INTERVJU
SLOBODAN RELJIĆ, UNIVERZITETSKI PROFESOR IZ BEOGRADA: U Srbiji vlada kolonijalna demokratija

Kad bi samo Vučić bio problem, masa bi tu vlast raskomadala za dvije večeri. Ali radi se o dubinskoj krizi sistema, a takve promjene su prelomne, krajnje neizvjesne. Svi koji se nude kao rješenje već su nam sjedjeli za vratom. Vučić je zbog njih i došao na vlast
MONITOR: Građanski protesti protiv vlasti jedan su od najaktuelnijih događaja u Srbiji. Šta od njih očekujete?
RELJIĆ: Važno je razumeti da povod za ove proteste jeste Aleksandar Vučić i njegov banalni način vladanja, ali razlozi su mnogo dublji. Protesti koji traju i šire se po Srbiji su po svojoj prirodi isto što i ,,žuti prsluci” u Evropi.U njima ima više očajanja, jer ono tamo je posrnula demokratija, ovde je, kako je to govorio Zinovljev, kolonijalna demokratija. Kad bi samo Vučić bio problem, masa bi tu vlast raskomadala za dve večeri. Ali radi se o dubinskoj krizi sistema, a takve promene su prelomne, krajnje neizvesne. Svi koji se nude kao rešenje već su nam sedeli za vratom. Vučić je zbog njih i došao na vlast.
MONITOR: Koje su glavne poruke građana koji učestvuju na protestima?
RELJIĆ: Na ulicama su studenti, prevareni malinari, ubogaljeni penzioneri, protivnici gradnje mini hidroelektrana, potcenjeni profesori, prezreni arhitekti, poniženi vojnici, povređeni građani. Jedino ih ujedinjuje to što su ,,prezreni na svetu”. Oko tog mora nezadovoljnika petljaju nesposobne opozicione partije i dirigovane NVO. Utihnule su i budalaštine kako građani pre svega traže bolju ekonomsku situaciju. Ovaj sistem to više ne može proizvesti ni u Zapadnoj Evropi. I predaja Kosova lebdi nad tim. Sva ta smesa je sve eksplozivnija. Najjednostavniji su zahtevi za slobodu medija. Jedino što je svima jasno Je da će oni koji ih preuzmu činiti isto kao i Vučić. Kao što su i činili.
MONITOR: Kako je moguće da Aleksandru Vučiću godinama pokorno služe mnogi intelektualci, mediji, sudije, sindikati, vojska, policija,crkvena hijerarhija…
RELJIĆ: Nisu svi. Nije ni većina. To što ide za Vučićem su, ono što je Slobodan Jovanović zvao poluintelektualcima. A danas su to polueksperti, polupatriote, poluoficiri, poluakademici. Vučićeva falanga su radikali, koji su četvrt veka čekali ,,da se naplate” i svet ,,građanske opcije” koji je ,,prodao veru za večeru”. Realno kula od karata koja se, zbog Vučićeve kooperativnosti, održava spolja. Zloupotreba državnih mehanizama nije Vučićev pronalazak. To je tranzicija. Stalno se vodi borba protiv korupcije, a korupcija se širi kao kuga. Tražite da građani plaćaju porez, a ministar finansija svoje pare drži u poreskim rajevima. Borite se za demografsku obnovu, a na čelu države etablirana lezbijka. Realnost je u Srbiji uveliko prevazišla svet iz humorističkih serija genijalnog Siniše Pavića.
MONITOR: Zašto je ljudima, ne samo politički nepismenim, potreban vođa iako je davno Radoje Domanović napisao da za slijepim vođom idu slijepi ljudi?
RELJIĆ: Demokratija vam je kao auto koji može da ide samo idealno ravnim putem. Setite se ,,kolevke demokratije” pred Drugi svetski rat. Pojavili su se Musolini, Hitler, Franko, ali i Čerčil, Ruzvelt… Kažu da je ovo vreme po mnogim pokazateljima gore od Velike depresije. Ljudi danas gledaju u Korbina, Trampa, Sandersa, pitaju se šta će biti s Merkelovom, stiže li Le Pen… Vreme dramatične krize. Svi znaju da će se na berzanski slom iz 2008. gledati kao na dečju igru kad drmne novi udar.
MONITOR: Je li tačno da desno-konzervativno usmjerenje ima većina opozicionih stranaka u Srbiji?
RELJIĆ: Srbija je konzervativna zemlja. To samo po sebi nije loše. Ali srpska politička elita nema nikakvo ideološko usmerenje. Ni opozicija, ni vlast. Oni samo žele ,,još jedan krug”. Da li se predstavljali kao liberali što je DS i njegovo iverje, ili kao konzervatici kao SNS oni vladavinu zemljom vide kao plen. Njihov jedini rad je lažiranje statistike. Da se sve loše predstavlja kao veliki progres. Ta agresija je sve nepodnošljivija.
MONITOR: Da li će svemoćna mašinerija Vučićeve stranke, koja je svojim interesima podredila državu, uspjeti da zadrži vlast na predstojećim izborima?
RELJIĆ: Ta mašinerija nije svemoćna. Ali će najverovatnije dobiti i ove izbore. Ta je vlast legalna, ali joj je legitimitet nejak. Vučić vlada apsolutno sa podrškom oko 20 odsto punoletnih građana. Pola ljudi ne izlazi na izbore. Ne vide izbore kao izlaz. Tu Srbija nije izuzetak. U većini demokratskih društava demos ne učestvuje u demokratskim procesima. Poverenje u demokratiju je vrlo malo. U mirnim vremenima to nije problem,ali u depresijama postaje dramatično.
MONITOR: Ko bi uspješno mogao da od Srbije stvori modernu demokratsku državu?
RELJIĆ: Narod. Verujem da je Dostojevski u pravu kad u trajajućim procesima prednost daje narodu u odnosu na elitu. Kad kažem narod mislim na organsku društvenu celinu koja nije prost zbir pojedinaca u zverinjaku. Čovek bez svoje zajednice jeste ,,sirak tužni bez iđe ikoga”. Zapadna društva su prepuna jedinki koje se druže s televizorom i mobilnim telefonom. I šta je sad ,,moderna država”? Ja volim da poredim pristup društvu Džefa Bezosa, osnivača ,,Amazona” i Džeka Ma osnivača ,,Alibabe”. Bezos, najbogatiji čovek na svetu, zarađuje 11 miliona dolara na sat, a njegov radnik 11 dolara. On ni pod kojim uslovima ne želi da svojim zaposlenim poveća plate, iako oni ne mogu da žive od tog prihoda. Ali bi dao donacije. Milostinju. Kao pred crkvom. Džek Ma govori da je društvo važnije od njegovih profita. Ono prvo vodi u revoluciju, ovo drugo obećava društvo smanjenih razlika. To bi po meni trebalo da bude moderna država.
MONITOR: Šta je, po Vašem mišljenju, pravedno rješenje problema Srbije i Kosova?
RELJIĆ: Najnormalnije rešenje. Poštujmo međunarodno pravo. Postoji u tekstu Jirgena Habermasa, objavljenom u vreme NATO-bombardovanja, jedna rečenica koja se mora imati na umu kad se sila uzima kao princip međunarodnog prava: „Ali šta ćemo reći ako jednog dana vojni savez u nekom drugom regionu, na primer u Aziji, reši da oružanim putem sprovodi politiku ljudskih prava koja bi počivala na nekom sasvim drugačijem, naime njegovom, tumačenju međunarodnog prava ili Povelje UN?“ Tih godina Rusija, Kina, Indija nisu bile ravne Imperiji, ali danas nisu u obavezi da trpe američke interpretacije kako je Kosovo presedan. Tako se novi svetski poredak, koji je stvorio Zapad, pretvara u ono što je Henri Kisindžer, takođe u vreme NATO bombradovanja, predstavio kao New World Disorder. I eto nas pred trećim svetskim ratom. Zato Zapad panično traži od Vučića i Dačića da oni u ime Srba hitno priznaju Kosovo. Kao kompradori oni bi to mogli. Ali to se u Srbiji razumeva kao užasno ponižavanje, jer Kosovo za Srbe nije samo teritorija. Što je Goran Milić rekao za Vučića: Ne bi mu bio u koži.
MONITOR: Jedna Vaša knjiga naslovljena je Mediji i Treći svetski rat, ukojoj otkrivate tajne savremene propagande. Kako se boriti protivnečasne propagande u 21. vijeku?
RELJIĆ: Nemački kritički intelektualac, psiholog Rajner Mausfeld, napisao je knjigu lepog naslova: Zašto su jaganjci utihnuli? Da bi uopšte imali šanse pred sofisticiranim manipulacijma, veli Mausfeld, moramo se usuditi da koristimo svoj intelekt. To znači izaći iz liberalnih himera. Za današnjeg čoveka okovanog ,,političkom korektnošću” najteže je, da opet citiram Mausfelda, ,,da prestanemo da punimo sebe iluzijama da treba biti dobro-informisan, iluzijom o demokratiji, o slobodi”. Svet je prezasićen ,,iluzijama” o univerzalnosti zapadnih vrednosti, te je svako preumljenje bolno. Istok će s tim imati mnogo manje problema. Bio sam za poslednje dve godine tri puta na Istoku. To je drugačije utemeljen intelekt. Sve što smo mi o tome učili evropocentrično je. Nama je potpuno van uma da je Kina i do XVIII veka, sve one milenijume, bila najveća ekonomska sila sveta. Sad je Zapad napravio globalizovan svet, koji će ga koštati. Lako je bilo s Kinom dok je ona tihovala iza Kineskog zida. Ode Marko Polo da donese svile i začina i to je sve. Ovakav Zapad neće moći izdržati trku na slobodnom tržištu s Azijom.
MONITOR: Vi ste bili i glavni urednik NIN-a i jednom ste rekli da je u današnje vrijeme lakše postati novinar, a znatno teže biti profesionalac…
RELJIĆ: Danas slobodni novinari postoje kao izuzeci, kao Prometeji, a profesija novinar je utihnula. Pet šestina onih koji pune medije nemaju nikakav osećaj obaveze prema novinarskom kodeksu. Ne znaju ni da to postoji. Ne osećaju nikakvu moralnu obavezu prema opštem dobru. Rade za svog gazdu, za bednu platu i odumiru… Kao što nezaboravno reče Živko Nikolić: „Naša Đekna još nije umrla, a ka’će ne znamo“. A leka nema na vidiku.
Vučić i Đukanović pokušavaju da zaustave odron
MONITOR: U dijelu izvještaja Fridom hausa o Balkanu navodi se da predsjednik Srbije Vučić i predsjednik Crne Gore Đukanović „nastavljaju da učvršćuju svoju državnu moć oko sebe i svojih klika, podrivajući snovne standarde dobre vladavine i prevazilazeći njima dodijeljene ustavne uloge“. Vaš komentar?
RELJIĆ: Ne treba nam Fridom haus da vidimo svu nakaradnost ovakve vrste vladanja. Čitav region je prekriven bantustanima. Nisu to ni autoritarni režimi. Kakav god režim je sistem. Ovo su simulakrumi, jedino su pljačke i rasprodaje društvenih vrednosti realnost. Ali mislim da ovi naši ne učvršćuju svoju moć, nego pokušavaju da zaustave odron. Obojica.
Veseljko KOPRIVICA
Komentari
INTERVJU
EMIR ĆATOVIĆ, GLUMAC: Slušati unutrašnji glas

Za mene su vještine koje sam stekao na ovom master programu od neprocjenjive vrijednosti, posebno jer sam ih učio od sjajne mentorke Amande Brennan, koju krasi bogato iskustvo u podučavanju glumaca, od kojih su neki i oskarovci
Navikli smo da domaći stvaraoci iz svijeta glume, pozorišta i filma budu prepoznati na regionalnom nivou i da imaju priliku da svoj talenat i umijeće pokažu u zemljama okruženja. Međutim, možemo se pohvaliti i da je talenat jednog crnogorskog glumca prepoznat na jednoj od najboljih glumačkih škola na svijetu, kakva je ona koju je nedavno i završio Emir Ćatović. Talenat, znanje, vještina i vrlina nijesu promakli eminentnim stručnjacima koji su mu otvorili vrata Univerziteta u Londonu. Emir Ćatović je kao dobitnik prestižne Čivning stipendije master studije glume završio na Royal Central School of Speech and Drama u Londonu.
Ćatović je diplomirao glumu na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju. Stalni je član ansambla Gradskog pozorišta Podgorica od 2015. godine. Već kao student druge godine glume započeo je profesionalnu karijeru ulogom u predstavi Na ljetovanju Crnogorskog narodnog pozorišta. Osim mnogobrojnih uloga koje je ostvario u matičnom pozorištu, imao je zapažene angažmane u nacionalnom teatru, Zetskom domu, tivatskom Centru za kulturu, Grad teatru Budva, bjelopoljskom Centru za kulturu, Nikšićkom pozorištu, kao i u Beogradskom dramskom pozorištu. Igrao je u televizijskim serijama i filmovima.
MONITOR: Kako je došlo do odlaska u London i nastavka školovanja? Prije toga ste igrali u mnogim predstavama različitih teatara, snimali filmove… Šta je bilo presudno?
ĆATOVIĆ: Prethodno iskustvo je uticalo na moju odluku da školovanje nastavim u inostranstvu. Ono me podstaklo da tražim izazovnije okolnosti u kojima bih se razvijao, i profesionalno, i lično. Znajući koliko je umjetnost glume napredovala širom meridijana, koliko je sistema koji se danas koriste u svim oblastima industrije, želio sam da se upoznam s drugačijim pristupom glumačkom poslu. Želja da obogatim i unaprijedim svoj izraz me vukla ka jednom od izvora tih vještina.
MONITOR: Kakav je bio prijemni ispit? Vjerujem da je, kao i prethodnih godina, bilo mnogo kandidata a veoma mali broj mjesta za upis.
ĆATOVIĆ: London je grad sa izuzetno razvijenim kulturnim životom, koji broji više od 200 pozorišta i koji je sjedište nekih od najboljih svjetskih produkcija. Znajući to, pri samoj prijavi na prijemni ispit očekivao sam veliku konkurenciju, posebno jer sam imao u vidu i to da ovaj fakultet upisuju glumci iz svih krajeva svijeta. Takođe, smjer koji sam upisao važi za najpopularniji među glumcima. Na tom smjeru se prijavi preko deset hiljada kandidata, a samo jedan od profesora isprati preko tri hiljade audicija. Znao sam da je upis na ovaj fakultet izazov koji sam priželjkivao jer sam nakon deset godina profesionalnog bavljenja glumom na prijemnom ispitu opet osjetio početničku tremu i uzbuđenje.
Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 31. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
BILJANA STOJKOVIĆ, KOPREDSJEDNICA STRANKE ZAJEDNO U SRBIJI: Vučić imitira Putinovu Jedinstvenu Rusiju

Izgleda da se ipak došlo do svijesti da male balkanske autokrate ne mogu biti dio rješenja na duže staze, već su suštinski dio problema. Moji razgovori sa diplomatama iz inostranstva ukazuju na to da je došlo vrijeme novog pristupa – pokretanja ozbiljnih pitanja unutrašnje politike i stanja u Srbiji
MONITOR: U Beogradu je boravio Mihael Helmut Rot, predsjednik Spojnopolitičkog odbora njemačkog Bundestaga. U intervjuu za Novi Magazin, izjavio je da je proteklu deceniju u Srbiji obilježilo veliko nazadovanje demokratije. Može li se, u nekoj bližoj budućnosti, očekivati više kritičnosti na račun Beograda u vezi sa stanjem demokratije u Srbiji?
STOJKOVIĆ: Procene situacije u kojoj se nalaze naše društvo i država, a koje obavljaju razne međunarodne agencije, kao što je Freedom House, već godinama jasno definišu nedostatke u srpskom sistemu. Mi smo označeni kao „hibridna demokratija“ i u toj kategoriji kvaliteta kontinuirano padamo. Hibridni sistem podrazumeva da postoje neke formalne demokratske procedure, kao što su politički izbori, ali oni nisu slobodni; postoje institucije države, ali su one pod potpunom kontrolom političkog centra moći; u dokumentima su predviđeni standardi slobode medija, a ipak je medijska slika centralizovana, pod cenzurom i najjednostavnije se može opisati kao propagandna mašinerija vladajuće stranke i njenog predsednika Aleksandra Vučića. Katastrofalno smo ocenjeni i prema nivou korupcije u izveštajima Transparency International odakle zaključujemo da se kroz korupciju na svim nivoima ogleda ogroman deo problema jednog autokratskog društva. Za proevropsku opoziciju, naravno, veliku prepreku predstavlja činjenica da je međunarodna zajednica ignorisala ove probleme za račun tzv. stabilokratije, tj. održavanja kakvog-takvog mira među balkanskim državama. Izgleda da se ipak došlo do svesti da male balkanske autokrate ne mogu biti deo rešenja na duže staze, već su suštinski deo problema. Moji razgovori sa diplomatama iz inostranstva ukazuju na to da je došlo vreme novog pristupa – pokretanja ozbiljnih pitanja unutrašnje politike i stanja u Srbiji.
MONITOR: Dio Višeg tužilaštva u Beogradu pobunio se protiv predsjednika tog tužilaštva Nenada Stefanovića koji se smatra bliskim stranci na vlasti, a smatra se i da on zataškava istrage. Prve su o problemima progovorile zamjenice Višeg tužioca Jasmina Paunović i Bojana Savović. Sada su mete napada i disciplinskih prijava od strane prorežimskih NVO, ali i ministra Ivice Dačića. Koliko je ovo „momentum“ da se da podrška društva u Srbiji samostalnosti tužilačke funkcije?
STOJKOVIĆ: Meni je žao zbog činjenice da ni ovaj događaj nije pokrenuo veliki društveni bunt. Konkretno pitanje progonjenih tužiteljki moglo je postati opšte društveno i poslužiti za profilisanje borbe za samostalnost pravosuđa, što je zasigurno najveća otvorena rana u organizovanju i funkcionisanju naše zajednice. Pokazalo se da smo prilično zaboravili da borba za javni interes podrazumeva solidarnost i stavljanje u stranu uskih interesa i ličnih odnosa između pojedinaca i malih organizacija. Nije zanemarljiva ni praksa naprednjačke vlasti da u svaku aktivnost ubacuje svoje organizovane elemente koji unose dodatni razdor. Dakle, procene da demokratija nazaduje jesu tačne, kao i uporedno opadanje razumevanja demokratskih vrednosti i društvenog organizovanja.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
INTERVJU
EDIN OMERČIĆ, ISTORIČAR, INSTITUT ZA ISTORIJU SARAJEVSKOG UNIVERZITETA: Politički je mit da je SDA bio jedini organizator otpora

Bosanskohercegovački političari zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha
MONITOR: Još nema Vlade Federacije BiH, gdje SDA koristi procedure i pokušava da pokaže svoju nezamjenljivost i kroz predlog Bakira Izetbegovića o koncentracionoj vladi. Kako gledate na formiranje državnih institucija BiH poslije opštih izbora održanih početkom oktobra prošle godine?
OMERČIĆ: Dakle, sami ste rekli, gotovo je pola godine prošlo, polako se usvajaju budžeti na različitim nivoima vlasti, a to je čini se i najvažnije. Kako političarima, jer tako pokazuju da nešto ipak rade, te na taj način s jedne strane kupuju socijalni mir, a s druge pokazuju mladima, kako pojedincima tako i mladim ljudima s porodicama, da se stvari neće promijeniti, te da je zarad istog tog socijalnog mira, njihov odlazak iz ove zemlje poželjan, prihvatljiv i razumljiv. A što se tiče samog načina i ideja za formiranjem vlasti i ostanak u takvoj vlasti, bosanskohercegovački političari kroz ovakve primjere zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha. Naravno, radi se o jednoj latentnoj prijetnji tipa: „Bez nas propadamo“. Pri čemu se svakako u obzir treba uzeti i svojevrsni politički mit o SDA kao jedinom organizatoru otpora i jedinoj političkoj organizaciji koja je branila međunarodni bosanskohercegovački politički subjektivitet tokom devedesetih, ali i nakon rata, kroz određene metamorfoze tog mita, sve do danas. Pri tome se mogu čuti ogromne ne samo revizionističke tendencije, nego i namjerne faktografske, činjenične zloupotrebe prošle historijske zbilje koje rukovodsvo te stranke gotovo svakodnevno plasira.
MONITOR: Kako gledate na spremnost građanskih partija kakvima se smatraju SDP i Naša stranka da uđu u široku koaliciju sa etno-nacionalnim partijama i formiraju Savjet ministara BiH kojim predsjedava Borjana Krišto iz HDZ-a BiH?
OMERČIĆ: Odlično ste primijetili, manifestacija simbola crvene, crvenog, u Bosni i Hercegovini ne znači da se radi o lijevim, radničkim partijama. Ljevica ne postoji, simbolika crvene boje u vanjskom identitetu ovih stranaka je još jedna laža. I, da, ovdje se samo možemo nadovezati na naprijed rečeno. Dakle, apsolutna je odsutnost bilo kakve odgovornosti prema vlastitom biračkom tijelu. Mene stvarno zanima na koji način ove stranke uspijevaju svoje članove, simpatizere i glasače uvjeriti na dobijanje glasa. To je prava marketinška umjetnost. Ali na ovakva su razočarenja ljudi u BiH navikli, i njihov je odgovor na to bio jedan, gotovo do umjetničke razine razvijen način, ne života, življenja, već preživljavanja, koji je em postao izlizan i iscrpljen, em pozivao na promjenu, koja se sada manifestira migracijama, stalnom nadom da je negdje drugdje, u stabilnijem društveno-političkom, kulturnom i ekonomskom okruženju – bolje. Znamo da je približavanje ljevice desnici opasno po društvo, po zajednicu. No, kako se ovdje ne radi o ljevici, može se na pitanje njena nepostojanja nadovezati i pitanje: Postoji li zapravo i šta je to, kakvo je to, bosanskohercegovačko društvo?
MONITOR: Milorad Dodik namjerava da u Skupštini RS ponovo progura na Ustavnom sudu suspendovan Zakon o imovini RS (koji je suspendovao i VP Kristijan Šmit) jer je do postizanja dogovora o ovom pitanju, VP Pedi Ešdaun 2005. nametnuo Zakon o zabrani raspolaganja državnom imovinom. Djeluje da bez raspolaganja imovinom nema sigurne vlasti?
OMERČIĆ: Dodik u svom svakodnevnom javnom djelovanju istovremeno izaziva, provocira tobožnje političke protivnike i oponente, ali ih istovremeno i privlači i uvlači u vlastitu matricu. On to uspješno radi od početka devedesetih godina. Ta, intelektualni krug kojeg je on okupio oko sebe tokom rata, kao opoziciju Srpskoj demokratskoj stranci, je prihvativši potpisano u Daytonu, krenuo s idejom usporene poslijeratne razgradnje bosanskohercegovačke državnosti, shvaćajući Dayton i Pariz 1995. godine kao „završetak prvog poluvremena“ nakon kojeg „puške treba staviti u šoške“, o čemu sam opširnije pisao u knjizi koja je nedavno izašla. Djeluje da bez raspolaganja imovinom nema smisla baviti se političkim djelovanjem na ovim prostorima, te da će se zarad omogućavanja raspolaganja i upravljanja prirodnim, energetskim, industrijskim, privrednim, društvenim resursima posegnuti i za krajnjim sredstvima.
MONITOR: Dodik sa koalicijom stranaka na čijem je čelu SNSD, namjerava i da Nacrt o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika RS kojim se vraća krivično gonjenje za klevetu i uvredu, dođe usvojen u Skupštini, uprkos kritici međunarodnih organizacija za ljudska prava i medija, a najavljuje i izradu nacrta zakona o neprofitnim organizacijama. Kako razumijete ove odluke?
OMERČIĆ: Ovo je posebna priča koja evo ovih dana kroz zabranu okupljanja LGBT populacije u Banja Luci dobija svoj epilog, i sasvim je vidljivo da se kroz ovakve poteze sama vlast osjeća ugroženo te da klizi prema novom stepenu radikalizacije i gušenju ljudskih sloboda. Svako ko misli da će se nasilje – koje se danas ispoljava nad novinarkama, društvenim aktivistima i borcima za ljudska prava, nad – na bilo koji način označenim skupinama – bilo one rasne, vjerske, nacionalne, političke, nad Drugim kao takvim, nad poželjnim ili izmišljenim neprijateljem, nakon što se taj označeni na bilo koji način marginalizira, spriječi ili ukloni – da se vratim na misao, da će se nasilje zaustaviti – pa taj se golemo vara, i uz to provodi i svoj vlastiti život u svakoj mogućoj samodisciplini i strahu. To nije dobro za društvo, a pojedinac postaje eksplozivno sredstvo i meso za mljevenje.
MONITOR: U veoma komplikovanoj strukturi institucija u BiH, nikako da se razjasni da li je BiH uvela sankcije Ruskoj federaciji. Neki zvaničnici govore o uspješnom usklađivanju sa politikom sankcija EU preko Misije BiH u Briselu, a sada saznajemo da je MIP BiH radilo samostalno na osnovu Strategije spoljne politike – koja je istekla. Inostrani mediji pišu da BiH nema nijednu zvaničnu odluku o sankcijama. Kada se zna da bi Predsjedništvo BiH trebalo da donese novu petogodišnju Strategiju i to konsenzusom, kakva je budućnost BiH spoljne politike?
OMERČIĆ: Činjenica da je isključiva stranačko-nacionalna pripadnost ključ prema kojem se biraju bosanskohercegovački ambasadori, veleposlanici i radnici u diplomatskim predstavništvima govori o tome da nema, ne postoji ni jasna vizija, kao ni jednistveni stav o tome šta bi, i za šta bi se u tim ministarstvima trebalo i na koji način raditi. Ne postoji jasna politika. Volio bih da je ovo što govorim ovdje moje nepoznavanje materije, da je pogrešno, ali za jedne (uz sav skepticizam, kojeg u manjem ili većem obimu ima i drugdje) je perspektiva put u euroatlanske integracije, dok drugi zbog miniranja tog puta osvajaju političke poene biračkog tijela. Smiješno je i žalosno jer velika većina i jednih i drugih ne mogu od vlastitih primanja pristojno živjeti. Predsjedništvo će se vjerujem dogovoriti kada to prestane biti važno, kao i uvijek, u onom trenutku kada ta tema postane politički iscrpljena i nebitna za ostanak na vlasti naših političkih klasa, kada politike Velikih sila donesu odluku.
MONITOR: Kristijan Šmit je nedavno porodicama žrtava genocida u Srebrenici obećao da će pribaviti mišljenja pravnih eksperata koji bi pomogli BiH pravosuđu u procesuiranju onih koji negiraju genocid i veličaju pravosnažno osuđene ratne zločince. Tužilaštvo BiH nije pokrenulo nijedan proces u vezi sa ovim djelima, sa obrazloženjem da je teško dokazati to krivično djelo i da u BiH ne postoji sudska praksa u toj oblasti. Da li se radi o izgovoru ili su institucije BiH nemoćne ili nesposobne?
OMERČIĆ: Rad Tužilaštva neću komentirati. „Obećanje je ludom radovanje“, tako da mislim da su oko ovog pitanja historičari pozvani da izađu iz vlastitog komfora, te da na osnovu lako pretraživog, svima dostupnog obimnog dokaznog materijala na ICTY, ne samo javno zauzmu stav, već da stalno pišu, govore, tumače povjesne činjenice. Nekad to izgleda kao borba s vjetrenjačama, ali je to jedini ispravan put.
MONITOR: Da li nam situacija sa procesuiranjem negiranja genocida možda pokazuje dublji problem različitog tumačenja prošlosti – ne samo nedavne već i najvažnijih perioda i događaja u istoriji prostora današnje BiH? Koliko su razlike u odnosu prema prošlosti zaista nepremostive u akademskoj zajednici a koliko među građankama i građanima BiH?
OMERČIĆ: Historičari naravno mogu, i to je sasvim opravdano različito tumačiti događaje iz prošlosti, i mi se među sobom oko mnogih pitanja ne moramo složiti ili možemo se manje ili više slagati. Problematično je iskrivljavanje, prećutkivanje, zaobilaženje, falsificiranje prošlosti. U akademskoj zajednici se jako dobro zna koje su to grupe ljudi od kojih se ovakva zloupotreba može očekivati, ko važi za ozbiljnog historičara, ko se bavi pukim prepisivanjem arhivskih podataka i manufakturnim objavljivanjem „knjiga“, ko je (bio i kakav je bio) ideolog i koji su mu kao takvome (bili i kakvi su mu) ciljevi. Nije to (toliko) teško prepoznati, ali na takve stvari treba ukazivati zajednici, tu se još uvijek, uz sav napor ne uspijeva mnogo i stvari idu sporo. Nenaučni put je uvijek naizgled svjetliji i lakši, ali i opasniji. Budući da je historija uz sve ostalo i nauka o prošlim (svršenim) događajima, ona kao takva ne može biti iznenađujuća…
MONITOR: Kako razumijete nedavnu izjavu reis ul-uleme Huseina Kavazovića, o tome da ukoliko institucije BiH budu blokirane, Bošnjaci moraju spremno dočekati eventualni sukob?
OMERČIĆ: Pitam se kakav će to sukob biti, protiv koga, gdje, kada, na koji način? Nema ovdje mjesta šali, i budući da, kao u onom logorologijskom vicu, nemamo „crvene tinte“ mora se podsjetiti da ovaj Kavazovićev poziv dolazi u trenutku u kojem se pokazalo da njegovi potčinjeni ne razlikuju, na primjer, svetosavlje od Svetoga Save, zabijaju autogolove, odnosno pokazuju da nedovoljno poznaju Drugog, pa umjesto da se „tiša bjes“, zvecka se sukobima, na način da se dobrovoljno donira tuđa krv.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
-
Izdvojeno1 sedmica
I POMOĆNIK UPRAVE POLICIJE U ZATVORU ZBOG SUMNJI DA JE SARAĐIVAO SA KAVAČKIM KLANOM: Ko je kome gazda
-
INTERVJU1 sedmica
EDIN OMERČIĆ, ISTORIČAR, INSTITUT ZA ISTORIJU SARAJEVSKOG UNIVERZITETA: Politički je mit da je SDA bio jedini organizator otpora
-
Izdvojeno4 sedmice
ANKETA: Favoriti i saputnici
-
FOKUS4 sedmice
PRVI PREDSJEDNIČKI IZBORI NAKON PADA DPS-a: Na čijoj je strani neizvjesnost
-
OKO NAS3 sedmice
ULCINJSKA PORT MILENA: Od simbola grada do septičke jame i nazad
-
INTERVJU4 sedmice
BETI LUČIĆ, GLUMICA: Nikog ne zanima mrtvo kazalište
-
FOKUS2 sedmice
PRVI KRUG PREDSJEDNIČKIH IZBORA: Poraz ili pobjeda Đukanovićevog i Mandićevog partnerstva
-
DRUŠTVO4 sedmice
GRADONAČELNIK NIKŠIĆA NIJE KRIV ZA IZJAVE O ZLOČINU U SREBRENICI: Negiranje genocida na sudu prihvatljiv način