Povežite se sa nama

FOKUS

NAŠI POSLODAVCI U POTRAZI ZA RADNOM SNAGOM: Nek je skuplje, samo da je poslušnije

Objavljeno prije

na

Domaći radnici, kojih je prema zvaničnim podacima preko 35.000 na birou rada, ne zadovoljavaju stroge kriterijume ovdašnjih poslodavaca. Ima i onih radnika koji neće da rade za mizerne plate. Doskočiće poslodavci tome uvozom iz Filipina, kad budu spremni da odriješe kesu

 

Pored ,,rekordnog’’ broja turista, glavna vijest u CG turizmu, postala je ona o manjku radne snage. Svaku sezonu poslodavci kukaju kako je radnika sve manje, a domaći neće da rade za male plate.

Biznis i partijski poslenik Žarko Radulović još u agustu prošle godine propisao je recept za spas: ,, Zakon o strancima i dalje je katastrofalno loš i štetan za državu i privredu. Već sada Vlada treba da razmišija za iduću godinu da uvozimo radnu snagu sa Filipina i Tajlanda, zato što tamo jedino možemo da je nađemo. Ovdje ne možemo, kada je turizam u pitanju.  A za građevinu i poljoprivredu da je uvozimo iz Pakistana i Indije. To ozbiljno kažem, jer nećemo više imati radnika iz regiona, naročito dok je ovaj ’ludi’ zakon na snazi i način kako se stiče radna dozvola’’.

Izmjene Zakona o strancima usvojene su prije početka ljetnje turističke sezone.,,Kroz najnovije izmjene Zakona o strancima, između ostalog, skraćen je rok za izdavanje radne dozvole, pojednostavljena procedura, propisano da se uz zahtjev za izdavanje radne dozvole ne podnosi izvod iz akta o sistematizaciji, a sve sa ciljem da odgovorimo zahtjevima i potrebama prvenstveno turističke privrede”, kažu iz Vlade za Monitor.

Nezadovoljan, valjda, što Filipinaca još nema, a domaći radnik se sve više joguni, Radulović je na početku ove sezone opet prozvao na akciju. ,,Vlada i Ministarstva vanjskih poslova, rada i socijalnog staranja i unutrašnjih poslova vizni režim da omekšaju, kako bi mogli da dovodimo radnu snagu iz Indonezije, Filipina za turizam, za poljoprivredu i građevinu Pakistan i Indiju. To je jedini način. Jer, stanje je teško, haotično’’. Bremenitost je začinio, sada već antologijskom pričom, da radnici u Crnoj Gori nijesu spremni da rade i zarade dobru platu. Objasnio je da je čak 15 čistača u Splendidu, čija je startna plata 299 eura, odbilo da radi u dvije smjene, 16 sati, za znatno veću platu. A onda  gorko prmijetio  da to što on nudi, nema u Njemačkoj, Francuskoj, Belgiji, pa ni u SAD.

Iz Vlade su Monitor precizirali: „Iako nam je ,značajno da se zapošljava domaća radna snaga, svjesni smo da, kvantitativno, a za određena radna mjesta ni kvalitativno, ne možemo zadovoljiti potrebe privrede, zbog čega je i godišnja kvota za zapošljavanje stranaca visoka – za 2019. godinu utvrđena je kvota od 20.454 radna mjesta za zapošljavanje stranaca”.

Prema podacima koje smo dobili od mr Gorana Bubanje, pomoćnika direktora u Sektoru za plan, analizu i statistiku Zavoda za zapošljavanje, za  Usluge smještaja i ishrane od početka ove godine do 18. jula izdato je 2.260 dozvola za sezonsko zapošljavanje stranaca. Cijele prošle godine izdato je za istu stavku 1.938 sezonskih dozvola za strance, a 2017. – 2.178. Najviše sezonaca, tokom ove tri godine, došlo je iz: Srbije, BiH, Turske, Kine, Albanije…

Kako naši radnici, skupa s onima iz Srbije i BiH, hitaju u Hrvatsku, gdje su plate i u turizmu duplo veće, institucije su počele da u djelo sprovode Radulovićevu ideju. Potpredsjednica Privredne komore Crne Gore Ljiljana Filipović nedavno je imala sastanak sa najvećim udruženjem filipinskih licenciranih agencija za zapošljavanje (PASEI). Iz filipinskog udruženja su saopšteni uslovi – ugovori od šest mjeseci do dvije godine, a prije zapošljavanja poslodavac je dužan da pošalje podatke o kompaniji i poslovne izvještaje Ambasadi Filipina. Znači dosta ozbiljan odnos, posve neobičan za ovdašnje prilike, pa se može slutiti da su ga poslodavci doživjeli kao čuvenu ,,biznis barijeru”.

Uz to  Filipnci  traže pristojnu platu. Za niskokvalifikovane radnike, kao što su sobarice, od 600 do 650 američkih dolara (oko 530 do 580 eura), plus povratne avio karte. Prosječna povratna karta od Podgorice do Manile, glavnog grada Filipina je oko 1.000 eura.

Zbog odlaska njihovih radnika u Njemačku i Irsku, Hrvatska privredna komora je, iako je tamo otišlo puno sezonaca iz regiona, najavila  angažovanje 10.000 radnika iz Filipina

Davor Štern, hrvatski biznismen i bivši ministar, počasni konzul Filipina, je nedavno za Večernji list govorio o ovoj zemlji koja ima 100 miliona stanovnika: ,,Ljudi su skromni, obrazovani, imaju radne navike, govore engleski i španjolski jezik, a spremni su za relativno mali novac ići na rad u inozemstvo”, kaže Štern i napominje da u ovom trenutku oko pet miliona Filipinaca radi u inostranstvu, što znatno doprinosi prilivu novca u ovu zemlju – godišnje putem doznaka od tih ljudi u Filipine stiže 27 milijardi dolara.

,,Predlažem Filipince po uzoru na mnoge europske države, kod kojih je veliki dio radnika u ugostiteljstvu, turizmu i medicinskim djelatnostima, naročito kad su medicinske sestre u pitanju, alimentiran preko Filipinaca’’, izjavio je Štern.

Na pitanja koja smo poslali Crnogorskom turističkom udruženju, na čijem je čelu Radulović, nijesmo dobili odgovore.

Ljubica Nikolić, iz Saveza sindikata Crne Gore, smatra da nije u pitanju nedostatak radne snage, jer je na evidenciji Zavoda za zapošljavanje  mnogo nezaposlenih. ,,S obzirom na to da imamo obrazovne ustanove srednjoškolskog i visokoškolskog nivoa, koje produkuju kadrove koji posjeduju znanja i vještine, smatramo da je osnovni problem visina zarada i uslovi rada, jer je mnogo mladih ljudi otišlo da radi u Hrvatsku i druge zemlje, zbog znatno većih zarada”.

Zvanične statistike koliko je ljudi iz Crne Gore otišlo u inostranstvo nema. Samo u posljednje tri godine Njemačka je crnogorskim građanima izdala oko tri hiljade radnih dozvola. Demograf, profesor na Filozofskom fakultetu, Miroslav Doderović je za Evropski puls objasnio kako  je došao do računice od oko 150 hiljada ljudi, koji su od 1993. do 2018. godine napustili Crnu Goru. „Sabere se broj onih koji se doselili i onih koji su rođeni, odnosno umrli i ispada da ih se iselilo oko 145 hiljada“, kaže on. „To vam je kao kad se u porodici koja ima pet članova iselio jedan član, a drugi se priprema za iseljeljavanje“, rekao je on.

Vesna Milonjić-Aleksić, predsjednica Sindikata radnika trgovine Crne Gore iz Unije slobodnih sindikata, za Monitor kaže: ,,Mlada radna snaga odlazi zbog nemogućnosti normalnog, pristojnog života,  dostojnog čovjeka. Ne prihvataju da rade u nepristojnim uslovima, cjelodnevni rad bez odmora, koji najčešće nije plaćen, bez slobodnih dana, kolektivni smještaj koji je najčešće bezuslovan sa lošom hranom (često udaljen od mjesta rada), bez zaštite na radu, bez socijalnog i zdravstvenog osiguranja ili uz minimalnu naknadu od 193€”.

Ona ističe i da je plata od 300 do 350€ nekorektna u odnosu na dobit. ,,Od ovog primanja je nemoguće plaćati stanarinu i zadovoljiti osnovne životne potrebe. U ovakvim uslovima mladi čovjek ne može da planira budućnost i stvara porodicu, kao ni da koristi mogućnost kreditnog zaduženja. Naši ljudi koji su angažovani na radu u inostranstvu su cijenjeni i pokazuju zavidne radne sposobnosti”.

Ona postavlja pitanje odgovornosti države za ovakvo stanje: ,,Razvijati turizam, granu koja je od strateškog značaja za Crnu Goru, sa stranim radnicima je neozbiljno i ima dugoročne posljedice”.

Na to je u nedavnom intervjuu Portalu Analitika upozorio i turistički ekspert i dekan Fakulteta za biznis i turizam, profesor dr Rade Ratković, kazavši da bez domaće radne snage nema razvoja turizma: ,,Neki kao izlaz predlažu uvoz, kako ste rekli, radnika iz Indonezije i Filipina!? Naš komentar je da turizam koji ne počiva na domaćoj radnoj snazi, nema smisla i nije održiv. Potrebne su duboke reforme u turizmu, a prvi korak u tom pravcu treba da bude dekontaminacija i depolitizacija svijesti većine upravljača u sadašnjem crnogorskom turizmu, neumornih propagatora naših rekordnih turističkih godina. Ko se ne slaže, taj kleveće i laže i  nije patriota!’’.

Iz Saveza sindikata smatraju, da se ovaj problem može riješiti samo korodiniranom akcijom. ,,Potrebno je zajedničkim zalaganjem države, poslodavaca i sindikata naći način da naša radna snaga ostaje u svojoj državi i da želi da  radi poslove za koje je  školovana, a da pri tome bude zadovoljna i ostvarenom zaradom”.

Jedan pokušaj desio se prije par godina. Tadašnja ministarka rada i socijalnog staranja, a sadašnja gradonačelnica Danilovgrada  Zorica Kovačević je maja 2015.  pozvala građane sa sjevera da ne odlaze u inostranstvo, već da dođu na Plantaže, gdje mogu da zarade i do 15 eura dnevno. Na poziv se odazvalo 250 ljudi, od čega 20 odsto korisnika socijalnog davanja (MOP). ,,Razumljivo je da ovaj posao odbijaju korisnici MOP-a koji imaju izražene zdravstvene probleme”, rekli su iz Ministarstva. Nakon samo dva dana preko 150 osoba napustilo je posao zbog, kako su rekli, mizerne zarade. Iz Ministarstva je potom objašnjeno, kako nijesu pravili pritisak na njih da se zaposle i da im nijesu obećali startnu platu od 400 eura i dnevnice od 15 do 20 eura. Mediji su pisali da je ministarka rada i socijalnog staranja za manje od sat ubrala deset gajbi bresaka: ,,Saznala sam da je 18 centi gajba i ja ipak mislim da se može zaraditi’’, izjavila je.

I ove godine dnevnica je ista, a skoro niko od domaćih neće da radi za te pare. Posebno su neće  mladi. Takve ponude vrijeđaju, pa sve više odlaze ili planiraju odlazak preko granice.

Poslodavcima će zaista kao alternativa jedino ostati radnici iz inostranstva. Kada budu mogli da ih plate. Za sada to sebi može priuštiti  Hrvatska, u čijoj se štampi kao ,,lojalni, kvalitetni, dobri i pošteni’’ karakterišu radnici iz Filipina. Zašto se većim platama i boljim odnosom ne pokušaju stimulisati domaći radnici, kojih je prema zvaničnim podacima preko 35.000 na birou rada, to je pitanje na koje do sada od poslodavaca niko nije valjano odgovorio. I bez odgovora  znamo da jesu oni za ekonomski i svaki drugi patriotizam. Samo da im niko ne dira u profit.

 

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

FOKUS

PREDSJEDNIK U UJEDINJENIM NACIJAMA: Alisa iz zemlje čuda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sigurno svi znate one priče o ženama kojima je u kući ‘glib do koljena’, a kad krenu niz ulicu – blistaju. Otprilike tako je u Ujednjenim nacijama izgledao naš predsjednik. Kroz njegove riječi blistala je Crna Gore i on  još dugo može tako da govori. Na nama je do kad ćemo da slušamo

 

Bio predjednik Crne Gore Milo Đukanović u Ujedinjenim nacijama. I besjedio. Najprije na Samitu o ciljevima održivog razvoja, potom na generalnoj debati 74. zasijedanja Generalne skupštine Ujedinjenih nacija. Zvuči impresivno i – to je sve. Tamo preko okeana slušali su ga jer im je to posao, ovdje smo čuli gomile dosadnih izvještaja iz kojih su oni kojima su bili namijenjeni razumjeli da je njihov predsjednik bio na nekom važnom mjestu s važnim ljudima i izgleda  kao dika. I slikao se sa Trampom.

Šteta je da se to pažljivije ne razmotri. Kad se pročitaju Đukanovićeve riječi, uz uključen minimum zdravog razuma, svašta se može vidjeti.

Forum je, kazao je na skupu o održivom razvoju predsjednik Crne Gore, još jedna prilika da se potvrdi politička volja za dostizanje definisanih ciljeva jer “najranjivije kategorije stanovništva i zemlje nastavljaju da u najvećoj mjeri osjećaju posljedice spore primjene Agende 2030”.

U zemlji u čije ime je Đukanović govorio ljudi uglavnom blagog pojma nemaju o čemu je riječ i šta je Agenda 2030.

Najkraće: Ujedinjene nacije su 2000. postavile osam Milenijumskih ciljeva za bolji život čovječanstva. Taj program je istekao 2015. Tada je nadograđen Agendom održivog razvoja 2030.

Sa Milenijumskim ciljevima se nijesmo proslavili. Prema zvaničnom izvještaju o sprovođenju Milenijumskih razvojnih ciljeva tokom posljednje, 2016. godine, Crna Gora je od osam ciljeva ostvarila – jedan. Unaprijeđeno je zdravlje majki.

Tri cilja nijesu ostvarena. Prvi: Smanjiti relativno siromaštvo i druge dimenzije siromaštva. “Nije ispunjen ni jedan od četiri zadatka definisana u okviru ovog cilja”, piše u izvještaju.

Nije obezbijeđena održivost životne sredine, niti je unaprijeđena  rodna ravnopravnost i poboljšan položaj žena. Borba protiv HIV/AIDS, tuberkuloze i ostalih bolesti djelimično je ostvarena, kao i smanjenje stope smrtnosti djece. Pošto cilj “Obezbijediti globalno partnerstvo za razvoj”, nije preciznije definisan ocijenjeno je da je “postignut zadovaljavajući napredak”. Cilj da bude ostvareno univerzalno osnovno obrazovanje ostvaren je zamalo – “vrijednosti su se veoma približile projektovanom nivou”.

Podataka o ostvarivanju ciljeva iz Agende 2030 nema. Ona se  sastoji od 17 Ciljeva održivog razvoja i 169 potciljeva, koji se mjere pomoću 231 indikatora. Tamo gdje se mjere.

Prvi cilj je povećanje prihoda najsiromašnijih, ali i obezbeđenje pristupa osnovnim uslugama i zaštita svih od prirodnih i ljudski izazvanih katastrofa. U Crnoj Gori iznos pomoći najsiromašnijima, nije mijenjan godinama. Korisnik “materijalnog obezbjeđenja porodice”, ako živi sam, ima na raspolaganju dva eura i deset centi dnevno. Dvočlana porodica svakoga dana može da potroši euro i 27 centi, tročlana euro i cent, četvoročlana devedeset i petočlana osamdeset centi.

Okončanje nasilja i diskriminacije prema ženama i devojkama je sljedeći cilj. Kako ga ostvarujemo govori činjenica da zbog selektivnih abortusa, djevojčicama, za početak, nije omogućeno da se rode. Maksimalna kazna zatvora za krivično djelo silovanje nije izrečena u posljednih devet godina. Prosječna kazna je tri godine. Priča o djevojčici koju su silovali dječaci iz osnovne škole u koju je išla, trajala je petnaestak dana. I uminula. Njene rane neće nikad.

Među ciljevima Agende 2030. je i smanjenje jaza između najbogatijih i najsiromašnijih. Prema podacima iz prošlog decembra, Gini koeficijent, koji predstavlja mjeru nejednakosti raspodjele primanja između 20 odsto najsiromašnijih i 20 odsto najbogatijih, iznosio je za prethodnu godinu 36,7 odsto. Što je cifra veća veća je i nejednakost. Gini koeficijent za prosjek u EU je 30,5, napomenu uvijek naši mudri statističari. Nema potrebe da se pravimo blesavi – svoj procenat Evropljani su gradili od prvobitne akunulacije naovamo. Kod nas se, sa manje-više iste polazne tačke, ka bogatstvu ili siromaštvu krenulo prije tridesetak godina. I uspjeli smo da preteknemo Evropu.

Previše je ciljeva za bolji život ljudi da bismo ih sve nabrojali. Naročito ih je previše za ovu i ovakvu Cnu Goru. Jedan je, ipak, neodoljiv: Zaštita prirodnih resursa i netaknute prirode. Tu oblast u Crnoj Gori odlikuju: masovno uništavanje prostora; nedopuštena gradnja u nacionalnim parkovima koja uključuje i dopuštanje gradnje čitavih hotelskih kompleksa u zaštićenim područjima; rijeke u cijevima, nikakvu brigu o šumama, smeće izvan kontrole, kanalizaciju koja ide direktno u rijeke, otrovane ribe…

Predsjednik Crne Gore je u UN najavio i jačanje funkcije Nacionalnog savjeta za održivi razvoj. Malo je vjerovatno da će neki preokret desiti. Crna Gora je je pod ovom vlašću skoro tri decenije. Da su htjeli i znali, imali su kad čudo da naprave. Kome treba poređenje, neka zamisli kako je SFR Jugoslavija izgledala 1945, a kako 1975.

Potom je predjednik govorio i na generalnoj debati 74. zasijedanja Generalne skupštine Ujedinjenih nacija

Osvrnuo se ba broj djece ubijene ili ranjene, najviše u Avganistanu, Siriji i Jemenu. I na djecu oboljelu od ebole u Kongu i ugroženu u Libiji, Somaliji, protjeranu populaciju Rohindži… Ne može da se uporedi, ali ne može ni da se zaboravi ,da je u ovoj zemlji zbog infekcije u porodilištu umrla jedna, a zaraženo i ozbiljno ugroženo još pet beba. U sred mira.

I, naravno, zvanični zaborav je na djelu, cijelom je svijetu predsjednik Crne Gore poručio da “solidarnost sa izbjeglim i raseljenim licima ne smije biti pitanje političke odluke i političkog opredjeljenja”. To je, kaže, iznad svega pitanje humanosti: “Crna Gora ovo zna iz vlastitog iskustva. Tokom ratova na prostoru bivše Jugoslavije, Crna Gora je primila ogroman broj raseljenih lica… Tokom 90-ih mi u Crnoj Gori nijesmo imali dilemu da li ćemo primiti one koji su pod prijetnjom rata napustili svoj dom”.

Prije 27 godina crnogorska policija je hapsila bošnjačke izbjeglice iz Bosne i Hercegovine i vraćala ih u ruke vojske Radovana Karadžića. Rat u Bosni uveliko je već bio pokazao lice etničkog čišćenja, znali su da će biti ubijeni. I ipak su ih deportovali. Osamdeset tri čovjeka koji su tražili utočište Crna Gora je poslala u smrt. Sve hiljade koje su, uz pomoć međunarodnih organizacija, u Crnoj Gori nahranjene i sklonjene tada i kasnije, ne mogu da ‘operu’ slanje u smrt ni jednog jedinog čovjeka.

“Crna Gora ostaje trajno privržena demokratskim vrijednostima i vladavini prava, i borbi protiv nekažnjivosti za kršenja i zloupotrebe ljudskih prava”, kaže predsjednik.

Znamo kako smo kažnjavali za ratne zločine – nikako. Pravo nam vlada sa vrhovima sudstva i tužilaštva pod punom kontrolom izvršne vlasti. Neki od tih vrhova su do grla upetljani u raznorazne sumnjive poslove, dok druge prate ozbiljne sumnje u uračunljivost. Suđenja kriminalcima koja se završavaju tako što im država plati odštetu, jer ih je neopravdano držala u zatvoru, visoki političari osuđeni za korupciju koji šetaju po susjednim zemljama, gomile neprocesuiranih očiglednih krađa – neka su od obilježja vladavine prava na crnogorski način.

Glede ljudskih prava: novinare nekažnjeno tuku, poslanika su usred noći, bez skidanja imuniteta, uhapsili i “stavili u zatvor”. Riječi: “Ja imam pravo…”. u Crnoj Gori se izgovaraju na ličnu odgovornost. Na šta ko ima pravo određuje se, najčešće, prema potrebama. Mijo Martinović imao je pravo da vozi, ali ne u noći 25. oktobra 2015. tokom demonstracija Demokratskog fronta. Policajci su imali pravo da ga pretuku i polome, njihov starješina je imao pravo da ne zna koji su to policajci bili “jer su bili pod maskama”. Sud je imao pravo da presudi da Martinović nije mogao da vidi i zapamti sve što se dešavalo kada su ga tukli “s obzirom na to koliko je udaraca zadobio i koje povrede su mu nanesene”. Te mu se zato, kazala je viša sudska instanca, ne može vjerovati.

“Iznad svega, Crna Gora je dobar i odgovoran susjed, prepoznata kao važan faktor regionalne stabilnosti na Zapadnom Balkanu…”, kazao je Đukanović. Bez zalaženja u duboke vode, na jednostavnom primjeru nam se pokazuje dobrosujedstvo. Gotovo svaka važna utakmica sa susjedima u ovoj zemlji se proglašava “događajem visokog rizika”. Često se igra pred praznim stadionima; kad publike ima, karte se dijele ili prodaju po utabanim partijskim propisima, ne na blagajni. Navijači mogu biti samo odabrani.

“Mi snažno vjerujemo da su jednakost i nediskriminacija vrijednosti koje ne smijemo uzimati zdravo za gotovo”, rekao je predsjednik. Ko neće da žmuri, ‘snažno vjeruje’ da ne može biti da nema diskriminacije u zemlji u čijoj vladi nema ni jednog predstavnika naroda koji čini 28.73 procenata stanovništva. Srba, naime.

“Izgradnja i jačanje pravno efikasne, institucionalno snažne i ekonomski održive države zasnovane na demokratskim principima, poštovanju ljudskih prava i sloboda i očuvanju kulturne, etničke i konfesionalne raznolikosti, jeste ono što karakteriše naše unutrašnje i vanjskopolitičke prioritete”, precizirao je Đukanović. Nije da nema raznolikosti: devedesetih su bili proganjani i ubijani Bošnjaci, sada je u modi proganjati Srbe. Ne može biti šarenije i multikulturalnije.

Sigurno svi znate one priče o ženama kojima je u kući ‘glib do koljena’, a kad krenu niz ulicu – blistaju. Otprilike tako je u Ujednjenim nacijama izgledao naš predsjednik. Slušali su ga predstavnici 193 države, članice Ujedinjenih nacija, i, možete se kladiti, bilo im je sasvim svejedno koje će od fraza da upotrijebi predsjednik nekog zapećka od 620 hiljada stanovnika na Balkanu.

Drugo smo mi što u gorepomenutom glibu živimo. Đukanović još dugo može ovako da govori. Na nama je do kad ćemo da slušamo.

Na nama je i da pogledamo sebe i vidimo koliko nam je kože odrano u mraku i trnju između tih riječi i stvarnosti. Neko će odabrati da to ne uradi nikad, neko može, jednom ili sad, da kaže – dosta je bilo.

 

Miloš BAKIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

IVICA STANKOVIĆ, V.D. DRŽAVNI TUŽILAC I SUPRUG: Draginja, nevin sam

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sada je jasno kako odluka da Stanković uprkos svemu ostaje nije samo njegova. To je odgovor s vrha. Koji poručuje: nikakve afere i koverte, kneževići i građanski otpori  neće nas maći s mjesta. Tužilaštvo je uništena  institucija

 

I pored javnih insajderskih optužbi za korupciju, Ivica Stanković izabran je za vršioca dužnosti vrhovnog državnog tužioca. Na sjednici Tužilačkog savjeta održanoj ove sedmice, Stanković je na tu poziciju izabran sa šest glasova, od ukupno 11.  Četvoro članova nije glasalo za njega, dok je šest podiglo ruku. Stanković nije glasao ni za, ni protiv sebe.   I bez toga, ostaje na čelu tužilaštva, nakon što  mu je istekao mandat, uprkos aferama u čijem je centru,  i ne baš sjajnim rezultatima tužilaštva kada su u pitanju korupcija i organizovani kriminal, te politički obojenim procesima koje je protiv kritičara i opozicionara vodilo tužilaštvo za vrijeme njegovog mandata.

Stankovića je pred sam kraj mandata  Duško Knežević, čovjek iz utrobe sistema, tajkun do nedavno blizak predsjedniku države Milu Đukanoviću, optužio da je, preko Nenada Vujoševića, sekretara tužilaštva, primio oko 800 hiljada eura mita od njega, što mu je omogućilo razne povoljnosti u procesu koje tužilaštvo već tri godine vodi protiv njega.  Iako je bilo neophodno da se Stanković povuče sa te funkcije, kao i drugi tužioci koje je Knežević optužio, a među njima i specijalni tužilac Milivoje Katnić, kako bi se istraga sprovela nepristrasno, tužilaštvo je optužilo samo sekretara Vujoševića, i to kao člana Kneževićeve kriminalne grupe, i zabarakadiralo se od bilo kakvih pitanja spolja.  Te barikade je sada zacimentirao Tužilački savjet, što je ovu instituciju dodatno blokiralo. Ona je sada, bez dileme, zarobljena institucija, kako kažu u Briselu. Pod hipotekama afera, korupcije, i sumnji u političke pritiske.

Imena onih koji su učestvovali u izboru Stankovića, i zarobljavanju ove institucije, moraju  biti upamćena. Kao i onih koji su bili protiv.  Protiv izbora Stankovića za v.d državnog tužioca glasali su članovi Savjeta iz reda pravnika: Aneta Spaić, Ranka Čarapić i Milan Filipović, kao i predstavnica Ministarstva pravde Nataša Radonjić. Dok su oni koji čine dio stručne javnosti u Tužilačkom savjetu rekli ne Stankoviću, za njegov izbor glasali  su svi aktivni tužioci u tom tijelu. Presudni glas koji je Stankoviću omogućio ostanak dao je dekan Pravnog fakulteta Velimir Rakočević.  Rakočević bar zna kako je pod pritiskom afera biti izabran na odgovornu poziciju. On je postao dekan Pravnog fakulteta u jeku afere da je plagirao svoj doktorski rad, koja do danas nije rasvijetljena na pravi način.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 11. OKTOBRA

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

TRADICIJA KORUPCIJE U TUŽILAŠTVU: Fali samo marica

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prije Stankovića sumnjali smo u Čarapićku. Prije Vesne Medenice u Boba Vukčevića. Nekadašnji VDT Vladimir Šušović, bježeći od optužbi, krio se iza institucijalne nemoći. I niko od njih, nikada, nije odgovarao za (ne)učinjeno

 

Jednom bi se to moglo prozvati crnogorska antiteza. Do tada je samo svjedočanstvo o rasprostranjenom nemoralu:

U pritvoru me, bolesnog i nedužnog, drže kolege tužioci, časni ljudi. Osoba koja mi je dala pare za liječenje, a ja ću ih nekada vratiti (ne znam kad i ne znam gdje), jes manipulator i loš čovjek. Bilo bi dobro da se suočim sa njim i da dokažem da je on iskoristio moje najteže zdravstveno stanje.

Ovako se ukratko, prema saznanjima Vijesti, može prepričati iskaz Nenada Nena Vujoševića,sekretara Vrhovnog državnog tužioca, osumnjičenog da je duže od godinu dana član organizovane kriminalne grupe (OKG) pod komandom odbjeglog biznismena Duška Kneževića. Vujošević se pred specijalnom tužiteljkom Lidijom Vukčević pojavio nakon što je priveden na podgoričkom Aerodromu. Tamo je, kažu, dobrovoljno doputovao iz inostranstva. Onda mu je određen pritvor „zbog opasnosti od bjekstva“. Kao da on već  nije bio u bjekstvu. Gdje je mogao i ostati da je htio i da je smio.

Uglavnom, Vujošević negira optužbe da je za račun Kneževića, motivisan stotinam hiljada eura koje je, navodno, uzeo od njega pokušavao u Vrhovnom tužilaštvu dobiti insajderske informacije o istragama protiv posrnulog tajkuna i uticati na status njegovih predmeta pred nadležnim tužiocima. Počev od Ivice Stankovića, odlazećeg vrhovnog državnog tužioca (mandat mu ističe 7. oktobra).

Priznaje, da je od osnivača i večinskog vlasnika likvidiranih IBM i Atlas banke  uzeo, „negdje tokom 2018. godine“, 20.000 eura. Ne može se tačno sjetiti kad i gdje. Ali zna da je novac prebrojao. I obećao da će ga vratiti.

Onda je Knežević počeo da ga pritsika da vrati dug. A on ga je – zamajavao. Vodeći duge razgovore o tužiocima kojima je nosio novac da bi oni, za uzvrat, odbjeglom biznismenu pravili  usluge. Uz Stankovića i Vukčevićku, u tim razgovorima je eksplicitno pomenuti još i glavni specijalni državni tužilac Milivoje Katnić. „On mi je rekao, Neno, znaš koliko te ja volim“, referiše u objavljenim razgovorima Vujošević Katniću o navodnim naporima da oslobodi iz pritvora njegovog kuma Dejana Sekulića.

Pred tužiocima, ponovimo, Vujošević tvrdi kako je Kneževića samo zamajavao. O istragama koje se vode protiv odbjeglog biznismena nije razgovarao ni sa jednim tužiocem „jer su to časni ljudi“. Samo je zamajavao povjerioca, potvrđujući kako mu je on, kao kuriru Ivice Stankovića, u nazad dvije-tri godine dao 700-800 hiljada eura (D.K.: Jesi li davao pare Ivici?  NV: Jesam, nego što sam) kako bi nadležni tužioci odblokirali novac njegovih klijenata.

Knežević tvrdi da je dobio traženu uslugu. Katnić i Lidija Vukčević kažu kako se Vujošević za uslugu obratio makar dvojici tužilaca koji su, izgleda, nadležnima prijavili njegovo obraćanje. Ili je ono registrovano uz pomoć „mjera tajnog nadzora“.

Uglavnom, Tužilaštvo je listu razloga zbog kojih bi Vujošević (dok se, prema tvrdnjama svog advokata, „liječi od najteže bolesti“) trebao da ostane u pritvoru proširilo i strahom od „uticaja na svjedoke“. Da li je teško zamisliti kako Neno nagovara Ivicu, Milivoja ili Lidiju da svjedoče u njegovu, odnosno, u korist Duška Kneževića,  ili makar Mila Đukanovića, Ivana Brajovića, odnosno, Slavoljuba Miga Stijepovića koji se takođe nalaze na popisu njegovih saučesnika u nečasnim i nezakonitim poslovima?

Pratite li dešavanja u crnogorskom pravosuđu, u dvije stvari možete biti potpuno sigurni. Priče o korupciju najviših zvaničnika pravosuđa i tužilaštva naći će način da isplivaju u javnost. I sve će se završiti na demantijima prozvanih.

Prisjetimo se.

Nekoliko godina nakon ubistva Nikole Krivokapića Komarca u Baru, 2000. godine, Vijesti su, pozivajući se na pouzdane izvore, prenijele kako je tadašnji i sadašnji direktor Uprave policije Veselin Veljović, na zatvorenoj sjednici Odbora za odbranu i bezbjednost, optužio Ivicu Stankovića (tada predsjednika Višeg suda), i, sa njim, sudiju Radovana Mandića (sada advokat), da opstruiraju policijsku istragu u Baru. Sudija Mandić tada je oslobodio optužbi Zorana Drešića sa obrazloženjem: nedostatak dokaza!

Sedam godina kasnije (2007.) Monitor je objavio tekst o nezakonitom prisluškivanju nekolicine crnogorskih sudija, na zahtjev tužilaštva. Sumnjalo se u tužilaštvu zbog toga što je Viši sud (i tada je na njegovom čelu bio Ivica Stanković), nezakonito dozvolio Ljubu Bigoviću, Saši Boreti i Ljubu Vujadinoviću da tokom ljeta 2005. u spuškom zatvoru posjećuju zatvorenika Vuka Vulevića. Onda su, nešto kasnije, svi zajedno optuženi za zločinačko udruživanje i ubistvo policijskog inspektora Slavoljuba Šćekića (taj slučaj još nije pravosnažno okončan).  Monitor je tada zabilježio da su pod prismotrom  bili – prvi čovjek Višeg suda Ivica Stanković i sudija Radovan Mandić. Mjere nadzora inicirala je specijalna tužiteljka Stojanka Radović, nadzor je zatražio Viši tužilac Novak Ražnatović, a sudski nalog je potpisao istražni sudija Višeg suda Hamid Ganjola. Stanković je tužio našeg novinara Petra Komnenića za klevetu, sudija Mandić je potvrdio priču Monitora, ali je sud ipak presudio u korist tadašnjeg sudije.

„Ko god ima i najmanji dokaz da je potkupio Ivicu Stankovića, neka ne čeka ni časa – neka to odmah objavi“. Ovako se prošle nedjelje  Vrhovni državni tužilac branio od optužbi da je korumpiran, nepuna 24 časa nakon što su takve optužbe (ponovo) iznijete u javnost. Ovog puta u vidu tajno snimljenog telefonskog razgovora njegovog sekreteara i odbjeglog tajkuna sa dobrim vezama u establišmentu.

Onda je napustio konferenciju za štampu koju je sam sazvao,  „zbog ranije preuzetih obaveza“. Do danas ne znamo koje su to obaveze Stankoviću bile preče od odbrane ličnog i profesionalnog integriteta. Sebe, svojih saradnika i članova familije. Ili, makar, zašto susret sa novinarima nije upriliče sat- dva ranije.

Dok je glavni specijalni državni tužilac Milivoje Katnić branio lik i djelo svog poslodavca (na predlog Stankovića, izabrao ga je Tužilački savjet kome je na čelu VDT) „ne postoje ni udaljenje sumnje da VDT ima veze sa ovim slučajem“, nekadašnja Vrhovna državna tužiteljka, aktuelna predsjednica Vrhovnog suda (u trećem, neustavnom mandatu) Vesna Medenica objašnjavala je kako nije ispunila zakonsku obavezu i prijavila novostečeni prihod od 140 hiljada eura samo zato što nije riječ o novoj imovini. Nego je dio njenog imetka promijenio agregatno stanje  i iz nekretnina prešao u novac deponovan na bankovnom računu.  Preko niza of šor kompanija koje su trebale da sakriju stvarnog kupca preskupe livade u kolašinskom selu.

„Prodajom nepokretnosti došlo je do pretvaranja nepokretnih sredstava u novčana“, saopštili su iz Vrhovnog suda u ime svoje šefice, kao da objašnjavaju nekakav posao od najveće državne važnosti, a ne poslovni aranžman dvoje poznanika iz djetinjstva, naknadno povezanih nizom pravosudno-finansijskih afera (Avala, SKI centar Bjelasica, Rusko selo) od kojih su i jedno i drugo imali znatnu korist. Medenica od tada ignoriše novinare i njihova pitanja. Nije joj prvi put.

Novoobjavljeni razgovori Kneževića i Vujoševića u koruptivne igre i igrice uvode još jednu Vrhovnu državnu tuiteljku. Ranku Čarapić. Odnosno njenog muža, biznismena Budimira Buda Čarapića koji se, sada znamo,  u nekoliko situacija našao u ulozi privilegovanog poslovnog partnera kompanija i tajkuna čije poslovanje istražuje njegova supruga. Od Kombinata aluminijuma do Duška Kneževića i njegove Atlas banke.

U vrijeme kada je Ranka Čarapić vodila istragu o Kneževićevoj umiješanosti u podmićivanje državnih zvaničnika tokom privatizacije Telekoma, Budimir je od Atlas banke uzeo kredit (on tvrdi – garancije) u ukupnom iznosu od nekih 800 hiljada eura.  Nije ga vratio. I dalje je, kaže, dužan „nešto malo“. Ne zna koliko.

Odemo li još neki korak unazad, naići ćemo samo na nove afere Vrhovnog državnog tužilaštva.   Karijeru VDT-a Božidara Boba Vukčevića obilježila je afera S.Č., priča o seks trafikingu i zlostavljanju moldavske djevojke  koja se u Crnoj Gori obrela krajem prošlog vijeka. Nakon njenog bjekstva u Sigurni žensku kuću, i dramatičnog svjedočenja o preživljenoj torturi, među uhapšenima se našao i Zoran Piperović, zamjenik Vrhovnog državnog tužioca.

U aferi započetoj krajem 2002. saslušani su, u svojstvu svjedoka, i VDT Vukčević i tadašnji (i sadašnji) predsjednik Milo Đukanović. Nakon višemjesečne istrage, osnovni državni tužilac u Podgorici Zoran Radonjić stavio je tačku na cijeli slučaj „zbog nedostatka dokaza“ za podizanje optužnice.  Činjenica da je među privedenima njegov najbliži saradnik, ili to što su iz tužilaštva tokom cijele istrage curile informacije, nijesu brinule Vukčevića. Ne makar do mjere da bi makar pomislio na podnošenje ostavke.

Vukčević se i prije par godina ponovo prijavio na konkurs za člana Tužilačkog savjeta. Njegova kandidatura propala je tek nakon brojnih i glasnih protesta onih koji nijesu zaboravili detalje iz njegove tužilačke biografije.

Poput nikad ispunjenih obećanja da će VDT provjeriti pisanja medija o duvanskoj mafiji u Crnoj Gori. Ili tvrdnje iz sredine ‘90-tih, da Više javno tužilaštvo kome je tada bio na čelu ne može utvrditi ko je za 12 miliona maraka pretplatio gorivo dobavljeno iz Srbije u Crnu Goru za potrebe Vlade (tadašnji premijer M.Đukanović). Dokumenta su imala „nečitke potpise“ tvrdio je Vukčević, mada su svi drugi upućeni u dokumentaciju koju je pribavio savezni devizni inspektor Pavle Zelić pročitali da je nabavku, po većim cijenama od ponuđenih, u ime Direkcije za robne rezerve ugovorio Vuk Rajković, direktor privatnog preduzeća Juventa. Kum tadašnjeg premijera a sadašnjeg predsjednika.

U to vrijeme Vrhovni državni tužilac bio je Vladimir Šušović. Čovjek koji je uspiješno prećutao ratne zločine (Dubrovnik, Morinj, Bukovica, deportacije), prvobitnu akumulaciju (šverc goriva, oružja, cigareta) tranziciju društvene i državne  u privatnu svojinu.

Svi ratni zločini povezani sa Crnom Gorom (lie Kaluđerskog laza) odigrali su se tokom mandata Vladimira Šušovića (penzionisan 1998) pisao je Monitor u više navrata. „O svima je izvještavano još dok su se odigravali, no nijedan predmet njegovo tužilaštvo nije procesuiralo“. Monitor je precizirao kako je u slučaju deportacija bosanskih izbjeglica riječ o ratnom zločinu u koji su umiješane isključivo crnogorske vlasti; pa se krimen ne može svaliti na bivšu jugoslovensku vojsku ili nekog drugog.

Šušović je godinama „istraživao” o deportacijama. Navodno bez rezultata. U intervjuu za Monitor 1. avgusta 1997. tvrdio je kako su mu u Hagu, gdje je bio pozvan zbog deportacija, kazali: „Vi ste postali majstori uništavanja dokumentacije’. Izgleda da se to potvrđuje i u ovom slučaju… teško dobijam dokumentaciju od MUP-a”.

Prethodno je (1993.) tadašnji ministar MUP-a Nikola Pejaković Skupštinu obavijestio kako su sve aktivnosti vezane za deportaciju izbjeglih izvedene uz saglasnost tužilaštva. Pejaković piše: „U tada otvorenoj dilemi uz konsultacije s nadležnim tužilaštvom, donijeta je odluka…”

Nekadašnji predsjednik Momir Bulatović, 2011. godine, na svjedočenju pred Višim sudom ustvrdio kako je Šušović, za vrijeme deportacija, „non-stop“ bio u kontaktu sa policijom. ,,Njegov stav je bio da tu nije urađeno ništa što bi konstituisalo krivičnu odgovornost bilo kojeg radnika MUP-a”.

Četir godine kasnije, Šušović je o deportacijama i svojoj ulozi u njima svejdočio pred – Vesnom Medenicom. Potom su došli Ranka Čarapić,  pa Ivica Stanković. Samo su rezultati ostali isti. I sumnje koje nema ko da provjeri.

“Tvrdnje da državni tužilac nije samostalan državni organ već da je pod kontrolom vlasti lišene su svakog osnova“, tvrdio je prije petnaestak godina Božidar Vukčević pokušavajući da zaštiti svoje nasljednike/ce. „ U borbi za osvajanje vlasti, opozicija očigledno ne bira sredstva i riječi, koje grubo obezvređuju gledanja i mišljenja drugih po istim pitanjima”.  Poruka odliježe do danas.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo