Povežite se sa nama

OKO NAS

GRADNJA NA RIJEČNIM OBALAMA: Mimo propisa i logike 

Objavljeno prije

na

Bespravna gradnja u Kolašinu naročito je uzela maha  na obalama Svinjače i Tare. Do sada nije bilo valjanih intervencija nadležnih, pa su Kolašinci gradili kuće na nasipima koje su sami formirali u neposrednoj blizini rijeka. Zbog toga su ugroženi i njihovi objekti, ali i druga obala 


Još nije ustanovljenokoliliko je Kolašinca stambene i poslovne objekte sagradilo uz rijeku Svinjaču. Kuće su minulih godina građene bez kontrole, ali i brige o tome koliko ti objekti mogu biti ugroženi od blizine vode. Problem postaje očigledan tokom kišnih  perioda, kada nabujaju pritoke Tare. Svaka obilna kiša podsjeti lokalne vlasti kako bi to u budućnosti mogao biti veliki problem, s teškim posljedicama.  Neke od novijih kuća bukvalno su na rubu obale,  izgrađene na nasipima, koje su vlasnici podigli kako bi proširili svoju imovinu i napravili mjesto za gradnju.

Na taj problem više puta je upozoravala bivša vlast. Svjesni su ga, kažu, i u aktuelnoj. Pored toga, gradanjom nasipa, tvrde, ugrožena je i druga obala, jer se tako mijenja tok rijeke. Sada su u opasnosti i objekti i imanja s druge strane.

,,S obzirom na to da je na taj način promijenjen tok rijeke, voda udara u te nasipe i vraća se na drugu stranu gdje plavi i potkopava zemljiše, pa čak, u pojedinim slučajevima, odnosi i djelove  davno izgrađenih potpornih zidova”,  upozoravali su iz bivše vlasti.

U budućnosti bi se, tvrde,  moglo desiti da pri obilnim višednevnim padavinama bude ugrožena i stambena zgrada namijenjena osobama u stanju socijalne potrebe u Ulici Dunje Đokić, iako taj objekat ima potporni zid. U Opštini ne mogu da kažu tačan broj objekata koji je izgrađen na taj način, ali mještani pored Svinjače tvrde da ih je na desetine.

„Godinama je tako građeno. Nije bilo sankcija. Jednostavno je mogao bilo ko da dotjeruje kamione zemlje i nasipa, to jest pravi placeve gdje ih nikad nije bilo i gdje je suludo graditi.  Mislim da je sada prekasno i teško riješiti to. Nema načina osim da se kuće ruše, a to niko neće“, objašnjavaju u naselju pored rijeke.

Nije poznato ni da li su nadležni do sada pokušali da utvrde tačan broj i „status“ objekata, koji „vise“ nad rijekom ni da li su njihovi vlasnici upozoravani na opasnost koju im može donijeti Svinjača.

,,To je davno trebalo zabraniti. Pokrenućemo postupke da se čim se za to stvore uslovi, ti objekti uklone. Takođe, oni koji su pravili nasipe biće u obavezi da to isprave“, obećavali su iz bivše vlasti prije dvije godine.

Obećavali su da će postupati u  skladu s propisima, a tamo gdje aktivnosti prevazilaze nadležnosti lokalne uprave, tražiće se intervencija države.  Koliko je od tog posla urađeno nikada nije zvanično saopšteno. Sada,  očigledno, u lokalnoj upravi očekuju da se i taj problem riješi u postupku legalizacije besravno izgrađenih objekata, ali do tada, priznaju, i kuće i obala rijeke biće konstantno ugroženi.

Nemoć je lokalna uprava pokazala i kada je riječ o „divljem“ naselju od nekoliko desetina kuća s oko 500 stanovnika na Lugu. Tamo su  stambeni objekti građeni u samom koritu Tare. To je dugoročni i pokazalo se nerješiv problem.  Nijesu poštovani propisi da se ne smije graditi na bliže od 100 metara od korita velikog vodotoka. Tom divljem naselju sada nedostaje uredna putna infrastruktura, ali i ,,papiri” za većinu objekata.

Više puta je opozicija problematizovala  način na koji su dijeljeni placevi i dozvole za gradnju u tom dijelu grada. Ostala je nepoznanica da li su tadašnji lokalni funkcioneri zloupotrijebili službeni položaj kada su bez valjanih odluka  čašćavali sugrađane besplatnim placevima. Deceniju kasnije pokazalo se da su iako besplatni, placevi mnogo muke koštali nove vlasnike.  Poplave prijete naselju svake  kišne jeseni, a o ostalim komunalnim problemima zbog neurbanizovanog naselja, mještani su mnogo puta obajvještavali javnost,  tražeći od nadležnih da ih ne tretira kao građane drugog reda.

Nerado u lokalnoj upravi govore o kućama ugroženim od rijeke i  razlozima zbog kojih je Kolašincima bilo dozvoljeno da grade bez mnogo logike i poštovanja propisa. Priznaju predstavnici lokalne vlasti da su probleme naslijedili, a rješavanje, prema zakonu, značilo bi mnogo nepopularnih mjera i diranje u najosjetljivije imovinske odnose. Muka i nemaština su ih, kažu vlasnici kuća na rubu obala rijeka, natjerali na takvu gradnju.

„Potrošio sam mnogo para na gradnju kuće, ali još više dok sam formirao ravnicu na kojoj sam napravio kuću. Nije me do sada niko upozoravao ili sankcionisao zbog toga. Sve da mi to narede, kako sada da vratim sve ovo u prvobitno stanje?  Da srušim kuću? Mislim da do toga neće doći i da će nadležni imati razumijevanja. Svjesni smo sve vrijeme opasnosti od rijeke.  No, drugačije se nije moglo”, kazao je jedan od mještana naselja preko Svinjače.

Mjesto za kuću on je dobio, kako objaašnjava, „proširivanjem očevine“! Moglo se samo k rijeci, pa je tu priliku i iskoritstio. Nije bilo drugog načina da prekine višedecenijski podstanaraski staž  svoje porodice.

Nemaran odnos prema rijeci i samovoljna izgradnja nasipa, očigledno su nedavno doprinijeli urušavanju puta prema jednom od najvećih kolašinskih prigradskih naselja. Saobraćajnica prema Brezi bila je opasna za saobraćaj čitav mjesec, a  slično se desilo i prošle godine, kada tim putam nijesu mogli ni pješaci ni vozila.

Klizište na desnoj obali rijeke Svinjače, u neposrednoj blizini kasarne Breza,  pokrenulo se u januaru 2018. godine.  Kako kažu u Sekretrijatu za planiranje prostora,  od prvog dana ugrožavalo je stabilnost saobraćajnice. U Sekreterijatu optužuju bivšu vlast da „nije preduzela ništa po pitanju sanacije klizišta“ pa su  građani svakodnevno bili izloženi riziku. Novca fali i sada ali, tvrde, bar su našli alternativno rješenje,  koje je zahtijevalo hitnu intervenciju Direkcije za javne radove i angažovanje stručnjaka.

Lokalna uprava je od Ministarstva odbrane zatražila dio zemljišta koji pripada kasrarni, kako bi proširili saobraćajnicu i izbjegli dio puta koji ugrožava klizište.  Alternativno rješenje za sada funkcioniše, pa mještani Breze mogu bezbjedno do svojih kuća. Međutim,  ostaje nepoznanica, zbog čega je Svinjača  ugrozila put, ali i dio privatnih imanja u blizini. To se, tvrde stariji Kolašinci, nikad prije nije događalo.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

ZAŠTIĆENA PODRUČJA BEZ ZAŠTITE: Samo paper parks

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izazovi upravljanja zaštićenim područjima u Crnoj Gori su višestruki.  Nema efikasnih upravljačkih struktura i adekvatne podrške lokalnih zajednica. Zbog toga, ti prostori ostaju zaštićeni samo na papiru, nerijetko stavljeni isključivo u službu turizma. U nekima ni godinama nakon proglašenja nema upravljača, ali ni planova upravljanja

 

 

Novoformirana Agencija za upravljanje prirodnim dobrima opštine Bijelo Polje mogla bi biti dobar primjer ostalim opštinama na koji se način kreće u zahtjevan posao brige o prostorima, koja su, u većini slučajeva u našoj državi,  zaštićena samo na papiru.   Odluka o osnivanju te Agencije usvojena je na nedavnoj sjednici lokalnog parlamenta, nakon što je Opština ranije zvanično zaštitila Đalovića klisuru, koja je proglašena spomenikom prirode. Svemu je prethodila intenzivna saradnja sa i NVO Eko-tim i globalnom organizacijom za zaštitu prirode The Nature Conservancy (TNC).

Nažalost, u mnogim drugim opštinama, napori civlilnog sektora i ponuđena stručna podrška nijesu prihvaćene na adekvtan način na lokalnom nivou, pa su brojni zaštićeni prostori, kako tvrde saogovornici Monitora  i dalje samo ”paper parks” , to jest, zaštićeni samo na papiru.

Kako za Monitor kaže Milija Čabarkapa, izvršni direktor NVO Eko tim, u Bijelom Polju, ta organizacija aktivno učestvuje u procesu uspostavljanja lokalnog upravljača zaštićenih područja kroz formiranje Agencije.

“Ta inicijativa, sprovedena u saradnji sa Opštinom i međunarodnim partnerom TNC, ima za cilj da obezbijedi dugoročno i efikasno upravljanje prirodnim resursima, sa posebnim fokusom na Đalovića klisuru. Eko-tim će pružiti stručnu pomoć u izradi planova upravljanja, obezbijediti početna sredstava za rad Agencije, kako bi se osiguralo da zaštićena područja imaju funkcionalne mehanizme upravljanja i zaštite”, objašnjava on.

Čabarkapa kaže da zaštićena područja u Crnoj Gori karakteriše nedostatak upravljača i planova upravljanja. Na ovaj način ne postižu se ciljevi zaštite i očuvanja, kao ni ciljevi održivog razvoja. Eko-tim, podsjeća on, poslednjih godina intenzivno zagovara uspostavljanje nekoliko novih zaštićenih područja. Pored Đalovića klisure, to su gornji tok rijeke Ćehotine u Bijelom Polju i Pljevljima, rijeke Mrtvice u Kolašinu. Međutim, kako poručuju iz te NVO, ne žele “da se zaštita tih područja završi samo formalnim proglašenjem”.  Nude da, kroz saradnju sa lokalnim vlastima, pomognu u formiranju i osposobljavanju upravljačkih struktura. Time se, tvrde, osigurava da zaštita ne ostane samo na papiru.

Analiza koju je Mreža zaštićenih područja Dinarida (Parkovi Dinarida) radila sa TNC pokazala je da uspostavljanje novih zaštićenih područja, koje se dešavalo od 2015. godine nadalje, ne prati uspostavljanje adekvatne upravljačke strukture niti adekvatni kapaciteti.

Na to podsjeća i Jelena Marojević Galić programska menadžerka za životnu sredinu i politike Parkovi Dinarida.

“Isto to je pokazalo i iskustvo direktnog rada sa upravljačima zaštićenih područja u Crnoj Gori. Evidentan je nedostatak sistemske podrške zaštičenim područjima, posebno kada je u pitanju planiranje i njihovo finasiranje. Posebno na lokalnom nivou. Lokalne samouprave, kao osnivači ovih područja,  u velikom broju slučajeva ne razumiju njihovu funkciju i značaj, te na njih gledaju kao na trošak. Stoga su često i izdvajanja za njihov rad neadekvatna i svode se na troškove plata, dok sredstva za rad na terenu, tehnička opremu, nadzor i istraživanja biodiverziteta izostaju”, objašnjava sagovornica Monitora.

Prema njenom iskustvu, od zaštićenih područja se često očekuje da budu samoodrživa i da prihoduju sredstva kroz naplatu ulaza ili drugih usluga, pa se nerijetko svi njihovi kapaciteti stavljaju u službu turizma, dok se funkcija zaštite prirode zanemaruje. Pored toga što neka zaštićena područja nemaju, kako kaže Marojević Galić,  čak ni adekvatne uniforme za nadzornika ili oformljene službe zaštitite,  najveći broj njih nema stručnu službu ili bar zaposlenog biologa koji bi pratio stanje životne sredine.

Upravo iz tih razloga, konstatuje ona, parkovi prirode često nijesu u mogućnosti da ostvaruju svoju funkciju zaštite i unapređenja prirodnih vrijednosti kao i razvoja i podrške lokalnoj zajednici.

Primjera nerazumijevanja donosioca odluka na lokalnom nivou ili nespremnosti na međuopštinsku saradnju nije malo. Ne fali ni primjera zaštićenih područja u kojima, ni više godina nakon proglašenja, nije imenovan upravljač ili donesen Plan upravljanja kao krovni dokument i osnovna alatka za ostvarenje vizije zaštićenih područja.  Opštine Podgorica i Danilovgrad ne mogu se dogovoriti oko zajedničkog upravljanja Parkom prirode Rijeka Zeta.  Za Park prirode Komovi na području Kolašina i Spomenik prirode Rijeka Cijevna na teritoriji Tuzi ,lokalne samouprave još nijesu osnovali upravljačka tijela.

„Stoga ta zaštićena područja ostaju zaštićena samo na papiru, odnosno primjer su onoga što zovemo ‘paper parks’”, kaže programska menadžerka za životnu sredinu i politike Parkovi Dinarida.

Zaštićena područja su, objašnjava ona, vrlo kompleksni sistemi i “žive laboratorije” sa brojnim segmentima i funkcijama, od očuvanja i zaštite prirodnog i kulturnog nasljeđa, preko edukacije i upravljanja posjetiocima, do razvoja i saradnje sa lokalnom zajednicom. Između ostalog i zbog toga saradnja i  komunikacija na svim nivoima je ključna u slučaju parkova prirode, koji nemaju velika ovlašćenja kao recimo nacionalni parkovi, i na čijoj se teritoriji preklapaju nadležnosti više različitih institucija. Upravo na tom ispitu su pali  oni koji bi trebalo da brinu o draguljima crnogorske prirode.

Praksa je pokazala da je u procesima proglašenja i kasnije upravljanja zaštićenim područjima izostajala adekvatna komunikacija i saradnja. Kao posljedica toga lokalne zajednice nijesu informisane o aktivnostima koje je moguće obavljati u zaštićenim područjima i zbog zabrinutosti za egzistenciju  ili imovinu često postaju i oponenti procesima zaštite. To se, podsjeća Marojević Galić,  pokazalo u slučaju Ćehotine  i Mrtvice,  za koje je u toku proces proglašenja.

Iz Parkova Dinarida poručuju da je “vrijeme da zaštićena područja prepoznamo ne samo kao instrumente za očuvanje prirode već i kao ključne pokretače održivog razvoja”. Objašnjavaju da  vrijednost tih prostora daleko nadilazi očuvanje biodiverziteta, jer predstavljaju i priliku za edukaciju, razvoj održivog turizma, jačanje lokalnih zajednica i kreiranje održivih ekonomskih modela.

Do unaprjeđenja sitema zaštite, kaže Marojević Galić, može se jedino kroz jačanje upravljačkih struktura, adekvatno finansiranje i integraciju lokalnih zajednica u procese odlučivanja i upravljanja. Jedan od ciljeva je i da zaštićene područja ne postanu prepreka razvoju, već platforma za njegov održivi napredak. To će zahtijevati, objašnjavaju iz Parkova Dinarida, zajednički napor lokalnih vlasti, zajednica, institucija.

Koordinaciono tijelo za unaprijeđenje upravljanja zaštićenim područjima država je formirala sredinom minule godine, pod okriljem tadašnjeg  Ministarstva turizma, ekologije, održivog razvoja i razvoja sjevera. Nije poznato koji su dosadašnji učinci tog tijela. Formirano je da “podstiče saradnju među upravljačima zaštićenih područja, dijeli informacije od značaja za unaprjeđenje procesa upravljanja, kao i da pruža stručnu podršku u pripremi i implementaciji aktivnosti upravljača”.

                                                                                      Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

U ULCINJU, NA ČEKANJU: Ni Mosta na Bojani ni prostornog plana

Objavljeno prije

na

Objavio:

Novi most na Bojani, kod Ulcinja, trebalo je i da bude otvoren u avgustu prošle godine. Taj most može da označi otvaranje nove stranice u odnosima između Crne Gore i Albanije. Ali, mosta još nema,  niti naznaka kada bi mogla da krene njegova gradnja. Cijenu plaćaju prvenstveno građani i turistička privreda Ulcinja

 

 

Budžet je politika u brojkama. A kada se tek 5.000 eura od potrebnih deset miliona predvidi u državnom budžetu za ovu godinu za gradnju novog mosta na Bojani, infrastrukturnog objekta od izuzetnog značaja za Ulcinj, onda to predstavlja jasnu potvrdu da smo se ponovo vratili u doba kada je razvojna i investiciona politika zaobilazila naš grad. Čini se da ovaj projekat nije više nikome u trenutnoj vlasti prioritet”, kaže predsjednik Opštinskog odbora Građanskog pokreta URA i bivši predsjednik Opštine Ulcinj Omer Bajraktari.

Prema njegovim riječima, jasno je da nema političke volje za sprovođenje velikih kapitalnih investicija u Ulcinju. “Ono što je još gore je činjenica da nedostaje i političkog autoriteta i volje kod ljudi koji su konstituenti ove vlasti, da se brinu o razvoju naše opštine”, ističe Bajraktari dodajući da Vlada Crne Gore, u saradnji sa Opštinom Ulcinj, ima sve mehanizme da ovaj projekat dovede do kraja i to bez izgovora i okolišanja oko Prostornog plana Crne Gore (PPCG) i drugih planova nižeg reda, odnosno, onako kako rade za druge kapitalne investicije u brojnim drugim crnogorskim opštinama.

Iz crnogorske Vlade je saopšteno da se čeka na donošenje PPCG kako bi se krenulo u realizaciju projekta. Čeka se i na izradu i raspisivanje javnog poziva za izbor izvođača radova, a nije formiran ni zajedničkog odbor i dvije agencije koje bi trebalo da realizuju čitav ovaj posao koje bi zajednički trebalo da finansiraju obje države sa po deset miliona eura.

Još se čeka i na susret dva premijera, Milojka Spajića i Edija Rame, koji bi u neposrednom razgovoru trebalo da poguraju ovaj projekat. Predsjednik Vlade Crne Gore je u novembru u Skupštini Crne Gore najavljivao da će doći do razgovora sa predsjednikom albanske vlade, kao i da su sredstva od deset miliona eura za most na Bojani bila predviđena Kapitalnim budžetom za 2024. godinu.

„Gradnjom mosta na Bojani Ulcinj bi prodisao, prestao biti svojevrsno slijepo crijevo. Najveći problem za nas je već godinama slaba saobraćajna povezanost, a ako na tome ništa ne radimo, onda je logično da ćemo imati sve manje gostiju”, kaže poznati turistički radnik Ismet Karamanaga.

Zvanični podaci su alarmantni. Ulcinj je 2024. godine imao oko 15 odsto evidentiranih noćenja manje nego godinu ranije. Za grad koji tri četvrtine prihoda ostvaruje od turizma to je ogroman pad.

“Novi nameti na smještaj i povećanje cijena zakupa za korisnike zemljišta i kupališta u zoni morskog dobra, uz nedostatak novih ideja i sadržaja, svakako će uticati na povećanje cijena usluga u turizmu i ugostiteljstvu i do pada konkurentnosti najvažnije privredne djelatnosti u ovoj opštini”, smatra Karamanaga.

Istovremeno, Albanija privodi kraju radove na izgradnji puta koji će povezivati Šenđin i Velipoju, a koji će biti otvoren do početka ove sezone. Ta trasa duga oko 15 kilometara , uz most na Bojani,će omogućiti da se, na primjer, od Ulcinja do Tirane stiže za oko 75 minuta. ili dvostruko brže nego  sada.

“Ja ne znam da nešto može da bude efektnije, a jeftinije od novog mosta na Bojani”, tvrdi poslanik u Skupštini Crne Gore i bivši premijer Dritan Abazović. On je uvjeren da bi njegova gradnja mogla biti uvod u velike investicije u opštini Ulcinj.

Konstatujući da pjeskovite plaže ulcinjske i velipojske rivijere imaju ukupnu dužinu od oko 30 kilometara, albanski premijer kaže da to pruža priliku za zajednički turistički proizvod, nastup na tržištima i privlačenje moćnih investitora. “Uz novi granični prijelaz Sv.Nikola–Puljaj, to će omogućiti turistima da, na primjer, ručaju na vašoj Adi ili u ulcinjskom Starom gradu, a večeraju u našoj Velipoji ili Skadru”, smatra Rama.

Istina, svi koji žele mogu to učiniti i sada, ali izlažući se velikim čekanjima, posebno tokom ljeta, na graničnom prijelazu Sukobin-Murićan. Prošle godine je tu evidentirano oko 2,4 miliona putnika, što znači da je to najfrekventniji granični prijelaz u Crnoj Gori.

Novi most  bi znatno rasteretio gužve na Sukobinu i pojednostavio dolazak u Ulcinj. Uostalom, dok se čeka novi Prostorni plan Crne Gore, vrijedi istaći da se taj objekat pominje u planovima nižeg reda – važećem Prostorno-urbanističkom planu Opštine Ulcinj i Prostornom planu posebne namjene za obalno područje Crne Gore.

Takođe, još se čeka na regulaciju korita rijeke Bojane, projekat koji će finansirati Svjetska banka, dok ekolozi čekaju na Elaborat procjene uticaja budućeg mosta na životnu sredinu.

Prema riječima izvršne direktorke Green Home Azre Vuković, izgradnja mosta može predstavljati dodatni pritisak na ovaj osjetljivi ekosistem. “Posebno ako se kroz proces planiranja i izvođenja radova ne uzmu u obzir sve mjere kako bi se smanjio uticaj na životnu sredinu”, kaže ona napominjući da je prije 17 godina, uz pomoć međunarodnih stručnjaka, izrađen nacrt temeljne studije za uspostavljanje zaštićenog područja Delte Bojane, koja, međutim, nije rezultirala dodjeljivanjem statusa parka prirode u Crnoj Gori.

Albanski dio delte Bojane je na Ramsarskoj listi, odnosno svjetskoj listi zaštićenih močvarnih područja.

                                                                                                 Mustafa CANKA

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

PROBLEMI VODOVODNIH  SISTEMA NA SJEVERU: Curi na sve strane

Objavljeno prije

na

Objavio:

Gotovo da nema vodovodnog sistema u sjevernim opštinama kojem nije neophodna temeljna rekonstrukcija. Zbog toga su gubici na mreži rekordni, vodovodi uglavnom od azbestno- cementnih cijevi, fali novca i radnika za saniranje kvarova

 

 

Dužina azbestnih vodovodnih cijevi u opštinama na sjeveru Crne Gore mjeri se desetinama kilometara, dok je skromna “kilometraža” onih koje su zamijenjene novim od kako su, prije sedam godina, započele pripreme na projektu Zamjena azbestno-cementnih cijevi u vodovodnim mrežama Crne Gore.  Većina tih sistema su dotrajali, a iz godine u godinu se povećava  broj kvarova i procenat gubitaka vode.  Za sada opštine parcijalno mijenjaju djelove vodovodnih cjevovoda ili saniraju kvarove, a u većini lokalnih uprava saglasni su da su to poslovi   malog obima, koji ne daju dugoročne rezultate.

Programom Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP), tokom 2019. godine izrađeni su projektni zadaci za 21 opštinu, koji treba da omoguće rekonstrukcije azbestno-cementnih cijevi. Zamjena cijevi radila bi se u tri faze, a prva iznosila 20 odsto ukupne dužine. Međutim, još  nije poznato kada će se krenuti u realizaciju tog posla.

Predstavnici Eko fonda i PROCON-a potpisali su 2023. godine Ugovor o pružanju usluga za potrebe realizacije projekta Unaprjeđenje efikasnosti vodosnadbijevanja zamjenom azbestno-cementnih cjevovoda na području Crne Gore.  Cilj projekta je da se poboljšaju i obnove azbestno – cementni cjevovodi na području Crne Gore i uspostavi sveobuhvatni i funkcionalni sistem vodosnabdijevanja. Ukupna procijenjena dužina azbestno-cementnih cijevi u kompletnoj vodovodnoj mreži Crne Gore iznosi 614 km, a procijenjena vrijednost projekta je oko 200 miliona eura.         Potpisivanjem tog ugovora stvorene su pretpostavke za početak realizacije jednog od najvažnijih projekata u Crnoj Gori koji će unaprijediti efikasnost vodosnabdijevanja i, u suštinskom smislu, promijeniti funkcionisanje vodovodne mreže, te  trajno riješiti efikasnost snabdijevanja.

Do tada , preduzeća zadužena za vodovode na sjeveru kubure sa višestrukim izazovima, koje nijesu mogla  da riješe ni drastična povećanja cijene vode, a koja su potrošače mimoišla samo u nekim gradovima.  Kao glavni nedostatak u vodosnabdijevanju u Crnoj Gori prepoznat je problem dotrajalosti mreže i to prvenstveno azbestno –cementnih cijevi koji dovode do velikih gubitaka na mreži. Većina tih cijevi stara je preko 50 godina.  Upotreba azbestnih vlakana zabranjena je u Crnoj Gori 2016. godine, kada je usvojen Zakon o životnoj sredini, ali i danas samo stanovnici Petnjice i Plužina ne piju vodu iz njih.

Kako su Monitoru kazali u pljevaljskom Vodovodu, u njihovoj mreži je 25 kilometara azbestnih cijevi, a gubici vode  su preko 70 odsto.

“Veliki problem je dotrajala vodovodna mreža gdje postoje česti kvarovi. Veće popravke plaća Opština Pljevlja, dok tekuće održavanje bez naknade,  obavlja preduzeće.Pritom novac koji dolazi od lokalne uprave, prvo se usmjerava za otplatu rata koje se plaćaju za poreze i doprinose“, objašnjavaju.

I pljevaljski Vodovod, kao i mnoga druga preduzeća na sjeveru zadužena za vodosnadbijevanje, namaju dovoljan broj zaposlenih u tehničkoj službi, dok radnika u adminstraciji ne fali.

U Rožajama su slični problemi. Vodovodna mreža u centru varoši napravljena je još1964. godine. Sve je teže održavati tako dotrajali sitem, kažu u tamošnjem Vodovodu. Međutim, u toj opštini su uspjeli da smanje  gubitke tokom minule dvije godine, ali ne znaju koliko će to uspješno ponoviti ove i naredne godine. Saniranje kavrova na više načina iscrpljuje preduzeće, a do sada nije bilo ozbiljnih aktivnosti da se takvo stanje riješi.  U Rožajama imaju samo idejno rješenje za zamjenu vodovodnih cijevi od azbesta, ali još nije na vidiku glavni projekat.

Jedan od gorućih, višegodišnjih problema s kojim se suočava opština Žabljak je problem neurednog vodosnabdijevanja potrošača, posebno u ljetnjem periodu. Kako je navedeno u Analizi postojećeg stanja vodosnabdijevanja, glavni razlog su veliki gubici na vodovodnoj mreži koji iznose oko 75 odsto.To ne čudi, s obzirom da su vodovodne cijevi u toj opštini, takođe, uglavnom azbestno cementne, stare preko pola vijeka, a dotrajala je  hidromašinska oprema  na Crnom jezeru.  Česti kvarovi, visok procenat neprihodovane vode, to jest ilegalnih priključaka mori i žabljački Vodovod.

Mojkovačko preduzeće Komunalne usluge  Gradac  brine o održavanju dva vodovoda na primarnoj mreži. Starim se snabdijevaju Polja i Podbišće, novim se puni glavni rezervoar na Gornjem Mojkovcu. Novi vodovod garantuje, uglavnom, uredno vodosnabdijevanje, dok je na starom mnogo intervencija. Tako je ukupno trajanje prekida u vodosnabdijevanju lani bilo oko  105 sati, a na otklanjanju kvarova potrošeno je skoro četiri puta više vremena.

I dok u gradskom jezgru, za sada, izlaze na kraj sa falinkama vodovodnog sistema, slavine u nekim mojkovačkim selima su suve tokom većeg dijela godine. Recimo, problemi sa vodosnabdijevanjem u Prošćenju traju decenijama, a u lavirintu razloga za problem neurednog vodosnadbijevanja teško se snaći.  Neriješeni imovinski odnosi, nelegalni priključci, loša infrastruktura na izvorištu, loše izvedeni radovi na drugom kraku vodovoda samo su neki od izazova, zbog kojih je mještanima nekoliko zaseoka već godinama i dovoljno vode za osnovne potrebe samo pusta želja. Iako su, još prije dvije godine iz Opštine najavili rješavanje tog problema, do sada se gotovo ništa nije promijenilo.

U susjednom Kolašinu alarmantno loše stanje vodovodne mreže odavno više ne kriju. Dalji razvoj Kolašina ograničavaju kapaciteti postojeće zastarjele vodovodne mreže, u koju nije bilo većih ulaganja minulih pola vijeka, kao i nedovoljno razvijena kanalizaciona mreža, konstatovano je u Planu rada za narednu godinu preduzeća Vodovod i kanalizacija.Na području te opštine tek treba da se radi katastar hidrotehničkih instalacija i GIS vodovoda i kanalizacije. Fali vodmjera, a tek sitnim intervencijama mijenja se stanje na vodizvorištu u Mušovića Rijeci.

Novi mendžment je zatekao, kako tvrde, oko tridesetak zaposlenih,  od čega tehničkoj službi svega dva fizička radnika i dva vodoinstalatera. Među problemima u preduzeću, koji su “godinama stavljani pod tepih” su i  veliki gubici na mreži i neracionalna potrošnja vode. Takođe, u sistemu gradskog vodovoda ne postoje mjerači protoka instalirani na izvorištu, u distributinoj mreži ne postoji instalirana nikakva oprema ili uređaji koji bi mogli da pruže podatke o relevantnim parametrima, kao što su protok i pritisak po zonama ili nivo vode u rezervoaru.  Zamijenjen je samo dio azbestnih cijevi, a saniranje brojnih  kvarova  na mreži su svakodnevica malobrojne tehniče službe.

                                                                                      Dragana ŠČEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo