Povežite se sa nama

HORIZONTI

EVROPSKI DAN SJEĆANJA NA ŽRTVE STALJINIZMA I NACIZMA: Osam decenija od Pakta Ribentrop-Molotov

Objavljeno prije

na

Ove godine će biti 10 godina otkako je evropski Parlament podržan od Parlamentarne skupštine OEBS-a proglasio 23. avgust za Dan sjećanja na sve žrtve totalitarnih i autokratskih režima, prvenstveno staljinizma i nacizma. Za datum je uzet dan kada su dvije najgore forme totalitarizma sklopile pakt i krenule u nešto što će čovječanstvo koštati preko 50 miliona života

 

Kada je u podne 23. avgusta 1939. sletio u Moskvu njemački ministar vanjskih poslova Joahim fon Ribentrop malo je ko mogao naslutiti šta se sprema Evropi. Ubrzo će, nakon zadnjih tehničkih detalja koji su čekali Hitlerov telegrafski amin, pred ponoć kamere zabilježiti osmjehe Staljina, njegovog komesara za vanjske poslove Vjačeslava Molotova, von Ribetroppa i ostalih članova njemačke i sovjetske delegacije. Ubrzo su objavljeni komunikei da su nacional-socijalistička Njemačka i Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR) potpisali Pakt o nenapadanju.

Britanija i Francuska su takođe vodile pregovore sa Staljinom do dva dana prije dolaska Ribentropa u Moskvu. Ono što ih je prenerazilo je da Pakt nije bio samo o nenapadanju. Obje strane su izjavile da zemlje potpisnice neće pružiti nikakvu podršku trećim stanama u slučaju sukoba jedne od potpisnica sa njima. Samom Paktu je prethodio trgovinski ugovor između Njemačke i SSSR-a od 19. avgusta, čime je postavljena podloga za ekonomsku pomoć njemačkoj ratnoj mašini kada krene u pohod protiv Poljske i „trulog kapitalističkog“ Zapada.

Najgrozniji detalji Pakta će izaći na vidjelo tek nakon poraza i okupacije Njemačke 1945. kada su zaplijenjene njene državne arhive, a što je Sovjetski Savez uporno negirao sve do njegovog raspada i otvaranja tajnih arhiva 1990. Dvije strane su potpisale, uz zvanični sporazum, i tzv. Tajni protokol po kojem je istočna Evropa podijeljena u „sfere uticaja“. Tajnim protokolom je dogovoreno uništenje i podjela Poljske, nestanak tri baltičke države (Litvanija je po prvoj verziji trebala pripasti Trećem Rajhu a Latvija i Estonija SSSR-u), Finske, kao i čerupanje Rumunije. Tajni protokol će 8. oktobra doživjeti modifikaciju jer su potpisnice trampile teritoriju. Litvanija će biti predata sovjetskoj interesnoj sferi (sa izuzetkom Memela nastanjenog njemačkom manjinom) a zauzvrat Rusi su predali dio centralne Poljske.

Komunističke partije Evrope su bile zatečene, kao i svi evropski fašisti i demokrate. Moskva i Berlin su obustavili dotadašnju neprijateljsku retoriku. Na konferenciji za štampu sovjetski ministar Molotov je izjavio da je „fašizam pitanje ukusa“.

Hitlerov program je od početka 20-ih jasno bio usmjeren protiv judeo-boljševizma čija inkarnacija je, po njemu, bio Sovjetski Savez. Po Hitleru, Rusijom su vladali Jevreji a Sloveni su bili njihovi robovi. I jedne i druge je smatrao za „untermenschen“ (podljudima- nižim bićima), s tim što su Sloveni imali za nijansu bolji rejting od Jevreja. Inače, na prostor Sovjetskog Saveza je gledao kao na „lebensraum“ (životni prostor za širenje germanske rase na račun Slovena) koji je trebao postati „njemačka Indija“.

S druge strane Njemačka je za sovjetsko vođstvo bila oličenje svega reakcionarnog i imperijalističkog i glavni ugnjetač radničke klase. Oba režima su imala duboki prezir prema demokratiji i ljudskim pravima i na kraju je ispalo da razlike i nisu toliko velike kada je biznis u pitanju, kako je Ribentrop rekao Hitleru u maju iste godine. U isto vrijeme je Staljin smijenio svog ministra vanjskog Maksima Litvinova (inače Jevrejina koji je podržavao savez sa Zapadom protiv Njemačke). Oba režima su bila socijalistička, s razlikom da jedni preferiraju nacionalni, tj. rasni a drugi internacionalni socijalizam.

Potpisani Pakt je bio oročen na 10 godina i stupio je na snagu odmah ne čekajući ratifikaciju dviju strana. Hitler i nacisti su njime izbjegli rat na dva fronta. Takođe, Njemačka je dobila saveznika protiv koga se Zapad neće usuditi da krene vojnički. Njemci su pritom dobili neograničene sirovine iz SSSR-a koje će im omogućiti da se potpuno posvete pohodu na Zapad.

Staljin i njegovi boljševici, s druge strane su dobili nove teritorije u istočnoj Evropi koje će se „usrećiti“ sa komunizmom i šansu za dalje širenje kada, kako su oni mislili, Njemačka i Zapad potpuno iskrvare jedni protiv drugih. Tada će oni lako zaposjesti atlantsku obalu Evrope. Radničkim i komunističkim partijama u Evropi je objašnjeno da je Pakt usmjeren protiv „kapitalističkog imperijalizma“ i „američkog zveckanja oružjem“.

Staljin je, forme radi, ipak poslao Pakt na ratifikaciju pred Vrhovni Sovjet SSSR-a koji je to uradio 31.avgusta. Samo nekoliko sati nakon ratifikacije njemačka armija je prešla poljsku granicu. Britanija i Francuska su, kao što su i obećali Poljacima, 3. septembra objavile rat Njemačkoj. Ali rat je samo objavljen  jer nisu računali da braneći Poljsku udare pored Njemačke i na njenog novog vojnog saveznika – Sovjetski Savez.

Njemačka je do 15.septembra već držala Varšavu u poluokruženju i Poljaci svu snagu posvećuju odbrani glavnog grada. Dva dana kasnije, 17. septembra sovjetska Rusija napada Poljsku s leđa grubo kršeći sovjetsko-poljski pakt o nenapadanju iz 1932. Britanija i Francuska su u šoku i reakcije na sovjetsku invaziju su više nego mlitave. Njemci i Sovjeti zajedno pokoravaju Poljsku do 6. oktobra a na terenu dolazi do srdačnih susreta između jedinica Wehrmacht-a i Crvene armije. Održavaju se zajedničke parade pobjede u Lavovu i Brest-Litovsku uz uzajamne zdravice. Istovremeno počinje germanizacija i rusifikacija pokorenog prostora.

Dok je komadanje Poljske još u toku Sovjeti uslovljavaju baltičke zemlje da potpišu „sporazum o uzajamnoj pomoći“ po kojem SSSR može uspostaviti vojne baze u ovim zemljama ali će „poštovati (njihovu) suverenost i integritet“.  Nakon dodatnog pritiska od strane Rajha, Estonci potpisuju 28. septembra, Latvija 5. oktobra i Litvanija 10. oktobra nakon čega sovjetske trupe ulaze u njihove zemlje. Rusi su „poštovali“ sporazume do polovine juna 1940. kada su postavili nove ultimatume da prime neograničen broj vojnika Crvene armije i da „izaberu narodnu vlast“ koja je „zamolila“ Staljina da ih primi u SSSR, što je on velikodušno prihvatio.

Nakon Baltika Staljin se, uz njemački blagoslov, okreće Finskoj, sa kojom je takođe potpisao Pakt o nenapadanju 1932. i dodatno ga potvrdio 1934. Traži  prostor da stacionira vojne baze i da se Finska odrekne svoje teritorije na Karelijskoj prevlaci „zbog sigurnosti Lenjingrada“. Glavni cilj je bio da Finsku pretvori u još jednu „narodnu republiku“ Sovjetskog Saveza. Kasnije je trebala uslijediti „sovjetizacija“ zemlje, raseljavanje Finaca po sovjetskoj imperiji i naseljavanje Rusa i drugih podobnih naroda što je bilo izvodljivo „jer Finaca ima manje nego stanovnika Lenjingrada“ kako je Staljin objasnio dvojici svojih generala.

Finska odbija razbojnički ultimatum i Crvena armija otpočinje agresiju bez objave rata neselektivnim bombardovanjem finskih gradova. Umjesto lagane šetnje ruskih tenkova do Helsinkija i parade uz već naručenu simfoniju kompozitora Šostakoviča, ruski agresor biva teško potučen od neuporedivo malobrojnijih i slabije naoružanih branitelja. Tzv. Zimski rat će potrajati tri mjeseca i biće izvor velike blamaže i globalne osude SSSR. Liga Naroda, preteča današnjeg UN-a, će 14. decembra 1939. Sovjetski Savez isključiti iz svog članstva zbog ničim isprovocirane agresije. Staljinov nasljednik Nikita Hruščov kasnije će priznati da su sovjetski gubici u Finskoj iznosili skoro milion vojnika, 2.300 tenkova i hiljadu aviona. Na kraju su herojski Finci morali predati Karelijsku prevlaku ali su sačuvali suverenitet zemlje. Međutim, ruska agresija će ih gurnuti u njemački „zagrljaj“.

Krajem juna 1940. Francuska je poražena i traži primirje. Britanci su u rasulu napustili Stari kontinent. Sa druge strane apetiti prema Rumuniji rastu. Sovjetska armija, mimo dogovorene Besarabije (današnje Moldavije), okupira i Sjevernu Bukovinu i region Hercu, čime izaziva nelagodu kod Njemaca, jer se opasno približavaju naftnim poljima Ploeštija u Rumuniji koji su bili od vitalnog značaja za njemačku armiju.

Nakon privremenog zahlađenja odnosa u ljeto 1940. sovjetsko rukovodstvo i nacisti prelaze u novu fazu odnosa. Na jesen iste godine vode se razgovori između Berlina i Moskve o pristupanju Rusije Osovinskom (Trojnom) paktu. Hitler je spreman da da Staljinu Bosfor sa Carigradom, Iran, Irak i podjeli Indiju nakon uništenja Britanske imperije.

Međutim, Staljinovi apetiti su bili još veći. Sovjetska vlast šalje 25. novembra 1940. kontraprijedlog o pristupanju Moskve silama Osovine. Pored njemačke ponude oni takođe traže blagoslov da SSSR potpiše još jedan „sporazum o uzajamnoj pomoći“, ovaj put sa Bugarskom i da se uspostave vojne baze na njenom tlu. Sovjeti dalje traže da Njemačka napusti Finsku, kao i da pojasni planove koje bi zajednički mogli imati za ostatak Rumunije, Švedsku, Jugoslaviju i Mađarsku. Hitler ne daje nikakav odgovor razočaran „Staljinovom gramzivošću“.

Početkom 1941. Molotov se još jednom pokušava nagoditi sa Njemačkom. Ti pregovori će nakon rata takođe biti tačka kontroverzi jer je sovjetska vlada svu priču o tome negirala i optuživala Zapad „za krivotvorenje istorije“. Najviše što su htjeli priznati je da je Staljin „opipavao Hitlera da vidi koliko će daleko ići“. Tek raspadom SSSR-a dokumentacija sa Zapada je potvrđena i u sovjetskim arhivama.

Molotov tada nije znao da je Hitler 18. decembra 1940. potpisao Direktivu br.21 – pripreme za Operaciju Barbarosa- da se Sovjetski Savez uništi jednim munjevitim udarom. Pakt potpisan manje od dvije godine ranije biće i zvanično mrtav u 3.15 ujutro 22. juna 1941. kada tri miliona njemačkih vojnika uz sovjetsku granicu dobija kodnu poruku „Dortmund“. Time je počeo krvavi  obračun dojučerašnjih saveznika koji su zajedno dogovorili i počeli Drugi svjetski rat.

Hitler se tokom 1940. rado nosio idejom o velikom carstvu sila Osovine „od Španije do Jokohame“. Slične ideje neki danas prepoznaju u tezi „da se Evropa prostire od Lisabona do Vladivostoka“ što je nedavno izjavio francuski predsjednik Emanuel Makron prilikom susreta sa ruskim kolegom. I u koalicionom ugovoru između njemačkih vladajućih CDU i SDP na 150. strani stoji dogovor „da se čvrsto držimo vizije jednog zajedničkog privrednog prostora od Lisabona do Vladivostoka“. Navodno je i Nord Stream, gasovod između Rusije i Njemačke preko Baltika, korak u tom pravcu.

Od zemalja u regionu, 23. avgust se kao Dan sjećanja zvanično obilježava u Hrvatskoj, Sloveniji, Bugarskoj i Rumuniji. I pored inicijativa dijela NVO sektora da se obilježavanje ovog datuma usvoji  zvanična Crna Gora, to se do sada nije desilo. Crna Gora i dalje na vlasti ima (preimenovani) Savez komunista – neprekidno od 1944. godine – a komunističke tekovine totalitarizma i autokratije su nešto na čemu im mnogi sličnih uvjerenja mogu i dan danas pozavidjeti.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

HORIZONTI

Teret hrvatskog pravosuđa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dokumentarni film novinara Branimir Zekića „Teret Mirka Graorca“, i slučaj o kojem je film, komentarišu se na mnogim portalima. Onima koji pamte suđenje Mirku Graorcu od prije 25, odnosno 20 godina, film je oživio sjećanja; za mnoge koji za slučaj čuju prvi put, film kao da opisuje hrvatsku verziju suđenja Drajfusu

 

Novinar Branimir Zekić napravio je vrlo upečatljiv dokumentarni film „Teret Mirka Graorca“. U četvrtak, 17. veljače, prikazan je na Aljazeeri, paralelno ga je prenosio i portal Novosti, može se vidjeti na youtube i na dalmatinskiportal.hr, a film i slučaj o kojem je film, komentira se na mnogim portalima. Onima koji pamte suđenje Mirku Graorcu od prije 25 odnosno 20 godina, film je oživio sjećanja; za mnoge koji za slučaj čuju prvi put, film kao da opisuje hrvatsku verziju suđenja Dreyfusu. Postoje neke manje bitne razlike – sudi se hrvatskom policajcu, a ne francuskom časniku; policajac je Srbin, a ne Židov; optužen je i osuđen za ratni zločin, a ne za veleizdaju; premlaćivali su ga na ispitivanju, a ne samo javno sramotili; odležao je u zatvoru deset, a ne pet godina… Ali uloge koje su u tim procesima imale tajna policija i javna politika su slične. Glavni svjedok protiv Graorca bio je tadašnji šef SIS-a u Splitu Vlado Ugrin. On je premlaćivao Graorca na ispitivanju, a kasnije, kad je odlučeno da se Graorca optuži za zločine počinjene 1992. u logoru Manjača, Ugrin je, između pet poredanih osoba, „prepoznao“ Graorca kao zapovjednika vanjske straže u Manjači.

Svjedoci optužbe protiv Dreyfusa bili su pripadnici francuske obavještajne službe.

Mediji su bombastičnim naslovima i apodiktičkim tvrdnjama stvarali javno mnijenje mjesecima prije suđenja, „Krvnik iz Manjače raskrinkan u Splitu“, „U Manjači zločinac, u Splitu dragi susjed“, Slobodna Dalmacija, svibanj 1995; „Veleizdaja: Hapšenje židovskog časnika A. Dreyfusa“, „Izdajnik priznao“, La Libre Parole, novembar 1894.

Vojni sud u Splitu naložio je 1995. da Graorac bude pritvoren i ispitan od vojnog suca istražitelja. Glavna rasprava održana je na Županijskom sudu u Splitu 1996. Mirko Graorac osuđen je na maksimalnu zatvorsku kaznu od 20 godina zatvora i protjerivanje iz Hrvatske. Sud je donio takvu presudu bez i jednog materijalnog dokaza koji bi teretio okrivljenika, a odbivši da sasluša i jednog svjedoka obrane i ne provjerivši ni jednu Graorčevu tvrdnju, od toga da ga je ispitivao i premlaćivao V. Ugrin koji ga je kasnije „prepoznao“, do toga da je Graorac vrijeme za koje ga se tereti njegovao bolesne roditelje u selu Bajinci, a poslije njihove smrti molio biskupa Komaricu da mu pomogne vratiti se u Hrvatsku.

Vojni sud u Parizu osudio je 1895. Dreyfusa na maksimalnu zatvorsku kaznu, doživotni zatvor, te na praktično protjerivanje iz Francuske, na Đavolji otok u Južnoj Americi. Jedini dokaz koji je tužilaštvo iznijelo protiv Dreyfusa bio je nepotpisani, rukom pisani list papira, oko kojeg su postojala suprotna mišljenja grafologa da li ga je pisao Dreyfus ili ne.

Vrhovni sud RH uvažio je žalbu Graorčevog odvjetnika Nenada Bobana, ukinuo presudu i vratio predmet Županijskom sudu u Splitu na ponovno suđenje. Ali ne iz razloga koje je isticala obrana. U svom rješenju iz veljače 1998, Vrhovni sud navodi da je Županijski sud „pogrešno utvrdio činjenično stanje.“ „Naime sud prvog stupnja nalazi utvrđenim da su u ‘Manjači’  bili i ratni zarobljenici pripadnici HV-a.“ Prema Vrhovnom sudu takvo tvrđenje „moglo bi imati dalekosežne posljedice“. To, međutim, odgovara iskazima nekih svjedoka koji o sebi govore kao o časnicima HV-a. Tako npr. V. Ugrin u glavnoj raspravi 4. ožujka 1996. kaže: „U trenutku zarobljavanja ja sam bio satnik HV-a (..) i danas sam djelatnik MORH-a.“ Vrhovni sud u svom rješenju dalje tvrdi: „Optuženik je u inkriminirano vrijeme bio na dužnosti zapovjednika vanjske straže rezervne milicije RS u ‘Manjači’ u čemu su bili suglasni gotovo svi saslušani svjedoci, čije navode optuženik niti ne pokušava osporiti.“ To je naprosto notorna neistina. U svim svojim izjavama, i u istrazi i na glavnoj raspravi, M. Graorac tvrdi da u ‘Manjači’ nikad nije bio, da nije ni znao za ‘Manjaču’ i da je u periodu za koji ga se tereti bio uz svog bolesnog oca zbog kojeg je i došao u svoje rodno selo Bajince. Dakle, u svom rješenju kojim se predmet vraća na ponovno suđenje, Vrhovni sud je ne samo „pogrešno utvrdio činjenično stanje“ nego je i prejudicirao krivnju optuženika.

Poslije niza novinskih članaka koji su jasno pokazali da su dokazi protiv Dreyfusa fabricirani, posebno poslije priznanja visokog časnika francuske vojske da je na sudu lagao i sam, poslije, falsificirao dokument koji dokazuje Dreyfusovu krivnju, Vrhovni sud RF ukida, 1899. presudu Dreyfusu ali ga tretira kao krivca i vraća predmet na vojni sud. Kao razlog prejudiciranja Dreyfusove krivnje Vrhovni sud navodi, između ostalog, da Dreyfus nije osporio svjedočenje časnika koji ga je privodio na prvo suđenje i koji je tvrdio da mu je tom prilikom Dreyfus priznao izdaju. To je bila neistina; Dreyfus je cijelo vrijeme tvrdio da nije kriv.

U novom procesu na Županijskom sudu u Splitu 2000. godine, Graorac je ponovo osuđen, ali sada na 15 godina zatvora i bez progona iz Hrvatske.

U novom procesu na Vojnom sudu u Rennsu 1899. godine, Dreyfus je ponovo osuđen, ali sada na 10 godina zatvora i bez progona iz Francuske. Da bi se smirila uzavrela situacija oko tog slučaja, Dreyfusu je ponuđena ‘predsjednička milost’, oslobađanje uz prešutno prihvaćanje krivnje. Dreyfus, teško narušenog zdravlja poslije zatvora na Đavoljem otoku, prihvaća pomilovanje. Ali novine su nastavile donositi sve više činjenica, a sve su ukazivale da je Dreyfus nevin osuđen u jednom procesu koji je bio kombinacija odricanja od sudske nezavisnosti na račun političke podobnosti i konstrukcije lažnih dokaza.

Poslije objavljivanja članaka koji su iznosili činjenice, a sve su ukazivale da je proces Graorcu vođen krajnje pristrano, Graorac je premješten na odsluženje kazne iz Lepoglave u zatvor kod Banja Luke; taj premještaj je bio moguć jer je Graorac rođen u BiH, a dva puta mu je odbijena molba za hrvatsko državljanstvo iako je ispunjavao sve uvjete. Poslije odsluženja dvije trećine kazne, 10 godina zatvora, Graorac je oslobođen i odlazi živjeti u svoje rodno selo. Dok je bio u zatvoru, njegova supruga, koja se cijelo vrijeme borila da dokaže njegovu nevinost, umrla je u Splitu, a djeca su se odselila u Englesku i Irsku. Ali članci s novim činjenicama i novim svjedočenjima, koji svi ukazuju da je Graorac nevin osuđen, nastavljaju izlaziti. Između ostalog i intervju s nekadašnjim Graovčevim odvjetnikom po službenoj dužnosti Nenadom Bobanom, gdje Boban iznosi da mu se njegov ratni drug, visoki časnik HV-a koji je na sudu svjedočio da je Graorca vidio u Manjači, povjerio prije 15 godina da Graorca prije suđenja nikad nije vidio ali je htio podržati tvrdnje Vlade Ugrina.

Tu sličnosti između ta dva slučaja, za sada, prestaju.

Francuske pravosudne institucije, pod pritiskom javnosti i, konačno, odlučne da riješe taj sve teži teret francuskog pravosuđa, ponovo istražuju slučaj i 1906, 12 godina poslije hapšenja, u potpunosti rehabilitiraju Dreyfusa.

Županijski sud u Splitu dva puta je, 2010. i 2020. godine, odbio reviziju procesa Graorcu i sada, 26 godina poslije početka tog procesa, o obnovi suđenja odlučuje se na Vrhovnom sudu. Interes javnosti koji je film „Teret Mirka Graorca“ pobudio, možda doprinese da se cijeli slučaj ponovo ne prepusti zaboravu u nekim prašnjavim sudskim fasciklima.

Pred Županijskim sudom u Splitu na pijedestalu stoji božica pravde s povezom preko očiju, s uzdignutom rukom i ispruženim prstom upozorenja. Ovisno o kutu pod kojim se gleda, taj ispruženi prst može izgledati kao srednji.

Zoran PUSIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

DA LI JE MOGUĆE, DRUGOVI, DA SMO SVI MI VOLOVI*

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomoć koju su susjedne države spremno pružile Hrvatskoj poslije potresa na području Petrinje i Siska, značila je za sigurnost u regiji više nego nabavka bilo kakvih borbenih aviona

 

Prizor prvi

Potres u Zagrebu. Ljudi se iseljavaju iz srušenih i teško oštećenih kuća. Bolnice na Šalati, velike zgrade građene 1928. i 1930, iseljene kao neupotrebljive, glavna zgrada Klinike za dječje bolesti u Klaićevoj, građena 1909, iseljena zbog oštećenja, teško stradala bolnica u Petrovoj, izgrađena 1920, iseljena, bolnica na Jordanovcu, … Šteta samo na zdravstvenim ustanovama u Zagrebu procijenjena na miljardu kuna.

U Hrvatskoj uvedena stroga ograničenja zbog epidemije COVID-19.

Potpredsjednik Vlade i ministar obrane Damir Krstičević: „Odgađa se nabava borbenih aviona zbog krize uzrokovane koronom. O tome će se razgovarati nakon što prođe pandemija, kad gospodarska situacija bude bolja“.

 ***

Prizor drugi

Ljetno opuštanje, poslije izjava o pobjedi nad COVID-19, završilo je i broj bolesnika zaraženih sa SARS-CoV-2 eksponencijalno raste.

Liječnici, sestre, bolničari, .. javno protestiraju pred KB Dubrava jer su uvjeti takvi da ni novopridošlim bolesnicima od COVID-19, ni svojim redovnim pacijentima nisu u stanju pružiti adekvatnu pomoć.

Šest liječničkih organizacija šalje pismo Vladi u kojem upozoravaju da je zdravstveni sustav u Hrvatskoj pred slomom i traže uvođenje strogih epidemioloških mjera.

Zagrebačka ,,Arena“, izgrađena 2008. za utakmice i koncerte, uređuje se za prihvat bolesnika od COVID-19.

Preko puta „Arene“ stoje betonske konstrukcije nečega što se trebalo zvati „Sveučilišna bolnica“ i čija je izgradnja počela 1985. Građena je kao najveći klinički centar u Hrvatskoj, otporna na potrese od 9 Richtera, a za njenu izgradnju građani Zagreba odvajali su 1,5% od svojih plaća i mirovina tokom deset godina, od 1982. do 1992. Izgradnja je, 1992, kad se od daljnje izgradnje odustalo, bila dovršena 45 posto.  Danas se taj „betonski spavač“, zarastao u šibljike s desne obale Save, zove „Sveučilišna bolnica u izgradnji u likvidaciji“.

Međuresorno povjerenstvo za nabavu borbenih aviona zaprimilo je četiri ponude za kupnju 12 aviona po cijeni od miljarde do miljarde i pol eura.

Prizor treći

Katastrofalan potres u Petrinji i Sisku. Očajni ljudi stoje ispred svojih srušenih kuća. Plućna bolnica u Petrinji teško oštećena i evakuirana. Od bolnice u Sisku, koja je, kad je izgrađena 1896, bila najmodernija bolnica u Hrvatskoj, ostao je upotrebljiv samo jedan odjel.

Međuresorno povjerenstvo za nabavu borbenih aviona izabralo jednu od četiri ponude i svoj izbor poslalo Vladi. Računa se da je cijena nabave eskadrile od 12 lovačkih aviona tek trećina troška njihovog održavanja.

***

Smisao i jedna od glavnih dužnost države i državnih institucija je da brinu o sigurnosti građana. Barem u teoriji.

A hrvatski građani jesu ugroženi!

Od epidemije, od prirodnih nepogoda, potresa, poplava, … Ugroženi su jer se zdravstveni sustav raspada, bolnice se zatvaraju, nove se ne grade, dostupna zdravstvena skrb je sve slabija, a liste čekanja sve duže. Sve više ljudi ugroženo je siromaštvom, a o ugroženosti ljudi koji su ostali bez svojih domova i radnih mjesta da se ne govori.

Odgovorna Vlada odgodila bi izdavanje ogromnih sredstava za naoružanje, tako nužno potrebnih na drugim mjestima, zdravstvu, obnovi od potresa, za neka buduća vremena. Kada se privreda oporavi, kad se štete od 2020. godine saniraju, kad se, racionalnom politikom Vlade, smanje prijetnje koje hrvatske građane ugrožavaju danas. Srećom, među te prijetnje ne spada prijetnja vanjskom vojnom agresijiom. Hrvatska je članica EU i NATO-a, okružena je državama koje su ili članice EU (i NATO-a) ili su u pregovorima da to postanu.

Borbeni avioni neće ni na koji način povećati ozbiljno ugroženu sigurnost građana, a obnova i izgradnja bolnica, porušenih kuća, radnih mjesta, … hoće.

Osim toga, moderni lovci su specijalizirano, uglavnom ofenzivno, oružje. Oni mogu preletjeti s kraja na kraj Hrvatske za nekoliko minuta ali, za razliku od helikoptera, ne mogu se upotrebiti za ništa drugo van njihove uske vojne namjene. U doglednoj budućnosti Hrvatskoj ne prijeti vanjska agresija, ali je prilično izgledno da će u doglednoj budućnosti i danas najmoderniji lovci biti zastarjeli i zamijenjeni višestruko jeftinijim dronovima.

Pomoć koju su susjedne države spremno pružile poslije potresa na području Petrinje i Siska, značila je za sigurnost u regiji više nego nabava bilo kakvih aviona. Slike konvoja kamiona s građevinskim strojevima koji je odmah krenuo iz Rogaške Slatine prema Petrinji i Sisku, propratna odluka predsjednika Srbije da za štete od potresa u Hrvatskoj Srbija donira milijun eura, građani Beograda koji su došli pred hrvatsko veleposlanstvo izraziti solidarnost s postradalima u Hrvatskoj, kontejneri koji stižu iz BiH, masovno skupljanje pomoći u Crnoj Gori, … A pomoć koja stiže iz EU rječitije govori o njenoj važnosti i snažno doprinosi osjećaju zajedništva i pripadnosti.

Pokazalo se da naoružavanje može djelovati i u suprotnom smjeru nego što tvrde političari koji ga zagovaraju. Prema smanjenju, a ne povećanju sigurnosti građana. Primjera je bezbroj. Od čuvene Goeringove poruke njemačkim građanima u doba kad se nacistička Njemačka naoružavala: „Morate izabrati putar ili topove. S topovima ćete biti moćni, od putra samo debeli“. Koliko bi samo sigurnost njemačkih građana bila veća da su izabrali putar. Do trajnog problema američkih građana, koji su nesigurniji što više oružja kupuju za vlastitu sigurnost.

Ali politike koje, ustrajno i dugotrajno, „kod kuće“ ulažu u zdravstvo, u obrazovanje, u institucije koje brinu za one kojima je pomoć potrebna, a „prema van“ razvijaju dobre odnose sa susjedima, gotovo uvijek vode većoj sigurnosti i svoje zemlje i njenih građana.

Zoran PUSIĆ
*Naslov komedije Jovana Kesara s početka 1970-ih.

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

HORIZONTI: Ekološka i digitalna transformacija regionalne ekonomije

Objavljeno prije

na

Objavio:

EIB je 2020. godine investirala preko 1 milijarde EUR kao podršku bržem oporavku Zapadnog Balkana

 

U jeku globalne pandemije koja mijenja tok moderne istorije, zemlje Zapadnog Balkana preduzimaju važne mjere za sprečavanje daljeg opadanja ekonomije. S obzirom na to da je prisutna u regionu preko 40 godina, Evropska investiciona banka (EIB) je uvijek predstavljala pouzdanog partnera u svim hitnim slučajevima u kojima je potrebna neposredna finansijska pomoć. To je bio slučaj tokom ogromnih poplava u Bosni i Hercegovini 2011. godine, u Crnoj Gori 2012. i u Srbiji 2014. godine, tokom ekonomske krize 2008, zemljotresa u Albaniji 2019. godine, a sada i razorne krize izazvane pandemijom COVID-19, koja nastavlja da nepovoljno utiče na ljudske živote i ekonomske izglede.

Na samom početku pandemije, institucije EU su udružile snage u okviru inicijative Tim Evropa kako bi podržale društveno-ekonomski oporavak u zemljama partnerima. Kao dio te inicijative, EIB je usvojila finansijski paket za COVID-19 za Zapadni Balkan u iznosu od 1,7 milijardi EUR. Predviđeno je da on pomogne privatnom sektoru i sektoru zdravstva kako bi riješili najhitnije deficite. Od tada smo otišli korak dalje u naporima i već smo uspjeli da izdvojimo preko jedne milijarde eura za region putem raznih finansijskih instrumenata. Naša finansijska pomoć je udružena sa tehničkom pomoći i posebnim mjerama koje za cilj imaju ubrzavanje raspodjele postojećih i novih sredstava u okviru finansijskog programa za COVID-19.

Nacrt ekonomskog razvoja

Pandemija je otkrila slabost nacionalnih sistema zdravstvene zaštite i privatnog sektora, kao i nedostatak vitalne infrastrukture, što utiče na reagovanje jedne zemlje tokom krize. Prema tome, dugoročno osnaživanje ovih sektora putem povećavanja njihove otpornosti na hitne slučajeve predstavlja ključni faktor za dalji razvoj i rast. Kriza izazvana pandemijom COVID‑19 trajno mijenja način našeg poslovanja koje mora da se ubrzanim korakom usmjeri na digitalizaciju i održivost.

Novi ekonomski i investicioni plan, koji je Evropska komisija nedavno usvojila, predstavlja nacrt sveukupne društveno-ekonomske transformacije Zapadnog Balkana. Na nedavno održanom samitu u okviru Berlinskog procesa, predsjednik EIB banke Hojer je podržao plan koji predlaže mobilizaciju 9 milijardi eura za investiranje u prelazak na digitalne i ekološke tehnologije, održivi rast i mobilnost.

Stvaranje zajedničkog regionalnog tržišta koje je zasnovano na održivosti i digitalizaciji i usaglašeno sa standardima EU predstavlja srž ove inicijative. EIB je spremna da pokrene svoju finansijsku i tehničku podršku kako bi pomogla regionu da izgradi bolje transportne, digitalne i energetske mreže koje će omogućiti neometanu razmjenu robe i proizvoda, kao i konkurentnije i kohezivnije tržište. Neki od prvih projekata u tom pravcu obuhvataju obnavljanje željezničkih mreža između zemalja u regionu, izgradnju dijelova auto-puta na koridorima Vc, X i VIII, kao i razvoj projekata koji su digitalni i energetski efikasni.

Pomoć za oporavak MSP

Posebna podrška biće usmjerena na mala i srednja preduzeća (MSP), koja predstavljaju glavni izvor zapošljavanja u regionu i obezbjeđuju poslove za preko 70 posto aktivne populacije. Ovaj sektor je najgore pogođen pandemijom, pa je EIB banka oslobodila 100 miliona eura 2020. godine samo za Crnu Goru, kako bi pomogla malim preduzećima da ostanu likvidna i da nastave sa radom i zapošljavanjem u ovim teškim vremenima. Novi plan Evropske komisije obuhvata prilagođenu podršku za privatni sektor putem obezbjeđivanja garancija u okviru novog Garantnog instrumenta (GF) za Zapadni Balkan i Evropskog investicionog fonda. Pored smanjivanja rizika i troškova finansiranja, očekuje se da ove mjere doprinesu mobilizaciji potencijalnih investicija u visini do 20 milijardi eura tokom ove decenije i da znatno unaprijede razvoj MSP u regionu.

Konkretan fokus će biti na podršci mikro i startap kompanijama, koje se često susreću sa poteškoćama u pristupanju finansijskim sredstvima usljed visokog rizika kreditiranja. Olakšano dobijanje prilagođenih kreditnih linija sa pristupačnim uslovima biće od ključnog značaja pri pomaganju malim preduzećima da nastave sa radom i proizvodnjom u toku ovih neprestanih izazova.

Održivo regionalno tržište zasnovano na znanju

Podsticanje inovacija na polju transformacije privatnog sektora u smjeru ekoloških i digitalnih tehnologija biće jedan od prioriteta EIB banke, pošto će to odrediti tok budućeg rasta. Razvili smo specijalne fondove i finansijske instrumente za podršku inovativnim preduzetnicima i infrastrukturnim projektima velikih razmjera. EIB na Zapadnom Balkanu finansira izgradnju naučnih i tehnoloških parkova, koji predstavljaju logistička čvorišta za tehnološke startap kompanije. U tim centrima za inovacije mlade kompanije mogu da razvijaju svoje napredne koncepte i da ih plasiraju na tržištu, uz stručnu podršku koju pružaju timovi mentora i konsultanata. Pomoću sredstava EIB banke već su izgrađena tri takva parka, u Novom Sadu, Nišu i Beogradu.

Izgradnja snažnog i održivog zajedničkog tržišta zasnovanog na znanju, sa solidnim transportnim, digitalnim i energetskim vezama stvoriće nove mogućnosti za ljude u cijelom regionu. To će omogućiti ekonomiji Zapadnog Balkana da se integriše u tržište EU i njene lance vrijednosti, da postane konkurentnija i stvori nove i inkluzivne prilike za zapošljavanje.

Ljiljana PAVLOVA
(Autorica je potpredsjednica Evropske investicione banke )

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo