Povežite se sa nama

HORIZONTI

GODIŠNJICA ZLOČINA U UKRAJINI : Holodomor – Staljinova satanistička orgija

Objavljeno prije

na

Ove godine se 24. novembra obilježava 85. godišnjica Holodomora (na ukrajinskom Golodomor), možda najvećeg i najokrutnijeg genocida u istoriji ljudskog roda. Jedan od razloga zašto Holodomor nije bio toliko poželjna tema i povod za obilježavanje je činjenica da je država koja ga je počinila nad sopstvenim stanovništvom jedna od zemalja pobjednica nad nacizmom u Drugom svjetskom ratu (iako je u prve dvije godine rata bila na istoj strani sa nacističkom Njemačkom zajednički raskomadavši istočnu Evropu) i kasnija svjetska supersila.

Josif Visarionovič Staljin, učvrstivši vlast 1928. god., je pokrenuo ubrzanu industrijalizaciju Sovjetskog Saveza sa istovremenom politikom stapanja brojnih sovjetskih naroda u amorfnu proletersku, urbanu i rusificiranu masu. Ukrajina i njezin identitet su se pokazali kao najveća prepreka koju ni i ruski carevi nisu mogli u potpunosti riješiti kroz serije prisilnih rusifikacija, prije svega zatiranjem ukrajinskog i nametanjem ruskog jezika. Nakon Oktobarske revolucije i građanskog rata Vladimir Ilič Lenjin je zauzeo pomirljiviji ton i odlučio dati svakom narodu pravo na značajnu samostalnost i razvoj vlastite kulture unutar Sovjetskog Saveza.

Ukidanje široke autonomije Ukrajine i prisilna kolektivizacija proizvodnje hrane i proglašenje seljačke zemlje državnom od strane Staljina i Politbiroa je naišlo na veliki otpor ne samo konzervativnog ruralnog stanovništva već i ukrajinske inteligencije pa i većeg dijela rukovodstva Komunističke partije Ukrajinske Sovjetske Socijalističke Republike. Odgovor je bio brz i nemilosrdan. GPU-a (tadašnja tajna služba) i Crvena armija su brzo “počistile kontra-revolucionare i neprijatelje naroda” i počele sprovoditi “dobrovoljnu kolektivizaciju” natjeravši seljake da “udruže zemlju i sredstva za proizvodnju” u zajednička ogromna državna gazdinstva. Seljaci koji su se opirali su proglašeni za “kulake” i likvidirani ili poslati u koncentracione logore u Sibir. Oni koji su “dobrovoljno” ušli u kolhoze izgubivši zemlju i plodove rada nisu imali motiva raditi pod uglavnom nesposobnim i okrutnim političkim namještenicima poslatim iz Rusije da upravljaju gazdinstvima. Kolektivizacija je donijela katastrofu ukrajinskoj poljoprivredi. Staljin i “drugovi iz Politbiroa” su postavili još veće kvote koje su seljaci u državnim gazdinstvima- kolhozima morali isporučiti državi koja je izvozom žita finansirala sovjetsku industrijalizaciju. Nesposobna birokratska uprava i previsoke kvote (tada čak uvećane za 44 odsto koje je bilo nemoguće ispuniti) su rezultirale masovnim protestima i još većim terorom moskovskih vlasti koje počinju sa potpunom rekvizicijom sve hrane i domaćih životinja uključujući i sjeme za sijanje.

I onda, 7.avgusta 1932. se donosi dekret o “zaštiti socijalističke imovine” ili kako ga je narod nazvao “zakon o pet zrna pšenice” kojim se zabranjuje pabirčenje poslije žetve i svako kod koga se nađe i nekoliko zrna pšenice će se osuduti na smrt strijeljanjem, osim ako postoje “olakšavajuće okolnosti” kojima bi se smrtna kazna mogla preinačiti na 10 godina zatvora. Zakon se odnosio i na djecu. Ubrzo nakon toga slijedi zabrana privatne prodaje žita.

U decembru 1932. sovjetske vlasti uvode fizičku blokadu sela koja nisu ispunile “zadate kvote”, oduzima im se sva hrana i životinje. Zabranjuje se isporuka hrane tim selima, čime ih de facto osuđuju na sporu i jezivu smrt. Istog mjeseca se naređuje zatvaranje svih škola na ukrajinskom jeziku i na teritorijama izvan Ukrajine, prije svega u djelovima Rusije iznad Kavkaza gdje etnički Ukrajinci čine većinu (Kubanska oblast).

U januaru 1933. Staljin uvodi “unutrašnje pasoše” kojima se onemogućava izgladnjelom stanovništvu da napusti sela i preseli u gradove ili u druge sovjetske republike u potrazi za hranom. Samo oni koji imaju specijalne pasoše mogu napustiti zone smrti. Ista naredba važi za Ukrajince u Kubanu (južna Rusija) koji su takođe određeni za fizičko uništenje. Samo u prvih šest sedmica sprovođenja uredbe sovjetska vojska i policija hapse 220,000 očajnika koji pokušavaju pobjeći iz zona uništenja koje komunisti drže pod opsadom dok svi stanovnici ne umru. Uhapšeni se ili šalju natrag u svoje kuće da umru ili, ako se crvenoarmejci i GPU sažale na njih, ubijaju na licu mjesta.

Ipak mnogi se uspijevaju provući do gradova u kojima se uveliko uvodi distribucija hrane po sistemu podobnosti i dokazivanja “antikulačkog i anti nacionalnog stava”. Pridošlice se ostavljaju da umru na stanicama i ulicama. Izbijaju epidemije tifusa i malarije koje takođe odnose na desetine hiljada života. Vlasti organizuju sakupljanje leševa i njihovo bacanje u masovne grobnice. GPU i vojska zatvaraju granice Ukrajinske SSR kako bi spriječile migracije izgladnjelog stanovništva ka Rusiji ili Bjelorusiji. Sela i gradovi su ostali bez pasa, mačaka i zaprežne stoke kako bi izgladnjeli preživjeli katastrofu. Stanovništo se dovijalo da preživi meljući koru od drveća i miješajući je sa raznim biljkama. Zabilježeni su brojni slučajevi kanibalizma. Ukrajinskim seljacima su sovjetske vlasti u mnogim slučajevima zabranile i nošenje nacionalne nošnje jer se time “ispoljavao kontrarevolucionarni nacionalizam”.

U martu iste godine se donosi interna naredba o zabrani korištenja riječi “glad” i “pomor” već se uvodi upotreba termina “teškoće u snabdijevanju hranom” i taj će se termin koristiti tokom svog vremena trajanja Sovjetskog Saveza.

Juna 1933.godine glad dostiže vrhunac kada dnevno umire 28,000 ljudi. U isto vrijeme moskovske vlasti izvoze 1,7 miliona tona žita koje na stranim tržištima prodaju po bagatelnim cijenama kojima izazivaju proteste farmera u Kanadi i Americi koji se bune zbog sovjetskih damping cijena kojima se ugrožavaju njihovi usjevi. Ogromna količina hrane koja nije izvezena je trulila po depoima i željezničkim terminalima.

Avgusta 1933. Politbiro donosi uredbu o osnivanju Migrantskog centra na državnom nivou koji će rukovoditi naseljavanjem ruskih i bjeloruskih kolhoznika na teritorije gdje je ukrajinsko stanovništvo uveliko istrijebljeno. Primat imaju istočni dijelovi zemlje, Harkivska oblast i Donjetsk gdje je do kraja 1933. već naseljeno 100.000 kolonista. Te teritorije su predmet nedavnog ratnog sukoba između Ukrajine i Rusije. U jesen te godine Moskva naređuje da se oduzmu svi registri umrlih u ruralnih koletiviziranim predjelima. U januaru 1934. na XII kongresu Komunističke partije Pavel Postišev, Staljinov namještenik i de facto vladar Ukrajine, će se pohvaliti da su se mladi komunisti iz drugih republika rado odazvali pozivu da unište ukrajinske “nacionaliste, kontra-revolucionare, ološ i da ih dotuku bez straha”.

Tokom trajanja Gladomora sovjetska vlast je nastojala spriječiti curenje informacija o uništenju ukrajinskog naroda i njegovog identiteta ne samo izvan SSSR-a već i unutar socijalističkih republika. Odbila je ponude Lige naroda (preteče UN-a) i Crvenog krsta za slanjem humanitarne pomoći negirajući postojanje gladi. Uspjeli su osigurati izuzetno bitnu podršku britanskog dopisnika New York Times-a iz Moskve, Voltera Durantija, koji je isprva negirao bilo kakve probleme snabdijevanja hranom. Kada se užas nije mogao sakriti i kada su počele curiti jezive fotografije masovno izgladnjelih i umorenih Ukrajinaca, Duranti je pokušao minimizirati ukrajinski horor govoreći da se radi o “problemima neuhranjenosti”. Duranti, inače i dobitnik Pulicerove nagrade za izvještavanje iz Rusije 1931. i jedan od rijetkih koji su imali pristup Staljinu, je privatno priznao obavještajnim službenicima britanske ambasade u Moskvi 1934. da je vjerovatno oko 10 miliona ljudi stradalo direktno ili indirektno kao posljedica nametnute gladi godinu ranije u Sovjetskom Savezu.

U Ukrajini se računa se da je oko 4 miliona ljudi direktno umoreno vještački stvorenom glađu 1932-1933 i epidemijama koje su izbile kao njene posljedice, a još nekih 1,5 miliona je stradalo u prethodnom procesu kolektivizacije (“uništenja kulaka i kontrarevolucionara”) likvidacijama ili deportacijama i kasnijem umiranju po sibirskim logorima. Računa se da je 80 posto ukrajinske inteligencije likvidirano dok je ostatak ućutkan. Amatra se da je u čitavom SSSR-u umoreno do 10 miliona ljudi do kraja 1933. Pored Ukrajine, bile su pogođene i oblasti Kubana i donjeg toka Volge u Rusiji (nastanjene pretežno Ukrajincima i Njemcima) kao i oblasti Kazahstana (naseljene Kazacima i Ukrajincima koji su se tamo naselili nakon ukidanja kmetstva u carskoj Rusiji i besplatne podjele zemlje). Srednje procjene stavljaju ukupan broj istrijebljenih Ukrajinaca na 7 miliona širom crvene imperije čime je Staljin po okrutnostima i obimu zločina nadmašio i svog “kolegu” austrijskog kaplara u njegovom manijakalnom pohodu istrebljenja Jevreja.

Ukrajinski parlament Vrhovna Rada je 2006. godine okarakterisao Holodomor kao “akt genocida protiv ukrajinskog naroda”. Glavne međunarodne organizacije su definisale Holodomor kao zločin protiv čovječnosti a dvadesetak zemalja ga je označilo kao akt genocida ili zločina protiv čovječnosti. Stigmi oko tog pitanja doprinosi i stav pravne nasljednice Sovjetskog Saveza- Ruske Federacije koja se protivi terminu “genocid protiv ukrajinskog naroda”. Rusija u rezoluciji Dume iz 2008. priznaje da se desio veliki zločin pod patronatom Staljina u tadašnjem “procesu dostizanja političkih i ekonomskih ciljeva” ali tvrdi da “ne postoje istorijski dokazi da je glad organizovana po etničkom modelu”. I sadašnja državna administracija ima takav stav. Po tome ima sličan pristup kao Turska u vezi stradanja Jermena i Grka- negira genocid a priznaje da se desio veliki gubitak ljudskih života.

 

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

SDT PODIGLO OSAM OPTUŽNICA PROTIV DUŠKA KNEŽEVIĆA, JOŠ TRI ČEKAJU POTVRDU: Težak teret Atlas grupe

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tužilaštvo je uradilo sve što je bilo do nas, kaže Milivoje Katnić.  Iz Pravnog tima Atlas grupe stižu drugačije interpretacije: ,,Optužnice ne samo da su neutemeljene i na labavim nogama, nego predstavljaju očigledan vid političkog progona Duška Kneževića”

 

Predsjednik Atlas grupe Duško Knežević preko nekoliko kriminalnih organizacija i više krivičnih djela oštetio je državni budžet za više stotina miliona eura, tvrdio je u februaru 2019. godine, glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić. Katnić je ubjeđivao javnost da će biti proglašeni krivim svi koji su učestvovali u izvršenju tih krivičnih djela i da će sav novac biti vraćen u  budžet.

Tri godine kasnije, suđenje ni po jednoj od ukupno osam optužnica koje je Specijalno tužilaštvo podnijelo protiv Kneževića i njegovih saradnika nije počelo, a tri još nijesu ni potvrđene. Istovremeno, Knežević je je iz  Londona pokrenuo međunarodnu arbitražu pred sudom u Hagu i traži 500 miliona eura odštete od Crne Gore. Plus 200 miliona od ovdašnjih sudova.

U međuvremenu, Katnić je iz mjeseca u mjesec na konferencijama za medije pokazivao razne šeme objašnjavajući kako je, navodno, Knežević oštetio državu, dok su  njegove banke – Atlas i Investbanka Montenegro (IBM) otišle u stečaj. I dalje su  blokirana 64 miliona eura iz slučaja poznatog kao  E-comerc kojima se još uvijek ne zna konačna sudbina.

U pravnom smislu najdalje se stiglo u slučaju poznatom kao afera Aerodrom. Suđenje je zvanično počelo, ali su pretresi do sada odlagani, iz kako nam je saopšteno, procesnih razloga. Sljedeći je zakazan za 21. februar 2022. godine.

U predmetu Aerodromi, SDT je podiglo optužnicu protiv Atlas banke, njenog vlasnika i rukovodilaca – Duška Kneževića, Marka Nikolića i Dijane Zečević. Oni se terete da su oštetili Aerodrome CG za tri miliona eura i u istom odnosu pribavili korist Atlas banci, jer nijesu vratili depozit od tri miliona eura, nakon što je istekao rok oročenja, a vlasnik zatražio povraćaj novca.

Knežević se tereti da je svoje službenike Nikolića i Zečević podstrekavao na zloupotrebu položaja u privrednom poslovanju, odnosno da prisvoje novčana sredstva JP Aerodromi.

Nikolić je, pisali su mediji, u tužilačkoj istazi pomenuo predsjednika parlamenta i lidera SD-a Ivana Brajovića. Kadrovi njegove stranke tada su upravljali Aerodromima, a Nikolić je ustvrdio da je nakon razgovora Brajovića i Kneževića na jednom prijemu,  na adresu Atlas banke stigao zahtjev za produženje oročenog depozita na period od godinu dana. Zečevićeva ga je parafirala i poslala nazad,  ali ga rukovodstvo Aerodroma nikada nije vratilo potpisanog.

Brajovića je po pitanju Aerodroma i spornih depozita javno prozivao i sam Knežević. ,,Ja sam direktno sa Brajovićem dogovarao držanje depozita Aerodroma u Atlas banci. Zauzvrat, zatvorili smo mu sve kredite koje je imao u Atlas banci, u tu svrhu sam sa njim dogovorio da mu moji prijatelji plate plac u Bjelopavlićima po višestruko većoj cijeni od realne. Takođe, Brajović je dobijao naknadu od mene, navodno za potrebe partije”, tvrdio je tada Knežević.

Brajovića, ipak, nema u optužnici za Aerodrome.

Dvije optužnice koje su takođe potvrđene odnose se na slučaj poznat kao Kaspija. Knežević je, tvrdi SDT, odbio da Atlas banci, u kojoj je bio većinski vlasnik, vrati ukupno 15, 2 miliona eura koliko je koštala garancija sa zateznom kamatom za njegove poslove sa kompanijom Kaspija properti. Vlasnici Kaspije, koja je registrovana u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, isplatili su Kneževiću 12,5 miliona eura za kupovinu Hotela Princes. Kako je kupovina hotela propala, a Knežević nije vraćao novac koji su Azerbejdžanci tražili u nekoliko navrata, aktivirana je garancija Atlas banke

Vesna RAJKOVIĆ-NENADOVIĆ
Pročitajte više u štapanom izdanju Monitora od petka 14. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

DOMAĆE PRIJETNJE AMERIČKIM SANKCIJAMA: Koga će Amerikanci staviti na crnu listu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crnogorski političari se nadaju u Eskobara i Bajdena

 

Iz Sjedinjenih Američkih Država stiže sve više signala da je administracija predsjednika Džoa Bajdena aktivnija na Balkanu od prethodne postavke u Bijeloj kući. Namjera je pogurati posrnulu demokratiju i neuspješne evrointegracije u šest zemalja zapadnog dijela poluostrva i istovremeno spriječiti rastući uticaj Kine, Turske i Rusije kojima ne smetaju sve jače i korupciji sklone balkanske autokrate. U tu svrhu je najavljeno sankcionisanje onih koji opstruiraju vladavinu prava i borbu protiv korupcije.

Nedavna trodnevna posjeta Crnoj Gori Gabrijela Eskobara, novog izaslanika američkog predsjednika za Zapadni Balkan, smatra se potvrdom navedenog, ali rezultati posjete se tek trebaju očitati. Dvorski krugovi i razni politički štabovi forsiraju svoje dijametralno suprotne kuloarske priče o tome šta im je navodno Eskobar obećao oko nove Vlade, i ko će se od crnogorskih političara i kriminalaca naći na američkoj crnoj listi koja povlači i određene sankcije.

Vijesti su početkom novembra objavile, pozivajući se ne više neformalnih izvora, da State Department „razmatra da funkcionere sadašnje i bivše vlasti stavi pod sankcije zbog ugrožavanja mira i stabilnosti u regionu i povezanosti sa korupcijom“. Potpredsjednik Vlade Dritan Abazović je još tokom posjete Americi u oktobru, najavio da dolaze pozitivna iznenađenja, i politička i ekonomska, iz Amerike. Prije 8 dana je na Twitter-u izrazio zahvalnost „vlastima SAD na sankcijama koje su stavili pojedinim akterima afere (Vjetroelektrana) Možura“ i najavio da će pravda polako doći i „do naših firmi i pojedinaca“. Radi se o bivšem malteškom ministru energetike Konradu Miciju i šefu premijerovog kabineta Kitu Škembriju zbog „umiješanosti u značajnu korupciju“ kao i zbog „korišćenja političkog uticaja radi sticanja lične koriste… dodjeljivanja vladinog ugovora za gradnju elekrane u zamjenu za ugrađivanje i mito“. Dalje se navodi da su svojim djelovanjem potkopali vladavinu prava i vjeru malteške javnosti u demokratske institucije pa je Miciju, Škembriju kao i članovima njihovih porodica zabranjen ulazak u SAD.

Inače, opis koruptivnih radnji savršeno odslikava i situaciju u Crnoj Gori gdje je Konrad Mici bio glavni terenski zamajac projekta Vjetroelektrana Možura. On je putovao osam puta u Crnu Goru (na osnovu analitičkih izvještaja njegovih službenih kreditnih kartica) da bi sredio detalje posla koje su dogovorili njegov prokazani premijer Džozef Muskat sa svojim prijateljem i kolegom Milom Đukanovićem. Posao će koštati crnogorske građane 115,3 miliona eura vladinih subvencija kineskom investitoru (koji je po Đukanoviću investitor iz EU). U poslu je posredovao i Jorgen Fenek (glavnooptuženi za ubistvo malteške novinarke Dafne Galizije koja je istraživala pomenuti projekat) koji je preko svoje firme u Dubaiju pravio duple transakcije i pomogao pokrivanje raznih „ugradnji“ u poslu sa obje strane, koje su koštale malteške građane najmanje desetak miliona eura. Muskat i Đukanović su negirali da imaju ikakve veze sa korupcijom i da ne znaju ništa o tome.

Ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović je početkom decembra izjavio, odgovarajući na kritike predsjednika Mila Đukanovića na rad Vlade, da je Đukanović „pod nekom tenzijom i zbog ove američke crne liste koja je već zaživjela i u narednim danima će tek da zaživi“. Nezvanično, nekoliko ministara tvrdi da im je Eskobar „obećao“ da će njihova Vlada trajati do kraja mandata a i duže, i da će se Amerikanci pobrinuti da Đukanović i DPS nestanu.

Istovremeno, osobe sa Đukanovićevog dvora tvrde da se na udaru sankcija neće naći oni i njihov šef nego ministri iz nove vlasti kao i lideri Demokratskog fronta, te da im je Escobar  „čvrsto obećao“ da će biti nova Vlada koju će oni kontrolisati.

Američko Ministarstvo finansija (Treasury) je objavilo nova proskribovana imena iz regiona. Tako su se 8. decembra na listi našli kosovski i srbijanski državljani Zvonko Veselinović i Milan Radoičić (koje kosovske vlasti sumnjiče za organizaciju ubistva kosovskog političara Olivera Ivanovića) zajedno sa članovima njihove međunarodne kriminalne grupe uključujući i 24 firme pod njihovom kontrolom na teritorijama Kosova, Srbije, Hrvatske i Bugarske. Tvrdi se da je „Veselinovićeva organizovana kriminalna grupa umiješana u masovno podmićivanje kosovskog i srbijanskih bezbjedonosnih zvaničnika koji su omogućili grupi nezakoniti šverc roba, novca, narkotika i oružja između Kosova i Srbije“. Dalje se navodi da su Veselinović i njegov brat Žarko imali dogovore sa političarima (ne navode se imena) da im pomognu pobjedu na izborima i finansiraju kandidate sa velikim sumama novca. Zauzvrat, ovi političari bi Veselinovićima dali kontrolu nad određenim oblastima za njihovo kriminalno poslovanje i najbolje ugovore o izgradnji infrastrukture.

Milan Radoičić je potpredsjednik Srpske liste na Kosovu (produžena ruka vladajuće Srpske napredne stranke u Srbiji), koja je apsolutni pobjednik izbora u srpskim sredinama sa preko 98 posto glasova na kojima bi im pozavidio i sjevernokorejski „dragi vođa“ Kim Džong Un. Obojica su prijatelji i poslovni partneri vladarske porodice u Srbiji i njihovih prijatelja iz doskoro vladajućih prištinskih struktura proizašlih iz Oslobodilačke vojske Kosova (OVK). Mnogi tvrde da su i u odličnim poslovnim i privatnim odnosima sa vrhom Demokratske partije socijalista (DPS). Po objavi imena, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je izjavio da Zvonko Veselinović ni dinar nije dao SNS-u i dodao da će ukoliko se pojave ozbiljne optužbe na račun Veselinovića državni organi raditi svoj posao. Američke vlasti su naredile zamrzavanje imovine proskribovanih u SAD-u, zabranile ulazak u zemlju i zabranile američkim građanima i firmama da posluju sa njima.

U maju ove godine na crnu listu je stavljen i bivši albanski premijer i lider Demokratske partije Sali Beriša takođe zbog „značajne korupcije“. Američke vlasti su uvele i zabranu izdavanja viza jednom broju albanskih sadašnjih i bivših sudija zbog veza sa kriminalom i koruptivnim radnjama.

Neki u regionu dovode u pitanje učinkovitost ovakve vrste američkog pritiska. Još je administracija  Džordža Buša Mlađeg 2002. godine počela uvoditi sankcije određenom broju osoba iz OVK i Albanske nacionalne armije (ANA) zbog izazivanja pobune i ratnog sukoba u Sjevernoj Makedoniji. Na listu je završio i Ali Ahmeti, lider pobunjenika u Makedoniji. Crna lista ga nije spriječila da kasnije postane potpredsjednik makedonske Vlade kao ni osobe iz OVK da kasnije postanu članovi kosovskog parlamenta i gradonačelnici kosovskih opština.

Možda najpoznatiji slučaj sa američke crne liste je onaj Nasera Keljmendija, kosovskog biznismena, narko bosa, pomagača vladajućih garnitura u Bosni (SDA Bakira Izetbegovića), Crnoj Gori (DPS Mila Đukanovića) i Kosova. Keljmendi je poznat i po vezama sa BiH tajkunom Fahrudinom Radončićem, takođe bliskim Đukanoviću. Barak Obama je juna 2012. godine potpisao ukaz kojim se Keljmendi označava narko-baronom čija djelatnost je opasna po američke nacionalne interese. Američki Ured za borbu protiv narkotika (DEA) je pokrenuo udar na njegovu narko mrežu koja je primorala bosansku, crnogorsku i kosovsku vlast da ga prestanu štititi, makar za neko vrijeme. Na kraju je osuđen na Kosovu na 6 godina zatvora zbog trgovine narkoticima dok je oslobođen svih drugih optužbi za kriminalno udruživanje, organizaciju ubistava i reketiranje. Bosanske vlasti su odustale od svih optužbi na njegov račun a prijateljstvo sa kontroverznim i često optuživanim za kriminal bosanskim državnim tužiteljem Olegom Čavkom mu je svakako išlo u prilog. Keljmendi je kaznu odslužio i sada slobodno šparta regionom dok su njegove firme u Bosni, Crnoj Gori i Kosovu i dalje pod američkim sankcijama.

Na međunarodnom planu je prošle godine je američka administracija stavila predsjednika Venecuele Nikolasa Madura i još 14 zvaničniku na istu listu kao i Keljmendija – označenih narko-barona (SDN kingpin list) čije djelovanje je direktno upereno protiv američkih nacionalnih interesa. Na listu je prvi dospio 2017. godine raniji potpredsjednik Venecuele Tarek el-Aisani. Aisani se slovi kao prijatelj poslovno-političkih krugova na zapadnom Balkanu kojima je, po nezvaničnim tvdnjama nekoliko zapadnih diplomata, pomogao u veletrgovinskim nabavkama kokaina nakon što je mirovni sporazum vlade Kolumbije i komunističke gerile FARC doveo do obustave isporuka kojima je kolumbijska komunistička gerila finansirala građanski rat. Za sada se Maduro uspješno nosi sa američkim sankcijama i pokušajima svrgavanja narko-komunističkog režima u Karakasu koji uživa podršku Kremlja.

Američke sankcije uperene protiv određenih turskih državnih funkcionera zbog zatvaranja američkog protestanstskog sveštenika Endru Bransona su urodile plodom. Nakon oslobađanja Bransona iz zatvora sankcije su uklonjene.

Crnogorskim građanima ostaje da se u narednoj godini nadaju pozitivnim vijestima iz Amerike, i političkim i ekonomskim.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

KOSOVO – SLIČNOSTI SA CRNOM GOROM: Teško oslobađanje zarobljene države

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok se prilozi o tenzijama na ivici sukoba na Kosovu rado objavljuju u Srbiji da bi se skrenula pažnja sa domaćih problema i podsticao „patriotizam u odbrani južne srpske pokrajine“ običnim građanima Kosova odavno su dosadile ratne igre, kriminal i ekonomski haos kojima su izloženi još od 1990

 

Crnogorski  susjed i najmlađa zemlja u Evropi se rijetko pominju u domaćim medijima osim u kontekstu stalnih tenzija na ivici sukoba sa Srbijom na većinski srpskom sjeveru. Te vijesti obavezno prate slike teško naoružanih kosovskih specijalca sa jedne i srbijanske vojske i žandarmerije sa druge strane granice dok su snage KFOR-a u sredini. Dok se takvi prilozi rado objavljuju u Srbiji da bi se skrenula pažnja sa domaćih problema i podsticao „patriotizam u odbrani južne srpske pokrajine“ običnim građanima Kosova odavno  su dosadile ratne igre, kriminal i ekonomski haos kojima su konstantno izloženi još od 1990. godine kada je ukinuta autonomija pokrajine. Nova Vlada Kosova koju vodi Albin Kurti ( porijeklom iz Ulcinja) i njegov pokret Samoopredjeljenje (Vetevendosje) se od svog izbora 22. marta 2021. nalazi pred ogromnim problemima.

Kosovo je kao samostalnu državu priznalo oko 100-ak država članica UN-a. Međutim, Kosovo nema šansu da skorije postane članica Ujedinjenih nacija zbog protivljenja Kine i Rusije koje imaju pravo veta u Savjetu bezbjednosti. Takođe, izgledi za članstvo u EU su minimalni, a mnogi kažu i nepostojeći. Pet članica EU i dalje smatra Kosovo sastavnim dijelom Srbije od kojih su Španija i Grčka sa Kiprom glavni oponenti njegovog priznanja, zahvaljujući problemima sa manjinama u svojim državama. Evropska komisija (EK) ima potpisani Sporazum o stabilizaciji i asocijaciji koji je na snazi jos od aprila 2016. godine što je i osnova za pregovore o budućem članstvu. Međutim u  5 godina se nije dalje stiglo kada je u pitanju kandidatura za članstvo. Španija uslovljava  put nastavkom pregovora sa Beogradom oko statusa i čak odbija da prizna Schengen vize koje zemlje članice izdaju kosovskim građanima. Inače, vize su i dalje potrebne za putovanja u EU što je razlog velike frustracije običnih građana.

Evropska komisija stavlja poentu na ono što je glavni problem i  drugih zemalja Zapadnog Balkana – vladavina prava i borba protiv korupcije i kriminala.

Kosovom je donedavno vladala elita -bolje reći klanovi, proizašli iz Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) – koja je, pod okriljem UN-ovih međunarodnih snaga,  zgrabila svu vlast. Srpski državni teror i aparthejd je zamijenio teror mafijaških organizacija koje su, pod vidom borbe za slobodu od srpskog jarma, stavile šapu na sve legalne i ilegalne tokove uništene ekonomije i razvile nove kanale za šverc narkotika, cigareta, goriva i svih akciznih proizvoda. To su zapadne „stabilokrate“ dugo tolerisale kao bolje rješenje od otvorenih sukoba i nestabilnosti.

Nove „elite“ predvođene ratnim komandantima Hašimom Tačijem (Demokratska partija Kosova – PDK) i Ramušom Haradinajem (Alijansa za budućnost Kosova- AAK) su se brzo sprijateljile sa „elitama“ Demokratske partije socijalista (DPS)  Mila Đukanovića u Podgorici. Takođe „poslovi“ su razvijeni i sa nekad „okupatorskom“ beogradskom vlašću gdje god je postojao privatni interes dok je za potrebe javnosti zadržana neprijateljska retorika između Prištine i Beograda – sve u interesu očuvanja  „stabilnosti“ švercerskih poslova preko poroznog kosovskog sjevera u kojem i dalje vladaju paralelno i Beograd i Priština.

Na Kosovu su nikle bezbrojne pumpe za gorivo, moteli i filijale banaka čiji broj višestruko nadmašuje potrebe stanovništva od oko 1,8 miliona na teritoriji koja je manja od Crne Gore. To što je  Evropska centralna banka (ECB) uz blagoslov Brisela dozvolila Kosovu i Crnoj Gori da koriste euro kao valutu iako nisu dio zajedničkog valutnog sistema država članica EU je zgodno poslužio raznim „peračima“ da  novac odmah izvuku u eurima bez plaćanja troškova konverzije. Brojna upozorenja i objavljene analize raznih evropskih policijskih i obavještajnih službi da je takva kriminalna praksa nedopustiva su ostale bez odjeka. Kosovsko pravosuđe je birano u zadnjih 20 godina, kao i u Crnoj Gori, po partijskoj i udbaškoj liniji, tako da ono što je vidljivo običnim ljudima je nevidljivo za Kosovski tužilački savjet i postupajuće tužioce.

Nova vlast, isto kao ona u Crnoj Gori, očigledno ne može ispuniti predizborna obećanja da očisti zemlju od balasti sveprisutne korupcije dok god njenim pravosuđem vladaju OVK strukture. Za razliku od nestabilnog crnogorskog vladajućeg bloka, Albin Kurti i Samoopredjeljenje su na valu velikog narodnog nezadovoljstva ubjedljivo pobijedili, osvojili apsolutnu većinu  na parlamentarnim izborima u februaru ove godine, uprkos svim krađama i namještanjima „patriotskih“ snaga.

Nedavno je Ministarstvo pravde na zahtjev premijera izašlo sa sveobuhvatnim planom procesa provjere i reizbora svih sudija i tužilaca (tzv. vetting process) koji bi se uradio kroz promjene zakona, Ustava i uz pomoć međunarodnih eksperata. Sličan proces postoji u Albaniji već pet godina ali se pokazao sporim i u međuvremenu je izazvao blokadu Ustavnog i Vrhovnog suda. No za utjehu je mnogima da su smijenjene na desetine korumpiranih i sa mafijom i obavještajnim službama povezanih tužilaca i sudija. Proces prati aktivna asistencija Američke ambasade i EU Delegacije. Američki State Department je uveo zabranu izdavanja viza nekim  nosiocima  pravosudnih funkcija, uskoro će lista biti proširena i na političare koji obstruiraju reforme. Kritičari smatraju da je proces reizbora daleko od kraja i da je pravosuđe i dalje puno kriminalaca.

Za Kurtija nema lakih rješenja. Najavljene promjene zakona i Ustava kojim bi se omogućila sječa u pravosuđu su izazvale otpor evropskih stabilokrata i Venecijanske komisije jer bi se narušio u praksi nepostojeći princip „nezavisnosti pravosudnih organa“. Predloženi proces provjere i reizbora će trajati godinama dok građani i birači žele brze rezultate. To je Kurti mogao osjetiti i na nedavno održanim opštinskim izborima gdje se očitovalo nezadovoljstvo Vladinom sporošću u sprovođenju reformi koje ometa i naslijeđeni kadar prethodne vlasti. Kurtijevi dosta hladni odnosi sa SAD-om kao glavnim sponzorom i saveznikom njegove zemlje mu ne idu na ruku zbog na momente otvorenog suprostavljanja američkim prijedlozima i inicijativama. Kurti  nema dlake na jeziku kada treba udijeliti kritike i evropskim institucijama zbog njihove korupcije, sporosti i tehnokratije. Time ne stiče saveznike.

Kurti i njegova partija su deceniju i po prepoznati u narodu kao žestoki protivnici ogrezlih u kriminalu i korupciji „boraca za slobodu“ iz bivše OVK kao i predstavnika međunarodne zajednice koji su stanje tolerisali.

Kao građanski aktivista uhapšen u aprilu 1999. od strane srbijanske policije tokom NATO vazdušnih udara i nakon povlačenja srpskih snaga sa Kosova prebačen u zatvor u Požarevcu. U montiranom procesu osuđen je na 15 godina zatvora zbog „narušavanja teritorijalnog integriteta Jugoslavije i neprijateljskih aktivnosti povezanih sa terorizmom“. Prebijen je tokom hapšenja i kasnije mučen u srpskim zatvorima. Oslobođen je u decembru 2001. godine nakon dogovora međunarodne zajednice i beogradskih vlasti. Predsjednik SRJ-a Vojislav Koštunica je potpisao tadašnji predsjednički oprost. Kurti skoro nikad nije pričao o svojim iskustvima u zatvoru niti je upirao prstom na neprijateljsku stranu zbog toga.

Svi pokušaji da se Kurtiju nađe mrlja ili da se potkupi su ostali bez uspjeha i to mnogi smatraju za njegov najveći kapital. Kada je postao premijer prvi put 2020. njegova tada koaliciona Vlada sa Demokratskim savezom Kosova (LDK) pokojnog predsjednika Ibrahima Rugove je trajala svega 51 dan. Jedan od prvih Kurtijevih poslova je bio da ukine oslobađanje od plaćanja akciza na proizvodnju cigareta Gazmendu Abrašiju, biznismenu iz Gnjilana. Abraši je i potpredsjednik partije Ramuša Harasdinaja, ranijeg premijera Kosova ali i dalje počasni konzul Crne Gore u Gnjilanu i poslovni partner velikih imena iz poslova sa cigaretama u Crnoj Gori. Oštri nastup Kurtija protiv kriminala i kidanje švercerskih kanala prema Srbiji i Crnoj Gori je ujedinilo tada vladajuću DPS vrhušku, Beograd, Tačija, Haradinaja i dio međunarodne zajednice protiv njega i ubrzo su se našli prebjezi u LDK koji su mu srušili Vladu.

Po pisanju pojedinih medija Abraši se ponovo pominje u kontekstu poslova sa najnovijim švercom cigareta sa Kosova i Srbije preko Luke Bar za Libiju. Crnogorsko Ministarstvo vanjskih poslova je na upit RTCG-a oko statusa Abrašija šturo izjavilo da se „preispituju sva rješenja o imenovanju počasnih crnogorskih konzula“.

Jovo MARTINOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo