Povežite se sa nama

HORIZONTI

POGLEDI: Sedmadeset godina opšte deklaracije o ljudskim pravima                                         

Objavljeno prije

na

Većina od trideset članova Deklaracije ne zvuči danan ništa manje aktuelno, nego prije sedamdeset godina

 

Opću deklaraciju o ljudskim pravimausvojila je Generalna skupština Ujedinjenih nacija 10. prosinca 1948. Svečano proglašenje bilo je u Parizu, u velikoj dvorani palače de Chaillot na Trocaderou, s kojega se, kroz park Trocadero, spuštaju stepenice prema Eiffelovom tornju. Samo četiri i pol godine ranije s Eiffelovog tornja visjela jenacistička zastva s kukastim križem, a vlakovi su širom Europe vozili u stočnim vagonima stotine tisuća ljudi u koncentracione logore, od Auschwitza do Jasenovca.

Sječanja na strahote Drugog svjetskog rata bila su još sasvim svježa. Strašna svjedočanstva o sustavnom istrebljenju Židova i Roma, o djelomično ostvarenom planu da se milijuni ljudi manje vrijednih rasa umore glađu, teror i strah pod nacističkim i od njega instaliranim režimima, strahote koncentracijskih logora koje su izašle na vidjelo tek po završetku rata, bile su neupitne činjenice o kojima je ogroman broj ljudi imao lična iskustva. Nije trebalo posebno dokazivati da su politika i sustav vrijednosti diktatorskih fašističkih režima, njihov radikalni nacionalizam i veličanje svemoći države na račun individualnih sloboda, odbacivanje i prezir prema ravnopravnosti a pretvaranje rasizma u pravne norme kroz rasne zakone, da je sve to vodilo do stradanja koje su ljudi iskusili i masovnih zločina koje su ti režimi počinili.

Osnivanje UNa 1945. godine i, kasnije, Europske zajednice početkom 1950-tih, bili su pokušaji da se kroz specijalizirane institucije na svjetskom nivou ljudska društva u budućnosti zaštite od režima poput onih fašističkih, „da nam se to više nikad ne dogodi“. Povelja UNa, koju je 26. lipnja 1945. u San Francisku potpisalopedeset zemalja, govori u svojoj prvoj rečenici upravo o tome:

MI, NARODI UJEDINJENIH NARODA, ODLUČNI da spasimo buduće naraštaje od užasa rata, koji je dva puta tijekom našega života nanio čovječanstvu neizrecive patnje, da ponovno potvrdimo vjeru u temeljna prava čovjeka, u dostojanstvo i vrijednost čovjeka, kao i u ravnopravnost velikih i malih naroda, (..) da budemo snošljivi i da živimo zajedno kao dobri susjedi, da ujedinimo svoje snage za održavanje Međunarodnog mira i sigurnosti, (..) ODLUČILI SMO ZDRUŽITI SVOJE NAPORE ZA OSTVARENJE TIH CILJEVA.

Da je nacizam sa svojom kombinacijom okrutne diktature, fanatične rasne politike i visoko razvijene vojne industrije bio realna opasnost za demokratske države, zapravo za sve države, za slobodu, ljudska prava pa i živote i onih koji trenutačno nisu bili pod tim režimom, danas izgleda očigledno. Međutim, krajem tridesetih godina relativno je malo političara ukazivalo na tu opasnost; većina je bila fascinirana efikasnošću i rastućom moći nacističkog režima. Mnogi članovi komunističkih partija koji su bili najžešći kritičari nacizma ostali su zbunjeni i zašutjeli su sa svojim kritikama poslije sporazuma Hitler – Staljin.

U siječnju 1941., Franklin D. Roosevelt, na početku svog trećeg predsjedničkog mandata, održao je govor koji će, kad Amerika uđe u rat, pod imenom Govor o četiri slobode, biti proglašen za jedan od velikih govora američke povijesti. U vremenu kad ga je Roosevelt održao bio je žestoko napadan, posebno od izolacionista, kao svrstavanje i guranje Amerike u rat. Kad će, sedam godina kasnije, Eleanora Roosevelt, udovica Franklina Roosevelta, raditi na koncipiranju Opće deklaracije o ljudskim pravima, osnovne ideje „rimovati“ će se s idejama izrečenim u tom govoru. Na početku svog govora Roosevelt definira o koje četiri slobode se radi:

Nadamo se svijetu koji će biti temeljen na četiri suštinske ljudske slobode.

Prva je sloboda govora i izražavanja – svuda u svijetu.

Druga je sloboda vjeroispovjesti – svuda u svijetu.

Treća je sloboda od siromaštva, što konkretno znači osigurati pripadnicima svake nacije zdrav život u miru – svuda u svijetu.

Četvrta je sloboda od straha – što konkretno znači takvo razoružanje da ni jedna nacija neće biti u mogućnosti izvršiti agresiju ni na jednu susjednu državu – svuda u svijetu.

To nije vizija dalekog milenija. To je osnova za svijet koji može dostići naša generacija u naše vrijeme. Ta vrsta svijeta suprotnost je tako zvanom novom poredku tiranije kojeg diktatori nastoje nametnuti bombama.

Sličan optimizam koji izražava Roozevelt može se naći i u slavnim deklaracijama o ljudskim pravima s kraja 18. stoljeća, Deklaraciji nezavisnosti (1776., USA) i Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina (1789., Francuska). Obje su nastale u turbulentnim vremenima, bile su inspirirane nepravdama i obje su utjecale na sastavljače Opće deklaracije. I u njima neke formulacije zvuče kao načela koja je potrebno samo prihvatiti; pokazalo se da se radi o vizijama kojima bi društvo trebalo težiti, da je za ostvarenje nekih od tih načela bilo potrebno dvijesto godina i da nema garancije da se jednom dostignuti standardi, ako se za njih ne zalažemo, neće urušiti. Tako najpoznatija rečenica iz Deklaracije nezavisnosti, a moguće i u američkom engleskom, glasi:

Mi držimo ove istine same po sebi razumljivim, da su svi ljudi stvoreni jednaki, da su obdareni od svog Stvoritelja određenim neotuđivim Pravima, među kojima su Život, Sloboda i potraga za Srećom.

Ništa od rečenog ne samo da nije samo po sebi razumljivo nego nije ni istinito. Pa ipak je ta rečenica (vjeruje se da je formulacija od Thomasa Jeffersona) bila inspiracija bezbrojnim borcima za ljudska i građanska prava i piscima preambula mnogih ustava. To je zato što iako su ljudi stvoreni različiti mi želimoda su jednaki u pravima; mi nismo obdareni od Stvoritelja neotuđivim pravima ali mi želimo da ta prava postanu norme u društvu.

Prvi članak Deklaracijeo pravima čovjeka i građanina glasi:

„Ljudi se rađaju i žive slobodno i jednaki u pravima.“

Prvi članak Opće deklaracije o ljudskim pravima glasi:

„Sva ljudska bića rađaju se jednaka u dostojanstvu i pravima.“

Kad se sloboda i ravnopravnost žele istaknuti kao temeljna načela demokratskog društva koje ono treba svijesno čuvati i unaprijeđivati, nije čudo da te tvrdnje, a zapravo zahtjevi – koje principe društvo treba prihvatiti, zvuče slično.

Dok je Povelja UNa iz 1945. dala opća načela, Deklaracija je pisana s namjerom da ta opća načela formulira u konkretna prava, zahtjeve koja bi prava građani članica UNa trebali imati. Veliki i specifični problem s kojim su sastavljači Opće deklaracije bili suočeni je upravo to da je bila opća; za razliku od svojih prethodnica koje su bile pisane za jednu zemlju ova je trebala biti prihvaćena u zemljama sa sasvim različitim tradicijama, religijama, kulturama.

Krajem 1948. UN je imala 58 članica. Na glasanju u Generalnoj skupštini 48 zemalja podržalo je Opću deklaraciju, osam je bilo suzdržano, a predstavnici dvije zemlje nisu bili na glasanju. Saudijska Arabija je bila suzdržana zbog članka 18 koji kaže:„Svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i religije; to pravo uključuje slobodu da se promijeni vjera (..)“. Južna Afrika je bila suzdržana jer je njen sistem apertheida bio u sukobu s člancima 1 i 2 koji odbacuju diskriminaciju bilo koje vrste. SSSR i zemlje sovjetskog bloka bile su suzdržane zbog članka koji je garantirao pravo građanima da odu i da se vrate u svoju zemlju.

Jugoslavija je bila suzdržana zbog nedovoljno eksplicitne osude fašizma i nacizma. Istina je da se nacizam i fašizam nigdje izrijekom ne spominju; na njih se odnosi dio u preambuli koji kaže:

Budući da je zanemarivanje i prezir ljudskih prava rezultirao barbarskim djelima koja su ogorčila savjest čovječanstva, a dolazak svijeta u kojem će ljudska bića uživati slobodu govora, slobodu od straha i siromaštva proglašen je najvišom težnjom običnih ljudi (…) Generalna skupština proglašava Opću deklaraciju o ljudskim pravima zajedničkim standardom ostvarenim za sve ljude i narode (..)

Opća deklaracijanije postala obvezujući dokument za članice UNa, kulturne i svjetonazorske razlike (bile) su prevelike i za mnoge je još otvoreno pitanje da li postoje univerzalna ljudska prava i treba li tražiti njihovo poštovanje bez obzira na kulturu i tradiciju. Ali njena preambula i članci bili su inspiracija za brojne međunarodne dokumente obvezujuće za njihove potpisnike.

Danas, 70 godina od donošenja Opće deklaracije, ljudska stremljenja, težnje za boljim i pravednijim društvima u cijelom svijetu izrećene u njoj, ne zvuče ništa manje poletno nego u vremenu kad je Deklaracija donesena. Ono što zabrinjava jest činjenica da većina od njenih 30 članaka ne zvuči ništa manje aktuelno.

 

Zoran PUSIĆ

Komentari

HORIZONTI

SDT PODIGLO OSAM OPTUŽNICA PROTIV DUŠKA KNEŽEVIĆA, JOŠ TRI ČEKAJU POTVRDU: Težak teret Atlas grupe

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tužilaštvo je uradilo sve što je bilo do nas, kaže Milivoje Katnić.  Iz Pravnog tima Atlas grupe stižu drugačije interpretacije: ,,Optužnice ne samo da su neutemeljene i na labavim nogama, nego predstavljaju očigledan vid političkog progona Duška Kneževića”

 

Predsjednik Atlas grupe Duško Knežević preko nekoliko kriminalnih organizacija i više krivičnih djela oštetio je državni budžet za više stotina miliona eura, tvrdio je u februaru 2019. godine, glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić. Katnić je ubjeđivao javnost da će biti proglašeni krivim svi koji su učestvovali u izvršenju tih krivičnih djela i da će sav novac biti vraćen u  budžet.

Tri godine kasnije, suđenje ni po jednoj od ukupno osam optužnica koje je Specijalno tužilaštvo podnijelo protiv Kneževića i njegovih saradnika nije počelo, a tri još nijesu ni potvrđene. Istovremeno, Knežević je je iz  Londona pokrenuo međunarodnu arbitražu pred sudom u Hagu i traži 500 miliona eura odštete od Crne Gore. Plus 200 miliona od ovdašnjih sudova.

U međuvremenu, Katnić je iz mjeseca u mjesec na konferencijama za medije pokazivao razne šeme objašnjavajući kako je, navodno, Knežević oštetio državu, dok su  njegove banke – Atlas i Investbanka Montenegro (IBM) otišle u stečaj. I dalje su  blokirana 64 miliona eura iz slučaja poznatog kao  E-comerc kojima se još uvijek ne zna konačna sudbina.

U pravnom smislu najdalje se stiglo u slučaju poznatom kao afera Aerodrom. Suđenje je zvanično počelo, ali su pretresi do sada odlagani, iz kako nam je saopšteno, procesnih razloga. Sljedeći je zakazan za 21. februar 2022. godine.

U predmetu Aerodromi, SDT je podiglo optužnicu protiv Atlas banke, njenog vlasnika i rukovodilaca – Duška Kneževića, Marka Nikolića i Dijane Zečević. Oni se terete da su oštetili Aerodrome CG za tri miliona eura i u istom odnosu pribavili korist Atlas banci, jer nijesu vratili depozit od tri miliona eura, nakon što je istekao rok oročenja, a vlasnik zatražio povraćaj novca.

Knežević se tereti da je svoje službenike Nikolića i Zečević podstrekavao na zloupotrebu položaja u privrednom poslovanju, odnosno da prisvoje novčana sredstva JP Aerodromi.

Nikolić je, pisali su mediji, u tužilačkoj istazi pomenuo predsjednika parlamenta i lidera SD-a Ivana Brajovića. Kadrovi njegove stranke tada su upravljali Aerodromima, a Nikolić je ustvrdio da je nakon razgovora Brajovića i Kneževića na jednom prijemu,  na adresu Atlas banke stigao zahtjev za produženje oročenog depozita na period od godinu dana. Zečevićeva ga je parafirala i poslala nazad,  ali ga rukovodstvo Aerodroma nikada nije vratilo potpisanog.

Brajovića je po pitanju Aerodroma i spornih depozita javno prozivao i sam Knežević. ,,Ja sam direktno sa Brajovićem dogovarao držanje depozita Aerodroma u Atlas banci. Zauzvrat, zatvorili smo mu sve kredite koje je imao u Atlas banci, u tu svrhu sam sa njim dogovorio da mu moji prijatelji plate plac u Bjelopavlićima po višestruko većoj cijeni od realne. Takođe, Brajović je dobijao naknadu od mene, navodno za potrebe partije”, tvrdio je tada Knežević.

Brajovića, ipak, nema u optužnici za Aerodrome.

Dvije optužnice koje su takođe potvrđene odnose se na slučaj poznat kao Kaspija. Knežević je, tvrdi SDT, odbio da Atlas banci, u kojoj je bio većinski vlasnik, vrati ukupno 15, 2 miliona eura koliko je koštala garancija sa zateznom kamatom za njegove poslove sa kompanijom Kaspija properti. Vlasnici Kaspije, koja je registrovana u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, isplatili su Kneževiću 12,5 miliona eura za kupovinu Hotela Princes. Kako je kupovina hotela propala, a Knežević nije vraćao novac koji su Azerbejdžanci tražili u nekoliko navrata, aktivirana je garancija Atlas banke

Vesna RAJKOVIĆ-NENADOVIĆ
Pročitajte više u štapanom izdanju Monitora od petka 14. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

DOMAĆE PRIJETNJE AMERIČKIM SANKCIJAMA: Koga će Amerikanci staviti na crnu listu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crnogorski političari se nadaju u Eskobara i Bajdena

 

Iz Sjedinjenih Američkih Država stiže sve više signala da je administracija predsjednika Džoa Bajdena aktivnija na Balkanu od prethodne postavke u Bijeloj kući. Namjera je pogurati posrnulu demokratiju i neuspješne evrointegracije u šest zemalja zapadnog dijela poluostrva i istovremeno spriječiti rastući uticaj Kine, Turske i Rusije kojima ne smetaju sve jače i korupciji sklone balkanske autokrate. U tu svrhu je najavljeno sankcionisanje onih koji opstruiraju vladavinu prava i borbu protiv korupcije.

Nedavna trodnevna posjeta Crnoj Gori Gabrijela Eskobara, novog izaslanika američkog predsjednika za Zapadni Balkan, smatra se potvrdom navedenog, ali rezultati posjete se tek trebaju očitati. Dvorski krugovi i razni politički štabovi forsiraju svoje dijametralno suprotne kuloarske priče o tome šta im je navodno Eskobar obećao oko nove Vlade, i ko će se od crnogorskih političara i kriminalaca naći na američkoj crnoj listi koja povlači i određene sankcije.

Vijesti su početkom novembra objavile, pozivajući se ne više neformalnih izvora, da State Department „razmatra da funkcionere sadašnje i bivše vlasti stavi pod sankcije zbog ugrožavanja mira i stabilnosti u regionu i povezanosti sa korupcijom“. Potpredsjednik Vlade Dritan Abazović je još tokom posjete Americi u oktobru, najavio da dolaze pozitivna iznenađenja, i politička i ekonomska, iz Amerike. Prije 8 dana je na Twitter-u izrazio zahvalnost „vlastima SAD na sankcijama koje su stavili pojedinim akterima afere (Vjetroelektrana) Možura“ i najavio da će pravda polako doći i „do naših firmi i pojedinaca“. Radi se o bivšem malteškom ministru energetike Konradu Miciju i šefu premijerovog kabineta Kitu Škembriju zbog „umiješanosti u značajnu korupciju“ kao i zbog „korišćenja političkog uticaja radi sticanja lične koriste… dodjeljivanja vladinog ugovora za gradnju elekrane u zamjenu za ugrađivanje i mito“. Dalje se navodi da su svojim djelovanjem potkopali vladavinu prava i vjeru malteške javnosti u demokratske institucije pa je Miciju, Škembriju kao i članovima njihovih porodica zabranjen ulazak u SAD.

Inače, opis koruptivnih radnji savršeno odslikava i situaciju u Crnoj Gori gdje je Konrad Mici bio glavni terenski zamajac projekta Vjetroelektrana Možura. On je putovao osam puta u Crnu Goru (na osnovu analitičkih izvještaja njegovih službenih kreditnih kartica) da bi sredio detalje posla koje su dogovorili njegov prokazani premijer Džozef Muskat sa svojim prijateljem i kolegom Milom Đukanovićem. Posao će koštati crnogorske građane 115,3 miliona eura vladinih subvencija kineskom investitoru (koji je po Đukanoviću investitor iz EU). U poslu je posredovao i Jorgen Fenek (glavnooptuženi za ubistvo malteške novinarke Dafne Galizije koja je istraživala pomenuti projekat) koji je preko svoje firme u Dubaiju pravio duple transakcije i pomogao pokrivanje raznih „ugradnji“ u poslu sa obje strane, koje su koštale malteške građane najmanje desetak miliona eura. Muskat i Đukanović su negirali da imaju ikakve veze sa korupcijom i da ne znaju ništa o tome.

Ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović je početkom decembra izjavio, odgovarajući na kritike predsjednika Mila Đukanovića na rad Vlade, da je Đukanović „pod nekom tenzijom i zbog ove američke crne liste koja je već zaživjela i u narednim danima će tek da zaživi“. Nezvanično, nekoliko ministara tvrdi da im je Eskobar „obećao“ da će njihova Vlada trajati do kraja mandata a i duže, i da će se Amerikanci pobrinuti da Đukanović i DPS nestanu.

Istovremeno, osobe sa Đukanovićevog dvora tvrde da se na udaru sankcija neće naći oni i njihov šef nego ministri iz nove vlasti kao i lideri Demokratskog fronta, te da im je Escobar  „čvrsto obećao“ da će biti nova Vlada koju će oni kontrolisati.

Američko Ministarstvo finansija (Treasury) je objavilo nova proskribovana imena iz regiona. Tako su se 8. decembra na listi našli kosovski i srbijanski državljani Zvonko Veselinović i Milan Radoičić (koje kosovske vlasti sumnjiče za organizaciju ubistva kosovskog političara Olivera Ivanovića) zajedno sa članovima njihove međunarodne kriminalne grupe uključujući i 24 firme pod njihovom kontrolom na teritorijama Kosova, Srbije, Hrvatske i Bugarske. Tvrdi se da je „Veselinovićeva organizovana kriminalna grupa umiješana u masovno podmićivanje kosovskog i srbijanskih bezbjedonosnih zvaničnika koji su omogućili grupi nezakoniti šverc roba, novca, narkotika i oružja između Kosova i Srbije“. Dalje se navodi da su Veselinović i njegov brat Žarko imali dogovore sa političarima (ne navode se imena) da im pomognu pobjedu na izborima i finansiraju kandidate sa velikim sumama novca. Zauzvrat, ovi političari bi Veselinovićima dali kontrolu nad određenim oblastima za njihovo kriminalno poslovanje i najbolje ugovore o izgradnji infrastrukture.

Milan Radoičić je potpredsjednik Srpske liste na Kosovu (produžena ruka vladajuće Srpske napredne stranke u Srbiji), koja je apsolutni pobjednik izbora u srpskim sredinama sa preko 98 posto glasova na kojima bi im pozavidio i sjevernokorejski „dragi vođa“ Kim Džong Un. Obojica su prijatelji i poslovni partneri vladarske porodice u Srbiji i njihovih prijatelja iz doskoro vladajućih prištinskih struktura proizašlih iz Oslobodilačke vojske Kosova (OVK). Mnogi tvrde da su i u odličnim poslovnim i privatnim odnosima sa vrhom Demokratske partije socijalista (DPS). Po objavi imena, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je izjavio da Zvonko Veselinović ni dinar nije dao SNS-u i dodao da će ukoliko se pojave ozbiljne optužbe na račun Veselinovića državni organi raditi svoj posao. Američke vlasti su naredile zamrzavanje imovine proskribovanih u SAD-u, zabranile ulazak u zemlju i zabranile američkim građanima i firmama da posluju sa njima.

U maju ove godine na crnu listu je stavljen i bivši albanski premijer i lider Demokratske partije Sali Beriša takođe zbog „značajne korupcije“. Američke vlasti su uvele i zabranu izdavanja viza jednom broju albanskih sadašnjih i bivših sudija zbog veza sa kriminalom i koruptivnim radnjama.

Neki u regionu dovode u pitanje učinkovitost ovakve vrste američkog pritiska. Još je administracija  Džordža Buša Mlađeg 2002. godine počela uvoditi sankcije određenom broju osoba iz OVK i Albanske nacionalne armije (ANA) zbog izazivanja pobune i ratnog sukoba u Sjevernoj Makedoniji. Na listu je završio i Ali Ahmeti, lider pobunjenika u Makedoniji. Crna lista ga nije spriječila da kasnije postane potpredsjednik makedonske Vlade kao ni osobe iz OVK da kasnije postanu članovi kosovskog parlamenta i gradonačelnici kosovskih opština.

Možda najpoznatiji slučaj sa američke crne liste je onaj Nasera Keljmendija, kosovskog biznismena, narko bosa, pomagača vladajućih garnitura u Bosni (SDA Bakira Izetbegovića), Crnoj Gori (DPS Mila Đukanovića) i Kosova. Keljmendi je poznat i po vezama sa BiH tajkunom Fahrudinom Radončićem, takođe bliskim Đukanoviću. Barak Obama je juna 2012. godine potpisao ukaz kojim se Keljmendi označava narko-baronom čija djelatnost je opasna po američke nacionalne interese. Američki Ured za borbu protiv narkotika (DEA) je pokrenuo udar na njegovu narko mrežu koja je primorala bosansku, crnogorsku i kosovsku vlast da ga prestanu štititi, makar za neko vrijeme. Na kraju je osuđen na Kosovu na 6 godina zatvora zbog trgovine narkoticima dok je oslobođen svih drugih optužbi za kriminalno udruživanje, organizaciju ubistava i reketiranje. Bosanske vlasti su odustale od svih optužbi na njegov račun a prijateljstvo sa kontroverznim i često optuživanim za kriminal bosanskim državnim tužiteljem Olegom Čavkom mu je svakako išlo u prilog. Keljmendi je kaznu odslužio i sada slobodno šparta regionom dok su njegove firme u Bosni, Crnoj Gori i Kosovu i dalje pod američkim sankcijama.

Na međunarodnom planu je prošle godine je američka administracija stavila predsjednika Venecuele Nikolasa Madura i još 14 zvaničniku na istu listu kao i Keljmendija – označenih narko-barona (SDN kingpin list) čije djelovanje je direktno upereno protiv američkih nacionalnih interesa. Na listu je prvi dospio 2017. godine raniji potpredsjednik Venecuele Tarek el-Aisani. Aisani se slovi kao prijatelj poslovno-političkih krugova na zapadnom Balkanu kojima je, po nezvaničnim tvdnjama nekoliko zapadnih diplomata, pomogao u veletrgovinskim nabavkama kokaina nakon što je mirovni sporazum vlade Kolumbije i komunističke gerile FARC doveo do obustave isporuka kojima je kolumbijska komunistička gerila finansirala građanski rat. Za sada se Maduro uspješno nosi sa američkim sankcijama i pokušajima svrgavanja narko-komunističkog režima u Karakasu koji uživa podršku Kremlja.

Američke sankcije uperene protiv određenih turskih državnih funkcionera zbog zatvaranja američkog protestanstskog sveštenika Endru Bransona su urodile plodom. Nakon oslobađanja Bransona iz zatvora sankcije su uklonjene.

Crnogorskim građanima ostaje da se u narednoj godini nadaju pozitivnim vijestima iz Amerike, i političkim i ekonomskim.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

KOSOVO – SLIČNOSTI SA CRNOM GOROM: Teško oslobađanje zarobljene države

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok se prilozi o tenzijama na ivici sukoba na Kosovu rado objavljuju u Srbiji da bi se skrenula pažnja sa domaćih problema i podsticao „patriotizam u odbrani južne srpske pokrajine“ običnim građanima Kosova odavno su dosadile ratne igre, kriminal i ekonomski haos kojima su izloženi još od 1990

 

Crnogorski  susjed i najmlađa zemlja u Evropi se rijetko pominju u domaćim medijima osim u kontekstu stalnih tenzija na ivici sukoba sa Srbijom na većinski srpskom sjeveru. Te vijesti obavezno prate slike teško naoružanih kosovskih specijalca sa jedne i srbijanske vojske i žandarmerije sa druge strane granice dok su snage KFOR-a u sredini. Dok se takvi prilozi rado objavljuju u Srbiji da bi se skrenula pažnja sa domaćih problema i podsticao „patriotizam u odbrani južne srpske pokrajine“ običnim građanima Kosova odavno  su dosadile ratne igre, kriminal i ekonomski haos kojima su konstantno izloženi još od 1990. godine kada je ukinuta autonomija pokrajine. Nova Vlada Kosova koju vodi Albin Kurti ( porijeklom iz Ulcinja) i njegov pokret Samoopredjeljenje (Vetevendosje) se od svog izbora 22. marta 2021. nalazi pred ogromnim problemima.

Kosovo je kao samostalnu državu priznalo oko 100-ak država članica UN-a. Međutim, Kosovo nema šansu da skorije postane članica Ujedinjenih nacija zbog protivljenja Kine i Rusije koje imaju pravo veta u Savjetu bezbjednosti. Takođe, izgledi za članstvo u EU su minimalni, a mnogi kažu i nepostojeći. Pet članica EU i dalje smatra Kosovo sastavnim dijelom Srbije od kojih su Španija i Grčka sa Kiprom glavni oponenti njegovog priznanja, zahvaljujući problemima sa manjinama u svojim državama. Evropska komisija (EK) ima potpisani Sporazum o stabilizaciji i asocijaciji koji je na snazi jos od aprila 2016. godine što je i osnova za pregovore o budućem članstvu. Međutim u  5 godina se nije dalje stiglo kada je u pitanju kandidatura za članstvo. Španija uslovljava  put nastavkom pregovora sa Beogradom oko statusa i čak odbija da prizna Schengen vize koje zemlje članice izdaju kosovskim građanima. Inače, vize su i dalje potrebne za putovanja u EU što je razlog velike frustracije običnih građana.

Evropska komisija stavlja poentu na ono što je glavni problem i  drugih zemalja Zapadnog Balkana – vladavina prava i borba protiv korupcije i kriminala.

Kosovom je donedavno vladala elita -bolje reći klanovi, proizašli iz Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) – koja je, pod okriljem UN-ovih međunarodnih snaga,  zgrabila svu vlast. Srpski državni teror i aparthejd je zamijenio teror mafijaških organizacija koje su, pod vidom borbe za slobodu od srpskog jarma, stavile šapu na sve legalne i ilegalne tokove uništene ekonomije i razvile nove kanale za šverc narkotika, cigareta, goriva i svih akciznih proizvoda. To su zapadne „stabilokrate“ dugo tolerisale kao bolje rješenje od otvorenih sukoba i nestabilnosti.

Nove „elite“ predvođene ratnim komandantima Hašimom Tačijem (Demokratska partija Kosova – PDK) i Ramušom Haradinajem (Alijansa za budućnost Kosova- AAK) su se brzo sprijateljile sa „elitama“ Demokratske partije socijalista (DPS)  Mila Đukanovića u Podgorici. Takođe „poslovi“ su razvijeni i sa nekad „okupatorskom“ beogradskom vlašću gdje god je postojao privatni interes dok je za potrebe javnosti zadržana neprijateljska retorika između Prištine i Beograda – sve u interesu očuvanja  „stabilnosti“ švercerskih poslova preko poroznog kosovskog sjevera u kojem i dalje vladaju paralelno i Beograd i Priština.

Na Kosovu su nikle bezbrojne pumpe za gorivo, moteli i filijale banaka čiji broj višestruko nadmašuje potrebe stanovništva od oko 1,8 miliona na teritoriji koja je manja od Crne Gore. To što je  Evropska centralna banka (ECB) uz blagoslov Brisela dozvolila Kosovu i Crnoj Gori da koriste euro kao valutu iako nisu dio zajedničkog valutnog sistema država članica EU je zgodno poslužio raznim „peračima“ da  novac odmah izvuku u eurima bez plaćanja troškova konverzije. Brojna upozorenja i objavljene analize raznih evropskih policijskih i obavještajnih službi da je takva kriminalna praksa nedopustiva su ostale bez odjeka. Kosovsko pravosuđe je birano u zadnjih 20 godina, kao i u Crnoj Gori, po partijskoj i udbaškoj liniji, tako da ono što je vidljivo običnim ljudima je nevidljivo za Kosovski tužilački savjet i postupajuće tužioce.

Nova vlast, isto kao ona u Crnoj Gori, očigledno ne može ispuniti predizborna obećanja da očisti zemlju od balasti sveprisutne korupcije dok god njenim pravosuđem vladaju OVK strukture. Za razliku od nestabilnog crnogorskog vladajućeg bloka, Albin Kurti i Samoopredjeljenje su na valu velikog narodnog nezadovoljstva ubjedljivo pobijedili, osvojili apsolutnu većinu  na parlamentarnim izborima u februaru ove godine, uprkos svim krađama i namještanjima „patriotskih“ snaga.

Nedavno je Ministarstvo pravde na zahtjev premijera izašlo sa sveobuhvatnim planom procesa provjere i reizbora svih sudija i tužilaca (tzv. vetting process) koji bi se uradio kroz promjene zakona, Ustava i uz pomoć međunarodnih eksperata. Sličan proces postoji u Albaniji već pet godina ali se pokazao sporim i u međuvremenu je izazvao blokadu Ustavnog i Vrhovnog suda. No za utjehu je mnogima da su smijenjene na desetine korumpiranih i sa mafijom i obavještajnim službama povezanih tužilaca i sudija. Proces prati aktivna asistencija Američke ambasade i EU Delegacije. Američki State Department je uveo zabranu izdavanja viza nekim  nosiocima  pravosudnih funkcija, uskoro će lista biti proširena i na političare koji obstruiraju reforme. Kritičari smatraju da je proces reizbora daleko od kraja i da je pravosuđe i dalje puno kriminalaca.

Za Kurtija nema lakih rješenja. Najavljene promjene zakona i Ustava kojim bi se omogućila sječa u pravosuđu su izazvale otpor evropskih stabilokrata i Venecijanske komisije jer bi se narušio u praksi nepostojeći princip „nezavisnosti pravosudnih organa“. Predloženi proces provjere i reizbora će trajati godinama dok građani i birači žele brze rezultate. To je Kurti mogao osjetiti i na nedavno održanim opštinskim izborima gdje se očitovalo nezadovoljstvo Vladinom sporošću u sprovođenju reformi koje ometa i naslijeđeni kadar prethodne vlasti. Kurtijevi dosta hladni odnosi sa SAD-om kao glavnim sponzorom i saveznikom njegove zemlje mu ne idu na ruku zbog na momente otvorenog suprostavljanja američkim prijedlozima i inicijativama. Kurti  nema dlake na jeziku kada treba udijeliti kritike i evropskim institucijama zbog njihove korupcije, sporosti i tehnokratije. Time ne stiče saveznike.

Kurti i njegova partija su deceniju i po prepoznati u narodu kao žestoki protivnici ogrezlih u kriminalu i korupciji „boraca za slobodu“ iz bivše OVK kao i predstavnika međunarodne zajednice koji su stanje tolerisali.

Kao građanski aktivista uhapšen u aprilu 1999. od strane srbijanske policije tokom NATO vazdušnih udara i nakon povlačenja srpskih snaga sa Kosova prebačen u zatvor u Požarevcu. U montiranom procesu osuđen je na 15 godina zatvora zbog „narušavanja teritorijalnog integriteta Jugoslavije i neprijateljskih aktivnosti povezanih sa terorizmom“. Prebijen je tokom hapšenja i kasnije mučen u srpskim zatvorima. Oslobođen je u decembru 2001. godine nakon dogovora međunarodne zajednice i beogradskih vlasti. Predsjednik SRJ-a Vojislav Koštunica je potpisao tadašnji predsjednički oprost. Kurti skoro nikad nije pričao o svojim iskustvima u zatvoru niti je upirao prstom na neprijateljsku stranu zbog toga.

Svi pokušaji da se Kurtiju nađe mrlja ili da se potkupi su ostali bez uspjeha i to mnogi smatraju za njegov najveći kapital. Kada je postao premijer prvi put 2020. njegova tada koaliciona Vlada sa Demokratskim savezom Kosova (LDK) pokojnog predsjednika Ibrahima Rugove je trajala svega 51 dan. Jedan od prvih Kurtijevih poslova je bio da ukine oslobađanje od plaćanja akciza na proizvodnju cigareta Gazmendu Abrašiju, biznismenu iz Gnjilana. Abraši je i potpredsjednik partije Ramuša Harasdinaja, ranijeg premijera Kosova ali i dalje počasni konzul Crne Gore u Gnjilanu i poslovni partner velikih imena iz poslova sa cigaretama u Crnoj Gori. Oštri nastup Kurtija protiv kriminala i kidanje švercerskih kanala prema Srbiji i Crnoj Gori je ujedinilo tada vladajuću DPS vrhušku, Beograd, Tačija, Haradinaja i dio međunarodne zajednice protiv njega i ubrzo su se našli prebjezi u LDK koji su mu srušili Vladu.

Po pisanju pojedinih medija Abraši se ponovo pominje u kontekstu poslova sa najnovijim švercom cigareta sa Kosova i Srbije preko Luke Bar za Libiju. Crnogorsko Ministarstvo vanjskih poslova je na upit RTCG-a oko statusa Abrašija šturo izjavilo da se „preispituju sva rješenja o imenovanju počasnih crnogorskih konzula“.

Jovo MARTINOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo