Povežite se sa nama

INTERVJU

MLADEN BOJANIĆ: Vlast promoviše korupciju

Objavljeno prije

na

Dok priča priče o nultoj toleranciji prema korupciji, Markovićeva Vlada nagrađuje partijske kadrove koji učestvuju u korupciji  ili pokušavaju da je prikriju. Na drugoj strani, na svaki način pokušava da ocrni i sankcioniše one koji se tom kriminalu suprotstavljaju

 

Razgovor sa Mladenom Bojanićem, nekadašnjim poslanikom, predsjedničkim kandidatom dijela opozicije koji je na prošlogodišnjim izborima osvojio preko 110 hiljada glasova i, odnedavno, osnivačem i izvršnim direktorom kompanije za poslovno savjetovanje  E-novativa započinjemo pričom o prvom milionu, odnosno kreditu koji je Milo Đukanović dobio 2007. godine od londonske Pireus banke, kako je nedavno potvrđeno, „uz malu pomoć prijatelja“.

MONITOR: Na sjednicu parlamenta krajem 2013. tadašnji premijer je, kao odgovor na Vaše poslaničko pitanje, tvrdio da je sporni kredit dobijen na osnovu njegovog ugleda, a bez  keš kolaterala.

BOJANIĆ: Razgovarali smo tada o više njegovih kredita – tačnije o četiri – koji su, mahom, dobijeni mimo onoga što su poznate bankarske procedure i dobri poslovni običaji. A prvi od njih bio je onaj dobijen kod Pireus banke. Kod tog kredita u startu je bilo jasno da se on ne može dobiti bez neke mnogo ozbiljnije garancije nego što su to nečija riječ ili naknadno kupljene akcije lokalne banke, pa sam premijera pitao da li je novac za kolateral obezbijedio on ili neko drugi. Uz podsjećanje da on zvanično taj novac nema, a da u drugom slučaju (pozajmice) javnost ima pravo da zna šta je taj neko dobio kao protivuslugu.

Premijer se upecao i krenuo u raspravu objašnjavajući kako on nije dao novac za obezbjeđenje kredita, već ga je dobio zahvaljujući svom poslovnom ugledu. Naravno, prečuo je dio pitanja o pozajmljenom novcu.

MONITOR: Da li je to kraj priče o kreditu iz Pireus banke?

BOJANIĆ: Nije. Priča o tome kako je novčana garancija poslije 20 dana zamijenjena akcijama Prve banke nema veze sa stvarnošću. I to je još jedna neistina. To kažem pošto do danas nijesam čuo da postoji neka banka sa ozbiljnog tržišta koja će odobriti kredit a kao obezbjeđenje uzeti akcije neke banke sa takozvanog „razvojnog tržišta“. I to u visini iznosa odobrenog kredita.

Drugi dio te priče odnosi se na tadašnju Upravu za sprječavanje pranja novca koja je od javnosti sakrila da je kredit obezbijeđen keš kolateralom. Pod uslovom da je uopšte istraživala taj posao. Prosto, nemam sumnju da bi banka iz Londona poslala lažni ugovor ili sakrila dio ugovora koji se tiče obezbjeđenja kredita. Oni nijesu imali nijedan razlog da urade tako nešto, za razliku od domaćih aktera ove priče.

Jednako važan dio ove priče jeste način na koji je Đukanović trgovao akcijama Prve banke. Tadašnja Komisija za hartije od vrijednosti ignorisala je sve ono što se dešavalo prilikom trgovine akcijama Prve banke pa su tako ostale neistražene sumnje da je bilo zloupotrebe trgovanja, što je krivično djelo, insajderskog trgovanja… Ja mislim da je tu bilo više krivičnih djela. A još nije kasno da se sve to ispita.

MONITOR: Slučaj Ramada. Uporno pokušavate da dokažete kako neko ne može biti pravosnažno osuđen a da nekažnjeni ostanu njegovi svjedoci (saradnici) koji su mu nudili lažni alibi. Tužilaštvo uporno odbacuje vašu prijavu.

BOJANIĆ: Ta priča još nije završena.

Da vas podsjetim: Nebojša Obradović je pravosnažno osuđen za krivično djelo zloupotreba službenog položaja u produženom trajanju. I to se tretira kao visoka korupcija jer se radi o vladinom službeniku. Očekivao sam da će tužilac, nakon prvostepene presude, samoinicijativno pokrenuti postupak protiv sedam lica koja su, prema ocjeni suda, lažno svjedočila. Ali on to nije uradio, pa sam ja podnio krivičnu prijavu.

Prvo su prošli mjeseci dok je tužilaštvo čekalo da presuda postane pravosnažna. Potom sam od tužioca Romine Vlahović dobio informaciju da je izviđaj u toku. Nakon nekoliko urgencija, dobio sam informaciju da je moja krivična prijava odbijena. U potpisu Ljiljana Klikovac, rukovodilac Osnovnog tužilaštva u Podgorici. Bez rješenja, koje nijesu htjeli da mi daju.

To što je predmet prešao iz jednih u druge ruke dobija na značaju kada se ima u vidu informacija do koje je došao jedan ovdašnji mediji (tvrde iz pouzdanih izvora) da je Romina Vlahović tužiteljka koja je zadužila predmet, navodno, bila napisala optužni predlog, ali je onda slučaj preuzela njena nadređena Ljiljana Klikovac i istu prijavu odbacila. Naravno, ne mogu da dokažem tu informaciju, pored ostalog i zato što mi je onemogućen uvid u predmet.

Uglavnom, došao sam u situaciju da pišem žalbu na odluku za koju nijesam dobio rješenje. I ona je prihvaćena, a predmet ponovo vraćen na odlučivanje Osnovnom tužilaštvu. Ista priča se ponovila. Konačno, istog dana dobijam dvije različite informacije: prema jednoj Više tužilaštvo je po drugi put prihvatilo moju žalbu i osporilo odluku Osnovnog tužilaštva. Prema drugoj, predsjednik Skupštine Ivan Brajović je izuzet iz ove odluke, odnosno, potvrđena je odluka o odbijanju moje prijave protiv njega.

Pokušavam da utvrdim šta je od svega toga tačno, i da dobijem pravo uvida u kompletan predmet. U krajnjem, ako je ustanovljeno da su ovi ljudi pričali istinu, onda treba ispraviti presudu protiv Obradovića, pošto on u tom slučaju nije kriv.

MONITOR: Vlada nije sankcionisala ni osuđenog ni njegove lažne svjedoke?

BOJANIĆ: Tako je. Obradović, i pored pravosnažne presude za korupciju, nije smijenjen nego je podnio ostavku da bi prešao na drugo radno mjesto. I sada je samostalni savjetnik za finansije pri Ministarstvu saobraćaja. Vjerujem da je to posljedica trulih kompromisa između Brajovića i premijera Markovića, kako bi se sačuvala vladajuća većina. Ni to nije sve.

Dok se predsjednik Vlade zvanično zalaže „za nultu toleranciju prema korupciji“, jedan od lažnih svjedoka i praktično šef cijele te grupe (riječ je uglavnom o članovima SD) je imenovan za predsjednika Skupštine. Drugi je postavljen za Obradovićevog nasljednika na mjesto v.d. direktora Direkcije za željeznicu. I treći lažni svjedok je napredovao do mjesta direktora Direktorata za željeznički saobraćaj. Kakva je to poruka svima je jasno.

Zato je osoba koja je ukazala na ovaj kriminal, g-đa Patricija Pobrić, ostala bez posla, nakon što je stigmatizovana od strane vlasti. A te optužbe i kritike su bile toliko glasne i neprikrivene da ona i danas ima problem da nađe posao. Pošto se poslodavci plaše reakcije vlasti u slučaju da je zaposle.

Ja ću, svakako, istrajati u započetom poslu – da makar o svemu ovome ostanu pisani tragovi. Pa će se vidjeti šta je Vlada na čelu sa Markovićem govorila javno, a šta je radila tajno. I vidjeće se da je ova Vlada, zapravo, promoter korupcije. Pošto nagrađuje ljude koji učestvuju u  korupciji ili pokušavaju da je prikriju.

MONITOR: Ima li smisla praviti paralelu između predsjednika Skupštine koji na sudu lažno svjedoči i zbog toga, ipak, ne biva kažnjen i opozicionog poslanika koga zbog čuvanja identiteta izvora tokom saslušanja u tužilaštvu „stavljaju u zatvor“?

BOJANIĆ: Ja sam namjerno, u više navrata, izbjegao da pravim tu paralelu između ponašanja prema Brajoviću i Nebojši Medojeviću. Nikako nisam htio da ih dovedem u istu ravan, iz razloga što to nije korektno prema Medojeviću.

On je dao neke izjave kao poslanik, bile one tačne ili ne, i ponovio ih je u tužilaštvu. Odbio je da otkrije izvor tih informacija, koliko je meni poznato iz medija, i zbog toga je „stavljen u zatvor“. Brajović je lažno svjedočio na sudu, i ne da nije sankcionisan, nego vidimo da na sve načine pokušavaju da ga oslobode bilo kakve odgovornosti.

Tako je jedan mali zločin (mjereno novčanim iznosom pričinjene štete od 950 eura) pokazao svu farsičnost ovog sistema.

MONITOR: Gdje je izlaz?

BOJANIĆ: Ja se nadam da će opozicione partije prepoznati zajednički interes i uduržiti se kako bi izvršili pritisak da se izbore za adekvatne (pred)izborne uslove. Pa kad do njih dođu onda neka vagaju ko će s kim i kako na izbore. Saglasan sam sa idejom da bi neka tehnička ili ekspertska vlada mogla biti institucionalni okvir za realizaciju tog dogovora.

Podržavam građanske proteste i dopada mi se to što u ovom momentu građani ne pokazuju simpatije ili animozitet prema određenim partijama već se obraćaju institucijama i traže poštovanje svojih prava. I nadam se da će to dovesti do ozbiljnog pritiska na ovu vlast.

U tom trenutku, kada prepoznaju spremnost građana Crne Gore da mijenjaju postojeće stanje, očekujem da će i u Briselu i Vašingtonu spoznati da su Đukanović i njegova vlast i njima postali teret i okrenuti im leđa. A dok se mi ne bunimo ni oni nisu pretjerano zainteresovani za bilo kakve promjene.

 

Još nezavršeni predsjenički izbori

 

MONITOR: Saznali smo, nedavno, da još nijesu završeni predsjednički izbori na kojima ste prošlog proljeća učestvovali. Šta o tome možete reći?

BOJANIĆ: U najkraćem: Državna izborna komisija (DIK), zbog velikog broja kandidata i njihovih predstavnika, nije bila pod apsolutnom kontrolom vlasti. I, nakon mog prigovora koji se odnosio na brojne neregularnosti tokom izborne kampanje došli smo u situaciju da je DIK bila dužna da mi odgovori u roku od 24 časa. Izostanak odgovora značio bi prihvatanje prigovora i poništenje izbora.Pošto većina od 16 članova komisije nije prisustvovala sjednici predsjednik DIK Budimir Šaranović je smislio rješenje – njih šestoro je odlučilo da odbije moj prigovor!? Broj prisutnih nijesu mogli da falsifikuju pošto su sjednici prisustvovali posmatrači OEBS-a i jedne NVO.

Nasilje predsjednika DIK nije ostalo na tome. Kada smo ja i moj zastupnik – inače član DIK – došli u Komisiju da pruzmemo to rješenje, na portirnici su nam rekli da nam je predsjednik zabranio da pristupimo u prostorije DIK. I neda nam zapisnik sa sjednice. Ja sam, zato, već ujutru podnio krivičnu prijavu i od MUP-a i SDT-a zahtijevao da po hitnom postupku zaustave izvršenje krivičnog djela koje bi moglo proizvesti nesagledive posljedice.

Na tome je ostalo, sve do početka decembra kada sam, nakon  više od pola godine, dobio poziv iz policije da dam izjavu po osnovu predate krivične prijave. Početkom godine sam iz Osnovnog državnog tužilaštva dobio informaciju da je formiran predmet po mojoj prijavi, a protiv Budimira Šaranovića, Nataše Pešić, Aleksandra Jovićevića i Mersudina Dautovića i da je u toku izviđaj zbog mogućeg „nesavjesnog rada u službi“. Nisam siguran da su dobro formulisali djelo, mislim da se radi o zloupotrebi službenog položaja, ali dobro. Da vidimo šta će se dalje dešavati.

MONITOR: Šta očekujete?

BOJANIĆ: Ne očekujem mnogo. Ipak, oni imaju problem – neko u Tužilaštvu treba da imenom i prezimenom potpiše zaključak da je šest većina od 16, i da je ta odluka donijeta zakonito.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

SINĐA PO DRUGI PUT MEĐU CRNOGORCIMA: Između robije i nakalemljenog sjećanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Šta još možemo očekivati od Sinđe, svojevrsne džuboks mašine spremne da otpjeva sve ono što naruči onaj koji je zadnji ubacio novčić u njegov džep? A šta će poželjeti učesnici igranke koja će, sve je izvjesnije, dobiti svoj nastavak prije drugostepene odluke u slučaju državni udar

 

Što bi u Bosni rekli: kako pošlo – tako došlo.  Kontroverzni svjedok saradnik u slučaju državni udar /terorizam u pokušaju Aleksandar Saša Sinđelić ponovo se obreo u Crnoj Gori. I traži azil.

Muštuluk nam je uhvatio glavni specijalni državni tužilac Milivoje Katnić. „Danas je u Crnu Goru prvi put od Srbina pobjegao Srbin“, kazao je Katnić u Skupštini, tokom rasprave sa poslanicima Demokratskog fronta: ,,To je ovaj Sinđelić. Prebjegao je pod kuršumom. Nisam ga ja gonio. Vi ga gonite i za to postoje dokazi. Molim vas da stanete”.

Pošto je lidere DF tako lijepo zamolio da zaustave progon za koji, kaže, postoje dokazi (možda bi Katnić o svojim saznanjima trebalo da obavijesti nekoga iz Tužilaštva?) epski nastrojeni SDT je nastavio k'o uz gusle: “Sinđelić je preko staza, mimo graničnog prelaza i redovnih prelaza bježao u Crnu Goru, što je bilo vidno na njegovim nogama i tijelu“. Slijedili su fakti: ,,Ono što je činjenica je da je (Sinđelić – prim. autor) u Crnoj Gori i da je izjavio da traži politički azil“. Pa opet red nedokazanih pripovijesti: „On je u situaciji da mora da bježi isključivo zbog toga što je morao da svjedoči pred sudom u Crnoj Gori”.

I mnogo neiskusniji čovjek od Milivoja Katnića zna da je krajnje neozbiljno, da ne kažemo rizično po sopstvenu reputaciju, povezivati interpretacije Aleksandra Saše Sinđelića sa bilo čime što je činjenica ili je isključivo dokazano. Ta osoba, prosto, previše i prečesto laže.

Za dokazivanje te teze (da je Sinđa osoba kojoj se ne može vjerovati ni koliko je sati) možda je najmanje bitna tvrdnja DF da Sinđelić ne govori istinu ni o svom navodnom bjekstvu, pošto je u Crnu Goru, prema njihovim informacijama, stigao desetak dana ranije. „On se u Podgorici nalazi skoro desetak dana, gdje ga Katnić danima priprema za konferenciju za medije“, saopštili su iz DF-a dan po potvrdi prispijeća (ne)zvanog gosta.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 21. JUNA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DUŠKO VUKOVIĆ, SLOBODNI NOVINAR: Otvorena je Pandorina kutija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kod nas nije teško indukovati mržnju.  Mi smo stalno u stanju gdje je i jedan mrk pogled dovoljan da zapali vatru mržnje. Mi se nismo detoksikovali i zato se začas pretvaramo u zvijeri.

 

MONITOR: Kakva je situacija u medijima u Crnoj Gori?

MONITOR: Mutnija nego devedesetih. Tada je postojala polarizovana medijska scena, ali na neki drugi, čist i jasan način. Ta polarizacija je bila poštenija. Zagovarao se  rat ili mir, ali je u tom zagovaranju bilo ubjeđenja. Sad to ne vidim. Vidim samo kalkulantska razmišljanja – hoće li mi ovo donijeti neko dobro na kratak rok, hoću li se ogrebati iz nekog fonda. Vidim jednu neiskrenost koja je problematična.

MONITOR: Lista kandidata za Savjet RTCG govori da se vlast neće odreći javnog servisa?

VUKOVIĆ:To je jasno i očekivano. Nije vlast  lani izvela akciju osvajanja RTCG  radi kratkoročnog rezultata, već radi  dugoročne kontrole. To je demotivisalo neke ozbiljne ljude koji bi htjeli da stvari popravljaju, da se bore u tom Savjetu.

Kad se pogleda spisak kandidata, ne vidim među novima nikog ko se uključio u borbu za javno dobro minulih godinu dana.

Ono što je za mene posebno razočaravajuće je da u samom RTCG nije bilo vidljivog otpora. Neki kažu – pa mi razgovaramo o tome svaki dan, mi se bunimo. Da, ali moraš to činiti javno, da bi  korespondiralo sa onim što javnost čini u odbrani  javnog servisa.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 21. JUNA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIRKO RADONJIĆ, DIPLOMIRANI SLIKAR I POZORIŠNI REDITELJ: Tumor traži skalpel

Objavljeno prije

na

Objavio:

Slučajevi protesta su usamljeni ili nevidljivi zbog elitizma umjetnika i neshvatanja da tumor koji dišemo ne traži ni pero, niti mač, već sklapel i preciznu ruku. Drugi razlog je sveobuhvatna apatija koja je duboko pustila svoje korijenje i čini da svaka promjena djeluje nemoguće

 

MONITOR: Predstava Sin dobila je neočekivani marketing nakon što je jesenas gradonačelnik Nikšića Veselin Grbović sa suprugom demonstrativno napustio izvođenje predstave. Brojna gostovanja, povoljne kritike, nagrade, ali ipak gest političara, koji su postale zvijezde javnog života, učinio je više za reklamu ove predstave. Kako to tumačite?

RADONJIĆ: Prije bih rekao da je predstava dobila očekivani marketing i da je g. Grbović bio izrežiran da demonstrativno napusti predstavu.

Sin progovara o prošlosti i crnogorskom učešću u ratovima 90-ih, no još više govori o rašrafljenom društvenom trenutku u kome trenutno živimo. Teme krivice, traume i individualne odgovornosti ne spadaju u domen ,,pitkih”, te je za očekivati da generišu i osjećaj nezadovoljstva, kao kod gorepomenutog gospodina. U tom smislu, gest po sebi ne nosi nikakav skandal. Skandalozno pak jeste što se kroz taj i naknadne nastupe povodom ove teme sasvim jasno pokazalo da prvi čovjek Opštine direktno utiče na repertoarsku politiku Gradskog pozorišta, do te mjere da i gostujuće predstave moraju da prođu njegovo odobrenje. To je suština ove teme, no za nju je potrebno naći sagovornika među umjetnicima koji rade u pomenutom pozorištu.

MONITOR: Krajem prošle godine na festivalu ,,Dani Jurislava Korenića” u Sarajevu osvojili ste nagradu za najbolju režiju za predstavu “Sin”, dok je Mirjana Medojević za istu predstavu osvojila Nagradu  za najbolji tekst. Komentar na to da je Medojević već godinama u Sloveniji, dok je Vaša posljednja režija bila u Srbiji?

RADONJIĆ: Nagrade iz Sarajeva su i Mirjani i meni jako drage jer su pokazatelj međuzavisnosti teksta i režije, proizvod bliske saradnje i jedan od dokaza da ta saradnja ima smisla. U međuvremenu, oboje širimo svoj krug saradnika i u već postojeći nukleus uvodimo one za koje smatramo da tom smislu mogu da doprinesu. Kad je riječ o velikim pozorišnim sistemima (a i Mirjana  je u prethodnom mjesecu imala premijeru u nacionalnom teatru u Ljubljani) mora i kod rukovodioca / umjetničkog direktora da postoji vjerovanje da je smisleno pozvati baš vas. Očigledno je da ne tražimo svi smisao na istoj strani.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 21. JUNA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo