Povežite se sa nama

INTERVJU

MLADEN BOJANIĆ: Vlast promoviše korupciju

Objavljeno prije

na

Dok priča priče o nultoj toleranciji prema korupciji, Markovićeva Vlada nagrađuje partijske kadrove koji učestvuju u korupciji  ili pokušavaju da je prikriju. Na drugoj strani, na svaki način pokušava da ocrni i sankcioniše one koji se tom kriminalu suprotstavljaju

 

Razgovor sa Mladenom Bojanićem, nekadašnjim poslanikom, predsjedničkim kandidatom dijela opozicije koji je na prošlogodišnjim izborima osvojio preko 110 hiljada glasova i, odnedavno, osnivačem i izvršnim direktorom kompanije za poslovno savjetovanje  E-novativa započinjemo pričom o prvom milionu, odnosno kreditu koji je Milo Đukanović dobio 2007. godine od londonske Pireus banke, kako je nedavno potvrđeno, „uz malu pomoć prijatelja“.

MONITOR: Na sjednicu parlamenta krajem 2013. tadašnji premijer je, kao odgovor na Vaše poslaničko pitanje, tvrdio da je sporni kredit dobijen na osnovu njegovog ugleda, a bez  keš kolaterala.

BOJANIĆ: Razgovarali smo tada o više njegovih kredita – tačnije o četiri – koji su, mahom, dobijeni mimo onoga što su poznate bankarske procedure i dobri poslovni običaji. A prvi od njih bio je onaj dobijen kod Pireus banke. Kod tog kredita u startu je bilo jasno da se on ne može dobiti bez neke mnogo ozbiljnije garancije nego što su to nečija riječ ili naknadno kupljene akcije lokalne banke, pa sam premijera pitao da li je novac za kolateral obezbijedio on ili neko drugi. Uz podsjećanje da on zvanično taj novac nema, a da u drugom slučaju (pozajmice) javnost ima pravo da zna šta je taj neko dobio kao protivuslugu.

Premijer se upecao i krenuo u raspravu objašnjavajući kako on nije dao novac za obezbjeđenje kredita, već ga je dobio zahvaljujući svom poslovnom ugledu. Naravno, prečuo je dio pitanja o pozajmljenom novcu.

MONITOR: Da li je to kraj priče o kreditu iz Pireus banke?

BOJANIĆ: Nije. Priča o tome kako je novčana garancija poslije 20 dana zamijenjena akcijama Prve banke nema veze sa stvarnošću. I to je još jedna neistina. To kažem pošto do danas nijesam čuo da postoji neka banka sa ozbiljnog tržišta koja će odobriti kredit a kao obezbjeđenje uzeti akcije neke banke sa takozvanog „razvojnog tržišta“. I to u visini iznosa odobrenog kredita.

Drugi dio te priče odnosi se na tadašnju Upravu za sprječavanje pranja novca koja je od javnosti sakrila da je kredit obezbijeđen keš kolateralom. Pod uslovom da je uopšte istraživala taj posao. Prosto, nemam sumnju da bi banka iz Londona poslala lažni ugovor ili sakrila dio ugovora koji se tiče obezbjeđenja kredita. Oni nijesu imali nijedan razlog da urade tako nešto, za razliku od domaćih aktera ove priče.

Jednako važan dio ove priče jeste način na koji je Đukanović trgovao akcijama Prve banke. Tadašnja Komisija za hartije od vrijednosti ignorisala je sve ono što se dešavalo prilikom trgovine akcijama Prve banke pa su tako ostale neistražene sumnje da je bilo zloupotrebe trgovanja, što je krivično djelo, insajderskog trgovanja… Ja mislim da je tu bilo više krivičnih djela. A još nije kasno da se sve to ispita.

MONITOR: Slučaj Ramada. Uporno pokušavate da dokažete kako neko ne može biti pravosnažno osuđen a da nekažnjeni ostanu njegovi svjedoci (saradnici) koji su mu nudili lažni alibi. Tužilaštvo uporno odbacuje vašu prijavu.

BOJANIĆ: Ta priča još nije završena.

Da vas podsjetim: Nebojša Obradović je pravosnažno osuđen za krivično djelo zloupotreba službenog položaja u produženom trajanju. I to se tretira kao visoka korupcija jer se radi o vladinom službeniku. Očekivao sam da će tužilac, nakon prvostepene presude, samoinicijativno pokrenuti postupak protiv sedam lica koja su, prema ocjeni suda, lažno svjedočila. Ali on to nije uradio, pa sam ja podnio krivičnu prijavu.

Prvo su prošli mjeseci dok je tužilaštvo čekalo da presuda postane pravosnažna. Potom sam od tužioca Romine Vlahović dobio informaciju da je izviđaj u toku. Nakon nekoliko urgencija, dobio sam informaciju da je moja krivična prijava odbijena. U potpisu Ljiljana Klikovac, rukovodilac Osnovnog tužilaštva u Podgorici. Bez rješenja, koje nijesu htjeli da mi daju.

To što je predmet prešao iz jednih u druge ruke dobija na značaju kada se ima u vidu informacija do koje je došao jedan ovdašnji mediji (tvrde iz pouzdanih izvora) da je Romina Vlahović tužiteljka koja je zadužila predmet, navodno, bila napisala optužni predlog, ali je onda slučaj preuzela njena nadređena Ljiljana Klikovac i istu prijavu odbacila. Naravno, ne mogu da dokažem tu informaciju, pored ostalog i zato što mi je onemogućen uvid u predmet.

Uglavnom, došao sam u situaciju da pišem žalbu na odluku za koju nijesam dobio rješenje. I ona je prihvaćena, a predmet ponovo vraćen na odlučivanje Osnovnom tužilaštvu. Ista priča se ponovila. Konačno, istog dana dobijam dvije različite informacije: prema jednoj Više tužilaštvo je po drugi put prihvatilo moju žalbu i osporilo odluku Osnovnog tužilaštva. Prema drugoj, predsjednik Skupštine Ivan Brajović je izuzet iz ove odluke, odnosno, potvrđena je odluka o odbijanju moje prijave protiv njega.

Pokušavam da utvrdim šta je od svega toga tačno, i da dobijem pravo uvida u kompletan predmet. U krajnjem, ako je ustanovljeno da su ovi ljudi pričali istinu, onda treba ispraviti presudu protiv Obradovića, pošto on u tom slučaju nije kriv.

MONITOR: Vlada nije sankcionisala ni osuđenog ni njegove lažne svjedoke?

BOJANIĆ: Tako je. Obradović, i pored pravosnažne presude za korupciju, nije smijenjen nego je podnio ostavku da bi prešao na drugo radno mjesto. I sada je samostalni savjetnik za finansije pri Ministarstvu saobraćaja. Vjerujem da je to posljedica trulih kompromisa između Brajovića i premijera Markovića, kako bi se sačuvala vladajuća većina. Ni to nije sve.

Dok se predsjednik Vlade zvanično zalaže „za nultu toleranciju prema korupciji“, jedan od lažnih svjedoka i praktično šef cijele te grupe (riječ je uglavnom o članovima SD) je imenovan za predsjednika Skupštine. Drugi je postavljen za Obradovićevog nasljednika na mjesto v.d. direktora Direkcije za željeznicu. I treći lažni svjedok je napredovao do mjesta direktora Direktorata za željeznički saobraćaj. Kakva je to poruka svima je jasno.

Zato je osoba koja je ukazala na ovaj kriminal, g-đa Patricija Pobrić, ostala bez posla, nakon što je stigmatizovana od strane vlasti. A te optužbe i kritike su bile toliko glasne i neprikrivene da ona i danas ima problem da nađe posao. Pošto se poslodavci plaše reakcije vlasti u slučaju da je zaposle.

Ja ću, svakako, istrajati u započetom poslu – da makar o svemu ovome ostanu pisani tragovi. Pa će se vidjeti šta je Vlada na čelu sa Markovićem govorila javno, a šta je radila tajno. I vidjeće se da je ova Vlada, zapravo, promoter korupcije. Pošto nagrađuje ljude koji učestvuju u  korupciji ili pokušavaju da je prikriju.

MONITOR: Ima li smisla praviti paralelu između predsjednika Skupštine koji na sudu lažno svjedoči i zbog toga, ipak, ne biva kažnjen i opozicionog poslanika koga zbog čuvanja identiteta izvora tokom saslušanja u tužilaštvu „stavljaju u zatvor“?

BOJANIĆ: Ja sam namjerno, u više navrata, izbjegao da pravim tu paralelu između ponašanja prema Brajoviću i Nebojši Medojeviću. Nikako nisam htio da ih dovedem u istu ravan, iz razloga što to nije korektno prema Medojeviću.

On je dao neke izjave kao poslanik, bile one tačne ili ne, i ponovio ih je u tužilaštvu. Odbio je da otkrije izvor tih informacija, koliko je meni poznato iz medija, i zbog toga je „stavljen u zatvor“. Brajović je lažno svjedočio na sudu, i ne da nije sankcionisan, nego vidimo da na sve načine pokušavaju da ga oslobode bilo kakve odgovornosti.

Tako je jedan mali zločin (mjereno novčanim iznosom pričinjene štete od 950 eura) pokazao svu farsičnost ovog sistema.

MONITOR: Gdje je izlaz?

BOJANIĆ: Ja se nadam da će opozicione partije prepoznati zajednički interes i uduržiti se kako bi izvršili pritisak da se izbore za adekvatne (pred)izborne uslove. Pa kad do njih dođu onda neka vagaju ko će s kim i kako na izbore. Saglasan sam sa idejom da bi neka tehnička ili ekspertska vlada mogla biti institucionalni okvir za realizaciju tog dogovora.

Podržavam građanske proteste i dopada mi se to što u ovom momentu građani ne pokazuju simpatije ili animozitet prema određenim partijama već se obraćaju institucijama i traže poštovanje svojih prava. I nadam se da će to dovesti do ozbiljnog pritiska na ovu vlast.

U tom trenutku, kada prepoznaju spremnost građana Crne Gore da mijenjaju postojeće stanje, očekujem da će i u Briselu i Vašingtonu spoznati da su Đukanović i njegova vlast i njima postali teret i okrenuti im leđa. A dok se mi ne bunimo ni oni nisu pretjerano zainteresovani za bilo kakve promjene.

 

Još nezavršeni predsjenički izbori

 

MONITOR: Saznali smo, nedavno, da još nijesu završeni predsjednički izbori na kojima ste prošlog proljeća učestvovali. Šta o tome možete reći?

BOJANIĆ: U najkraćem: Državna izborna komisija (DIK), zbog velikog broja kandidata i njihovih predstavnika, nije bila pod apsolutnom kontrolom vlasti. I, nakon mog prigovora koji se odnosio na brojne neregularnosti tokom izborne kampanje došli smo u situaciju da je DIK bila dužna da mi odgovori u roku od 24 časa. Izostanak odgovora značio bi prihvatanje prigovora i poništenje izbora.Pošto većina od 16 članova komisije nije prisustvovala sjednici predsjednik DIK Budimir Šaranović je smislio rješenje – njih šestoro je odlučilo da odbije moj prigovor!? Broj prisutnih nijesu mogli da falsifikuju pošto su sjednici prisustvovali posmatrači OEBS-a i jedne NVO.

Nasilje predsjednika DIK nije ostalo na tome. Kada smo ja i moj zastupnik – inače član DIK – došli u Komisiju da pruzmemo to rješenje, na portirnici su nam rekli da nam je predsjednik zabranio da pristupimo u prostorije DIK. I neda nam zapisnik sa sjednice. Ja sam, zato, već ujutru podnio krivičnu prijavu i od MUP-a i SDT-a zahtijevao da po hitnom postupku zaustave izvršenje krivičnog djela koje bi moglo proizvesti nesagledive posljedice.

Na tome je ostalo, sve do početka decembra kada sam, nakon  više od pola godine, dobio poziv iz policije da dam izjavu po osnovu predate krivične prijave. Početkom godine sam iz Osnovnog državnog tužilaštva dobio informaciju da je formiran predmet po mojoj prijavi, a protiv Budimira Šaranovića, Nataše Pešić, Aleksandra Jovićevića i Mersudina Dautovića i da je u toku izviđaj zbog mogućeg „nesavjesnog rada u službi“. Nisam siguran da su dobro formulisali djelo, mislim da se radi o zloupotrebi službenog položaja, ali dobro. Da vidimo šta će se dalje dešavati.

MONITOR: Šta očekujete?

BOJANIĆ: Ne očekujem mnogo. Ipak, oni imaju problem – neko u Tužilaštvu treba da imenom i prezimenom potpiše zaključak da je šest većina od 16, i da je ta odluka donijeta zakonito.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”.

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo