Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Zamisli

Objavljeno prije

na

Ovi dani, ovaj  vikend, i ova subota, nisu san , nisu  ni stvarnost odvojena od tebe. Oni su  tvoja mogućnost.  Biraj

 

Ako se pitaš  čemu građanski protesti, zamisli da ih nema.  Samo zamisli ovu  subotu što dolazi i kako u njoj osamnaesti sat otkucava tek predvečerje  neradnog dana.  Čitav mjesec si  obuzet saopštenjima vlasti i opozicije, na društvenim mrežama si pratio  ljuti boj, čitao si i gledao kako u medijima,  iz broja u broj,  iz večeri u veče,  iz sata u sat,  variraju  istu temu.  A, da – opozicione partije koje su se vratile u parlament najavljivale su hitno skupštinsko zasjedanje.

Ljudski je to – prolazi te radoznalost. Sit si i scena  kovertiranja. Umoran do utrnuća  od  jedne te iste priče koja traje decenijama i samo dobija nova i nova obličja. Sve to što vidiš odavno znaš.  Želiš da zaroniš u laku subotnju noć. Da   pobjegneš od svega.  Da ubiješ vrijeme.

Ipak, zamisli još malo i tu subotnju noć i sebe u njoj: od čega si to umoran i od čega  to bježiš?  Čuj taj tihi glas u sebi: od vlastite bespomoćnosti, od sebe samog? Možeš li ubiti vrijeme, ili vrijeme gazi tebe, dok uzaludno trošiš svoje trenutke?  Napregni se, ako ga budeš opet i opet oslušnuo, taj glas u tebi postaće jači i pokazaće ti put. Ovi dani, ovaj  vikend i ova subota nisu san, nisu  ni stvarnost  odvojena od tebe. Oni su  tvoja mogućnost.

Protesti?  Čućeš stare uličare, one koji su moć osvojili dok se ulicom valjala mržnja, govoriće ti  kako se ozbiljni poslovi ne mogu obavljati izvan institucija.  Čuj sebe i znaćeš: svako mjesto i svaki ljudski svijet je i za dobro i za zlo;  za ljubav i za mržnju.

Ulica je ovih dana  najlegitimnija i najlegalnija adresa u Crnoj Gori. Jedina  institucija za koju se ulaznica ne kupuje  kovertom. Ostalo su adrese, prividi.    Institucije – utvare. Udešene da brane moć i nedodirljivost onoga Jednoga i najbližih njemu.  Utvare, političke kao  i druge nisu proste izmišljotine, one su svarni naši gospodari, sve dok im se pokoravamo. Dok ne upalimo svjetlost.  Za početak,  u sebi.

Sistem institucija /utvara se  hrani žrtvama, kao mitska čudovišta.  Zato  caruje strah. Što bliže dvoru,  to je jači.  Strah jednih od drugih, strah od vlastitih tragova.  Biti blizu tirana i diktatora zači biti let leptira oko svjetiljke.  Drevna je to tema. Koliko je  moćnih opsluživača režima došlo na red, koliko ih je skončalo  u  zatvorima i  logorima,  u mučilištima zajedno sa svojim bivšim žrtvama. Tako je to od carskih i sultanskih vremena. Biti veliki vezir je mnogo puta  bila pripremna uloga za smrtnu presudu. Smrt je Hazjaninova spasila, vele mnogi,  i samog Lavrentija Pavloviča da ne  završi tamo gdje je,  služeći odano,   poslao  hiljade drugova. Bio bi idealna žrtva. Dokaz da sistem nikome ne prašta i ni prema kome nema milosti. Obrasci moći nadživljavaju ideološke predznake. U našem sistemu  institucija/ utvara opsluživači  su potrošni materijal. Žigosani  stahom da mogu biti žrvovani. Kao Migo, kao Sveto,  kao Mugi…

Možda si vjernik. Vjeruješ  li onima koji kažu da je Gospod mrgodni svemoćnik koji je podijelio ljude u  vjere i nacije da bi se međusobno satirali?  Despot koji  voli udvorice,  koji je milost  namijenio onima  koji mrze druge, takođe njegove stvorove?. Bio vjernik ili  ne:  u tebi je pakao i raj. Bez drugih živjeti ne možeš osim kao kreatura. Ruka je da se pruži.

Razumljiv je i taj  tvoj strah i tjeskoba. I naviknutost na neslobodu je stara, biblijska tema. Prva pobuna protiv Mojsija, onih koje je izbavio nakon 400 godina  egipatskog ropstva izbila  je potaknuta strahom od slobode. U srcu bivših robova   kucalo je pitanje:  zašto smo se  izmjestili iz  sigurnosti okova, iz  predvidivosti, zašto moramo da tragamo i hodimo nepoznatim putevima. Da biramo. Na tebe je red-  hoćeš li da tražiš put ili da ugađaš svojoj ropskoj svijesti.

Sloboda nije isto što i pomama. Zahtjevi slobodnih ljudi moraju biti razumni i alternativni. Jer, ih se tiču. Jer, treba da omoguće da institucije ne budu utvare već odraz slobodne ljudske volje,  uokviren zakonom. Tražeći put  pronaći ćeš u sebi, najveći najznačajniji potencijal  koji imaš: solidarnost prema drugome, i drugoga prema tebi.  Decenijama te usitnjavaju, uvjeravaju da u carstvu socijalne džungle tvoj uspjeh zavisi od poraza drugog. Da osim  halapljivosti, svaki drugi  svoj dar trebaš  pustiti da zakržlja. Probudi se. Izađi. Probaj. Rijetki su trenuci kad ovoliko tvoja sudbina zavisi od  tvoje volje da je promijeniš. Niko nije važniji od tebe. Ove subote možeš  da gledaš njih na televiziji, ne čitaj vijesti  o njima. Ali možeš i ti da budeš  vijest. Događaj.

Ljudi ubijene volje za slobodom ne mogu uspravno  hodati kao ni oni  bez centra ravnoteže.  Pjesnici vele –  ptica ne može letjeti previsoko ako leti na svojim krilima. Nađi let u sebi, žeđ za slobodom. Ti nisi ptica.  Ti možeš više. Zamisli.

 

Esad KOČAN

Komentari

DANAS, SJUTRA

Vrijednosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Suština je u tome na kojim temeljima ćemo graditi ovo društvo. Obično sjećanje moglo bi pomoći da prepoznamo obrasce i modele. I one odličnike koji su nas sve ove godine gurali u ambis. A sada traže novu priliku

 

Na ostrvu Visu otkrivena je spomen ploča admiralu JNA Vladimiru Baroviću. U Hrvatskoj nijesu zaboravili oficira, Crnogorca, koji je odbio da ubija civile. Zamjenik komandanta Vojno-pomorske oblasti je sebi oduzeo život. Metkom u sljepoočnicu. Istog dana kada je preuzeo dužnost.

Admiral je kao komandant 5. vojno-pomorskog sektora u Puli, dogovorio i realizovao povlačenje oko 12.000 vojnika JNA sa područja na kome su, voljom političara i politike, postali nepoželjni. „Ovdje neće biti razaranja dok sam ja zapovjednik, a ako ipak budem prisiljen da naredim razaranje Pule i Istre, mene tada više neće biti”, saopštio je tada Barović.

Samo dan-dva nakon smrti admirala, tadašnji DPS je izvršio naređenje Slobodana Miloševića i njegovih poslušnika iz Generalštaba i otpočeo osvajačko-pljačkaški pohod na Dubrovnik. Rat za mir.

Ravno četvrt vijeka zvanična Crna Gora nije proslovila o admiralu Baroviću. Onda se, u jeku predizborne kampanje 2016, tadašnji predsjednik Filip Vujanović odlučio da admirala posthumno odlikuje Ordenom za hrabrost. Porodica je odbila da učestvuje u toj predstavi, orden je predat zvaničnicima Vojske CG. „Admiral nije želio da izda naredbu da se razaraju dalmatinski gradovi i naselja, da se ubijaju nevini ljudi, shvatio je da mu crnogorska etika i vrijednosti to ne dopuštaju”, kazivao je Vujanović. Sebe i svoje partijske saborce iz tog vremena nije pominjao.

Zato svake godine iz Brisela i Strazbura podsjećaju da ratni zločini počinjeni na teritoriji Crne Gore još nijesu dobili adekvatan sudski epilog.

I SPC je ovih dana dijelila odlikovanja. Jedno od njih dobio je Vojislav Šešelj, u Hagu presuđeni ratni zločinac. „Ja sam ponosan na sve svoje pripisane ratne zločine i zločine protiv čovečnosti i u budućnosti sam spreman da ih ponovim”, izjavio je Šešelj komentarišući presudu.

I drugi su ponosni na njegova zlodjela. Orden koji mu je, u ime kolega iz Sjeverne Amerike, predao vladika Irinej, treće je odlikovanje SPC „profesoru, doktoru, četničkom vojvodi i pobedniku Haškog tribunala”. (Citat iz jednog od obrazloženja.)

Odlikovao ga je i Amfilohije Radović. On je Šešelju 2015. godine uručio Orden zlatnog lika Svetog Petra II Lovćenskog Tajnovidca. Povod je bio Šešeljev povratak iz Haga nakon nepravosnažne oslobađajuće presude (preinačena u osuđujuću). U obrazloženju stoji da je Šešelj orden zaslužio „za kosovsko rvanje i služenje Zakonu Svetom Božije Pravde u odbrani od ‘pravde’ Haškog suda, kojem tragovi smrde nečovještvom“. Amfilohije i njegovi nasljednici iz Mitropolije crnogorsko-primorske sličnim riječima blagosiljaju zlodjela i na redovnim parastosima Pavlu Đurišiću, Draži Maihailoviću i njihovim sljedbenicima iz ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

„Jedini metak ispaljen u ovom ratu, na koji Crna Gora može biti ponosna jeste onaj admirala Vladimira Barovića”. Tako je 1996.  godine, svu ovu priču u jednu rečenicu, za sva vremena, sažeo književnik Momir M. Marković.

Zašto su nam danas admiral Barović i vojvoda Šešelj toliko važni? O čemu svjedoči način na koji se kao država i društvo odnosimo prema njima i njihovim djelima? I gdje nas je to dovelo?

„Uvažavajući doprinos SPC u društvenom, kulturnom i obrazovnom razvoju Crne Gore”, naša Vlada i SPC su ljetos potpisale Temeljni ugovor. Prethodno je prva (Krivokapićeva) vlada tzv. većine od 30. avgusta dogovarana u odajama Ostroškog manastira. Pod patronatom pokojnog mitropolita. Svjedočimo pokušajima da se obnovi tada ugovoreni „brak iz računa” avgustovske većine. Vidimo koliko je u tom poslu sebičnih, alavih, ciničnih. Koji, izgovarajući se državnim i nacionalnim brigama, vode računa isključivo o vlastitim interesima. Dok se država i njene institucije urušavaju jedna po jedna. Ove nedjelje smo, zvanično, ostali i bez Ustavnog suda. Odlaskom Miodraga Iličkovića u penziju Ustavni sud više nema kvorum za održavanje sjednica.   

Na drugoj strani – đaci iste škole. Dok organizuje koaliciju suverenista pokušavajući da povrati vlast, Milo Đukanović u inostranstvu pravda svoj lanac ofšor kompanija iz Pandora papira. Objašnjavajući da je prirodno to što privatni biznis želi voditi sa mjesta gdje su porezi manji nego u državi koju je trideset godina vodio i pljačkao.

Kad se zbroji, suština je u tome na kojim temeljima ćemo graditi ovo društvo. Pamćenje bi moglo pomoći da prepoznamo obrasce i modele. I odličnike koji su nas sve ove godine gurali u ambis. A sada traže novu priliku.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Pamćenje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Problem je što  Đukanović još nije politička istorija. Bez obzira na to  što su se najbrutalniji napadi na medije desili u njegovo, a ne Abazovićevo doba, on se danas predstavlja kao branitelj medijskih sloboda. Baš kao što se nakon ratnih devedesetih, predstavljao mirotvorcem. To mu je pošlo za rukom, jer je ovo društvo spremno na zaborav. A oni koji  ga smjenjuju ne mijenjaju njegove obrasce

 

„Abazovićeva Vlada biće upamćena po najbrutalnijim napadima na slobodu govora i medija”, saopštio je ove sedmice predsjednik države Milo Đukanović. U čije su se vrijeme dešavali najbrutalniji napadi na slobodu govora i medija. I ostali nerasvijetljeni.

U doba Đukanovićevog DPS-a ubijen je Duško Jovanović, dogodili su se brojni napadi na imovinu, novinare, urednike i osnivače medija koje nije mogao da kontroliše – Monitor,Vijesti, Dan… Nijedan od tih napada nikada nije ni verbalno osudio. Medije i kritičare koje nije mogao da kontroliše nazivao je ,,medijskom mafijom”, i miševima koje treba deretizovati . Pod njegovom kontrolom, dio medija pretvorio se u batinu za deretizaciju nepodobnih. Njegove vlade dijelile su novac iz državne kase podobnim medijima. Njegovi prijatelji i članovi porodice sipali su tužbu za tužbom protiv kritičkih medija, kako bi ih ekonomski iscrpile.

Problem je, međutim, što  Đukanović, bez obzira na sve to, još nije politička istorija. Danas se predstavlja kao branitelj medijskih sloboda i Evropejac. Baš kao što se nakon ratnih devedesetih, u kojima je takođe bio na vlasti i odgovoran, predstavljao mirotvorcem i faktorom mira i stabilnosti u regionu. I što mu je to pošlo za rukom. Bez obzira na deportacije bosanskih izbjeglica, agresiju na Dubrovnik i brojne druge ratne zločine koji su ostali nekažnjeni. Jer je ovo društvo spremno na zaborav.

Đukanović ni danas, bez obzira na avgustovske izbore i pad DPS-a, nije politička istorija. Ne samo zbog toga što i dalje vrši jednu od najvažnijih funkcija. Nego zbog toga što politička alternativa, avgustovski pobjednici, nijesu demontirali njegov tridesetogodišnji sistem, ali ni ponudili istinsku alternativu Đukanovićevom načinu vladanja. Zadržali su političko zapošljavanje, nepotizam, identitetska trvenja.. Bavili se identitetskim pitanjima a ne onim od kojih se živi i istinskom demokratizacijom društva, i pokazali, baš poput Đukanovića, da im je na prvom mjestu politički rejting i interes.

Ni u njihovo doba nijesu riješeni brojni slučajevi napada na medije i novinare. A dogodili su se novi. Ni u njihovo doba nije promijenjen mehanizam koji omogućava političku kontrolu javnog servisa. I oni znaju da javno kažu da neki medij treba ugasiti. Kao onda kada se premijer Abazović našalio da treba ugasiti Gradsku televiziju.

Da su se dogodile istinske promjene, danas se Đukanović ne bi mogao praviti da je neko drugi. Baš kao što se avgustovski pobjednici prave da  za ovo društvo planiraju neki potpuno drugačiji sistem od Đukanovićevog.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Utemeljeni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izjava  Vladimira Jokovića, lidera SNP-a i potpredsjednika pale Vlade, o bezvrijednosti onih koji nemaju djecu, koliko god ogavna, mogla bi doprinijeti  potpunijem razumijevanju zašto dvije godine nakon promjene vlasti, stojimo kao ukopani, leđima okrenuti budućnosti

 

Godišnjicu avgustovskih izbora, dvije godine od pada DPS-a, zasjenio je jedan od avgustovskih pobjednika Vladimir Joković, lider SNP-a i potpredsjednik Vlade. Govoreći  na Srpskoj televiziji na temu izlaza iz posljednje u nizu političkih kriza, Joković je spustio granicu dna u našem javnom govoru.

,,Ne možete glasati za nekoga da vodi vašu djecu ko nema svoju djecu. Ni kučeta, ni mačeta… Kakva odgovornost, prema kome? Pasoš u džep, mogu gdje god hoće da odu, a mi smo utemeljeni tu. Više ja i naš potpredsjednik Dragoslav Šćekić imamo djece nego čitav poslanički klub Demokrata”, kazao je naš državnik.

Joković bi nakon ovakve izjave, u svakoj demokratskoj zemlji bio bivši  političar, kojeg se ponekad treba sjetiti kao opomene šta bi nas sve moglo snaći.  Kod nas se to neće desiti. Njegova izjava biće samo otužno svjedočanstvo da je možda vrijeme,  po Jokovićevom receptu,  da glasamo za jedinstveni DPS.  I SNP i DPS su, što bi rekao lider SNP-a, mahom porodični ljudi,  ,,utemeljeni” ovdje decenijama. Ne moramo da strahujemo da bi uzeli pasoš i negdje pošli. Ništa im ni ovdje ne fali.

Nezapaženo i nezasluženo je prošao  drugi dio Jokovićeve izjave, koji takođe moćno slika crnogorsku realnost. „Pogledajte koliko godina je imao Tramp, koliko ima Bajden, Putin, Džonson, Erdogan… To samo mogu ozbiljni ljudi, ostvareni, koji su mnogo toga učinili”, pojasnio je Joković svoj recept. Prosto – mladost je mana. Mlade godine su da se provode u čekaonicama. Ili, dograbi pasoš i ode.

Jokovićevi stavovi, koliko god ogavni, mogli bi biti od koristi. Kad bi imao ko da ih čuje, mogli bi pomoći da se  potpunije  razumije zašto dvije godine nakon prve promjene vlasti,  stojimo kao ukopani, leđima okrenuti budućnosti. Zašto, dvije godine potom,  žive DPS ostavštine: nepotizam, partijsko zapošljavanje, podjele i ogoljena borba za vlast. Utemeljene.

Premijer tehničke Vlade Dritan Abazović primjećuje da su  avgustovski pobjednici napravili, baš tako kaže, velike stvari za Crnu Goru. ,,…Ova histerija koju možete da primijetite posljednjih mjeseci i ti ataci na mene stvaraju kod mene jedno  zadovoljstvo da se ostvarilo ono što smo obećali građanima“, osvrnuo se na pređeni put.

Nesporna je tekovina 30. avgusta – pad DPS-a na izborima i spoznaja da se glasanjem stvari mogu mijenjati. Drugi je par rukavica, koliko su tome doprinijeli avgustovski  pobjednici, a koliko  građani i druge sile koje su političkim liderima duvale u jedra.  Desila su se neka značajna hapšenja, ali bi premijer trebao da zna da nema, ,,ozbiljne borbe protiv organizovanog kriminala i korupcije” bez  institucija, koje avgustovski pobjednici nijesu uspjeli da oslobode. I ne samo zato što to nije bio lak zadatak, koji je otežavao DPS, nego zbog toga što su im na prvom mjestu bili partijski i lični interesi.

Crna Gora je poprište neprestane, ogoljene   borba za funkcije u administraciji, u državnim preduzećima. Popunjavane su dubine po partijskom ključu. I svi su bili spremni da ruše ili prekonstruišu avgustovsku Vladu, ne kako bi popravili ono što je u njoj očigledno bilo loše, već da bi sebi obezbijedili veću moć i privilegije.

Prednjačio je Demokratski front, koji bi danas da okuplja avgustovsku većinu. Naravno i da je predvodi. Konačno ju je srušio  Abazović, a avgustovsku većinu bi okupio  opet, pod jednim uslovom. Da je predvodi.  I Demokrate gaje istu želju. Za resetovanje odnosa avgustovskih pobjednika, traže smjenu predsjednice parlamenta iz redova SNP-a. Da bi mogli da ga  predvode.

Nema ozbiljne borbe s kriminalom bez zakona o porijeklu imovine, kog nemamo, zakona o lustraciji, kog nemamo… Istovremeno, potpisivanje Temeljnog ugovora sa SPC-om, kojim se premijer hvali gdje stigne,  vratilo nas je umjesto na evropski put, u dublje podjele i tenzije.

Odgovornost za neispunjeno obećanje avgustovskih pobjednika  ne može se svaliti na Abazovića. Prva avgustovska Vlada otvoreno je ispunjavala interese SPC-a, jasno dajući do znanja da su  joj oni na prvom mjestu. Ustoličenje mitropolita Joanikija na Cetinju je pokazalo prioritete najvećeg dijela avgustovskih pobjednika. Volja SPC-a iznad svega. Uključujući i  bezbjednost.

Nema se šta slaviti ovog tridesetog avgusta. Za utjehu, doći će novi izbori. Na avgustovskim pobjednicima je presudna odgovornost – hoće li oni biti i prvi slobodni izbori u istoriji naše zemlje.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo