Povežite se sa nama

HORIZONTI

Protest Vlade RH koji se nije dogodio

Objavljeno prije

na

Izostanak protesta Vlade RH na grešku makedonske Pošte, koja je objavila markicu sa kartom ustaške  NDH, podsjeća da su stari zlodusi u novom ruhu relativizacije zločinačkog karaktera ustaštva i te kako prisutni

 

U okolnostima pandemije COVID-19, sedamdeset peta godišnjica Dana pobjede i sedamdeseta godišnjica Dana Europe obilježena je u većini europskih zemalja skromnije nego nego što bi to bilo inače. Parade su uglavnom izostale ali se Britancima obratila kraljica Elizabeta, Francuzima predsjednik Macron s polaganja vijenca ispod Slavoluka pobjede, Putin je položio cvijeće kod vječne vatre ispod zidina Kremlja, a u Berlinu su za Dan pobjede nad fašizmom i nacizmom vijence položili kancelarka Angela Merkel, predsjednik Ustavnog suda, ministri njemačke Vlade i predsjednik Njemačke Frank-Walter Steinmeier. Tom prilikom je predsjednik Steinmeier rekao: „Nije sramota preuzeti odgovornost, sramota je negiranje odgovornosti“, te poručio Nijemcima da se „moraju osloboditi starih zloduha u novom ruhu“.

U Hrvatskoj su 75. godišnjicu Dana pobjede, u skladu sa situacijom, državne institucije obilježile izuzetno skromno. Na Mirogoju, na Spomeniku i grobnici narodnih heroja, vijence i cvijeće su položili predstavnici nekoliko antifašističkih organizacija (AFL, SABA, VEDRA), predsjednici Židovske općine Zagreb i Srpskog narodnog vijeća, gradonačelnik Zagreba, te izaslanici Predsjednika Republike, Vlade i Sabora. Dalo bi se zaključiti da političari koji su na čelu hrvatske države ne smatraju, za razliku od vodećih njemačkih političara, da je 75. obljetnica Dana pobjede nešto što je simbolički važno za njihovu zemlju i što bi zaslužilo njihovu pažnju i nazočnost. Konačno i prema „Zakonu o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u RH“, „Dan Europe i Dan pobjede nad fašizmom“ je tek jedan od 11 spomendana koje Zakon nabraja; njegovo obilježavanje ne predviđa prisustvo najviših državnih dužnosnika pa makar se radilo o 75. obljetnici jednog od najvažnijih i najpresudnijih događaja ne samo u hrvatskoj povijesti.

Jedno od bizarnijih „obilježavanja“ ove obljetnice upriličila je Pošta Sjeverne Makedonije izdavanjem, na Dan pobjede – Dan Europe, poštanske marke na kojoj je slika Markova trga sa zgradama Sabora i Vlade, a povrh Markove crkve na nebu lebdi karta NDH u bojama hrvatske zastave, sa službenim hrvatskim grbom, a iznad nje je aureola od žutih zvijezdica EU.

Dizajneri te marke morali su se potruditi da kraj lako dostupne karte RH nađu fiktivnu kartu NDH, uvećanu za neke dijelove, poput Istre, koji nikada dijelom NDH nisu bili. Za njih, očito, nije bio krajnji apsurd povezivati simboliku Europske unije i NDH. EU je nastala, nakon traumatičnog iskustva s fašističkim i nacističkim režimima, kao pokušaj sprečavanja da se ikad ponovi ono što su režimi, poput ustaškog režima NDH, predstavljali.

Vijest o tako dizajniranoj poštanskoj marci objavljena je 8. svibnja na makedonskom portalu MKD. U tekstu pod naslovom „Skandalozni potez Pošte: Karta ustaške Hrvatske na makedonskoj marki povodom 9. maja“, između ostalog, piše: „Marka stoji na internetskoj stranici Pošte i najvjerojatnije se čeka sutrašnji dan za njenu promociju. Naravno, ako već sutra ne stigne nota hrvatske ambasade u Skoplju.“

Međutim, nikakva nota hrvatskog veleposlanstva u Skoplju nije stigla. Stigli su protesti iz Makedonije i note iz Srbije i BiH, čiji su dijelovi, odnosno čitav teritorij, na toj karti uključeni u Hrvatsku. Makedonska pošta povukla je cijelu pripremljenu seriju sporne marke i ispričala se uz objašnjenje da je namjera bila da na Dan Europe, 9. svibnja, izda takvu marku kao neku vrstu zahvale Hrvatskoj na njenoj podršci Sjevernoj Makedoniji u europskim integracijama; pri tome je došlo do greške s odabirom zemljopisne karte.

Povezivanje grba i zastave RH s ustaškom državom, oktroiranom od strane nacističke Njemačke, nešto je što je Vlada RH trebala promptno osuditi. Na to ju je obvezivao i „Zakon o grbu zastavi i himni RH“ u kojem eksplicitno stoji da se ti simboli mogu isticati samo ako „se time ne vrijeđa ugled i dostojanstvo RH“. Teško je zamisliti veće „vrijeđanje ugleda i dostojanstva RH“ nego što je vezanje njenih državnih simbola za kvislinšku NDH i ustaštvo. Ali svaku odgovornu vladu potakla bi na akciju, prije svega, briga za budućnost vlastite zemlje u kojoj se otvoreno relativizira zločudnost domaće kopije nacističkog režima i njegovi zločini.

Odgovorna vlada bi to učinila. Ali hrvatska država, vlada, javno mnijenje, desetljećima su, psihijatri bi rekli, u stanju disocijativnog poremećaja identiteta. On je ugrađen u same temelje Republike Hrvatske, počevši od predsjednika Tuđmana, partizana, generala JNA, a na čije se izjave i postupke što se tiče fašizma i antifašizma mogu pozivati i pozivaju ljudi koji po tim pitanjima zastupaju suprotna stajališta. Primjer takve podvojenosti predstavlja i spomenuti Zakon o blagdanima i spomendanima, koji je još iz devedesetih ali ga je Hrvatski sabor doradio i potvrdio krajem 2019. godine. U tom zakonu, odmah iza „Dana Europe i Dana pobjede nad fašizmom“, navodi se, kao slijedeći spomendan „- subota ili nedjelja najbliža 15. svibnju – Dan spomena na hrvatske žrtve u borbi za slobodu i nezavisnost“.

Za koji dan će se, pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora, u Zagrebu i Sarajevu obilježiti obljetnica koja se do lani tradicionalno obilježavala u subotu ili nedjelju najbližu 15. svibnju, kod Bleiburga. Obilježavanje kod Bleiburga, s ustaškim simbolima i politički intoniranim govorima, godinama je bilo manje komemoracija, a više spomen na NDH. Lani su austrijske vlasti uvele stroge mjere zabrane ustaškog znakovlja i političkih govora kako se nešto što je prijavljeno kao komemoracija ne bi pretvaralo u „najveći neonacistički skup u Europi“.

Sve ovo, pa i  izostanak protesta Vlade RH na grešku makedonske Pošte, podsjeća da su stari zlodusi u novom ruhu relativizacije zločinačkog karaktera ustaštva i te kako prisutni.

Zoran PUSIĆ

Komentari

HORIZONTI

NOVI POKUŠAJ RUSIJE DA  ZAUZME ČITAV DONBAS: Rat u Ukrajini prijeti da donese glad zemljama daleko od sukoba

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ukrajina, žitnica Evrope i svijeta, je do pred rat snabdijevala mnoge zemlje Afrike i Azije. Ratom razrušena Somalija i Benin zavise stoprocentno od uvoza pšenice iz Ukrajine i Rusije. Politički nestabilni Egipat i Sudan uvoze između tri-četvrtine i četiri-petine pšenice dok Laos uvozi 94 odsto potreba iz sada zaraćenih država. Cijene na berzi su samo prošlog mjeseca  porasle skoro 20 odsto

 

Dok borbe na krvlju natopljenoj ukrajinskoj zemlji traju nesmanjenom žestinom, posljedice invazije se osjećaju i prijete zemljama koje su daleko od konflikta. Ukrajina, žitnica Evrope i svijeta, je do pred rat snabdijevala mnoge zemlje Afrike i Azije. Ratom razrušena Somalija i Benin zavise stoprocentno od uvoza pšenice iz Ukrajine i Rusije. Takođe, politički nestabilni Egipat i Sudan uvoze između tri-četvrtine i četiri-petine pšenice dok Laos uvozi 94 odsto svojih potreba iz sada zaraćenih država. Cijene na berzi su doživjele oštar rast od početka rata 24. februara, a samo prošlog mjeseca su porasle skoro 20 odsto. Ukrajinska proizvodnja i transport žitarica, koji joj donose milijarde dolara godišnje, su ozbiljno ugroženi ratom kako zbog borbi na istoku zemlje tako i zbog ruske pomorske blokade preostalog slobodnog dijela ukrajinskog primorja, prevashodno luke Odesa na jugozapadu zemlje. Procjenjuje se da je oko 20 miliona tona žitarica trenutno zarobljeno u Ukrajini. Rusija je prilikom okupacije nekih luka zauzela i već natovarene brodove i preuzela kontrolu nad nekim od najproduktivnijih ukrajinskih poljoprivrednih oblasti, uništavajući ukrajinsku infrastrukturu koja je od vitalnog značaja za uzgoj i otpremu žitarica. Postoje mnogi izvještaji da Rusija prodaje zarobljeno žito kao svoje. Početkom mjeseca je 1ADAT kanal na Telegramu prikazao video za koji se tvrdi da pokazuje poljoprivrednu mašineriju, uključujući kombajne i traktore, koju odvode jedinice pod komandom kremaljskog vazala Ramzana Kadirova, predsjednika Čečenije. Ukrajinska strana je izjavila da je dio ukradene opreme koji je doveden u Čečeniju onesposobila daljinskom kontrolom preko softvera na mašinama.

Predsjednica Evropske komisije Ursula von der Lejen je izjavila da ,,Rusija sada gomila zalihe svog izvoza hrane kao oblik ucjene, zadržava isporuke kako bi povećala globalne cijene ili trguje pšenicom u zamjenu za političku podršku”. Kao odgovor, EU zemlje povećavaju sopstvenu proizvodnju žitarica, dodala je ona. Neke zemlje NATO-a predlažu da se osigura vojna pratnja i konvoji za brodove koji bi utovarali žito i otpremali žito.

Sa ruske strane je u srijedu odgovoreno da kod njih postoji spremnost da se uspostave humanitarni koridori za brodove kojima bi bilo dozvoljeno da napuste Ukrajinu. U zamjenu, Moskva  traži, po riječima zamjenika ruskog ministra inostranih poslova Andreja Rudenka da se nađe „sveobuhvatni pristup uključujući ukidanje sankcija ruskim izvoznicima i omogućavanje finansijskih transakcija“. Rudenko tvrdi da brodovi ne mogu doći u ukrajinske vode zbog pomorskih mina koje je druga strana postavila a da je njegova zemlja „spremna osigurati neophodni humanitarni prolaz, što čini svaki dan“.

Da svi u Ministarstvu inostranih poslova ne misle isto o njihovoj invaziji je u ponedjeljak javno saopštio Boris Bondarev, karijerni ruski diplomata iz misije pri Ujedinjenim nacijama u Ženevi. U pismu ostavke MIP-u Bondarev je napisao da se „stidi“ svoje zemlje i da je invazija „katastrofa“. Bondarev je saopštio da je u „zadnjih 20 godina stalno rasla količina laži i neprofesionalizma u MIP-u “ i da su stvoreni „propagandni klišei u duhu sovjetske štampe iz 1930-ih godina“ (u vrijeme Staljina pod čijom vladavinom su milioni ljudi utamničeni i/ili pobijeni). Bodarev je takođe rekao da su mnoge njegove kolege protiv rata ali da „to nije nešto o čemu možete otvoreno pričati ovih dana, svi ćute“.

Azovska luka Mariupolj je nakon herojske odbrane od 82 dana prešla u ruske ruke. Rusija tvrdi da se predalo skoro dvije i po hiljade branitelja, uključujući i rukovodstvo čuvene pukovnije Azov koje je zadnje izašlo iz čeličane Azovstal, posljednjeg uporišta branilaca grada. Zarobljenike su po izlasku popisali predstavnici Međunarodnog crvenog krsta dok je prije dva dana Katerina Prokopenko, supruga komandanta pukovnije Denisa Prokopenka izjavila da se telefonski čula sa njim kao i da je iz drugih izvora saznala da je tretman zarobljenih „zadovoljavajući“ . Posmatrači primjećuju odsustvo prevelikog likovanja sa ruske strane što mnogi tumače kao postojanje dogovara čiji krajnji cilje je razmjena zarobljenih i koji je postignut uz „pomoć moćnih svjetskih posrednika“ kako je ranije saopštio predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenski. Ukrajinski vojnici u čeličani su, po naređenju Kijeva, položili oružje i otišli u zarobljeništvo, uz garancije da će biti tretirani u skladu sa međunarodnim standardima. Jedan od članova štaba Azova Ilja Samoilenko je izjavio, prije nego što je počela predaja, da su vojnici i civili u kompleksu čeličane imali zaliha hrane, vode i municije „još samo za nedjelju-dvije“ ali je tada isključivao mogučnost predaje zbog tvrdog ruskog ideološkog stava o njegovoj jedinici. Ruska strana je sa dogovorom izbjegla dalje velike gubitke pri osvajanju tako velikog kompleksa, kao i to da od Azovaca i ostalih vojnika napravi svece i mučenike. Osim toga, Rusija je oslobodila snage koje su bile vezane u Mariupolju (koji je trebao da padne u roku od 3-4 dana a izdržao je 82) i prebacila ih na liniju prema dijelu Donbasa koji i dalje drži ukrajinska vojska i koji Rusija želi da „oslobodi“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

NASTAVAK OFANZIVE U DONBASU, ZA MARIUPOLJ (NE) POSTOJI DOGOVOR: Bez konsenzusa oko prijema u NATO i novih sankcija Rusiji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na ratištu u Ukrajini je situacija promjenjiva. Rusija  pokušava mobilizirati veći broj boraca iz manjinskih naroda, prevashodno Čečena nudeći unosne kratkoročne ugovore o profesionalnom vojnom angažmanu. Ukrajina najavljuje da će naoružati do milion vojnika radi oslobađanja okupiranih teritorija. Diplomatija je u defanzivi. Obje strane očekuju dugačak, krvavi sukob

 

Najznačajniji politički i vjerovatno istorijski događaj ove sedmice predstavlja zvanični zahtjev Finske i Švedske za članstvo u Sjeverno-atlantskoj Alijansi. Njihov zahtjev mora odobriti pojedinačno svaka od 30 članica. Da to neće ići lako je prvo pokazala najava hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića da će staviti veto na njihov prijem ukoliko međunarodna zajednica ne podrži izmjenu Izbornog zakon u BiH.  Hrvatska se žali da se u susjednoj BiH  bošnjačkim glasovima  bira član predsjedništva BiH, iz redova hrvatskog naroda. Nakon Milanovića glasnuo se i turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan sa najavom da ni on neće podržati učlanjenje nordijskih zemalja zbog njihove podrške kurdskim političarima čije političke i vojne organizacije Ankara smatra terorističkim. Erdogan traži i da obje zemlje ukinu embargo na isporuku oružja Turskoj koji je uveden 2019. zbog turske vojne intervencije u sjevernoj Siriji.

Interesantno je da je švedska premijerka Magdalena Anderson izabrana u parlamentu 2021. dijelom i zahvaljujući podršci poslanice kurdskog porijekla Amine Kakabave čija podrška novoj vladi je uslovljena obećanjem o jačanju saradnje između vladajućih socijal-demokrata i kurdske prokomunističke Partije demokratske unije (PYD) koja je političko krilo kurdske milicije YPG u sjevernoj Siriji. U ovom sukobu Finska je više kao kolateralna šteta jer ona nema značajnu kurdsku populaciju dok je militantna Radnička partija Kurdistana (PKK) zabranjena i na listi terorističkih organizacija. Analitičari smatraju da se problem između Turske i Švedske neće lako riješiti jer bi povlađivanje zahtjevima Ankare naišlo na odbojnost švedskih glasača pa je radije za očekivati da Šveđani prepuste velikim članicama NATO-a da oni nađu način da ubijede Tursku.

Sa ekonomske i političke strane, embargo EU na uvoz nafte još nije uveden, prevashodno zahvaljujući protivljenju Mađarske. EU je opredijelila 300 milijardi eura kao pomoć za saniranje posljedica koje se očekuju po uvođenju embarga.

Na ratištu u Ukrajini je situacija promjenjiva. Ukrajinska vojska je sprovela uspješnu kontraofanzivu oko drugog po veličini grada Harkiva i očistila široki pojas od ruskih jedinica. Njihov komandant general-poručnik Serhij Kisel je, po navodima britanskog Ministarstva odbrane, suspendovan sa dužnosti zbog neuspjeha zauzimanja Harkiva. Po istim navodima smijenjen je i komandant Crnomorske flote Igor Osipov. Sa druge strane, ruski agresor napreduje na frontu u Luhansku i Donjetsku i sve više se približava Severodonjetsku, jedinom preostalom većem mjestu u Luhanskoj oblasti koje je pod kontrolom Kijeva.

Krajem prošle sedmice je široko odjeknuo katastrofalni pokušaj ruske vojske  forsira rijeku Siverski Donjetsk kako bi došla iza leđa ukrajinskim jedinicama. Navođena ukrajinska artiljerija je uništila pontonske mostove i na satelitskim snimcima su se mogla izbrojati ravno 73 oklopna vozila i tenkova koji su uništeni ili napušteni od ruskih posada. Gubici u ljudstvu napadača se procjenjuju na oko 400 nastradalih.

Međutim, stvari ne idu lako ni za Ukrajince. Ruski dronovi su primijetili 3 M777A2 moderne haubice koje su Amerikanci nedavno isporučili i koje su se neoprezno približile frontu. Prvo su napadnute sa dronovima koji su promašili haubice za nekih 7-10 metara. Nakon toga su poslate koordinate artiljeriji i ukrajinske pozicije su zasute višecijevnim raketnim bacačima. Za sada nema nezavisnih informacija o učinku napada. Na ranije prikazanim haubicama u akciji vojni eksperti su primijetili da nedostaju komponente za digitalnu kontrolu vatre i GPS navođenje tako da ostaje nedoumica da li su isporučene samo „suve verzije“ haubica ili kompletan paket.

Iako je zvanično objavljen kraj borbi u lučkom i industrijskom gradu Mariupolj na obali Azovskog mora situacija ostaje nejasna jer obje strane su uzdržane od davanja podrobnijih informacija. Nakon predaje dijela jedinica iz čeličane Azovstal ruske snage su  nastavile sa vazdušnim i artiljerijskim napadima na čeličanu. Rusija je prije toga objavila da su se predale dvije grupe od ukupno 959 vojnika iz Azovstala u ponedjeljak i utorak. Među njima je 81 teški ranjenik koji su utovareni na nosilima i autobusima odvedeni u bolnicu u Novoazovsk koji je pod ruskom okupacijom još od 2014. godine u vrijeme prve agresije nakon aneksije Krima. Na snimcima naknadno prikazanim, ranjenici tvrde da im je ukazana ljekarska pomoć i njega. Ostali zarobljenici su odvedeni u Olenivku, bivšu kažnjenjičku koloniju iz sovjetskog doba. Među onima koji su se predali ima i vojnika čuvene elitne pukovnije Azov, 36. brigade marinaca, kao i pripadnika granične i obalske straže. Rusija zvanično tvrdi da se radi o bezuslovnoj predaji dok ukrajinska strana koristi termin „evakuacija“ koja je dogovorena, po riječima predsjednika Volodimira Zelenskog, preko „uticajnih međunarodnih posrednika“ čiji je konačni cilj razmjena za zarobljene ruske vojnike. Veoma je upitno da li će se Kremlj držati tog dogovora, iako je zvanično objavljeno da je sam predsjednik Vladimir Putin dao garancije da će zarobljenici biti tretirani u skladu sa međunarodnim standardima. Do sada je ruska strana redovno kršila Ženevsku konvenciju izvodeći zarobljenike (od kojih su neki imali tragove prebijanja) pred kamere i primoravajući ih da čitaju unaprijed pripremljene tekstove u skladu sa kremaljskom propagandom. Ni ukrajinska stranu ne krasi striktno pridržavanje Konvencije sa tvrdim isljeđivanjem zarobljenika pred kamerama.

Da neće sve ići lako sa razmjenom potvrdio je i zamjenik ruskog ambasadora pri UN-u Dmitri Poljanski je na tvitu negirao postojanje dogovora sa ukrajinskom stranom i rekao da su se Azov-nacisti bezuslovno predali. Novinska agencija TASS je izvijestila da se planira isljeđivanje vojnika od kojih su mnogi pripadnici Azova u istrazi o „zločinima ukrajinskog režima“. Poslanik Dume Leonid Slutski je nazvao zarobljenike Azova „životinjama u ljudskom obličju“ i pozvao na preispitivanje moratorijuma na smrtnu kaznu. „Oni ne zazlužuju da žive nakon monstruoznih zločina koje su stalno činili protiv naših zarobljenih“. Ima naznaka da će Duma možda zatražiti da se Azovci izuzmu od bilo kakve razmjene dok je Denis Pušilin, lider samoproglašenje Donjetske Narodne Republike (DNR) izjavio kako će sud odlučiti o sudbini ukrajinskih vojnika iz čeličane prenosi Reuters na osnovu izvještaja lokalnih medija.

Pušilin je izjavio da se niko od najviših ukrajinskih komandanata iz čeličane još nije predao kao i da je unutra ostalo još oko hiljadu vojnika. Tu se najprije radi o Denisu Prokopenku, komandantu Azova, Svjatoslavu Palamaru, zamjeniku komandanta i Ilji Samoilenku članu štaba pukovnije. Ruska strana smatra pukovniju Azov nacistima dok Azovci to odlučno negiraju navodeći da ih ima svih nacija i vjera i da im je vrhovni komandant Jevrejin (ukrajinski predsjednik). Ruske vlasti su do sada nekoliko puta objavile da su likvidirale vođstvo Azova ili u borbama ili pri pokušaju njihovog bijega helikopterom iz mariupoljskog grotla. Kao dokaz da je Palamar navodno ubijen 31. marta u oborenom Mi-8 helikopteru pri izvlačenju iz grada ruske vlasti su pored neproznatljivog leša stavile Palamarovu ličnu kartu koja je odštampana s interneta. U intervjuu britanskom Telegraphu samo par dana pred predaju dijela vojnika i ranjenika   Ilja Samoilenko je izjavio da njihov „otpor Ruse izluđuje, da nije nas, još 9. maja bi proglasili pobjedu u Mariupolju…. Mi smo trn u oku Vladimira Putina, kost u njegovom grlu, simbol svega onoga što želi uništiti“. Samoilenko je dodao da predaja za njih znači smrt iako imaju zaliha municije i hrane još svega za „sedmicu-dvije“. Većina vojnih analitičara se slaže da je mala vjerovatnoća da će se vrh i jezgro Azova predati u ruke Rusima koji bi ih prije likvidacije vjerovatno obilno koristili u propagandne svrhe. Sa odlaskom skoro hiljadu iscrpljenih vojnika i ranjenika iz Azovstala ostali će imati mali predah i više preostalih zaliha jer nijedan od onih koji se predao nije snimljen sa oružjem.

Komandant pukovnije Prokopenko je u izjavi prije izlaska ranjenika na predaju rekao da je ukrajinska vojska u gradu izvršila svoju misiju time što su za sebe puna 82 dana vezali ogromnu vojnu silu ruskog agresora i omogućili konsolidaciju ostalih djelova fronta. Oko 3.500 branitelja je za sebe vezalo, po procjenama, oko 20 hiljada ruskih vojnika i njihovih paravojnih i plaćeničkih formacija. Takođe ukrajinske jedinice u Mariupolju su nanijele velike gubitke napadaču u ljudstvu i tehnici. Kao odgovor na gubitke i žilavi otpor, ruske jedinice su vršile neselektivne odmazde nad civilnim stanovništvom, uključujući i djecu. Avijacija i artiljerija je gađala označena civilna skloništa, porodilište, bolnice i same rezidencijalne četvrti što su pokazali mnogi audio-vizuelni snimci dvojice reportera Associated Pressa koji su u martu izvještavali iz samog grada. Gradske vlasti tvrde da je ubijeno preko 20 hiljada civila. Ruska strana sve zločine nad civilima i rušenje grada pripisuje ukrajinskoj vojsci tj. Azov-nacistima kako ih nazivaju.

Za civile koji su preživjeli horor Mariupolja ostaje malo utjehe osim što su izvukli gole živote. Za Anju Požidajevu koja se izvukla iz grada u martu po njenim riječima nije ostalo ništa do mržnja prema čovjeku (ruskom predsjedniku) koji je uništio grad. U izjavi britanskom mediju je rekla da je „Mariupolj grad gdje sam rođena, odrasla, radila, imala prijatelje i dobar život… dok oni (Rusi) nisu došli da nas oslobode i pretvorili moj život u pakao…došli su u našu zemlju i sve nam uzeli“.

„Oslobodioci“ najavljuju da će Azovstal  poravnati sa zemljom, zatvoriti svu industriju i od grada napraviti „ljetovalište“. Osim najava o Mariupolju kao novoj turističkoj destinaciji u srijedu je javnost zabavio i potpredsjednik ruske vlade zadužen za razvoj odbrambenih snaga Juri Borisov.  Na konferenciji u Moskvi je dao objavu o novom Peresvet laserskom sistemu koji uništava dronove i satelite na visini od 1.500 km. Sistem je već 2018. godine najavio Putin ali sada je, po Borisovu, ovo oružje naširoko raspoređeno među vojnim jedinicama. Nisu pruženi dokazi za tvrdnju. Kao odgovor, predsjednik Zelenski je ukazao na sličnu propagandu Njemačke o tajnom oružju u trenutku kada je postalo jasno da nacisti gube rat.

Potvrđeno je raspoređivanje borbenog oklopnog vozila Terminator kao jednog od najsavremenijih u ruskoj armiji. Ovo vozilo posjeduje 4 lansera antitenkovskih raketa, 2 topa od po 30 mm, 2 bacače granata, teški mitraljez i brzinu od oko 55 km/h. Ima mogućnost istovremenog dejstva protiv tenkova, pješadije, helikoptera i niskoletećih aviona i oklopnu zaštitu kao i tenkovi. Osim Terminatora, primijećen je i konvoj novih T-90 tenkova koji su nedavno izašli iz Uralvagonzavoda kao djelimična zamjena za uništene tenkove. Rusija takođe pokušava mobilizirati veći broj boraca iz manjinskih naroda, prevashodno Čečena nudeći unosne kratkoročne ugovore o profesionalnom vojnom angažmanu. Ukrajina najavljuje da će, ako bude mogla, naoružati do milion vojnika radi oslobađanja okupiranih teritorija. Obje strane očekuju dug krvav sukob.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

UTIHNULI PREGOVORI IZMEĐU RUSIJE I UKRAJINE: Primat generalima na frontu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najave dugog rata i međusobnog iscrpljivanja

 

Nedavna posjeta generalnog sekretara UN-a Antonija Gutereša Moskvi i Kijevu i nedavni sastanak u Beču sa austrijskim predsjednikom Aleksanderom Van der Belenom za sada ne daju nadu da će u skorije vrijeme zavladati mir između Rusije i Ukrajine. Prvi čovjek UN-a je na pressu sa predsjednikom Austrije izjavio da ne vidi da će se održati mirovni pregovori „u bliskoj budućnosti“.  Gutereš je ranije izjavio i kako je „duboko zabrinut“ da bi rat u Ukrajini mogao uzrokovati nestašicu hrane širom svijeta jer je Ukrajina među najvećim svjetskim izvoznicima pšenice. Uloga Ujedinjenih nacija za sada se svodi, isto kao u vrijeme sukoba u bivšoj Jugoslaviji 90-ih, na posredovanje u obezbjeđivanju humanitarnih koridora kojima se civili izvlače iz ratom najugroženijih područja.

Nedavno je, zahvaljujući UN-u, izvučeno i preostalih nekoliko stotina civila iz čeličane Azovstal u razrušenom lučkom gradu Mariupolju što je prije dva dana potvrdio i zamjenik komandanta pukovnije Azov  Svjatoslav Palamar CNN-u. U  čeličani, koja je jedina teritorija u devastiranom gradu koja je još pod kontrolom ukrajinske vojske, je ostalo nekoliko stotina ranjenih branitelja, po nekim procjenama do 600 čije izvlačenje se takođe pokušava dogovoriti uz strana posredovanja dok je ukrajinska vlada ponudila da razmijeni zarobljene ruske vojnike za slobodan prolaz ranjenika. Na snimcima ukrajinske vojske iz improvizirane bolnice unutar tunela i bunkera čeličane vidi se da se pacijenti bolnice nalaze u teškim i nesanitarnim uslovima uz sve manje rezerve hrane i vode.

Međutim, evakuacija iz Azovstala ne ide lako. Vojna doktorka  Viktorija Obidina je nasilno razdvojena od svoje četvorogodišnje kćerke Alise prije ukrcavanja u konvoj koji ju je trebao odvesti u Zaporožje koje je pod kontrolom ukrajinske vojske. Obidina je odvedena u ruski „logor za filtraciju“ i za sada se o njoj ništa ne zna. Rusija je posebno osjetljiva na pukovniju Azov koju naziva nacistima i jednim od glavnih opravdanja za agresiju na Ukrajinu. Većina analitičara smatra da su veoma slabi izgledi da ranjenici i vojnici napuste živi čeličanu. Rusija je ranije nekoliko puta jamčila živote pripadnicima Azova ako polože oružje ali ukrajinska strana je odbila ponude zbog nepovjerenja u ruska obećanja i njihova ranija kršenja za koja ih optužuje. Poručnik Azova Ilja Samoilenko je u live intervjuu za britanski Sky News rekao da svaki dan može biti njihov posljednji i da zarobljeništvo za njih takođe znači smrt jer je Azov u Rusiji na listi terorističkih organizacija i da su oni živi svjedoci velikih ruskih zločina tako da ne očekuju da ih Rusi puste žive.

Ukrajinska vojna komanda je priznala da nije u mogućnosti spasiti svoje opkoljene vojnike u Azovstalu vojnom operacijom deblokade jer bi to stajalo mnogo ljudskih života. ,,Takva operacija deblokade zahtijevala bi velik broj vojnika jer su ukrajinske snage udaljene 150 do 200 kilometara”, rekao je zamjenik glavnog štana Oleksij Hromov u srijedu. Nesumnjivo je da bi takva operacija podrazumijevala ogromnu koncentraciju vojske i teškog naoružanja uz vazdušnu podršku koju ukrajinska strana ne posjeduje. Branitelji se za sada jedino mogu osloniti na sisteme podzemnih tunela koji su navodno povezani sa gradskom kanalizacijom i odakle bi mogli izbijati u razne djelove grada i primjenjivati „udari i bježi“ taktiku. Ruska armija je svjesna da ratovanje u tunelima i kanalizaciji košta puno života i da njena tehnološka superiornost unutra ne važi. Nepoznanica je koliko još municije i hrane je preostalo braniteljima.

Na liniji fronta u Donbasu i oko Harkiva se vode intezivne borbe. Ruske trupe nastavljaju napade na liniji prema dijelu Donbasa (Luhanska i Donjetska oblast) koji drže ukrajinske snage. Ruska armija pokušava opkoliti, za sada bez značajnih rezultata, ukrajinske jedinice u oblasti Severodonjetska, Rubižnje i Lisičanska. Severodonjetsk je jedino veće mjesto koje je ostalo pod ukrajinskom kontrolom u Luhanskoj oblasti od početka agresije 24. februara i ima samo jedan prohodan put za snabdijevanje stanovništa i vojske koji su izloženi danonoćnim artiljerijskim napadima. Eventualni pad Severodonjetska bi predstavljao propagandni trijumf za takozvanu Luhansku Narodnu Republiku (LNR) koja bi njegovim padom bila „potpuno oslobođena“.

Na sjevernom kraku ruskog prodora kod Izijuma ruska vojska  je zauzela mjesto Velika Komišuvaka i proširila liniju napada u kojoj se Rusi  pokušavaju spojiti sa jedinicama koje pokušavaju prodor sa juga radi opkoljavanja ukrajinskog dijela Donbasa. Sjeverno od Izijuma, ukrajinska armija je u punoj kontraofanzivi oko drugog po veličini grada Harkiva gdje je oslobođen široki pojas oko grada koji je do skoro bio podvrgnut nemilosrdnom i neselektivnom granatiranju. Na pojedinim pozicijama ukrajinska vojska je izbila maltene do državne granice sa Rusijom. Sa ruske strane granice prijavljeno je veliko gomilanje snaga u Belgorodu u pokušaju da se zaustavi kontraofanziva i pritisak na ruske trupe u sjevernom kraku oko Izijuma. Sam grad Belgorod, tj. skladišta municije i goriva, su do sada nekoliko puta bili meta napada ukrajinske avijacije. Ruska strana je optužila Ukrajinu da je napadala civilne mete dok je ukrajinska strana ponudila presretnute telefonske razgovore kao dokaze koji upućuju da je ruska vlast organizovala napade na svoje građane radi unutrašnje propagande. Tvrdnje obje strane nisu nezavisno potvrđene.

Zapadne zemlje obećavaju nove pakete vojne pomoći i nedavno je na televiziji prikazano da su na front u Donbas stigle dugo čekane američke haubice M777 od 155mm (ukupno 90 obećano) koje imaju domet od 23 km i čije Excalibur granate koriste sistem globalnog pozicioniranja (GPS) radi preciznosti. Američki Kongres je u srijedu najavio novu pomoć od 40 milijardi dolara koju treba da odobri Senat i potpiše američki predsjednik. Predsjednik Džozef Bajden je nedavno potpisao zakon kojim će se omogućiti ubrzano slanje vojne pomoći. Ukrajinska strana je do sada kritikovala sporost zapadnih administracija kada je u pitanju isporuka oružja.

Na zauzetim teritorijama ruska strana je polako krenula u raščišćavanje ruševina Mariuopolja dok su znaci na okolnim putevima i cestama promijenjeni i napisani isključivo na ruskom. Vlasti samoproglašene Donjetske Narodne Republike (DNR) su počele postavljati svoju administraciju. Rusi su  postavili svoju administraciju i u Hersonu, koji je do sada najveći grad koji je osvojen u agresiji od 24. februara. Sa zgrada administracije su uklonjeni svi državni simboli Ukrajine i zamijenjeni simbolima Rusije. Ruske okupacione vlasti su uklonile legitimnog, izabranog gradonačelnika i postavile svoju administraciju uz najavu uvođenje ruske rublje koja će zamijeniti ukrajinsku hrivnu. U srijedu je zamjenik načelnika ruske administracije Kiril Stremusov pozvao Rusiju da pripoji taj grad i oblast odbacivši ranije navode da se priprema stvaranje Hersonske Narodne Republike po ugledu na Donbas. Stemusov je takođe odbacio i organizovanje referenduma kategorički izjavivši u televizijskoj poruci da je „grad Herson Rusija“ i da će rukovodstvo grada zahtijevati od predsjednika Ruske Federacije da oblast postane sastavni dio Ruske Federacije.

Prošle sedmice grad je posjetio i Andrej Turčak, generalni sekretar Ujedinjene Rusije, vladajuće partije predsjednika Vladimira Putina. Turčak je izjavio da „Rusija će ovdje ostati zauvijek i tu nema sumnje, nema povratka na staro“.  Turčak je, ipak,  iskazao oprez na pitanje da li će ga Rusija anektirati već je izjavio da će o statusu grada i regiona „odlučivati stanovnici“ što je dodatno potvrdio i glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov u srijedu dodavši da takva odluka mora biti potvrđena i od pravnik eksperata „kako bi bila apsolutno legitimna, kao što je bio slučaj sa Krimom“. U bivšoj Jugoslaviji  je 90-ih godina to bio čest slučaj sa istom matricom ponašanja. Rezultati su bili tragični, kako za stanovnike tih „oslobođenih“ oblasti tako i za kreatore takvih ideja od kojih je glavni umro u pritvorskoj jedinici Međunarodnog suda za ratne zločine u Jugoslaviji u Hagu. Ruska strana se, kad je bivša Jugoslavija u pitanju, osim čestog navođenja primjera Kosova kao opravdanje za njenu agresiju, opet aktivirala i sa „duhovne“ strane (vidi boks)

Da li Moskva stvarno misli ići toliko daleko ili samo izvršiti pritisak na ukrajinsku vlast da napravi ustupke ostaje da se vidi. Ukrajinska strana upozorava da će   nove ankesije ili „narodne republike“ dodatno degradirali  pregovore. Mihailo Podoljak, savjetnik predsjednika Ukrajine, je izjavio da „agresor može tražiti i pripajanje i Marsu i Jupiteru“, i da će „ukrajinska armija osloboditi Herson“.

Ruske akcije ne ulivaju nimalo povjerenja njenim zapadnim susjedima i gotovo je izvjesno da će Švedska i Finska (koja je dva puta bila meta ruske agresije u prošlom stoljeću) tražiti prijem u NATO. Time će Moskva dobiti novih 1300 km granice sa NATO paktom.

Ruska vojna parada 9. maja koja se slavi kao dan pobjede nad njemačkim nacizmom je prošla bez većih novosti i uz odsustvo avijacije, navodno zbog lošeg vremena. Predsjednik Putin nije zvanično preformulirao „specijalnu vojnu operaciju“ u rat niti je najavio opštu mobilizaciju kako su se mnogi pribojavali. Noć prije parade general Mihail Hodarjonok je na ruskoj državnoj televiziji izjavio da se sa mobilizacijom ne bi puno dobilo rekavši da Rusija „nema rezerve, ni pilote, ni avione“ kao i da bi za stvaranje nove oklopne divizije trebalo najmanje 90 dana a ta divizija „ne bi bila opremljena modernom tehnologijom naoružanja zato što u našim rezervama nemamo moderno naoružanje ili vojnu opremu“.

U autorskom tekstu za britanski Telegraph premijer Poljske Mateuš Moraviecki je, osvrćući se na paradu na Crvenom trgu, napisao da je ideologija Ruskog svijeta kancer koji predstavlja smrtnu prijetnju čitavoj Evropi.

 

Carigrad priznao makedonsku crkvu, Moskva reagovala prije  Beograda

Isti dan kada je održana parada u Moskvi u znak pobjede nad nacističkom Njemačkom, osvanula je naočigled nevezana informacija da je Sveti sinod Vaseljenske patrijeršije u Carigradu (današnjem Istanbulu), Majke-Crkve prve po časti u pravoslavlju, priznao Makedonsku pravoslavnu crkvu- Ohridsku arhiepiskopiju kao kanonsku crkvu. Kanonski je priznata samo pod imenom drevne Ohridske arhiepiskopije zbog već poznatih razmirica sa Grcima oko makedonskog imena. Vaseljenska patrijaršija je u saopštenju izjavila da „priznaje crkvenu jerarhiju na čelu sa arhiepiskopom Stefanom kao kanonsku i važeću u svepravoslavnom svetu i sa njom uspostavlja kanonsku i liturgijsku zajednicu“. Time je tomos koji je dodijeljen Beogradu 1922. godine nakon stvaranja Kraljevine Jugoslavije (Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca) i Srpske pravoslavne crkve (SPC) defakto prestao da važi. Dok ovaj broj izlazi u štampu, Srpska crkva se nije zvanično oglašavala povodom poteza Vaseljenske patrijaršije. Srbijanski vjerski analitičari i mediji pod kontrolom vlasti su se međutim obrušili na ovu odluku Carigrada kao napad na jedinstvo SPC-a i ponavljanje ukrajinskog scenarija. Beograd smatra Makedoniju za svoju kanonsku jurisdikciju koja ima autonomiju ali je i dalje u sastavu SPC-a.

Crkva u Makedoniji je 1967. godine jednostrano proglasila odvajanje od SPC i taj njihov čin je do skoro univerzalno smatran raskolom. Svi pokušaji u zadnjih 55 godina da se iscijeli raskol i da se kanonski dobije autokefalija su propali. Beograd je insistirao na autonomiji u okviru SPC-a dok su Makedonci tražili potpunu samostalnost, pogotovo nakon raspada Jugoslavije čije postojanje je bila glavna kanonska osnova za formiranje jedinstvene Srpske crkve i carigradski tomos (zvanični akt o priznanju). Crkva u Makedoniji je tražila od Carigrada da se u drugostepenom i konačnom postupku izjasni po ovom pitanju pozivajući se na kanone drevnih univerzalno priznatih sabora hrišćanske crkve koji su dali Carigradu vlast da odlučuje u ovakvim pitanjima.

Ranije su Srpska i Ruska crkva izjavile da one smatraju da Carigrad više nema tu vlast i da odluke nisu za njih obavezujuće. Odmah je stiglo i saopštenje Ruske pravoslavne crkve (RPC) od sekretara Odjeljenja za spoljne crkvene veze Moskovske patrijaršije Igora Jakimčuka da RPC  „priznaje isključiva kanonska prava Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Severnoj Makedoniji“. RPC je prekinula sve veze sa Carigradskom i Aleksandrijskom patrijaršijom kao i svim pomjesnim crkvama koje su priznale Pravoslavnu crkvu u Ukrajini slijedeći dodjeljivanje tomosa od strane Carigrada. Moskva smatra Ukrajinu svojom kanonskom teritorijom i pozvala je druge pomjesne crkve da stanu na njenu stranu i osude Vaseljensku patrijaršiju. Međutim, čak ni SPC, koja je najbliža Moskvi, se nije usudila prekinuti odnose do sada.

Ostaje da se vidi kakav će odgovor stići iz Beograda. Makedonci za sada još nisu dobili tomos. Ako se zvanično abrogira tomos iz 1922. za očekivati je da se ponovo otvori i crkveno pitanje u Crnoj Gori sa svim pratećim podjelama i često neobuzdanim strastima. Samostalna crnogorska crkva je 1918. nestala sa srbijanskim anšlusom uz jedno jedino kanonsko opravdanje – da je došlo do političkog ujedinjena Srbije i Crne Gore na osnovu odluka nelegitimne Podgoričke skupštine. Vjerski analitičari su jedinstveni da se situacija u Crnoj Gori ne može drastično promijeniti dok god Crnogorska pravoslavna crkva ne stekne iole ozbiljnu podršku lokalnog pravoslavnog stanovništva koje u ogromnoj većini podržava SPC i dok CPC vodi rasčinjeni i anatemizirani sveštenik Vaseljenske patrijaršije Miraš Dedeić. Druga varijanta bi bila da sadašnja jerarhija kanonske crkve u Crnoj Gori traži preispitivanje statusa unutar SPC-a što je malo vjerovatno u postojećim okolnostima kada crkveni vrh i u Crnoj Gori i Srbiji politički gleda u Kremlj kao najvišu duhovno-svjetovnu instancu.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo