Povežite se sa nama

OKO NAS

GRADNJA NA RIJEČNIM OBALAMA: Mimo propisa i logike 

Objavljeno prije

na

Bespravna gradnja u Kolašinu naročito je uzela maha  na obalama Svinjače i Tare. Do sada nije bilo valjanih intervencija nadležnih, pa su Kolašinci gradili kuće na nasipima koje su sami formirali u neposrednoj blizini rijeka. Zbog toga su ugroženi i njihovi objekti, ali i druga obala 


Još nije ustanovljenokoliliko je Kolašinca stambene i poslovne objekte sagradilo uz rijeku Svinjaču. Kuće su minulih godina građene bez kontrole, ali i brige o tome koliko ti objekti mogu biti ugroženi od blizine vode. Problem postaje očigledan tokom kišnih  perioda, kada nabujaju pritoke Tare. Svaka obilna kiša podsjeti lokalne vlasti kako bi to u budućnosti mogao biti veliki problem, s teškim posljedicama.  Neke od novijih kuća bukvalno su na rubu obale,  izgrađene na nasipima, koje su vlasnici podigli kako bi proširili svoju imovinu i napravili mjesto za gradnju.

Na taj problem više puta je upozoravala bivša vlast. Svjesni su ga, kažu, i u aktuelnoj. Pored toga, gradanjom nasipa, tvrde, ugrožena je i druga obala, jer se tako mijenja tok rijeke. Sada su u opasnosti i objekti i imanja s druge strane.

,,S obzirom na to da je na taj način promijenjen tok rijeke, voda udara u te nasipe i vraća se na drugu stranu gdje plavi i potkopava zemljiše, pa čak, u pojedinim slučajevima, odnosi i djelove  davno izgrađenih potpornih zidova”,  upozoravali su iz bivše vlasti.

U budućnosti bi se, tvrde,  moglo desiti da pri obilnim višednevnim padavinama bude ugrožena i stambena zgrada namijenjena osobama u stanju socijalne potrebe u Ulici Dunje Đokić, iako taj objekat ima potporni zid. U Opštini ne mogu da kažu tačan broj objekata koji je izgrađen na taj način, ali mještani pored Svinjače tvrde da ih je na desetine.

„Godinama je tako građeno. Nije bilo sankcija. Jednostavno je mogao bilo ko da dotjeruje kamione zemlje i nasipa, to jest pravi placeve gdje ih nikad nije bilo i gdje je suludo graditi.  Mislim da je sada prekasno i teško riješiti to. Nema načina osim da se kuće ruše, a to niko neće“, objašnjavaju u naselju pored rijeke.

Nije poznato ni da li su nadležni do sada pokušali da utvrde tačan broj i „status“ objekata, koji „vise“ nad rijekom ni da li su njihovi vlasnici upozoravani na opasnost koju im može donijeti Svinjača.

,,To je davno trebalo zabraniti. Pokrenućemo postupke da se čim se za to stvore uslovi, ti objekti uklone. Takođe, oni koji su pravili nasipe biće u obavezi da to isprave“, obećavali su iz bivše vlasti prije dvije godine.

Obećavali su da će postupati u  skladu s propisima, a tamo gdje aktivnosti prevazilaze nadležnosti lokalne uprave, tražiće se intervencija države.  Koliko je od tog posla urađeno nikada nije zvanično saopšteno. Sada,  očigledno, u lokalnoj upravi očekuju da se i taj problem riješi u postupku legalizacije besravno izgrađenih objekata, ali do tada, priznaju, i kuće i obala rijeke biće konstantno ugroženi.

Nemoć je lokalna uprava pokazala i kada je riječ o „divljem“ naselju od nekoliko desetina kuća s oko 500 stanovnika na Lugu. Tamo su  stambeni objekti građeni u samom koritu Tare. To je dugoročni i pokazalo se nerješiv problem.  Nijesu poštovani propisi da se ne smije graditi na bliže od 100 metara od korita velikog vodotoka. Tom divljem naselju sada nedostaje uredna putna infrastruktura, ali i ,,papiri” za većinu objekata.

Više puta je opozicija problematizovala  način na koji su dijeljeni placevi i dozvole za gradnju u tom dijelu grada. Ostala je nepoznanica da li su tadašnji lokalni funkcioneri zloupotrijebili službeni položaj kada su bez valjanih odluka  čašćavali sugrađane besplatnim placevima. Deceniju kasnije pokazalo se da su iako besplatni, placevi mnogo muke koštali nove vlasnike.  Poplave prijete naselju svake  kišne jeseni, a o ostalim komunalnim problemima zbog neurbanizovanog naselja, mještani su mnogo puta obajvještavali javnost,  tražeći od nadležnih da ih ne tretira kao građane drugog reda.

Nerado u lokalnoj upravi govore o kućama ugroženim od rijeke i  razlozima zbog kojih je Kolašincima bilo dozvoljeno da grade bez mnogo logike i poštovanja propisa. Priznaju predstavnici lokalne vlasti da su probleme naslijedili, a rješavanje, prema zakonu, značilo bi mnogo nepopularnih mjera i diranje u najosjetljivije imovinske odnose. Muka i nemaština su ih, kažu vlasnici kuća na rubu obala rijeka, natjerali na takvu gradnju.

„Potrošio sam mnogo para na gradnju kuće, ali još više dok sam formirao ravnicu na kojoj sam napravio kuću. Nije me do sada niko upozoravao ili sankcionisao zbog toga. Sve da mi to narede, kako sada da vratim sve ovo u prvobitno stanje?  Da srušim kuću? Mislim da do toga neće doći i da će nadležni imati razumijevanja. Svjesni smo sve vrijeme opasnosti od rijeke.  No, drugačije se nije moglo”, kazao je jedan od mještana naselja preko Svinjače.

Mjesto za kuću on je dobio, kako objaašnjava, „proširivanjem očevine“! Moglo se samo k rijeci, pa je tu priliku i iskoritstio. Nije bilo drugog načina da prekine višedecenijski podstanaraski staž  svoje porodice.

Nemaran odnos prema rijeci i samovoljna izgradnja nasipa, očigledno su nedavno doprinijeli urušavanju puta prema jednom od najvećih kolašinskih prigradskih naselja. Saobraćajnica prema Brezi bila je opasna za saobraćaj čitav mjesec, a  slično se desilo i prošle godine, kada tim putam nijesu mogli ni pješaci ni vozila.

Klizište na desnoj obali rijeke Svinjače, u neposrednoj blizini kasarne Breza,  pokrenulo se u januaru 2018. godine.  Kako kažu u Sekretrijatu za planiranje prostora,  od prvog dana ugrožavalo je stabilnost saobraćajnice. U Sekreterijatu optužuju bivšu vlast da „nije preduzela ništa po pitanju sanacije klizišta“ pa su  građani svakodnevno bili izloženi riziku. Novca fali i sada ali, tvrde, bar su našli alternativno rješenje,  koje je zahtijevalo hitnu intervenciju Direkcije za javne radove i angažovanje stručnjaka.

Lokalna uprava je od Ministarstva odbrane zatražila dio zemljišta koji pripada kasrarni, kako bi proširili saobraćajnicu i izbjegli dio puta koji ugrožava klizište.  Alternativno rješenje za sada funkcioniše, pa mještani Breze mogu bezbjedno do svojih kuća. Međutim,  ostaje nepoznanica, zbog čega je Svinjača  ugrozila put, ali i dio privatnih imanja u blizini. To se, tvrde stariji Kolašinci, nikad prije nije događalo.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Pljačka iza koje ostaju goleti umjesto šuma.

Ove nedjelje nastavljen je protest i u Barama Kraljskim koji traje već 14 mjeseci. Ne dirajte naše vode, ostavite naša izvorišta Tare, dosta ste uzeli, nemojte više kumim vas bogom”, poručili su u julu prošle godine mještani kolašinskog sela Kraljske Bare, ispod Komova.

Protesti za zaustavljanje gradnje malih hidroelektrana (mHE) na vodotocima Ljubaštica, Crnja  i Čestogaz. Ove tri rječice formiraju rijeku Drcku, jednu od većih pritoka Tare.

Nakon promjene vlasti, mještani su više puta podsjećali na obećanja potpredsjednika Vlade Dritana Abazovića koje je nakon izbora dao na jednom od njihovih protesta. „ Buduća vlast treba da raskine sve koncesije za mHE i trajno zabrani gradnju”.  ,,Svaka gradnja mHE  je korupcija sama po sebi”.

Vlast za sada ćuti i ne raskida ugovor.  ,,Privremena zabrana gradnje od juna je još na snazi. Imamo nekih obećanja da je nađeno puno nepravilnosti, ali nema još raskida ugovora. Ne znamo zašto se oklijeva, možda se čeka kraj godine kada je predviđeni rok za završetak radova’’, kaže za Monitor Milovan – Mišo Labović, predsjednik MZ Kraljske Bare.

U međuvremenu je Zaštitnik ljudskih prava i sloboda utvrdio da su bivša i sadašnja vlast  kršili prava stanovnika Kraljskih Bara. Vlada Crne Gore i nekadašnje Ministarstvo ekonomije, mještanima Kraljskih Bara povrijedili su pravo na obraćanje i odgovor koje je zagarantovano Ustavom. Tu praksu su nastavili Ministarstvo ekologije, prostornog planiranja i urbanizma i Ministarstvo kapitalnih investcija, zaključio je Ombudsman. Iskazano mišljenje je jasan pokazatelj kako ugrožavanje životne sredine može biti direktno povezano i sa kršenjima ljudskih prava i sloboda, kao što je to slučaj s mještanima Kraljskih Bara.

Dok  mještani čekaju epilog za ugrožene rijeke, Labović kaže da se koncesionari spremaju u nove pohode. Na teritoriji MZ Kraljske Bare  doznačena je sječa preko 8.000 kubika drveta, u I i II zoni Parka prirode Komovi. ,,Tu je sječeno prije par godina i napravljena je totalna devastacija u prvoj zoni. Dobili smo informacije da će se sada sjeći oko 8.000 kubika, a koncesije su završene 2019. godine i  rekli su nam da se ovdje više neće davati koncesije. Mi smo već najavili proteste”, kaže Labović.

Slika treća. Monitor je u avgustu pisao o tome kako se u mjestu Tešanj, na teritoriji opštine Bijelo Polje, presušilo korito Ćehotine zasipa iskopanim materijalom (zemljom i kamenjem)  i zatrpava.  Izvršni direktor Ekološkog društva Breznica Milorad Mitrović upozorio je da nema uobičajene i zakonom propisane table sa obavještenjem o izvođaču radova. ,,Nemaju table na gradilištu, napravili su divlju deponiju, kamenolom, iskopavaju i melju kamen“, kazao je  Mitrović. „Za sve to mora da postoji dozvola, koncesija, procjena uticaja na životnu sredinu…“

Nakon što je inspekcija izašla na teren, radovi su zaustavljeni. Teška mehanizacija koja je devastirala Ćehotinu krenula je preko granice. ,,Nakon izlaska inspektora na lice mjesta i kontrole u kojoj je konstatovano mnoštvo nepravilnosti i radova bez ikakvih dozvola, izvođač radova koji je pričinio štetu, nesmetano izvozi mašine i opremu za koju se pouzdano ne zna kako je i ušla u Crnu Goru“, izjavio je Mitrović.

Ko zna do kada bi se devastacija Ćehotine nastavila da Mitrović nije alarmirao medije. Ipak, Ćehotina, za koju se planira ekološka i turistička valorizacija, je ovaj put bolje prošla nego  ljeta 2019. kada je ubijena. Tada  je usljed ispuštanja otpadnih voda iz Termoelektrane u Pljevljima u rijeku došlo do opšteg pomora ribe i živog svijeta. Zbog ekološke katastrofe, pokrenut je krivični postupak protiv rukovodioca i zaposlenih u TE Pljevlja, za koje nadležni sumnjaju da su izazvali ekocid. Analize su pokazale da je Ćehotina kilometrima nizvodno mrtva rijeka.

Dan prije zvaničnog slavlja 30. godina ekološke države, ekolozi su za 19. septembar najavili protest na trgu u Podgorici na koji su pozvali sve mještane koji brane šume, rijeke, planine da se pojave. Uz poruku da nemamo šta da  slavimo.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

Najviše ga je dojmilo gostoprimstvo Bihoraca, ali je, kako je kazao, bilo i onih koji nijesu bili naklonjeni i koji su njegovo prisustvo i saradnju sa Adrovićem koristili u svrhu političkih nadgornjavanja, izražavajući nadu da će skori početak proizvodnje odbacit sve sumnje u iskrenost i valjanost ovog projekta.

“Mnogi moji prijatelji, privrednici znaju da sam ovdje i prate šta radim. Čekaju da vide kako ću proći, tako da će moj uspjeh biti i uspjeh Bihora i Crne Gore. Moram dobiti ovu bitku da bih se opravdao i ovdje, a i u Turskoj” – rekao je tada Arslan.

Četiri godine kasnije, na dan kada je predsjednik države raspisao za 5. decembar nove redovne  lokalne izbore u Petnjici, postavlja se pitanje gdje je sada Ismail Arslan? Koliko je to para on uložio u fabriku peškira. Lijepo bi bilo pronaći ga i pitati da li i danas misli isto “o liku i djelu ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića”.

Iz Demokratske Crne Gore, koja je opoziciona partija u Petnjici gdje dominantno vlada DPS, nisu imali dileme i odmah su saopštili da je riječ samo o praznim predizbornim obećanjima i da je fabrika radila svega tri mjeseca. Ovu fabriku su nazvali “fabrikom familijarnih peškira”

Mehmed Adrović je tada odgovorio da se ne radi ni o kakvoj političkoj prevari i da ovaj pogon ima perspektivu.

On je potvrdio da je kompanija Euro Bor dio kreditnih sredstva za pokretanje proizvodnje dobila od Investiciono razvojnog fonda.

Adrović je izjavio i da političke partije, poput Demokratske Crne Gore, ne treba da zanima šta on radi sa svojim privatnim biznisom.

“Šta ima da zanima Demokrate i njima slične, šta ja radim sa svojim biznisom. To je moja privatna stvar. Neka oni gledaju svoja posla. Ne želim da polemišem s njima. Šta je njih briga šta se radi s fabrikom na Boru. Ja sam tu uložio svoj kapital, a ne oni. To što sam ja predsjednik Skupštine u Petnjici i što pripadam DPS-u nema nikakve veze sa fabrikom” – tvrdio je Adrović.

Mehmed Adrović je od ranije bio u biznisu. Najprije se bavio prevozom putnika prema Luksemburgu, da bi zatim sa luksemburgškim državljaninom Simonom Bernardom formirao mješovitu firmu “Simon vojaž”.

U početku du držali međunarodnu liniju Podgorica – Luksemburg. Onda su se pojavili na licitaciji tadašnjeg Jugoprevoza, nasljednika bivšeg Ivangradprevoza, koji je 2004. godine zapao u probleme i stečaj.

Najveće autoprevozno preduzeće na sjeveru Crne Gore, pa i šire, tada je prešlo u njihovo vlasništvo za male pare i promijenilo ime u “Simon vojaž”. Poslovali su neko vrijeme dobro. Uvezli autobuse iz Liksemburga, pojačavši vozni park. Zapošljavali oko stotinu radnika. Uglavnom je to bila poslovna filijala DPS-a.

Onda su nekoliko godina unazad počeli ozbiljni problem, koji su prošle godine kulminirali generalnim štrajkom radnika, kojima nijesu bile isplaćene plate za dvije godine, kao i ništa od drugih potraživanja.

Haotično stanje u autobuskom saobraćaju na ulicama Berana trebalo je da prekine uvođenje stečaja, u aprilu ove godine. Ipak su neki prevoznici bojkotovali autobusku stanicu, zbog dugovanja koja su datirala iz vremena prije uvođenja stečaja.

U međuvremenu je objelodanjeno da je partner iz Luksemburga, Simon Bernard, preko svog advokata podnio krivičnu prijavu protiv Mehmeda Adrovića zbog više krivičnih djela iz oblasti privrednog kriminala, kao i falsifikovanja i zloupotrebe njegovog potpisa. Predmet je neko vrijeme bio u Osnovnom državnom tužilaštvu u Beranama, a onda ga je preuzelo Specijalno državno tužilaštvo.

Fabrika peškira u selu Bor ne radi odavno. Potvrdila se priča radnika da je Mehmed ovu fabriku gradio parama iz “Simon vojaža”. Zašto i kako bi inače ušla u stečajnu masu? Negdje se moglo načuti kako se i Arslani u nekom društvu požalio da je prevaren, ali se nikada više nije pojavio u Petnjici.

Gume, kočnice, peškiri, dizalice. Tako bi se moglo licitirati na prvoj prodaji sa početnom cijenom od dva miliona i trista hiljada eura.

Šta se sve radilo sa Simon vojažom, fabrikom peškira Euro Bor, i svim drugim poslovima “ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića”, otkriti može samo dobra istraga. Ali SDT ćuti i u ovom, kao i mnogim drugim predmetima.

                                              Tufik Softić

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

“Sportska hala  i turističko-smještajni objekat Dom mladih su  u vlasništvu Uprave za imovinu, odnosno države. Dva otvorena košarkaška igrališta sa tribinama, teniska igrališta i fudbalski teren su u vlasništvu hotela „Bjanka“. Tu su još i fudbalski teren FK Gorštaka i teren sa vještačkom travom. Svi ti subjekti treba da  sarađuju u organizaciji  organizacija prestižne ponude sportskog turizma koju naš grad ima”,  kažu u Opštini.

Nadaju se da će država, kako kažu, “posvetiti dužnu pažnju objektima u Sportskoj zoni””. Očekuju d aće oba  objekta biti  spremna da dočekaju sljedeće godine učesnike Međuopštinskih omladinskih sportskih igara (MOSI), čiji je Kolašin domaćin.

Milatović je to i  obećao. Stavljanje u punu funkciju sportske hale i Doma mladih trbalo bi da se omogući kapitalnim budžetom za narednu godinu, najavljeno je iz resora na čijem je čelu.   Ocijenili su i da je “Dom mladih i gorući problem”.

“Sportska dvorana je nedavno rekonstruisana, ali se fasada nalazi u zapuštenom stanju, Neophodna su dalja investiciona ulaganja kako bi se omogućila adekvatna upotreba ovog objekta i iskoristili svi prostorni kapaciteti istog, saopšteno je iz Ministarstva za ekonomski razvoj. Dom mladih je gorući problem koji osim rekonstrukcije i investicionih ulaganja zahtijeva neophodna rješavanja pravnog statusa ovog objekta”, saopšteno je iz Ministarstva ekonomskog razvoja nakon Milatovićeve posjete Kolašinu.

Najvljeno je da će biti iniciran “postupak ispitivanja i utvrđivanja svih činjenica u vezi sa pravnim statusom Doma mladih koji je u državnom vlasništvu”.  Utvrdiće se i, kako je najavio ministar, i  vrijednosti radova na održavanju i rekonstrukciji.

“Sve to sa  ciljem da se kapitalnim budžetom za 2022. godinu opredijele sredstva za adaptaciju i stavljanje u funkciju tog  objekta. Ovim se značajno može unaprijediti sportska ponuda grada. Takođe, i doprinijeti da zajedno sa opremanjem Sportske zone Kolašin postane adresa za pripreme sportista, kako na individualnom tako i na klupskom i reprezentativnom nivou”, rekao je on.

Dosadašnje upravljanje objektima u sportskoj zoni okarakterisano je kao “dugogodišnja nebriga prethodne vlasti”.

                                                                                                Dragana ŠĆEPANOVIĆ  

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo