Povežite se sa nama

INTERVJU

DRAGAN ŠOĆ, ADVOKAT: Sudski sistem čine kadrovi čiji je izbor neustavan

Objavljeno prije

na

Medenica je izabrana od Sudskog savjeta koji takođe nama legitimitet. To ne može doprinijeti povjerenju građana u sudstvo jer s pravom će se pitati, kad se ovako ponašaju sudije i ljudi čija je dužnost da štitie Ustav i zakone, čemu se običan čovjek može nadati

 

MONITOR: Vesna Medeenica treći put izabrana za  predsjednicu Vrhovnog suda?

ŠOĆ: Treći mandat g-đe Medenice je protivan Ustavu CG. Ja o tome nemam dileme a, kako sam mogao da primijetim, ni stručna javnost koja se o tome oglasila. Kad ovom dodamo da je izabrana od Sudskog savjeta koji takođe nema legitimitet dobijamo zabrinjavajuću činjenicu da nam sudski sistem čine kadrovi čiji je izbor neustavan. To svakako ne može doprinijeti povjerenju građana u sudstvo jer će se s pravom pitati, kad se ovako ponašaju sudije i ljudi čija je dužnost da štitie Ustav i zakone, čemu se običan čovjek može nadati.

MONITOR: Neposredno prije izbora Medenice, Vrhovni sud je donio načelni stav  prema kojem pred crnogorskim sudovima više neće moći da se osporavaju  odluke Skupštine o izboru ili razrješenju javnih funkcionera. Da li je  ovo politička odluka i koliko ima pravnog utemeljenja?

ŠOĆ: U duhu prethodno rečenoga, gubljenja legitimiteta i povjerenja u sudstvo, je i načelni pravni stav koji ste pomenuli. Njime Vrhovni sud faktički stavlja van Ustava dio sudskih ovlašćenja i diskriminiše sve one čije je pravo povrijeđeno u postupku izbora ili razrješenja od strane Skupštine CG. Plastično rečeno, moguće je osporavati izbor ili razrješenje svih šefova upravnih organa koje bira Vlada ali ne i onih koje bira Skupština. E, sad neka neko objasni da je značajniji član savjeta Javnog servisa od direktora Policije ili Carine ili Poreske uprave. Pravnih razloga za ovakav stav nema, pa je opravdano vjerovati da ga je opredijelila politika. Ovo dodatno urušava nezavisnost sudstva i povjerenje u njega kao zaštitnika zakona.

MONITOR: Dosta polemike i političke bure podigao je Predlog zakona o slobodi  vjeroispovijesti. Kakav je Vaš stav o predlogu ovog zakona?

ŠOĆ: Buru je najviše izazvala odredba o imovni gdje se predviđa da crkve i vjerske zajednice moraju da dokazuju valjanost sticanja svojine, a  ako ne dokažu ona postaje državna. Jasno je svima u CG a i van nje da je ovo usmjereno protiv Mitropolije Crnogorsko-primorske i drugih episkopija Srpske pravoslavne crkve koje djeluju na području Crn Gore i da država neće, niti smije dirati imovinu Katoličke crkve i Islamske vjerske zajednice.

Ustav CG je u čl. 58 jasno definisao šta je u državnoj svojini i na tom popisu nijesu crkve, katedrale, džamije i drugi vjerski objekti. Naravno država može sticati svojinu pod istim uslovima kao i svi pravni subjekti-teretnim ili besteretnim pravnim poslovima, kako je to uređeno pravnim poretkom. Ovo što piše u pomenutom zakonu predstavlja nacionalizaciju vjerskih objekata što je bez presedana u našoj istoriji a mislim i u istoriji civilizovanih društava. Nikada nijedna vlast, domaća ili okupatorska, bez obzira na ideološke predznake i odnos prema vjeri i vjerskim orgnizacijama, nije ovima osporavala svojinu nad vjerskim objektima. Komunistički sistem je nacionalizovao značajnu imovinu vjeskih organizacija, ubijao sveštenstvo Mitropolije crnogorsko-primorske čak i nakon rata, proganjao vjeru ali nije im padalo na pamet da vjerske objekte proglašavaju državnom svojinom. Čak je i sadašnja vlast, u više svojih akata, upravnih i sudskih, nesumnjivo priznala pravni subjektivitet i svojinska prava na vjerskim objektima Mitropoliji crnogorsko-primorskoj. O Katoličkoj crkvi i Islamskoj vjerskoj zajednici da ne govorimo, one nijesu ni bile pod udar vlasti, iako ovakva rješenja potencijalno, ako to vlast ocijeni da joj je to potrebno, mogu biti upotrebljena i protiv njih.

Želim da naglasim lažnu tvrdnju koja stoji u javnom obrazloženju ove odredebe, da su prije 1918. vjerski objekti bili u državnoj svojini. Postoji obilje pisanih dokaza da to nije tačno, a nijedan da jeste. Ali, ako država smatra da je tako i ima dokaze za tu tvrdnju neka, saglasno zakonu, pokrene sudske postupke da se utvrdi njeno svojinsko pravo na vjerskim objektima. Za to im ne treba sporna zakonska odredba. Imaju dosta pravnih mogućnosti u postojećem, nespornom i legitimnom pravnom poretku. Ovako, ako to ne urade, jasno je da dokaza nema, pa se ovo slobodno može nazvati novom nacionalizacijom, ovaj put vjerskih objekata.

Svrha ovog zakona i pokušaj da se otmu vjerski objekti je pokušaj vlasti da stavi pod kontrolu SPC, a prije svega Mitropoliju crnogorsko-primorsku. Svjesna je ova vlast značaja i ugleda Mitropolije i stoga želi da je prikaže kao strano tijelo u CG, uzurpatora imovine i antidržavni element, iako od toga ništa nije istina.

Nijesam siguran da je vlast svjesna u kakve opasne vode ovim ulazi i kakve posljedice može izazvati.Iskreno se nadam da će neko iz vlasti staviti prst na čelo i zaustaviti ovaj napad na imovinu Crkve prije nego bude kasno.

MONITOR: Jedan ste od rijetkih advokata koji je vrlo precizno kritikovao pravne  manjkavosti u slučaju državni udar. Kakav će biti epilog  ,,procesa vijeka’’?

ŠOĆ: Pažljivo sam pratio ključne dokaze u ovom predmetu, prije svega iskaze Sinđelića i Velimirovića, kao i druge dokaze i ostajem pri tvrdnji da se na osnovu takvih dokaza svako može osuditi za bilo koje krivično djelo. Narod bi rekao, dva bez duše treći bez glave, misleći na ovakave svjedoke i dokaze, s tim, da ih je ovdje više bez ,,glave”. Od početka je bilo jasno da ovaj predmet ima naglašenu političku konotaciju i poslužio je vlastima da učvrste tezu o ,,spoljnim neprijateljima” – trenutno je to Rusija i ,,domaćim izdajnicima”, trenutno DF, a i ostala opozicija. Dakle klasična komunistička priča i osnova vladanja svake autokratske vlasti-uvijek imati spoljnjeg i unutrašnjeg neprijatelja i stalno biti u ,,ratu” za odbranu države.  Vlast je dobila saglasnost za ovo od strane Zapada, koji je protivno svemu što predstavlja aksiom krivičnog prava (pretpostavka nevinosti), odmah požurio da objavi da je presuda ,,pobjeda vladavine prava”.Pitam se da li bi za njih bila pobjeda vladavine prava da je presuda bila oslobađajuća. Ipak, bez obzira što ovaj slučaj nosi jasan politički interes vlasti da opstane osuđujuća presuda, vjerujem da će u drugostepenom postupku ona biti u cjelosti ili bar prema glavnim osuđenim-liderima DF  ukinuta i vraćena na ponovni postupak. U jednoj rečenici ovaj rijaliti će potrajati još nekoliko godina.

MONITOR: U pravosuđu se često hvale reformama i postignutim uspjesima. Je li  današnje sudstvo i tužilaštvo sposobno za ključni doprinos u  proklamovanoj borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala?

ŠOĆ:  Nema toga kriminala, ma koliko bio jak i organizovan, koji se može suprotstaviti državi ako ona hoće da se obračuna s njime. Dakle, nije pitanje osposobljenosti sudskih, tužilačkih i policijskih organa već političke volje da se uhvati u koštac sa tim zlom. Ako postoji volja, lako je osposobiti sistem, promijeniti kadrove, obučiti ih i osposobiti za tu borbu. Ovako, ostaje sumnja u ozbiljnu volju države da se obračuna sa organizovanim kriminalom, ili bar jednim njegovim dijelom, pa time i sumnja u sposobnost policijskih i sudskih i tužilačkih organa da to urade. Rekao bih, ako nema političke volje za tim, ne može se očekivati od organa koji su zaduženi za tu borbu da uspiju. A nedostatak političke volje lako je prikriti čineći u u očima javnosti za neuspjeh krivim policiju, tužioce ili sudije, iako oni to objektivno ne moraju biti. Ovo naravno ne znači da ne treba raditi na stalnom podizanju sposobnosti ovih institucija za borbu protiv organizovanog kriminala, a važan dio te borbe je i kadrovsko čišćenje od nesposobnih i korumpiranih.

MONITOR:  Često možemo čuti da je Crna Gora pravna država. Da li je zaista  tako,  vidite li napredak u odnosu na vrijeme kada ste Vi bili ministar  pravde?

ŠOĆ:  Koliko je Crna Gora ,,pravna država” najbolje svjedoče izvještaji Evropske unije, koji monotono, poput metronoma, ponavljaju, vladavina prava… vladavina prava… Dakle, oni koji nas gledaju sa strane misle da nijesmo pravna država, odnosno da vladavina prava nije odlika funkcionisanja CG kao države. Nažalost, slažem se sa takvim ocjenama i mislim da činjenice kojih ste se dotakli u svojim pitanjima svjedoče o tome, a mogli bi da nabrojimo još mnoštvo istih ili sličnih koje nijesu toliko privukle pažnju javnosti, ali svjedoče o pravnoj nesigurnosti, nedosljednoj primjeni zakona, postojanju ljudi iznad zakona, ukratko svemu što ukazuje da nema vladavine prava.

Nije moje da poredim moj mandat sa sadašnjim stanjem. Neka drugi sude o tome. Samo ću podsjetiti da je u to vrijeme tek započeto institucionalano uspostavljanje nezavisnosti sudova, drugačija je bila organizacija tužilaštva, a i mnogi problemi koji danas postoje nijesu bili u to vrijeme aktuelni. Takođe, tada se 1998-2000. CG nalazila usred krize koja je kulminirala NATO agresijom, tako da su druge brige bile u prvom planu. S druge strane, CG je već 13 g nezavisna i samostalna država (ako je?), članica NATO-a, uveliko u procesu pregovaranja za ulazak u EU, ,,lider” u svemu i svačemu, tako da su se mogli očekivati mnogo bolji rezlultati. O njima i poređenju s vremenom od prije 20 godina neka sudi javnost.

 

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

JELKA JOVANOVIĆ, NOVNARKA BEOGRADSKOG DANASA I NOVOG MAGAZINA: Atmosfera linča

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rječnik koji su sebi dopustili predsjednik i premijreka nije primjeren ni autobuskoj stanici u sitne sate, a za salve tabloidnih uvreda nije dovoljna samo verbalna osuda

 

 

MONITOR: Prije nekoliko dana održan je u Beogradu po 43. put protest ,,Jedan od pet miliona”. Šta očekujete od tih protesta?

JOVANOVIĆ: Uskoro se bliži godišnjica protesta otpočetih pod sloganom ,,Stop krvavim košuljama” zbog brutalnog fizičkog napada na jednog od opozicionih prvaka Borka Stefanovića. Sloganu koji pominjete kumovao je predsednik lično tvrdnjom da neće činiti ustupke demonstrantima makar ih bilo pet miliona na ulicama.

Ocene učinka protesta su različite, od potpunog osporavanja, pa do nezaslužene glorifikacije, što je opet deo te nezdrave društvene atmosfere o kojoj smo govorili. Ja sam, međutim, uverena da su, bez obzira na to što je broj učesnika protesta znantno opao u odnosu na one s kraja prošle i do proleća ove godine, upravo upornost građana doveli do toga da vlast počne da razmišlja o nekim ustupcima, ovo molim vas pod navodom, jer nije reč o stvarnom udovoljavanju nerazumnim težnjama nego povratku dela oduzetim demokratskim i građanskim pravima i mehanizama. Takođe, nema sumnje, da su protesti rodno mesto bojkota parlamenta i izbora, premda organizatori i učesnici nemaju baš mnogo pohvala za političke stranke opozicije

MONITOR: Kako je uspjelo Aleksandru Vučiću da skromnim ovlašćenjima šefa države samovoljno doda i kompletnu moć Vlade, tako da on sada umjesto Vlade utvrđuje i vodi politiku zemlje, a zalazi i u ovlašćenja parlamenta  i pravosudnih organa, kontroliše većinu medija?

JOVANOVIĆ: Mogla bih ja vas isto da pitam za Crnu Goru i u tome leži deo odgovora. Očito je, ne samo na ovim prostorima, jačanje autoritarnih poimanja vlasti i ličnosti koje se uklapaju u tu sliku. No, to je samo deo objašnjenja, a i uprkos mojoj žaoki između Đukanovića i Vučića postoji niz razlika, većinom u korist vašeg predsednika. Podsetili ste me pitanjem na naslovnu stranu našeg Novog magazina sredinom 2012. posle izbora na kojima je izgubio Boris Tadić – to je preciznije reći nego da je pobedio Tomislav Nikolić – kada je i krenuo uspon SNS. ,,Novi najmoćniji čovek Srbije”, bila je naša ocena, iako je Vučić bio tek potpredsednik, istina ,,prvi”, Vlade kojom je rukovodio Ivica Dačić kao manjinski koalicioni partner, a Nikolić bio izabrani predsednik.  Nesumnjivo da Vučićeva moć ne izvire iz njegovog predsedničkog položaja, niti može jer su mu ovlašćenja zaista skromna. Njegova se moć temelji na najvažnijem činiocu političkog sistema Srbije – stranci, koja zemlju tako premrežuje da malo toga izmiče kontroli prvog na vrhu njene piramide. I nema sumnje da je tokom godina politčkog šegrtovanja kod Šešelja Vučić ovladao populizmom i lažima kao moćnim političkim oružjem, a kao neko ko je već decenijama u ili blizu vlasti mogao je da vidi kako funkcioniše koja poluga sistema, uključujući medije kao njihov produžetak. I, naravno, riznice tajnih službi koje svakom političaru na tom nivou vlasti omogućava manipulaciju. S tim, dabome, što ih mnogi nisu koristili, jer se to protivi svakom ne samo demokratskom uverenju i ponašanju, već i ljudskom poštenju.

Napokon, ne treba zamenariti, blago rečeno, ambiciju Alaksandra Vučića da uđe u istoriju po svaku cenu i okruženje u Srbiji koje mahom voli čvrstu ruku i pater familiasa na čelu, vođu, a ne reprezenta interesa građana.

MONITOR: Šta očekujete od predstojećih parlamentarnih izbora, s obzirom na to da je malo vjerovatno da će Vučić dozvoliti da budu slobodni i fer ?

JOVANOVIĆ: Teško je proceniti bilo šta izuzev još jedne Vučićeve pobede, bez obzira na broj učesnika, odnosno da li će deo opozicije ostati pri bojkotu ili ne.

Nesimnjivo da su izborni uslovi već godinama takvi da se ne može još pojaviti nijedan ozbiljniji protivkandidat, kako pojedinac, tako stranka.Kontrola svih državanih mehanizama angažovanih u izbornom procesu je žestoka, a mediji su često veći promoteri vlasti i protivnici opozicije nego sam Vučić i SNS.

Nisam sigurna ni da najavljeno posredovanje Mekalistera može doneti nešto više sem te činjenice da je Evropa otvorila oči i priznala da u Srbiji izborni proces zaista škripi, da ne upotrebim neku jaču i precizniju reč. Naprosto, vremena je malo da se zatečeno stanje promeni, pošto nije reč samo o zloupotrebi tih izbornih mehanizama, već o atmosferi linča koju ne možete promeniti čarobnim štapićem.

MONITOR:  Opozicija je razjedinjena. Postoji li šansa da se ujedini i zajedničkim snagama porazi Vučića na sljedećim izborima?

JOVANOVIĆ: Tačno, opozicija je razjedinjena, što je donekle logično ako se zna da postoji širok ideološki spektar među strankama i posebno ako se zna koliko je truda vlast uložila u beskrupulozno uništavanje opozicije. Do izvesnog ujedinjenja kroz Savez za Srbiju je već došlo, ali snaga stranaka i pokreta koje su u SSZ nije tolika da bi mogla da izađe na crtu vlastima, posebno pod onim uslovima. Napokon, kao svez oni nemaju jasno razrađen program koji bi predstavili kad bi mogli to da učine pod ravnopravanim uslovima.

Dakle, ako je pitanje o prolećnim izborima, odgovor mora biti negativan u smislu pobede nad Vučićem. No, ukoliko bojkot bude uspešan ti će izbori biti politička vododelnica. Meni se nekako čini da će naredni predsednički izbori 2022. biti presudni.

MONITOR: Jeste li Vi za bojkot ili za izlazak na izbore?

JOVANOVIĆ: Pošto nisam politIčarka već novinarka odgovorom ću modifikovati pitanje – bojkot treba sprovesti ukoliko stranke i pokreti koji ga zagovaraju imaju snage da to učine u punom kapacitetu. To znači i da pokrenu građane na aktivni bojkot. Nisam sigurna da je to moguće izvesti u postojećim uslovima, jer je i tu neophodna jaka kampanja, čak jača nego za izbore, a to traži mnogo vremena i mnogo novca. I, naravno, javnost, a kao neko ko ne učestvuje u izborima bojkotaši će biti potpuno eliminisani iz medija.

Lično na izbore svakako neću izaći ako ne bude u ponudi neka demokratska opcija, mislim i u smislu programa, ali i stranke ili savezi koji bi po mom mišljenju to mogao nositi.

MONITOR: Kosovo je i dalje u centru pažnje domaće i svjetske javnosti. Kako,  po Vašem  mišljenju Vučić planira da riješi problem Kosova?

JOVANOVIĆ: Još jedno pitanje od milion dolara na koje ni najupućenija javnost u Srbiji ne zna odgovor, a nisam sigurna ni da sam Vučić zna. Izvesno da on neće biti samostalni kreator, bez obzira na to što se upinje da tako prikaže svoju ulogu, kao i da će potencijalni sveobuhvatni sporazum više odslikavati stvarnost nego želje. A stvarnost je da Srbija nema ingerencija nad Kosovom.

MONITOR: Kako bi  trebalo riješiti kosovsko pitanje?

JOVANOVIĆ:  Za mene tu nema dileme, ali da ponovim, ja nisam političarka koja se nad Ustavom zaklela da će poštovati teritorijlni integritet i celovitost Srbije. Da nije propušteno vreme Ahtisarijev plan bi bio idealan, pa se u pregovorima i konačanim rešenjima valja vratiti tom papiru.  Kosovo je, bez sumnje, već nezavisno, pa ih valja obavezati na strogo poštovanje manjinskih prava i kulturnog nasleđa, uključujući i sakralno.

MONITOR: Između političara Srbije, Hrvatske i BiH traje ‘hladni rat’. Da li on može prerasti u ratni sukob između te tri države i proširiti se na naš region?

JOVANOVIĆ: Stanje jeste ratno ako se reči uzimaju kao isključiva mera, ali ne verujem da će u skorije vreme biti otvorenih sukoba. Ne zbog toga što neke nove i stare vođe to ne žele, već zbog NATO okruženja Srbije.

MONITOR: Treba li, kako su predlagali i pojedini narodni poslanici iz opozicije, zabraniti djelovanje Šešeljeve Srpske radikalne stranke?

JOVANOVIĆ: U principu sam protiv zabrana, mada nemam nimalo simpatija za SRS i njihovog lidera. No, jesam za strogu primenu postojećih propisa, među kojima je i oduzimanje mandata šalju kao osuđenom ratanom zločincu, izručivanje njegovih saradnika Haškom tribunalu, kažnjavanje za govor mržnje, paljenje zastava drugih država i niz prestupa koji čine često se pokrivajući plaštm parlamentarne stranke.

 

Srbiju je zahvatio virus za i protiv

 

MONITOR: Koji su najveći problemi sa kojima se danas suočava Srbija?

JOVANOVIĆ: Na ovo pitanje se može odgovoriti na više načina, jedan je puko, taksativno nabrajanje počev od nerešenog i čini se još nerešivog kosovskog pitanja, preko političke i ekonomske nestabilnosti, lošeg životnog standarda ljudi, pa do ugroženih političkih i medijskih sloboda. Jer, u Srbiji je sve nekako upitno, bez obzira na zvaničnu mantru o nikad boljim rezultatima na svim poljima.

Međutim, ono što mene najviše, smem slobodno reći, plaši jeste mučna atmosfera potpune podeljenosti na svim kotama po principu isključivo ,,za” ili isključivo ,,protiv” nema veze koga ili čega, bez prava na drugačiji stav. Taj virus zahvata čitavo društvo, ali nesumnjivo da podelu na ,,nas” i ,,njih” forsira vlast direktnim javnim osudama i presudama koje izgovaraju najviši državni funkcioneri na čelu sa predsednikom države i vladajuće Srpske napredne stranke (SNS) Aleksandrom Vučićem, a dodatno je cementiraju provladini mediji, u čemu prednjače vlastima bliske televizije sa nacionalnom frekvencijom i tabloidi.

Nije potrebno ići dalje u prošlost da bi se to dokazalo, dovoljno je posvetiti nekoliko minuta aktuelnoj kampanji uoči nedeljnih kosovskih izbora u kojima učestvuje i nekoliko srpskih lista, ali za državni vrh i te nazovi medije postoji samo jedna Srpska, ogranak SNS-a, dok su svi ostali izdajnici, ,,Tačijevi ili Ramušovi Srbi”, zlotvori, tamničari srpskog naroda. I drugi aktuelni ,,slučaj” teške paljbe protiv rektorke Beogradskog univerziteta i profesora koji su podržali student u zahtevu da se što pre razreši problem sa sumnjivim doktoratom sadašnjeg ministra finansija Siniše Malog. Rečnik koji su sebi dopustili predsednik i premijreka nije primeren ni autobuskoj stanici u sitne sate, a za salve tabloidnih uvreda nije dovoljna samo verbalna osuda.

                                                   Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Crnoj Gori prijeti haos 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od svih strahova u Crnoj Gori najveći su oni međusobni unutar DPS. Tu je uspostavljena  ravnoteža straha i ona, za sada, održava prividni mir. Sa sociološkog i psihološkog aspekta gledano, takvo stanje se neće moći dugo održavati. Doći će do pucanja pa će mnogi biti u nagonu osvete baš prema onim partijski najbližim

 

 

MONITOR:  Šta vama govori nova afera o korupciji u tužilaštvu i kako vidite reakciju samog tužilaštva i institucija na nju?

GRAHOVAC:  To je samo jedan od dugogodišnjih pokazatelja da je Crna Gora zarobljena država. Pokazatelji o društvenom i političkom stanju u zarobljenim državama su uvijek  identični  –  s jedne strane bahatost  i arogancija, a sa one druge su  strah i građanska utrnutost. Pri takvom stanju, te ovakvom stanju duha građana, promjene rijetko kada dolaze procesno nego, nažalost, uvijek ekscesno,  na šta godinama javno upozoravam. Tada mentalitetska violentnost  ka sklonosti za osvetom postaje razorna sila u međusobnom sukobljavanju. Potencijalne ekscese trenutno odlaže ravnoteža straha u svim dimenzijama – i po horizontali i po vertikali.

MONITOR:  Da li to uočavaju predstavnici EU?

GRAHOVAC:  Ozbiljan analitičar može unaprijed predvidjeti šta će ko od njih reći na nekom skupu. To su ustaljene i izlizane fraze i frazetine što govori o visokom stepenu birokratizovanosti kako pojedinaca tako i institucija. Po pravilu, oni ne reaguju preventivno, ali kada se eksces desi reaguju teatralno po formi, a po suštini uglavnom isprazno.

Ustaljene fraze su glavno obilježje skoro svih međunarodnih i regionalnih skupova, kojih godišnje u Crnoj Gori ima više negoli u SAD, Indiji ili Kini. Takvim jezikom govore i domaće birokrate. Ništa konkretno i ništa problemski, a inače tako govore oni s manjkom kompetentnosti i viškom birokratizovanosti i arogancije.

MONITOR:  S obzirom na to da je tužilaštvo pokazalo da je zarobljeno, šta bi trebalo učiniti u ovakvoj situaciji?

GRAHOVAC:  Svaki glas razuma treba javno da upozorava na opasnosti na koje sam ukazao. U tim glasovima razuma ne treba da se prepoznaje stranačka politika nego dobronamjerno upozorenje na svekolike  rizike u kojima se nalazimo. Treba upozoravati da Crna Gora već tri decenije nema tužilaštvo nego ono predstavlja  bunker  zavisnih, nekompetentnih, arogantnih i prepotentnih  režimlija.

MONITOR:  Na osnovu čega to tvrdite?

GRAHOVAC:  DPS godinama javno kvalifikujem kriminalnom, zločinačkom i neofašističkom organizacijom. Jedanaset parametara dokazuje ovakav kvalifikativ, ali stalno ističem da u toj partiji ima i zdravog tkiva koje je, nažalost, zarobljeno kao što je zarobljena čitava država. Prema ličnim potrebama vrh DPS najprije odabira likove za funkcije tužilaca, a zatim ih kroz njihove institucije zvanično bira i imenuje i na kraju njihove institucije ih kobajagi  kontrolišu.

U sistemima stvarne parlamentarne demokratije skupštinski odbor za odbranu i bezbijednost, te odbor za finansije i  budžet  većinski pripadaju opoziciji i opozicija rukovodi radom istih. U crnogorskoj  praksi  te odbore DPS ne prepušta nikome drugome. To je samo jedan od pokazatelja koliko je tužilaštvo „nezavisno“.

MONITOR:  Opozicija gotovo ne reaguje na novu aferu koja, kao i druge u nizu, pokazuje da je sistem do kosti bolestan. Zašto po vama ova kao i druge afere za opoziciju nijesu zamah nakon čega bi se krenulo na put boljeg društva?

GRAHOVAC:  DPS je udbaška partija koja ne analizira samo ono šta ko radi, nego je otišla dalje – analizira šta ko misli. Oni vrlo vješto među opozicione partije ubacuju crva međusobne sumnjičavosti. U tome su vrlo efikasni  pa smo došli u stanje da opozicione partije u Crnoj Gori danas imaju veći stepen međusobnog nepovjerenja (pa čak i međusobnog straha) negoli što je nepovjerenje i strah od DPS. To što se DF na posljednjim izborima nije bavio Demokratskom partijom socijalista nego je kroz čitavu kampanju napadao druge opozicione partije, pokazatelj je da je DF pretvoren u vojno krilo DPS. Na posljednjim izborima DF je u suštini obezbijedio „pobjedu“ DPS, a  što njihovim zajedničkim cirkusom u vezi takozvanog državnog udara i lagarijama na teret ostalih opozicionih partija i nije bilo tako teško. Na takvu opasnost  javno upozoravam punih šest  godina.

MONITOR:  Gdje je rješenje?

GRAHOVAC:  Rješenje vidim u pravcu da se neka od opozicionih stranaka otrgne od bilo kakvog straha, te da pozove građane da neprekidno protestuju ispred tužilaštva sve dok tu kamarilu ne istjeraju iz svojih prostorija iz razloga što tužilaštvo danas nije zaštitnik ustavno-pravnog poretka države nego je zaštitnik organizovanog kriminala i korupcije u istoj. Građanima Crne Gore je potpuno jasno da su oni vladajući moralno potpuno posrnuli, ali ti isti vladajući imaju taktiku da uvijek traže da svi oni koji otkrivaju korupciju i organizovani kriminal  to i dokazuju. A to treba dokazivati upravo preko institucija koje su oni zarobili, a oni zarobljeni su na to, zbog ličnog interesa, dobrovoljno i  pristali.

MONITOR:  Mogu li takvu situaciju iskoristiti neke druge snage, snage haosa, i kakve sve posljedice možemo očekivati?

GRAHOVAC:  Mogu! Tu opasnost može iskoristiti upravo DPS.Kada oni procijene da zbog bilo kog razloga može doći do promjene vlasti, oni to neće dozvoliti,  jer je u pitanju formula njihovog života – vlast  jednako imovina, a imovina je za njih ravna životu. Tada se neće libiti da preko njihovih jurišnika  izazovu haos i da pod plaštom zaštite ustavno-pravnog poretka upotrijebe sisteme sile u koje spada i tužilaštvo. Pod nekadašnjom sintagmom „psi  rata“ danas se podrazumijevaju kriminogeni   krugovi spregnuti sa dijelovima vlasti  koji odrađuju sve ono u vezi organizovanog kriminala i korupcije. DPS raspolaže četama takvih. Na sve ovo treba javno i na skupovima upozoravati – ne stranački nego građanski.

MONITOR:  Koliko smo daleko od fer i demokratskih izbora sljedeće godine imajući u vidu sve boljke aktuelnog trenutka?

GRAHOVAC:  Daleko smo! Zabluda je opozicije ukoliko očekuje da će neki  međunarodni faktori pomoći  u oslobađanju  zarobljene države. To treba da urade jedino i samo građani Crne Gore.

Ukoliko neko od opozicionih političkih subjekata uspostavi nekakav oblik partnerstva sa zdravim tkivom  DPS, onda se može pojaviti nada. Visoko pozicionirani likovi iz okruženja Mila Đukanovića kao i oni iz DPS trabanata su društveni i politički usud Crne Gore. Umjesto da se opozicija bavi baš tim likovima, njihova opsesivna preokupacija je Milo Đukanović. Odgovornost  Đukanovića za ono što nije uradio  dobro će doći na red tek onda kada se demontira kriminogena tvrđava u njegovom okruženju. Kako onih iz DPS tako i onih iz partija DPS trabanata.

MONITOR:  Početkom mjeseca smo dobili još jedan snimak savjetnika predsjednika Crne Gore Milana Roćena, odnosno njegov razgovor sa kontroverznim funkcionerom ANB Zoranom  Lazovićem. Šta vama ti snimci govore, izvan onoga očitog, što možemo da čujemo, da se ovdašnje elite prilično bahato odnose prema ovoj zemlji i njenim resursima?

GRAHOVAC:  Ti snimci govore o svakojakom primitivizmu visokopozicioniranih likova. Ali, problem je daleko dublji. U januaru 2012. godine u ND „Vijesti“ je objavljen moj autorski tekst s naslovom „Đavolje klupko“. U njemu je objašnjeno kako i koga je sovjetski KGB odabrao u njihovom nastojanju razbijanja SFRJ. U tekstu stoji da je nekadašnji šef KGB Jevgenij Primakov odabrao Borislava Miloševića (bio je živ u vrijeme objavljivanja teksta) za povjerenika za pravoslavne narode u SFRJ, a da je taj Milošević odabrao grupu operativaca među kojima je i Roćen. U tekstu stoji da je Roćen 1987. godine odabrao Mila, Momira i Sveta za buduće političke lidere u Crnoj Gori. Potpuno je jasno ko je kome i danas šef  i jasno je zašto Roćen neprekidno Đukanoviću diše iza vrata. Navode iz pomenutog  teksta nikada niko nije demantovao.

Sukob vrha DPS sa politikom RF je isfingiran kako bi grešnici  kupili milost zapadnih centara moći radi sopstvenog političkog preživljavanja. Jeftin je izgovor da je to bilo zbog ulaska Crne Gore u NATO. Jer, ulazak Crne Gore u NATO ne znači mnogo kako Ruskoj Federaciji  tako i NATO savezu. Iako se to u Crnoj Gori bombastično preuveličava. I dalje sam ubijeđen da je ulazak Crne Gore u NATO  savez za nju pozitivno sudbonosan.

Ovakvu opservaciju ćemo uskoro moći provjeriti jer će ubrzo, siguran sam,  doći  do „izmirenja“ vrha DPS sa političkim vrhom RF. Oni su zajedno učestvovali u spornim privatizacijama i u problematičnom biznisu u Crnoj Gori. Ne treba zaboraviti da ruski tajkuni uvijek rade u koordinaciji sa vrhom vlasti RF. U rusko-crnogorskom slučaju formula je vrlo jednostavna – ili pomirenje ili glava!

MONITOR:  Ko koga prisluškuje i zašto, ima li rata u DPS?

GRAHOVAC:  Sadašnje tehnologije omogućuju da za male pare svako svakoga može prisluškivati, a prisluškivanje i špijuniranje je odrednica nama dobro poznatih mentaliteta. Odbrana od prisluškivanja je veoma jednostavna – čovjek treba da se vlada i ponaša u skladu sa pristojnim normama morala i u skladu sa zakonskim normama. Tek tada građanin može imati potreban nivo ljudske slobode i građanske hrabrosti.

Od svih strahova u Crnoj Gori najveći su oni međusobni unutar DPS. Tu je uspostavljena  ravnoteža straha i ona, za sada, održava prividni mir. Sa sociološkog i psihološkog aspekta gledano, takvo stanje se neće moći dugo održavati. Doći će do pucanja pa će mnogi biti u nagonu osvete baš prema onim partijski najbližim. Ubistva, samoubistva, lomovi u brakovima i porodicama, te depresija, redovne su prateće pojave  stanja kakvog je generisala  DPS.

Blagotvoran lijek bi bio kada bi se u DPS pojavio glas razuma da javno uzme otklon od dosadašnje politike DPS. Jer, istrajavanje na politici kontinuiteta, tu partiju će i dalje determinisati odrednica da je ona kriminalna, zločinačka i neofašistička organizacija. Otklonom od dosadašnje politike bi se stvorili uslovi da se izbjegne mentalitetska sklonost za osvetom.

 

                                                                                 Milena Perović Korać

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Bolesno društvo je ono u kom otanja nada

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako se ne promijeni impuls, Crna Gora ide u lošem pravcu. Čak ne znam ni da li je više moguće promijeniti pravac razvoja ovoga društva. Ali, moram da vjerujem da je to moguće. To je princip nade – ono što želimo je moguće…

 

MONITOR: Komentarišuci slab odziv na posljednje građanske proteste, konstatovali ste da je crnogorsko društvo izgubilo nadu, i da je protest u malom broju u stvari ono što je ostalo od te nade. Koliko je to opasno stanje, i gdje nas ono može odvesti?

BRKOVIĆ: U svijetlu činjenice o stalnom odlasku mladih ljudi iz Crne Gore, a to je proces koji traje, ali koji se intenzivira posljednjih godina, sve više, kao društvo, ličimo na ostatke… Ostatke jedne lijepe vizije, ostatke jednog uzbudljivog modernizma koji je Crna Gora decenijama osvajala, ostatke nade koja je godinama nadahnjivala da vjerujemo da je moguća bolja Crna Gora…

Mantra o navodnoj (i vječnoj) ugroženosti upravo ima smisao da kod ljudi pitanje o boljoj CG ne bude – prioritet. Jer ako bi to bilo pitanje koje ljudi doživljavaju kao najvažnije, ova vlast bi pukla kao balon… Ne sviđa mi se ta vrsta beznađa i apatije, ali nje je sve više, a dobrim dijelom opozicija ne uspijeva da nametne neku drugačiju paradigmu.

Kad u jednom društvu otanja nada, to je znak ozbiljne bolesti.

Oni mladi ljudi koji odu odavde, nose sa sobom i svoje znanje i svoju hrabrost i svoju pristojnost, uljudnost. Sve ono što ovdje tradicionalno – nedostaje. Nama će ostati oni kojima je sve ovo – dobro, oni koji pristaju na ovu vrstu ponižavanja, oni koji su zapravo mjera ovoga sistema – spremni na sve za Partiju i Gospodara. Takva Crna Gora bi držim bila sasvim po ukusu ove vlasti, ali, takva Crna Gora bila bi nesumnjivo osuđena na propast.

MONITOR: Kažete da će nam za oporavak trebati golema hrabrost i vraška pamet, a da mladi, pametni i hrabri mahom odlaze. Ne zvuci optimisticno. Koliko je realistična ona Dežulovićeva da će odavde svi otići a ostati samo Đukanović i njegovi da ugase svjetlo?

BRKOVIĆ: Bojim se da to nije samo štos… Radi se o tome da će takva Crna Gora biti obećana zemlja za bezvrijedne, za neznavene. Biće to idealna zemlja da vlada podmladak sadašnje tzv. elite. Sjećate se one majice sa porukom sirotinji? Ti mladi ljudi su samo rekli ono što svi oko njih misle… Tu ne treba imati iluzija. Ako se ne promijeni impuls, Crna Gora ide u lošem pravcu. Čak ne znam ni da li je više moguće promijeniti pravac razvoja ovoga društva. Ali, moram da vjerujem da je to moguće. To je princip nade – ono što želimo je moguće…

Zato je važno ne predati se čitavom tom prizemnom fatalizmu crnogorske svakodnevice.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 11. OKTOBRA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo