Povežite se sa nama

HORIZONTI

POGLEDI: Sedmadeset godina opšte deklaracije o ljudskim pravima                                         

Objavljeno prije

na

Većina od trideset članova Deklaracije ne zvuči danan ništa manje aktuelno, nego prije sedamdeset godina

 

Opću deklaraciju o ljudskim pravimausvojila je Generalna skupština Ujedinjenih nacija 10. prosinca 1948. Svečano proglašenje bilo je u Parizu, u velikoj dvorani palače de Chaillot na Trocaderou, s kojega se, kroz park Trocadero, spuštaju stepenice prema Eiffelovom tornju. Samo četiri i pol godine ranije s Eiffelovog tornja visjela jenacistička zastva s kukastim križem, a vlakovi su širom Europe vozili u stočnim vagonima stotine tisuća ljudi u koncentracione logore, od Auschwitza do Jasenovca.

Sječanja na strahote Drugog svjetskog rata bila su još sasvim svježa. Strašna svjedočanstva o sustavnom istrebljenju Židova i Roma, o djelomično ostvarenom planu da se milijuni ljudi manje vrijednih rasa umore glađu, teror i strah pod nacističkim i od njega instaliranim režimima, strahote koncentracijskih logora koje su izašle na vidjelo tek po završetku rata, bile su neupitne činjenice o kojima je ogroman broj ljudi imao lična iskustva. Nije trebalo posebno dokazivati da su politika i sustav vrijednosti diktatorskih fašističkih režima, njihov radikalni nacionalizam i veličanje svemoći države na račun individualnih sloboda, odbacivanje i prezir prema ravnopravnosti a pretvaranje rasizma u pravne norme kroz rasne zakone, da je sve to vodilo do stradanja koje su ljudi iskusili i masovnih zločina koje su ti režimi počinili.

Osnivanje UNa 1945. godine i, kasnije, Europske zajednice početkom 1950-tih, bili su pokušaji da se kroz specijalizirane institucije na svjetskom nivou ljudska društva u budućnosti zaštite od režima poput onih fašističkih, „da nam se to više nikad ne dogodi“. Povelja UNa, koju je 26. lipnja 1945. u San Francisku potpisalopedeset zemalja, govori u svojoj prvoj rečenici upravo o tome:

MI, NARODI UJEDINJENIH NARODA, ODLUČNI da spasimo buduće naraštaje od užasa rata, koji je dva puta tijekom našega života nanio čovječanstvu neizrecive patnje, da ponovno potvrdimo vjeru u temeljna prava čovjeka, u dostojanstvo i vrijednost čovjeka, kao i u ravnopravnost velikih i malih naroda, (..) da budemo snošljivi i da živimo zajedno kao dobri susjedi, da ujedinimo svoje snage za održavanje Međunarodnog mira i sigurnosti, (..) ODLUČILI SMO ZDRUŽITI SVOJE NAPORE ZA OSTVARENJE TIH CILJEVA.

Da je nacizam sa svojom kombinacijom okrutne diktature, fanatične rasne politike i visoko razvijene vojne industrije bio realna opasnost za demokratske države, zapravo za sve države, za slobodu, ljudska prava pa i živote i onih koji trenutačno nisu bili pod tim režimom, danas izgleda očigledno. Međutim, krajem tridesetih godina relativno je malo političara ukazivalo na tu opasnost; većina je bila fascinirana efikasnošću i rastućom moći nacističkog režima. Mnogi članovi komunističkih partija koji su bili najžešći kritičari nacizma ostali su zbunjeni i zašutjeli su sa svojim kritikama poslije sporazuma Hitler – Staljin.

U siječnju 1941., Franklin D. Roosevelt, na početku svog trećeg predsjedničkog mandata, održao je govor koji će, kad Amerika uđe u rat, pod imenom Govor o četiri slobode, biti proglašen za jedan od velikih govora američke povijesti. U vremenu kad ga je Roosevelt održao bio je žestoko napadan, posebno od izolacionista, kao svrstavanje i guranje Amerike u rat. Kad će, sedam godina kasnije, Eleanora Roosevelt, udovica Franklina Roosevelta, raditi na koncipiranju Opće deklaracije o ljudskim pravima, osnovne ideje „rimovati“ će se s idejama izrečenim u tom govoru. Na početku svog govora Roosevelt definira o koje četiri slobode se radi:

Nadamo se svijetu koji će biti temeljen na četiri suštinske ljudske slobode.

Prva je sloboda govora i izražavanja – svuda u svijetu.

Druga je sloboda vjeroispovjesti – svuda u svijetu.

Treća je sloboda od siromaštva, što konkretno znači osigurati pripadnicima svake nacije zdrav život u miru – svuda u svijetu.

Četvrta je sloboda od straha – što konkretno znači takvo razoružanje da ni jedna nacija neće biti u mogućnosti izvršiti agresiju ni na jednu susjednu državu – svuda u svijetu.

To nije vizija dalekog milenija. To je osnova za svijet koji može dostići naša generacija u naše vrijeme. Ta vrsta svijeta suprotnost je tako zvanom novom poredku tiranije kojeg diktatori nastoje nametnuti bombama.

Sličan optimizam koji izražava Roozevelt može se naći i u slavnim deklaracijama o ljudskim pravima s kraja 18. stoljeća, Deklaraciji nezavisnosti (1776., USA) i Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina (1789., Francuska). Obje su nastale u turbulentnim vremenima, bile su inspirirane nepravdama i obje su utjecale na sastavljače Opće deklaracije. I u njima neke formulacije zvuče kao načela koja je potrebno samo prihvatiti; pokazalo se da se radi o vizijama kojima bi društvo trebalo težiti, da je za ostvarenje nekih od tih načela bilo potrebno dvijesto godina i da nema garancije da se jednom dostignuti standardi, ako se za njih ne zalažemo, neće urušiti. Tako najpoznatija rečenica iz Deklaracije nezavisnosti, a moguće i u američkom engleskom, glasi:

Mi držimo ove istine same po sebi razumljivim, da su svi ljudi stvoreni jednaki, da su obdareni od svog Stvoritelja određenim neotuđivim Pravima, među kojima su Život, Sloboda i potraga za Srećom.

Ništa od rečenog ne samo da nije samo po sebi razumljivo nego nije ni istinito. Pa ipak je ta rečenica (vjeruje se da je formulacija od Thomasa Jeffersona) bila inspiracija bezbrojnim borcima za ljudska i građanska prava i piscima preambula mnogih ustava. To je zato što iako su ljudi stvoreni različiti mi želimoda su jednaki u pravima; mi nismo obdareni od Stvoritelja neotuđivim pravima ali mi želimo da ta prava postanu norme u društvu.

Prvi članak Deklaracijeo pravima čovjeka i građanina glasi:

„Ljudi se rađaju i žive slobodno i jednaki u pravima.“

Prvi članak Opće deklaracije o ljudskim pravima glasi:

„Sva ljudska bića rađaju se jednaka u dostojanstvu i pravima.“

Kad se sloboda i ravnopravnost žele istaknuti kao temeljna načela demokratskog društva koje ono treba svijesno čuvati i unaprijeđivati, nije čudo da te tvrdnje, a zapravo zahtjevi – koje principe društvo treba prihvatiti, zvuče slično.

Dok je Povelja UNa iz 1945. dala opća načela, Deklaracija je pisana s namjerom da ta opća načela formulira u konkretna prava, zahtjeve koja bi prava građani članica UNa trebali imati. Veliki i specifični problem s kojim su sastavljači Opće deklaracije bili suočeni je upravo to da je bila opća; za razliku od svojih prethodnica koje su bile pisane za jednu zemlju ova je trebala biti prihvaćena u zemljama sa sasvim različitim tradicijama, religijama, kulturama.

Krajem 1948. UN je imala 58 članica. Na glasanju u Generalnoj skupštini 48 zemalja podržalo je Opću deklaraciju, osam je bilo suzdržano, a predstavnici dvije zemlje nisu bili na glasanju. Saudijska Arabija je bila suzdržana zbog članka 18 koji kaže:„Svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i religije; to pravo uključuje slobodu da se promijeni vjera (..)“. Južna Afrika je bila suzdržana jer je njen sistem apertheida bio u sukobu s člancima 1 i 2 koji odbacuju diskriminaciju bilo koje vrste. SSSR i zemlje sovjetskog bloka bile su suzdržane zbog članka koji je garantirao pravo građanima da odu i da se vrate u svoju zemlju.

Jugoslavija je bila suzdržana zbog nedovoljno eksplicitne osude fašizma i nacizma. Istina je da se nacizam i fašizam nigdje izrijekom ne spominju; na njih se odnosi dio u preambuli koji kaže:

Budući da je zanemarivanje i prezir ljudskih prava rezultirao barbarskim djelima koja su ogorčila savjest čovječanstva, a dolazak svijeta u kojem će ljudska bića uživati slobodu govora, slobodu od straha i siromaštva proglašen je najvišom težnjom običnih ljudi (…) Generalna skupština proglašava Opću deklaraciju o ljudskim pravima zajedničkim standardom ostvarenim za sve ljude i narode (..)

Opća deklaracijanije postala obvezujući dokument za članice UNa, kulturne i svjetonazorske razlike (bile) su prevelike i za mnoge je još otvoreno pitanje da li postoje univerzalna ljudska prava i treba li tražiti njihovo poštovanje bez obzira na kulturu i tradiciju. Ali njena preambula i članci bili su inspiracija za brojne međunarodne dokumente obvezujuće za njihove potpisnike.

Danas, 70 godina od donošenja Opće deklaracije, ljudska stremljenja, težnje za boljim i pravednijim društvima u cijelom svijetu izrećene u njoj, ne zvuče ništa manje poletno nego u vremenu kad je Deklaracija donesena. Ono što zabrinjava jest činjenica da većina od njenih 30 članaka ne zvuči ništa manje aktuelno.

 

Zoran PUSIĆ

Komentari

HORIZONTI

ANALIZA I PRIMJERI RUSKE PROPAGANDE NA BALKANU: Vučićevi mediji na stazama Kominterne i Putina

Objavljeno prije

na

Objavio:

Analiza uticaja ruskih medija koju je izradio ugledni njemački novinar i dobar poznavalac balkanskih prilika Tomas Braj baca svjetlo iz šireg ugla na uticaj i propagandu Rusije na Balkanu. Glavni i najaktivniji promoteri Kremlja su upravo osobe iz najbližeg okruženja Aleksandra Vučića i mediji koji su pod njihovom kontrolom, uprkos slatkorječivoj retorici prilikom posjeta zapadnih državnika i novinara

 

Nedavno je Gerald Knaus iz Evropske stabilizacione inicijative (ESI)  ukazao da EU pravi stalne greške jer “nije važno šta srbijanski političari pričaju (strancima) na engleskom, već kako razgovaraju sa svojim narodom, koje kampanje vode mediji koje oni kontrolišu i, iznad svega, kako oni sami rade i djeluju”. Studija slučaja Ruskih medija na Balkanu koje je objavila Fondacija za slobodu Fridrih Nauman pokazuje da je srpsko evropejstvo i vojna neutralnost jednaka evroatlantskim vrijednostima za koje se tobože zalagao i režim Vučićevog prijatelja i saveznika Mila Đukanovića.

Analiza uticaja ruskih medija koju je izradio ugledni njemački novinar i dobar poznavalac balkanskih prilika Tomas Braj baca svjetlo iz šireg ugla na uticaj i propagandu Rusije na Balkanu. Glavni i najaktivniji promoteri Kremlja su upravo osobe iz najbližeg okruženja Aleksandra Vučića i mediji koji su pod njihovom kontrolom uprkos slatkorječivoj retorici prilikom posjeta zapadnih državnika i novinara.

Srpskom medijskom scenom kao “sveodlučujući spiritus rector” vlada predsjednik Vučić, ističe Braj u analizi.

Na sve četiri privatne nacionalne televizije (Prva, Pink, Happy, B92) i državnom RTS-u Vučić može da se pojavi u aktuelnom programu po sopstvenom nahođenju i „prosvetli” publiku dugim monolozima na sve moguće teme. Oko dvije trećine svih građana Srbije se i dalje informiše uglavnom preko TV kanala. 

Pomenute TV stanice su prošle godine dobile nove dozvole od državnog regulatora za elektronske medije REM, iako je dokazano da nasilјem, manipulacijama i šundom flagrantno krše propise u pogledu emitovanog sadržaja. Vlasnici privatnih kanala su obično oligarsi koji su bliski Vučiću ili njegovoj Srpskoj naprednoj stranci (SNS). Kontroverzni vlasnik Pinka Željko Mitrović je već bio u službi Slobodana Miloševića. Mitroviću se sada čak i odlažu/opraštaju značajni poreski dugovi. Sud je njegovom sinu izrekao kaznu od samo godinu dana kućnog pritvora, nakon što je u jurnjavi autom usmrtio djevojku u Beogradu.

Ipak, „glavni eksponenti” rusofilske i antizapadne scene su Dragan VučićevićMilorad Vučelić i Slobodan Reljić.

Vučićević je vlasnik i glavni i odgovorni urednik visokotoksičnog tabloida Informer i, po riječima samog Vučića, njegov omilјeni novinar. Često nastupa na režimskim televizijama kao neformalni apologeta i glasnogovornik Vučića. Informer vodi redovne kampanje protiv srbijanskih susjeda često ih nazivajući fašistima, veliča osuđene ratne zločince, demonizira vodeće opozicione političare nakaznim i odbojnim fotografijama, nazivajući ih domaćim izdajnicima i saradnicima stranih sila.

U spolјnopolitičkom izvještavanju, veličanje Rusije i Putina je na vrhu Vučićevićeve agende. Zapad se optužuje da želi da uništi politički sistem u Srbiji kojim dominira Vučić, pa čak i da izvrši atentat na njega.

Milorad Vučelić je 90-tih bio jedan od glavnih stubova Slobodana Miloševića u potpirivanju nacionalističke mržnje i ratne propagande kao direktor državne televizije RTS. I sam Vučić je bio Miloševićev ministar informisanja i propagandista. Vučelić je 2008. god. osnovao ekstremni nacionalistički nedjelјnik Pečat. Država ga je, kao vlasnika visokotiražnog dnevnog lista Večernje novosti, 2017. god. postavila  za izdavača i glavnog urednika.

Uvodnik u Novostima je primjer Vučelićeve uređivačke politike ističe Braj.  U njemu autor tvrdi da se Rusija u Ukrajini samo brani od „zapadne agresije“ i da sadašnji „rat nije pripremila samo Ukrajina, već upravo Nemačka“. Da stvar bude crnja, Vučelić je dobitnik ordena Svetog Save drugog reda koji mu je oktobra 2021. lično uručio srbijanski patrijarh Porfirije “za višegodišnju uspešnu saradnju, novinarski profesionalizam i afirmaciju hrišćanskih vrednosti i vrlina”.

Slobodan Reljić je bio glavni urednik NIN-a do 2009. godine. Sada je jedan od najistaknutijih sagovornika ruskih državnih medija u Srbiji. “Za nas Srbe jedini način da ostaneš normalan jest Rusija, a srećan je splet okolnosti da se Rusija diže” objašnjava Reljić. Nјegovi intervjui formulišu uvijek iste poruke: došao je kraj demokratskom, kapitalističkom i liberalnom modelu Zapada, preovladaće nove velike sile Rusija i Kina, čiji su društveno-politički sistemi dramatično superiorniji od onih u EU i SAD. Poenta je da treba “na vreme stați na stranu Moskve i Pekinga”.

Izvještaji ruskih i proruskih medija se, po pravilu, masovno preuzimaju direktno bez dalјeg uređivanja.

Sputnjik Srbija  je osnovan u Beogradu februara 2015. godine. Pored portala i prisustva na društvenim mrežama, Radio Sputnjik Srbija emitira se putem interneta i preko Radio Novosti kao i beogradskog Studija BLjubinka Milinčić je glavni i odgovorni urednik i bivša moskovska dopisnica NIN-a, Politike i RTS-a. Sama kaže da je vatrena obožavateljka  Vladimira Putina. Redovno objavlјuje i na raznim nacionalističkim i rusofilskim portalima i intervjuiše druge istaknute propagandiste. Milinčić objašnjava da je to što se njeni prilozi citiraju 200-300 puta dnevno u srbijanskim medijima pod državnom kontrolom posljedica toga što „nikada ne falsifikujemo, ne lažemo i ne stajemo ni na čiju stranu” i da “nikad nisu uhvaćeni u laži“. Kada je Sputnjik Srbija u februaru 2020. proslavio petogodišnjicu postojanja, predsednik Vučić i vanjski ministar Ivica Dačić bili su počasni gosti. Milinčić je tada pohvalila elitu koja je omogućila Sputnjiku da u svakom trenutku kontaktira državni vrh.

Pojačanje je stiglo u novembru 2022. kada je u Beogradu pokrenut novi onlajn servis RT Balkan. Glavni urednik je Jelena Milinčić, ćerka glavne urednice Sputnjika. Srpski mediji su objavili da je Jelena lično upoznala Putina i da je prije nekoliko godina podnijela zahtjev za rusko državlјanstvo.

Ruski napad na Ukrajinu se u Srbiji karakteriše kao neophodan porođajni bol za “novi multipolarni svetski poredak”. Jedan od najistaknutijih srpskih analitičara Slobodan Antonić obznanjuje da “Rusija mora da pobedi jer su u nju, širom sveta, uprte oči miliona običnih, radnih ljudi, što se preznojavaju pod stegom američke imperije” od koje može samo da ih spasi „rusko carstvo“, koje je u budućnosti „Nojeva barka čovečanstva“.

Početak agresije na Ukrajinu Vučićevi mediji su propratili slavodobitno.  Alo je objavio da je “Putin za jedan dan stigao do Kijeva” dok su Vučelićeve Novosti pisale “Ruski udar odgovor na pretnje NATO“. Informer omiljenog Vučićevog novinara Vučićevića je prvo naslovno objavio da “Amerikanci i Britanci po svaku cenu hoće rat” pa je “Ukrajina napala Rusiju”.

Kasniji masakri civilnog stanovništa od strane agresora pripisani su Ukrajinicima “koji ubijaju svoje civile da bi lažno optužili Rusiju”. EU sa druge strane, “vodi prljavi rat protiv Srbije” (Informer) jer “EU hoće da uništi Srbiju”. Vučelić objavljuje da se vodi i paralelni rat protiv Srbije jer je „Berlin otvorio karte: Kurtijev teror uz odobrenje Nemačke“ koja “baštini Hitlera” i „ruši predsednika” – “NATO preko megafona udara na Vučića“.

Srpski Telegraf je ove godine otkrio „najmračniju tajnu“ da je „NATO hteo da otruje 700 hiljada Beograđana“ dok su još u julu prošle godine obznanili priznanje Amerike i Britanije da je “Putin (već) dobio rat”. Vučelićev Pečat je prošle jeseni proslavio Putina kao tvorca novog svjetskog poretka dok se kritika ruskog imperatora karakteriše kao “bolest rusofobije”. U propagandi ne zaostaje ni Politika koja obznanjuje da „Kina i Rusija brane međunarodni poredak” dok mrski Zapad u Srbiji želi „puč“ tj. da “ruši vlast po ukrajinskom modelu“.

Nekad ugledni B92 poručuje „Evropo, čeka te žalostan ishod“ i od Sputnjika preuzima tekst sa naslovom „Bliži se totalni kolaps: Putin spremio konačan udarac za Evropu“. Politika i Alo su preuzele da se „Polјska otvoreno sprema za veliki rat sa Rusijom“ jer je po B92 „Ukrajinska vojska sahranjena“. Vučelićev Pečat poručuje da je  „Zelenski krvavi cirkusant, u doslovnom smislu komičar iz banalnih sitkoma i rijalitija“ iako su upravo rijalitiji jedna od glavnih odlika Vučićevog režima.

Negativan stav stanovništva prema EU, uprkos njenom ogromnom značaju za Srbiju, takođe je posljedica medijskog izvještavanja, kaže Braj. „EU i pristupanje Srbije nije tema u centralnim informativnim emisijama u Srbiji“, kaže se u istraživanju nezavisne nevladine organizacije BIRODI za 2021. godinu. EU i moguće pristupanje Srbije zauzimaju tek 13. mjesto na rang-listi tema. Sa druge strane, EU je daleko najvažniji partner Srbije koja je u protekle dvije decenije iz Brisela dobila preko tri milijarde evra bespovratne pomoći dok je 67 odsto svih stranih investicija dolazi iz Zapadne Evrope.  Iz Brisela godišnje stigne oko 300 miliona evra u vidu donacija.

Na kraju, Braj sumira da “Putinov sistem klijentelizma, zasnovan na njemu bliskim oligarsima, tajnoj službi, političkoj instrumentalizaciji i politizaciji državnih i državi bliskih preduzeća, kontroli pravosuđa i maltretiranju medija, je plagiran i usavršen u Srbiji (i u susednim zemlјama)”. Za utjehu ostaju priče o navodnoj neutralnosti i evropskoj budućnosti.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

NACIONALISTIČKA POMAMA NAKON UPADA NA SJEVER KOSOVA: Vučićeva (de)eskalacija i prijetnja novim egzodusom Srba

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prije četiri dana predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je otišao toliko daleko pa je rekao da će Srbi napustiti sjever Kosova “ukoliko međunarodna zajednica bude dozvolila nastavak terora Albina Kurtija”. Prijetnja neodoljivo podsjeća na nedavni egzodus etničkih Jermena iz njihove enklave Nagorno – Karabah unutar međunarodno priznatih granica Azerbejdžana

 

Nakon početnog nesnalaženja nakon paramilitarnog upada na sjever Kosova, srbijanske vlasti su se odlučile za narativ koji će propagirati na svojim medijima. Prije četiri dana predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je otišao toliko daleko, pa je rekao da će Srbi napustiti sjever Kosova “ukoliko međunarodna zajednica bude dozvolila nastavak terora Albina Kurtija”. Prijetnja neodoljivo podsjeća na nedavni egzodus  Jermena iz enklave Nagorno – Karabah unutar međunarodno priznatih granica Azerbejdžana.

Ne pominjući  Jermene i Karabah, jer je Srbija u prijateljskim odnosima sa autokratskom vlašću u Bakuu, Vučić je izjavio da kada je u pitanju egzodus Srba “nismo daleko od toga” jer “Kurtijev teror prevazilazi sve što normalan čovek može da pomisli”. Naveo je da kosovske vlasti “upadaju u bolnice, vrtiće, 122 dana nema nikakvog ulaska srpske robe na Kosovo i Metohiju, nema kiseonika u bolnicama” te da je “znao da će se Srbi na severu Kosmeta pobuniti i da je stalno to govorio” pa da se to trebalo i očekivati. Jedino što, po priči, Vučić nije očekivao je bio upad dobro opremljenih i naoružanih paramilitaraca predvođenih Milanom Radoičićem –  regionalnim Pablo Eskobarom kako ga je opisao šef kosovskog MUP-a Dželal Svečlja.

Radoičić je preuzeo  svu odgovornost na sebe, skidajući  presiju sa Vučića. On je u izjavi koju je pročitao njegov advokat Goran Petronijević ponovio režimsku priču o “Kurtijevom teroru” te da je razlog njegovog terorističko – diverzantskog upada bio “da ohrabrimo srpski narod u pružanju otpora teroru Kurtijevog režima i zaštiti srpskog stanovništva”. Jednostavno, Radoičić i njegovi su “bili primorani da zaustave progon srpskog naroda i zaštite porodice” jer “srpski narod više neće trpeti teror”.

Radoičić je hapšen pa pušten nakon manje od 24 sata uz zabranu napuštanja Srbije i odlaska na Kosovo. Tereti se za nedozvoljeno držanje, nošenje i promet vatrenog oružja i eksploziva i teška djela protiv opšte bezbjednosti.

Da zabava bude veća, Više javno tužilaštvo u Beogradu je saopštilo da je oružje korišćeno u napadu na kosovsku policiju u Banjskoj stiglo iz Tuzle. Iz Tužilaštva BiH su izjavili da nisu primili nikakav akt ni informacije od policijskih agencija o tom slučaju. Isto tvrdi i Direkcija za koordinaciju policijskih tijela BiH.

Berko Zečević, sarajevski profesor za odbrambene tehnologije i sudski vještak za balistiku je u razgovoru za Radio Slobodna Evropa (RSE) rekao da je pažljivo analizirao objavljene fotografije zaplijenjenog oružja. Iz oznaka na oružju jasno je da je ono proizvedeno u fabrikama u Srbiji na osnovu identifikacionih oznaka na oružju i municiji. “Zadnji legalni vlasnik automatskog bacača granata, koji je zaplijenjen, je Vojska Srbije. To isto možemo reći za ručne raketne bacače 64mm, takozvane Zolje. One su remontirane u Srbiji 2017. godine i uskladištene kod Vojske Srbije”. Navode srpskog tužilaštva o oružju nabavljenom u BiH Zečević ocjenjuje kao “tipični metod sive propagande ili hibridni rat” i “besmislenom izjavom” sa ciljem preusmjeravanja fokusa na BiH.

Beogradski advokat Čedomir Stojković u objavi na društvenoj mreži X (twitter donedavno) tvrdi da je Milan Radojičić dio Bezbednosno informativne agencije Srbije (BIA) i da “nikakve šanse nema da Radoičić uradi bilo šta bez znanja i dozvole” predsjednika Srbije. Pogotovo nema šanse da “24 terenska vozila koja voze jasno Srbi, koji su došli jasno iz Srbije, budu puna (jasno srpskog) naoružanja i takva budu na Kosovu bez znanja i dozvole” vladara.

Radoičić, do nedavno potpredsjednik Srpske liste na Kosovu i njegov partner Zvonko Veselinović su na crnoj listi američkog Ministarstva finansija  zbog međunarodnog organizovanog kriminala, šverca narkotika i oružja uz korištenje političkog uticaja. Obojica su  u Srbiji bili pod brojnim istragama i u pritvorima. Veselinović je jednom  uhvaćen sa preko 3kg heroina. Nakon dolaska Srpske napredne stranke (SNS) na vlast  postaju “lideri srpskog naroda na Kosmetu” i  “uspešni biznismeni” u Srbiji koji od vlasti dobijaju unosne poslove.

Čedomir Stojković navodi da Radoičić ima preko 60 miliona eura vrijednih poslova u javnim nabavkama od vlasti u Srbiji. Narko bande Veselinovića i drugih kriminalaca organizuju kupovinu glasova za SNS, zastrašivanje i prebijanje opozicionara i nevladinih aktivista po kazivanjima sagovornika serijala Junaci doba zlog na televiziji N1. Veselinović se u epizodi objavljenoj u decembru 2022. o Milošu Vučeviću, sadašnjem ministru odbrane i ranijem gradonačelniku Novog Sada (2012-2022), često pominje u kontekstu dobijanja unosnih tendera i organizovanju prljavih poslova za režim. Vučević je naučio državni posao dok je vladao Novim Sadom po identičnom modelu pohare Budve i njenih resursa za vrijeme Svetozara Marovića koji sada uživa zaštitu srpskih vlasti. Vučević se slovi za budućeg premijera Srbije i glavnog batlera vladarske porodice.

Poznavaoci prilika smatraju nevjerovatnim da bi organizacija Radoičićeve vojske i pogotovo treninzi na glavnom poligonu srbijanske vojske na Pasuljanskim livadama (po snimcima koje je kosovska policija zaplijenila) mogla proći neopaženo i bez dozvole Vučevića i njegovih gazda.

Za sada je nerazjašnjeno  šta je bio krajnji cilj upada jer je dopremljeno opreme, uniformi i naoružanja za nekoliko puta više vojnika od inicijalne Radoičićeve grupe od 30 ljudi  infiltriranih na sjeveru. Očigledno je da su kosovske službe bezbjednosti imale dojave da se nešto sprema jer se pojavila patrola kada se nije očekivala što je izazvalo i nespremnu reakciju paramilitaraca i otvaranje vatre. Ubrzo su ekspresno raspoređeni i policijski snajperi i dignuti dronovi što govori da je policija bila u stanju pripravnosti.

Veoma je upitno da li je Vučić  bio upućen u sami događaj u ranim jutarnjim satima 24. septembra jer takva vrsta sukoba sa smrtnim posljedicama mu nije išla u prilog u vremenu kada je međunarodna zajednica njega smatrala kao konstruktivnog partnera, ne rigidnog Albina Kurtija. Međutim, na osnovu do sada prikupljenih informacija teško je povjerovati da vlasti u Beogradu nisu znale za naoružavanje i pripremu paramilitaraca za eventualno buduće događaje sa boljim tajmingom. Pogotovo kada se zna da narkosi suvereno vladaju sjeverom uz pomoć i blagoslov tajne službe čijeg šefa američke vlasti takođe sumnjiče za transnacionalni kriminal i trgovinu narkoticima.

Vučić je u izjavi od 2. oktobra rekao da je “moralo da eksplodira” na sjeveru, ali je, po običaju, istakao da je korijen problema u Kurtijevom režimu.”Prije  dvije godine kada je Kurti došao na vlast počeo je stvarni teror nad Srbima i posvećeno se bave time”, rekao je Vučić i dodao da je 11 odsto Srba otišlo sa Kosova od kada je Kurti došao na vlast. Interesantno je da “stvarni teror nad Srbima počinje tek od dolaska Kurtija” na čelo vlade. Do tada su Kosovom vladali bivši mafijaški lideri Oslobodilačke Vojske Kosova (OVK), koji su sada dijelom u Hagu. Zvanično Srbija smatra OVK terorističkom organizacijom. Ali,  na terenu je uspostavljena odlična saradnja, pogotovo kad je u pitanju organizovani kriminal i šverc narkotika, žena, cigareta, sa obje strane granice. Tadašnji napadi na  Srbe na Kosovu nisu problem za Beograd jer su odlično išli mutni poslovi.

Desna ruka bivšeg premijera Ramuša Haradinaja je i počasni konzul Crne Gore Gazmend Abraši iz Gnjilana, poznat po poslovima sa cigaretama. Prvi potez Kurtija kada je izabran je bilo ukidanje svih preferencijala za Abrašijeve duvanske proizvode što je izazvalo bijes u Beogradu i Podgorici. Kasnije je nepotkupljivi i korupciji potpuno nesklon Kurti krenuo i na laboratorije droge i kripto valuta po cijelom Kosovu. Samo na sjeveru policija je zatvorila ukupno 9 laboratorija za narkotike i dvije laboratorije za rudarenje kripto valuta koje troše ogromnu količinu struje koja se na sjeveru i dalje ne plaća. Udari na narko biznis su izazvali bijes srbijanskih režimskih medija koji su počeli horski pjevati o “Kurtijevom teroru” i “pogromima nad Srbima”.

Po nalazima svih međunarodnih institucija teror i pogromi nad Srbima su  izmišljotina. Vlada Kurtija je energično reagovala na sve napade po etničkom osnovu za razliku od ranije OVK. Kosovske Srbe koji su lojalni građani svoje zemlje zvanični Beograd smatra za “bednike”. Radoičić i njegovi poginuli vojnici se u srbijanskim medijima predstavljaju kao junaci i srpski heroji.  Srbija i Republika Srpska su proglasile dan žalosti zbog njihove pogibije.

U Briselu i Berlinu su upozorenja o srbijanskoj medijskoj histeriji protiv legitimnih vlasti u Prištini smatrali pretjeranima. Gerald Knaus iz Evropske stabilizacione inicijative (ESI) smatra da je EU opet napravila grešku jer  “nije važno šta srbijanski političari pričaju (strancima) na engleskom, već kako razgovaraju sa svojim narodom, koje kampanje vode mediji koje oni kontrolišu i, iznad svega, kako oni sami rade i deluju”. Krajem maja 2023. godine nasilni demonstranti pojačani iz Srbije napali su vojnike KFOR-a na sjeveru u kojima su povrijeđene  desetine italijanskih i mađarskih vojnika, od kojih neki teže. Srpski specijalci su početkom juna kidnapovali kosovske policajce koji su pokušavali da spriječe šverc – uključujući i oružje – na sjevernoj granici. U oba slučaja reakcije NATO i EU su bile mlake. “Vučić i njegov guverner Radoičić morali su stoga da se osećaju ohrabrenima” zaključuje Knaus u autorskom tekstu u Der Spiegel magazinu.

U Banjskoj su se preračunali.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

POSLIJE NAPADA NA POLICIJU I KRVOPROLIĆA NA KOSOVU: Teški  izazovi za Beograd i Prištinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ni pet dana nakon krvavog oružanog sukoba u kosovskom selu Banjska, tik uz granicu sa Srbijom, nije jasnija pozadina i motivi pucnjave i krvoprolića  Nakon uspostavljanja kontole, kosovska policija je u manastiru Svetog Arhiđakona Stefana  pronašla  ogromnu količinu naoružanja i opreme koje su paramilitarci ostavili pri povlačenju. Predsjednik Srbije  Vučić je odbacio „insinuacije da iza incidenta stoji Srbija“  i rekao  da se te uniforme i oružje „mogu svuda nabaviti“

 

U ranim jutarnjim satima u nedjelju 24. septembra u kosovskom selu Banjska,  dobro naoružana paramilitarna jedinica je blokirala most sa dvoje oklopljenih vozila. Kada je stigla patrola kosovske policije da izvidi situaciju otvorena je vatra na njih. Policija je uzvratila vatru i pozvala pojačanje. Kasnije su paramilitarci upali u obližnji manastir Svetog Arhiđakona Stefana iz 14. vijeka odakle su nastavili sukob sa policijom do kasnijeg izvlačenja preko obližnjeg brda i šume i povukli se u Srbiju. Nakon što je policija ušla u manastir pronašla je ogromnu količinu naoružanja i opreme koje su paramilitarci ostavili pri povlačenju. Među zaplijenjenim oružjem su i ručni raketni bacači, granate, eksploziv i ostala oprema koja je dovoljna, prema riječima kosovske policije, za jedinicu od 100 ljudi.

Ni pet dana nakon krvavog oružanog sukoba u selu Banjska, tik uz granicu sa Srbijom, nije jasnija pozadina i motivi pucnjave  i krvoprolića.

Prva reakcija srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića prošle nedjelje, nakon informacija o pogibiji jednog i ranjavanju dvojice kosovskih policajaca je za mnoge upućene bila u najmanju ruku čudnovata. Vučićev nastup nije pratila uobičajena teatralnost i samouvjerenost priznavši da je njegovoj administraciji trebalo „mnogo vremena da ispitamo šta se dogodilo, šta se zbivalo jutros, tokom popodneva“. Štaviše, predsjednik je odavao dojam da i dalje nema sve informacije na raspolaganju što je odmah protumačeno kao previd, slučajni ili namjerni, srbijanskih službi. Ipak u svom prvom obraćanju naciji Vučić je zadržao političku prisebnost i osudio ubistvo policajca uz standardnu generičnu konstataciju da je kosovski premijer Albin Kurti „glavni organizator haosa na Kosovu i Metohiji… koji želi rat i skukobe“ navevši broj od 62 akcije policije na pretežno srpskom sjeveru zemlje. Od toga su navodno 56 bile „etnički motivisane“. Međutim, indikativno je da Vučić nije optužio Kurtija za izazivanje krvoprolića na noć između subote i njedjelje. Vučić je dodao i da su „trojica Srba stradala  sa KiM, dvojica od snajperske vatre sa velike udaljenosti, nepotrebno, dvojica su teško ranjena i pretpostavlja se da je četvrto lice stradalo“. Da je i četvrti napadač na policiju preminuo je bila novost je su do tada kosovske službe raspolagale informacijama da su trojica napadača likvidirani u razmjeni vatre. Četvrti je bio zapravo ranjen i kasnije izdahnuo u bolnici u Novom Pazaru u koju je, prema informacijama nezavisnih medija, dopremljeno 6 ranjenih iz istog sukoba. Vučić je opravdao i upad u manastir rekavši da je „naoružana grupa Srba došla do manastira Banjska jer su imali dvojicu povređenih mladića i da su želeli da im pruže pomoć“. Istakao je da crkva „ni na koji način nije bila umešana u incident“. Ubrzo nakon toga Vučićevi mediji u zemlji i regionu su počeli pričati o Srbima koji su se morali organizovati da bi se odupreli „teroru takozvane policije Kosova“.

S druge strane , ministar unustrašnjih poslova (MUP) Kosova Dželal Svečlja je pokazao snimke sa policijskog drona na kojem se među dobro opremljenim i naoružanim milatantima vidi, kako tvrdi, i lice Milana Radoičića koji je potpredsjednik kosovske Srpske liste i lice dovođeno u vezu sa ubistvom kosovskog političara Olivera Ivanovića. Radoičić i njegov kum Zvonko Veselinović su kontroverzni biznismeni na crnoj listi američkog Ministarstva finansija zbog međunarodnog kriminala, trgovine narkoticima, oružjem, reketiranja i političkih iznuda. Obojica imaju tijesne veze sa vladajućom Srpskom naprednom strankom (SNS) i bratom predsjednika Srbije uz veliki broj poslovnih ugovora sa državnim institucijama za koje se sumnja da su koruptivni dilovi. Vučić je nekoliko puta demantovao da njegov brat ima bilo kakve kriminalne veze sa njima nakon što je uslikan u društvu Veselinovića. Takođe je Vučićev kum i takođe kontroverzni biznismen Nikola Petrović uslikan sa obojicom. Balkanska istraživačka reporterska mreža (BIRN) i KRIK su ranije objavili dokument srbijanske policije o narko biznisima Veselinovića. Srpska lista je do bojkota kosovskih institucija i izlaska iz njih bila jedini predstavnik kosovskih Srba sa utjeranim postotkom podrške od preko 99 odsto – na čemu bi im zavidila i Sjeverna Koreja i Rusija. Mnogi smatraju Srpsku listu političkim predstavnikom narko kartela koji suvereno vlada i teroriše neposlušne Srbe na Kosovu. Ranije se Vučić javno zahvalio Radoičiću „što čuva srpstvo…i Srbiju na Kosovu i Metohiji“ mada je drugom prilikom rekao da Radoičić „nije cvećka“ ali ni odgovoran za ubistvo Olivera Ivanovića.

Srbijanski predsjednik nije želio pobliže objasniti otkuda toj grupi militanata oprema i naoružanje za koje je američki ambasador u Prištini rekao da je „vojne klase koja nije dostupna običnom građaninu“. Vučić je odbacio „insinuacije da iza incidenta stoji Srbija“ kao i da se te uniforme i oružje „mogu svuda nabaviti“.

U međuvremenu se i nekoliko puta oglasila Eparhija raško – prizrenska na čijoj teritoriji se nalazi manastir. Prvo je dato saopštenje u kom se navodi da je „grupa naoružanih, maskiranih ljudi, upala blindiranim vozilom u sam manastir, pri čemu su provalili manastirsku zaključanu kapiju“.  Kasnije je dato saopštenje da u tom manastiru „nije pronađeno nikakvo oružje“. Međutim, saopštenje je izbrisano i uslijedilo je novo. Priznaje se da su 25. septembra EULEX i kosovska policija izvršili uviđaj u manastiru Banjska i da su „na dva mesta u manastirskom dvorištu nađeni vatreno oružje, pancir i delovi opreme koje su naoružana lica bacila prilikom povlačenja iz manastira“. Eparhija je takođe osudila ubistvo jednog i ranjavanje dva policajca. Međutim u saopštenju od 26. septembra se vidi značajna promjena tona, neki bi rekli usljed straha od državne bezbjednosti i narko kartela koji vlada sjeverom Kosova. U najnovijem saopštenju „naoružana maskirana lica koja su upala u sam manastir probivši kapiju“ su odjednom postali žrtve „najnovijeg stradanja kosovskih Srba na severu KiM, i Eparhija raško-prizrenska svim članovima njihovih porodica izražava iskreno saučešće“.

Dan kasnije je opet progovorio i vrhovni poglavar Srbije rekavši da „ubijeni Srbi“ za njega „nikada neće biti teroristi“ i da su oni bili „porodični ljudi“. Ponovio je i da on ne opravdava ubistvo policajca „bez obzira što on nema šta da radi na severu“ dok će Radoičić „koji nije ranjen“ na neke stvari i pitanja „morati da odgovori“. Ponovljen je i stav da je do ovoga došlo zbog ponašanja Kurtija „koji mrzi srpski narod“ dok su Srbi koji su lojalni i rade u institucijama Kosova „bednici“. U Srbiji, Republici Srpskoj i Republici Kosovo su proglašeni dani žalosti, sa različitim obrazloženjima dok je predsjednica Vjosa Osmani posthumno odlikovala palog policijskog narednika Afrima Bunjakua proglasivši ga „herojem Kosova“.

Premijer Kurti je opisao militante kao „organizovanu profesionalnu jedinicu koja je došla da se bori na Kosovu“ kao i da „država Srbija stoji iza ovog upada“. Nezavisni mediji vide u ovom incidentu veoma povoljan trenutak za Kurtija koji je bio izložen žestokim zapadnim kritikama zbog nepopuštanja povodom formiranja Zajednice srpskih opština (ZSO) i smatran je glavnim kočničarem normalizacije u odnosima između dvije zemlje. Kurtijevi ponekad rigidni stavovi ni malo nisu prijali zapadnim stabilokratama kojima je, osim ad hoc rješenja i mira u regionu, takođe stalo da se održe već plaćene isporuke srbijanske municije Ukrajini – prije svega deficitarnih artiljerijskih granata velikog kalibra. Srbijanska (dobro unovčena) vojna pomoć Ukrajini je, po zapadnim posmatračima, jedan od razloga zašto Sjedinjene Države i EU voljno žmure na ponašanje beogradskih vlasti i razgranate kriminalne mreže. Samo tokom 2022. godine Kurtijeva policija je otkrila i zatvorila na sjeveru Kosova pet laboratorija za drogu i tri laboratorije za rudarenje kripto-valuta pri tome izazvavši bijes mafije i srpskih političara koji su onda optuživali Kurtija da „kidiše na mnogostradalni srpski narod“. Dok su u Prištini bile na vlasti mafijaške strukture proizašle iz bivše gerilske Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) takve vrste poslova i šverc-komerca su se odvijale maltene bez ikakvih problema iako su u Srbiji OVK deklarativno nazivali „terorističkom organizacijom“ i optuživali je za nesumnjive ratne zločine počinjene tokom i poslije rata. Sa izborom nepotkupljivog ali rigidnog i nacionalističkog Kurtija poslovi su počeli da se kvare što mu je donijelo neprijatelje i među OVK mafijašima.

U izjavi za Nova.rs  bivši predsjednik Demokratske stranke, profesor Bojan Pajtić kaže da ono što se desilo u nedjelju odgovara samo Prištini i Moskvi. Pajtić kaže da ovo odgovara Rusiji, „jer im treba bilo kakvo odvlačenje pažnje sa Ukrajine“. Otud Nagorno Karabah, i sada Kosovo. Pajtić smatra da ovo nije moglo da se desi bez znanja BIA-e na čijem čelu je Aleksandar Vulin, takođe pod sankcijama SAD (zbog širenja malignog uticaja Rusije ali i trgovine narkoticima). „Potrebno je samo sabrati dva i dva” zaključuje Pajtić.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo