Povežite se sa nama

FOKUS

MORE, JEZERA, RIJEKE I POTOCI NA OLTARU PROFITA: Ovo je bila Tara

Objavljeno prije

na

Sada, kad krenemo na ovdašnje rijeke, valja ponijeti i flašu sa pitkom vodom. Uvoznom, po mogućnosti

 

Region su obišli snimci velikih bagera koji, obasjani mjesečinom, vade pijesak iz korita Tare. Potom su fotografije zamućene rijeke, izmještene iz  prirodnog toka i utjerane u betonska korita, otišle još dalje u svijet.

Ravnodušni su ostali samo zvaničnici i glasnogovornici nadležnih institucija u Crnoj Gori. Zato će Kolašinci uz podršku organizacije KOD u nedjelju organizovati protest – prvi takve vrste od početka gradnje auto puta – ne bi li  investitore i izvođače natjerali da poštuju propise i zaustave  dalju uništavanje  Tare.

“Svjedoci smo neljudskog odnosa pojedinaca prema jednom od najljepših darova prirode Crnoj Gori i  sramnog uništavanja vrijednih prirodnih resursa.  Svjedoci smo i izostanka adekvatnog reagovanja relevantnih i odgovornih institucija,  kojima građani plaćaju da ne dozvole da se takve stvari događaju i koje to ne sprečavaju. To je nedopustivo, imajući u vidu čak i neobjašnjivo tolerantan odnos samih građana prema čitavom ovom problemu“, kaže za Monitor Bojan Minić jedan od organizatora protesta.

„Tara je već dvije godine mrtva rijeka i više je ne možemo odbraniti“ ,poručio je početkom sedmice  predsjednik Sportsko ribolovnog kluba (SRK) Tara i  Morača Momir  Živković. Potom su, uz ocjenu da je situacija na Tari  izmakla kontroli, iz SRK Tara i Morača najvili da će raspustiti  ribočuvarsku službu na toj rijeci „jer nemaju više šta da brane“.

Sve to je posljedica višemjesečne (neki kažu višegodišnje) serije „incidenata“ koji su kulminirali ovonedjeljnim zamućenjem Tare, nekoliko dana nakon što su  kamere SRK snimile kako mehanizacija kineske komapanije CRBC oko  ponoći  vadi šljunak iz korita.

„Kako ikome prodati ribolovnu dozvolu za ovo oranje od rijeke. Liči li Tara danas na Suzu Evrope? Kome prodati priču o ekološkoj državi i bistroj rijeci. Ja nemam obraza nikome uzeti novac, a onda ga odvesti do mrtve rijeke“, kaže predsjednik SRK. Živković tvrdi da su se mnoge grupe stranih sportskih riblovaca vraćale iz Kolašina vidjevši kakvo je stanje u revirima (prostorima) za sportski ribolov.

Priča je sa sjevera države stigla do samita UNESCO-a koji je nedavno završen u Bakuu. Tara se našla u izvještaju usvojenom na Komitetu za Svjetsku baštinu, i u njemu se izražava zabrinutost zbog mogućih posljedica koje bi gradnje autoputa mogla proizvesti na (nekadašnju) Suzu Evrope koja je dio svjetske prirodne baštine.

“Uzimajući u obzir ozbiljne uticaje na korito rijeke Tare od izgradnje novog autoputa, izražavamo zabrinutost zbog mogućih uticaja nizvodno odatle, te  zahtijevamo od države da pažljivo procijeni sve uticaje…”, novodi se u Izvještaju.

Prema dostupnim  informacijama, zahvaljujući angažmanu NVO MANS, inspektori Uprave za inspekcijske poslove (UIP) su u minule četiri godine,  koliko traje izgradnja auto-puta, 68 puta posjetili gradilište i podnijeli više zahtjeva za pokretanje prekršajog postupka. Nadležni su, tvrde, kaznili kinesku kompaniju CRBC i njihove podizvođače sa ukupno oko 20.000 eura.

“Ekološka inspekcija izvršila je 68 inspekcijskih nadzora, tokom kojih je ukazivala na utvrđene nepravilnost i utvrđivala rokove za njihovo otklanjanje, donijela dva zaključka o administrativnom izvršenju rješenja novčanom kaznom u iznosima 3.000, odnosno 3.500 eura, te podnijela 17 zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka nadležnim sudovima zbog nepravilnosti”, navodi se, pored ostalog, u odgovoru UIP-a na pitanja iz MANS-a.

Komentarišući snimke ponoćnog vađenja šljunka iz korita Tare, iz SRBC su  kazali da je riječ o o regulaciji korita, u skladu sa glavnim projektom auto-puta. I   da su dozvolu za taj posao dobili od Uprave za vode.

“Regulacioni radovi se uglavnom odnose na formiranje nasipa, a prilikom ove regulacije se odvozi rječni nanos, koji se dijelom koristi za osiguranje nasipa, a dijelom za nasipanje prilaznih puteva. Ovaj materijal se ne koristi u druge svrhe, a navedeni radovi izvode se u skladu sa zakonskim propisima”,  tvrde iz CRBC.

Poslednja serija udara na Taru zabilježena je jedva desetak dana nakon što su sportski ribolovci iz Pljevalja iz Ćehotine izvadili oko tonu mrtve ribe, nakon trovanja otpadnim vodama iz Termoelektrane koje su, namjerno, ispuštene u rijeke.

Nakon nekoliko dana zavlačenja i izvlačenja, iz Elektroprivrede Crne Gore  priznali su odgovornost za ekološku katastrofu.  Do nje je, kažu, došlo tako što je smjenski inženjer R.D. „bez dozvole nadređenih i poštovanja definisane procedure“, naložio da se otvori ventil koji kontroliše ispuštanje otpadnih (i otrovnih) materija u rijeku Vezišnicu, koja se uliva u Ćehotinu. Nazdravlje.

Samo postojanje instalacije koja otpadne vode iz TE vodi direktno u rijeku rječito svjedoči o svijesti s kojom se uprava najvećeg i najbogatijeg državnog preduzeća odnosi prema životnoj sredini u samoproglašenoj ekološkoj državi.

Nijesu Vezišnica i Čehotina slučajno dva najzagađenija vodotoka u Crnoj Gori. Iako je konkurencija krajnje ozbiljna. O tome svjedoči jedan od ranijih Izvještaja Zavoda za hidrometeorologiju (ZHM). „Voda rijeke Vezišnice je van klase prema sadržaju suspendovanih materija, koli i fekalnih klica, a povećan je i sadržaj amonijaka i nitrita. Prema saprobiološkim parametrima Vezišnica se približava uslovima ekološke sterilnosti, obzirom da su na dnu mutne vode evidentirane od živog svijeta jedino određene vrste bakterija. Kriva je Termoelektrana koja se hladi Vezišnicom pa je rijeka previše topla za život…“.

Godinama, kad god s proljeća i jeseni vodotoci porastu usljed većih padavina, Lim kroz Bijelo Polje – pocrveni. Ali bukvalno. Od krvi i drugog otpadnog materijala životinjskog porijekla koji u rijeku ispuštaju iz obližnjih klanica, živinarskih farmi  i fabrika za preradu mesnih prerađevina.  Dodatno, odnosno, konstatno, otpad donosi i makar 900 kanalizacionih cijevi (toliko ih je prebrojano) kojima fekalni i drugi otpadi idu direktno u rijeku. „Boravak  pored vode je nemoguć jer ne možete da gledate od smrada, koliko štipa oči “, žale se mještani.  „Nekim danima krenu konvoji mrtvih kokošaka koje su spakovane u papirne džakove i tako se postepeno raspadaju“, svjedočili su prije koju godinu.

Slična priča i u Podgorici. Kanalizacija se izliva u sve gradske rijeke, a najveći problem je najveća – Morača. „Stanje je najlošije na dijelu ispod kolektora gradske kanalizacije do Botuna“, stoji u pomenutom Izvještaju ZHM uz konstatciju da je  u tom dijelu Morača „van propisane ili svake klase“. Stanje se popravlja u daljem toku rijeke prema Skadarskom jezeru, ali se tamo suočavamo sa novim problemom – nekontrolisanom eksploatacijom šljunka i pijeska.

„Na lokalitetima Grbavci i Vukovci voda je znatno boljeg kvaliteta, pretežno u A1-A2 klasi. Na tom dijelu vodotoka se vrši intenzivna eksploatacija pijeska iz korita, što znatno mijenja hidrodinamičke i ekološke karakteristike vode…“. Ali povlašćenima donosi ozbiljan novac. Milione prema nekim računicama. Lokalne samouprave na čijoj teritoriji se nalaze „napadnuti“ vodotoci prihoduju samo mrvice. Radi primjera,  Podgorica je u 2016. godini, od naknade za korišćenje šljunka imala prihod od 3,91 eura.

Pod izgovorom regulacije vodotoka, iz rijeka šljunak  ne nose bujice, već bageri u mutnim poslovima kroz koje se pojedinci i kompanije bogate, a društvu se, pored nemjerljive ekološke, nanosi i milionska ekonomska šteta – pokazalo je prošlogodišnje istraživanje Monitora i Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG).

„Nemamo nijedan primjer koji bi mogao poslužiti kao pozitivna praksa, jer se koncesionari ponašaju bahato i jedino žele što veći profit, ne vodeći računa o održivom korišćenju šljunka i pijeska“, konstatovao je tada u razgovoru za Monitor  Aleksandar Perović, direktor Ekološkog pokreta Ozon.

Država je krajem 2017. godine uvela moratorium na eksploataciju riječnog šljunka, ali su potom povlaščeni dobili dozvole za navodnu regulaciju i sanaciju vodotokova na rijekama Morača, Lim, Ibar, Bojana, Grnčar… To nije bilo dovoljno, pa su građani prošle godine Upravi za vode prijavili 31 slučaj nelegalnog vađenja šljunka iz Morače, Lima, Grnčara, Tare, Ibra i Cijevne.

Ipak, kruna ovog modela „regulacije“ bilo je rješenje da se kineskoj CRBC izda saglasnost da gotovo na samom izvorištu Tare vadi šljunak, pod izgovorom regulacije. Jedan od autora tog projekta Mihailo Burić tvrdi kako će Tara, zapravo, biti ljepša (!?) nakon sprovedene remedijacije: „Morfologija i pejzaž su projektovani (projekat petlje i mosta) s ciljem regulacije korita i dobrog tečenja vode rijeke Tare, a u okvirima saobraćajnog rješenja. Takvo saobraćajno rješenje u sebi sadrži unapređenja pejzaža, koji će biti ljepši od sadašnjeg stihijskog. Haotični ambijent će postati kultivisani pejzaž…“.

Kolašinci se, izgleda, ne slažu sa takvim viđenjem vlastite budućnosti pa će,   ponovimo, u  nedjelju izaći na proteste. Prije njih su to, početkom aprila, uradili stanovnici Žabljaka, potpomognuti stalnim i povremenim gostima crnogorske ekološke prijestonice.

Povod za njihovo okupljanje bio je naum da se jednoj privatnoj firmi omogući gradnja bungalova i poveće marine na obali Crnog jezera. Nakon protesta, država je odustala od tog nauma (do kada?) i prihvatila zahtjev mještana da u najužoj zoni NP Durmitor odustane od bilo kakve gradnje.

„Da vam čestitam Žabljačani na slozi i jedinstvu, što je u ovom vremenu prava rijetkost. Saglasan sam sa jednim dijelom vaših zaključaka, na drugi dio ne mogu da utičem jer nijesu moje ingerencije. Takođe, dogovorili smo se da se obustavi sanitarna sječa, ali nemojte dolaziti kod mene tamo pred zimu“, rekao je ministar održivog razvoja i turizma Pavle Radulović, aludirajući na povremene zahtjeve mještana za dobijanje ogrjevnog drveta.

Na sličnu priču – planove za gradnju hotelskog naselja na obali Skadarskog jezera – još nije stavljena tačka.

Potom su se, u maju, Šavničani i Žabljačani izborili za pravo rijeke Bukovice da ostane slobodnog toka, van cijevi dvije male elektrane . Čuvari Bukovice podigli su kamp naselje na obali rijeke, kako bi onemogućili nastavak radova na probijanju puta do lokacija mini-hidroelektrana Bukovica 1 i Bukovica 2. “Odbranom rijeke branimo naše živote i egzistenciju. Tragično je u 21. vijeku bistru pijaću vodu koja nam znači život uzimati ljudima u vremenu kad je vrednija od nafte“, kazao je Mihailo Bulatović, jedan od Čuvara.

Onda su u Ministarstvu ekonomije odlučili da privremeno obustave započeti posao i obave reviziju dokumentacije o gradnji malih HE. Odluka će, kažu, zavisiti od stava lokalnog stanovništva, što do sada nije bio slučaj. „Bez njihove saglasnosti i podrške neće biti gradnje malih elektrana, upravo iz razloga što najveće benefite ovih projekata treba da oseti lokalno stanovništvo“.

Ekolozi drugačije gledaju na tu priču. „Građani koji žive uz rijeke, makar većina njih, shvataju njihov suštinski životni značaj i svjesni su da stavljanje rijeke u cijev nosi sa sobom mnogo toga lošeg po njih, od korišćenja vode za piće i kupanje, preko ribolova, do smanjenja vrijednosti njihove imovine“, navodi Aleksandar Perović iz Ozona, „Upravo je zato toliki otpor građana, naročito onih koji pošteno žive od svog rada i čuvaju imanja koja su naslijedili da bi ih ostavili svojim potomcima“.

O investitorima u male elektranei njihovom statusu unutar vladajućeg kruga  bilo je mnogo riječi. Dovoljno je podsjetiti da su među njima sin, kum i brat od ujaka predsjednika Mila Đukanovića.  Svi oni međusobno dijele milione koje, na ime naknade za proizvodnju održive energije, od građana prikuplja EPCG.

Drugu priču pričaju oni koji profitiraju od eksploatacije šljunka iz rijeka, zarobljavanja potoka u cijevi malih HE, gradnje na obali jezera ili pretvaranju mora i obale u parking prostor (imamo i takvih primjera na crnogorskoj obali).

Kompanija CRBS , kao i investitor projekta auto puta, kontinuirano su i dugo meta, uglavnom, zlonamjernih   napada i nerazumijevanja,  tvrdi pravnik u CRBC Kolašinac Božidar Pižurica. Prema njegovim riječima, „deponije i zemljani nasipi koji se konstantno pominju napravljeni su uz pisani zahtjev,  odnosno, saglasnost mještana“.

Pižurica podsjeća da je petlja Mateševo smještena je na lijevoj obali rijeke Tare i da se gradi nasipanjem velike količine materijala – visine 15 metara u odnosu na nivo rijeke.  „Petlja je  smještena uz obalu rijeke pa se, prema projektu, mora  uraditi određena regulacija korita. Korito  se mora produbiti,  uraditi stabilizacija kosina i utvrđivanje rječne obale kako rijeka kad nabuja ne bi plavila…“. Dodatno, on borcima za očuvanje životne sredine zamjera što, kako kaže, do sada,  „osim snimaka i kritika“, nijesu ponudili ni jedno rješenje za ono što zovu problemima, odnosno, devastacijom rijeke.

„Sada sam ubijeđen da će nam resorna mnistrastva podariti još ljepšu rijeku, pretvorenu u fini lijepi kanal bez ribe i ostalog živog svijeta“, gorko se šali   predsjednik kolašinskog Sportskog flaj fišing kluba (SFFK) Maniro  Mile Lazarević. „To se lako može zaključiti i na osnovu brojnih fotografija, koje sam sredinom sedmice napravio od Kolašina do kampa na Jabuci„ kaže.

Ali, mi i ne moramo vjerovati sopstvenim očima. Samo , kad pođemo na rijeku, valja ponijeti i flašu sa pitkom vodom. Uvoznom, po mogućnosti.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
 Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

PREDSJEDNIK U UJEDINJENIM NACIJAMA: Alisa iz zemlje čuda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sigurno svi znate one priče o ženama kojima je u kući ‘glib do koljena’, a kad krenu niz ulicu – blistaju. Otprilike tako je u Ujednjenim nacijama izgledao naš predsjednik. Kroz njegove riječi blistala je Crna Gore i on  još dugo može tako da govori. Na nama je do kad ćemo da slušamo

 

Bio predjednik Crne Gore Milo Đukanović u Ujedinjenim nacijama. I besjedio. Najprije na Samitu o ciljevima održivog razvoja, potom na generalnoj debati 74. zasijedanja Generalne skupštine Ujedinjenih nacija. Zvuči impresivno i – to je sve. Tamo preko okeana slušali su ga jer im je to posao, ovdje smo čuli gomile dosadnih izvještaja iz kojih su oni kojima su bili namijenjeni razumjeli da je njihov predsjednik bio na nekom važnom mjestu s važnim ljudima i izgleda  kao dika. I slikao se sa Trampom.

Šteta je da se to pažljivije ne razmotri. Kad se pročitaju Đukanovićeve riječi, uz uključen minimum zdravog razuma, svašta se može vidjeti.

Forum je, kazao je na skupu o održivom razvoju predsjednik Crne Gore, još jedna prilika da se potvrdi politička volja za dostizanje definisanih ciljeva jer “najranjivije kategorije stanovništva i zemlje nastavljaju da u najvećoj mjeri osjećaju posljedice spore primjene Agende 2030”.

U zemlji u čije ime je Đukanović govorio ljudi uglavnom blagog pojma nemaju o čemu je riječ i šta je Agenda 2030.

Najkraće: Ujedinjene nacije su 2000. postavile osam Milenijumskih ciljeva za bolji život čovječanstva. Taj program je istekao 2015. Tada je nadograđen Agendom održivog razvoja 2030.

Sa Milenijumskim ciljevima se nijesmo proslavili. Prema zvaničnom izvještaju o sprovođenju Milenijumskih razvojnih ciljeva tokom posljednje, 2016. godine, Crna Gora je od osam ciljeva ostvarila – jedan. Unaprijeđeno je zdravlje majki.

Tri cilja nijesu ostvarena. Prvi: Smanjiti relativno siromaštvo i druge dimenzije siromaštva. “Nije ispunjen ni jedan od četiri zadatka definisana u okviru ovog cilja”, piše u izvještaju.

Nije obezbijeđena održivost životne sredine, niti je unaprijeđena  rodna ravnopravnost i poboljšan položaj žena. Borba protiv HIV/AIDS, tuberkuloze i ostalih bolesti djelimično je ostvarena, kao i smanjenje stope smrtnosti djece. Pošto cilj “Obezbijediti globalno partnerstvo za razvoj”, nije preciznije definisan ocijenjeno je da je “postignut zadovaljavajući napredak”. Cilj da bude ostvareno univerzalno osnovno obrazovanje ostvaren je zamalo – “vrijednosti su se veoma približile projektovanom nivou”.

Podataka o ostvarivanju ciljeva iz Agende 2030 nema. Ona se  sastoji od 17 Ciljeva održivog razvoja i 169 potciljeva, koji se mjere pomoću 231 indikatora. Tamo gdje se mjere.

Prvi cilj je povećanje prihoda najsiromašnijih, ali i obezbeđenje pristupa osnovnim uslugama i zaštita svih od prirodnih i ljudski izazvanih katastrofa. U Crnoj Gori iznos pomoći najsiromašnijima, nije mijenjan godinama. Korisnik “materijalnog obezbjeđenja porodice”, ako živi sam, ima na raspolaganju dva eura i deset centi dnevno. Dvočlana porodica svakoga dana može da potroši euro i 27 centi, tročlana euro i cent, četvoročlana devedeset i petočlana osamdeset centi.

Okončanje nasilja i diskriminacije prema ženama i devojkama je sljedeći cilj. Kako ga ostvarujemo govori činjenica da zbog selektivnih abortusa, djevojčicama, za početak, nije omogućeno da se rode. Maksimalna kazna zatvora za krivično djelo silovanje nije izrečena u posljednih devet godina. Prosječna kazna je tri godine. Priča o djevojčici koju su silovali dječaci iz osnovne škole u koju je išla, trajala je petnaestak dana. I uminula. Njene rane neće nikad.

Među ciljevima Agende 2030. je i smanjenje jaza između najbogatijih i najsiromašnijih. Prema podacima iz prošlog decembra, Gini koeficijent, koji predstavlja mjeru nejednakosti raspodjele primanja između 20 odsto najsiromašnijih i 20 odsto najbogatijih, iznosio je za prethodnu godinu 36,7 odsto. Što je cifra veća veća je i nejednakost. Gini koeficijent za prosjek u EU je 30,5, napomenu uvijek naši mudri statističari. Nema potrebe da se pravimo blesavi – svoj procenat Evropljani su gradili od prvobitne akunulacije naovamo. Kod nas se, sa manje-više iste polazne tačke, ka bogatstvu ili siromaštvu krenulo prije tridesetak godina. I uspjeli smo da preteknemo Evropu.

Previše je ciljeva za bolji život ljudi da bismo ih sve nabrojali. Naročito ih je previše za ovu i ovakvu Cnu Goru. Jedan je, ipak, neodoljiv: Zaštita prirodnih resursa i netaknute prirode. Tu oblast u Crnoj Gori odlikuju: masovno uništavanje prostora; nedopuštena gradnja u nacionalnim parkovima koja uključuje i dopuštanje gradnje čitavih hotelskih kompleksa u zaštićenim područjima; rijeke u cijevima, nikakvu brigu o šumama, smeće izvan kontrole, kanalizaciju koja ide direktno u rijeke, otrovane ribe…

Predsjednik Crne Gore je u UN najavio i jačanje funkcije Nacionalnog savjeta za održivi razvoj. Malo je vjerovatno da će neki preokret desiti. Crna Gora je je pod ovom vlašću skoro tri decenije. Da su htjeli i znali, imali su kad čudo da naprave. Kome treba poređenje, neka zamisli kako je SFR Jugoslavija izgledala 1945, a kako 1975.

Potom je predjednik govorio i na generalnoj debati 74. zasijedanja Generalne skupštine Ujedinjenih nacija

Osvrnuo se ba broj djece ubijene ili ranjene, najviše u Avganistanu, Siriji i Jemenu. I na djecu oboljelu od ebole u Kongu i ugroženu u Libiji, Somaliji, protjeranu populaciju Rohindži… Ne može da se uporedi, ali ne može ni da se zaboravi ,da je u ovoj zemlji zbog infekcije u porodilištu umrla jedna, a zaraženo i ozbiljno ugroženo još pet beba. U sred mira.

I, naravno, zvanični zaborav je na djelu, cijelom je svijetu predsjednik Crne Gore poručio da “solidarnost sa izbjeglim i raseljenim licima ne smije biti pitanje političke odluke i političkog opredjeljenja”. To je, kaže, iznad svega pitanje humanosti: “Crna Gora ovo zna iz vlastitog iskustva. Tokom ratova na prostoru bivše Jugoslavije, Crna Gora je primila ogroman broj raseljenih lica… Tokom 90-ih mi u Crnoj Gori nijesmo imali dilemu da li ćemo primiti one koji su pod prijetnjom rata napustili svoj dom”.

Prije 27 godina crnogorska policija je hapsila bošnjačke izbjeglice iz Bosne i Hercegovine i vraćala ih u ruke vojske Radovana Karadžića. Rat u Bosni uveliko je već bio pokazao lice etničkog čišćenja, znali su da će biti ubijeni. I ipak su ih deportovali. Osamdeset tri čovjeka koji su tražili utočište Crna Gora je poslala u smrt. Sve hiljade koje su, uz pomoć međunarodnih organizacija, u Crnoj Gori nahranjene i sklonjene tada i kasnije, ne mogu da ‘operu’ slanje u smrt ni jednog jedinog čovjeka.

“Crna Gora ostaje trajno privržena demokratskim vrijednostima i vladavini prava, i borbi protiv nekažnjivosti za kršenja i zloupotrebe ljudskih prava”, kaže predsjednik.

Znamo kako smo kažnjavali za ratne zločine – nikako. Pravo nam vlada sa vrhovima sudstva i tužilaštva pod punom kontrolom izvršne vlasti. Neki od tih vrhova su do grla upetljani u raznorazne sumnjive poslove, dok druge prate ozbiljne sumnje u uračunljivost. Suđenja kriminalcima koja se završavaju tako što im država plati odštetu, jer ih je neopravdano držala u zatvoru, visoki političari osuđeni za korupciju koji šetaju po susjednim zemljama, gomile neprocesuiranih očiglednih krađa – neka su od obilježja vladavine prava na crnogorski način.

Glede ljudskih prava: novinare nekažnjeno tuku, poslanika su usred noći, bez skidanja imuniteta, uhapsili i “stavili u zatvor”. Riječi: “Ja imam pravo…”. u Crnoj Gori se izgovaraju na ličnu odgovornost. Na šta ko ima pravo određuje se, najčešće, prema potrebama. Mijo Martinović imao je pravo da vozi, ali ne u noći 25. oktobra 2015. tokom demonstracija Demokratskog fronta. Policajci su imali pravo da ga pretuku i polome, njihov starješina je imao pravo da ne zna koji su to policajci bili “jer su bili pod maskama”. Sud je imao pravo da presudi da Martinović nije mogao da vidi i zapamti sve što se dešavalo kada su ga tukli “s obzirom na to koliko je udaraca zadobio i koje povrede su mu nanesene”. Te mu se zato, kazala je viša sudska instanca, ne može vjerovati.

“Iznad svega, Crna Gora je dobar i odgovoran susjed, prepoznata kao važan faktor regionalne stabilnosti na Zapadnom Balkanu…”, kazao je Đukanović. Bez zalaženja u duboke vode, na jednostavnom primjeru nam se pokazuje dobrosujedstvo. Gotovo svaka važna utakmica sa susjedima u ovoj zemlji se proglašava “događajem visokog rizika”. Često se igra pred praznim stadionima; kad publike ima, karte se dijele ili prodaju po utabanim partijskim propisima, ne na blagajni. Navijači mogu biti samo odabrani.

“Mi snažno vjerujemo da su jednakost i nediskriminacija vrijednosti koje ne smijemo uzimati zdravo za gotovo”, rekao je predsjednik. Ko neće da žmuri, ‘snažno vjeruje’ da ne može biti da nema diskriminacije u zemlji u čijoj vladi nema ni jednog predstavnika naroda koji čini 28.73 procenata stanovništva. Srba, naime.

“Izgradnja i jačanje pravno efikasne, institucionalno snažne i ekonomski održive države zasnovane na demokratskim principima, poštovanju ljudskih prava i sloboda i očuvanju kulturne, etničke i konfesionalne raznolikosti, jeste ono što karakteriše naše unutrašnje i vanjskopolitičke prioritete”, precizirao je Đukanović. Nije da nema raznolikosti: devedesetih su bili proganjani i ubijani Bošnjaci, sada je u modi proganjati Srbe. Ne može biti šarenije i multikulturalnije.

Sigurno svi znate one priče o ženama kojima je u kući ‘glib do koljena’, a kad krenu niz ulicu – blistaju. Otprilike tako je u Ujednjenim nacijama izgledao naš predsjednik. Slušali su ga predstavnici 193 države, članice Ujedinjenih nacija, i, možete se kladiti, bilo im je sasvim svejedno koje će od fraza da upotrijebi predsjednik nekog zapećka od 620 hiljada stanovnika na Balkanu.

Drugo smo mi što u gorepomenutom glibu živimo. Đukanović još dugo može ovako da govori. Na nama je do kad ćemo da slušamo.

Na nama je i da pogledamo sebe i vidimo koliko nam je kože odrano u mraku i trnju između tih riječi i stvarnosti. Neko će odabrati da to ne uradi nikad, neko može, jednom ili sad, da kaže – dosta je bilo.

 

Miloš BAKIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

IVICA STANKOVIĆ, V.D. DRŽAVNI TUŽILAC I SUPRUG: Draginja, nevin sam

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sada je jasno kako odluka da Stanković uprkos svemu ostaje nije samo njegova. To je odgovor s vrha. Koji poručuje: nikakve afere i koverte, kneževići i građanski otpori  neće nas maći s mjesta. Tužilaštvo je uništena  institucija

 

I pored javnih insajderskih optužbi za korupciju, Ivica Stanković izabran je za vršioca dužnosti vrhovnog državnog tužioca. Na sjednici Tužilačkog savjeta održanoj ove sedmice, Stanković je na tu poziciju izabran sa šest glasova, od ukupno 11.  Četvoro članova nije glasalo za njega, dok je šest podiglo ruku. Stanković nije glasao ni za, ni protiv sebe.   I bez toga, ostaje na čelu tužilaštva, nakon što  mu je istekao mandat, uprkos aferama u čijem je centru,  i ne baš sjajnim rezultatima tužilaštva kada su u pitanju korupcija i organizovani kriminal, te politički obojenim procesima koje je protiv kritičara i opozicionara vodilo tužilaštvo za vrijeme njegovog mandata.

Stankovića je pred sam kraj mandata  Duško Knežević, čovjek iz utrobe sistema, tajkun do nedavno blizak predsjedniku države Milu Đukanoviću, optužio da je, preko Nenada Vujoševića, sekretara tužilaštva, primio oko 800 hiljada eura mita od njega, što mu je omogućilo razne povoljnosti u procesu koje tužilaštvo već tri godine vodi protiv njega.  Iako je bilo neophodno da se Stanković povuče sa te funkcije, kao i drugi tužioci koje je Knežević optužio, a među njima i specijalni tužilac Milivoje Katnić, kako bi se istraga sprovela nepristrasno, tužilaštvo je optužilo samo sekretara Vujoševića, i to kao člana Kneževićeve kriminalne grupe, i zabarakadiralo se od bilo kakvih pitanja spolja.  Te barikade je sada zacimentirao Tužilački savjet, što je ovu instituciju dodatno blokiralo. Ona je sada, bez dileme, zarobljena institucija, kako kažu u Briselu. Pod hipotekama afera, korupcije, i sumnji u političke pritiske.

Imena onih koji su učestvovali u izboru Stankovića, i zarobljavanju ove institucije, moraju  biti upamćena. Kao i onih koji su bili protiv.  Protiv izbora Stankovića za v.d državnog tužioca glasali su članovi Savjeta iz reda pravnika: Aneta Spaić, Ranka Čarapić i Milan Filipović, kao i predstavnica Ministarstva pravde Nataša Radonjić. Dok su oni koji čine dio stručne javnosti u Tužilačkom savjetu rekli ne Stankoviću, za njegov izbor glasali  su svi aktivni tužioci u tom tijelu. Presudni glas koji je Stankoviću omogućio ostanak dao je dekan Pravnog fakulteta Velimir Rakočević.  Rakočević bar zna kako je pod pritiskom afera biti izabran na odgovornu poziciju. On je postao dekan Pravnog fakulteta u jeku afere da je plagirao svoj doktorski rad, koja do danas nije rasvijetljena na pravi način.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 11. OKTOBRA

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

TRADICIJA KORUPCIJE U TUŽILAŠTVU: Fali samo marica

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prije Stankovića sumnjali smo u Čarapićku. Prije Vesne Medenice u Boba Vukčevića. Nekadašnji VDT Vladimir Šušović, bježeći od optužbi, krio se iza institucijalne nemoći. I niko od njih, nikada, nije odgovarao za (ne)učinjeno

 

Jednom bi se to moglo prozvati crnogorska antiteza. Do tada je samo svjedočanstvo o rasprostranjenom nemoralu:

U pritvoru me, bolesnog i nedužnog, drže kolege tužioci, časni ljudi. Osoba koja mi je dala pare za liječenje, a ja ću ih nekada vratiti (ne znam kad i ne znam gdje), jes manipulator i loš čovjek. Bilo bi dobro da se suočim sa njim i da dokažem da je on iskoristio moje najteže zdravstveno stanje.

Ovako se ukratko, prema saznanjima Vijesti, može prepričati iskaz Nenada Nena Vujoševića,sekretara Vrhovnog državnog tužioca, osumnjičenog da je duže od godinu dana član organizovane kriminalne grupe (OKG) pod komandom odbjeglog biznismena Duška Kneževića. Vujošević se pred specijalnom tužiteljkom Lidijom Vukčević pojavio nakon što je priveden na podgoričkom Aerodromu. Tamo je, kažu, dobrovoljno doputovao iz inostranstva. Onda mu je određen pritvor „zbog opasnosti od bjekstva“. Kao da on već  nije bio u bjekstvu. Gdje je mogao i ostati da je htio i da je smio.

Uglavnom, Vujošević negira optužbe da je za račun Kneževića, motivisan stotinam hiljada eura koje je, navodno, uzeo od njega pokušavao u Vrhovnom tužilaštvu dobiti insajderske informacije o istragama protiv posrnulog tajkuna i uticati na status njegovih predmeta pred nadležnim tužiocima. Počev od Ivice Stankovića, odlazećeg vrhovnog državnog tužioca (mandat mu ističe 7. oktobra).

Priznaje, da je od osnivača i večinskog vlasnika likvidiranih IBM i Atlas banke  uzeo, „negdje tokom 2018. godine“, 20.000 eura. Ne može se tačno sjetiti kad i gdje. Ali zna da je novac prebrojao. I obećao da će ga vratiti.

Onda je Knežević počeo da ga pritsika da vrati dug. A on ga je – zamajavao. Vodeći duge razgovore o tužiocima kojima je nosio novac da bi oni, za uzvrat, odbjeglom biznismenu pravili  usluge. Uz Stankovića i Vukčevićku, u tim razgovorima je eksplicitno pomenuti još i glavni specijalni državni tužilac Milivoje Katnić. „On mi je rekao, Neno, znaš koliko te ja volim“, referiše u objavljenim razgovorima Vujošević Katniću o navodnim naporima da oslobodi iz pritvora njegovog kuma Dejana Sekulića.

Pred tužiocima, ponovimo, Vujošević tvrdi kako je Kneževića samo zamajavao. O istragama koje se vode protiv odbjeglog biznismena nije razgovarao ni sa jednim tužiocem „jer su to časni ljudi“. Samo je zamajavao povjerioca, potvrđujući kako mu je on, kao kuriru Ivice Stankovića, u nazad dvije-tri godine dao 700-800 hiljada eura (D.K.: Jesi li davao pare Ivici?  NV: Jesam, nego što sam) kako bi nadležni tužioci odblokirali novac njegovih klijenata.

Knežević tvrdi da je dobio traženu uslugu. Katnić i Lidija Vukčević kažu kako se Vujošević za uslugu obratio makar dvojici tužilaca koji su, izgleda, nadležnima prijavili njegovo obraćanje. Ili je ono registrovano uz pomoć „mjera tajnog nadzora“.

Uglavnom, Tužilaštvo je listu razloga zbog kojih bi Vujošević (dok se, prema tvrdnjama svog advokata, „liječi od najteže bolesti“) trebao da ostane u pritvoru proširilo i strahom od „uticaja na svjedoke“. Da li je teško zamisliti kako Neno nagovara Ivicu, Milivoja ili Lidiju da svjedoče u njegovu, odnosno, u korist Duška Kneževića,  ili makar Mila Đukanovića, Ivana Brajovića, odnosno, Slavoljuba Miga Stijepovića koji se takođe nalaze na popisu njegovih saučesnika u nečasnim i nezakonitim poslovima?

Pratite li dešavanja u crnogorskom pravosuđu, u dvije stvari možete biti potpuno sigurni. Priče o korupciju najviših zvaničnika pravosuđa i tužilaštva naći će način da isplivaju u javnost. I sve će se završiti na demantijima prozvanih.

Prisjetimo se.

Nekoliko godina nakon ubistva Nikole Krivokapića Komarca u Baru, 2000. godine, Vijesti su, pozivajući se na pouzdane izvore, prenijele kako je tadašnji i sadašnji direktor Uprave policije Veselin Veljović, na zatvorenoj sjednici Odbora za odbranu i bezbjednost, optužio Ivicu Stankovića (tada predsjednika Višeg suda), i, sa njim, sudiju Radovana Mandića (sada advokat), da opstruiraju policijsku istragu u Baru. Sudija Mandić tada je oslobodio optužbi Zorana Drešića sa obrazloženjem: nedostatak dokaza!

Sedam godina kasnije (2007.) Monitor je objavio tekst o nezakonitom prisluškivanju nekolicine crnogorskih sudija, na zahtjev tužilaštva. Sumnjalo se u tužilaštvu zbog toga što je Viši sud (i tada je na njegovom čelu bio Ivica Stanković), nezakonito dozvolio Ljubu Bigoviću, Saši Boreti i Ljubu Vujadinoviću da tokom ljeta 2005. u spuškom zatvoru posjećuju zatvorenika Vuka Vulevića. Onda su, nešto kasnije, svi zajedno optuženi za zločinačko udruživanje i ubistvo policijskog inspektora Slavoljuba Šćekića (taj slučaj još nije pravosnažno okončan).  Monitor je tada zabilježio da su pod prismotrom  bili – prvi čovjek Višeg suda Ivica Stanković i sudija Radovan Mandić. Mjere nadzora inicirala je specijalna tužiteljka Stojanka Radović, nadzor je zatražio Viši tužilac Novak Ražnatović, a sudski nalog je potpisao istražni sudija Višeg suda Hamid Ganjola. Stanković je tužio našeg novinara Petra Komnenića za klevetu, sudija Mandić je potvrdio priču Monitora, ali je sud ipak presudio u korist tadašnjeg sudije.

„Ko god ima i najmanji dokaz da je potkupio Ivicu Stankovića, neka ne čeka ni časa – neka to odmah objavi“. Ovako se prošle nedjelje  Vrhovni državni tužilac branio od optužbi da je korumpiran, nepuna 24 časa nakon što su takve optužbe (ponovo) iznijete u javnost. Ovog puta u vidu tajno snimljenog telefonskog razgovora njegovog sekreteara i odbjeglog tajkuna sa dobrim vezama u establišmentu.

Onda je napustio konferenciju za štampu koju je sam sazvao,  „zbog ranije preuzetih obaveza“. Do danas ne znamo koje su to obaveze Stankoviću bile preče od odbrane ličnog i profesionalnog integriteta. Sebe, svojih saradnika i članova familije. Ili, makar, zašto susret sa novinarima nije upriliče sat- dva ranije.

Dok je glavni specijalni državni tužilac Milivoje Katnić branio lik i djelo svog poslodavca (na predlog Stankovića, izabrao ga je Tužilački savjet kome je na čelu VDT) „ne postoje ni udaljenje sumnje da VDT ima veze sa ovim slučajem“, nekadašnja Vrhovna državna tužiteljka, aktuelna predsjednica Vrhovnog suda (u trećem, neustavnom mandatu) Vesna Medenica objašnjavala je kako nije ispunila zakonsku obavezu i prijavila novostečeni prihod od 140 hiljada eura samo zato što nije riječ o novoj imovini. Nego je dio njenog imetka promijenio agregatno stanje  i iz nekretnina prešao u novac deponovan na bankovnom računu.  Preko niza of šor kompanija koje su trebale da sakriju stvarnog kupca preskupe livade u kolašinskom selu.

„Prodajom nepokretnosti došlo je do pretvaranja nepokretnih sredstava u novčana“, saopštili su iz Vrhovnog suda u ime svoje šefice, kao da objašnjavaju nekakav posao od najveće državne važnosti, a ne poslovni aranžman dvoje poznanika iz djetinjstva, naknadno povezanih nizom pravosudno-finansijskih afera (Avala, SKI centar Bjelasica, Rusko selo) od kojih su i jedno i drugo imali znatnu korist. Medenica od tada ignoriše novinare i njihova pitanja. Nije joj prvi put.

Novoobjavljeni razgovori Kneževića i Vujoševića u koruptivne igre i igrice uvode još jednu Vrhovnu državnu tuiteljku. Ranku Čarapić. Odnosno njenog muža, biznismena Budimira Buda Čarapića koji se, sada znamo,  u nekoliko situacija našao u ulozi privilegovanog poslovnog partnera kompanija i tajkuna čije poslovanje istražuje njegova supruga. Od Kombinata aluminijuma do Duška Kneževića i njegove Atlas banke.

U vrijeme kada je Ranka Čarapić vodila istragu o Kneževićevoj umiješanosti u podmićivanje državnih zvaničnika tokom privatizacije Telekoma, Budimir je od Atlas banke uzeo kredit (on tvrdi – garancije) u ukupnom iznosu od nekih 800 hiljada eura.  Nije ga vratio. I dalje je, kaže, dužan „nešto malo“. Ne zna koliko.

Odemo li još neki korak unazad, naići ćemo samo na nove afere Vrhovnog državnog tužilaštva.   Karijeru VDT-a Božidara Boba Vukčevića obilježila je afera S.Č., priča o seks trafikingu i zlostavljanju moldavske djevojke  koja se u Crnoj Gori obrela krajem prošlog vijeka. Nakon njenog bjekstva u Sigurni žensku kuću, i dramatičnog svjedočenja o preživljenoj torturi, među uhapšenima se našao i Zoran Piperović, zamjenik Vrhovnog državnog tužioca.

U aferi započetoj krajem 2002. saslušani su, u svojstvu svjedoka, i VDT Vukčević i tadašnji (i sadašnji) predsjednik Milo Đukanović. Nakon višemjesečne istrage, osnovni državni tužilac u Podgorici Zoran Radonjić stavio je tačku na cijeli slučaj „zbog nedostatka dokaza“ za podizanje optužnice.  Činjenica da je među privedenima njegov najbliži saradnik, ili to što su iz tužilaštva tokom cijele istrage curile informacije, nijesu brinule Vukčevića. Ne makar do mjere da bi makar pomislio na podnošenje ostavke.

Vukčević se i prije par godina ponovo prijavio na konkurs za člana Tužilačkog savjeta. Njegova kandidatura propala je tek nakon brojnih i glasnih protesta onih koji nijesu zaboravili detalje iz njegove tužilačke biografije.

Poput nikad ispunjenih obećanja da će VDT provjeriti pisanja medija o duvanskoj mafiji u Crnoj Gori. Ili tvrdnje iz sredine ‘90-tih, da Više javno tužilaštvo kome je tada bio na čelu ne može utvrditi ko je za 12 miliona maraka pretplatio gorivo dobavljeno iz Srbije u Crnu Goru za potrebe Vlade (tadašnji premijer M.Đukanović). Dokumenta su imala „nečitke potpise“ tvrdio je Vukčević, mada su svi drugi upućeni u dokumentaciju koju je pribavio savezni devizni inspektor Pavle Zelić pročitali da je nabavku, po većim cijenama od ponuđenih, u ime Direkcije za robne rezerve ugovorio Vuk Rajković, direktor privatnog preduzeća Juventa. Kum tadašnjeg premijera a sadašnjeg predsjednika.

U to vrijeme Vrhovni državni tužilac bio je Vladimir Šušović. Čovjek koji je uspiješno prećutao ratne zločine (Dubrovnik, Morinj, Bukovica, deportacije), prvobitnu akumulaciju (šverc goriva, oružja, cigareta) tranziciju društvene i državne  u privatnu svojinu.

Svi ratni zločini povezani sa Crnom Gorom (lie Kaluđerskog laza) odigrali su se tokom mandata Vladimira Šušovića (penzionisan 1998) pisao je Monitor u više navrata. „O svima je izvještavano još dok su se odigravali, no nijedan predmet njegovo tužilaštvo nije procesuiralo“. Monitor je precizirao kako je u slučaju deportacija bosanskih izbjeglica riječ o ratnom zločinu u koji su umiješane isključivo crnogorske vlasti; pa se krimen ne može svaliti na bivšu jugoslovensku vojsku ili nekog drugog.

Šušović je godinama „istraživao” o deportacijama. Navodno bez rezultata. U intervjuu za Monitor 1. avgusta 1997. tvrdio je kako su mu u Hagu, gdje je bio pozvan zbog deportacija, kazali: „Vi ste postali majstori uništavanja dokumentacije’. Izgleda da se to potvrđuje i u ovom slučaju… teško dobijam dokumentaciju od MUP-a”.

Prethodno je (1993.) tadašnji ministar MUP-a Nikola Pejaković Skupštinu obavijestio kako su sve aktivnosti vezane za deportaciju izbjeglih izvedene uz saglasnost tužilaštva. Pejaković piše: „U tada otvorenoj dilemi uz konsultacije s nadležnim tužilaštvom, donijeta je odluka…”

Nekadašnji predsjednik Momir Bulatović, 2011. godine, na svjedočenju pred Višim sudom ustvrdio kako je Šušović, za vrijeme deportacija, „non-stop“ bio u kontaktu sa policijom. ,,Njegov stav je bio da tu nije urađeno ništa što bi konstituisalo krivičnu odgovornost bilo kojeg radnika MUP-a”.

Četir godine kasnije, Šušović je o deportacijama i svojoj ulozi u njima svejdočio pred – Vesnom Medenicom. Potom su došli Ranka Čarapić,  pa Ivica Stanković. Samo su rezultati ostali isti. I sumnje koje nema ko da provjeri.

“Tvrdnje da državni tužilac nije samostalan državni organ već da je pod kontrolom vlasti lišene su svakog osnova“, tvrdio je prije petnaestak godina Božidar Vukčević pokušavajući da zaštiti svoje nasljednike/ce. „ U borbi za osvajanje vlasti, opozicija očigledno ne bira sredstva i riječi, koje grubo obezvređuju gledanja i mišljenja drugih po istim pitanjima”.  Poruka odliježe do danas.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo