Povežite se sa nama

INTERVJU

MARIJA ŠKARIČIĆ, GLUMICA: Poštena, topla i nepretenciozna priča

Objavljeno prije

na

 Znala sam da snimanje neće biti lako jer je budžet bio jako mali, za tako zahtjevan posao, i trebalo je puno kompromisa da se serija dogodi pa sam bila dodatno navijački raspoložena. Bila je to za mene družina predivnih i darovitih ljudi, srčanih i otvorenih za suradnju

 

Marija Škaričić je široj javnosti postala poznata 2004. godine, nakon role heroinske zavisnice u filmu Ta divna splitska noć Arsena Antona Ostojića. Marija je dobitnica brojnih nagrada, a jedan od velikih uspjeha je svakako to što je uvrštena među deset najboljih mladih evropskih glumaca i glumica u programu Shooting Stars 2011. na Berlinskom filmskom festivalu.

U seriji Grudi u režiji Marije Perović, jednu od glavnih uloga tumači ova poznata glumica iz Hrvatske. Seriju je crnogorska publika gledala krajem prošle godine na Prvom programu TVCG, a od 9. marta, subotom će biti emitovana na Prvom programu RTS-a.

MONITOR: U seriji“,,Grudi” tumačite jednu od glavnih uloga. Kakvo je iskustvo koje sa snimanja?

ŠKARIČIĆ: Nekoliko godina sam gotovo pa pauzirala od glume, vrlo sam malo i rijetko radila i u jednom trenutku sam pomislila da se više ni neću baviti tim poslom. Onda sam shvatila da mi zapravo nedostaje i poželjela neki dobar snimajući projekt. Dva dana nakon toga javila mi se scenaristica Vladislava Vojnović i odmah nakon nje redateljica Marija Perović. Ukratko, želja mi se ispunila. I jako mi je lijepo bilo. Ova serija ima posebno mjesto u mom srcu.

MONITOR: U seriji su zastupljeni glumci iz Crne Gore, Hrvatske, Srbije…  Iskusni, afirmisani kao i oni na početku karijere. Kakva je bila saradnja sa kolegama?

ŠKARIČIĆ: Izvrsna. Svi smo bili na istoj strani i imali isti interes – da napravimo posao što bolje. Bilo nam je jako stalo, ne događa se često ovako poštena, topla i nepretenciozna priča. Znala sam da snimanje neće biti lako jer je budžet bio jako mali, za tako zahtjevan posao, i trebalo je puno kompromisa da se serija dogodi pa sam bila dodatno navijački raspoložena. Bila je to za mene družina predivnih i darovitih ljudi, srčanih i otvorenih za suradnju. Imala sam osjećaj da se poznajemo sto godina, iako osim Nade Šargin i Brune Bebić nikoga dotad nikada nisam srela.

MONITOR: Što su bili najveći profesionalni izazovi s kojima ste se suočiti tokom snimanja ,,Grudi”?

ŠKARIČIĆ: Uvijek isti. Da stvorim živu osobu od uloge koju sam dobila. Ovdje sam još malo i muku mučila s crnogorskim naglaskom koji mi je tek pri kraju snimanja počeo sjedati kako treba.

MONITOR: Riječ je o hrabrom i aktuelnom projektu. Seriju je režirala žena, scenario je takođe pisala žena, a glavni likovi su žene u četrdesetim godinama.  Na koji je način ta činjenica rezultirala kvalitetom i koliko je značajno da je ova tema obrađena upravo iz ženske vizure?

ŠKARIČIĆ:  ,,Ženskih“ projekata, uloga, priča kao i svega drugoga, ima puno manje od onih ,,muških“. To mi smeta i iritira. Iritira me sama ta podjela, što se uopće o ovome  razgovara kao o nečem posebnom. Hoću reći, to uopće ne bi trebala biti tema, trebalo bi govoriti o tome ima li netko što za reći, a ne kojeg je spola. Ali to nažalost očito još uvijek spada u neku vrst ekcesa i u tom je smislu Vaše pitanje apsolutno na mjestu. I zbog toga jest značajno da smo ovo snimili . Žene su kroz povijest doživjele stravična poniženja koja su u svakom smislu protuprirodna. Na raznim mjestima naše planete grozne se stvari i dan danas događaju, ali je činjenica da su se mnoge hrabre pripadnice mog spola za sve nas uspjele izboriti za slobode koje su nekad bile nezamislive. Nema riječi za to koliko je to značajno. S druge strane, tužno je i nepravedno što se bilo kakva borba ikada trebala voditi. Da se vratim na našu lijepu seriju, mislim da je ovo hrabar i akuelan projekt zato što su autorice pametna i zanimljiva ljudska bića koja imaju što reći i dati.

MONITOR:  U januaru smo Vas gledali u ulozi inspektorke u dugo iščekivanoj prvoj seriji iz originalne HBO Europe produkcije u regiji, ,,Uspjeh”. Što Vas je privuklo scenariju?

ŠKARIČIĆ: Ništa slično nisam nikad radila. Moja je uloga u mnogočemu funkcija i bio je izazov napraviti ulogu od mnogo sitnih fragmenata. Pročitala sam scenarij i vidjela dobar potencijal.

MONITOR:  Kako je glumiti u tako velikom projektu i je li vam bilo zanimljivo glumiti taj lik i kako ste ga gradili?

ŠKARIČIĆ: Imala sam sreću upoznati ženu koja je u tom poslu i koja mi je bila prava stručna pomoć. U njoj sam imala prilike vidjeti živu osobu kojoj je mjesto zločina svakodnevnica i stvarnost, a ne događaj iz neke serije ili filma. Rado je nalazila vremena odgovarati na sva moja pitanja vezana uz policijske procedure i prirodu tog posla i to mi je pomoglo da moj lik inspektorice prijeđe iz apstraktnog u konkretno. Onda sam mogla početi s ,,gradnjom“. Sve mi je teže govoriti o tome kako sam nešto radila, a sve privlačnije samo djelovati i što manje analizirati i prepričavati.

MONITOR:  Dobitnica ste brojnih nagrada i priznanja. Kako birate uloge i kad znate da će projekat u kojem učestvujete biti uspješan?

ŠKARIČIĆ: Rijetko zaista biram. Ne živimo baš na kinematografskom području gdje mjesečno šalju  nekoliko scenarija na čitanje i biranje. Ovdje je sreća kad imaš posla. Ja sam, eto, osim te sreće imala i tu da sam nekoliko puta bila pozvana raditi neke lijepe i pametne stvari koje su urodile plodom. Nikad ne znam unaprijed hoće li finalni proizvod biti uspješan, ali se tome nadam ako smatram da je projekt kvalitetan. Tek kad na miru pogledam gotov film ili seriju, znam otprilike pretpostaviti hoće li imati odjeka ili ne.

Miroslav MINIĆ

Foto: Slavica Subotić McCormick

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Crna Gora je na svim poljima u haosu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve je veći raskorak između diskursa vladajuće elite i realnog stanja, političke elite i stanovništva. Doprinos daju i različite zloupotrebe istorije, nacije, vjere. Doprinosi tome i generalna nezrelost i neodgovornost stanovništva nesposobnog da razdvoji prevare, prijetnje, laži od istine i vlastitog iskustva

 

MONITOR: Svečano je minuo još jedan 13. jul. U kakvom stanju je ove godine dan ustanka i državnosti zatekao Crnu Goru?

KOVAČEVIĆ: Upravo sam se vratila sa obilaska mjesta zločina  učinjenih na teritoriji Crne Gore devedesetih (Herceg Novi – deportacija, Morinj – nečovječno ponašanje prema zarobljenicima, Bukovica – etničko čišćenje, Kaluđerski laz – ubistva izbeglica sa ratnog područja, Murino – stradanje civila u NATO bombardovanju) što Anima organizuje  već šest godina povodom nacionalnih praznika (ranije – Dana nezavisnosti, zadnjih godina – Dana državnosti). Ova mjesta nisu  čak ni obilježena, država ih isključuje iz društvenog pamćenja. Anima zagovara  kažnjivost zločina, odgovornost vlasti, poštovanje žrtava i razvoj kulture sjećanja. Pridružuju nam se NVO i nezavisni pojedinci. Država o zločinima devedesetih ćuti. Povodom 13. jula  ove godine je primjetno obnavljanje i posjećivanje već godinama zapuštenih spomenika antifašistima i pridavanje značaja antifašističkoj borbi. Nemam ništa protiv, naprotiv, ali gdje su bili zadnjih trideset godina sa sjećanjima na  antifašističku borbu? Koji ih politički interes na to navodi danas?

Što se ostalog tiče, čini mi se da je  Crna Gora na svim poljima u haosu. Sve je veći raskorak između diskursa vladajuće elite i realnog stanja, političke elite i stanovništva. Doprinos daju i različite zloupotrebe istorije, nacije, vjere. Doprinosi tome  i generalna nezrelost i neodgovornost stanovništva nesposobnog da razdvoji prevare, prijetnje, laži od istine i vlastitog iskustva. Haosu doprinose nejasnoće u diskursima, pomutnja oko vrijednosti. Doprinos daje  i situacija u svijetu –  geostrateška previranja, nova raspodjela moći i interesa, licemjerne međunarodne politike  i sve veća arogancija i  beskrupuloznost nosilaca važnih društvenih funkcija.

MONITOR: U političkim i drugim obračunima riječ fašizam potežu i vlast i opozicija. Koje pojavne oblike prepoznajete danas ovdje i šire?

KOVAČEVIĆ:  Kod nas pozicija i opozicija   optužuju  drugu stranu  za fašizam i to je, samo po sebi, znak fašizma. Ako uzmemo u obzir definiciju  fašizma Umberta Eka – zlo u 11 tačaka, većina tačaka se prepoznaje u djelovanju političkih partija ovde (kult tradicije i tradicionalizam, iracionalizam, potenciran strah od različitog, socijalna frustracija, opsesija zavjerom, preziranje slabijih, vođa je tumač volje naroda, selektivni populizam, novogovor). A šire, izbjeglička kriza u Evropi  je fašizam učinila  vidljivim i čini mi se da je većina demokrata ostala zatečena masovnošću pojave i upotrebom  institucija država (policija, vojska)  u eliminaciji  nepoželjnih, drugačijih. Vrijednosti antifašizma ostale su u defanzivi.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 19. JULA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

OGNJEN JOVOVIĆ, PREDSJEDNIK UDRUŽENJA BJELOPAVLIĆA “BIJELI PAVLE”: Topovi umjesto čaktara

Objavljeno prije

na

Objavio:

Šta će sve biti ugroženo na Sinjavini ukoliko se ta planina pretvori u vojni poligon-bazu-strelište-skladište

 

MONITOR: Udruženje „Bijeli Pavle“i Udruženje stočara „Bjelopavlićka Sinjavina” obratili su Vladi Crne Gore, opštinama, međunarodnim organizacijama u Crnoj Gori… Je li vam iko odgovorio?

JOVOVIĆ: Naše udruženje je, zajedno sa Udruženjem stočara „Bjelopavlićka Sinjavina“ iz Danilovgrada, Crkvenom opštinom Danilovgrad i Planinarskim društvom „Prekornica“ iz Danilovgrada u martu ove godine uputilo pismo:Vladi Crne Gore,  Ministarstvu odbrane, Ministarstvu poljoprivrede i ruralnog razvoja, Ministarstvu održivog razvoja i turizma, Vojsci Crne Gore, predsjednicima opština Danilovgrad, Кolašin, Šavnik, Mojkovac i Žabljak, međunarodnim organizacijama, medijima, građanima Crne Gore povodom namjera Ministarstva odbrane da formiravojni poligon-bazu-strelište-otpad na Sinjavini. U pismu smo jasno izrazili naše neslaganje sa namjerama i aktivnostima Ministarstva odbrane o militarizaciji prostora Sinjavine i pokušali pojasniti svu pogubnost takvih namjera.Naše pismo je ostalo bez ikakve zvanične reakcije.A kod nas treba 22. i 23.jula da boravi međunarodna komisija koja za cilj ima zaštitu ovog oblika stočarenja počev od planine Atlas, Pirineja, italijanskih i naših planina  i razvijanja svih oblika ruralnog turizma.

Mi smo u navedenom pismu postavili nekoliko pitanja nosiocima planova za militarizaciju Sinjavine. Da li će biti moguće i dalje se baviti katunskom ispašom stoke i da će ispaša ostati ispravna i zdravstveno bezbjedna za stoku?  Da li će vode na Sinjavini, kao i u podnožju Sinjavine ostati pitke i zdravstveno ispravne za ljude i životinje?Da li će bez posljedica ostati vazduh koji udišu stanovnici opština Mojkovac, Кolašin, Šavnik i Žabljak…pa i mnogo šire? Da li će ovo biti referenca više za promovisanje turizma na Žabljaku, Кolašinu, pa i cijelom sjevernom regionu?  Da li će poboljšati poslovno ili turističko pozicioniranje svih opština sjeverne regije?Da li će ove aktivnosti uvećati stočni fond Crne Gore?Da li će ovo dovesti do povećanja zapošljavanja stanovnika ovog regiona i podizanja njihovog standarda? Da li će, u suštini, militarizacija Sinjavine donijeti bilo kome u CG ikakvo dobro?

Ipak, i dalje očekujemo jasne argumente zašto militarizacija Sinjavine, osim onih da Vojsci Crne Gore treba taj poligon i da je to idealan prostor za to. Treba napraviti stvarne naučne analize svih rizika i svih benefita, pa staviti na vagu, pa koji argumenti pretegnu. Ne sumnjam u ishod mjerenja.Možda nas, ipak,  država i iznenadi, pa referendumski organizuje provjeru raspoloženja građana u vezi ovog pitanja.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 19. JULA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

LEJLA KALAMUJIĆ, KNJIŽEVNICA: I kad je prestao, rat je ostao u nama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Osnovni motiv u svim pričama je majka koje nema, koja je umrla kada sam imala dvije godine, pa samim tim ne postoji ni sjećanje na nju. Zbog tih okolnosti majka je uvijek u mom životu bila priča

 

Nagrađivana književnica Lejla Kalamujić bila je gošća međunarodnog književnog festivala Odakle zovem, Podgorica 2019 koji je nedavno održan u organizaciji knjižare Karver.  Lejla Kalamujić rođena je 1980. godine u Sarajevu, gdje i danas živi. Diplomirala na Odsjeku za filozofiju i sociologiju. Autorica je dvije zbirke priča Anatomija osmijeha  i  Zovite me Esteban. Objavljuje prozu, eseje i kritike u časopisima i na web-portalima u BiH i regiji. Knjiga Zovite me Esteban dobila je nagradu Edo Budiša za najbolju zbirku kratkih priča u 2015. godini, a bila je i u užem izboru kao bosanskohercegovački kandidat za Evropsku književnu nagradu 2016. godine.  Napisala je i cjelovečernju društveno-angažovanu dramu Ljudožderka ili kako sam ubila svoju porodicu, koja je postavljena u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici.

Zbirka Lejle Kalamujić Zovite me Esteban autentično je svjedočanstvo o sudbini porodice čije je ispisivanje svojevrsni čin hrabrosti i suočavanja s onim najmračnijim, najtežim u čovjeku. Njeno djelo je svjedočanstvo o odrastanju bez majke, i babama i djedovima koji umiru u zemlji koja se raspada i svijetu koji se drastično mijenja, sve do otkrivanja seksualnosti. Kako navode izdavači njenih djela, Lejla piše o ratu, ali rat za nju nije politička tema. Ona je hroničarka tragova koje rat ostavlja na ljudskim dušama.

MONITOR: Podgoričkoj publici ste ste na festivalu “Odakle zovem, Podgorica 2019” predstavili svoj rad, ali i pročitali neobjavljenu priču koja se bavi djecom rata, djecom koja su začeta silovanjem tokom rata u Bosni i Hercegovini. Na tako vješt način ste obradili jednu od najtežih priča iz regiona, koja je i dalje tabu tema. Šta vas je podstaklo da je napišete?
KALAMUJIĆ: Početkom aprila u Sarajevu je otvorena izložba Breaking Free: Djeca rođena zbog rata inspirisana pričama djece rođene zbog rata i njihovih majki. Na otvorenju je upriličena i panel diskusija sa učesnicama. Ono šta sam tad čula zaista me je duboko potreslo. Hrabrost i snaga tih žena bio mi je osnovni motiv za priču.

MONITOR: Vaše ime se sve više pominje i u Crnoj Gori.  Dobitnica ste nagrada, obilazite cijeli region, knjige su Vam veoma čitane. Objavili ste zbirku priča “Anatomija osmijeha” pa napravili veliku pauzu. Onda je nastala zbirka “Zovite me Esteban”.  Kako je izgledao proces pisanja?
KALAMUJIĆ: Sad kad se osvrnem bio je to jako lijep period. Naravno bilo je i uspona i padova u pisanju, ali nekako se sve dobro završilo i po mene i po knjigu.

MONITOR: Kroz devetnaest priča knjige »Zovite me Esteban« pratimo emocionalni put junakinje. Iako je književno djelo fiksija, djeluje kao da je Vaša autobiografska zbirka I da je spoj ličnog iskustva i društvenih okolnosti koje Vas okružuju?
KALAMUJIĆ: Knjiga prati jedan slijed događaja u mom životu. Ja bih je najradije odredila kao autofikciju. Osnovni motiv u svim pričama je majka koje nema, koja je umrla kada sam imala dvije godine, pa samim tim ne postoji ni sjećanje na nju. Zbog tih okolnosti majka je uvijek u mom životu bila priča. U ovoj knjizi sam se odlučila poigrati na razne načine sa tom velikom pričom koja je oblikovala moj život.

MONITOR: Već u prvoj priči imamo vezu između pisaće mašine i Vaše majke. Ta pisaća mašina je svojevrsna metafora za otkrivanje svih životnih trauma. Koliko je teško bilo pisati iskreno, otvoreno?
KALAMUJIĆ: Moja je majka bila daktilografkinja. Nakon njene smrt ostala je pisaća mašina, koju sam ponekad mogla koristiti. Onda je došao rat, seljenja, i sve je to palo u drugi plan. A potom je stiglo i neko novo vrijeme u kojem pisaće mašine nisu potrebne. Ja sam pratila kako ta stvar izumire s godinama koje dolaze. čPitanje iz priče: Šta je meni pisaća mašina, zapravo je pitanje ko je bila majka u mom životu.

MONITOR: U zbirci “Zovite me Esteban”, u svakoj priči, se njoj obraćate. Koliko je za pisanje važno lično iskustvo i šta mislite o doživljaju smrti u našoj kulturi?
KALAMUJIĆ: Ja sam se u zbirci odlučila baviti ličnim iskustvom. Preispitati ga. A moje je iskustvo da su groblja mjesta na koja se ide vrlo često, barem jednom sedmično. Jer za mene je majka uvijek postojala kroz svoju smrt. Možda otud i moja opsesčija tom temom. Mnogo je perspektiva iz kojih bismo mogli sagledati smrtnost. Ona najvažnija, barem meni, je da bez ideje o smrtnosti mi nemamo ni ideju čovjeka, ni njegovog svijeta.

MONITOR: Predstavljate glas tragične generacije na čije je odrastanje uticao rat. Ne skrivate da ste tražili pomoć ljekara, zbog svega što je rat donio… Bili ste dijete u Sarajevu u vrijeme opsade, kasnije izbjeglica.
KALAMUJIĆ: Ipak sam bila više izbjeglica. Na početku rata sam s bakom i dedom otišla u Šid, da bih se vratila u grad tokom jednom primirja 1994. godine. Tako da sam u Sarajevu tokom rata bila oko godinu dana. Mnogo toga se desilo u tih par godina, vjerovatno i previše. Ne samo meni. Svima nama. I kad je prestao oko nas, rat je ostao u nama. Hospitalizacija na psihijatrijskoj klinici dio je te priče. A pisanje o svemu tome, možda bi se moglo podvesti pod „istjerivanje đavola“.

MONITOR: Često gostujete u region, predstavljate priče, dramu… Kako mladi pisac, spisateljica živi od pisanja? Razmišljate li da napustite Bosnu?
KALAMUJIĆ: Mladi autori i autorice na našem prostoru ne mogu živjeti samo od pisanja.  Mislim ni većina starijih. Tako da honorarno radite i neke druge stvari. Meni su mnogo pomogli rezidencijalni boravci u drugim sredinama. Oni podrazumijevaju smještaj i novčanu stipendiju za pisanje. Dakle ja imam te učestale kratke odlaske. Za nešto trajnije još se nisam odlučila.

Miroslav MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo