Povežite se sa nama

HORIZONTI

ŽIVOT I SMRT ROBERTA MUGABEA: Heroj s mrljom

Objavljeno prije

na

Odlazak heroja borbe protiv kolonijalizma i rasizma ili jednog od najgorih mafio-komunističkih diktatora. Mugabe nikada nije odgovarao za užas koji je priredio svome narodu tokom skoro četvorodecenijske vladavine

 

Prošlog petka svjetske agencije su objavile da je Robert Mugabe, bivši predsjednik Zimbabvea preminuo u 96. godini u Singapuru nakon duže bolesti. Za mnoge je bio legendarni borac protiv kolonijalizma, imperijalizma, bjelačke dominacije i svega ostalog što dolazi sa Zapada. Predsjedavao je Pokretom nesvrstanih (1986-89), Organizacijom afričkog jedinstva (1997-1998) i Afričke Unije (2015-2016). Na vijest o smrti vlada Južne Afrike ga je nazvala “bezkompromisnim borcem za pan-afričko oslobođenje”dok ga je predsjednik Kenije nazvao “čovjekom hrabrosti i neustrašivim borcem za ideale”. U Jugoslaviji je bio veoma cijenjen i rado viđen gost. Sa Titom se sastao dva puta, a juna 1996. je došao i u posjetu krnjoj Jugoslaviji gdje ga je primio njegov kolega diktator Slobodan Milošević zajedno sa Momirom Bulatovićem.

Mugabe se rodio 1924. u rimokatoličkoj jezuitskoj misiji u sjevernom dijelu tadašnje britanske kolonije Rodezije. Po plemenskoj pripadnosti je bio Šona (koji su činili preko 70 posto tanovništva). Prvo obrazovanje je stekao od jezuitskih sveštenika a kasnije je i sedam fakultetskih diploma od kojih je tri stekao u zatvoru u kojem je proveo 10 godina zbog političkog aktivizma. Njjegova ideologija, uprkos očekivanjima, nije bila hrišćanstvo već se zalagao za marksističko-lenjističku jednopartijsku državu i diktaturu proleterijata. Nakon izlaska iz zatvora krajem 1974. bježi u  Mozambik gdje uspostvlja kontrolu na Zimbabveanskom Afričkom Narodnom Unijom (ZANU) i njenim oružanim krilom (ZANLA) koje je vodilo gerilsku borbu protiv bjelačke manjinske vlade Iana Smita.

Rodezija (Zimbabve) je u tom dobu i bukvalno bila “žitnica Afrike” sa spektakularnim prirodnim ljepotama (Viktorijini vodopadi na rijeci Zambezi su jedno od sedam svjetskih čuda prirode). Vlada Iana Smita je još krajem 1965. jednostrano proglasila nezavisnost od Velike Britanije odbivši  momentalnu predaju vlasti crnačkoj većini. Uprkos međunarodnoj izolaciji zemlja je doživila spektakularni privredni rast, pogotovo u poljoprivredi, i izgradila infrastukturu i državne institucije na kojima je i sam Mugabe čestitao Smitu kada mu je predao vlast 1980. Crnačko stanovništvo Zimbabvea je imalo bolju zdravstvenu zaštitu, obrazovanje i standard od bilo koje dekolonizirane države  crnog kontinenta u okruženju gdje su  redom zavladali represivni ekstremno marksistički režimi koji su opustošili svoje zemlje. Vlada Iana Smita htjela da dođe do postepene i vrlo spore tranzicije prema većinskoj vlasti zasnovanoj na znanju i kvalifikacijama. Smitova vlada nikada nije donijela rasističke zakone i sprovodila nasilnu segregaciju kao što je bio slučaj sa Južnoafričkom Republikom.

Mugabeovi i gerilci Džošua Nkoma (koji je zastupao manjinsko pleme Ndelebe u koaliciji sa Mugabeom) nisu ostvarili nijednu vojničku pobjedu protiv vladinih snaga i uglavnom su se fokusirali na terorističke napade protiv civila obje rase (uključujući i obaranje dva civilna putnička aviona raketama doniranim od Sovjetskog Saveza). Sam Mugabe nikada nije direktno učestvovao u vojnim operacija i fokusirao se na propagandu preko radija u Mozambiku konstantno veličajući Marksa, Lenjina, Staljina i Fidela Kastra. Vremenom se pobrinuo da svi njegovi neistomišljenici u partiji polako isčeznu, nekad i fizički.

Pritisak  međunarodne zajednice i ekonomske sankcije su natjerali premijera Smita da sjedne za pregovarački sto i nevoljno dopusti tranziciju ka većinskoj crnačkoj vlasti. Mugabe se obavezao da će poštovati ljudska prava bijelaca kao i pravo na njihovu imovinu i da će preimenovani Zimbabve biti demokratska republika sa višepartijskim sistemom. Ubrzo će se pokazati da Mugabe ije odustao od jednopartijske države i diktature proleterijata u kome je proleterijat bio on i članovi najuže porodice. Prvo je krenuo na svog saborca Nkoma i njegovo manjinsko pleme Ndelebe (oko 20 posto stanovništva) koje je degradirao u vladi nepunih godinu od dolaska na vlast.

Nakon plemenskih protesta Mugabe je pustio na njih “čuvare revolucije” od kojih je najzloglasnija bila Peta Brigada obučena od strane sjevernokorejskih komunista i regrutirana među većinskom Šona etničkom grupom. Ta brigada je bila direktno proptčinjena  Mugabeu. U kampanji “čišćenja od kukolja” (Gukurahundi na Šona jeziku) Peta Brigada i ostale sigurnosne snage su krenule u teror i nasilje. U oblastima gdje su živjeli manjinski Ntelebe, Mugabe je uspostavio “centre za istragu” gdje su se odvijale masovne egzekucije, mučenja i silovanja kako ne bi slučajno promakao koji neprijatelj marksizma-lenjinizma jer kako je rekao “ne možemo uvijek sa sigurnošću reći ko je disident a ko nije”. Nkomo je jedva  spasio glavu pobjegavši prerušen kao žena u Zambiju. Kampanja terora tokom četiri godine je odnijela do 20.000 života i mnoge međunarodne organizacije i Katolička komisija za pravdu i mir u Zimbabveu su je proglasile za genocid.

Mugabe i njegov ZANU-PF su uveli praksu vansudskog hapšenja i mučenja opozicionih članova parlamenta bez skidanja imuniteta. I pored staljinističkog terora Mugabe se kao mladi lider i dalje visoko kotirao i primljen je u audijencije kod britanskog premijera i u Bijeloj kući dok su Komonvelt i Nesvrstani mudro ćutali jer se radilo o “borcu za slobodu od kolonijalne vlasti”. Drug Mugabe je 1987. promijenio ustav gdje je objedinio funkcije predsjednika i premijera i sebi dao neograničenu vlast i neograničen broj mandata, pravo da suvereno upravlja vojskom i raspusti parlament kad hoće. Ukinuo i garantovane mandate za bijelce. Nove izborne kampanje su vođene sa otvorenim prijetnjama i terorom. Jedan od ZANU izbornih spotova je glasio “Ne budite suicidalni- glasajte ZANU-PF i poživjet ćete”. Zahvaljujući marksističkom policijskom aparatu na izborima 1995. Mugabeova partija je osvojila 147 od 150 mjesta u parlamentu.

Ekonomska situacija se  naglo pogoršavala. Prestrašeni bijelci su počeli masovno napuštati zemlju bojeći se nepredvidivog Mugabea dok je od crnačkog stanovništva skoro četvrtina populacije pobjegla, ili bježeći od komunističkog terora ili trbuhom za kruhom. Vrhunac krize je nastao sa nasilnim zauzimanjem preko 4.000 velikih bjelačkih farmi čija imovina je bila garantirana tranzicionim sporazumom prilikom predaje vlasti Mugabeu. Takozvani “ratni veterani” su „odlučili da otjeraju bijele tlačitelje i uzmu sudbinu zemlje u svoje ruke”. Mnogi bijeli farmeri su pretučeni i istjerani bez ičega a preko 60 ih je ubijeno od rulje kojom su upravljali Mugabeovi ministri. Nakon toga zimbabveanska ekonomija je doživjela kolaps jer je većina farmi prestala postojati nakon što su opljačkane. Proizvodnja žitarica je pala za skoro 80 odsto,  žitnicu Afrike je pogodila glad i zarazne bolesti. Najljepše farme ipak su završile u vlasništvu Mugabeovih ministara. Britanska vlada je u znak protesta obustavila ekonomsku pomoć. Zimbabve je pored nestašice hrane, pogodila i nestašica ljekova, epidemija malarije, tuberkuloze, HIV-a, dječje paralize… Gotovo 80 posto stanovništva je zavisilo od državne pomoći da se prehrani. Zimbabveanski dolar je doživio kolaps a inflacija je tokom godina dostigla astronomskih 500 milijardi procenata. Prema UN podacima očekivana prosječna životna dob je pala sa 60 godina iz 1980. kada je preuzeo vlast, na prosječnih 35 godina.

Mugabe i njegova porodica su živjeli u nevjerovatnoj raskoši i razmetljivosti. Mugabe se 1996. oženio po drugi put sa sekretaricom Grejs 41.godinu  mlađom od njega sa kojom je imao aferu i djecu još dok mu je prva žena bila živa. Nova gospođa Mugabe je ubrzo prozvana “Gucci Grejs” zbog nezasite želje za kupovinu svega firmiranog. Državni avion je bio poznat po čestim letovima za Evropu gdje je gospođa Grejs samo u jednom butiku u Londonu ostavila 60.000 funti. Kupovali su se apartmani i luksuzne vile po inostranstvu dok je narod kod kuće gladovao. Pretpostavlja se da je samo na prohtjeve gospođe Mugabe otišlo preko milijardu dolara. Mugabeov sin Belarmin Čatunga se javno hvalisao luksuznim autima, nakitom i trošenjem na sve i svašta.

Za sve nevolje kod kuće Mugabe je optuživao strane sile, imperijalističke zavjere, bijelce, rasiste, i pred kraj vladavine, homoseksualce koji su, po njemu, bili “gori od pasa i svinja”. Čak je optuživao bijelu rasu da je ona uvela homoseksualizam koji je bio “suprotan afrikanstvu” i da su njegovi neprijatelji ljubomorni na njegovu “borbu protiv kolonijalizma”. Oholo ponašanje Grejs Mugabe i pokušaj da ona naslijedi ostarjelog i bolesnog Roberta će 2017. navesti vojsku da kaže da je svega dosta na opšte oduševljenje izgladnjelog i bolesnog stanovništva. Mugabe je natjeran na ostavku. Njjegovo smjenjivanje nazvao je “neustavnim i nemoralnim”.

Robert Mugabe nikada nije odgovarao za užas koji je priredio svome narodu tokom skoro četvorodecenijske vladavine. Stariji Zimbabveanci kad ih na anketama pitaju da li im je bilo bolje pod bijelcima ili Robertom Mugabeom daju gotovi isti odgovor- Ian Smit.

U intervjuu RTS-u 2014. Mugabe je izjavio da su “nekad Jugoslavija a danas Srbija jedina zemlja sa koju možemo da kažemo da je naš savršeni prijatelj i uvijek je bila”. Modernoj Srbiji i Crnoj Gori izgleda nikada ne manjka “prijatelja” ovakvog kalibra.

 

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

HORIZONTI

DOK SVIJETOM HARAJU POŽARI: Nemoć pred stihijom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Gore djelovi Sjeverne Amerike, Sibira, Afrike i Evrope. Prošli mjesec bio je najgori jul sa rekordnim brojem požara od kada su se ove situacije počele satelitski snimati 2003. godine. Sagorijevanje tla dovelo je do ispuštanja 343 megatone ugljen dioksida, a u mnogim područjima vrhunac sezone požara se tek očekuje

 

Svijet se opasno pregrijava. Dvadeset najtoplijih zabilježenih godina u istoriji gotovo da su se uklopile u početak novog milenijuma.

U Sjevernoj Americi zabilježen je najtopliji jun od kada postoje mjerenja, objavili su iz Programa za posmatranje Zemlje Evropske unije.

Gore djelovi Sjeverne Amerike, Sibira, Afrike i Evrope. Prošli mjesec bio je najgori jul sa rekordnim brojem požara, kažu naučnici, od kada su se ove situacije počele satelitski snimati od 2003. godine. Neobično je i to što je Evropa, uprkos intenzivnom kišnom periodu krajem proljeća i početkom ljeta, dobila drugi najtopliji jun u istoriji mjerenja.

Sagorijevanje tla dovelo je do ispuštanja 343 megatone ugljenika, a sezona požara tek će dostići vrhunac u mnogim područjima. Količina ispuštenog ugljen dioksida veća je otprilike za petinu od prethodnog globalnog vrhunca za jul, koji je postavljen 2014.  Više od polovine dolazi iz dvije regije – Sjeverne Amerike i Sibira.

Evropa takođe gori. Veliki požari zahvatili su Grčku, Italiju, Kipar, Španiju. Na udaru vatre je i Turska. Zemlje EU poslale su 14 vatrogasnih aviona i 1300 spasilaca koji su pomagali u gašenju razornih požara širom Sredozemlja. „Mobilizujemo jednu od najvećih evropskih vatrogasnih operacija u istoriji jer više požara zahvata nekoliko zemalja istovremeno“, rekao je povjerenik EU za upravljanje krizama Janez Lenarčič.

Ove godine izgorjela je osam puta veća površina od prosjeka, podaci su Evropskog informacionog sistema o šumskim požarima. 

Na grčkom ostrvu Rodos požari su zaprijetili Dolini leptira i prisilili evakuaciju tri obližnja kampa. Najgore je prošlo ostrvo Evija. Vatrogasci i lokalno stanovništvo danima su se borili sa velikim požarima na ovom ostrvu istočno od Atine. Grčki premijer Kirjakos Micotakis u televizijskom obraćanju naciji izvinio se zbog propusta načinjenih u suzbijanju požara. Rekao je da će izgorjela područja biti pošumljena s drvećem otpornijim na vatru. Micotakis je rekao da je 586 požara buknulo u svim krajevima Grčke. Više od 2.600 ljudi do sada je evakuisano sa Evije, drugog najvećeg ostrva u zemlji.

Procjenjuje se da je najmanje 300 domova uništeno u požaru, koji je takođe uništio veliki broj preduzeća, farmi i šumskog zemljišta. Na Eviji je plamtjelo više od 50.000 hektara borove šume, dok se uništavanje na Peloponezu opisuje kao neprocjenjivo. Ovog utorka 21 selo Peloponeza je evakuisano.

Iz lokalne uprave Evije bijesni su na vlasti u Atini zbog nedovoljne pomoći. „Vikali smo, ali oni nisu slušali“, rekao je u ponedjeljak za grčku televiziju Gjorgos Stamoulos, zamjenik gradonačelnika u Mantudiju jednom od mjesta na ostrvu. „Ukupno se naša opština prostire na 5.840 hektara, a 4.500 je izgorjelo. Oko 1.000 domova je izgorjelo. Gdje će vlada smjestiti sve ove ljude koji su ostali bez domova?“

Micotakis je medijima kazao da je odobrio dodatni budžet od 500 miliona eura za finansiranje pomoći i obeštećenja za građane. Najveći posao biće potreban za revitalizaciju uništenog ostrva. Mnogi mještani tužni su zbog činjenice što za svog života neće ponovo vidjeti bujnu vegetaciju koja je krasila njihovo ostrvo.

Meteorološka predviđanja za Grčku donose podatke o novim toplotnim talasima i jakim vjetrovima.

Nacionalna vatrogasna služba Italije saopštila je da je provela više od 800 operacija, uključujući 250 na Siciliji i više od 100 u Pulji i Kalabriji. U Pulji je šuma Difesa Grande u Gravini gorjela više od četiri dana, a ugljenisano je ostalo 200 hektara ove teritorije. Italijanski vatrogasci objavili su da su u subotu bili na 800 intervencija, uključujući 106 u Apuliji, 120 u Kalabriji i 188 na Siciliji. Tijela civilne zaštite ove zemlje upozorila su u ponedjeljak na nove požare, jer temperature u nekim djelovima zemlje dosežu 45 stepeni celzijusa.

Regionalna vlada Sicilije proglasila je vanredno stanje na šest mjeseci zbog požara koji ovog ljeta haraju ostrvom, prenose novinske agencije.

Turska se takođe bori s razornim požarima.  Više od 150.000 hektara – uključujući cijela sela – već je nestalo u plamenu širom zemlje.

Temperature u turskom mediteranskom rizortu Marmarisu u utorak su dosegle istorijski maksimum od 45,5 stepeni celzijusa.

Ekološke grupe i opozicioni zastupnici u Turskoj izrazili su bojazan da bi šume oštećene požarom mogle izgubiti svoj zaštićeni status. Malobrojni kritičari režima izrazili su bojazan da bi predsjednik Redžep Tajip Erdogan mogao iskoristiti svoja ovlašćenja i izgorjela područja pretvoriti u građevinska zemljišta. Vlada je odlučno odbacila ovakve tvrdnje i najavila pošumljavanje oštećenih područja.

Veliki problem ova zemlja je imala u savladavanju požara koji je zahvatio područje na jugozapadu Turske. Termoelektrana i obližnja stambena područja evakuisana su protekle srijede, jer je plamen zahvatio i unutrašnjost elektrane.

Mnoge regije u Rusiji gorjele su nedjeljama, a područje oko Jakutska na krajnjem sjeveroistoku posebno je pogođeno. Požari su pokrili ukupnu površinu od više od 3,5 miliona hektara.

Ruska šumarska agencija saopštila je da turobni bilansi predstavljaju drugu najgoru sezonu požara od početka vijeka.

Više hiljada požara bjesni i u SAD-u i Kanadi. Tradicionalno najalarmantnije stanje je u državi Kaliforniji na Zapadnoj obali SAD-a. Jeziva je činjenica da tipična sezona požara u tom dijelu još nije ni počela. Dixie, kako je nazvan ovaj kalifornijski požar, drugi je po veličini u istoriji države i potpuno je uništio grad Grinvil. Dodatne probleme stvaraju vrtlozi pepela i žeravice.

Stručnjaci se slažu da su klimatske promjene glavni faktor ovako učestalih i jakih požara. Brojni izvještaji upozoravaju da čovjek uništava prirodu ne samo efektima emisionih gasova, već i nemarom i namjernim izazivanjem požara.

Naučnici napominju da zagađenje ugljendioksidom raste strahovitom brzinom.   Ključni prag u borbi protiv zaustavljanja klimatskih promjena – ograničavanje globalnog zagrijavanja na 1,5 stepeni celzijusa do kraja vijeka – biće dostignut već u sljedećih 15 godina.

Ove podatke objavio je ovog ponedjeljka Međunarodni savjet za klimatske promjene (IPCC). Izvještaj su odobrili delegati iz 195 zemalja, a oslanja se na preko 14.000 naučnih radova.

Ovo je prvi veliki naučni pregled o klimatskim promjenama još od 2013. godine. Izvještaj će biti svojevrsna uvertira u ključni samit o klimi koji će se održati u Glazgovu. UN-ov samit, COP26, koji će okupiti lidere 197 zemalja, smatra se kritičnim trenutkom da se klimatske promjene stave pod kontrolu.

Ističući trendove porasta broja i intenziteta požara neki naučnici naveli su kao ekstreman primjer činjenicu da je u Finskoj ovog ljeta takođe došlo do naglog porasta požara.

U mnogim djelovima svijeta strepe od onoga što će se tek desiti ove godine. Oči naučnika su naročito uprte u Afriku i Južnu Ameriku gdje tek predstoji period pogodan za vatrene stihije.

 

CRNA GORA

Nakon što je prošle sedmice veliki požar zahvatio najpopularnije podgoričko izletište, brdo Goricu, akcije vatrogasaca nijesu prestajale. Služba zaštite i spašavanja glavnog grada do daljnjeg nastavlja sa dežurstvom na brdu Gorica kao i redovnim obilascima brda Ljubović, područja Lješanske nahije i ostalih kritičnih lokacija. Nakon požara od nedjelje, služba obilazi i opožareno Malo brdo. Iz službe su saopštili da su u periodu od 7–11. avgusta imali 57 intervencija vezanih za požare.

Više od dvadeset dana nikšićki vatrogasci su danonoćno na terenu. Najveći problemi javljaju se ovih dana u Župi, Banjanima, Trepči, Broćancu, na Pustom liscu… Raširenost požara po najvećoj opštini Crne Gore, otežava posao ekipama na terenu. Strahuje se od reaktiviranja požara na deponiji Mislov do. Problem od prije desetak dana, kada je gorjela ova „privremena“ deponija na ulazu u Nikšić, alarmirao je javnost. Na hitnost rješavanja odlaganja smeća ukazali su i iz lokalne Službe zaštite i spašavanja.

U posljednjih desetak dana Služba zaštite i spašavanja Opštine Pljevlja imala je izuzetno veliki broj intervencija, uglavnom po selima, gdje su se javljali požari na otvorenom i u šumskim kompleksima. Požar iz reona planine Bunetina u ovoj opštini proširio se i na dio zone Nacionalnog parka Durmitor. Zbog nepristupačnosti terena rad lokalnih službi je izuzetno otežan, javili su iz Nacionalnih parkova Crne Gore. „Zbog nepristupačnosti terena i jakog vjetra, u ovom trenutku požar je jedino moguće ugasiti iz vazduha,“ kazala je ove srijede direktorica NPCG Jelena Kljajević i apelovala na hitnu akciju svih subjekata sistema kako bi se u potpunosti ugasila vatrena stihija i spriječilo širenje požara kanjonom rijeke Tare. Iz NPCG su dan ranije javili da je požar koji je zahvatio i dio NP Prokletije stavljen pod kontrolu.

U nedjelju je bilo kritično i u Katunskoj nahiji. Požari su se javljali u selima međusobno udaljenim po više kilometara. Akciju gašenja su pojačali i vojni helikopteri.

I kolašinski vatrogasci i radnici Uprave za šume imali su pune ruke posla na više lokacija, a na brdu Ključ se intervenisalo šest puta.

Javnost najviše brinu vijesti o podmetnutim požarima. Podgorička i nikšićka policija lišila je slobode nekoliko osoba za koje se sumnja da su podmetnule požare. Mediji su prenijeli da postoji sumnja i da je požar na Malom brdu podmetnut. „Dok naše kolege danonoćno čuvaju Goricu i Ljubović, neko je ‘iskoristio priliku’ i podmetnuo požar na Malom brdu”, napisao je gradonačelnik Podgorice Ivan Vuković na Tviteru.

Da piromani ne djeluju samo u pošumljenim područjima, pokazao je i video snimak na kome se vidi pokušaj podmetanja požara u podgoričkoj Staroj varoši.

I u Pljevljima je lokalna služba zaštite i spašavanja primijetila slučajeve namjernog izazivanja požara. Uputili su poziv građanima da preduzmu mjere iz njihove nadležnosti kako bi se takvom ponašanju stalo na kraj. „U suprotnom, može doći do katastrofalnih požara, kao što imamo primjere sa zemljama u okruženju”, poručili su iz pljevaljske Službe zaštite i spašavanja.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

SUD U HAGU – STANIŠIĆU I SIMATOVIĆU PO 12 GODINA: Šefovi tajne policije Srbije osuđeni za podržavanje i pomaganje zločina u Bosanskom Šamcu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postupak protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića nakon 18 godina završen je dvanaestogodišnjim zatvorskim kaznama za obojicu. Ovom presudom, pišu brojni mediji, se na sudu ukazuje na odgovornost rukovodstva Srbije za zločine u ratovima devedesetih

 

Završen je ponovljeni proces protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića  Frenkija tuženih zbog progona, ubistava, deportacija i prisilnog premještanja nesrpskog stanovništva tokom ratova od 1991. do 1995. godine u Hrvatskoj i Bosni. Mehanizam za krivične sudove u Hagu izrekao im je presude od po 12 godina zatvora.

Prva, oslobađajuća presude je donijeta 2013. Četiri godine kasnije poslije žalbe tužilaštva, suđenje je ponovljeno i zatražene doživotne kazne zatvora. U procesu je saslušano 145 svjedoka i predstavljeno oko 6.300 dokaznih materijala.

Predsjedavajući Sudskog vijeća Barton Hol je objavio da je dvojac iz SDB-a proglašen krivim za podržavanje i pomaganje u krivičnim djelima ubistava, deportacije i progona u opštini Bosanski Šamac u Bosni i Hercegovini. Istovremeno optuženi nijesu osuđeni za „planiranje i naređivanje bilo kog drugog krivičnog djela iz optužnice”.

Dok se čeka objavljivanje kompletne presude, mediji su prenijeli da je pretresno vijeće utvrdilo da su, i Stanišić i Simatović znali za kampanju progona, ubistava i deportacije nesrpskog stanovništva u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u periodu navedenom optužnicom (od 1991. do 1995. godine), ali da nijesu bili dio udruženog zločinačkog poduhvata (UZP). Optužnica se odnosila na tzv. SAO Krajinu, Baranju, Zapadni Srem, Slavoniju, i nekoliko opština u BiH – Bijeljinu, Zvornik, Sanski Most.

Kako prenosi N1, Pretresno vijeće smatra da sistemski obrazac krivičnih djela koje su srpske snage izvršile protiv nesrpskih civila predstavlja najuvjerljiviji dokaz koji ukazuje na postojanje zajedničke zločinačke svrhe.

Iz razloga navedenih u presudi, pretresno vijeće je uvjereno da je bar od avgusta 1991. postojao UZP, sa svrhom da se većina nesrpskog stanovništva prisilno i trajno ukloni sa određenih područja. „Presudom je potvrđeno da su u UZP-u, čiji je cilj bio uspostavljanje teritorije sa srpskom dominacijom kroz nasilne progone i masovne zločine, učestvovali politički, vojni i policijski vrh Srbije, Republike Srpske i Republike Srpske Krajine”, ovo je izjava sudije izvjestioca koju su prenijeli mediji. A Njujork Tajms konstatuje: „Iako sud nije imenovao nijednu osobu, advokati koji su prisustvovali suđenju smatraju da se ova izjava, između ostalog, odnosila i na predsjednika Slobodana Miloševića”.

Aljo Hasančević, predstavnik Udruženja logoraša u Doboju kaže za detektor.ba da je krivica osuđenih za zločin u Bosanskom Šamcu mnogo veća od onog što se moglo čuti tokom izricanja presude. Prema njegovim riječima, na ovaj način čini se da rukovodioci DB-a nijesu planirali zločine u ovim mjestima, nego njihovi potčinjeni, te im je tako značajno smanjena uloga u zločinačkom poduhvatu u BiH kojim je rukovodila Srbija.

Kako stižu rekacije iz regiona, vidi se da su sve strane nezadovoljne ili djelimično zadovoljne rješenjem. Po nekima, u pitanju je kompromis.

„Vijeće je izgleda reklo – mi moramo naći način da opravdamo to što smo im sudili dva puta”, izjavio je Vejn Džordaš, Stanišićev branilac.

„Kako je rečeno na sudu – Stanišić i Simatović su bili svjesni zločinačkog poduhvata, ali sami u njemu nisu sudjelovali, iako su ga pomagali i pripremali. Oni (sud) govore o zajedničkom zločinačkom poduhvatu koji su proveli srpski funkcioneri – ne navodeći imena”, rekao je hrvatski analitičar Žarko Puhovski za RSE izražavajući skepsu oko eventualnog učinka presude na stanje odnosa u regiji.

Iz regiona uobičajene slike.

Iz Srbije se, na očekivan način, oglasio ministar policije Aleksandar Vulin: „Haški tribunal je napravljen da bi sudio Srbima, odnosno da bi sudio Srbiji”, rekao je on za TV Pink i napomenuo da je to zajednički stav i predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i premijerke Ane Brnabić i njega lično.

Sociolog iz Sarajeva Miro Lazović za Slobodnu Bosnu ocjenjuje drugačije: „Presuda Stanišiću i Simatoviću je šamar današnjoj Srbiji i srbijanskoj politici koja bježi od odgovornosti za ono što se dešavalo u BiH”.

Premijer Hrvatske Andrej Plenković iako je pozdravio presudu, njome nije zadovoljan. „Ovakva odluka izaziva nezadovoljstvo i zato jer je u presudama protiv Milana Babića i Milana Martića za zločine počinjene na državnom području  Hrvatske, utvrđeno postojanje udruženog zločinačkog poduhvata, u kojem su uz najviše dužnosnike Srbije, predvođene Slobodanom Miloševićem, sudjelovali i Jovica Stanišić i Franko Simatović”, navodi se u saopštenju Ministarstva pravde Hrvatske.

Urednik nedjeljnika Vreme Filip Švarm je rekao za Al Jazeeru  da je za njega  najvažnije da su Simatović i Stanišić znali šta rade paravojne formacije u Krajini u Hrvatskoj i u BiH. „ Ako su znali za zločine, trebali su učiniti sve da ih spriječe. Oni to, iz razloga koji su poznati samo njima, nijesu uradili”, zaključuje Švarm.

Hrvatski istoričar Tvrtko Jakovina kazao je za N1 da je nesumnjivo rečeno da nisu odgovorni za veliki plan. „Kao nekome ko to ne gleda kao pravnik ovo zvuči nejasno, jer su u nekoliko situacija uspjeli dokazati da čak jedinice koje su nazvane po jednom od njih dvojice bile tamo, izabrali su ih, brinuli se oko svega…“. Jakovina  misli da presudom nijesmo dobili odgovore na najbitnija pitanja. Ko je finansirao, otkud su ti ljudi dolazili. Ljudi na čelu obavijesnih struktura nisu dolazili kao privatni pojedinci. (…) Dobili smo nekakvu tačku koja je sigurno bolja od oslobađajuće presude, spašen je i nekakav obraz Mehanizma“.

Istraživačica Međunarodnog humanitarnog prava Iva Vukušić s Univerziteta u Utrehtu za detektor.ba kaže da se ovdje neposredno govori i o ulozi države. „Nešto što smo čuli u više navrata tokom ovog suđenja i prvog suđenja jeste uloga Srbije u finansijskom podupiranju i koordinaciji operacija u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini”, kaže Vukušić.

Za Natašu Kandić, prenosi RSE,  sada nema izgovora da se Slobodan Milošević ne nalazi na listi među učesnicima UZP i da su Stanišić i Simatović doprinijeli ostvarenju ciljeva UZP – stvaranju homogenih srpskih teritorija bez stanovništva koje pripada drugim nacionalnim grupama.

Slično presudu komentariše direktor Memorijalnog centra Potočari Emir Suljagić. On ukazuje da je resor Državne bezbjednosti funkcionisao unutar MUP-a Srbije, što znači da postoji direktna veza Vlade Srbije sa zločinima u BiH kao što postoji i direktna odgovornost institucije predsjednika Srbije za zločine DB u BiH, naročito tokom 1992. godine. „Za neke od najstrašnijih zločina su odgovorne jedinice koje je formirao, obučio, opremio i u BiH uputio i podržavao resor DB-a“, poručio je Suljagić.

Gardijan piše da je ova presuda istorijska najviše zbog onoga što će reći o tajnoj ulozi Beograda u bosanskom sukobu 1992. i 1995. i o pravnoj odgovornosti tajnih državnih sponzora paravojnih grupacija. „Ovaj slučaj protiv dvojice visokih srpskih dužnosnika je lakmus test kojim se dokazuje beogradska orkestracija etničkog čišćenja u Bosni i Hrvatskoj tokom ranih 1990-ih”, rekao je Dejvid Šefer, bivši američki izaslanik za pitanja ratnih zločina i potpredsjednik Američkog društva za međunarodno pravo.

Dodatno uznemiruje suđenje iza zatvorenih vrata. „Bilo je to najzatvorenije i najnetransparentnije suđenje koje sam ikad vidjela pred Tribunalom i Mehanizmom“, kaže Iva Vukšić.

Po Filipu Švarmu  posebno je važan međunarodni element, jer su optuženi po prirodi svojih funkcija morali biti u kontaktu sa stranim službama. Švarm pretpostavlja da je tu bilo kompromisa, te da je to možda jedan od razloga za zatvorena ročišta.

Postupak protiv Stanišića i Simatovića trajao je 18 godina i najduži je u istoriji suda. Pravna priča još nije gotova, jer i odbrana i tužilaštvo imaju pravo na žalbu.

 

Miloševićevi ljudi na terenu

Jovica Stanišić, rođen 1950, počeo je da radi u SDB 1975. godine. Do kraja 1991. godine nalazio se na položaju zamjenika načelnika DB, a de facto je bio prvi čovjek DB-a i prije zvaničnog imenovanja na dužnost načelnika, odnosno šefa, na kojoj se nalazio od 31. decembra 1991. do 27. oktobra 1998. godine.

Franko Simatović – Frenki, takođe rođen 1950. počeo je da radi u DB-u 1978., gdje je na raznim poslovima radio do 2001. godine. Tokom cijelog perioda na koji se odnosi optužnica, kako se navodi, on je djelovao po ovlašćenju Stanišića. Frenki je po mnogima bio Stanišićeve oči, uši i desna ruka. Osim što su ih smatrali „Miloševićevim ljudima na terenu“, na suđenju je moglo da se čuje i da su kod njih komandanti različitih jedinica – poput Arkana i Legije – „redovno dolazili na konsultacije”.

Milošević je 1995. na mirovne pregovore u Dejton vodio i Stanišića što je potvrdilo da se radi o čovjeku od povjerenja. Tri godine kasnije smijenjen je sa pozicije načelnika DB-a, a negdje u to vrijeme dolazi do mimoilaženja sa Miloševićem. Osim sumnji da se sastajao sa opozicijom u Srbiji, Milošević je smatrao da je Stanišić održavao veze i sa stranim obavještajnim službama, uključujući CIA.

Stanišić se penzionisao u julu 2000. godine, a u decembru 2001. i njegova desna ruka, Simatović. Optužnica Haškog tribunala stigla im je 2003. godine.

Adam Veber, jedan od haških tužilaca u njihovom predmetu, istakao je da su Stanišić i Simatović „iskre koje su zapalile kuću”.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

80 GODINA OD OPERACIJE BARBAROSA: Uloga Jugoslovena u špijunskim igrama između Hitlera i Staljina

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavno objavljena knjiga njemačkog publiciste i novinara Mihaela Martensa o Ivu Andriću „U požaru svjetova“ otkriva malo poznate detalje o spektakularnom obavještajnom radu ambasade Kraljevine Jugoslavije u Berlinu uoči i nakon početka Drugog svjetskog rata

 

U 3 sata i 15 minuta  22. juna 1941, njemački radio vezisti su poslali kodni signal Dortmund za 3 miliona njemačkih vojnika nagomilanih uz granicu Sovjetskog Saveza u dužini od 2.900 km. Time je otpočeo Slučaj Barbarosa – kako se kodno zvala invazija na Sovjetski Savez. Dojučerašnji saveznici, koji su zajedno počeli Drugi svjetski rat napadom na Poljsku i raskomadali istočnu Evropu, od toga trena su smrtni protivnici. Sovjetski vođa Josif Visarionovič Staljin i njegova Crvena armija su zatečeni nespremni jer nisu očekivali rat prije nego Njemci dotuku Veliku Britaniju i time izbjegnu fatalni rat na dva fronta kao 1914. Crvena armija je bila daleko brojnija po ljudstvu i naoružanju od Njemačke i njenih saveznica. Međutim, njemačka avijacija je samo u prva tri dana rata zbrisala preko 3.900 sovjetskih borbenih aviona, od kojih je ogromna većina uništena na zemlji, uz gubitak od svega 78 svojih. Nakon šest dana rata, njemačke oklopne jedinice su već bile u Minsku, glavnom gradu Bjelorusije, pošto su munjevito razbile i uništile 5 sovjetskih armija.

Sva dotadašnja upozorenja Moskvi o predstojećem napadu Staljin je odbacivao kao provokacije Britanije i njenih saveznika kojima je, po njegovom ideološkom ubjeđenju, cilj bio da ga uvuku u rat za kapitalističke i imperijalističke ciljeve. Staljin je doprinio nespremnosti svog carstva za rat jer je u čistkama i montiranim suđenjima krajem 30-ih poubijao preko 30.000 visokih oficira zamijenivši ih partijski podobnim ali vojnički nesposobnim kadrom. Od pet maršala Sovjetskog Saveza samo su dva sačuvali glave na ramenima dok je samo jedan armijski general, od ukupno 16, preživio čistke. Od ukupno 57 komandanata korpusa, 50 su pogubljeni kao „narodni neprijatelji i kontrarevolucionari“ uz koje su likvidirana i 154 divizijska generala od ukupno 186.

Njemački vođa Adolf Hitler je 18. decembra 1940. godine izdao u najvećoj tajnosti Direktivu br. 21  kojom se naređuju pripreme i glavni pravci invazije. Međutim, nije se ni završila kalendarska 1940. godina a iz jugoslovenske ambasade u Berlinu je stigao u Beograd izvještaj da Njemačka priprema vojni pohod na Rusiju.

Ambasador u nacističkoj Njemačkoj je od aprila 1939. godine jugoslovenski pisac i kasniji nobelovac Ivo Andrić. Osoblje ambasade je malobrojno i čini ga svega 15 zaposlenih. Jedan od njih je i četrdesetdvogodišnji vojni ataše i pukovnik Vladimir Vauhnik koji je stigao u Berlin nekoliko mjeseci prije Iva Andrića. Vauhnik je bivši pitomac austro-ugarske vojne gimnazije u Mariboru. Tokom Prvog svjetskog rata je ranjen i povučen u pozadinu. Po osnivanju Jugoslavije završava generalštabnu školu u Beogradu i kasnije prestižnu višu vojnu školu u Francuskoj. Prije nego je poslat u diplomatsku službu u Njemačku, radi kao profesor na Vojnoj akademiji u Beogradu gdje predaje vojnu strategiju. Osim maternjeg slovenačkog govori još pet jezika, uključujući i njemački bez akcenta. Odmah po dolasku u Berlin Vauhnik je razvio živopisnu objavještajnu aktivnost koja će mu donijeti divljenje i samih Njemaca.

Krajem 1940. godine na prijemu kod Maršala Njemačkog Rajha i drugog čovjeka države Hermana Geringa uspio je od njega samog kroz ćaskanje dobiti podatak da će Njemačka do polovine proljeća 1941. godine imati 200 divizija na raspolaganju. S obzirom na to da je protiv Britanije dovoljno svega 40-ak divizija, Vauhnik je logički zaključio da je toliko povećanje Vermahta (njemačke armije) uvertira u rat protiv Rusije. Ubrzo njegove procjene potvrđuje slovački vojni ataše u Berlinu koji mu saopštava da im Njemci traže da „spreme dvije divizije za operacije na Istoku“.

Ubrzo će u Beograd početi da stižu vrlo precizni podaci o proizvodnji lovaca, bombardera, tenkova i druge moderne vojne opreme sa detaljnim tehničkim karakteristikama. Takođe Vauhnik šalje iscrpne izvještaje o njemačkim vojnim transportima prema granici sa Rusijom kao i operativne planove protiv Jugoslavije i Grčke. On poimenice navodi njemačke divizije sa matičnim brojevima koje su određene za glavni udar na Balkan i kasnije na Rusiju . Vauhnik je, nakon martovskog puča u Beogradu, 1. aprila 1941. godine, poslao kraljevskom generalštabu informaciju da slijedi njemački napad na Jugoslaviju 6. aprila.

Glavešine u Beogradu ne čitaju ni Andrićeve ni Vauhnikove izvještaje. One izvještaje koje letimično pregledaju smatraju za budalaštine vojnog atašea koji pokušava da se dokazuje i skreće pažnju na sebe. Zbog toga nije ni proglašena masovna mobilizacija pred njemački napad niti su preduzete mjere za evakuaciju civilnog stanovništva Beograda i drugih gradova pred dojavljeno bombardovanje.

Vauhnik direktno obavještava ruskog vojnog atašea u Berlinu general-majora Tupikova koji prenosi informacije o pripremanju napada sovjetskom obavještajcu i ambasadoru Vladimiru Dekanozovu. Vauhnik preko švedske ambasade šalje i upozorenja Britancima koji onda javljaju Moskvi. Sve je uzalud, u Moskvi tretiraju informacije kao lažne jer London želi da ih uvuče u rat sa Njemačkom.

Ipak se našao neko ko je ozbiljno shvatio Vauhnika. Njemci imaju tajnog agenta u Ministarstvu spoljnih poslova u Beogradu koji šalje dekodirane izvještaje natrag u Berlin. Hitlerov šef tajne službe Valter Šelenberg će 1956. godine u svojim memoarima posvetiti čitavo poglavlje Vauhniku. Šelenberg će napisati da Vauhnik „u svom tajnom izvještaju ima tako sveobuhvatno i tačno znanje o našem vojnom i političkom planiranju da smo lomili glavu o porijeklu njegovog materijala. Jedan od ovih izvještaja smo pokazali feldmaršalu Kajtelu koji je sa tim odmah uzbuđeno otišao kod Hitlera…“. Hitler se našao u čudu i odmah naredio da se Vauhnik stavi pod danonoćni nadzor.

Šelenberg objašnjava da im i pored stalnog praćenja i prisluškivanja telefona nije bilo jasno kako Vauhnik dolazi do informacija jer je od osoblja imao samo dva jugoslovenska vodnika na raspolaganju. Nisu zapaženi ikakvi kontakti Vauhnika ili njegovih ljudi sa visokim funkcionerima i generalima Trećeg Rajha koji bi, po pretpostavci Hitlera i sigurnosnih službi, odavali povjerljive informacije.

Mihael Martens u svojoj knjizi o Ivu Andriću „U požaru svjetova“ navodi, pozivajući se na arhivske podatke njemačke tajne službe, da to što Vauhnik „sjajno izgleda i održava ljubavne veze sa tri žene istovremeno“ isljednicima u početku ne djeluje sumnjivo – sve dok nisu počeli podrobnije da motre na te ljubavnice.

Najmlađa Vauhnikova ljubavnica Juta je ćerka vlasnika kafane u Berlin-Lihterfeldeu gdje su redovni gosti bili oficiri iz obližnje kasarne SS-a (oružano krilo  nacističke partije) koji su uz piće pričali o svačemu. Juta je te razgovore bezazleno prenosila Vauhniku kome su poslužili na vrijedan izvor informacija. Nakon odlaska Jute iz stana, kod Vauhnika bi oko ponoći dolazio službenik jugoslovenske ambasade i preuzimao kriptovani izvještaj na slanje.

Druga ljubavnica Vauhnika je bila sestra njemačkog generala koji se kretao u krugovima teške industrije i Vermahta i koja je isto tako bezazleno prenosila priče o dešavanjima u tim kružocima. Treća ljubavnica je bila zapostavljena žena jednog inžinjera visoko pozicioniranog u vojnoj industriji. Informacije koje je dobijao preko kreveta je upoređivao sa drugim izvorima. Ciljano je postao prijatelj sa činovnicima srednjeg ranga za koje je procjenjivao da imaju bolji pregled brojki u glavi od generala i funkcionera Vlade kojima prenose informacije. Šelenberg navodi, kao i Martens, da je Vauhnik „podrobnom analizom berlinskih tračeva u svim društvenim slojevima uspio da sakupi izvrstan obavještajni materijal“. Šelenberg uz dužno divljenje zaključuje da je Vauhniku bilo „dovoljno da dobije odgovore na sporedna i naizgled bezazlena pitanja i da izvuče bitne zaključke“ uključujući i tačne podatke o mjesečnoj proizvodnji tenkova svih vrsta.

I Andrić i Vauhnik su nastojali da održe što prijatnije veze sa Njemačkom, na šta su podsticali i kolebljivi probritanski Beograd u nadi da će Jugoslavija time kupiti vrijeme do Hitlerovog napada na Sovjetski Savez, koji je bio neminovan. Njihov rezon je bio da će kad Njemačka uđe u rusko blato, Jugoslavija lakše disati.

Andrić, Vauhnik kao i čitava ambasada su internirani pa vraćeni u zemlju koje više nije bilo. Vauhnik je kao Slovenac postao državljanin Rajha jer je dio Slovenije gdje je rođen anektirala Njemačka. Nacističke vlasti su ga poštedjele slanja u logor ili nečeg goreg što je navodno bio dokaz poštovanja koje je uživao u obavještajnim krugovima. Poslije rata se odselio a Argentinu gdje je živio tihim životom i umro 1955.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo