Povežite se sa nama

INTERVJU

DRAGAN ŠOĆ, ADVOKAT: Sudski sistem čine kadrovi čiji je izbor neustavan

Objavljeno prije

na

Medenica je izabrana od Sudskog savjeta koji takođe nama legitimitet. To ne može doprinijeti povjerenju građana u sudstvo jer s pravom će se pitati, kad se ovako ponašaju sudije i ljudi čija je dužnost da štitie Ustav i zakone, čemu se običan čovjek može nadati

 

MONITOR: Vesna Medeenica treći put izabrana za  predsjednicu Vrhovnog suda?

ŠOĆ: Treći mandat g-đe Medenice je protivan Ustavu CG. Ja o tome nemam dileme a, kako sam mogao da primijetim, ni stručna javnost koja se o tome oglasila. Kad ovom dodamo da je izabrana od Sudskog savjeta koji takođe nema legitimitet dobijamo zabrinjavajuću činjenicu da nam sudski sistem čine kadrovi čiji je izbor neustavan. To svakako ne može doprinijeti povjerenju građana u sudstvo jer će se s pravom pitati, kad se ovako ponašaju sudije i ljudi čija je dužnost da štitie Ustav i zakone, čemu se običan čovjek može nadati.

MONITOR: Neposredno prije izbora Medenice, Vrhovni sud je donio načelni stav  prema kojem pred crnogorskim sudovima više neće moći da se osporavaju  odluke Skupštine o izboru ili razrješenju javnih funkcionera. Da li je  ovo politička odluka i koliko ima pravnog utemeljenja?

ŠOĆ: U duhu prethodno rečenoga, gubljenja legitimiteta i povjerenja u sudstvo, je i načelni pravni stav koji ste pomenuli. Njime Vrhovni sud faktički stavlja van Ustava dio sudskih ovlašćenja i diskriminiše sve one čije je pravo povrijeđeno u postupku izbora ili razrješenja od strane Skupštine CG. Plastično rečeno, moguće je osporavati izbor ili razrješenje svih šefova upravnih organa koje bira Vlada ali ne i onih koje bira Skupština. E, sad neka neko objasni da je značajniji član savjeta Javnog servisa od direktora Policije ili Carine ili Poreske uprave. Pravnih razloga za ovakav stav nema, pa je opravdano vjerovati da ga je opredijelila politika. Ovo dodatno urušava nezavisnost sudstva i povjerenje u njega kao zaštitnika zakona.

MONITOR: Dosta polemike i političke bure podigao je Predlog zakona o slobodi  vjeroispovijesti. Kakav je Vaš stav o predlogu ovog zakona?

ŠOĆ: Buru je najviše izazvala odredba o imovni gdje se predviđa da crkve i vjerske zajednice moraju da dokazuju valjanost sticanja svojine, a  ako ne dokažu ona postaje državna. Jasno je svima u CG a i van nje da je ovo usmjereno protiv Mitropolije Crnogorsko-primorske i drugih episkopija Srpske pravoslavne crkve koje djeluju na području Crn Gore i da država neće, niti smije dirati imovinu Katoličke crkve i Islamske vjerske zajednice.

Ustav CG je u čl. 58 jasno definisao šta je u državnoj svojini i na tom popisu nijesu crkve, katedrale, džamije i drugi vjerski objekti. Naravno država može sticati svojinu pod istim uslovima kao i svi pravni subjekti-teretnim ili besteretnim pravnim poslovima, kako je to uređeno pravnim poretkom. Ovo što piše u pomenutom zakonu predstavlja nacionalizaciju vjerskih objekata što je bez presedana u našoj istoriji a mislim i u istoriji civilizovanih društava. Nikada nijedna vlast, domaća ili okupatorska, bez obzira na ideološke predznake i odnos prema vjeri i vjerskim orgnizacijama, nije ovima osporavala svojinu nad vjerskim objektima. Komunistički sistem je nacionalizovao značajnu imovinu vjeskih organizacija, ubijao sveštenstvo Mitropolije crnogorsko-primorske čak i nakon rata, proganjao vjeru ali nije im padalo na pamet da vjerske objekte proglašavaju državnom svojinom. Čak je i sadašnja vlast, u više svojih akata, upravnih i sudskih, nesumnjivo priznala pravni subjektivitet i svojinska prava na vjerskim objektima Mitropoliji crnogorsko-primorskoj. O Katoličkoj crkvi i Islamskoj vjerskoj zajednici da ne govorimo, one nijesu ni bile pod udar vlasti, iako ovakva rješenja potencijalno, ako to vlast ocijeni da joj je to potrebno, mogu biti upotrebljena i protiv njih.

Želim da naglasim lažnu tvrdnju koja stoji u javnom obrazloženju ove odredebe, da su prije 1918. vjerski objekti bili u državnoj svojini. Postoji obilje pisanih dokaza da to nije tačno, a nijedan da jeste. Ali, ako država smatra da je tako i ima dokaze za tu tvrdnju neka, saglasno zakonu, pokrene sudske postupke da se utvrdi njeno svojinsko pravo na vjerskim objektima. Za to im ne treba sporna zakonska odredba. Imaju dosta pravnih mogućnosti u postojećem, nespornom i legitimnom pravnom poretku. Ovako, ako to ne urade, jasno je da dokaza nema, pa se ovo slobodno može nazvati novom nacionalizacijom, ovaj put vjerskih objekata.

Svrha ovog zakona i pokušaj da se otmu vjerski objekti je pokušaj vlasti da stavi pod kontrolu SPC, a prije svega Mitropoliju crnogorsko-primorsku. Svjesna je ova vlast značaja i ugleda Mitropolije i stoga želi da je prikaže kao strano tijelo u CG, uzurpatora imovine i antidržavni element, iako od toga ništa nije istina.

Nijesam siguran da je vlast svjesna u kakve opasne vode ovim ulazi i kakve posljedice može izazvati.Iskreno se nadam da će neko iz vlasti staviti prst na čelo i zaustaviti ovaj napad na imovinu Crkve prije nego bude kasno.

MONITOR: Jedan ste od rijetkih advokata koji je vrlo precizno kritikovao pravne  manjkavosti u slučaju državni udar. Kakav će biti epilog  ,,procesa vijeka’’?

ŠOĆ: Pažljivo sam pratio ključne dokaze u ovom predmetu, prije svega iskaze Sinđelića i Velimirovića, kao i druge dokaze i ostajem pri tvrdnji da se na osnovu takvih dokaza svako može osuditi za bilo koje krivično djelo. Narod bi rekao, dva bez duše treći bez glave, misleći na ovakave svjedoke i dokaze, s tim, da ih je ovdje više bez ,,glave”. Od početka je bilo jasno da ovaj predmet ima naglašenu političku konotaciju i poslužio je vlastima da učvrste tezu o ,,spoljnim neprijateljima” – trenutno je to Rusija i ,,domaćim izdajnicima”, trenutno DF, a i ostala opozicija. Dakle klasična komunistička priča i osnova vladanja svake autokratske vlasti-uvijek imati spoljnjeg i unutrašnjeg neprijatelja i stalno biti u ,,ratu” za odbranu države.  Vlast je dobila saglasnost za ovo od strane Zapada, koji je protivno svemu što predstavlja aksiom krivičnog prava (pretpostavka nevinosti), odmah požurio da objavi da je presuda ,,pobjeda vladavine prava”.Pitam se da li bi za njih bila pobjeda vladavine prava da je presuda bila oslobađajuća. Ipak, bez obzira što ovaj slučaj nosi jasan politički interes vlasti da opstane osuđujuća presuda, vjerujem da će u drugostepenom postupku ona biti u cjelosti ili bar prema glavnim osuđenim-liderima DF  ukinuta i vraćena na ponovni postupak. U jednoj rečenici ovaj rijaliti će potrajati još nekoliko godina.

MONITOR: U pravosuđu se često hvale reformama i postignutim uspjesima. Je li  današnje sudstvo i tužilaštvo sposobno za ključni doprinos u  proklamovanoj borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala?

ŠOĆ:  Nema toga kriminala, ma koliko bio jak i organizovan, koji se može suprotstaviti državi ako ona hoće da se obračuna s njime. Dakle, nije pitanje osposobljenosti sudskih, tužilačkih i policijskih organa već političke volje da se uhvati u koštac sa tim zlom. Ako postoji volja, lako je osposobiti sistem, promijeniti kadrove, obučiti ih i osposobiti za tu borbu. Ovako, ostaje sumnja u ozbiljnu volju države da se obračuna sa organizovanim kriminalom, ili bar jednim njegovim dijelom, pa time i sumnja u sposobnost policijskih i sudskih i tužilačkih organa da to urade. Rekao bih, ako nema političke volje za tim, ne može se očekivati od organa koji su zaduženi za tu borbu da uspiju. A nedostatak političke volje lako je prikriti čineći u u očima javnosti za neuspjeh krivim policiju, tužioce ili sudije, iako oni to objektivno ne moraju biti. Ovo naravno ne znači da ne treba raditi na stalnom podizanju sposobnosti ovih institucija za borbu protiv organizovanog kriminala, a važan dio te borbe je i kadrovsko čišćenje od nesposobnih i korumpiranih.

MONITOR:  Često možemo čuti da je Crna Gora pravna država. Da li je zaista  tako,  vidite li napredak u odnosu na vrijeme kada ste Vi bili ministar  pravde?

ŠOĆ:  Koliko je Crna Gora ,,pravna država” najbolje svjedoče izvještaji Evropske unije, koji monotono, poput metronoma, ponavljaju, vladavina prava… vladavina prava… Dakle, oni koji nas gledaju sa strane misle da nijesmo pravna država, odnosno da vladavina prava nije odlika funkcionisanja CG kao države. Nažalost, slažem se sa takvim ocjenama i mislim da činjenice kojih ste se dotakli u svojim pitanjima svjedoče o tome, a mogli bi da nabrojimo još mnoštvo istih ili sličnih koje nijesu toliko privukle pažnju javnosti, ali svjedoče o pravnoj nesigurnosti, nedosljednoj primjeni zakona, postojanju ljudi iznad zakona, ukratko svemu što ukazuje da nema vladavine prava.

Nije moje da poredim moj mandat sa sadašnjim stanjem. Neka drugi sude o tome. Samo ću podsjetiti da je u to vrijeme tek započeto institucionalano uspostavljanje nezavisnosti sudova, drugačija je bila organizacija tužilaštva, a i mnogi problemi koji danas postoje nijesu bili u to vrijeme aktuelni. Takođe, tada se 1998-2000. CG nalazila usred krize koja je kulminirala NATO agresijom, tako da su druge brige bile u prvom planu. S druge strane, CG je već 13 g nezavisna i samostalna država (ako je?), članica NATO-a, uveliko u procesu pregovaranja za ulazak u EU, ,,lider” u svemu i svačemu, tako da su se mogli očekivati mnogo bolji rezlultati. O njima i poređenju s vremenom od prije 20 godina neka sudi javnost.

 

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo