Povežite se sa nama

HORIZONTI

TITO I JUGOSLOVENI, ČETRDESET GODINA POTOM: Fenomen koji nadilazi vrijeme  

Objavljeno prije

na

Bez Tita je jugoslovenska federacija trajala samo deceniju. Onda je razbijena  u nizu ratova koji su odnijeli  više od 130.000 života. Danas se sjenka maršala neravnomjerno širi po zemljama koje nose ožiljke tih sukoba. Njegova popularnost je opala u  Hrvatskoj i Srbiji, u kojima nacionalistička osjećanja i dalje snažno vladaju. No, tragovi jugonostalgije postoje širom regiona

 

U ponedjeljak, 4. maja u državama koje su proizašle iz krvavog raspada   Jugoslavije, nije bilo zvančnih ceremonija koje bi obilježile  četrdesetu godišnjicu Titove smrti. No Titovi vjerni sljedbenici – iako u manjem broju zbog ograničenja nametnutih pandemijom korona virusa – iskazali su mu poštovanje na  mermernom grobu u Beogradu i u rodnom  Kumrovcu.

Franjo Habulin, predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske je ocijenio da je Tito  pojavom i djelom obilježio 20. vijek. ,,Josip Broz Tito, čovjek, revolucionar, vojskovođa koji je pokrenuo opštenarodni oružani ustanak, vodio narod do pobjede 1945. godine. Josip Broz Tito kao državnik, predsjednik jugoslovenske federacije koji je nakon rata od nerazvijene poljoprivredne zemlje uspio da stvori srednje razvijenu industrijsku, evropsku zemlju”, rekao je Habulin.

 Bez Tita je jugoslovenska federacija trajala samo deceniju. Onda je razbijena  po etničkoj liniji u nizu ratova koji su odnijeli više od 130.000 života. Danas se sjenka maršala neravnomjerno širi po zemljama koje i dalje nose ožiljke tih sukoba. Njegova popularnost je opala u Hrvatskoj i Srbiji, u kojima nacionalistička osjećanja i dalje snažno vladaju.

No, tragovi jugonostalgije, još postoje širom regiona.  Ti ljudi se sjećaju organizovane, poštovane i velike zemlje, što povezuju sa Titom. Za njih su posljednje tri decenije bile nazadovanje u svakom smislu – ekonomskom, socijalnom i kulturnom.

Sjećanje na Tita najviše je vezano za njegov ,,politički sistem” i ,,vreme” koje ga simbolizuje, te je slojevito i duboko ambivalentno. Tito je, kao neprikosnoveni vođa,  označio tri četvrtine od 45 godina socijalističke Jugoslavije, pa se zato odnos prema tom razdoblju iskazuje kroz odnos prema njemu.  Zaboravlja se dinamika istorije: Nije bilo isto 1945/1946, kada su mnogi bili izloženi posleratnoj represiji, 1948/1949, kada su mnogi trpjeli represiju zbog sukoba sa Informbiroom, 1950/1951, kada su mnogi gladovali, te 1960-ih i 1970-ih, kada su mnogi znatno poboljšali životne uslove.

,,Tito je  fenomen koji je nadživio svoje vrijeme, bez obzira ocjenjivali njegovu ulogu pozitivnim ili negativnim tonovima, a sva njegova lična obilježja u mnogo čemu su određivala istoriju Hrvatske i čitavog jugoslovenskog prostora u dobrom dijelu 20. stoljeća”, kaže zagrebački istoričar Ivo Goldštajn. Goldštajn napominje  kako je Tito jedinstven u svijetu jer se suprotstavio Hitleru i Staljinu i pobijedio obojicu.

Najuspješnija je prva faza Titovog puta. Od vođe male  partije na početku Drugog svetskog rata izrastao je u najvećeg gerilskog vođu i u drugoj polovini 1944. ravnopravno sjedjeo sa dvojicom od trojice najmoćnijih vladara u svijetu, Čerčilom i Staljinom. ,,Takva politička i vojna karijera ga je katapultirala u vrh svetske politike i učinila jedinstvenim”, kazao je Goldštajn, koji je s ocem, sada  pokojnim Slavkom, svojevremenim partizanom, koautor najobimnije i najobuhvatnije biografije „Tito“ (2015).

Jedna od najnegativnijih slika Josipa Broza u Hrvatskoj vezana je za završetak Drugog svjetskog rata, preko koje ga određeni krugovi optužuju da je ratni zločinac. Misli se, po Godštajnu, na „priču oko Blajburga i Križnog puta“, u proljeće 1945. tokom masovnih likvidacija njemačkih vojnika, te ustaša, domobrana, slovenskih bjelogardejaca i četnika po Sloveniji.

Goldštajn upozorava da se u prezentaciji desne javnosti, tu zaboravlja istorijski kontekst. Rat nije počeo u maju 1945. nego u aprilu 1941, a u međuvremenu se dogodilo niz teških zločina uključujući Jasenovac i druge logore. Konačno, to je bio zločinački ustaški režim i jedan broj onih koji su došli na Blajburg okrvavili su ruke ili su bili dio zločinačkog aparata, ističe Goldštajn.

Preofesor Filozofskog fakulteta u Beogradu, istoričar Čedomir Antić,  smatra da Titova politička zaostavština nije izdržala test vremena. ,,Od tri stuba titoizma, ‘bratstvo’ i ekonomski model radničkog samoupravljanja su ostaci prošlosti, dok je treći, globalni pokret za nesvrstavanje, izgubio relevantnost”, ocijenio je Antić. „Samoupravljanje se srušilo dok je Tito još uvijek bio živ, nesvrstanost ima malo smisla, jer je bipolarni svijet nestao, a bratstvo je isparilo u krvavim ratovima koji su označili kraj Jugoslavije“, rekao je Antić, inače osnivač desničarskog i nacionalističkog Srpskog naprednog kluba.

Sarajevski istoričar Husnija Kamberović smatra da su u Bosni i Hercegovini (BiH) u „Titovo doba“ postignuti veliki modernizacijski pomaci.,,Tito i socijalizam su stvarali drugačije društvo, pa iako nisu uspeli da izgrade društvo ravnopravnih, ono je svakako bilo sa manje socijalnih razlika u odnosu na društvo u kojem sada živimo. ‘Titovo doba’ je pokazalo kako je međuetnička saradnja moguća, dok današnje političke elite, izrasle na etničkim osnovama, svoj legitimitet crpe na etničkoj konfrontaciji, i zbog toga grade negativan odnos prema Titu”, zaključio je Kamberović.

Percepcija  Tita  u slovenskoj javnosti  Božo Repe profesor savremene istorije iz Ljubljane vidi ovako: ,,Samoupravni socijalizam je ljudima pružao sigurnost, zaposlenost i predvidivost. Pošto je danas proces obrnut, ta neizvjesnost utiče i na procjenu prošlosti. Zbog neoliberalističke doktrine i sledstvenih kriza, nesigurnog rada, percepcije radne snage samo kao troška i opšte neizvjesnosti, stavovi prema jugoslovenskom samoupravnom socijalizmu, znatno su se promijenili”.

Uticaj na današnji pogled na Titovo vrijeme ima i međunarodna politika koju vode bivše republike SFRJ-a. ,,Države koje su proizašle iz nekadašnje Jugoslavije u suštini nemaju nikakav međunarodni značaj i imaju drugorazrednu diplomatiju. Slovenački političari se ne usuđuju da se odupru rastućem nacionalizmu i revizionizmu u susjednim zemljama, naročito u Italiji. Titova Jugoslavija je imala važnu ulogu u svijetu pa  je osigurala promjenu zapadne granice”,ocjenjuje  Repe.

Sumirajući životno djelo  jugoslovenskog autoritarnog vođe Njujork tajms je 5. maja 1980. konstatovao da je ta država, zahvaljujući Titovoj politici ekvidistance prema blokovima i eksperimentisanja sa slobodom unutar jednopartijskog sistema, postala „svijetla tačka usred opšteg sivila Istočne Evrope”.

Ondašnje procjene mogu izgledati kao pretjerivanja. Ali izrazito antikomunistički raspoloženi 34. predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, general Dvajt Ajzenhauer je rekao za Tita da je najveći heroj Drugog svetskog rata. Čuveni glumac Orson Vels je otišao i malo dalje. Po njemu, Tito je bio najveći čovjek tadašnjeg svijeta.

 

Poraženi bi da pobijede

Partizanske jedinice  godinama gonjene kao zvijeri, na kraju rata su činile grjehove. Duhovni i fizički nasljednici poraženih vojski stoga nazivaju Tita ratnim zločincem. Hiljade staljinista, ali i ljudi koji su nevini prokazani kao takvi, prošli su torturu na Golom otoku. Neki publicisti i zato upoređuju Broza sa najvećim mračnjacima  XX vijeka  poput Nikolae Caušeskua ili čak Staljina.

Još od ratova 1990-ih, u kojima nije bilo partizana, revizionisti pokušavaju da pobijede i u izgubljenom Drugom svjetskom ratu. Neki analitičari smatraju da se nemoralnost njihovog postupka ne ogleda samo u tome što – Titu i socijalističkoj Jugoslaviji kao njegovom čedu – spočitava niz nepočinstava. Kojih je uostalom i bilo.  Nemoralnost je to što iz toga izvode zaključak da je antifašizam grijeh. A da su razne nijanse kolaboracije i fašistoidnosti – bile nacionalna vrlina.

Drugi problem revizionista sa Titom je kulturološke prirode. Demokrature koje su ustanovljene na ruševinama Jugoslavije nijesu uspjele da dostignu civilizacijski nivo Titove „plišane diktature” – čak ni u ekonomskom, a kamoli u kulturnom smislu. O geopolitičkom značaju Pokreta nesvrstanosti da se i ne govori.

Dok je u bivšoj SFRJ ispoljavanje antifašizma bilo uobičajena pojava, njenim raspadom se u novonastalim državama promovišu neke nove vrijednosti. „Tekovine NOB-a“ su gotovo zaboravljene.

Profesor Kamberović upozorava na opasnosti koje donosi primitivni istorijski revizionizam. „To je počelo još pred ratove 1990-ih kada su se stvarali novi heroji, dok su antifašistički gurani iz naše kulture sećanja. Događajima na kojima je izrasla jugoslovenska država u vremenu Drugog svjetskog rata u našem obrazovnom sistemu se više ne pridaje gotovo nikakav značaj. Mi u BiH čak svjedočimo da su poništavane odluke koje su donijeli antifašisti u toku Drugog svjetskog rata. Prvenstveno mislim na besmislenu odluku Skupštine Republike Srpske kojom se poništavaju odluke ZAVNOBIH (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine)”, zaključio je Kamberović.

U Srbiji glasni dio društva otvoreno odbacuje antifašističke vrijednosti. „To se prvo činilo tako što su se kao nosioci antifašističkih vrijednosti predstavljali nasljednici Partije, pa su sa antifašističkim parolama krenuli u fašističke pohode po Hrvatskoj, BiH i Kosovu da bi se na kraju okrenuli protiv sebe. Tako na proslavama pobjeda antifašista zajedno šetaju ratni zločinci i predstavnici Ravnogorskog pokreta”, naveo je novinar iz Beograda Dejan Kožul.

Kožul je primijetio da je antifašistički, odnosno partizanski narativ, gotovo u potpunosti iskorijenjen iz medija. „Samo se rijetki pozivaju na to i ukazuju na tu anomaliju. Partizani su danas definitivno negativci”.

Mijenja se i odnos prema spomenicima. Čak se razmišljalo o prenamjeni Starog sajmišta, mjesta na savskoj obali Novog Beograda,  konc logora prvo za Jevreje, onda za Rome, a potom i Srbe, i antifašiste i komuniste.

Predsjednik hrvatskog Udruženja Josip Broz Tito Jovan Vejnović je upozorio na pojave veličanja pokreta koje je istorija već osudila. „To je rezultat i medijskog djelovanja gdje se može čuti kako se u bivšoj Jugoslaviji ‘živjelo u mraku’, kako je komunistički sistem bio ‘zločinački’. Vejnović je podsjetio da su takve tvrdnje iznosili pojedini hrvatski zvaničnici, pa dok je bila predsjednica Republike, i Kolinda Grabar-Kitarović.

U Hrvatskoj je za vrijeme rata 1990-ih, „srušeno oko 3.000 spomenika” vezanih za NOB i revoluciju u bivšoj Jugoslaviji.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

HORIZONTI

Protest Vlade RH koji se nije dogodio

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izostanak protesta Vlade RH na grešku makedonske Pošte, koja je objavila markicu sa kartom ustaške  NDH, podsjeća da su stari zlodusi u novom ruhu relativizacije zločinačkog karaktera ustaštva i te kako prisutni

 

U okolnostima pandemije COVID-19, sedamdeset peta godišnjica Dana pobjede i sedamdeseta godišnjica Dana Europe obilježena je u većini europskih zemalja skromnije nego nego što bi to bilo inače. Parade su uglavnom izostale ali se Britancima obratila kraljica Elizabeta, Francuzima predsjednik Macron s polaganja vijenca ispod Slavoluka pobjede, Putin je položio cvijeće kod vječne vatre ispod zidina Kremlja, a u Berlinu su za Dan pobjede nad fašizmom i nacizmom vijence položili kancelarka Angela Merkel, predsjednik Ustavnog suda, ministri njemačke Vlade i predsjednik Njemačke Frank-Walter Steinmeier. Tom prilikom je predsjednik Steinmeier rekao: „Nije sramota preuzeti odgovornost, sramota je negiranje odgovornosti“, te poručio Nijemcima da se „moraju osloboditi starih zloduha u novom ruhu“.

U Hrvatskoj su 75. godišnjicu Dana pobjede, u skladu sa situacijom, državne institucije obilježile izuzetno skromno. Na Mirogoju, na Spomeniku i grobnici narodnih heroja, vijence i cvijeće su položili predstavnici nekoliko antifašističkih organizacija (AFL, SABA, VEDRA), predsjednici Židovske općine Zagreb i Srpskog narodnog vijeća, gradonačelnik Zagreba, te izaslanici Predsjednika Republike, Vlade i Sabora. Dalo bi se zaključiti da političari koji su na čelu hrvatske države ne smatraju, za razliku od vodećih njemačkih političara, da je 75. obljetnica Dana pobjede nešto što je simbolički važno za njihovu zemlju i što bi zaslužilo njihovu pažnju i nazočnost. Konačno i prema „Zakonu o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u RH“, „Dan Europe i Dan pobjede nad fašizmom“ je tek jedan od 11 spomendana koje Zakon nabraja; njegovo obilježavanje ne predviđa prisustvo najviših državnih dužnosnika pa makar se radilo o 75. obljetnici jednog od najvažnijih i najpresudnijih događaja ne samo u hrvatskoj povijesti.

Jedno od bizarnijih „obilježavanja“ ove obljetnice upriličila je Pošta Sjeverne Makedonije izdavanjem, na Dan pobjede – Dan Europe, poštanske marke na kojoj je slika Markova trga sa zgradama Sabora i Vlade, a povrh Markove crkve na nebu lebdi karta NDH u bojama hrvatske zastave, sa službenim hrvatskim grbom, a iznad nje je aureola od žutih zvijezdica EU.

Dizajneri te marke morali su se potruditi da kraj lako dostupne karte RH nađu fiktivnu kartu NDH, uvećanu za neke dijelove, poput Istre, koji nikada dijelom NDH nisu bili. Za njih, očito, nije bio krajnji apsurd povezivati simboliku Europske unije i NDH. EU je nastala, nakon traumatičnog iskustva s fašističkim i nacističkim režimima, kao pokušaj sprečavanja da se ikad ponovi ono što su režimi, poput ustaškog režima NDH, predstavljali.

Vijest o tako dizajniranoj poštanskoj marci objavljena je 8. svibnja na makedonskom portalu MKD. U tekstu pod naslovom „Skandalozni potez Pošte: Karta ustaške Hrvatske na makedonskoj marki povodom 9. maja“, između ostalog, piše: „Marka stoji na internetskoj stranici Pošte i najvjerojatnije se čeka sutrašnji dan za njenu promociju. Naravno, ako već sutra ne stigne nota hrvatske ambasade u Skoplju.“

Međutim, nikakva nota hrvatskog veleposlanstva u Skoplju nije stigla. Stigli su protesti iz Makedonije i note iz Srbije i BiH, čiji su dijelovi, odnosno čitav teritorij, na toj karti uključeni u Hrvatsku. Makedonska pošta povukla je cijelu pripremljenu seriju sporne marke i ispričala se uz objašnjenje da je namjera bila da na Dan Europe, 9. svibnja, izda takvu marku kao neku vrstu zahvale Hrvatskoj na njenoj podršci Sjevernoj Makedoniji u europskim integracijama; pri tome je došlo do greške s odabirom zemljopisne karte.

Povezivanje grba i zastave RH s ustaškom državom, oktroiranom od strane nacističke Njemačke, nešto je što je Vlada RH trebala promptno osuditi. Na to ju je obvezivao i „Zakon o grbu zastavi i himni RH“ u kojem eksplicitno stoji da se ti simboli mogu isticati samo ako „se time ne vrijeđa ugled i dostojanstvo RH“. Teško je zamisliti veće „vrijeđanje ugleda i dostojanstva RH“ nego što je vezanje njenih državnih simbola za kvislinšku NDH i ustaštvo. Ali svaku odgovornu vladu potakla bi na akciju, prije svega, briga za budućnost vlastite zemlje u kojoj se otvoreno relativizira zločudnost domaće kopije nacističkog režima i njegovi zločini.

Odgovorna vlada bi to učinila. Ali hrvatska država, vlada, javno mnijenje, desetljećima su, psihijatri bi rekli, u stanju disocijativnog poremećaja identiteta. On je ugrađen u same temelje Republike Hrvatske, počevši od predsjednika Tuđmana, partizana, generala JNA, a na čije se izjave i postupke što se tiče fašizma i antifašizma mogu pozivati i pozivaju ljudi koji po tim pitanjima zastupaju suprotna stajališta. Primjer takve podvojenosti predstavlja i spomenuti Zakon o blagdanima i spomendanima, koji je još iz devedesetih ali ga je Hrvatski sabor doradio i potvrdio krajem 2019. godine. U tom zakonu, odmah iza „Dana Europe i Dana pobjede nad fašizmom“, navodi se, kao slijedeći spomendan „- subota ili nedjelja najbliža 15. svibnju – Dan spomena na hrvatske žrtve u borbi za slobodu i nezavisnost“.

Za koji dan će se, pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora, u Zagrebu i Sarajevu obilježiti obljetnica koja se do lani tradicionalno obilježavala u subotu ili nedjelju najbližu 15. svibnju, kod Bleiburga. Obilježavanje kod Bleiburga, s ustaškim simbolima i politički intoniranim govorima, godinama je bilo manje komemoracija, a više spomen na NDH. Lani su austrijske vlasti uvele stroge mjere zabrane ustaškog znakovlja i političkih govora kako se nešto što je prijavljeno kao komemoracija ne bi pretvaralo u „najveći neonacistički skup u Europi“.

Sve ovo, pa i  izostanak protesta Vlade RH na grešku makedonske Pošte, podsjeća da su stari zlodusi u novom ruhu relativizacije zločinačkog karaktera ustaštva i te kako prisutni.

Zoran PUSIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

INFORMATIČKI RATOVI: Pandemija dezinformacija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zloupotreba interneta kao sredstva za masovno širenje lažnih vijesti odavno se smatra najvećom prijetnjom konceptu demokratije. Cilj je, pored očuvanja vlasti, i subverzivno djelovanje u inostranstvu radi širenja vlastitog uticaja. Posljednjih nekoliko godina preplavljeni smo pričama o botovima, trolovima i bot mrežama  kojima se utiče na javno mnjenje putem društvenih mreža, iako je većini ljudi nejasno njihovo značenje i koncept

 

Masovno širenje digitalnih dezinformacija kroz zloupotrebu interneta se odavno smatra najvećom prijetnjom konceptu demokratije, kojima se služe autoritarni režimi diljem planete. Cilj je, pored očuvanja vlasti, i subverzivno djelovanje u inostranstvu radi širenja vlastitog uticaja. Posljednjih nekoliko godina preplavljeni smo pričama o botovima, trolovima i bot mrežama (botnets) kojima se utiče na javno mnjenje putem internetskih društvenih mreža, iako je većini ljudi i dalje nejasno njihovo pravo značenje i koncept.

Bot je, u suštini, nalog na društvenoj mreži koji automatski odrađuje zadatke putem zadatih algoritama a koji se predstavlja kao živa osoba. Dizajniran je tako da može sam postavljati objave na društvenim mrežama (najčešće Twitter-u), koje dozvoljavaju korisniku da otvara višestruke naloge.

Trol je živa osoba koja ciljano inicira zapaljive kontroverzne rasprave sa namjerom stvaranja i/ili produbljivanja podjela na društvenim mrežama uz sijanje lažnih ili poluistinitih informacija kako bi se isprovocirale ostrašćene reakcije. Trolovi koriste botove da bi povećali amplitudu online podrške svojim objavama i raspravama time zbunjujući i varajući javno mnjenje na internetu koga koristi skoro 87 posto stanovništva razvijenih država.

Za vrijeme rata u Ukrajini 2014. godine ruski agresor je, osim svojih oružanih snaga preobučenih u uniforme samoproglašenih „narodnih republika“ na istoku i Krimu, obilato koristio čitave bataljone trolova koji su sjedili za kompjuterima, kreirali i sijali lažne vijesti uz pomoć botova preko društvenih mreža širom planete. Plan je bio da se unese zabuna i predstavi se konflikt kao unutrašnji sukob između proruskih regiona i Kijeva iza kojega stoji Zapad. Posebno je ostao zabilježen slučaj obaranja putničkog aviona Malezija Airlines iznad istočne Ukrajine ruskom raketom, kada je poginulo svih 298 putnika i članova posade. Ruska strana je, da bi sakrila odgovornost zbog ispaljivanja rakete usljed pogrešne identifikacije vazduhoplova, lansirala nekoliko lažnih priča oko obaranja aviona, koje su putem botova viralno prenošene internetom dok su se trolovi uključili u davanje prokremaljskih komentara i prebacivali odgovornosti na Kijev pozirajući kao građani zapadnih zemalja.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. maja ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

ŽIVOT I SMRT ROBERTA MUGABEA: Heroj s mrljom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odlazak heroja borbe protiv kolonijalizma i rasizma ili jednog od najgorih mafio-komunističkih diktatora. Mugabe nikada nije odgovarao za užas koji je priredio svome narodu tokom skoro četvorodecenijske vladavine

 

Prošlog petka svjetske agencije su objavile da je Robert Mugabe, bivši predsjednik Zimbabvea preminuo u 96. godini u Singapuru nakon duže bolesti. Za mnoge je bio legendarni borac protiv kolonijalizma, imperijalizma, bjelačke dominacije i svega ostalog što dolazi sa Zapada. Predsjedavao je Pokretom nesvrstanih (1986-89), Organizacijom afričkog jedinstva (1997-1998) i Afričke Unije (2015-2016). Na vijest o smrti vlada Južne Afrike ga je nazvala “bezkompromisnim borcem za pan-afričko oslobođenje”dok ga je predsjednik Kenije nazvao “čovjekom hrabrosti i neustrašivim borcem za ideale”. U Jugoslaviji je bio veoma cijenjen i rado viđen gost. Sa Titom se sastao dva puta, a juna 1996. je došao i u posjetu krnjoj Jugoslaviji gdje ga je primio njegov kolega diktator Slobodan Milošević zajedno sa Momirom Bulatovićem.

Mugabe se rodio 1924. u rimokatoličkoj jezuitskoj misiji u sjevernom dijelu tadašnje britanske kolonije Rodezije. Po plemenskoj pripadnosti je bio Šona (koji su činili preko 70 posto tanovništva). Prvo obrazovanje je stekao od jezuitskih sveštenika a kasnije je i sedam fakultetskih diploma od kojih je tri stekao u zatvoru u kojem je proveo 10 godina zbog političkog aktivizma. Njjegova ideologija, uprkos očekivanjima, nije bila hrišćanstvo već se zalagao za marksističko-lenjističku jednopartijsku državu i diktaturu proleterijata. Nakon izlaska iz zatvora krajem 1974. bježi u  Mozambik gdje uspostvlja kontrolu na Zimbabveanskom Afričkom Narodnom Unijom (ZANU) i njenim oružanim krilom (ZANLA) koje je vodilo gerilsku borbu protiv bjelačke manjinske vlade Iana Smita.

Rodezija (Zimbabve) je u tom dobu i bukvalno bila “žitnica Afrike” sa spektakularnim prirodnim ljepotama (Viktorijini vodopadi na rijeci Zambezi su jedno od sedam svjetskih čuda prirode). Vlada Iana Smita je još krajem 1965. jednostrano proglasila nezavisnost od Velike Britanije odbivši  momentalnu predaju vlasti crnačkoj većini. Uprkos međunarodnoj izolaciji zemlja je doživila spektakularni privredni rast, pogotovo u poljoprivredi, i izgradila infrastukturu i državne institucije na kojima je i sam Mugabe čestitao Smitu kada mu je predao vlast 1980. Crnačko stanovništvo Zimbabvea je imalo bolju zdravstvenu zaštitu, obrazovanje i standard od bilo koje dekolonizirane države  crnog kontinenta u okruženju gdje su  redom zavladali represivni ekstremno marksistički režimi koji su opustošili svoje zemlje. Vlada Iana Smita htjela da dođe do postepene i vrlo spore tranzicije prema većinskoj vlasti zasnovanoj na znanju i kvalifikacijama. Smitova vlada nikada nije donijela rasističke zakone i sprovodila nasilnu segregaciju kao što je bio slučaj sa Južnoafričkom Republikom.

Mugabeovi i gerilci Džošua Nkoma (koji je zastupao manjinsko pleme Ndelebe u koaliciji sa Mugabeom) nisu ostvarili nijednu vojničku pobjedu protiv vladinih snaga i uglavnom su se fokusirali na terorističke napade protiv civila obje rase (uključujući i obaranje dva civilna putnička aviona raketama doniranim od Sovjetskog Saveza). Sam Mugabe nikada nije direktno učestvovao u vojnim operacija i fokusirao se na propagandu preko radija u Mozambiku konstantno veličajući Marksa, Lenjina, Staljina i Fidela Kastra. Vremenom se pobrinuo da svi njegovi neistomišljenici u partiji polako isčeznu, nekad i fizički.

Pritisak  međunarodne zajednice i ekonomske sankcije su natjerali premijera Smita da sjedne za pregovarački sto i nevoljno dopusti tranziciju ka većinskoj crnačkoj vlasti. Mugabe se obavezao da će poštovati ljudska prava bijelaca kao i pravo na njihovu imovinu i da će preimenovani Zimbabve biti demokratska republika sa višepartijskim sistemom. Ubrzo će se pokazati da Mugabe ije odustao od jednopartijske države i diktature proleterijata u kome je proleterijat bio on i članovi najuže porodice. Prvo je krenuo na svog saborca Nkoma i njegovo manjinsko pleme Ndelebe (oko 20 posto stanovništva) koje je degradirao u vladi nepunih godinu od dolaska na vlast.

Nakon plemenskih protesta Mugabe je pustio na njih “čuvare revolucije” od kojih je najzloglasnija bila Peta Brigada obučena od strane sjevernokorejskih komunista i regrutirana među većinskom Šona etničkom grupom. Ta brigada je bila direktno proptčinjena  Mugabeu. U kampanji “čišćenja od kukolja” (Gukurahundi na Šona jeziku) Peta Brigada i ostale sigurnosne snage su krenule u teror i nasilje. U oblastima gdje su živjeli manjinski Ntelebe, Mugabe je uspostavio “centre za istragu” gdje su se odvijale masovne egzekucije, mučenja i silovanja kako ne bi slučajno promakao koji neprijatelj marksizma-lenjinizma jer kako je rekao “ne možemo uvijek sa sigurnošću reći ko je disident a ko nije”. Nkomo je jedva  spasio glavu pobjegavši prerušen kao žena u Zambiju. Kampanja terora tokom četiri godine je odnijela do 20.000 života i mnoge međunarodne organizacije i Katolička komisija za pravdu i mir u Zimbabveu su je proglasile za genocid.

Mugabe i njegov ZANU-PF su uveli praksu vansudskog hapšenja i mučenja opozicionih članova parlamenta bez skidanja imuniteta. I pored staljinističkog terora Mugabe se kao mladi lider i dalje visoko kotirao i primljen je u audijencije kod britanskog premijera i u Bijeloj kući dok su Komonvelt i Nesvrstani mudro ćutali jer se radilo o “borcu za slobodu od kolonijalne vlasti”. Drug Mugabe je 1987. promijenio ustav gdje je objedinio funkcije predsjednika i premijera i sebi dao neograničenu vlast i neograničen broj mandata, pravo da suvereno upravlja vojskom i raspusti parlament kad hoće. Ukinuo i garantovane mandate za bijelce. Nove izborne kampanje su vođene sa otvorenim prijetnjama i terorom. Jedan od ZANU izbornih spotova je glasio “Ne budite suicidalni- glasajte ZANU-PF i poživjet ćete”. Zahvaljujući marksističkom policijskom aparatu na izborima 1995. Mugabeova partija je osvojila 147 od 150 mjesta u parlamentu.

Ekonomska situacija se  naglo pogoršavala. Prestrašeni bijelci su počeli masovno napuštati zemlju bojeći se nepredvidivog Mugabea dok je od crnačkog stanovništva skoro četvrtina populacije pobjegla, ili bježeći od komunističkog terora ili trbuhom za kruhom. Vrhunac krize je nastao sa nasilnim zauzimanjem preko 4.000 velikih bjelačkih farmi čija imovina je bila garantirana tranzicionim sporazumom prilikom predaje vlasti Mugabeu. Takozvani “ratni veterani” su „odlučili da otjeraju bijele tlačitelje i uzmu sudbinu zemlje u svoje ruke”. Mnogi bijeli farmeri su pretučeni i istjerani bez ičega a preko 60 ih je ubijeno od rulje kojom su upravljali Mugabeovi ministri. Nakon toga zimbabveanska ekonomija je doživjela kolaps jer je većina farmi prestala postojati nakon što su opljačkane. Proizvodnja žitarica je pala za skoro 80 odsto,  žitnicu Afrike je pogodila glad i zarazne bolesti. Najljepše farme ipak su završile u vlasništvu Mugabeovih ministara. Britanska vlada je u znak protesta obustavila ekonomsku pomoć. Zimbabve je pored nestašice hrane, pogodila i nestašica ljekova, epidemija malarije, tuberkuloze, HIV-a, dječje paralize… Gotovo 80 posto stanovništva je zavisilo od državne pomoći da se prehrani. Zimbabveanski dolar je doživio kolaps a inflacija je tokom godina dostigla astronomskih 500 milijardi procenata. Prema UN podacima očekivana prosječna životna dob je pala sa 60 godina iz 1980. kada je preuzeo vlast, na prosječnih 35 godina.

Mugabe i njegova porodica su živjeli u nevjerovatnoj raskoši i razmetljivosti. Mugabe se 1996. oženio po drugi put sa sekretaricom Grejs 41.godinu  mlađom od njega sa kojom je imao aferu i djecu još dok mu je prva žena bila živa. Nova gospođa Mugabe je ubrzo prozvana “Gucci Grejs” zbog nezasite želje za kupovinu svega firmiranog. Državni avion je bio poznat po čestim letovima za Evropu gdje je gospođa Grejs samo u jednom butiku u Londonu ostavila 60.000 funti. Kupovali su se apartmani i luksuzne vile po inostranstvu dok je narod kod kuće gladovao. Pretpostavlja se da je samo na prohtjeve gospođe Mugabe otišlo preko milijardu dolara. Mugabeov sin Belarmin Čatunga se javno hvalisao luksuznim autima, nakitom i trošenjem na sve i svašta.

Za sve nevolje kod kuće Mugabe je optuživao strane sile, imperijalističke zavjere, bijelce, rasiste, i pred kraj vladavine, homoseksualce koji su, po njemu, bili “gori od pasa i svinja”. Čak je optuživao bijelu rasu da je ona uvela homoseksualizam koji je bio “suprotan afrikanstvu” i da su njegovi neprijatelji ljubomorni na njegovu “borbu protiv kolonijalizma”. Oholo ponašanje Grejs Mugabe i pokušaj da ona naslijedi ostarjelog i bolesnog Roberta će 2017. navesti vojsku da kaže da je svega dosta na opšte oduševljenje izgladnjelog i bolesnog stanovništva. Mugabe je natjeran na ostavku. Njjegovo smjenjivanje nazvao je “neustavnim i nemoralnim”.

Robert Mugabe nikada nije odgovarao za užas koji je priredio svome narodu tokom skoro četvorodecenijske vladavine. Stariji Zimbabveanci kad ih na anketama pitaju da li im je bilo bolje pod bijelcima ili Robertom Mugabeom daju gotovi isti odgovor- Ian Smit.

U intervjuu RTS-u 2014. Mugabe je izjavio da su “nekad Jugoslavija a danas Srbija jedina zemlja sa koju možemo da kažemo da je naš savršeni prijatelj i uvijek je bila”. Modernoj Srbiji i Crnoj Gori izgleda nikada ne manjka “prijatelja” ovakvog kalibra.

 

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo