Povežite se sa nama

HORIZONTI

EVROPSKI DAN SJEĆANJA NA ŽRTVE STALJINIZMA I NACIZMA: Osam decenija od Pakta Ribentrop-Molotov

Objavljeno prije

na

Ove godine će biti 10 godina otkako je evropski Parlament podržan od Parlamentarne skupštine OEBS-a proglasio 23. avgust za Dan sjećanja na sve žrtve totalitarnih i autokratskih režima, prvenstveno staljinizma i nacizma. Za datum je uzet dan kada su dvije najgore forme totalitarizma sklopile pakt i krenule u nešto što će čovječanstvo koštati preko 50 miliona života

 

Kada je u podne 23. avgusta 1939. sletio u Moskvu njemački ministar vanjskih poslova Joahim fon Ribentrop malo je ko mogao naslutiti šta se sprema Evropi. Ubrzo će, nakon zadnjih tehničkih detalja koji su čekali Hitlerov telegrafski amin, pred ponoć kamere zabilježiti osmjehe Staljina, njegovog komesara za vanjske poslove Vjačeslava Molotova, von Ribetroppa i ostalih članova njemačke i sovjetske delegacije. Ubrzo su objavljeni komunikei da su nacional-socijalistička Njemačka i Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR) potpisali Pakt o nenapadanju.

Britanija i Francuska su takođe vodile pregovore sa Staljinom do dva dana prije dolaska Ribentropa u Moskvu. Ono što ih je prenerazilo je da Pakt nije bio samo o nenapadanju. Obje strane su izjavile da zemlje potpisnice neće pružiti nikakvu podršku trećim stanama u slučaju sukoba jedne od potpisnica sa njima. Samom Paktu je prethodio trgovinski ugovor između Njemačke i SSSR-a od 19. avgusta, čime je postavljena podloga za ekonomsku pomoć njemačkoj ratnoj mašini kada krene u pohod protiv Poljske i „trulog kapitalističkog“ Zapada.

Najgrozniji detalji Pakta će izaći na vidjelo tek nakon poraza i okupacije Njemačke 1945. kada su zaplijenjene njene državne arhive, a što je Sovjetski Savez uporno negirao sve do njegovog raspada i otvaranja tajnih arhiva 1990. Dvije strane su potpisale, uz zvanični sporazum, i tzv. Tajni protokol po kojem je istočna Evropa podijeljena u „sfere uticaja“. Tajnim protokolom je dogovoreno uništenje i podjela Poljske, nestanak tri baltičke države (Litvanija je po prvoj verziji trebala pripasti Trećem Rajhu a Latvija i Estonija SSSR-u), Finske, kao i čerupanje Rumunije. Tajni protokol će 8. oktobra doživjeti modifikaciju jer su potpisnice trampile teritoriju. Litvanija će biti predata sovjetskoj interesnoj sferi (sa izuzetkom Memela nastanjenog njemačkom manjinom) a zauzvrat Rusi su predali dio centralne Poljske.

Komunističke partije Evrope su bile zatečene, kao i svi evropski fašisti i demokrate. Moskva i Berlin su obustavili dotadašnju neprijateljsku retoriku. Na konferenciji za štampu sovjetski ministar Molotov je izjavio da je „fašizam pitanje ukusa“.

Hitlerov program je od početka 20-ih jasno bio usmjeren protiv judeo-boljševizma čija inkarnacija je, po njemu, bio Sovjetski Savez. Po Hitleru, Rusijom su vladali Jevreji a Sloveni su bili njihovi robovi. I jedne i druge je smatrao za „untermenschen“ (podljudima- nižim bićima), s tim što su Sloveni imali za nijansu bolji rejting od Jevreja. Inače, na prostor Sovjetskog Saveza je gledao kao na „lebensraum“ (životni prostor za širenje germanske rase na račun Slovena) koji je trebao postati „njemačka Indija“.

S druge strane Njemačka je za sovjetsko vođstvo bila oličenje svega reakcionarnog i imperijalističkog i glavni ugnjetač radničke klase. Oba režima su imala duboki prezir prema demokratiji i ljudskim pravima i na kraju je ispalo da razlike i nisu toliko velike kada je biznis u pitanju, kako je Ribentrop rekao Hitleru u maju iste godine. U isto vrijeme je Staljin smijenio svog ministra vanjskog Maksima Litvinova (inače Jevrejina koji je podržavao savez sa Zapadom protiv Njemačke). Oba režima su bila socijalistička, s razlikom da jedni preferiraju nacionalni, tj. rasni a drugi internacionalni socijalizam.

Potpisani Pakt je bio oročen na 10 godina i stupio je na snagu odmah ne čekajući ratifikaciju dviju strana. Hitler i nacisti su njime izbjegli rat na dva fronta. Takođe, Njemačka je dobila saveznika protiv koga se Zapad neće usuditi da krene vojnički. Njemci su pritom dobili neograničene sirovine iz SSSR-a koje će im omogućiti da se potpuno posvete pohodu na Zapad.

Staljin i njegovi boljševici, s druge strane su dobili nove teritorije u istočnoj Evropi koje će se „usrećiti“ sa komunizmom i šansu za dalje širenje kada, kako su oni mislili, Njemačka i Zapad potpuno iskrvare jedni protiv drugih. Tada će oni lako zaposjesti atlantsku obalu Evrope. Radničkim i komunističkim partijama u Evropi je objašnjeno da je Pakt usmjeren protiv „kapitalističkog imperijalizma“ i „američkog zveckanja oružjem“.

Staljin je, forme radi, ipak poslao Pakt na ratifikaciju pred Vrhovni Sovjet SSSR-a koji je to uradio 31.avgusta. Samo nekoliko sati nakon ratifikacije njemačka armija je prešla poljsku granicu. Britanija i Francuska su, kao što su i obećali Poljacima, 3. septembra objavile rat Njemačkoj. Ali rat je samo objavljen  jer nisu računali da braneći Poljsku udare pored Njemačke i na njenog novog vojnog saveznika – Sovjetski Savez.

Njemačka je do 15.septembra već držala Varšavu u poluokruženju i Poljaci svu snagu posvećuju odbrani glavnog grada. Dva dana kasnije, 17. septembra sovjetska Rusija napada Poljsku s leđa grubo kršeći sovjetsko-poljski pakt o nenapadanju iz 1932. Britanija i Francuska su u šoku i reakcije na sovjetsku invaziju su više nego mlitave. Njemci i Sovjeti zajedno pokoravaju Poljsku do 6. oktobra a na terenu dolazi do srdačnih susreta između jedinica Wehrmacht-a i Crvene armije. Održavaju se zajedničke parade pobjede u Lavovu i Brest-Litovsku uz uzajamne zdravice. Istovremeno počinje germanizacija i rusifikacija pokorenog prostora.

Dok je komadanje Poljske još u toku Sovjeti uslovljavaju baltičke zemlje da potpišu „sporazum o uzajamnoj pomoći“ po kojem SSSR može uspostaviti vojne baze u ovim zemljama ali će „poštovati (njihovu) suverenost i integritet“.  Nakon dodatnog pritiska od strane Rajha, Estonci potpisuju 28. septembra, Latvija 5. oktobra i Litvanija 10. oktobra nakon čega sovjetske trupe ulaze u njihove zemlje. Rusi su „poštovali“ sporazume do polovine juna 1940. kada su postavili nove ultimatume da prime neograničen broj vojnika Crvene armije i da „izaberu narodnu vlast“ koja je „zamolila“ Staljina da ih primi u SSSR, što je on velikodušno prihvatio.

Nakon Baltika Staljin se, uz njemački blagoslov, okreće Finskoj, sa kojom je takođe potpisao Pakt o nenapadanju 1932. i dodatno ga potvrdio 1934. Traži  prostor da stacionira vojne baze i da se Finska odrekne svoje teritorije na Karelijskoj prevlaci „zbog sigurnosti Lenjingrada“. Glavni cilj je bio da Finsku pretvori u još jednu „narodnu republiku“ Sovjetskog Saveza. Kasnije je trebala uslijediti „sovjetizacija“ zemlje, raseljavanje Finaca po sovjetskoj imperiji i naseljavanje Rusa i drugih podobnih naroda što je bilo izvodljivo „jer Finaca ima manje nego stanovnika Lenjingrada“ kako je Staljin objasnio dvojici svojih generala.

Finska odbija razbojnički ultimatum i Crvena armija otpočinje agresiju bez objave rata neselektivnim bombardovanjem finskih gradova. Umjesto lagane šetnje ruskih tenkova do Helsinkija i parade uz već naručenu simfoniju kompozitora Šostakoviča, ruski agresor biva teško potučen od neuporedivo malobrojnijih i slabije naoružanih branitelja. Tzv. Zimski rat će potrajati tri mjeseca i biće izvor velike blamaže i globalne osude SSSR. Liga Naroda, preteča današnjeg UN-a, će 14. decembra 1939. Sovjetski Savez isključiti iz svog članstva zbog ničim isprovocirane agresije. Staljinov nasljednik Nikita Hruščov kasnije će priznati da su sovjetski gubici u Finskoj iznosili skoro milion vojnika, 2.300 tenkova i hiljadu aviona. Na kraju su herojski Finci morali predati Karelijsku prevlaku ali su sačuvali suverenitet zemlje. Međutim, ruska agresija će ih gurnuti u njemački „zagrljaj“.

Krajem juna 1940. Francuska je poražena i traži primirje. Britanci su u rasulu napustili Stari kontinent. Sa druge strane apetiti prema Rumuniji rastu. Sovjetska armija, mimo dogovorene Besarabije (današnje Moldavije), okupira i Sjevernu Bukovinu i region Hercu, čime izaziva nelagodu kod Njemaca, jer se opasno približavaju naftnim poljima Ploeštija u Rumuniji koji su bili od vitalnog značaja za njemačku armiju.

Nakon privremenog zahlađenja odnosa u ljeto 1940. sovjetsko rukovodstvo i nacisti prelaze u novu fazu odnosa. Na jesen iste godine vode se razgovori između Berlina i Moskve o pristupanju Rusije Osovinskom (Trojnom) paktu. Hitler je spreman da da Staljinu Bosfor sa Carigradom, Iran, Irak i podjeli Indiju nakon uništenja Britanske imperije.

Međutim, Staljinovi apetiti su bili još veći. Sovjetska vlast šalje 25. novembra 1940. kontraprijedlog o pristupanju Moskve silama Osovine. Pored njemačke ponude oni takođe traže blagoslov da SSSR potpiše još jedan „sporazum o uzajamnoj pomoći“, ovaj put sa Bugarskom i da se uspostave vojne baze na njenom tlu. Sovjeti dalje traže da Njemačka napusti Finsku, kao i da pojasni planove koje bi zajednički mogli imati za ostatak Rumunije, Švedsku, Jugoslaviju i Mađarsku. Hitler ne daje nikakav odgovor razočaran „Staljinovom gramzivošću“.

Početkom 1941. Molotov se još jednom pokušava nagoditi sa Njemačkom. Ti pregovori će nakon rata takođe biti tačka kontroverzi jer je sovjetska vlada svu priču o tome negirala i optuživala Zapad „za krivotvorenje istorije“. Najviše što su htjeli priznati je da je Staljin „opipavao Hitlera da vidi koliko će daleko ići“. Tek raspadom SSSR-a dokumentacija sa Zapada je potvrđena i u sovjetskim arhivama.

Molotov tada nije znao da je Hitler 18. decembra 1940. potpisao Direktivu br.21 – pripreme za Operaciju Barbarosa- da se Sovjetski Savez uništi jednim munjevitim udarom. Pakt potpisan manje od dvije godine ranije biće i zvanično mrtav u 3.15 ujutro 22. juna 1941. kada tri miliona njemačkih vojnika uz sovjetsku granicu dobija kodnu poruku „Dortmund“. Time je počeo krvavi  obračun dojučerašnjih saveznika koji su zajedno dogovorili i počeli Drugi svjetski rat.

Hitler se tokom 1940. rado nosio idejom o velikom carstvu sila Osovine „od Španije do Jokohame“. Slične ideje neki danas prepoznaju u tezi „da se Evropa prostire od Lisabona do Vladivostoka“ što je nedavno izjavio francuski predsjednik Emanuel Makron prilikom susreta sa ruskim kolegom. I u koalicionom ugovoru između njemačkih vladajućih CDU i SDP na 150. strani stoji dogovor „da se čvrsto držimo vizije jednog zajedničkog privrednog prostora od Lisabona do Vladivostoka“. Navodno je i Nord Stream, gasovod između Rusije i Njemačke preko Baltika, korak u tom pravcu.

Od zemalja u regionu, 23. avgust se kao Dan sjećanja zvanično obilježava u Hrvatskoj, Sloveniji, Bugarskoj i Rumuniji. I pored inicijativa dijela NVO sektora da se obilježavanje ovog datuma usvoji  zvanična Crna Gora, to se do sada nije desilo. Crna Gora i dalje na vlasti ima (preimenovani) Savez komunista – neprekidno od 1944. godine – a komunističke tekovine totalitarizma i autokratije su nešto na čemu im mnogi sličnih uvjerenja mogu i dan danas pozavidjeti.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

HORIZONTI

PRILIV MOZGOVA: Ruski stručnjaci masovno sele firme u Crnu Goru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mnogi među novopridošlima u Crnu Goru su stručnjaci za informacione tehnologije a ima i puno mašinskih i inžinjera elektronike i ne mali broj ljekara. Samo od 1. februara do 9. juna prošle godine, po zvaničnim podacima, Rusi su osnovali 1.100 firmi i to uglavnom iz IT sektora. Monitor je razgovarao sa vlasnicima i direktorima još par IT firmi koje su se preregistrovale u Crnoj Gori

 

Crna Gora je i prije ruske agresije na Ukrajinu bila primamljivo mjesto za ruski kapital i investicije. Po zvaničnim podacima Centralne banke Crne Gore, Rusija je preko 15 godina prva zemlja po direktnim stranim investicijama, pogotovo nakon što je Crna Gora postala međunarodno nezavisna država, dobrim dijelom zahvaljujući velikoj podršci Kremlja prethodnoj vlasti. Osim ruskih oligarha i šefova bezbjedonosnih službi, veliki broj običnih ruskih građana je kupio nekretnine i osnovao firme. Nakon početka invazije na Ukrajinu februara prošle godine Crna Gora bilježi hiljade novih dolazaka iz Rusije. Samo u septembru kada je otpočela masovna djelimična mobilizacija 300 hiljada rezervista po naredbi predsjednika Vladimira Putina zabilježeno je 11 hiljada ulaza iz Rusije. Investicije iz Rusije su, uprkos ratu u prvom kvartalu prošle godine porasle za trećinu u odnosu na prethodnu 2021. god, i opet bile prve, sa 41,6 miliona direktnih investicija. Od toga je 20 miliona otišlo u kupovinu nekretnina uz otprilike još toliko novca kojima su plaćeni stanovi, kuće i zemljište sa računa ruskih građana u Turskoj i Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Ulazak novca je pratio značajan skok cijena nekretnina u glavnom gradu i na primorju. Do sada su Rusi postali vlasnici gotovo 19 hiljada nekretnina u zemlji. Crna Gora je, uz Srbiju, ostala jedina destinacija u Evropi gdje ruski građani mogu putovati bez viza.

Nevladina Ruska asocijacija za elektronske komunikacije (RAEK) je objavila da je čak 70 hiljada kompjuterskih stručnjaka napustilo Rusiju u prvim sedmicama rata. Mnogi među novopridošlima u Crnu Goru su stručnjaci za informacione tehnologije ili takozvani IT a ima i puno mašinskih i inžinjera elektronike i ne mali broj ljekara. Samo od 1. februara do 9. juna prošle godine, po zvaničnim podacima, Rusi su osnovali 1.100 firmi i to uglavnom iz IT sektora. Radi se poslovima koji su softverske prirode i koji najvećim dijelom mogu da se rade od kuće na bilo kojoj geografskoj lokaciji diljem svijeta. Od tih kompanija čak 229 se bavi računarskim programiranjem, 81 kompanija se bavi obradom podataka i pružanjem servisnih usluga za razne aplikacije i 63 preduzeća se bavi konsaltingom iz IT oblasti.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

ŠATL DIPLOMATIJA KVINTE – SKIDANJE KOSOVA S DNEVNOG REDA: Vučić pred teškim izborom – kao Milošević u Rambujeu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Po tekstu Osnovnog sporazuma Kosova i Srbije, koji je 22. januara objavio beogradski list Danas, pozivajući se na to da ga je dobio diplomatskim kanalima, Sporazum de fakto vodi priznanju Kosova kao suverene i nezavisne države

 

Kosovo je doskora služilo kao nepresušni izvor političkih poena i pokrivalica za sve probleme u Srbiji. Kad god bi izbile korupcionaške afere ili ozbiljne optužbe o povezanosti države i organizovanog kriminala, vlast u Beogradu je preko svojih medija preusmjeravala fokus na Kosovo i na „teror kojima su kosmetski Srbi izloženi“. Odmah bi išle i kontraoptužbe da se opozicija i nezavisni mediji bave jeftinim politikanstvom dok se predsjednik Aleksandar Vučić „bori za teritorijalnu celovitost zemlje“. Čak su i neki ruski portali počeli ismijavati frekventna povećanja borbene gotovosti Vojske Srbije i posjete državnog vrha vojnim bazama blizu granice. Dugo najavljivano finalno uređenje srpsko-kosovskih odnosa je dobilo na urgentnosti sa ruskom agresijom na Ukrajinu u februaru prošle godine i konstantnim napetostima na Kosovu. Blokade cesta i oružani incidenti na većinski srpskom sjeveru zemlje su primoravale Brisel da organizuje sastanke između lidera dvije zemlje u Briselu. Na kraju su Francuska i Njemačka konačno koncipirale mjesecima najavljivani i prerađivani tekst sporazuma koji je dobio i podršku drugih članica EU ali i Sjedinjenih Država i Britanije.

Prošlog petka, tačnije 20. januara, Vučića je posjetila petorka koju su činili specijalni američki izaslanik za Zapadni Balkan Gabrijel Eskobar, savjetnik za vanjsku politiku francuskog predsjednika Emanuel Bon, savjetnik za vanjsku i bezbjedonosnu politiku njemačkog kancelara Jens Pletner, savjetnik za bezbjednost i vanjske poslove italijanske premijerke Frančesko Talo i specijalni izaslanikom EU Miroslav Lajčak. Diplomate su izložili Vučiću plan od 10 tačaka za uređenje odnosa između Kosova i Srbije (čija prva verzija je bila spremna još u septembru prošle godine) kao i posljedice prihvatanja ili odbijanja ponuđenog.  Nakon sastanka prvi je dao izjavu Miroslav Lajčak rekavši da je Vučić pokazao da je spreman za teške odluke u interesu evropske perspektive i da će rad diplomatske ekipe „biti nastavljen bez odlaganja“.

Lajčak je dodao i da je na ranijem razgovoru sa kosovskim premijerom Albinom Kurtijem očekivao „veće razumijevanje“ za francusko-njemački plan bez daljeg pojašnjenja. Kurti je do sada pokazao veliku upornost da ne dozvoli formiranje Zajednice srpskih opština (ZSO) koje su dogovorene Briselskim sporazumom iz 2013. godine pozivajući se da ni drugi segmenti sporazuma nisu implementirani te da ZSO pri tome nema smisla a i protivan je ustavu Republike Kosovo koji ne dopušta udruživanja po etničkoj osnovi. Američki izaslanik Gabrijel Eskobar ga je nedavno opet javno upozorio rekavši da će ZSO biti formiran „sa ili bez Kurtija“ time aludirajući da Amerika opet može radikalno okrenuti politiku protiv njega kao tokom njegovog prvog mandata kada je srušen nakon tri mjeseca prebjegom Kuritjevog koalicionog partnera Demokratskog saveza Kosova (LDK). Sad Kurtijeva vlada ima apsolutnu većinu u parlamentu ali nije isključeno da dođe do pobune dijela poslanika ako bude potrebe.

Vučić je nakon sastanka izjavio da je „bio vrlo težak razgovor, možda i najteži koji smo imali“ i da zamrznuti konflikt nije rješenje o čemu se složio sa svojim sagovornicima. Srbijanski lider je dodao mu je tekst prihvatljiv s „tim što je napravio vrlo jasnim jednu stvar i pokazao svu brigu i rezervisanost po jednom važnom pitanju“ ne pojašnjavajući dalje jer „predlog nije javan“.

Po tekstu Osnovnog sporazuma Kosova i Srbije, koji je 22. januara objavio beogradski list Danas pozivajući se na to da ga je dobio diplomatskim kanalima, Sporazum de fakto vodi priznanju Kosova kao suverene i nezavisne države. Naime, u članu 4 se navodi da „nijedna od strana ne može predstavljati drugu stranu u međunarodnoj sferi ili djelovati u njeno ime“ te da se „Srbija neće protiviti članstvu Kosova u bilo kojoj međunarodnoj organizaciji“. Član 5 navodi da će „obje strane podržati njihove težnje da postanu članice Evropske unije“ iz čega se dodatno vidi da je predviđen koncept dvije potpuno suverene države kako opisuje i preambula Osnovnog sporazuma gdje se konstatuje „nepovredivost granica i poštovanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta, kao i zaštita nacionalnih manjina“. S druge strane, glavni srbijanski zahtjev za formiranjem Zajednice srpskih opština na Kosovu se ne pominje direktno već članom 10 „obe strane potvrđuju svoje obaveze za sprovođenje svih prethodnih sporazuma“.

U ponedjeljak je Vučić na sjednici Vlade Srbije izložio tok razgovora, a istog dana uveče se obratio naciji.  Rekao je da Srbija nije učestvovala u pravljenju tog plana „ni na koji način“ te da „niko nas ništa nije ni pitao, niko nas ni oko čega nije ni konsultovao“. Kaže i da je „mogao da kaže (izaslanicima) izađite napolje, nećemo da razgovaramo o tome… ali bi bilo posledica… bilo bi pitanje dana, ili nedelje, kada bi nam ukinuli bezvizni režim koji imamo sa EU… ne bi bilo više stranih investicija, a mnoge bi se i povukle iz Srbije“. Istakavši da Srbija ne može dopustiti da se nađe u izolaciji, Vučić je naglasio to da samo Njemci zapošljavaju 80.000 radnika u Srbiji a kad se dodaju i Amerikanci, Francuzi i Italijani onda je taj broj još toliki. Srbija samo sa Njemačkom ima 8,2 milijarde eura razmjene i tek koliko dobija novca iz evropskih predpristupnih i drugih fondova. Vučić je priznao i da nije samo u pitanju francusko-njemački plan – prihvatile su ga i sve članice EU – što znači da je prihvatljiv i za pet država koje do sada nisu priznale Kosovo, od kojih je Španija najveća i na čiju podršku je Srbiju puno polagala. Poručio je da će nastaviti konsultacije sa političkim subjektima u zemlji, uključujući i glavne vjerske zajednice, te da on „živi za državu“, da je „vojnik države“ i „ono što bude državni interes u određenom trenutku, ja ću to da uradim, nemam nikakav problem sa tim“. Najavio je i obraćanje srbijanskoj Skupštini 2. februara, na kojoj će se  raspravljati o ponudi Zapada kao i da slijedi borba za ZSO.

Sastancima sa Petorkom sa Zapada prethodila je lavina podrške članova i simpatizera Srpske napredne stranke (SNS) Vučiću preko društvenih mreža sa fotografijama „vukova“ uz poruke da su „vukovi tvoji uvek uz tebe“. U postu ministra odbrane Miloša Vučevića je takođe osvanula slika „vukova“ uz poruku „uvek uz svog predsednika“. Poslanik SNS-a Nebojša Bakarec je izjavio da „kao i Isus Hristos, predsednik Vučić će pobediti sva iskušenja“. Ministar spoljnih poslova Ivica Dačić je poslije naknadnog susreta sa evropskim komesarom za vanjsku politiku Žozepom Boreljom donekle neodlučno dodao da Srbija ima „crvenu liniju koju ne može preći“ kada je u pitanju članstvo Kosova u UN-u.

Na ponudu Zapada se glasnuo i jedan od lidera Demokratskog fronta (DF) Milan Knežević poručivši na twitteru da je uvjeren da predsjednik Srbije „neće prihvatiti ultimatum da Kosovo postane članica Ujedinjenih nacija“ te da za to „ima podršku srpskog naroda na svih pet kontinenata“. Knežević je ocijenio da to više nije „visoka“ politika, već „sastanak sa istorijom na koji ne smijemo zakasniti“. Drugi politički akteri iz prosrpskog bloka u Crnoj Gori se do sada nisu izjašnjavali. Knežević je ranije izjavio da će DF, ako bude imao većinu u nekoj novoj vladi,  povući priznanje Kosova.

Iz RS se javio Milorad Dodik rekavši da Srbija nikada ne treba priznati Kosovo ali i da je neophodno srpsko jedinstvo po tom pitanju jer „ako odbijamo, odbićemo zajedno, ako prihvatimo, moramo prihvatiti zajedno“. U Srbiji javno mnjenje odavno nije većinsko kada se radi o pristupanju EU. U novembru prošle godine je objavljeno istraživanje stručnog časopisa Nova srpska politička misao prema kome je samo 35 odsto građana Srbije za ulazak u EU dok je gotovo 49 odsto protiv uz ostale neopredijeljene. Ulazak u EU uz uslov priznanja Kosova je po istoj anketi podržalo samo 8 odsto anketiranih dok je gotovo 80 odsto bilo apsolutno protiv a toliki je i procenat onih koji se protive sankcijama Rusiji. Posmatrači tvrde da je takvo javno mnjenje pažljivo stvarano i kultivirano upravo od strane Vučićevih medija svih ovih godina. Smatra se da ako Vučić prihvati ponudu Sporazuma sa Kosovom, mogu se očekivati velika talasanja na srbijanskoj političkoj sceni. Nije nemoguće i prelivanje na Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu. Kakva god bude odluka Srbije, posljedice po zemlju i Zapadni Balkan će biti dugoročne i strateške.

          Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

IZJAVA I DOKAZI ADVOKATA TOBIJA KEDMANA U VESTMINSTERSKOM SUDU U LONDONU: Pažin, Katnić i Čađenović tražili da Džozef Asad lažno svjedoči protiv lidera DF-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Britanski advokat Tobi Kedman koji je zastupao Asada nakon njegovog hapšenja u Emiratima u septembru 2018. po Interpolovoj potjernici iz Crne Gore, ljetos je pred Sudom u Vestminsteru, London, ispričao kako je išla komunikacija sa crnogorskim vlastima. „Glavni specijalni tužilac je pokušavao da me impresionira pričom da će goniti mog klijenta i njegove zaposlene ako ne bude sarađivao sa njima na njihov način, a to je značilo davanje izjave pod okolnostima koje bi oni diktirali i koja bi obuhvatala i članove političke opozicije bez obzira da li je g. Asad imao neposredna saznanja o tome ili ne“

 

Nedavno hapšenje specijalnog državnog tužioca Saše Čađenovića zbog navodnih kriminalnih veza sa kavačkim narko-kartelom pokrenulo je pitanja i sumnje šta se još sve dešavalo u Specijalnom državnom tužilaštvu (SDT) za vrijeme mandata prethodnog rukovodioca. „Nije uhapšen bilo ko, već desna ruka Milivoja Katnića“, izjavio je premijer Dritan Abazović nedugo nakon objave SDT-a. „Imamo konačno ljude iz iste institucije prema kojima se sprovodi zakon…“.

Čađenović je ranije pominjan u sklopu drugih afera, prvenstveno Carine i Telekom gdje su ga kritičari optuživali da je radio sve da se izvuku ljudi bliski predsjedniku države, uključujući i predsjednikovu sestru. Međutim, do sredine 2020. godine, kada je po navodima SDT-a postao član kavačkog narko-klana, najviše se „proslavio“ po Državnom udaru i suđenju liderima Demokratskog fronta (DF), gdje su nemali broj puta njegove i Katnićeve groteskne konstrukcije optužbi zasmijavale crnogorsku javnost. Da priča o puču sponzorisanom od Rusije ima puno rupa shvatili su i Milivojev SDT i partijski vrh DPS-a pa su krenuli u „pojačavanje“ dokaza. Godine 2018. su zavjerenicima dodali ime Džozefa Asada, bivšeg operativca američke CIA-e (Centralne obavještajne agencije) i kasnijeg vlasnika kompanije Peregrine Consulting, specijalizovane za razne vrste bezbjednosnih usluga. Njega je, po Milivoju, angažovao Izraelac Aron Šaviv, šef kampanje DF-a za parlamentarne izbore zakazane za 16. oktobar 2016. godine. Asad je navodno bio dio logističke mreže koja je pripremala terorističke napade na dan izbora.

Britanski advokat Tobi Kedman, koji je zastupao Asada nakon njegovog hapšenja u Emiratima u septembru 2018. po Interpolovoj potjernici iz Crne Gore, ispričao je ljetos pred Sudom u Vestminsteru, London, kako je išla komunikacija sa crnogorskim vlastima. Kedman je svjedočio u sklopu zahtjeva Crne Gore za izručenjem biznismena Duška Kneževića gdje engleski sud treba da utvrdi da li bi Knežević imao fer i pošteno suđenje u sistemu kojim i dalje vlada njegov bivši prijatelj i predsjednik države.

Kedman je primio poziv oko 21. septembra 2018, dok je bio u Minhenu, od kolege iz Amerike koji ga je zamolio da preuzme slučaj. Kedman je i ranije imao dosta iskustva sa Crnom Gorom, jer je od 2002. do 2010. radio na projektima reforme i obuke crnogorskih institucija, prvenstveno pravosudnog sistema, koji je finansiralo britansko Ministarstvo vanjskih poslova, razvojnih programa i Komonvelta. Tokom perioda od 8 godina Kedman je posjetio Crnu Goru najmanje 12 puta i upoznao veliki broj crnogorskih tužilaca, sudija i državnih zvaničnika.

Nakon poziva iz Amerike, Kedman je u Crnu Goru stigao preko Ćilipa 22. septembra 2018. gdje su ga čekali zvaničnici crnogorske policije i odmah prevezli u Podgoricu do kabineta potpredsjednika Vlade i ministra pravde Zorana Pažina (kome je ranije tokom projekata reformi i obuke sudija i tužilaca Kedman bio mentor). Osim Pažina u kabinetu je bio i Glavni specijalni tužilac Katnić. U tom momentu su crnogorske vlasti vjerovale da je Asad i dalje u pritvoru u Abu Dabiju, iako je on već bio oslobođen i na putu kući. Kedman navodi da je sastanak bio kratak i da mu „jasno stavljeno do znanja da Crna Gora nema namjeru da procesuira Asada već želi da on bude svjedok u slučaju pokušaja državnog udara protiv vodećih ljudi opozicione koalicije, uključujući Andriju Mandića i Milana Kneževića“.

Tokom sastanka su predstavnici vlasti bili veoma agresivni, pogotovo Pažin. Na ponovnom sastanku idućeg jutra je izgleda javljeno i Podgorici da je Asad pušten, pa je ton prema Kedmanu bio „još agresivniji“ sa pojačanim prijetnjama prema Asadu. „Glavni specijalni tužilac je pokušavao da me impresionira sa pričom da će goniti mog klijenta i njegove zaposlene ako ne bude sarađivao s njima na njihov način, a to je značilo davanje izjave pod okolnostima koje bi oni diktirali i koja bi obuhvatala i članove političke opozicije bez obzira da li je g. Asad imao neposredna saznanja o tome ili ne“.

Kedman je putovao u Crnu Goru još tri puta i svaki put mu je saopštavano da „g. Asad nije meta istrage već da se samo traži od njega da bude svjedok tužilaštva i da pruži dokaze protiv članova političke opozicije“. Kasnije, 9. novembra 2018. američko Ministarstvo pravde (DoJ) je pisalo Kedmanu da će u Vašingtonu u Ministarstvu biti organizovan sastanak iduće sedmice na zahtjev SDT-a na koji će doći zamjenik specijalnog tužioca Saša Čađenović. Sastanku su prisustvovali prestavnici DoJ i FBI-ja (Federalni istražni biro). Asad nije bio prisutan. Čađenović je prvo tražio da Asad svjedoči preko video linka, na šta su Kedman i drugi advokat Vins Citro pristali, ali je nakon nekog vremena Čađenović rekao da Asad ipak mora lično doći u sud jer tako nalaže crnogorski zakon, što su njegovi advokati odbili.

Kedman je opet došao u Podgoricu oko 1. decembra i Katnić mu je saopštio da „želi veoma jaku izjavu koja će obuhvatiti rukovodstvo političke opozicije“. Kedman je na sastanku dobio 12 fotografija osoba koje Specijalno tužilaštvo želi da njegov klijent pomene na način koji to žele tužioci. Na fotografijama su bili Sreten Šošić, Andrija Mandić, Jovan Jole Vučurović, Slaven Radunović, Milutin Đukanović, Mihailo Čađenović, Pregrag Bulatović, Nebojša Medojević, Koča Pavlović, Milan Knežević, Janko Vučinić i Branko Radulović. Katnić je na sastanku rekao da oni (SDT) imaju dokaze u vidu fotografija Džozefa Asada sa ovim osobama. „Tražio sam da mi pokažu te dokaze da bih mogao upoznati Asada sa tim“ i da će „Asad iznijeti samo ono što je istina oko tih dešavanja“. Ove riječi i zahtjev da vidi „dokaze protiv Asada“ su „izazvale ljutitu reakciju Specijalnog državnog tužioca i potpredsjednika Vlade koji su počeli ponavljati prijetnje da će procesuirati Asada ako ne bude dao izjavu protiv osoba na fotografijama“ objašnjava Kedman na londonskom sudu. Katnić je na sastanku još rekao da će poslati detalje izjave koju Asad treba da nauči i da će biti u kontaktu sa Čađenovićem jer Katnić „ne govori engleski“. Nakon tri dana Kedman je kontaktirao Čađenovića preko Whatsapp-a i tražio mu izjavu koja mu je najavljena na sastanku sa Katnićem. Čađenović je odgovorio da će dobiti tekst u vidu pitanja i odgovora (WhatsApp komunikacija od 3. decembra 2018. u 20:34:57).

Dana 6. decembra 2018. Čađenović je poslao e-mail sa adrese novikorisnik@gmail.com koji je potpisan sa Saša i dobio je nekoliko poruka preko Whatsapp-a sa Čađenovićevog broja kojim ga obavještava da mu je poslao e-mail u formi pitanja i odgovora koje je Asad trebao naučiti. Kedman navodi da odgovori svjedoka koje je SDT „pripremio“ za Asada su bili „daleko od onoga što smo se prije dogovarali i informacije (u odgovorima) su bile potpuno netačne“.

Kedman je ponudio da Asad ispriča ono što stvarno zna o predmetnom događaju umjesto lagarije koju je SDT nudio. Međutim, Kedman navodi da mu je jasno predočeno, i lično i kroz WhatsApp pozive i serije dopisivanja putem poruka sa potpredsjednikom Vlade Pažinom (kroz aplikaciju CONFIDE koja automatski briše pročitane poruke) da pričanje samo istine „neće biti dovoljno i da ako g. Asad ne bude sarađivao na način na koji se to traži i ako ne da izjavu po diktatu SDT-a da će biti gonjen, i da će takođe goniti njegove kolege i još njegovu suprugu“.

Nakon toga je Kedman poslao izjavu Asada koju je on bio spreman dati, i koja je dostavljena Čađenoviću (WhatsApp komunikacija od 21. decembra). Kada je vidio izjavu „zamjenik specijalnog tužioca je ljutito reagovao i krenuo sa bujicom prijetnji“.

Nakon ponovljenih prijetnji od strane SDT i „dokazima“ koje imaju protiv Asada, Kedman je u komunikaciji preko WhatsApp-a 23. decembra 2018. opet tražio da mu SDT dostavi fotografije Asada sa osobama koje je trebao optužiti u izjavi. Na to je Čađenović odgovorio da imaju dokaze komunikacije Asada „sa nekim od osoba na fotografijama“. Kedman je blefirajući sugerirao Čađenoviću da sa takvim „dokazima“ može pritisnuti Asada da pomogne u istrazi. Kedman kaže da mu je bilo „sasvim jasno da takvi dokazi ne postoje i da je to bila samo taktika“.

Nakon još nekoliko komunikacija sa Čađenovićem pred kraj 2018. god. Kedman naredne godine više nije imao kontakta sa SDT-om ni sa Pažinom.

Marta 2020. godine SDT je pokušao reaktivirati tzv. crvenu potjernicu Interpola za Asadom. Kedman je dostavio podnesak Interpolovoj Komisiji za kontrolu fajlova (CCF) gdje je tražio brisanje zahtjeva crnogorskih vlasti. Komisija je 2. jula 2020. utvrdila da crnogorski zahtjev nije u skladu sa pravilima Interpola i da se treba izbrisati iz Interpolove datoteke.

Da li će se crnogorski istražitelji pozabaviti i ovom epizodom iz bogate Katnićeve i Čađenovićeve karijere ostaje da se vidi. Spisi ovog svjedočenja sa priloženom prepiskom su na Tužilačkom savjetu od januara prošle godine, ali za sada nema nikakvih reakcija. Sve će, izgleda, opet zavisiti od politike.

                                         Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo