Povežite se sa nama

INTERVJU

 SLOBODAN  RELJIĆ, UNIVERZITETSKI  PROFESOR  IZ BEOGRADA: U Srbiji vlada kolonijalna demokratija

Objavljeno prije

na

Kad bi samo Vučić bio problem, masa bi tu vlast raskomadala za dvije večeri. Ali radi se o dubinskoj krizi sistema, a takve promjene su prelomne, krajnje neizvjesne. Svi koji se nude kao rješenje već su nam sjedjeli za vratom. Vučić je zbog njih i došao na vlast

 

MONITOR: Građanski protesti protiv  vlasti jedan su od najaktuelnijih događaja u Srbiji. Šta od njih očekujete?

RELJIĆ: Važno je razumeti da povod za ove proteste jeste  Aleksandar Vučić i njegov banalni način vladanja, ali razlozi su mnogo dublji. Protesti koji traju i šire se po Srbiji su po svojoj prirodi isto što i ,,žuti prsluci” u Evropi.U njima ima više očajanja,  jer ono tamo je posrnula demokratija, ovde je, kako je to govorio Zinovljev, kolonijalna demokratija. Kad bi samo Vučić bio problem, masa bi tu vlast raskomadala za dve večeri. Ali radi se o dubinskoj krizi sistema, a takve promene su prelomne, krajnje neizvesne. Svi koji se nude kao rešenje već su nam sedeli za vratom. Vučić je zbog njih i došao na vlast.

MONITOR: Koje su glavne poruke  građana koji učestvuju na protestima?

RELJIĆ: Na ulicama su studenti, prevareni malinari, ubogaljeni penzioneri, protivnici gradnje mini hidroelektrana, potcenjeni profesori, prezreni arhitekti, poniženi vojnici, povređeni građani. Jedino ih ujedinjuje to što su ,,prezreni na svetu”. Oko tog mora nezadovoljnika petljaju nesposobne opozicione partije i dirigovane NVO. Utihnule su i budalaštine kako građani pre svega traže bolju ekonomsku situaciju. Ovaj sistem to više ne može proizvesti ni u Zapadnoj Evropi. I predaja Kosova lebdi nad tim. Sva ta smesa je sve eksplozivnija. Najjednostavniji su zahtevi za slobodu medija. Jedino što je svima jasno Je da će oni koji ih preuzmu činiti isto kao i Vučić. Kao što su i činili. 

MONITOR: Kako je moguće da Aleksandru Vučiću godinama pokorno služe mnogi  intelektualci, mediji, sudije, sindikati, vojska, policija,crkvena hijerarhija…

RELJIĆ: Nisu svi. Nije ni većina. To što ide za Vučićem su, ono što je Slobodan Jovanović zvao poluintelektualcima. A danas su to polueksperti, polupatriote, poluoficiri, poluakademici. Vučićeva falanga su radikali, koji su četvrt veka čekali ,,da se naplate” i svet ,,građanske opcije” koji je ,,prodao veru za večeru”. Realno kula od karata koja se, zbog Vučićeve kooperativnosti, održava spolja. Zloupotreba državnih mehanizama nije Vučićev pronalazak. To je tranzicija. Stalno se vodi borba protiv korupcije, a korupcija se širi kao kuga. Tražite da građani plaćaju porez, a ministar finansija svoje pare drži u poreskim rajevima. Borite se za demografsku obnovu, a na čelu države etablirana lezbijka. Realnost je u Srbiji uveliko prevazišla svet iz humorističkih serija genijalnog Siniše Pavića.

MONITOR: Zašto je ljudima, ne samo politički nepismenim, potreban vođa iako je davno Radoje Domanović napisao da za slijepim vođom idu slijepi ljudi?

RELJIĆ: Demokratija vam je kao auto koji može da ide samo idealno ravnim putem. Setite se ,,kolevke demokratije” pred Drugi svetski rat. Pojavili su se Musolini, Hitler, Franko, ali i Čerčil, Ruzvelt… Kažu da je ovo vreme po mnogim pokazateljima gore od Velike depresije. Ljudi danas gledaju u Korbina, Trampa, Sandersa, pitaju se šta će biti s Merkelovom, stiže li Le Pen… Vreme dramatične krize. Svi znaju da će se na berzanski slom iz 2008. gledati kao na dečju igru kad drmne novi udar.

MONITOR: Je li tačno da desno-konzervativno usmjerenje ima većina opozicionih stranaka u Srbiji?

RELJIĆ: Srbija je konzervativna zemlja. To samo po sebi nije loše. Ali srpska politička elita nema nikakvo ideološko usmerenje. Ni opozicija, ni vlast. Oni samo žele ,,još jedan krug”. Da li se predstavljali kao liberali što je DS i njegovo iverje, ili kao konzervatici kao SNS oni vladavinu zemljom vide kao plen. Njihov jedini rad je lažiranje statistike. Da se sve loše predstavlja kao veliki progres. Ta agresija je sve nepodnošljivija.

MONITOR: Da li će svemoćna mašinerija Vučićeve stranke, koja je svojim interesima podredila državu, uspjeti da zadrži vlast na predstojećim izborima?

RELJIĆ: Ta mašinerija nije svemoćna. Ali će najverovatnije dobiti i ove izbore. Ta je vlast legalna, ali joj je legitimitet nejak. Vučić vlada apsolutno sa podrškom oko 20 odsto punoletnih građana. Pola ljudi ne izlazi na izbore. Ne vide izbore kao izlaz. Tu Srbija nije izuzetak. U većini demokratskih društava demos ne učestvuje u demokratskim procesima. Poverenje u demokratiju je vrlo malo. U mirnim vremenima to nije problem,ali u depresijama postaje dramatično.

MONITOR: Ko bi uspješno mogao da od Srbije stvori modernu demokratsku državu?

RELJIĆ: Narod. Verujem da je Dostojevski u pravu kad u trajajućim procesima prednost daje narodu u odnosu na elitu. Kad kažem narod mislim na organsku društvenu celinu koja nije prost zbir pojedinaca u zverinjaku. Čovek bez svoje zajednice jeste ,,sirak tužni bez iđe ikoga”. Zapadna društva su prepuna jedinki koje se druže s televizorom i mobilnim telefonom. I šta je sad ,,moderna država”? Ja volim da poredim pristup društvu Džefa Bezosa, osnivača ,,Amazona” i Džeka Ma osnivača ,,Alibabe”. Bezos, najbogatiji čovek na svetu, zarađuje 11 miliona dolara na sat, a njegov radnik 11 dolara. On ni pod kojim uslovima ne želi da svojim zaposlenim poveća plate, iako oni ne mogu da žive od tog prihoda. Ali bi dao donacije. Milostinju. Kao pred crkvom. Džek Ma govori da je društvo važnije od njegovih profita. Ono prvo vodi u revoluciju, ovo drugo obećava društvo smanjenih razlika. To bi po meni trebalo da bude moderna država.

MONITOR: Šta je, po Vašem mišljenju, pravedno rješenje problema Srbije i Kosova?

RELJIĆ: Najnormalnije rešenje. Poštujmo međunarodno pravo. Postoji u tekstu Jirgena Habermasa, objavljenom u vreme NATO-bombardovanja, jedna rečenica koja se mora imati na umu kad se sila uzima kao princip međunarodnog prava: „Ali šta ćemo reći ako jednog dana vojni savez u nekom drugom regionu, na primer u Aziji, reši da oružanim putem sprovodi politiku ljudskih prava koja bi počivala na nekom sasvim drugačijem, naime njegovom, tumačenju međunarodnog prava ili Povelje UN?“ Tih godina Rusija, Kina, Indija nisu bile ravne Imperiji, ali danas nisu u obavezi da trpe američke interpretacije kako je Kosovo presedan. Tako se novi svetski poredak, koji je stvorio Zapad, pretvara u ono što je Henri Kisindžer, takođe u vreme NATO bombradovanja, predstavio kao New World Disorder. I eto nas pred trećim svetskim ratom. Zato Zapad panično traži od Vučića i Dačića da oni u ime Srba hitno priznaju Kosovo. Kao kompradori oni bi to mogli. Ali to se u Srbiji razumeva kao užasno ponižavanje, jer Kosovo za Srbe nije samo teritorija. Što je Goran Milić rekao za Vučića: Ne bi mu bio u koži.

MONITOR: Jedna Vaša knjiga naslovljena je Mediji i Treći svetski rat, ukojoj otkrivate tajne savremene propagande. Kako se boriti protivnečasne propagande u 21. vijeku?

RELJIĆ: Nemački kritički intelektualac, psiholog Rajner Mausfeld, napisao je knjigu lepog naslova: Zašto su jaganjci utihnuli? Da bi uopšte imali šanse pred sofisticiranim manipulacijma, veli Mausfeld, moramo se usuditi da koristimo svoj intelekt. To znači izaći iz liberalnih himera. Za današnjeg čoveka okovanog ,,političkom korektnošću” najteže je, da opet citiram Mausfelda, ,,da prestanemo da punimo sebe iluzijama da treba biti dobro-informisan, iluzijom o demokratiji, o slobodi”. Svet je prezasićen ,,iluzijama” o univerzalnosti zapadnih vrednosti, te je svako preumljenje bolno. Istok će s tim imati mnogo manje problema. Bio sam za poslednje dve godine tri puta na Istoku. To je drugačije utemeljen intelekt. Sve što smo mi o tome učili evropocentrično je. Nama je potpuno van uma da je Kina i do XVIII veka, sve one milenijume, bila najveća ekonomska sila sveta. Sad je Zapad napravio globalizovan svet, koji će ga koštati. Lako je bilo s Kinom dok je ona tihovala iza Kineskog zida. Ode Marko Polo da donese svile i začina i to je sve. Ovakav Zapad neće moći izdržati trku na slobodnom tržištu s Azijom.

MONITOR: Vi ste bili i glavni  urednik NIN-a i jednom ste rekli da je u današnje vrijeme lakše postati novinar, a znatno teže biti profesionalac…

RELJIĆ: Danas slobodni novinari postoje kao izuzeci, kao Prometeji, a profesija novinar je utihnula. Pet šestina onih koji pune medije nemaju nikakav osećaj obaveze prema novinarskom kodeksu. Ne znaju ni da to postoji. Ne osećaju nikakvu moralnu obavezu prema opštem dobru. Rade za svog gazdu, za bednu platu i odumiru… Kao što nezaboravno reče Živko Nikolić: „Naša Đekna još nije umrla, a ka’će ne znamo“. A leka nema na vidiku.


Vučić i Đukanović  pokušavaju da zaustave odron

MONITOR: U dijelu izvještaja Fridom hausa o Balkanu navodi se da predsjednik Srbije Vučić i predsjednik Crne Gore Đukanović „nastavljaju da učvršćuju svoju državnu moć oko sebe i svojih klika, podrivajući snovne standarde dobre vladavine i prevazilazeći njima dodijeljene ustavne uloge“. Vaš komentar?

RELJIĆ: Ne treba nam Fridom haus da vidimo svu nakaradnost ovakve vrste vladanja. Čitav region je prekriven bantustanima. Nisu to ni autoritarni režimi. Kakav god režim je sistem. Ovo su simulakrumi, jedino su pljačke i rasprodaje društvenih vrednosti realnost. Ali mislim da ovi naši ne učvršćuju svoju moć, nego pokušavaju da zaustave odron. Obojica.

 

                     Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Čekanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

DPS se konsolidovao, ponovo preuzima kontrolu nad resursima  države. Istovremeno, mislim da je konačno jasno da oni nikad više neće imati snagu kao prije avgusta 2020. DPS neće doživjeti sudbinu SPS-a nakon 5. oktobra ali neće nikad više biti crnogorski autokrata preko Mila Đukanovića. Cijena je vjerovatno to što nećemo doživjeti pravdu, što će u najboljem slučaju funkcioneri te partije odgovarati za samo mali broj afera putem kojih su se bogatili na račun građana

 

MONITOR:  Ove sedmice premijer Dritan Abazović u posjeti je Beogradu. Posjeta se predstavlja kao pokušaj normalizacije odnosa između dvije zemlje. Da li se normalizacija postiže posjetama ili adekvatnim politikama?

ĐUKIĆ: Opravdano je sumnjati u mnoge stvari kada se radi o premijeru Abazoviću ali ne i u to da želi najbolje odnose sa svim državama regiona. Nakon decenija vlasti koja je nedostatak spoljne suverenosti kompenzovala svađanjem sa ,,komšijama” dobro je da na vlasti imamo nekoga ko želi bolje odnose. Normalizacija se naravno ne postiže posjetama i fotografisanjem, ali su međusobni kontakti na vrhu neophodni da bi došlo do donošenja zakona i uredbi koje mogu da olakšaju život običnim građanima – jedinstveni granični prelazi (kao što imamo sa Albanijom i BiH), zajednički poslovni projekti, međusobna ulaganja, otvoren platni promet, to su samo neka od potencijalnih rješenja koja bi građanima značajno pojednostavila mnoge stvari u poslovanju, komunikaciji sa rodbinom i prijateljima i slično. Nadamo se da oni u Vladi koji se, iz njima poznatih razloga, protive normalizaciji odnosa neće biti u prilici da dobra rješenja opstruiraju.

MONITOR: Kao jedna od tema pominje se i potpisivanje Temeljnog ugovora sa SPC-om. Mislite li da je način na koji se do sada govori i rješava taj problem adekvatan?

ĐUKIĆ: Dobar potez Vlade je objavljivanje radne verzije Temeljnog ugovora sa SPC-om. Koliko se može vidjeti njegove odredbe su veoma slične, pa čak i identične kao one u ugovoru sa Islamskom zajednicom i Konkordatom sa Vatikanom. Nesumnjivo je da ovo pitanje treba rješavati, predugo se o njemu priča i previše zaokuplja pažnju javnosti. Naravno da određene strukture, bilo iz istinskih nacionalističkih poriva, bilo iz svijesti da na nacionalizmu mogu profitirati, žele da održe ovo pitanje još mnogo godina u žiži javnosti. Zato se i odmah krenulo sa pričom o ,,izdaji” i o apstraktnim i nikad definisanim interesima ,,građanske Crne Gore”. Neophodno je da iz javnog diskursa ,,istjeramo” tu zapaljivu retoriku forsirane mržnje, vidjeti da li postoje suštinski problemi u pogledu slobode vjeroispovijesti i načela sekularizma i ovo pitanje završiti što prije.

MONTIOR: Koliko se aktuelne vlasti bave suštinskim pitanjima kvaliteta života građana, a koliko temama koje samo pojačavaju polarizaciju u društvu?

ĐUKIĆ: Mislim da ova vlast pokušava dvojako da djeluje. Neki potezi su nesumnjivo povučeni kako bi se spriječio udar na standard građana (kao što je smanjivanje akciza i ograničavanje marže) ali su to za sad prinudne i kratkoročne mjere. Iako je rano za neke dalekosežne poteze, trenutno ih ne vidimo ni u naznakama. Što se tema koje polarizuju tiče, očita je namjera Pokreta URA da neke od njih što prije riješi i stavi ad acta. To je korisno za društvo ali i njih kao partiju, jer nestankom ovih tema smanjuju manevarski prostor partijama starog režima na čije biračko tijelo plediraju.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VELIMIR VISKOVIĆ, KNJIŽEVNI KRITIČAR I ENCIKLOPEDISTA IZ ZAGREBA: Dolazi teška evropska zima 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bojim se da idemo prema bipolarnom svijetu u kojemu su na jednoj strani Kina i Rusija, na drugoj Amerika i NATO. Zapad je možda nadmoćniji kad su posrijedi avioni, tenkovi, brodovi, ali druga strana je razvila hipersonične projektile kojima Zapad ne može u ovom trenutku parirati. Da nema u rukama taj argument, siguran sam kako se Putin ne bi upustio u ovako neprikriven, otvoren sukob

 

MONITOR: Objavljena je Vaša autobiografija „O drugima, o sebi“. Zašto je važno da se osvrnemo na svoj „lik i djelo“?

VISKOVIĆ: Autobiografski diskurs u ovom trenutku dominantan je trend u svjetskoj književnosti; podsjetio bih samo na planetarni uspjeh norveškog pisca Karla Ove Knausgarda i njegovih šest autobiografskih romana objedinjenih pod naslovom „Moja borba“. Skoro cijelo „žensko pismo“ temelji se na ispovijedanju autobiografskoga iskustva.

Pa i klasici novoštokavskog jezika Danilo Kiš i Mirko Kovač puno su pisali o autobiografskom dokumentarizmu vlastite proze.

Ma, zapravo su vrlo rijetki oni pisci koji zaobilaze vlastito životno iskustvo i pišu isključivo o izmišljenim svjetovima.

A ja sam se odlučio za naslov „O drugima, o sebi“ zato što sam knjigu pisao kao niz zapisa o poznatim i bliskim ljudima, o tome kako su se oni upletali u moj život, kako sam ja prisutan u njihovima. Mislim da zapravo uopće ne postojimo kao nekakve potpuno inokosne jedinke, nas definiraju prije svega relacije s drugima: kako se mi odražavamo u njihovim životima, oni u našima.

MONITOR: Prema dostupnoj on-line evidenciji Nobelovog komiteta, Krleža je godinama bio kandidat državnih institucija i udruženja u Jugoslaviji, a Andrić „stranaca“. Da li su predlagači možda zasmetali Krležinoj šansi za Nobela i koliko i da li vanknjiževni faktori igraju ulogu pri odlučivanju Nobelovog komiteta?

VISKOVIĆ: Ne bih mistificirao ulogu predlagatelja; svake godine Nobelovu komitetu pristignu na stotine prijedloga za Nobelovu nagradu. Nužan preduvjet  da bi netko postao izgledan kandidat za Nobela jest da je preveden na velike svjetske jezike te na one skandinavske. I Krleža i Andrić ispunjavali su početkom 60-ih te preduvjete. Neki tvrde da Krleža nije prošao jer je bio ljevičar. Glupost, jer i Andrić je bio u Partiji, nije bio nikakav disident, a  akademici koji odlučuju o nagradi nisu se ni onda ni danas klonili izbora ljevičara, pa čak i deklariranih komunista. Mislim da je prevladalo to što je Andrić balkanskiji pisac, ali pisac koji je partikularno lokalno iskustvo svojim pripovjedačkim talentom izdigao na univerzalnu razinu. Uostalom, njegovim izborom akademici nisu pogriješili, iako ne bi pogriješili ni da su izabrali i Krležu.

MONITOR: Došlo je do velikog sukoba Zapada i Rusije, nakon njene vojne agresije na Ukrajinu. Kako Vama izgleda odgovor Brisela, ali i Londona i Vašingtona na rat u Ukrajini?

VISKOVIĆ: Putin jest napadom na Ukrajinu počinio flagrantnu povredu međunarodnog prava. To, gledajući pravno, a čak i moralno. Gledajući, pak, pragmatično, on je počinio isto ono što je Amerika godinama činila u  Vijetnamu, Iraku, Avganistanu, Libiji, Siriji, gdje je ili izravno intervenirala ili poticala pobunjeničke snage da promijene legitimnu vlast. To je sve Amerika počinila pretendirajući na položaj globalne velesile, zadnjih tridesetak godina jedine imperijalne sile.

Sad se suočavamo sa situacijom da Putinova Rusija čini to na što je dosad pravo polagala isključivo Amerika. Traži da je se prizna kao globalnu vojnu i političku silu. Zapad to energično odbija te se rat u Ukrajini pretvara u tzv. proksi rat, gdje zapravo Rusija ratuje protiv ujedinjenog Zapada.

Mislim da je unekoliko ova situacija usporedljiva s Kubanskom krizom s početka šezdesetih. Amerika tada nije dopustila instaliranje ruskih projektila na Kubi, u svojoj neposrednoj blizini. Rusija sada ne dopušta prodor NATO-a u svoju neposrednu blizinu.

U svemu tome užasno mi je žao ukrajinskog naroda koji je izložen strašnim patnjama. Ali osim Putina kao nesumnjivog krivca, ja krivca vidim i u SAD-u i Velikoj Britaniji koje su minirale Sporazume iz Minska. Ukrajina se ipak mora suočiti s činjenicom da u njoj živi 17 posto Rusa, još i tridesetak posto  rusofonog stanovništva; ne može se ta stvarnost mijenjati spaljivanjem, ubijanjem i izgonom protivnika radikalno čistog ukrajinskog identiteta, koji se očituje prije svega u svojoj protivruskosti. Bio je nužan kompromis, a nije bilo volje za njega.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR: Nijednoj partiji nije stalo do stručnjaka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja

 

MONITOR: Politika se opet svodi na priču o „partijskim dubinama“, odnosno partijskoj preraspodjeli državnih pozicija. Šta Vama to govori?

ĐUROVIĆ: Nažalost, još  ne postoji makar jedan subjekat na našoj poltičkoj sceni koji je spreman da slijedi javno proklamovane principe u svom djelovanju i suprostavi se partijskom zapošljavanju. Sve poltičke partije koje participiraju u Skupštini su svoj politički rejting i podršku građana vezali dominantno za broj zaposlenih „po dubini“. U upravne odbore javnih preduzeća i  ustanova se imenuju članovi partija koje imaju često nedogovarajuću stručnu spremu i radno iskustvo. Vlada povjerava upravljanje državnim resursima licima koja su često nekvalifikovana za posao koji obavljaju. Posljedica takve politike je da takvi upravni odbori biraju za funkcije izvršnih direktora ponovo partijske činovnike, po unaprijed dogovorenim kvotama podijeljenim među partijama. Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera   iz SDP-a i BS-a. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja. Da bi se institucije profesionalizovale i počele izgrađivati upravo je potreban diskontinuitet sa lošom tridestogodišnjom praksom a ne njen nastavak. Nažalost, ni predsjednik Vlade a ni potpredsjednici iz SNP-a, SDP-a i BS-a nisu predložili drugačija rješenja od dosadašnje prakse. Očekivao sam da će makar neko od lidera partija koje participiraju u manjinskoj vladi predložiti da se polovina članova upravnih odbora bira putem javnog konkursa i tako stvori mogućnost da se u oporavak našeg društva uključi ljudski potencijal koji je smješten u prostoru van političkih stranaka. Razumljivo je da jedan dio pozicija pokrivaju partijski kadrovi kako bi se mogla sprovoditi politika Vlade ali nije dobro da se ne omogući ljudima koji imaju profesionalno iskustvo i integritet, da pomognu oporavak i suštinsku izgradnju institucija.

Tužna je istina da nijednoj partiji nije stalo do mišljenja onog dijela Crne Gore koji ne očekuje partisjko zaposlenje, koji je progresivan i koji zapravo jedini može dati podršku suštinskim promjenama. Vjerujem da će morati da dođe do novih promjena vlasti u skorijem periodu ali i do formiranja novih političkih subjekata kako bi se konačno stvorio zdravi politički centar od ljudi sa integritetom, koji sebe ne vide u politici do kraja  života, koji su profesionalno ostvareni i jednostavno rečeno-normalni.  Takvi su danas ubjedljva manjina u političkim partijama. Najgori dio crnogoskog društva su političke partije. Naravno, nisu sve jednako loše i jednako odgovorne za stanje u kojem se društvo nalazi. Da su partije bolje nego što jesu ne bi nam država bila u ovakvom stanju. Doskorašnja opozicija je godinama bila nefunkcionalna a najveći subjekti posvađani oko borbe za koji glas više. Slično ponašanje je nastavljeno i nakon promjene vlasti. Da bi nam bilo bolje, partije, kao subjekti koji imaju najveću moć da utiču na razvoj društva, moraju biti demokratičnije, spremne da se mijenjaju i spremne da u svoje upravljačke strukture uključe nove ljude iz svih segmenata društva. Zato se radujem kada se u partijama pojave nova lica koja imaju profesionano iskustvo i prepoznatljivost. Lideri političkih partija bi morali da budu svjesni problema i pomognu da se u njihovim redovima dese promjene. To može makar dijelom da se desi ukoliko se usaglase da promijene što prije izbormi sistem i omoguće građanima da glasaju direktno za sveje predstavnike (otvorene liste).

MONITOR: Mediji pišu i o desantu Demokratske partije socijalista na neke od važnih pozicija po dubini. Tu je i parlamentarna kontrola izvršne vlasti od strane iste partije. Koliko joj to daje moć, i šta to znači za ovo društvo?

ĐUROVIĆ: DPS pokušava da zadrži svoje biračko tijelo zapošljavanjem po dubini. Ipak, crnogorska dubina ima neko dno, postoji krajnja tačka u kojoj više neće biti mjesta u institucijama za sve partijske DPS kadrove. DPS neće moći da ponovo vrati sve one koji su ostali bez posla  nakon 30. avgusta 2020. Ta spoznaja proizvodi nervozu kod značajnog dijela bivših funkcionera DPS-a. Svakako, DPS kadrovi neće, na sreću, imati odlučujuću ulogu u upravljanju javnim preduzećima i ustanovama. Što se tiče Skupštine i kontrole DPS-a, mislim da je ta njihova uloga precijenjena. Siguran sam da DPS neće rušiti Vladu zbog bilo kog razloga jer njima izbori na bilo kom nivou ne odgovaraju. Znaju da će izgubiti vlast u Podgorici i drugim opštinama, a znaju i da će njihova snaga oslabiti nakon sljedećih parlamentanih izbora. DPS je svakim danom sve slabiji koliko se god upinjali njihov predsjednik i funkcioneri da objasne  svom biračkom tijelu kako je sve u redu. DPS odlaže stranačke izbore za predsjednika partije ali se ne može dovijeka odlagati ono što mora da se desi. Ako Milo Đukanović  ostane na čelu te partije ona je osuđena na propast jer niko sa Đukanovićem neće praviti koaliciju nakon sljedećih izbora. Sa druge strane je tužno da među 150.000 članova te partije nema jednoga dovoljno hrabrog da javno kaže Đukanoviću da treba da ode.

Da sam na mjestu predsjednika Vlade zaustavio bih sva zapošljavanja i popunjavanja upravnih odbora dok se u Skupštini ne izglasa novi saziv Sudskog savjeta, izaberu sudije Ustavnog suda,  imenuje vrhovni državni tužilac. To je strateški cilj države i on treba da bude ostvaren prioritetno a zapošljavanja mogu da sačekaju. Vjerujem da bi želja najvećeg broja partija  da zaposle što više svojih kadrova podstakla dogovore u Skupštini i ubrzala ispunjenje ključnog razloga zbog kojeg je formirana manjinska Vlada a koji treba da nas približi EU.

MONITOR: Mnoge stvari od kojih se živi čekaju da dođu na red. Novac za poljoprivrednike iz evropskih fondova još čeka da bude iskorišćen. Čekamo podzakonska akta koja će parovima omogućiti liječenje steriliteta o državnom trošku, i slično. Koliko su ova i prethodne vlade u službi građana?

ĐUROVIĆ: Potrebe i očekivanja građana su veliki. Pojedini procesi mogu sigurno brže da se sprovode. Vjerujem da nakon prvih 100 dana rada nove Vlade mogu da se analiziraju ostvareni rezultati. Nakon prethodne Vlade, u pojedinim resorima ostalo je mnogo zaostalih predmeta, nedovršenih procesa u izradi normativnih akata. Mislim da ipak postoji makar mali pozitivan trend kada je u pitanju odnos prema građanima. DPS je potpuno postao gluv u odnosu na potrebe građana nakon predugog vršenja vlasti. Prethodna Vlada pokazala je neke signale da joj je stalo do građana, ponekad zbog populizma i političkih ambicija pojedih ministara. Nadam se da će ova Vlada biti bolja od prethodnih, kao i svaka naredna. Dobro je da se sve partije nađu u poziciji vlasti i pokažu građanima šta znaju. Dobro je i da sve partije osjete kaznu građana jer ih to može učiniti odgovornijima.

MONITOR: Premijer Dritan Abazović najavio je nestašicu hrane i energenata. Da li je Vlada na tom polju uradila što je mogla?

ĐUROVIĆ: Pitanje nestašice hrane i energenata je veoma složeno pitanje u političkom i ekonomskom smislu. Ne znam šta je sve planirano ali moguće i da najavljeni rebalans budžeta bude jedan od mehanizama za iznalaženje sredstava da se unaprijed kupe neophodne zalihe  hrane  energenata i stvore robne rezerve.

MONITOR: Još čekamo i na ključne reforme u pravosuđu. U međuvremenu pale su važne optužnice, poput afere Telekom i Carine. Kako to komentarišete?

ĐUROVIĆ: Sudska vlast je uništena kao i sve druge institucije u prethodnih 30 godina. Ne iznenađuju pale optužnice ako se zna ko ih je pisao i sa kojom namjerom. Vjerujem da će tužilaštvo ipak u nastavku ovih procesa uspjeti da ponudi dokaze a nadam se i da će ipak doći do formiranja novog Sudskog savjeta i zamjene sudija u višim sudskim instancama koji su prilično kompromitovani brojnim aferama i dodjelama stanova od strane DPS vlasti na držanom nivou ali i na nivou Glavnog grada. Sada stranke u postupku žele da im se vrate usluge i pokloni.

MONITOR: Slučajevi hapšenja Vesne Medenice i Blaža Jovanića, čelnih ljudi pravosuđa, govore i o stanju u pravosuđu. Koliko je potrebno da se takvo stanje reformiše, i da li smo na pravom putu?

ĐUROVIĆ: Nakon 30 godina uništavanja institucija od strane DPS-a potrebno je neko vrijeme da se institucije počnu oporavljati. Brzina reformi zavisi od političkih partija koje mogu ubrzati ili usporiti ovaj proces. Ako ima imalo želje da se poprave stvari, ako je partijama imalo stalo do građana i ove države, onda će ubrzati dijalog oko sudskih instanci. Vjerujem da bi ohrabrenje moglo doći i od SDT-a u vidu nastavka procesuiranja sudija Vrhovnog suda koji su bili izvršioci nekadašnje predsjednice Vesne Medenice. Koliko je uništena ova država svakim danom će se znati sve više, a sve ono na što su ukazivali godinama nekoliko nezavisnih medija i NVO pokazalo se tačnim. Sudovi a i tužilaštvo su imali cjenovnike po kojima se mogla kupiti ,,pravda”. Očistiti pravosuđe od svih korumpiranih je moguće, ali je potrebno vrijeme. Na nižim instancama postoje kadrovi koji brzo mogu biti unaprijeđeni, a time bi počeo proces obnavlajnja ključnih institucija koje treba da pomognu uspostavlanju vladavine prava.

 

Tužilaštvo mora ući i u RTCG

MONITOR: Šta je sa reformom javnog servisa?

ĐUROVIĆ: Nakon smjene DPS-a tek je zapravo započeo proces tranzicije u Crnoj Gori. Kao i prethodna Vlada i trenutno rukovodstvo RTCG-a je dio mučnog perioda koji se morao proći. Reforma javnog servisa započeće kada se Savjet  RTCG-a oslobodi neprimjerenog partijskog uticaja i partjskih mučnih trgovina. I ovdje je potrebno profesionalno tužilaštvo. Savjetu RTCG-a predočeni su dokumenti koji su optužujući za prethodnog generalnog direktora Šundića. Vidjećemo da li će Osnovno tužilaštvo  procesuirati odgovorne ili će okrenuti glavu kao u najboljim godinama DPS-a. Danas je RTCG umjesto DPS-a pod uticajem većeg broja partija ali svaki prostor za uticaj partija će u nekom trenutku postati veoma problematičan. Političari RTCG doživljavaju kao bilo koju drugu instituciju koju treba po dubini pokriti po partijskom ključu. Ne može biti transformacije RTCG-a ako je generalni direktor nezakonito izabran. Reforma se može desiti promjenom zakonske regulative i doglednom primjenom. Neophodna je smjena Savjeta RTCG-a i menadžmenta kao prvi korak u uvođenju profesionalizacije RTCG-a.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo