo potvrdio sve ono što smo od ranije znali – Budva je  urbanistička kaljuga u kojoj glavnu riječ vodi moćna građevinska mafija. Ovako unakažena,  svjedočanstvo je višegodišnje korupcije u kojoj nisu sudjelovali samo likovi poput inspektora sa  snimka  Zorana Boškovića ili Vladana Juretića, nego i mnogi nosiooci bijelih kragni, visoko pozicionirani državni službenici. Po ucjenjivačkoj konverzaciju između prevejanih inspektora i graditelja Boška Nenezića, koji je snimak napravio,  može se zaključiti da je dio sistema Ministarstva održivog razvoja i turizma  uključen u ovaj prljavi  posao.

Podnoseći ostavku zbog osjećaja odgovrnosti  za korupciju svojih saradnika ministar Radulović  je postupio po evropskom modelu vladanja po kome visoki državni činovnici snose odgovornost za nastalu situaciju, bez obzira na to da li su i sami umiješani u nelegalne aktivnosti ili ne. Na crnogorskoj političkoj sceni nije do sada bilo slučajeva da neposredno po saznanju za postojanje neke nezakonite ili skandalozne radnje u svom resoru, ministar izađe pred javnost i podnese ostavku, iako njega niko nije okrivio. Ovaj Radulovićev potez je naišao na odobravanje u javnosti, evropski manir koji je primijenio  nešto je što se u ovakvim prilikama podrazumijeva, ali se u Crnoj Gori ne događa. A bilo je prilika,  pogotovu u poslednje vrijeme. Radulovićev gest postaje putokaz i izazov za druge državne funkcionere koji su se našli u sličnoj situaciji.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 8. NOVEMBRA

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

VESNA MEDENICA I ZORAN ĆOĆO BEĆIROVIĆ – OD BUDVE DO KOLAŠINA: Darovi starom neznancu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predsjednica Vrhovnog suda (u trećem mandate), nekadašnja VDT i kontroverzni biznismen znaju se, biće, i mimo porodičnih druženja. O tome svjedoče sporne kupoprodaje budvanskog hotela Avala, kolašinske Bjelasica, skijališta Jezerine… I podrška koju su izvršna i sudska vlast pružale tim poslovima

 

Ne stišava se bura oko poslovnog aranžmana predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice i kontroverznog biznismena Zorana Ćoća Bećirovića. Inače njenog porodičnog prijatelja. Što smo u zvaničnoj formi saznali iz saopštenja Medenicinog Kabineta.

Ne vidimo problem u tome da li je predsjednica znala ili nije znala ko stoji iza firme koja je kupila dio imanja koji je Medenicina porodica naslijedila nakon smrti njenog muža, navodi se u tom saopštenju. Uz ocjenu da je cilj istraživanja i medijskog interesovanja “dodatna satanizacija” predsjednice Vrhovnog suda i “navedenog lica, protiv kojeg nikada u Crnoj Gori, niti izvan Crne Gore, nije pokrenut bilo kakav krivični postupak” (riječ je o Z. Bećiroviću, prim autora).

NVO MANS je, podsjetimo, objelodanio da Medenica, godinama, u svom imovinskom kartonu taji prihod od blizu 140 hiljada eura, ostvaren 2015. godine u poslovnom aranžmanu sa osobom “koja je provela djetinjstvo u Kolašinu, kao i predsjednica “ (iz saopštenja njenog Kabineta). Potom su se mnogi prisjetili da se Medenica i Bećirović znaju i mimo porodičnih druženja. I da ona, možda,  nosi makar dio zasluga za to što protiv njenog nekadašnjeg sugrađanina nikada nije pokrenut bilo kakav krivični postupak.

Vesna Medenica je, naime, kao Vrhovna državna tužiteljka odbacila više pritužbi i prijava koje su se odnosile na privatizaciju hotela Avala u Budvi i prodaju imovine Ski centra Bjelasica u Kolašinu, u kojima je glavnu riječ imao Bećirović ili njegova nekadašnja firma Beppler & Jacobson, u kojoj je on imao jednu akciju više od 25 odsto vlasničkog udjela.

Porodične veze i poznanastva Medenica tada nije pominjala. A da li je trebala da to uradi zaključite sami:

Nekadašnja Agencija za prestrukturiranje privrede i strana ulaganja objavila je tender za prodaju hotela budvanskog hotela Avala u britanskom časopisu The Economist u aprilu 2002. godine. U oglasu je navedeno da se na prodaju nudi „grand hotel u vodećem turističkom centru na primarnoj lokaciji, sa 223 sobe (120 imaju pogled na more) kongresnim salama, restoranima, kazinom, zasebnom plažom i 59 vila sa 118 dvokrevetnih soba“.

Prema arhivama medija, hotel je tada procijenjivan na 6–8 miliona eura (procjene se razlikuju zavisno od procjenjivača i potreba za koje su rađene). Branko Čolović, advokat Zorana Bećirovića, tvrdi da je to „neistinit podatak“. Međutim, javnosti je dostupan faksimil Ugovora o fiducijarnom prenosu prava svojine između Ministarstva finansija i uprave HTP Budvanske rivijere kojim je 2003., u periodu između raspisanog tendera i potpisanog kupoprodajnog ugovora, dio hotela Avala prenijet u državno vlasništvo, na ime duga koje je Budvanska rivijera imala prema većinskom vlasniku. U dokumentu se nalazi i procjena vrijednosti Avale – 7,25 miliona eura (šest miliona nakon što se odbiju troškovi amortizacije).

Na oglas su se, uglavnom, javila dva ponuđača. Danska Merienlist hoteli i kasina nudila je 7,5 miliona, dok je engleska kompanija Beppler & Jacobson Ltd (B&J) iz Londona ponudila 3,2 miliona eura. Ostala je tajna kako je ponuda B&J rangirana, kada su članovi Tenderske komisije morali biti upoznati sa sumnjama da ponuđač ne zadovoljava tražene uslove za strateškog investitora.

O tome Monitor piše u novembru 2003., u tekstu Privatizacioni skandal: Partner bez adrese. Citiraćemo dio toga ali i nekih drugih tekstova, kako bi se prisjetili da su našim novinarima i čitaocima i tada bili dostupni podaci koje su izvršna i sudska vlast uporno pokušavale da ignorišu i  sakriju od javnosti.

Bepler i Džejkobsonova ponuda smatrala se potpuno neinteresantnom,  ali je na prijedlog jednog od članova Vlade uvrštena na rang listu. Kao izgovor je poslužilo uvjeravanje da će posao sa prvoplasiranima sigurno uspjeti, te da nema opasnosti da će londonska firma, koja nudi duplo manje pare od renomirane danske kompanije, upasti u kombinaciju. Tako je Savjet (za privatizaciju), greškom ili sa predumišljajem, sada prinuđen da pod  pritiskom suda proda hotel firmi koja daje premalo novca i ne nudi dokaze da se ikada bavila turizmom”,  piše Monitor uz konstataciju kako „niko ne zna, ili ne želi da kaže, ko su vlasnici te firme”.

Prethodno su pregovori sa Dancima prekinuti bez valjanog objašnjenja. Potom su članovi Tenderske komisije pregovarali sa B&J. Onda je Savjet za privatizaciju donio odluku da  tender proglasi neuspješnim. Tu odluku poništilo je vijeće tadašnjeg Upravnog odjeljenja Vrhovnog suda, pozivajući se na vladinu Uredbu o prodaji akcija putem javnog tendera. Zapravo, vidjećemo u daljem tekstu, na one djelove te uredbe koji su išli na ruku ponuđaču, njegovim, tada anonimnim, (su)vlasnicima i njihovim prijateljima iz sudske i izvršne vlasti.

Advokat Čolović u jednom reagovanju navodi kako je neistina da je Avala „pripala Beppleru nakon presude Vrhovnog suda Crne Gore“. Pa objašnjava „Vrhovni sud je početkom 2003. godine poništio odluku Savjeta za privatizaciju o proglašenju Tendera za prodaju Avale neuspješnim i vratio predmet Savjetu za privatizaciju radi daljeg postupanja. Beppler & Jacobson Ltd je sa Savjetom za privatizaciju i Tenderskom komisijom vodio iscrpljujuće osmomjesečne pregovore o činidbenoj garanciji i drugim bitnim elementima eventualnog kupoprodjanog ugovora, koji nijesu imali nikakve veze sa Vrhovnim sudom“.

Advokat ne objašnjava kako je ponuda njegovih nekadašnjih klijenata prihvaćena i rangirana ako su se, naknadno, morali voditi „iscrpljujući“ pregovori o stvarima koje su morale biti njen sastavni dio (bankarske garancije…). Pošto u pomenutoj Uredbi (član 16) stoji: „Podnesene ponude se ne mogu mijenjati niti dopunjavati“!?

Mnogo važnije –  to objašnjenje nije ponudio ni Savjet za privatizaciju. U njegovom izvještaju za 2003. godinu piše kako je „presudom Vrhovnog suda naloženo Tenderskoj komisiji da kompaniju B&J pozove na zaključenje kupoprodajnog ugovora“. Pa su oni zadato sudsko naređenje i izvršili.

Nekoliko detalja nedostaje ponuđenoj priči. Predsjednik Vlade i Savjeta za privatizaciju u vrijeme prodaje hotela Avala bio je Milo Đukanović. Prijatelj Zorana Bećirovića. U sudskom vijeću koje je, po tužbi B&J, Savjetu naložilo zaključenje ugovora po prethodno dostavljenoj ponudi, bila je i Ana Đukanović, Milova rođena sestra.

„Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost ako mu je stranka ili zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke srodnik po krvi do bilo kog stepena…ili ako postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost”, podsjeća Monitor u aprilu 2004 citirajući Zakon o parničnom postupku. I piše: „Ako se poštuje pravo, Ana Kolarević (danas Đukanović, prim. autora) je trebalo da bude izuzeta iz slučaja Avala. Jedna od strana u sporu bio je njen rođeni brat, premijer Đukanović, kao predsjednik Savjet za privatizaciju sa kojim se sporio B&J…”.

Umjesto da traži izuzeće, Ana je presudila protiv rođenog brat (?) a onda skinula sudijsku togu, otišla u advokate pa postala pravni zastupnik kompanije – Beppler & Jacobson. Pošteno!?

Po Vesni Medenici, sve je bilo u najboljem redu.

U oktobru 2003. na njen sto u VDT-u stigla je inicijativa NVO Grupe za promjene za preispitivanje zakonitosti privatizacije hotela Avala. Iz prateće dokumentacije koju su prikupili, tvrdili su u GZP, bilo je potpuno jasno da se državna imovina “krčmi i prodaje pod sumnjivim okolnostima”. Vrhovna državna tužiteljka je tu inicijativu odbila.

U svom reagovanju u Monitoru (avgust 2004.) ona kaže kako je Grupu za promjene uputila na član 7 Uredbe o prodaji akcija putem javnog tendera u kome je propisana da ”pravo učešća na tenderu imaju sva pravna i fizička domaća i strana lica”.

Znači, piše nam Vesna Medenica, “ne traži se ispunjenje kvalifikacionih kriterijuma”. I zaključuje kako je „Vrhovni sud RCG  povodom tenderske prodaje hotela Avala donio i svoju konačnu odluku”. Medenica tada ne pominje porodično prijateljstvo sa jednim od ključnih aktera tog spornog posla (do toga ćemo stići tek 15 godina kasnije).

Ono što je manje očigledno jeste da Medenica citiranu Uredbu nije pročitala do kraja. Ili je, makar, od javnosti pokušala sakriti njen dio (član 24) u kome stoji da Tenderska komisija može odbaciti prispjelu ponudu „ukoliko nije u skladu sa uslovima, preporukama i zahtjevima iz poziva za učešće na tenderu, i pravilima i uputstvima za dostavljanje ponude”.

Svi su, znači, imali pravo da daju ponudu. Ali njihove ponude neće biti prihvaćene ako su u suprotnosti sa postavljenim kriterijumima. I posebno ako sadrže lažne podatke o ponuđaču.

U tom kontekstu valja se prisjetiti  kako je, na suđenju u Londonu, nakon što su se osnivaču B&J posvađali oko podjele imovine svog preduzeća, većinski vlasnik kompanije Igor Lazurenko izjavio kako je Bećirović 20 odsto akcija u kompaniji  dobio zbog dobrih veza u Crnoj Gori „koja je mala zemlja sa malim krugom moćnih“.

„Konkretno, on je vrlo blizu Mila Đukanovića“, objašnjavao je Lazurenko uz tvrdnju da je dodatnih pet odsto vlasništva (plus tzv. zlatnu akciju neophodnu za donošenje strateških odluka) Bećirović dobio nakon sudske odluke da se kupoprodajni ugovor za Avalu mora potpisati sa B&J.

Jednako brojne kontroverze pratile su aranžmane tokom kojih su B&J, a kasnije sam Bećirović, postali većinski vlasnici imovine nekadašnjeg Ski centra Bjelasica. Neki (Đukanović) su požurivali taj proces, drugi (Medenica) ignorisali primjedbe na nezakonitost cijelog postupka.

Tako su 147.000 kvadrata zemljišta, žičara Ćupovi i tri ski lifta, dva restorana, vodohvat i vodovod Jezerine-Bljušturni do prodati Bećiroviću za 550 hiljada. Nešto preko 3,5 eura za kvadrat zemljišta, ne računajući postojeću infrastrukturu i objekte koji su bili predmet, po mnogo čemu, sporne prodaje (vidjeti boks Čitaj kako je naređeno) .

Medenica se nedavno požalila kako svojoj djeci ne može objasniti zašto je zemlju u Kolašinu “morala da proda po tako niskoj cijeni” (ni pet eura za kvadrat). “U tome je moj problem, ne znam u čemu je vaš”, kazala je odgovarajući na pitanje Vijesti.

Možda u tome što je porodičnom prijatelju pomogla da kvadrat hotela na obali mora, na najatraktivnijoj lokaciji u Budvi, plati po 82 eura (računica Vlada Plamenca, projektanta hotela Avala). I što se od tada (is)pomažu. Čini se, na naš račun.

 

Laž i tišina

Ima više od 15 godina kako su mediji objavili da je, praktično, svaki detalj iz poslovne biografije koju je B&J dostavila uz ponudu za kupovinu Avale bio lažan.

„U ponudi stoji da je B&J  britanski konzorcijum, da je specijalizovan  za hotelijerstvo, turizam i razvoj brižljivo odabranih posjeda po čitavom svijetu“, piše Monitor u februaru 2004. godine, citirajući tendersku dokumentaciju u tekstu Ko je kupac Avale: Dvije funte u džepu: „Navodi se da su u vlasništvu kompanije hoteli, apartmani  i parcele u Velikoj Britaniji, Portugalu, Španiji i na Novom Zelandu. Izgleda da se Savjetu za privatizaciju posebno dopalo što britanska firma ima, kako stoji u ponudi, razgranatu mrežu po Evropi, Bliskom istoku i na Novom Zelandu. Sigurnost uliva i to što je B&J i turoperator. I partner, kako stoji u ponudi, velikih kompanija, kao što su Tomson i Nekerman“.

U istom tekstu razotkrivamo da je svo to neistina. I da Vlada i njen Savjet za privatizaciju imaju informaciju o tome.

„Još 18. aprila prošle godine Mark Harison, tada zvanični pravni savjetnik ovdašnjih privatizatizacionih vlasti, upozorio je Savjet i Tendersku komisiju da se u najmanju

ruku radi o sumnjivoj kompaniji. Evo do čega je došao Harison i o čemu piše svojim crnogorskim poslodavcima:

– B&J formiran je tek u novembru 2001. godine samo pet mjeseci prije nego što je krenuo tenderski proces za prodaju Avale;

-“B&J nema dosije o predatim bilansima (završnim računima);

-“B&J je registrovan kao preduzeće za drumski saobraćaj, dakle preduzeće koje nema veze sa turizmom, iako je u tenderu za prodaju Avale naznačeno da se traži strateški partner;

– Većinski vlasnik B&J je kompanija sa Britanskih Djevičanskih Ostrva, dakle of-šor kompanija, što navodi na zaključak da se glavni vlasnik ne zna;

– Memorandum kompanije ne sadrži telefonski broj u Londonu…

Harison traži da se državnom tužiocu Crne Gore podnese zahtjev za zaštitu zakonitosti u odnosu na presudu koju je donio Vrhovni sud. Đukanović Savjet nije uvažio preporuke svog savjetnika. Posao je već bio utanačen.

 

Čitaj kako je naređeno

 

Stečaj u Ski centru Bjelasica uvedene je 1999. godine. Četiri godine kasnije, u oktobru 2003, B&J iz stečajne imovine kupuje hotel Bjelasica (danas Bjanka), dva motela i dva restorana za 1,6 miliona.

U januaru 2007. godine sudija Privrednog suda Nataša Bošković podnosi tom sudu i Vrhovnom državnom tužiocu Vesni Medenici prigovor u kome tvrdi da je prodaja skijališta Jezerine Bećiroviću nezakonita pošto, osnovano sumnja da je po nalogu jednog, ili više moćnih pojedinaca, stečaj u Ski centru Bjelasica nezakonito uveden.

Uskoro se oglašava i stečajni sudija Ski centra Veselin Vujošević. Umjesto detaljnih objašnjena, on javnost obavještava da su iz njegove kancelarije u Privrednom sudu nestala dokumenta o prvom i drugom stečaju u Ski centru. Tužilaštvo ne reaguje.

Zatim se, u juni 2009., oglašava Ratko Čogurić, radnik Ski centra. On Vijestima kaže: “U novembru 2006. godine vladinoj Agenciji za antikorupciju prijavio sam korupciju Privrednog suda u Podgorici u predmetu stečaja Ski centra Bjelasica. Vrhovni državni tužilac Vesna Medenica u Skupštini izjavljuje da je u ovom predmetu sve u skladu sa zakonom. Specijalni tužilac za organizovani kriminal Stojanka Radović i zamjenik Vrhovnog državnog tužioca Veselin Vučković, ne vrše uvide u kompletne spise, već u spise koje je formirao Osnovni državni tužilac Romina Vlahović…”.

Sve to je prošlo bez odjeka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POLICIJA I SDT RAZRIJEŠILI TRI UBISTVA ZA ŠEST DANA: Fale samo ubice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ohrabruju  navodi policije i SDT da su rasvijetljena ubistva Srđana Vojičića, Veselina Kalezića i Mila Ilića. Ono što brine jesu prethodna iskustva iz sličnih situacija. I tvrdnje da su rasvijetlili ubistvo u kome je ubica i dalje NN

 

Prošlog petka, tačno na trinaestu godišnjicu ubistva Srđana Vojičića, prostrujala je vijest da je njegov ubica uhapšen. Pozivajući se na nezvanične izvore mediji su javili da je policija uhapsila Željka Vukovića (41), više puta osuđivanu osobu iz reda tzv. bezbjednosno interesantnih lica, nakon što se njegov DNK poklopio sa tragovima pronađenim na mjestu zločina.

Istog dana informacija je dobila i zvaničnu potvrdu.

„Intenzivnim radom Višeg državnog tužilaštva i Uprave policije, nakon dobijenih forenzičkih izvještaja, rasvijetljeno je ubistvo Srđana Vojičića i pokušaj ubistva Jevrema Brkovića“, saopštila je tužiteljka Višeg državnog tužilaštva u Podgorici Lepa Medenica na zajedničkoj konferenciji za novinare koju su organizovali Specijalno državno tužilaštvo i Uprava policije.

Međutim, na istom presu saznali smo da ubistvo Srđana Vojičića zapravo nije razriješeno. Policija i tužilaštvo i dalje ne znaju ko ga je ubio. Kao što ne znaju ni identitet drugog, od trojice, napadača na Brkovića. Ili, makar, to neće da  kažu.

Uhapšeni Vuković nije pucao u Vojičića, objelodanio je Milovan Pavićević, načelnik Centra bezbjednosti Podgorica, mada postoje materijalni dokazi da je on jedan od napadača.„Sprovodeći operativne aktivnosti policija je u junu ove godine došla do operativnih podataka da je osumnjičeni Ž.V. učestvovao u izvršenju ovog krivičnog djela. Na bazi tih informacija, u koordinaciji sa tužilaštvom, obezbijeđeni su materijalni dokazi koji potvrđuju osnov sumnje na osnovu kojih je izvršilac uhapšen juče”, saopštio je Pavićević navodeći kako policija i dalje traga „za još dva, za sada, nepoznata napadača“.

Slično i u  ime Višeg tužilaštva, govorila i Lepa Medenica: “Više državno tužilaštvo i policija preduzimaće sve neophodne mjere i radnje, kako u odnosu na lice protiv koga je podnijeta krivična prijava, tako će raditi i na identifikaciji ova dva N.N. počinioca zbog počinjenog krivičnog djela”.

Suzdržan je bio pomoćnik direktora UP Enis Baković koji je saopštio da on i njegove kolege „zbog interesa istrage“ ne mogu govoriti o suizvršiocima, njihovim motivima ili, eventualno, o načinu na koji su nakon 13 godina uspjeli da dođu do dokaza dovoljnih za hapšenje Vukovića.  Baković je najavio kako će narednih dana slijedtiti još „aktivnosti koje će pokazati snagu i kvalitet rada policije“.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 1. NOVEMBRA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo