Povežite se sa nama

HORIZONTI

GODIŠNJICA ZLOČINA U UKRAJINI : Holodomor – Staljinova satanistička orgija

Objavljeno prije

na

man-starving-during-holodomor

Ove godine se 24. novembra obilježava 85. godišnjica Holodomora (na ukrajinskom Golodomor), možda najvećeg i najokrutnijeg genocida u istoriji ljudskog roda. Jedan od razloga zašto Holodomor nije bio toliko poželjna tema i povod za obilježavanje je činjenica da je država koja ga je počinila nad sopstvenim stanovništvom jedna od zemalja pobjednica nad nacizmom u Drugom svjetskom ratu (iako je u prve dvije godine rata bila na istoj strani sa nacističkom Njemačkom zajednički raskomadavši istočnu Evropu) i kasnija svjetska supersila.

Josif Visarionovič Staljin, učvrstivši vlast 1928. god., je pokrenuo ubrzanu industrijalizaciju Sovjetskog Saveza sa istovremenom politikom stapanja brojnih sovjetskih naroda u amorfnu proletersku, urbanu i rusificiranu masu. Ukrajina i njezin identitet su se pokazali kao najveća prepreka koju ni i ruski carevi nisu mogli u potpunosti riješiti kroz serije prisilnih rusifikacija, prije svega zatiranjem ukrajinskog i nametanjem ruskog jezika. Nakon Oktobarske revolucije i građanskog rata Vladimir Ilič Lenjin je zauzeo pomirljiviji ton i odlučio dati svakom narodu pravo na značajnu samostalnost i razvoj vlastite kulture unutar Sovjetskog Saveza.

Ukidanje široke autonomije Ukrajine i prisilna kolektivizacija proizvodnje hrane i proglašenje seljačke zemlje državnom od strane Staljina i Politbiroa je naišlo na veliki otpor ne samo konzervativnog ruralnog stanovništva već i ukrajinske inteligencije pa i većeg dijela rukovodstva Komunističke partije Ukrajinske Sovjetske Socijalističke Republike. Odgovor je bio brz i nemilosrdan. GPU-a (tadašnja tajna služba) i Crvena armija su brzo “počistile kontra-revolucionare i neprijatelje naroda” i počele sprovoditi “dobrovoljnu kolektivizaciju” natjeravši seljake da “udruže zemlju i sredstva za proizvodnju” u zajednička ogromna državna gazdinstva. Seljaci koji su se opirali su proglašeni za “kulake” i likvidirani ili poslati u koncentracione logore u Sibir. Oni koji su “dobrovoljno” ušli u kolhoze izgubivši zemlju i plodove rada nisu imali motiva raditi pod uglavnom nesposobnim i okrutnim političkim namještenicima poslatim iz Rusije da upravljaju gazdinstvima. Kolektivizacija je donijela katastrofu ukrajinskoj poljoprivredi. Staljin i “drugovi iz Politbiroa” su postavili još veće kvote koje su seljaci u državnim gazdinstvima- kolhozima morali isporučiti državi koja je izvozom žita finansirala sovjetsku industrijalizaciju. Nesposobna birokratska uprava i previsoke kvote (tada čak uvećane za 44 odsto koje je bilo nemoguće ispuniti) su rezultirale masovnim protestima i još većim terorom moskovskih vlasti koje počinju sa potpunom rekvizicijom sve hrane i domaćih životinja uključujući i sjeme za sijanje.

I onda, 7.avgusta 1932. se donosi dekret o “zaštiti socijalističke imovine” ili kako ga je narod nazvao “zakon o pet zrna pšenice” kojim se zabranjuje pabirčenje poslije žetve i svako kod koga se nađe i nekoliko zrna pšenice će se osuduti na smrt strijeljanjem, osim ako postoje “olakšavajuće okolnosti” kojima bi se smrtna kazna mogla preinačiti na 10 godina zatvora. Zakon se odnosio i na djecu. Ubrzo nakon toga slijedi zabrana privatne prodaje žita.

U decembru 1932. sovjetske vlasti uvode fizičku blokadu sela koja nisu ispunile “zadate kvote”, oduzima im se sva hrana i životinje. Zabranjuje se isporuka hrane tim selima, čime ih de facto osuđuju na sporu i jezivu smrt. Istog mjeseca se naređuje zatvaranje svih škola na ukrajinskom jeziku i na teritorijama izvan Ukrajine, prije svega u djelovima Rusije iznad Kavkaza gdje etnički Ukrajinci čine većinu (Kubanska oblast).

U januaru 1933. Staljin uvodi “unutrašnje pasoše” kojima se onemogućava izgladnjelom stanovništvu da napusti sela i preseli u gradove ili u druge sovjetske republike u potrazi za hranom. Samo oni koji imaju specijalne pasoše mogu napustiti zone smrti. Ista naredba važi za Ukrajince u Kubanu (južna Rusija) koji su takođe određeni za fizičko uništenje. Samo u prvih šest sedmica sprovođenja uredbe sovjetska vojska i policija hapse 220,000 očajnika koji pokušavaju pobjeći iz zona uništenja koje komunisti drže pod opsadom dok svi stanovnici ne umru. Uhapšeni se ili šalju natrag u svoje kuće da umru ili, ako se crvenoarmejci i GPU sažale na njih, ubijaju na licu mjesta.

Ipak mnogi se uspijevaju provući do gradova u kojima se uveliko uvodi distribucija hrane po sistemu podobnosti i dokazivanja “antikulačkog i anti nacionalnog stava”. Pridošlice se ostavljaju da umru na stanicama i ulicama. Izbijaju epidemije tifusa i malarije koje takođe odnose na desetine hiljada života. Vlasti organizuju sakupljanje leševa i njihovo bacanje u masovne grobnice. GPU i vojska zatvaraju granice Ukrajinske SSR kako bi spriječile migracije izgladnjelog stanovništva ka Rusiji ili Bjelorusiji. Sela i gradovi su ostali bez pasa, mačaka i zaprežne stoke kako bi izgladnjeli preživjeli katastrofu. Stanovništo se dovijalo da preživi meljući koru od drveća i miješajući je sa raznim biljkama. Zabilježeni su brojni slučajevi kanibalizma. Ukrajinskim seljacima su sovjetske vlasti u mnogim slučajevima zabranile i nošenje nacionalne nošnje jer se time “ispoljavao kontrarevolucionarni nacionalizam”.

U martu iste godine se donosi interna naredba o zabrani korištenja riječi “glad” i “pomor” već se uvodi upotreba termina “teškoće u snabdijevanju hranom” i taj će se termin koristiti tokom svog vremena trajanja Sovjetskog Saveza.

Juna 1933.godine glad dostiže vrhunac kada dnevno umire 28,000 ljudi. U isto vrijeme moskovske vlasti izvoze 1,7 miliona tona žita koje na stranim tržištima prodaju po bagatelnim cijenama kojima izazivaju proteste farmera u Kanadi i Americi koji se bune zbog sovjetskih damping cijena kojima se ugrožavaju njihovi usjevi. Ogromna količina hrane koja nije izvezena je trulila po depoima i željezničkim terminalima.

Avgusta 1933. Politbiro donosi uredbu o osnivanju Migrantskog centra na državnom nivou koji će rukovoditi naseljavanjem ruskih i bjeloruskih kolhoznika na teritorije gdje je ukrajinsko stanovništvo uveliko istrijebljeno. Primat imaju istočni dijelovi zemlje, Harkivska oblast i Donjetsk gdje je do kraja 1933. već naseljeno 100.000 kolonista. Te teritorije su predmet nedavnog ratnog sukoba između Ukrajine i Rusije. U jesen te godine Moskva naređuje da se oduzmu svi registri umrlih u ruralnih koletiviziranim predjelima. U januaru 1934. na XII kongresu Komunističke partije Pavel Postišev, Staljinov namještenik i de facto vladar Ukrajine, će se pohvaliti da su se mladi komunisti iz drugih republika rado odazvali pozivu da unište ukrajinske “nacionaliste, kontra-revolucionare, ološ i da ih dotuku bez straha”.

Tokom trajanja Gladomora sovjetska vlast je nastojala spriječiti curenje informacija o uništenju ukrajinskog naroda i njegovog identiteta ne samo izvan SSSR-a već i unutar socijalističkih republika. Odbila je ponude Lige naroda (preteče UN-a) i Crvenog krsta za slanjem humanitarne pomoći negirajući postojanje gladi. Uspjeli su osigurati izuzetno bitnu podršku britanskog dopisnika New York Times-a iz Moskve, Voltera Durantija, koji je isprva negirao bilo kakve probleme snabdijevanja hranom. Kada se užas nije mogao sakriti i kada su počele curiti jezive fotografije masovno izgladnjelih i umorenih Ukrajinaca, Duranti je pokušao minimizirati ukrajinski horor govoreći da se radi o “problemima neuhranjenosti”. Duranti, inače i dobitnik Pulicerove nagrade za izvještavanje iz Rusije 1931. i jedan od rijetkih koji su imali pristup Staljinu, je privatno priznao obavještajnim službenicima britanske ambasade u Moskvi 1934. da je vjerovatno oko 10 miliona ljudi stradalo direktno ili indirektno kao posljedica nametnute gladi godinu ranije u Sovjetskom Savezu.

U Ukrajini se računa se da je oko 4 miliona ljudi direktno umoreno vještački stvorenom glađu 1932-1933 i epidemijama koje su izbile kao njene posljedice, a još nekih 1,5 miliona je stradalo u prethodnom procesu kolektivizacije (“uništenja kulaka i kontrarevolucionara”) likvidacijama ili deportacijama i kasnijem umiranju po sibirskim logorima. Računa se da je 80 posto ukrajinske inteligencije likvidirano dok je ostatak ućutkan. Amatra se da je u čitavom SSSR-u umoreno do 10 miliona ljudi do kraja 1933. Pored Ukrajine, bile su pogođene i oblasti Kubana i donjeg toka Volge u Rusiji (nastanjene pretežno Ukrajincima i Njemcima) kao i oblasti Kazahstana (naseljene Kazacima i Ukrajincima koji su se tamo naselili nakon ukidanja kmetstva u carskoj Rusiji i besplatne podjele zemlje). Srednje procjene stavljaju ukupan broj istrijebljenih Ukrajinaca na 7 miliona širom crvene imperije čime je Staljin po okrutnostima i obimu zločina nadmašio i svog “kolegu” austrijskog kaplara u njegovom manijakalnom pohodu istrebljenja Jevreja.

Ukrajinski parlament Vrhovna Rada je 2006. godine okarakterisao Holodomor kao “akt genocida protiv ukrajinskog naroda”. Glavne međunarodne organizacije su definisale Holodomor kao zločin protiv čovječnosti a dvadesetak zemalja ga je označilo kao akt genocida ili zločina protiv čovječnosti. Stigmi oko tog pitanja doprinosi i stav pravne nasljednice Sovjetskog Saveza- Ruske Federacije koja se protivi terminu “genocid protiv ukrajinskog naroda”. Rusija u rezoluciji Dume iz 2008. priznaje da se desio veliki zločin pod patronatom Staljina u tadašnjem “procesu dostizanja političkih i ekonomskih ciljeva” ali tvrdi da “ne postoje istorijski dokazi da je glad organizovana po etničkom modelu”. I sadašnja državna administracija ima takav stav. Po tome ima sličan pristup kao Turska u vezi stradanja Jermena i Grka- negira genocid a priznaje da se desio veliki gubitak ljudskih života.

 

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

Razgovor o Jasenovcu i druge priče

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nisu normalne prilike u društvu u kojem se falsifikati i izmišljotine koje vode rehabilitaciji ustaškog režima i negiranju zločina koje je počinio, tretiraju kao „alternativne povijesne činjenice“ i demokratsko pravo na drugačije mišljenje. Taj trend doveo je i do poplave članaka, knjiga i filmova u kojima se Jasenovac prikazuje kao malo veća kaznionica u kojoj su prekršitelji zakona bili privremeno smješteni prije puta na rad u Njemačku

 

Tjedan dana poslije obilježavanja Dana sjećanja na Holokaust, nas četrdesetak otišlo je u Spomen područje Jasenovac i u kripti pod Kamenim cvijetom odalo počast žrtvama Holokausta i genocida počinjenih tokom Drugog svjetskog rata u tom najvećem ustaškom konc-logoru. Potom smo, na poziv slavonskog episkopa Jovana Ćulibrka, posjetili episkopski dvor u Pakracu gdje je održana rasprava „Jasenovac i Holokaust – nova saznanja“. Uvodničari u raspravu bili su Ivo Goldstein, Jovan Ćulibrk i Goran Hutinec. Goldstein je govorio uglavnom o nekim dijelovima svoje najnovije knjige Jasenovac“, izašle krajem prošle godine, gdje se, između ostalog, navodi niz podataka, dokumenata i svjedočenjakoja „izvan razumne sumnje“ pokazuju da je u konc-logoru Jasenovac provođen Holokaust i genocid. Ćulibrk, koga u relevantnim krugovima ozbiljnih povjesničara drže jednim od najboljih poznavaoca povijesti logora Jasenovac i Holokausta na ovim područjima, iznio je kritičku analizuknjige povjesničara T. Snydera „Bloodlands“ („Krvava prostranstva“). Hutinec, docent na Odsjeku za suvremenu povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, govorio je o svom nedavnom otkrićufotografija Jasenovca snimljenih iz savezničkih aviona u zimi 1944./45. ; našao ih je u arhivi zračnih snimaka iz Drugog svjetskog rata koja se čuva u Edinburgu.Na fotografijama se vide aktivnosti na područjima Gradine koja su poslije rata identificirana kao masovne grobnice. Gradina je bila dio logora na desnoj obali Save gdje su se, po sačuvanoj prepisci i priznanju samih ustaša, vršile masovne egzekucije.

Uvodna izlaganja bila su onakva kakva bi izlaganja kompetentnih stručnjaka o konc-logoru Jasenovac, u normalnim prilikama, trebala biti. S konsenzusom oko nepobitno utvrđenih činjenica, s isticanjem detalja koji su još uvijek predmet istraživanja.

Međutim, prilike nisu normalne u društvu u kojem se falsifikati i izmišljotine koje vode rehabilitaciji ustaškog režima i negiranju zločina koje je počinio, tretiraju kao „alternativne povijesne činjenice“ i demokratsko pravo na drugačije mišljenje. Taj trend doveo je i do prave poplave članaka, knjiga i filmova u kojima se Jasenovac prikazuje kao malo veća kaznionica u kojoj su prekršitelji zakona bili privremeno smješteni prije puta na rad u Njemačku.

Zato je u Hrvatskoj odjeknuo kao senzacija govor kardinala Bozanića ispred Zagrebačke katedrale održan povodom ovogodišnjeg Dana sjećanja na Holokaust. Ključna rečenica tog govora koji je, inače, prigodan i pristojan govor kakav bi se, u normalnim prilikama, očekivao od visoko pozicioniranog svećenika koji živi kršćanske vrijednosti, jest: „Za Dan sjećanja na žrtve Holokausta izabran je 27. siječnja, dan oslobađanja Auschwitza, simbola stradanja šest milijuna Židova, simbola svih nacističkih i fašističkih logora širom Europe, pri čemu mi trebamo dati posebnu pozornost onome što se događalo u našoj sredini, u Hrvatskoj, bez ikakve zadrške ističući istinu o strahotama Jasenovca i drugih logora, stratišta nevinih ljudi.

Postoji bezbroj dokaza da je Jasenovac bio mjesto strahota i stratište nevinih ljudi, od likvidacije svih logorašica i gotovo svih logoraša zadnjih dana logora kako ne bi bilo svjedoka što je Jasenovac bio, o strahotama govore tisuće svjedočenja i priča ljudi koji su izgubili rođake, neki i cijele porodice u Jasenovcu, do preko 83 tisuće imena osoba stradalih u tom konc-logoru. Ali ne postoji već desetljećima, ako ikad, ni jedna izjava s vrhaKatoličke crkve u Hrvatskoj koja bi „bez ikakve zadrške“tu istinu izrekla. Baš obratno, javnost se već navikla da Katolička crkva podupire sasvim suprotna stajališta. Deset dana prije Bozanićevog govora predstavljena je u dvorani crkve u Palmotićevoj, u Zagrebu, knjiga „Razotkrivena jasenovačka laž“, autora Josipa Pečarića, člana HAZU, i Stjepana Razuma, svećenika i pročelnik Nadbiskupskog arhiva u Zagrebu. Na predstavljanju knjige Pečarić se uglavnom okomio na povjesničare koji imaju suprotne stavove od njegovih: „Suprotstavio sam se sramoti da Ivo Goldstein bude izabran u HAZU (..) Neizbor Goldsteina u HAZU bio je prvi neuspjeh tadašnjih (2012.g.) srbo-komunističkih vlasti (..) Hrvoje Klasić odbio je nastupiti s Igorom Vukićemu emisiji o Jasenovcu jer je znao da bi ispao smješan u suprotstavljanju istinskom istraživaću (..)“. Razum je kao istinite činjenice istaknuo da je Jasenovac bio „prielazni logor za tvornice u Njemačkoj“ u kojem nije bilo nikakvih „množtvenih“ ubijanja u doba Drugog svjetskog rata ali jeste poslije, pod komunističkom vlašću. Posebno interesantna istina koju ističe Razum, a koja prije zvuči kao dijagnoza, je da „u logor nije doveden ni jedan Srbin samo zato što je bio Srbin, a kamoli da bi bio ubijen samo zato jer je bio Srbin.“ Po Razumu „svoj zemaljski život u Jasenovcu je završilo 1360 osoba, što prirodnom smrću, bolešću, neishranjenošću ili smaknućem nakon presude zbog kršenja propisa“. I još od istog autora: „Pitam se po čemu su bolji oni koji izmišljaju ljudske žrtve, njih 81800 (tu Razum misli na poimenični popis žrtava) od onih koji su odgovorni za stvarnih 1360 žrtava.“

Prije par godina (2014. .) u istom prostoru, dvorana rezidencije Družbe Isusove u Palmotićevoj, predstavljena je knjiga povjesničara Mladena Ivezića „Titov Jasenovac“. Predstavljač je bio Vladimir Horvat, svećenik, povjesničar i autor knjige „Ogoljela laž logora Jasenovac“, a tvrdnje iznesene u Ivezićevoj knjizi, da je u Jasenovcu za vrijeme Drugog svjetskog rata od svih uzroka smrti život izgubilo 262, a u Staroj Gradiški 141 zatočenik, da su za to uglavnom krivi židovski liječnici jer su širili laži da će vlast ubiti kao nesposobne sve tifusare pa su se ovi skrivali među zdravima, ocijenjene su na tom skupu na kome su bili mnogi svećenici, od biskupa Pozajića do monsinjora Batelje, kao „neprocijenjiv doprinos traganju za istinom“.

Istaknuto mjesto u redizajniranju povijesti, posebno u poricanju zločina ustaša u Jasenovcu ima Glas Koncila, službeni tjednik Nadbiskupskog duhovnog stola. Tvrdnje povjesničara poput M. Ivezića, S. Razuma, V. Horvata, .., prikazuju se u GK kao otkrivenja, istina koja spašava zabludjele, a argumenti se svode na argumente ad hominem protiv svih koji ukazuju da su te tvrdnje izmišljotine i nebuloze. Tako glavni urednik GK, svećenik Ivan Miklenić, piše: „Mit o stradanjima u Jasenovcu nema ništa zajedničko s povijesnom istinom.“

Navedeni primjeri tek su vrh ledenog brijega nastalog dugogodišnjom potporom pa i aktivnim sudjelovanjem dijela hijerarhije Katoličke crkve u preinaki prošlosti kako bi se ona učinila podobnijom današnjim nacionalističkim zahtjevima i stajalištima. Važnost tih revizionističkih pokušaja nije u promjeni pogleda na događaje od prije 75 i više godina; radi se o vrijednostima koje će dominirati u društvu danas i sutra. Kao što pokazuje slučaj Daria Kordića: Koridić je osuđen u Haagu kao najodgovorniji za ratni zločin koji je počinila jedinica HVOa u Ahmićima, ubivši 116 nemoćnih staraca, žena i djece. Na povratku iz zatvora u kojem se Kordić prometnuo u katoličkog vjerskog fanatika, po njegovim riječima Isus ga je dva puta posjetio u ćeliji, dočekala su ga na zagrebačkom aerodromu tri biskupa, biskup Košić mu je poljubio ruku, zatim su ga odveli kao nacionalnog junaka na misu u Katedralu. Možda će jednom u budućnosti sa zvonika Katedrale visjeti transparent s 116 imena žrtava iz Ahmića; za sada to je učinilo 116 zagrebačkih građana, držeći 116 imena žrtava Ahmića ispred Katedrale kao znak ljudske solidarnosti sa žrtvama i protesta protiv takvog nedoličnog i nekršćanskog promoviranja ratnog zločinca, samo zato što je deklarirani katolik, od strane Crkve.

Značaj Bozanićevog govora, da li je to bio usamljeni iskorak ili prvi korak na mukotrpnom putu od nacionalističke ostrašćenosti ka suosjećanju sa žrtvama, promjena tako potrebna i hrvatskom društvu i Katoličkoj crkvi, pokazati će se uskoro. Nepopravljivi optimisti mogu se samo nadati da kardinal neće stati na pola puta kao što je to učinio pred nekoliko godina u Jasenovcu, na putu prema Kamenom cvijetu, propostivši pokloniti se žrtvama. Da veliki transparent izvješen na Katedrali neće poslužiti tek kao simbolički ručnik za Pilatsko pranje ruku.

 

 

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

OPERETA FRANCA LEHARA i CRNA GORA:  Vrijeme tiho teče

Objavljeno prije

na

Objavio:

Opereta je doživjela nevjerovatno veliki uspjeh kako u Austro-Ugarskoj tako i čitavoj Evropi. Izvedena je premijerno u Beču 1905. Jedina zemlja gdje je bila izričito zabranjena po naredbi njenog vladara je Crna Gora. Knjaz, a kasnije kralj, Nikola nije bio nimalo oduševljen činjenicom da je predmet predstave bilo njegovo knjaževstvo

 

Obično se kaže da oni koji ne uče iz istorije su osuđeni da je ponove, makar i ne bili svjesni toga. Austrougarski kompozitor Franc Lehar nije bio svjestan koliki će uspjeh postići njegova opereta Die lustige Witwe –Vesela udovica koja je premijerno izvedena 30. decembra 1905 u Beču. Opereta je doživjela nevjerovatno veliki uspjeh kako u Austro-Ugarskoj tako i čitavoj Evropi. Jedina zemlja gdje je je bila izričito zabranjena po naredbi njenog vladara je Crna Gora. Knjaz, a kasnije kralj, Nikola nije bio ni malo oduševljen činjenicom da je predmet predstave bilo njegovo knjaževstvo, i što je još gore, njegova porodica i prijestolonasljednik. Oni su već znatno prije pisanja operete postali predmetom podsmjeha i ogovaranja na raznim evropskim dvorovima zbog raskalašnog življenja, neotesanih brđanskih manira i megalomanijom ponašajući se kao da Petrovići vladaju državom od 50 miliona a ne mrvicom od svega četvrt miliona polugladnih podanika.

U početku operete Crna Gora i dešavanja na njenom dvoru su predstavljena bez ustručavanja kao Montenegro. Međutim, dirigirani protesti crnogorskih studenata u inostranstvu (kojima su se pridružili i talijanski i hrvatski studenti) kao i direktne prijetnje bombaškim napadima na opere u Pragu i Carigradu su isposlovali da se siromašno i na ivici bankrota balkansko knjaževstvo preimenuje u Pontevedro nakon samo nekoliko izvedbi. Isti slučaj je bio sa premijerom u Londonu 1907.god. koja je takođe doživjela veliki uspjeh. Nakon intervencije crnogorske diplomatije, po naredbi Knjaza i ljutitog prijestolonasljednika, Englezi su takođe promijenili ime Montenegra.

Likovi i imena su ipak ostala nepromijenjena. Sama radnja je ostala ista i godinama je čak evoluirala. Jedan od razloga adaptacija je bio i to da su neki evropski režiseri operete analizirali ne samo dešavanja na ondašnjem crnogorskom dvoru, već i pratili dešavanja na sadašnjem uočivši mnoge sličnosti. Drezdenska opera je do sada napravila najveću adaptaciju.

Mjesto radnje je i dalje veleposlantsvo naše knjaževine u Parizu. Kako tada (tako i sada) ta država je prezadužena a jedini izlaz vidi se u tome da se diplomata Danilo oženi bogatunkom koja će svojim bogatstvom donijeti olakšanje ojađenoj zemlji i pomoći narodu (nakon što vladajuća elita uzme 90 i nešto posto provizije na ime te iste pomoći- po adaptaciji drezdenske opere). Tenor i glavni junak priče se zove grof Danilo Danilovic, u pravom životu sin knjaza i kasnije kralja. Njegov život odgovara mondenskom stilu življenja na zapadu sa velikim prohtjevima koje mala država teško može da podmiruje. Veleposlanik u opereti je bariton baron Mirko Zeta, vojni ataše je pukovnik Pričić dok je Njeguš pisar i osoba za sve poslove. S druge strane, žena koja treba svojim bogatsvom spasiti zemlju je Hana Glavari, Crnogorka je po rođenju koja je odrasla u „okruženju sjaja i korupcije o čemu lično svjedoči“, kako kaže, on- baron Zeta. Kasnije je otišla na Zapad nakon što ju je zapazio crnogorski poslanik u Njujorku i vješto utrapio tamošnjem milioneru. Ubrzo joj se posrećilo da je postala bogata udova izuzetno vesele prirode i nakon dvije godine udovičkog staža crnogorska diplomatija opet radi na zaokruživanju projekta i njegovom unovčavanju. Danilo i Hana su nekada bili u vezi. Međutim, oboje su Crnogorci, ljubav će na kraju pobijediti a Crna Gora će biti spašena.

Svakako kroz operetu se provlače mnogi detalji koe i tadašnja i sadašnja publika može lako prepoznati kad je u pitanju život na crnogorskom dvoru. Dvor je početkom prošlog stoljeća oštro reagovao bacajući kompletnu krivnju na austro-ugarske zavjere protiv vladarske kuće, a time naravno, i protiv čitave Crne Gore i njenog naroda. Kasnije će jedan njemački diplomata napisati da je knjaz Nikola optuživao i englesku kraljevsku porodicu za uspjeh operete jer je bio frustriran činjenicom da nije uspio nekog od svoje djece tamo udomiti. S druge strane, udaja vojvotkinje Jute od Meklenburg-Strelica, koja će postati pravoslavka Milica i žena princa Danila, je široko prepričavana po evropskim dvorovima i mnogi upućeni tvrde da Lehar i na nju aludira kao Hanu Glavari u originalnoj izvedbi. Udomljenje vojvotkinje je već bio veliki problem zbog njene ljubavne afere sa kapetanom husara (lake konjice) dok je njezina mlađa sestra ostala trudna u 19. godini nakon afere sa dvorskim slugom. Sa takvim „pedigreom“ je bila široko nepoželjna na evropskim dvorovima. Na kraju je njenu udaju morao pogurati niko drugi do njemački imperator Vilhelm II Kajzer uz pozamašnu isplatu crnogorskom dvoru kojeg je više zanimala visina „nadoknade“ za takav brak nego li čednost i vrline buduće crnogorske knjaginje. Transakcija se desila 6 godina prije premijernog izvođenja operete.

Međutim, i nakon nestanka Crne Gore muke zbog operete ne prestaju po kuću Petrovića. Crnogorski nesuđeni kralj Danilo će 1930.god. za vrijeme izgnanstva u Francuskoj tužiti producenta filma koji je baziran na Veseloj udovici. Francuski sud mu je udovoljio i presudio da francuska produkcija plati globu od 100,000 franaka. Takođe, Danilo je uspio da spriječi prikazivanje filma u Jugoslaviji kojom je tada vladao njegov, Crnogorci bi rekli, rođeni brat od tetke, kralj Aleksandar. Danilo je u izgnanstvu živio jako skromno i uglavnom od niske apanaže koju mu je neredovno isplaćivala adminstracija Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca za izgubljeni prijesto i imovinu u Crnoj Gori.

Potomak nekadašnje vladarske porodice Petrović Njegoš, princ Nikola je ipak simbolično skinuo zabranu sa operete koja je 2014. predstavljena ispred Dvorca kralja Nikole na Kruševcu. Tada je Pobjedi izjavio da je on protiv svih cenzura i da jedno hedonističko društvo toga doba nije moglo da predvidi milione tužnih udovica koje će ostaviti Veliki rat koji je tada prekinuo prikazivanje Vesele udovice.

U adaptaciji Drezdenske opere skorijih godina (i na ranijim izvođenjima u Parizu), prominentno figurira maketa ispružene ruke koja prosi (milost, novac…) prema Zapadu i Istoku, odlika ondašnjeg i sadašnjeg ponašanja crnogorskog dvora čiji troškovi nikad nisu bili u skladu sa mogućnostima mogućnostima knjaževstva ili sada formalno republike. Glavni likovi operete se hvale da su falsifikovali finansijske izvještaje Centralne banke Pontevedrea. Takođe upozoravaju da ako bi bogata udovica povukla novac iz banke da bi to samo značilo bruku i bankrot a banka ionako vani „uživa vrlo ograničeno povjerenje“. Hana Glavari, bogata udova kasnije uskliknu da su „naše (Pontevedrinske) vrline“ zapravo količina novca u posjedu. Mnogi bi se danas složili sa njom.

Međutim, diplomatsko osoblje poslanstva u Parizu se dovijava i na druge načine kako da se održi, jer ne dobija dovoljno finansijskih sredstava iz domovine. Pred kraj 13.minuta drezdenske opere Glavni razmatra kako spasiti glavnu banku i državu od bankrota. Svi se prisutni slažu da je rejting države toliko nizak da ne može čak ni dostojno bankrotirati. Riječ propast (bankrot) odzvanja u ušima državnih predstavnika.

U tom momentu ulazi drugi državni službenik sa otvorenom akten tašnom gdje baron Zeta vadi jednu kesu „bijeloga“ radi provjere kvaliteta i daje drugima da mirisnu dragu smješu (sugeriranog kolumbijskog porijekla) koja se šalje dalje diplomatskim kanalima jer se time „osigurava finansijsko preživljavanje našeg poslanstva“. U 1905. bi se sasvim sigurno radilo o opijumu, čijem švercu nisu bili neskloni određeni dvorski krugovi koji su se bolje dovijali kako da se pokriju troškovi prinčeva.

Elem, na veliku žalost, u opereti „diplomatska pošta sa bijelim“ Pontevedrea nedugo zatim „opet pada“, kao i sada razni diplomatski paketi, brodovi i jahte Pentevedrinskog porijekla. Paralele sa sadašnjim događajima su i više nego očigledno ciljane od strane režisera.

Tadašnji princ Danilo je, zahvaljujući opereti, postao poznat širom svijeta. Sadašnji vladar je takođe široko poznat, a zahvaljujući prebjegu njegovog blagajnika u mrsku Englesku i objavljivanjem dokumenata i detalja iz privatnog života postaje još poznatiji. Svojevremeno se prinčevima naširoko bavila evropska štampa, a visprena bivša ljubav mlađeg princa je prodala njegova ljubavna pisma beogradskom listu Zvono. I sada, kao i onda, se svi krivci traže u međunarodnim zavjerama protiv države Crne Gore. Napad na vladara je napad na državu i sistem i u tome se potpuno kopira domovina komunizma kao i njeni instrumenti vladavine. Jedina razlika je da sada iza svega lošeg mora stajati ruska zavjera i tajne službe, kojima odnedavno pomažu, gle čuda, i britanske tajne službe. Cilj im je da ometu naše evro-integracije (ili samo €-integracije sa raznih sumnjivih off-shore računa) iz čiste pakosti kad već oni napuštaju EU.

Možda je za one koji sebe prepoznaju u ovoj ili ranijoj izvedbi operete najbitnije da znaju da ona ima sretan kraj i da vrline (tj. novci, kako Hana reče) i ljubav (sa predznakom €) pobjeđuju. To svakako ne mora da znači da će u stvarnom životu biti isto tako. Princ Danilo je umro u izgnanstvu u ne baš sjajnoj materijalnoj situaciji. Kako će se u sadašnjem vremenu razvijati stvari ostaje da se vidi. Gomilanje materijalnih dokaza nakon prebjega člana dvora za mrsku Englesku i vidno zasićenje Istoka i Zapada sa ovdašnjim megalomanima upućuje na to da bi sudbina princa Danila mogla biti pravi džek pot za njih.

 

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

POGLEDI: Sedmadeset godina opšte deklaracije o ljudskim pravima                                         

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina od trideset članova Deklaracije ne zvuči danan ništa manje aktuelno, nego prije sedamdeset godina

 

Opću deklaraciju o ljudskim pravimausvojila je Generalna skupština Ujedinjenih nacija 10. prosinca 1948. Svečano proglašenje bilo je u Parizu, u velikoj dvorani palače de Chaillot na Trocaderou, s kojega se, kroz park Trocadero, spuštaju stepenice prema Eiffelovom tornju. Samo četiri i pol godine ranije s Eiffelovog tornja visjela jenacistička zastva s kukastim križem, a vlakovi su širom Europe vozili u stočnim vagonima stotine tisuća ljudi u koncentracione logore, od Auschwitza do Jasenovca.

Sječanja na strahote Drugog svjetskog rata bila su još sasvim svježa. Strašna svjedočanstva o sustavnom istrebljenju Židova i Roma, o djelomično ostvarenom planu da se milijuni ljudi manje vrijednih rasa umore glađu, teror i strah pod nacističkim i od njega instaliranim režimima, strahote koncentracijskih logora koje su izašle na vidjelo tek po završetku rata, bile su neupitne činjenice o kojima je ogroman broj ljudi imao lična iskustva. Nije trebalo posebno dokazivati da su politika i sustav vrijednosti diktatorskih fašističkih režima, njihov radikalni nacionalizam i veličanje svemoći države na račun individualnih sloboda, odbacivanje i prezir prema ravnopravnosti a pretvaranje rasizma u pravne norme kroz rasne zakone, da je sve to vodilo do stradanja koje su ljudi iskusili i masovnih zločina koje su ti režimi počinili.

Osnivanje UNa 1945. godine i, kasnije, Europske zajednice početkom 1950-tih, bili su pokušaji da se kroz specijalizirane institucije na svjetskom nivou ljudska društva u budućnosti zaštite od režima poput onih fašističkih, „da nam se to više nikad ne dogodi“. Povelja UNa, koju je 26. lipnja 1945. u San Francisku potpisalopedeset zemalja, govori u svojoj prvoj rečenici upravo o tome:

MI, NARODI UJEDINJENIH NARODA, ODLUČNI da spasimo buduće naraštaje od užasa rata, koji je dva puta tijekom našega života nanio čovječanstvu neizrecive patnje, da ponovno potvrdimo vjeru u temeljna prava čovjeka, u dostojanstvo i vrijednost čovjeka, kao i u ravnopravnost velikih i malih naroda, (..) da budemo snošljivi i da živimo zajedno kao dobri susjedi, da ujedinimo svoje snage za održavanje Međunarodnog mira i sigurnosti, (..) ODLUČILI SMO ZDRUŽITI SVOJE NAPORE ZA OSTVARENJE TIH CILJEVA.

Da je nacizam sa svojom kombinacijom okrutne diktature, fanatične rasne politike i visoko razvijene vojne industrije bio realna opasnost za demokratske države, zapravo za sve države, za slobodu, ljudska prava pa i živote i onih koji trenutačno nisu bili pod tim režimom, danas izgleda očigledno. Međutim, krajem tridesetih godina relativno je malo političara ukazivalo na tu opasnost; većina je bila fascinirana efikasnošću i rastućom moći nacističkog režima. Mnogi članovi komunističkih partija koji su bili najžešći kritičari nacizma ostali su zbunjeni i zašutjeli su sa svojim kritikama poslije sporazuma Hitler – Staljin.

U siječnju 1941., Franklin D. Roosevelt, na početku svog trećeg predsjedničkog mandata, održao je govor koji će, kad Amerika uđe u rat, pod imenom Govor o četiri slobode, biti proglašen za jedan od velikih govora američke povijesti. U vremenu kad ga je Roosevelt održao bio je žestoko napadan, posebno od izolacionista, kao svrstavanje i guranje Amerike u rat. Kad će, sedam godina kasnije, Eleanora Roosevelt, udovica Franklina Roosevelta, raditi na koncipiranju Opće deklaracije o ljudskim pravima, osnovne ideje „rimovati“ će se s idejama izrečenim u tom govoru. Na početku svog govora Roosevelt definira o koje četiri slobode se radi:

Nadamo se svijetu koji će biti temeljen na četiri suštinske ljudske slobode.

Prva je sloboda govora i izražavanja – svuda u svijetu.

Druga je sloboda vjeroispovjesti – svuda u svijetu.

Treća je sloboda od siromaštva, što konkretno znači osigurati pripadnicima svake nacije zdrav život u miru – svuda u svijetu.

Četvrta je sloboda od straha – što konkretno znači takvo razoružanje da ni jedna nacija neće biti u mogućnosti izvršiti agresiju ni na jednu susjednu državu – svuda u svijetu.

To nije vizija dalekog milenija. To je osnova za svijet koji može dostići naša generacija u naše vrijeme. Ta vrsta svijeta suprotnost je tako zvanom novom poredku tiranije kojeg diktatori nastoje nametnuti bombama.

Sličan optimizam koji izražava Roozevelt može se naći i u slavnim deklaracijama o ljudskim pravima s kraja 18. stoljeća, Deklaraciji nezavisnosti (1776., USA) i Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina (1789., Francuska). Obje su nastale u turbulentnim vremenima, bile su inspirirane nepravdama i obje su utjecale na sastavljače Opće deklaracije. I u njima neke formulacije zvuče kao načela koja je potrebno samo prihvatiti; pokazalo se da se radi o vizijama kojima bi društvo trebalo težiti, da je za ostvarenje nekih od tih načela bilo potrebno dvijesto godina i da nema garancije da se jednom dostignuti standardi, ako se za njih ne zalažemo, neće urušiti. Tako najpoznatija rečenica iz Deklaracije nezavisnosti, a moguće i u američkom engleskom, glasi:

Mi držimo ove istine same po sebi razumljivim, da su svi ljudi stvoreni jednaki, da su obdareni od svog Stvoritelja određenim neotuđivim Pravima, među kojima su Život, Sloboda i potraga za Srećom.

Ništa od rečenog ne samo da nije samo po sebi razumljivo nego nije ni istinito. Pa ipak je ta rečenica (vjeruje se da je formulacija od Thomasa Jeffersona) bila inspiracija bezbrojnim borcima za ljudska i građanska prava i piscima preambula mnogih ustava. To je zato što iako su ljudi stvoreni različiti mi želimoda su jednaki u pravima; mi nismo obdareni od Stvoritelja neotuđivim pravima ali mi želimo da ta prava postanu norme u društvu.

Prvi članak Deklaracijeo pravima čovjeka i građanina glasi:

„Ljudi se rađaju i žive slobodno i jednaki u pravima.“

Prvi članak Opće deklaracije o ljudskim pravima glasi:

„Sva ljudska bića rađaju se jednaka u dostojanstvu i pravima.“

Kad se sloboda i ravnopravnost žele istaknuti kao temeljna načela demokratskog društva koje ono treba svijesno čuvati i unaprijeđivati, nije čudo da te tvrdnje, a zapravo zahtjevi – koje principe društvo treba prihvatiti, zvuče slično.

Dok je Povelja UNa iz 1945. dala opća načela, Deklaracija je pisana s namjerom da ta opća načela formulira u konkretna prava, zahtjeve koja bi prava građani članica UNa trebali imati. Veliki i specifični problem s kojim su sastavljači Opće deklaracije bili suočeni je upravo to da je bila opća; za razliku od svojih prethodnica koje su bile pisane za jednu zemlju ova je trebala biti prihvaćena u zemljama sa sasvim različitim tradicijama, religijama, kulturama.

Krajem 1948. UN je imala 58 članica. Na glasanju u Generalnoj skupštini 48 zemalja podržalo je Opću deklaraciju, osam je bilo suzdržano, a predstavnici dvije zemlje nisu bili na glasanju. Saudijska Arabija je bila suzdržana zbog članka 18 koji kaže:„Svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i religije; to pravo uključuje slobodu da se promijeni vjera (..)“. Južna Afrika je bila suzdržana jer je njen sistem apertheida bio u sukobu s člancima 1 i 2 koji odbacuju diskriminaciju bilo koje vrste. SSSR i zemlje sovjetskog bloka bile su suzdržane zbog članka koji je garantirao pravo građanima da odu i da se vrate u svoju zemlju.

Jugoslavija je bila suzdržana zbog nedovoljno eksplicitne osude fašizma i nacizma. Istina je da se nacizam i fašizam nigdje izrijekom ne spominju; na njih se odnosi dio u preambuli koji kaže:

Budući da je zanemarivanje i prezir ljudskih prava rezultirao barbarskim djelima koja su ogorčila savjest čovječanstva, a dolazak svijeta u kojem će ljudska bića uživati slobodu govora, slobodu od straha i siromaštva proglašen je najvišom težnjom običnih ljudi (…) Generalna skupština proglašava Opću deklaraciju o ljudskim pravima zajedničkim standardom ostvarenim za sve ljude i narode (..)

Opća deklaracijanije postala obvezujući dokument za članice UNa, kulturne i svjetonazorske razlike (bile) su prevelike i za mnoge je još otvoreno pitanje da li postoje univerzalna ljudska prava i treba li tražiti njihovo poštovanje bez obzira na kulturu i tradiciju. Ali njena preambula i članci bili su inspiracija za brojne međunarodne dokumente obvezujuće za njihove potpisnike.

Danas, 70 godina od donošenja Opće deklaracije, ljudska stremljenja, težnje za boljim i pravednijim društvima u cijelom svijetu izrećene u njoj, ne zvuče ništa manje poletno nego u vremenu kad je Deklaracija donesena. Ono što zabrinjava jest činjenica da većina od njenih 30 članaka ne zvuči ništa manje aktuelno.

 

Zoran PUSIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo