Povežite se sa nama

HORIZONTI

POGLEDI: Sedmadeset godina opšte deklaracije o ljudskim pravima                                         

Objavljeno prije

na

Većina od trideset članova Deklaracije ne zvuči danan ništa manje aktuelno, nego prije sedamdeset godina

 

Opću deklaraciju o ljudskim pravimausvojila je Generalna skupština Ujedinjenih nacija 10. prosinca 1948. Svečano proglašenje bilo je u Parizu, u velikoj dvorani palače de Chaillot na Trocaderou, s kojega se, kroz park Trocadero, spuštaju stepenice prema Eiffelovom tornju. Samo četiri i pol godine ranije s Eiffelovog tornja visjela jenacistička zastva s kukastim križem, a vlakovi su širom Europe vozili u stočnim vagonima stotine tisuća ljudi u koncentracione logore, od Auschwitza do Jasenovca.

Sječanja na strahote Drugog svjetskog rata bila su još sasvim svježa. Strašna svjedočanstva o sustavnom istrebljenju Židova i Roma, o djelomično ostvarenom planu da se milijuni ljudi manje vrijednih rasa umore glađu, teror i strah pod nacističkim i od njega instaliranim režimima, strahote koncentracijskih logora koje su izašle na vidjelo tek po završetku rata, bile su neupitne činjenice o kojima je ogroman broj ljudi imao lična iskustva. Nije trebalo posebno dokazivati da su politika i sustav vrijednosti diktatorskih fašističkih režima, njihov radikalni nacionalizam i veličanje svemoći države na račun individualnih sloboda, odbacivanje i prezir prema ravnopravnosti a pretvaranje rasizma u pravne norme kroz rasne zakone, da je sve to vodilo do stradanja koje su ljudi iskusili i masovnih zločina koje su ti režimi počinili.

Osnivanje UNa 1945. godine i, kasnije, Europske zajednice početkom 1950-tih, bili su pokušaji da se kroz specijalizirane institucije na svjetskom nivou ljudska društva u budućnosti zaštite od režima poput onih fašističkih, „da nam se to više nikad ne dogodi“. Povelja UNa, koju je 26. lipnja 1945. u San Francisku potpisalopedeset zemalja, govori u svojoj prvoj rečenici upravo o tome:

MI, NARODI UJEDINJENIH NARODA, ODLUČNI da spasimo buduće naraštaje od užasa rata, koji je dva puta tijekom našega života nanio čovječanstvu neizrecive patnje, da ponovno potvrdimo vjeru u temeljna prava čovjeka, u dostojanstvo i vrijednost čovjeka, kao i u ravnopravnost velikih i malih naroda, (..) da budemo snošljivi i da živimo zajedno kao dobri susjedi, da ujedinimo svoje snage za održavanje Međunarodnog mira i sigurnosti, (..) ODLUČILI SMO ZDRUŽITI SVOJE NAPORE ZA OSTVARENJE TIH CILJEVA.

Da je nacizam sa svojom kombinacijom okrutne diktature, fanatične rasne politike i visoko razvijene vojne industrije bio realna opasnost za demokratske države, zapravo za sve države, za slobodu, ljudska prava pa i živote i onih koji trenutačno nisu bili pod tim režimom, danas izgleda očigledno. Međutim, krajem tridesetih godina relativno je malo političara ukazivalo na tu opasnost; većina je bila fascinirana efikasnošću i rastućom moći nacističkog režima. Mnogi članovi komunističkih partija koji su bili najžešći kritičari nacizma ostali su zbunjeni i zašutjeli su sa svojim kritikama poslije sporazuma Hitler – Staljin.

U siječnju 1941., Franklin D. Roosevelt, na početku svog trećeg predsjedničkog mandata, održao je govor koji će, kad Amerika uđe u rat, pod imenom Govor o četiri slobode, biti proglašen za jedan od velikih govora američke povijesti. U vremenu kad ga je Roosevelt održao bio je žestoko napadan, posebno od izolacionista, kao svrstavanje i guranje Amerike u rat. Kad će, sedam godina kasnije, Eleanora Roosevelt, udovica Franklina Roosevelta, raditi na koncipiranju Opće deklaracije o ljudskim pravima, osnovne ideje „rimovati“ će se s idejama izrečenim u tom govoru. Na početku svog govora Roosevelt definira o koje četiri slobode se radi:

Nadamo se svijetu koji će biti temeljen na četiri suštinske ljudske slobode.

Prva je sloboda govora i izražavanja – svuda u svijetu.

Druga je sloboda vjeroispovjesti – svuda u svijetu.

Treća je sloboda od siromaštva, što konkretno znači osigurati pripadnicima svake nacije zdrav život u miru – svuda u svijetu.

Četvrta je sloboda od straha – što konkretno znači takvo razoružanje da ni jedna nacija neće biti u mogućnosti izvršiti agresiju ni na jednu susjednu državu – svuda u svijetu.

To nije vizija dalekog milenija. To je osnova za svijet koji može dostići naša generacija u naše vrijeme. Ta vrsta svijeta suprotnost je tako zvanom novom poredku tiranije kojeg diktatori nastoje nametnuti bombama.

Sličan optimizam koji izražava Roozevelt može se naći i u slavnim deklaracijama o ljudskim pravima s kraja 18. stoljeća, Deklaraciji nezavisnosti (1776., USA) i Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina (1789., Francuska). Obje su nastale u turbulentnim vremenima, bile su inspirirane nepravdama i obje su utjecale na sastavljače Opće deklaracije. I u njima neke formulacije zvuče kao načela koja je potrebno samo prihvatiti; pokazalo se da se radi o vizijama kojima bi društvo trebalo težiti, da je za ostvarenje nekih od tih načela bilo potrebno dvijesto godina i da nema garancije da se jednom dostignuti standardi, ako se za njih ne zalažemo, neće urušiti. Tako najpoznatija rečenica iz Deklaracije nezavisnosti, a moguće i u američkom engleskom, glasi:

Mi držimo ove istine same po sebi razumljivim, da su svi ljudi stvoreni jednaki, da su obdareni od svog Stvoritelja određenim neotuđivim Pravima, među kojima su Život, Sloboda i potraga za Srećom.

Ništa od rečenog ne samo da nije samo po sebi razumljivo nego nije ni istinito. Pa ipak je ta rečenica (vjeruje se da je formulacija od Thomasa Jeffersona) bila inspiracija bezbrojnim borcima za ljudska i građanska prava i piscima preambula mnogih ustava. To je zato što iako su ljudi stvoreni različiti mi želimoda su jednaki u pravima; mi nismo obdareni od Stvoritelja neotuđivim pravima ali mi želimo da ta prava postanu norme u društvu.

Prvi članak Deklaracijeo pravima čovjeka i građanina glasi:

„Ljudi se rađaju i žive slobodno i jednaki u pravima.“

Prvi članak Opće deklaracije o ljudskim pravima glasi:

„Sva ljudska bića rađaju se jednaka u dostojanstvu i pravima.“

Kad se sloboda i ravnopravnost žele istaknuti kao temeljna načela demokratskog društva koje ono treba svijesno čuvati i unaprijeđivati, nije čudo da te tvrdnje, a zapravo zahtjevi – koje principe društvo treba prihvatiti, zvuče slično.

Dok je Povelja UNa iz 1945. dala opća načela, Deklaracija je pisana s namjerom da ta opća načela formulira u konkretna prava, zahtjeve koja bi prava građani članica UNa trebali imati. Veliki i specifični problem s kojim su sastavljači Opće deklaracije bili suočeni je upravo to da je bila opća; za razliku od svojih prethodnica koje su bile pisane za jednu zemlju ova je trebala biti prihvaćena u zemljama sa sasvim različitim tradicijama, religijama, kulturama.

Krajem 1948. UN je imala 58 članica. Na glasanju u Generalnoj skupštini 48 zemalja podržalo je Opću deklaraciju, osam je bilo suzdržano, a predstavnici dvije zemlje nisu bili na glasanju. Saudijska Arabija je bila suzdržana zbog članka 18 koji kaže:„Svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i religije; to pravo uključuje slobodu da se promijeni vjera (..)“. Južna Afrika je bila suzdržana jer je njen sistem apertheida bio u sukobu s člancima 1 i 2 koji odbacuju diskriminaciju bilo koje vrste. SSSR i zemlje sovjetskog bloka bile su suzdržane zbog članka koji je garantirao pravo građanima da odu i da se vrate u svoju zemlju.

Jugoslavija je bila suzdržana zbog nedovoljno eksplicitne osude fašizma i nacizma. Istina je da se nacizam i fašizam nigdje izrijekom ne spominju; na njih se odnosi dio u preambuli koji kaže:

Budući da je zanemarivanje i prezir ljudskih prava rezultirao barbarskim djelima koja su ogorčila savjest čovječanstva, a dolazak svijeta u kojem će ljudska bića uživati slobodu govora, slobodu od straha i siromaštva proglašen je najvišom težnjom običnih ljudi (…) Generalna skupština proglašava Opću deklaraciju o ljudskim pravima zajedničkim standardom ostvarenim za sve ljude i narode (..)

Opća deklaracijanije postala obvezujući dokument za članice UNa, kulturne i svjetonazorske razlike (bile) su prevelike i za mnoge je još otvoreno pitanje da li postoje univerzalna ljudska prava i treba li tražiti njihovo poštovanje bez obzira na kulturu i tradiciju. Ali njena preambula i članci bili su inspiracija za brojne međunarodne dokumente obvezujuće za njihove potpisnike.

Danas, 70 godina od donošenja Opće deklaracije, ljudska stremljenja, težnje za boljim i pravednijim društvima u cijelom svijetu izrećene u njoj, ne zvuče ništa manje poletno nego u vremenu kad je Deklaracija donesena. Ono što zabrinjava jest činjenica da većina od njenih 30 članaka ne zvuči ništa manje aktuelno.

 

Zoran PUSIĆ

Komentari

HORIZONTI

80 GODINA OD OPERACIJE BARBAROSA: Uloga Jugoslovena u špijunskim igrama između Hitlera i Staljina

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavno objavljena knjiga njemačkog publiciste i novinara Mihaela Martensa o Ivu Andriću „U požaru svjetova“ otkriva malo poznate detalje o spektakularnom obavještajnom radu ambasade Kraljevine Jugoslavije u Berlinu uoči i nakon početka Drugog svjetskog rata

 

U 3 sata i 15 minuta  22. juna 1941, njemački radio vezisti su poslali kodni signal Dortmund za 3 miliona njemačkih vojnika nagomilanih uz granicu Sovjetskog Saveza u dužini od 2.900 km. Time je otpočeo Slučaj Barbarosa – kako se kodno zvala invazija na Sovjetski Savez. Dojučerašnji saveznici, koji su zajedno počeli Drugi svjetski rat napadom na Poljsku i raskomadali istočnu Evropu, od toga trena su smrtni protivnici. Sovjetski vođa Josif Visarionovič Staljin i njegova Crvena armija su zatečeni nespremni jer nisu očekivali rat prije nego Njemci dotuku Veliku Britaniju i time izbjegnu fatalni rat na dva fronta kao 1914. Crvena armija je bila daleko brojnija po ljudstvu i naoružanju od Njemačke i njenih saveznica. Međutim, njemačka avijacija je samo u prva tri dana rata zbrisala preko 3.900 sovjetskih borbenih aviona, od kojih je ogromna većina uništena na zemlji, uz gubitak od svega 78 svojih. Nakon šest dana rata, njemačke oklopne jedinice su već bile u Minsku, glavnom gradu Bjelorusije, pošto su munjevito razbile i uništile 5 sovjetskih armija.

Sva dotadašnja upozorenja Moskvi o predstojećem napadu Staljin je odbacivao kao provokacije Britanije i njenih saveznika kojima je, po njegovom ideološkom ubjeđenju, cilj bio da ga uvuku u rat za kapitalističke i imperijalističke ciljeve. Staljin je doprinio nespremnosti svog carstva za rat jer je u čistkama i montiranim suđenjima krajem 30-ih poubijao preko 30.000 visokih oficira zamijenivši ih partijski podobnim ali vojnički nesposobnim kadrom. Od pet maršala Sovjetskog Saveza samo su dva sačuvali glave na ramenima dok je samo jedan armijski general, od ukupno 16, preživio čistke. Od ukupno 57 komandanata korpusa, 50 su pogubljeni kao „narodni neprijatelji i kontrarevolucionari“ uz koje su likvidirana i 154 divizijska generala od ukupno 186.

Njemački vođa Adolf Hitler je 18. decembra 1940. godine izdao u najvećoj tajnosti Direktivu br. 21  kojom se naređuju pripreme i glavni pravci invazije. Međutim, nije se ni završila kalendarska 1940. godina a iz jugoslovenske ambasade u Berlinu je stigao u Beograd izvještaj da Njemačka priprema vojni pohod na Rusiju.

Ambasador u nacističkoj Njemačkoj je od aprila 1939. godine jugoslovenski pisac i kasniji nobelovac Ivo Andrić. Osoblje ambasade je malobrojno i čini ga svega 15 zaposlenih. Jedan od njih je i četrdesetdvogodišnji vojni ataše i pukovnik Vladimir Vauhnik koji je stigao u Berlin nekoliko mjeseci prije Iva Andrića. Vauhnik je bivši pitomac austro-ugarske vojne gimnazije u Mariboru. Tokom Prvog svjetskog rata je ranjen i povučen u pozadinu. Po osnivanju Jugoslavije završava generalštabnu školu u Beogradu i kasnije prestižnu višu vojnu školu u Francuskoj. Prije nego je poslat u diplomatsku službu u Njemačku, radi kao profesor na Vojnoj akademiji u Beogradu gdje predaje vojnu strategiju. Osim maternjeg slovenačkog govori još pet jezika, uključujući i njemački bez akcenta. Odmah po dolasku u Berlin Vauhnik je razvio živopisnu objavještajnu aktivnost koja će mu donijeti divljenje i samih Njemaca.

Krajem 1940. godine na prijemu kod Maršala Njemačkog Rajha i drugog čovjeka države Hermana Geringa uspio je od njega samog kroz ćaskanje dobiti podatak da će Njemačka do polovine proljeća 1941. godine imati 200 divizija na raspolaganju. S obzirom na to da je protiv Britanije dovoljno svega 40-ak divizija, Vauhnik je logički zaključio da je toliko povećanje Vermahta (njemačke armije) uvertira u rat protiv Rusije. Ubrzo njegove procjene potvrđuje slovački vojni ataše u Berlinu koji mu saopštava da im Njemci traže da „spreme dvije divizije za operacije na Istoku“.

Ubrzo će u Beograd početi da stižu vrlo precizni podaci o proizvodnji lovaca, bombardera, tenkova i druge moderne vojne opreme sa detaljnim tehničkim karakteristikama. Takođe Vauhnik šalje iscrpne izvještaje o njemačkim vojnim transportima prema granici sa Rusijom kao i operativne planove protiv Jugoslavije i Grčke. On poimenice navodi njemačke divizije sa matičnim brojevima koje su određene za glavni udar na Balkan i kasnije na Rusiju . Vauhnik je, nakon martovskog puča u Beogradu, 1. aprila 1941. godine, poslao kraljevskom generalštabu informaciju da slijedi njemački napad na Jugoslaviju 6. aprila.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

Teret hrvatskog pravosuđa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dokumentarni film novinara Branimir Zekića „Teret Mirka Graorca“, i slučaj o kojem je film, komentarišu se na mnogim portalima. Onima koji pamte suđenje Mirku Graorcu od prije 25, odnosno 20 godina, film je oživio sjećanja; za mnoge koji za slučaj čuju prvi put, film kao da opisuje hrvatsku verziju suđenja Drajfusu

 

Novinar Branimir Zekić napravio je vrlo upečatljiv dokumentarni film „Teret Mirka Graorca“. U četvrtak, 17. veljače, prikazan je na Aljazeeri, paralelno ga je prenosio i portal Novosti, može se vidjeti na youtube i na dalmatinskiportal.hr, a film i slučaj o kojem je film, komentira se na mnogim portalima. Onima koji pamte suđenje Mirku Graorcu od prije 25 odnosno 20 godina, film je oživio sjećanja; za mnoge koji za slučaj čuju prvi put, film kao da opisuje hrvatsku verziju suđenja Dreyfusu. Postoje neke manje bitne razlike – sudi se hrvatskom policajcu, a ne francuskom časniku; policajac je Srbin, a ne Židov; optužen je i osuđen za ratni zločin, a ne za veleizdaju; premlaćivali su ga na ispitivanju, a ne samo javno sramotili; odležao je u zatvoru deset, a ne pet godina… Ali uloge koje su u tim procesima imale tajna policija i javna politika su slične. Glavni svjedok protiv Graorca bio je tadašnji šef SIS-a u Splitu Vlado Ugrin. On je premlaćivao Graorca na ispitivanju, a kasnije, kad je odlučeno da se Graorca optuži za zločine počinjene 1992. u logoru Manjača, Ugrin je, između pet poredanih osoba, „prepoznao“ Graorca kao zapovjednika vanjske straže u Manjači.

Svjedoci optužbe protiv Dreyfusa bili su pripadnici francuske obavještajne službe.

Mediji su bombastičnim naslovima i apodiktičkim tvrdnjama stvarali javno mnijenje mjesecima prije suđenja, „Krvnik iz Manjače raskrinkan u Splitu“, „U Manjači zločinac, u Splitu dragi susjed“, Slobodna Dalmacija, svibanj 1995; „Veleizdaja: Hapšenje židovskog časnika A. Dreyfusa“, „Izdajnik priznao“, La Libre Parole, novembar 1894.

Vojni sud u Splitu naložio je 1995. da Graorac bude pritvoren i ispitan od vojnog suca istražitelja. Glavna rasprava održana je na Županijskom sudu u Splitu 1996. Mirko Graorac osuđen je na maksimalnu zatvorsku kaznu od 20 godina zatvora i protjerivanje iz Hrvatske. Sud je donio takvu presudu bez i jednog materijalnog dokaza koji bi teretio okrivljenika, a odbivši da sasluša i jednog svjedoka obrane i ne provjerivši ni jednu Graorčevu tvrdnju, od toga da ga je ispitivao i premlaćivao V. Ugrin koji ga je kasnije „prepoznao“, do toga da je Graorac vrijeme za koje ga se tereti njegovao bolesne roditelje u selu Bajinci, a poslije njihove smrti molio biskupa Komaricu da mu pomogne vratiti se u Hrvatsku.

Vojni sud u Parizu osudio je 1895. Dreyfusa na maksimalnu zatvorsku kaznu, doživotni zatvor, te na praktično protjerivanje iz Francuske, na Đavolji otok u Južnoj Americi. Jedini dokaz koji je tužilaštvo iznijelo protiv Dreyfusa bio je nepotpisani, rukom pisani list papira, oko kojeg su postojala suprotna mišljenja grafologa da li ga je pisao Dreyfus ili ne.

Vrhovni sud RH uvažio je žalbu Graorčevog odvjetnika Nenada Bobana, ukinuo presudu i vratio predmet Županijskom sudu u Splitu na ponovno suđenje. Ali ne iz razloga koje je isticala obrana. U svom rješenju iz veljače 1998, Vrhovni sud navodi da je Županijski sud „pogrešno utvrdio činjenično stanje.“ „Naime sud prvog stupnja nalazi utvrđenim da su u ‘Manjači’  bili i ratni zarobljenici pripadnici HV-a.“ Prema Vrhovnom sudu takvo tvrđenje „moglo bi imati dalekosežne posljedice“. To, međutim, odgovara iskazima nekih svjedoka koji o sebi govore kao o časnicima HV-a. Tako npr. V. Ugrin u glavnoj raspravi 4. ožujka 1996. kaže: „U trenutku zarobljavanja ja sam bio satnik HV-a (..) i danas sam djelatnik MORH-a.“ Vrhovni sud u svom rješenju dalje tvrdi: „Optuženik je u inkriminirano vrijeme bio na dužnosti zapovjednika vanjske straže rezervne milicije RS u ‘Manjači’ u čemu su bili suglasni gotovo svi saslušani svjedoci, čije navode optuženik niti ne pokušava osporiti.“ To je naprosto notorna neistina. U svim svojim izjavama, i u istrazi i na glavnoj raspravi, M. Graorac tvrdi da u ‘Manjači’ nikad nije bio, da nije ni znao za ‘Manjaču’ i da je u periodu za koji ga se tereti bio uz svog bolesnog oca zbog kojeg je i došao u svoje rodno selo Bajince. Dakle, u svom rješenju kojim se predmet vraća na ponovno suđenje, Vrhovni sud je ne samo „pogrešno utvrdio činjenično stanje“ nego je i prejudicirao krivnju optuženika.

Poslije niza novinskih članaka koji su jasno pokazali da su dokazi protiv Dreyfusa fabricirani, posebno poslije priznanja visokog časnika francuske vojske da je na sudu lagao i sam, poslije, falsificirao dokument koji dokazuje Dreyfusovu krivnju, Vrhovni sud RF ukida, 1899. presudu Dreyfusu ali ga tretira kao krivca i vraća predmet na vojni sud. Kao razlog prejudiciranja Dreyfusove krivnje Vrhovni sud navodi, između ostalog, da Dreyfus nije osporio svjedočenje časnika koji ga je privodio na prvo suđenje i koji je tvrdio da mu je tom prilikom Dreyfus priznao izdaju. To je bila neistina; Dreyfus je cijelo vrijeme tvrdio da nije kriv.

U novom procesu na Županijskom sudu u Splitu 2000. godine, Graorac je ponovo osuđen, ali sada na 15 godina zatvora i bez progona iz Hrvatske.

U novom procesu na Vojnom sudu u Rennsu 1899. godine, Dreyfus je ponovo osuđen, ali sada na 10 godina zatvora i bez progona iz Francuske. Da bi se smirila uzavrela situacija oko tog slučaja, Dreyfusu je ponuđena ‘predsjednička milost’, oslobađanje uz prešutno prihvaćanje krivnje. Dreyfus, teško narušenog zdravlja poslije zatvora na Đavoljem otoku, prihvaća pomilovanje. Ali novine su nastavile donositi sve više činjenica, a sve su ukazivale da je Dreyfus nevin osuđen u jednom procesu koji je bio kombinacija odricanja od sudske nezavisnosti na račun političke podobnosti i konstrukcije lažnih dokaza.

Poslije objavljivanja članaka koji su iznosili činjenice, a sve su ukazivale da je proces Graorcu vođen krajnje pristrano, Graorac je premješten na odsluženje kazne iz Lepoglave u zatvor kod Banja Luke; taj premještaj je bio moguć jer je Graorac rođen u BiH, a dva puta mu je odbijena molba za hrvatsko državljanstvo iako je ispunjavao sve uvjete. Poslije odsluženja dvije trećine kazne, 10 godina zatvora, Graorac je oslobođen i odlazi živjeti u svoje rodno selo. Dok je bio u zatvoru, njegova supruga, koja se cijelo vrijeme borila da dokaže njegovu nevinost, umrla je u Splitu, a djeca su se odselila u Englesku i Irsku. Ali članci s novim činjenicama i novim svjedočenjima, koji svi ukazuju da je Graorac nevin osuđen, nastavljaju izlaziti. Između ostalog i intervju s nekadašnjim Graovčevim odvjetnikom po službenoj dužnosti Nenadom Bobanom, gdje Boban iznosi da mu se njegov ratni drug, visoki časnik HV-a koji je na sudu svjedočio da je Graorca vidio u Manjači, povjerio prije 15 godina da Graorca prije suđenja nikad nije vidio ali je htio podržati tvrdnje Vlade Ugrina.

Tu sličnosti između ta dva slučaja, za sada, prestaju.

Francuske pravosudne institucije, pod pritiskom javnosti i, konačno, odlučne da riješe taj sve teži teret francuskog pravosuđa, ponovo istražuju slučaj i 1906, 12 godina poslije hapšenja, u potpunosti rehabilitiraju Dreyfusa.

Županijski sud u Splitu dva puta je, 2010. i 2020. godine, odbio reviziju procesa Graorcu i sada, 26 godina poslije početka tog procesa, o obnovi suđenja odlučuje se na Vrhovnom sudu. Interes javnosti koji je film „Teret Mirka Graorca“ pobudio, možda doprinese da se cijeli slučaj ponovo ne prepusti zaboravu u nekim prašnjavim sudskim fasciklima.

Pred Županijskim sudom u Splitu na pijedestalu stoji božica pravde s povezom preko očiju, s uzdignutom rukom i ispruženim prstom upozorenja. Ovisno o kutu pod kojim se gleda, taj ispruženi prst može izgledati kao srednji.

Zoran PUSIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

DA LI JE MOGUĆE, DRUGOVI, DA SMO SVI MI VOLOVI*

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomoć koju su susjedne države spremno pružile Hrvatskoj poslije potresa na području Petrinje i Siska, značila je za sigurnost u regiji više nego nabavka bilo kakvih borbenih aviona

 

Prizor prvi

Potres u Zagrebu. Ljudi se iseljavaju iz srušenih i teško oštećenih kuća. Bolnice na Šalati, velike zgrade građene 1928. i 1930, iseljene kao neupotrebljive, glavna zgrada Klinike za dječje bolesti u Klaićevoj, građena 1909, iseljena zbog oštećenja, teško stradala bolnica u Petrovoj, izgrađena 1920, iseljena, bolnica na Jordanovcu, … Šteta samo na zdravstvenim ustanovama u Zagrebu procijenjena na miljardu kuna.

U Hrvatskoj uvedena stroga ograničenja zbog epidemije COVID-19.

Potpredsjednik Vlade i ministar obrane Damir Krstičević: „Odgađa se nabava borbenih aviona zbog krize uzrokovane koronom. O tome će se razgovarati nakon što prođe pandemija, kad gospodarska situacija bude bolja“.

 ***

Prizor drugi

Ljetno opuštanje, poslije izjava o pobjedi nad COVID-19, završilo je i broj bolesnika zaraženih sa SARS-CoV-2 eksponencijalno raste.

Liječnici, sestre, bolničari, .. javno protestiraju pred KB Dubrava jer su uvjeti takvi da ni novopridošlim bolesnicima od COVID-19, ni svojim redovnim pacijentima nisu u stanju pružiti adekvatnu pomoć.

Šest liječničkih organizacija šalje pismo Vladi u kojem upozoravaju da je zdravstveni sustav u Hrvatskoj pred slomom i traže uvođenje strogih epidemioloških mjera.

Zagrebačka ,,Arena“, izgrađena 2008. za utakmice i koncerte, uređuje se za prihvat bolesnika od COVID-19.

Preko puta „Arene“ stoje betonske konstrukcije nečega što se trebalo zvati „Sveučilišna bolnica“ i čija je izgradnja počela 1985. Građena je kao najveći klinički centar u Hrvatskoj, otporna na potrese od 9 Richtera, a za njenu izgradnju građani Zagreba odvajali su 1,5% od svojih plaća i mirovina tokom deset godina, od 1982. do 1992. Izgradnja je, 1992, kad se od daljnje izgradnje odustalo, bila dovršena 45 posto.  Danas se taj „betonski spavač“, zarastao u šibljike s desne obale Save, zove „Sveučilišna bolnica u izgradnji u likvidaciji“.

Međuresorno povjerenstvo za nabavu borbenih aviona zaprimilo je četiri ponude za kupnju 12 aviona po cijeni od miljarde do miljarde i pol eura.

Prizor treći

Katastrofalan potres u Petrinji i Sisku. Očajni ljudi stoje ispred svojih srušenih kuća. Plućna bolnica u Petrinji teško oštećena i evakuirana. Od bolnice u Sisku, koja je, kad je izgrađena 1896, bila najmodernija bolnica u Hrvatskoj, ostao je upotrebljiv samo jedan odjel.

Međuresorno povjerenstvo za nabavu borbenih aviona izabralo jednu od četiri ponude i svoj izbor poslalo Vladi. Računa se da je cijena nabave eskadrile od 12 lovačkih aviona tek trećina troška njihovog održavanja.

***

Smisao i jedna od glavnih dužnost države i državnih institucija je da brinu o sigurnosti građana. Barem u teoriji.

A hrvatski građani jesu ugroženi!

Od epidemije, od prirodnih nepogoda, potresa, poplava, … Ugroženi su jer se zdravstveni sustav raspada, bolnice se zatvaraju, nove se ne grade, dostupna zdravstvena skrb je sve slabija, a liste čekanja sve duže. Sve više ljudi ugroženo je siromaštvom, a o ugroženosti ljudi koji su ostali bez svojih domova i radnih mjesta da se ne govori.

Odgovorna Vlada odgodila bi izdavanje ogromnih sredstava za naoružanje, tako nužno potrebnih na drugim mjestima, zdravstvu, obnovi od potresa, za neka buduća vremena. Kada se privreda oporavi, kad se štete od 2020. godine saniraju, kad se, racionalnom politikom Vlade, smanje prijetnje koje hrvatske građane ugrožavaju danas. Srećom, među te prijetnje ne spada prijetnja vanjskom vojnom agresijiom. Hrvatska je članica EU i NATO-a, okružena je državama koje su ili članice EU (i NATO-a) ili su u pregovorima da to postanu.

Borbeni avioni neće ni na koji način povećati ozbiljno ugroženu sigurnost građana, a obnova i izgradnja bolnica, porušenih kuća, radnih mjesta, … hoće.

Osim toga, moderni lovci su specijalizirano, uglavnom ofenzivno, oružje. Oni mogu preletjeti s kraja na kraj Hrvatske za nekoliko minuta ali, za razliku od helikoptera, ne mogu se upotrebiti za ništa drugo van njihove uske vojne namjene. U doglednoj budućnosti Hrvatskoj ne prijeti vanjska agresija, ali je prilično izgledno da će u doglednoj budućnosti i danas najmoderniji lovci biti zastarjeli i zamijenjeni višestruko jeftinijim dronovima.

Pomoć koju su susjedne države spremno pružile poslije potresa na području Petrinje i Siska, značila je za sigurnost u regiji više nego nabava bilo kakvih aviona. Slike konvoja kamiona s građevinskim strojevima koji je odmah krenuo iz Rogaške Slatine prema Petrinji i Sisku, propratna odluka predsjednika Srbije da za štete od potresa u Hrvatskoj Srbija donira milijun eura, građani Beograda koji su došli pred hrvatsko veleposlanstvo izraziti solidarnost s postradalima u Hrvatskoj, kontejneri koji stižu iz BiH, masovno skupljanje pomoći u Crnoj Gori, … A pomoć koja stiže iz EU rječitije govori o njenoj važnosti i snažno doprinosi osjećaju zajedništva i pripadnosti.

Pokazalo se da naoružavanje može djelovati i u suprotnom smjeru nego što tvrde političari koji ga zagovaraju. Prema smanjenju, a ne povećanju sigurnosti građana. Primjera je bezbroj. Od čuvene Goeringove poruke njemačkim građanima u doba kad se nacistička Njemačka naoružavala: „Morate izabrati putar ili topove. S topovima ćete biti moćni, od putra samo debeli“. Koliko bi samo sigurnost njemačkih građana bila veća da su izabrali putar. Do trajnog problema američkih građana, koji su nesigurniji što više oružja kupuju za vlastitu sigurnost.

Ali politike koje, ustrajno i dugotrajno, „kod kuće“ ulažu u zdravstvo, u obrazovanje, u institucije koje brinu za one kojima je pomoć potrebna, a „prema van“ razvijaju dobre odnose sa susjedima, gotovo uvijek vode većoj sigurnosti i svoje zemlje i njenih građana.

Zoran PUSIĆ
*Naslov komedije Jovana Kesara s početka 1970-ih.

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo