Povežite se sa nama

DRUGA AMERIKA

Ko je protiv Amerike

Objavljeno prije

na

Rusija i Kina su opet zajedno. Zbog  žestoke podjele u okviru američke političke elite, zaboravlljena je  lekcija iz Korejskog rata.  Dio  (klintonovski) je želio da nastavi globalističku politiku saradnje sa Kinom, a protiv Rusije, a dio  (trampovski)  pokušava da paktira sa Rusijom, protiv Kine. Pošto ni klintonovski ni trampovski dio nemaju potpunu prevagu u institucijama, šalju se kontradiktorni signali i spoljnopolitička agenda postaje iracionalna

 

Krajem januara svake godine američka obavještajna zajednica publikuje izvještaj o globalnim prijetnjama američkoj državi. Ove godine je izvještaj bio značajno duži nego prošle, sa 28 stranica proširen je na 42. Da li se u svijetu zaista povećao rizik po američke nacionalne interese za 50 odsto ili se samo pojačala paranoja u američkim obavještajnim i političkim krugovima? Mislim da je u pitanju i jedno i drugo.

Izvještaj na prvo mjesto stavlja intenzivnu saradnju između Rusije i Kine i tvrdi da te dvije države nisu ovako blisko sarađivale još od sredine pedesetih godina prošlog vijeka. U stvari, saradnja između Rusije (SSSR) i Kine je bila na najvišem nivou početkom pedesetih, za vrijeme Korejskog rata, kada su se sjevernokorejske trupe, uz pomoć kineske armije i sovjetske avijacije, uspješno suprostavile međunarodnim snagama pod komandom američkih generala. Taj sukob je završen neriješeno i njegove posljedice su i danas jasno vidjive: Korejsko poluostrvo je  podijeljeno.

Iako nije uspjela da ostvari svoj naum, američka politička klasa je iz Korejskog rata izvukla važnu lekciju. Shvatila je da mora ozbiljno raditi na razbijanju saveza između SSSR i Kine jer jedino tako može postići trajne geopolitičke uspjehe. I, zbilja, već krajem pedesetih godina počinju ideološka trvenja između SSSR i Kine (u kojima je i Jugoslavija imala ulogu) koja kulminiraju u otvorenom sukobu na sovjetsko-kineskoj granici na ostrvu Damanski 1969. Poslije toga nije bilo previše teško američkom predsjedniku Ričardu Niksonu i njegovom savjetniku Henriju Kisindžeru da “otvore” Kinu za saradnju sa SAD-om i uključe je, kao izvor jeftine proizvodnje i radne snage, u zapadne ekonomske tokove. Imajući u vidu kasnija dešavanja, može se čak reći da je SSSR, kad je “izgubio” Kinu tj. njen ogromni ekonomski potencijal, osudio sebe na propast, što se i desilo 1991.

Sada izgleda kao da je napravljen puni krug. Rusija i Kina su opet zajedno. Zašto je zaboravljena skupo plaćena lekcija? Vjerujem da je razlog tome žestoka podjela u okviru same američke političke elite. Jedan dio elite (klintonovski) je želio da nastavi globalističku politiku saradnje sa Kinom, a protiv Rusije, dok drugi dio elite (trampovski), u želji da izmijeni državnu ekonomsku politiku u korist nacionalnog jačanja, pokušava da paktira sa Rusijom, a protiv Kine. S obzirom da ni klintonovski ni trampovski dio nemaju potpunu prevagu u državnim institucijama, šalju se kontradiktorni signali i spoljnopolitička agenda postaje iracionalna.

Upravo je iracionalnost najveći grijeh u politici, a posebno kada su u pitanju velike sile. Ona stvara atmosferu nepredvidljivosti i nepovjerenja i gura ostale velike sile u neku vrstu saveza protiv nestabilnosti. To se odražava u sve prijateljskijim odnosima između ruskog predsjednika Vladimira Putina i kineskog predsjednika Si Džinpinga. Objektivno gledano, Rusija je čak i više “ugrožena” širenjem kineskog ekonomskog uticaja nego SAD. Međutim, razlika je u tome što sa Kinom, ona može postići dogovor zasnovan na zajedničkim interesima, dok sa SAD-om, to više nije moguće. Ideološka ostrašćenost i paranoja kolaju kuloarima Vašingtona.

U sličnoj su situaciji i američki saveznici u Evropi. O krizi u NATO-u javno govore i zvaničnici NATO-a, dok je Evropska komisija u više-manje otvorenom sukobu sa Trampovom administracijom. Njemačka insistira na izgradnji gasovoda “Sjeverni Tok 2,” a Francuska na poštovanju nuklearnog dogovora sa Iranom. Tramp je agresivno i protiv jednog i protiv drugog i aktivno pozicionira Poljsku kao svog igrača u Evropskoj uniji. To je vjerovatno početak kraja evropskih integracija.

Nema sumnje da će se ova geopolitička prelamanja reflektovati i na Balkan. U navedenom izvještaju se čak pominje i mogućnost izbijanja vojnog sukoba tokom ove godine. Ne iznenađuje što izvještaj svaljuje svu krivicu za balkanske nevolje, jad i čemer na Rusiju, ali je stara istina da je za rat, kao i za tango, uvijek potrebno dvoje.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati
Click to comment

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

DRUGA AMERIKA

2019: mir ili rat?

Objavljeno prije

na

Godina koja je na izmaku se u geopolitičkom smislu može smatrati kao tranziciona.Nijedan rat – a trenutno u svijetu postoji desetak sukoba u kojima je, u svakom od njih,  ove godine poginulo više od hiljadu ljudi (najviše u Avganistanu, Siriji i Jemenu)–nije okončan, ali, u isto vrijeme, nije otvoren nijedan novi ratni sukob. Dok je na primjer u Siriji došlo do određenog smirivanja situacije, situacija se u Avganistanu pogoršala. Bliski istok je nastavio da gori nesmanjenom žestinom.

Čak i povlačenje američkih vojnika iz Sirije i (donekle) iz Avganistana koje je nedavno najavio američki predsjednik Donald Tramp nije ništa više od taktičke kalkulacije. Iran ostaje američki strateški neprijatelj broj jedan u regionu i nema nikakvih naznaka da će SAD izmijeniti strategiju orijentisanu na svrgavanje postojeće vlasti u toj zemlji. To znači da su dalji sukobi neminovni. U isto vrijeme, daleko su od rješenja i ratovi u Jemenu, Somaliji, Libiji i Ukrajini. U stvari, tranzicija koja je obilježila ovu godinu nema ništa pozitivno u sebi. Očigledno je da se ide od lošeg ka gorem.

U geoekonomskom smislu isto tako se naziru veliki problemi. Mnogi ekonomisti vjeruju da globalna finansijska kriza koja je počela 2007. godine uošte nije okončana nego je njen najveći udar samo privremeno odložen monetarnim mjerama centralnih banaka usmjerenim na simptome, ali ne i na uzroke krize. I zbilja dešavanja na svjetskim berzama posljednjih dana ukazuju da se kriza ponovo nazire, akcije gube na vrijednosti, a mnoge kompanije ulaze u rizik bankrota. Cijena nafte i drugih energenata nepredvidivo varira (i pored dogovora nekoliko ključnih država), a to je jasan znak problema u rastu globalne ekonomije. Manje rasta znači veću nezaposlenost, siromaštvo, očaj.

Ako se sistemno sagledaju dešavanja u svjetskoj istoriji u posljednjih pet vjekova, nije teško uočiti sljedeći trend: ekonomska kriza, veliki rat, ekonomski rast i razvoj. Najupečatljivi primjer  su naravno tri „zlatne decenije“ poslije Drugog svjetskog rata, mada ni naglo bogaćenje zapadnih korporativnih struktura poslije završetka Hladnog rata u Evropi ne treba zanemariti. Ipak, izgleda da se iz bivšeg socijalističkog bloka izvuklo sve što je moglo stimulisati globalni ekonomski rast, a širenje na nova tržišta i resursne baze je onemogućeno jačanjem nacionalno-orijentisanih elita na širem prostoru Evroazije. Upravo u obračunu između ovih elita i snaga globalističkog neoliberalnog kapitalizma i leži opasnost od novog velikog rata.

Nema sumnje da će 2019. godina donijeti dodatna zaoštravanja, uz vrlo moguće otvaranje novih žarišnih tačaka. Područje tzv. Zapadnog Balkana i bivše centralnoazijske republike SSSR-a su na vrhu liste kandidata. Korumpirani, autoritarni režimi, osiromašeno stanovništvo, ideološka konfuzija i neznanje, zavisnost od moćnih globalnih igrača, sve su to sigurni sastojci za izbijanje nasilja. Crna Gora tu ne predstavlja nikakav izuzetak. Njena ranjivost je više nego očigledna. Kao i uvijek u sličnim situacijama, vrhuška će svoje familije i novac evakuisati na vrijeme, a narod će ostati da strada.

Suočen sa raspadom parlamentarne demokratije i formiranjem fašističkih režima u Evropi tridesetih godina prošlog vijeka, italijanski marksistički filozof Antonio Gramši formulisao je ideju koja, čini mi se, još uvijek dobro odražava stav neophodan savremenoj ljevici  – „pesimizam intelekta i optimizam volje“.To znači da i pored toga što izgleda da nema izlaza iz date situacije i da je najgora opcija na horizontu, treba djelati u skladu sa humanističkim principima jednakosti i solidarnosti. Iz humane kolektivne akcije koja se poduzima može se roditi nova dimenzija, novi subjekt koji mijenja sve. Ontološki gledano, svijet nije zatvoren sistem, u  momentima krize, na značaju dobijaju čak i najsitniji detalji, najobičnije svakodnevne odluke. Rat nikada nije neminovan.

 

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Sumrak Trampa?

Objavljeno prije

na

Za čovjeka čija se politička sudbina rješava za petnaestak dana, Donald Tramp ne izgleda previše zabrinuto. Naime, u utorak, 6. novembra u SAD-u su izbori za Kongres. Birači glasaju za cijeli Predstavnički dom i trećinu Senata. U ovom trenutku, Republikanci imaju malu većinu u oba doma Kongresa. U Predstavničkom domu imaju 235 predstavnika, dok Demokrate imaju 193. U Senatu su odnosi snaga skoro izjednačeni. Republikanci imaju 51 predstavnika, a Demokrate 47, uz 2 nezavisna senatora koji od izbora Trampa uvijek glasaju na strani Demokrata. Čak i letimičan pogled na ove brojke pokazuje koliko je situacija neizvjesna. (više…)

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Internacionala za 21. vijek

Objavljeno prije

na

Prije tačno deset godina, neoliberalni kapitalistički sistem je upao u ozbiljnu i terminalnu krizu. Sveopšti kolaps je zaustavljen, ali samo privremeno. Političke vrhuške su”socijalizovale” gubitke tj. prebacile su ih na leđa običnih građana. Umjesto da dugove vraćaju oni koji su ih svojim poročnim ponašanjem napravili, dugove su sada morali vraćati svi.Državni intervencionizam, definisan kao najveće ideološko zlokada se radi o potrebama građana,je postao vrlo prihvatljiv kada se tiče milijardera. (više…)

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo