Povežite se sa nama

INTERVJU

DRAGAN ŠOĆ, ADVOKAT: Sudski sistem čine kadrovi čiji je izbor neustavan

Objavljeno prije

na

Medenica je izabrana od Sudskog savjeta koji takođe nama legitimitet. To ne može doprinijeti povjerenju građana u sudstvo jer s pravom će se pitati, kad se ovako ponašaju sudije i ljudi čija je dužnost da štitie Ustav i zakone, čemu se običan čovjek može nadati

 

MONITOR: Vesna Medeenica treći put izabrana za  predsjednicu Vrhovnog suda?

ŠOĆ: Treći mandat g-đe Medenice je protivan Ustavu CG. Ja o tome nemam dileme a, kako sam mogao da primijetim, ni stručna javnost koja se o tome oglasila. Kad ovom dodamo da je izabrana od Sudskog savjeta koji takođe nema legitimitet dobijamo zabrinjavajuću činjenicu da nam sudski sistem čine kadrovi čiji je izbor neustavan. To svakako ne može doprinijeti povjerenju građana u sudstvo jer će se s pravom pitati, kad se ovako ponašaju sudije i ljudi čija je dužnost da štitie Ustav i zakone, čemu se običan čovjek može nadati.

MONITOR: Neposredno prije izbora Medenice, Vrhovni sud je donio načelni stav  prema kojem pred crnogorskim sudovima više neće moći da se osporavaju  odluke Skupštine o izboru ili razrješenju javnih funkcionera. Da li je  ovo politička odluka i koliko ima pravnog utemeljenja?

ŠOĆ: U duhu prethodno rečenoga, gubljenja legitimiteta i povjerenja u sudstvo, je i načelni pravni stav koji ste pomenuli. Njime Vrhovni sud faktički stavlja van Ustava dio sudskih ovlašćenja i diskriminiše sve one čije je pravo povrijeđeno u postupku izbora ili razrješenja od strane Skupštine CG. Plastično rečeno, moguće je osporavati izbor ili razrješenje svih šefova upravnih organa koje bira Vlada ali ne i onih koje bira Skupština. E, sad neka neko objasni da je značajniji član savjeta Javnog servisa od direktora Policije ili Carine ili Poreske uprave. Pravnih razloga za ovakav stav nema, pa je opravdano vjerovati da ga je opredijelila politika. Ovo dodatno urušava nezavisnost sudstva i povjerenje u njega kao zaštitnika zakona.

MONITOR: Dosta polemike i političke bure podigao je Predlog zakona o slobodi  vjeroispovijesti. Kakav je Vaš stav o predlogu ovog zakona?

ŠOĆ: Buru je najviše izazvala odredba o imovni gdje se predviđa da crkve i vjerske zajednice moraju da dokazuju valjanost sticanja svojine, a  ako ne dokažu ona postaje državna. Jasno je svima u CG a i van nje da je ovo usmjereno protiv Mitropolije Crnogorsko-primorske i drugih episkopija Srpske pravoslavne crkve koje djeluju na području Crn Gore i da država neće, niti smije dirati imovinu Katoličke crkve i Islamske vjerske zajednice.

Ustav CG je u čl. 58 jasno definisao šta je u državnoj svojini i na tom popisu nijesu crkve, katedrale, džamije i drugi vjerski objekti. Naravno država može sticati svojinu pod istim uslovima kao i svi pravni subjekti-teretnim ili besteretnim pravnim poslovima, kako je to uređeno pravnim poretkom. Ovo što piše u pomenutom zakonu predstavlja nacionalizaciju vjerskih objekata što je bez presedana u našoj istoriji a mislim i u istoriji civilizovanih društava. Nikada nijedna vlast, domaća ili okupatorska, bez obzira na ideološke predznake i odnos prema vjeri i vjerskim orgnizacijama, nije ovima osporavala svojinu nad vjerskim objektima. Komunistički sistem je nacionalizovao značajnu imovinu vjeskih organizacija, ubijao sveštenstvo Mitropolije crnogorsko-primorske čak i nakon rata, proganjao vjeru ali nije im padalo na pamet da vjerske objekte proglašavaju državnom svojinom. Čak je i sadašnja vlast, u više svojih akata, upravnih i sudskih, nesumnjivo priznala pravni subjektivitet i svojinska prava na vjerskim objektima Mitropoliji crnogorsko-primorskoj. O Katoličkoj crkvi i Islamskoj vjerskoj zajednici da ne govorimo, one nijesu ni bile pod udar vlasti, iako ovakva rješenja potencijalno, ako to vlast ocijeni da joj je to potrebno, mogu biti upotrebljena i protiv njih.

Želim da naglasim lažnu tvrdnju koja stoji u javnom obrazloženju ove odredebe, da su prije 1918. vjerski objekti bili u državnoj svojini. Postoji obilje pisanih dokaza da to nije tačno, a nijedan da jeste. Ali, ako država smatra da je tako i ima dokaze za tu tvrdnju neka, saglasno zakonu, pokrene sudske postupke da se utvrdi njeno svojinsko pravo na vjerskim objektima. Za to im ne treba sporna zakonska odredba. Imaju dosta pravnih mogućnosti u postojećem, nespornom i legitimnom pravnom poretku. Ovako, ako to ne urade, jasno je da dokaza nema, pa se ovo slobodno može nazvati novom nacionalizacijom, ovaj put vjerskih objekata.

Svrha ovog zakona i pokušaj da se otmu vjerski objekti je pokušaj vlasti da stavi pod kontrolu SPC, a prije svega Mitropoliju crnogorsko-primorsku. Svjesna je ova vlast značaja i ugleda Mitropolije i stoga želi da je prikaže kao strano tijelo u CG, uzurpatora imovine i antidržavni element, iako od toga ništa nije istina.

Nijesam siguran da je vlast svjesna u kakve opasne vode ovim ulazi i kakve posljedice može izazvati.Iskreno se nadam da će neko iz vlasti staviti prst na čelo i zaustaviti ovaj napad na imovinu Crkve prije nego bude kasno.

MONITOR: Jedan ste od rijetkih advokata koji je vrlo precizno kritikovao pravne  manjkavosti u slučaju državni udar. Kakav će biti epilog  ,,procesa vijeka’’?

ŠOĆ: Pažljivo sam pratio ključne dokaze u ovom predmetu, prije svega iskaze Sinđelića i Velimirovića, kao i druge dokaze i ostajem pri tvrdnji da se na osnovu takvih dokaza svako može osuditi za bilo koje krivično djelo. Narod bi rekao, dva bez duše treći bez glave, misleći na ovakave svjedoke i dokaze, s tim, da ih je ovdje više bez ,,glave”. Od početka je bilo jasno da ovaj predmet ima naglašenu političku konotaciju i poslužio je vlastima da učvrste tezu o ,,spoljnim neprijateljima” – trenutno je to Rusija i ,,domaćim izdajnicima”, trenutno DF, a i ostala opozicija. Dakle klasična komunistička priča i osnova vladanja svake autokratske vlasti-uvijek imati spoljnjeg i unutrašnjeg neprijatelja i stalno biti u ,,ratu” za odbranu države.  Vlast je dobila saglasnost za ovo od strane Zapada, koji je protivno svemu što predstavlja aksiom krivičnog prava (pretpostavka nevinosti), odmah požurio da objavi da je presuda ,,pobjeda vladavine prava”.Pitam se da li bi za njih bila pobjeda vladavine prava da je presuda bila oslobađajuća. Ipak, bez obzira što ovaj slučaj nosi jasan politički interes vlasti da opstane osuđujuća presuda, vjerujem da će u drugostepenom postupku ona biti u cjelosti ili bar prema glavnim osuđenim-liderima DF  ukinuta i vraćena na ponovni postupak. U jednoj rečenici ovaj rijaliti će potrajati još nekoliko godina.

MONITOR: U pravosuđu se često hvale reformama i postignutim uspjesima. Je li  današnje sudstvo i tužilaštvo sposobno za ključni doprinos u  proklamovanoj borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala?

ŠOĆ:  Nema toga kriminala, ma koliko bio jak i organizovan, koji se može suprotstaviti državi ako ona hoće da se obračuna s njime. Dakle, nije pitanje osposobljenosti sudskih, tužilačkih i policijskih organa već političke volje da se uhvati u koštac sa tim zlom. Ako postoji volja, lako je osposobiti sistem, promijeniti kadrove, obučiti ih i osposobiti za tu borbu. Ovako, ostaje sumnja u ozbiljnu volju države da se obračuna sa organizovanim kriminalom, ili bar jednim njegovim dijelom, pa time i sumnja u sposobnost policijskih i sudskih i tužilačkih organa da to urade. Rekao bih, ako nema političke volje za tim, ne može se očekivati od organa koji su zaduženi za tu borbu da uspiju. A nedostatak političke volje lako je prikriti čineći u u očima javnosti za neuspjeh krivim policiju, tužioce ili sudije, iako oni to objektivno ne moraju biti. Ovo naravno ne znači da ne treba raditi na stalnom podizanju sposobnosti ovih institucija za borbu protiv organizovanog kriminala, a važan dio te borbe je i kadrovsko čišćenje od nesposobnih i korumpiranih.

MONITOR:  Često možemo čuti da je Crna Gora pravna država. Da li je zaista  tako,  vidite li napredak u odnosu na vrijeme kada ste Vi bili ministar  pravde?

ŠOĆ:  Koliko je Crna Gora ,,pravna država” najbolje svjedoče izvještaji Evropske unije, koji monotono, poput metronoma, ponavljaju, vladavina prava… vladavina prava… Dakle, oni koji nas gledaju sa strane misle da nijesmo pravna država, odnosno da vladavina prava nije odlika funkcionisanja CG kao države. Nažalost, slažem se sa takvim ocjenama i mislim da činjenice kojih ste se dotakli u svojim pitanjima svjedoče o tome, a mogli bi da nabrojimo još mnoštvo istih ili sličnih koje nijesu toliko privukle pažnju javnosti, ali svjedoče o pravnoj nesigurnosti, nedosljednoj primjeni zakona, postojanju ljudi iznad zakona, ukratko svemu što ukazuje da nema vladavine prava.

Nije moje da poredim moj mandat sa sadašnjim stanjem. Neka drugi sude o tome. Samo ću podsjetiti da je u to vrijeme tek započeto institucionalano uspostavljanje nezavisnosti sudova, drugačija je bila organizacija tužilaštva, a i mnogi problemi koji danas postoje nijesu bili u to vrijeme aktuelni. Takođe, tada se 1998-2000. CG nalazila usred krize koja je kulminirala NATO agresijom, tako da su druge brige bile u prvom planu. S druge strane, CG je već 13 g nezavisna i samostalna država (ako je?), članica NATO-a, uveliko u procesu pregovaranja za ulazak u EU, ,,lider” u svemu i svačemu, tako da su se mogli očekivati mnogo bolji rezlultati. O njima i poređenju s vremenom od prije 20 godina neka sudi javnost.

 

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

VIDOSAV STEVANOVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ BEOGRADA: Ne treba nam lider, spasilac od kojeg nas treba spašavati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara

 

MONITOR: Autor ste političke biografije Slobodana Miloševića, kritikovali ste „slabost“ zapadnih političara prema njemu kada su ga poslije Dejtonskog sporazuma titulisali kao faktora mira. Milošević je ipak optužen u Haškom tribunalu i preminuo u njegovom pritvoru. Danas Aleksandar Vučić kao da je za zapadne vlade još veći „faktor mira“ od Miloševića?

STEVANOVIĆ: U „Milošević, jedan epitaf“ – „knjizi koja je napisana protiv svih na tu temu i umesto onih koje nisu“, a može se naći čak i na srpskom – izašao sam jedini put iz literarne fikcije i bavio se stvarnom osobom, „neukim, slabim i nedarovitim političarem“  i „čovekom bez osobina“. Ocena koju pominjete glasi otprilike ovako, citiram se po sećanju. „Kad se zapadnjaci naljute na Miloševića, kazne Srbe. A kad se sažale na Srbe, nagrade Miloševića“. I to je trajalo sve dok nije preterao i svima se smučio.

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona  istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara. Evropska unija će kasniti i ponavljati neuspehe iz devedesetih, jer  nije država i nema sredstva prisile, a kod naših rodoljuba ubeđivanje ne uspeva. Pogotovo ako je zasnovano na razumnim argumentima. Amerika je daleko, a ruska propaganda i odgovarajuće službe, uključujući i paravojske, raširile su se po Zapadnom Balkanu.

Kako reče jedan istoričar, ne ponavlja se istorija, ponavlja se ljudska priroda. I ponavljaće se dok ne nestane ili dok se ne promeni. Ovo važi ne samo za nas ovde, koji se trudimo da budemo gori od sebe i često uspevamo u tome, nego i za sve druge.

MONITOR:  Tokom 90-ih bili ste osnivač liberalnih političkih i intelektualnih grupacija i aktivni učesnik  građanskih protesta. Niste bili zadovoljni sa  onima koji su 2000. srušili Miloševićev režim. Danas je  opoziciju u Srbiji još teže ujediniti i sve su vidljivije razlike pa i sukobi oko rešavanja najvažnijih državnih pitanja. Vidite li, kao zagovornik laičke države i građanskog društva, svoje sledbenike među opozicionarima?

STEVANOVIĆ: Nisam čeznuo ni za literarnim sledbenicima niti sam ih tražio, a sami se nisu zapatili. To je dobro za moje knjige, za eventualne čitaoce i za literaturu uopšte.

U umetnosti je najbolje i najvrednije ono što je najređe. A u politici je drukčije: značajno je i presudno  ono što je opšte. Politikom se nisam nikada bavio, osim kao građanin koji na to ima pravo, kome je i dužnost da iznosi svoje mišljenje i da civilizovano brani svoj pogled na svet.

Ako me pitati da li imam istomišljenike na teme liberalizma, odgovoriću vam kratko. Knezu Mihajlu je njegov sekretar predložio da se osnuje liberalna stranka. I knez je odgovorio: „Ajte, molim vas. Računajući vas i mene u Srbiji liberala ima otprilike dvanaest“. Ne bih ni da procenjujem koliko je to „otprilike“ danas i ovde. Da ne ispadnem optimista pod starost.

Ako je malo i premalo liberala, onda liberalizma jedva da ima u ekonomiji, politici, javnom životu, kulturi, u medijima, u školama i u akademijama nauka i umetnosti. A iz opozicije su bezmalo nestali.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, POTPREDSJEDNICA PARLAMENTA I POSLANICA PZP-a: Neće se sve riješiti kompletiranjem Ustavnog suda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moja ideja za izbor sudija Ustavnog suda  je namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata

 

MONITOR: Ove sedmice je, iza zatvorenih vrata, napravljen djelimičan

dogovor oko sudija Ustavnog suda.

BOŠNJAK: Raduje činjenica da smo uspjeli da kompromisom dođemo do dvotrećinske podrške za troje kandidata za sudije Ustavnog suda. Nadamo se da će se do sjednice Ustavnog odbora postići dogovor i oko četvrtog kandidata, jer čini se da postoji šansa. Ne bi bila dobra poruka, ako smo sasvim blizu dogovoru da ne izaberemo svo četvoro sudija u prvom glasanju, posebno što niko ne osporava stručnost i profesionalni integritet  četvrtog kandidata, koji je nesporno ostavio dobar utisak i nakon intervjua.

Kada se radi o konkretnim imenima, onda zaista nije lako i nijansira se, a svi negdje imaju svoje favorite ali nadam se da će ipak doći do kompromisa, jer vrlo malo nedostaje.

MONITOR:  Vaša ideja da se sudije Ustavnog suda, u konačnici, od kvalifikovanih kandidata, biraju modelom žrijeba, nije prihvaćena, a izazvala je različite komentare, često krtične i ironične. Kako vidite te reakcije?

BOŠNJAK: Moja ideja je, usudiću se reći, namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata. Imajući u vidu haos i ogromno nepovjerenje između političkih subjekata, a svjesna činjenice koje bi posljedice bile neizbora sudija Ustavnog suda, ja sam kao izlazni, odblokirajući mehanizam, predložila slučajni izbor od onih koji su svima nesporni i prihvatljivi sa stanovišta referenci i integriteta, a da taj broj nespornih bude što je moguće manji, ali maksimum 12. To se onda ne može nazvati nikakvom lutrijom. Ovakva metoda je postojala još u Antičkoj Grčkoj, a poznata je i pri izboru patrijarha u pravosljavlju.

Svakako da bi mnoga bolja poruka bila da se postigne kompromis i da se dogovorimo, za šta ja i navijam, ali ako ne bude dogovora već prevlada isključivost i eskalira nepovjerenje između političkih subjekata, onda je ovo, i dalje tvrdim izlazna varijanta. Ne želim ni da pomislim da se neće izglasati sudije Ustavnog suda, to je nešto što ne smijemo dozvoliti.

Čini se da postoji želja, makar zasad, za kompromisom i dogovorom. Svi smo svjesni situacije i crvenog alarma, ali uvijek postoji bojazan kad krenemo da razgovaramo o konkretnim imenima, da stvari krenu u negativnom pravcu.  Nedavni sastanak je bio ohrabrujući.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ADRIAN PEZDIRC, GLUMAC: Nepopravljivi sam tužni optimista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žrtve će kao i uvijek do sada biti oni politički, ekonomski i socijalno najnezaštićeniji. Smatram da svako vrijeme u ljudskoj povijesti nosi svoje izazove i da je najbolje i najgore vrijeme za sve one koji ga žive

 

Adrian Pezdirc jedan je od najtalentovanijih i najangažovanijih mlađih glumaca u Hrvatskoj. Diplomirao je 2014. ulogom Tartifa u istoimenoj predstavi za koju je iste godine dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. Članom ansambla Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) postaje 2016. godine. U Sarajevu je 2018. godine nagrađen na uglednom Internacionalnom teatarskom festivalu – MESS-u.

U ZKM-u, u pozorišnom čitanju jednog od najznačajnijih romana u istoriji književnosti „Braće Karamazovih“ reditelja Olivera Frljića, Pezdirc igra Aljošu Karamazova. Frljićevi Karamazovi, kako su i najavljeni, savremena su obrada klasika ruske književnosti i antiratni poklič koji je sasvim nenadano na pozornici osvanuo u zoru novog evropskog rata. „Karamazovi” su rađeni kao dvije uslovno nezavisne predstave, koristeći Tolstojevu rečenicu „Sve sretne obitelji sretne su na isti način, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj“ kao podnaslove.

MONITOR: Premijera „Karamazovih“ desila se na početku ruske vojne invazije i ponudila je kontekst za aktuelizaciju. Kako su izgledali početak rada na predstavi, probe, kako je nastajao tekst i predstava.

PEZDIRC: Kada smo počeli raditi na predstavi krajem prosinca 2021. godine, slika svijeta je izgledala samo malo drugačije. Uz puno rada, truda, vlastitih promišljanja počeli smo zajedno graditi jedan naš svijet. Oliver i dramaturginja Nina Gojić otpočetka su znali da žele dvije predstave i dvije perspektive. Jedna kroz prizmu privilegirane klase braće Karamazovi, Grušenjke, Katarine Ivanovne i gospođe Hohlakove, a drugu kroz pogled svih onih na čijim je leđima nesreće i iskorištavanja, ponajviše obitelji Snegirev, izgrađen sustav vrijednosti vrlo sličan onome u kojem svi živimo. Na dan početka invazije i rata na Ukrajinu, imali smo generalnu probu, i apsolutno je cijela predstava poprimila potpuno novu konotaciju. Kao da je život imitirao predstavu. Tokom procesa jedan jedini pola kartice nadopisani tekst i sam Dostojevski kao da su najavili zbivanja kojima smo toga dana počeli svjedočiti.

MONITOR: U novonastalom tekstu priča o porodici Karamazov je osnova, ali korišćene su razne reference naročito veze s aktualnim političkim dešavanjima u Evropi. Kad sam gledao predstavu nedavno u januaru, u ZKM-u je bilo prepuno. Publika je pažljivo gledala predstavu i bila oduševljena. Da li je uvijek takva reakcija?

PEZDIRC: Kao ansambl zaista smo presretni i zahvalni na procesu kojeg smo imali. Svi smo dali svu mentalnu, fizičku i kreativnu snagu koju smo imali, a rezultat je predstava koju zbilja ponosno čuvamo. Takva energija nemoguća je da ne zarazi gledatelje. Reakcije su podijeljene, ali više oko toga o čemu je predstava, i jesmo li tehnički prebrzi, a ne toliko je li dobra ili nije. Što je ja mislim znak da je predstava i naša priča uspješna jer otvara rasprave u cijelom sijasetu tema. Zagrebačka publika je karakteristična. Uvijek u ideji da točno zna kako bi nešto trebalo napraviti, a kada im se nešto sviđa bojažljivo će dati do znanja da uživaju. Neki od komentara na predstavu su bili i da imaju osjećaj da je aktualnost predstave nadišla granice Balkana, i zaista zagrebačkoj publici donjela osjećaj pripadnosti širem kontekstu. Hrvatska i Zagreb boje se takvih promjena u ideji gubitka „identiteta”, ali po reakcijama publike tokom predstave i punoj dvorani zaključujem da uživaju jednako kao i mi na sceni.

Miroslav MINIĆ
Foto: Marko MIŠČEVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo