Povežite se sa nama

DRUGA AMERIKA

Ko je protiv Amerike

Objavljeno prije

na

Rusija i Kina su opet zajedno. Zbog  žestoke podjele u okviru američke političke elite, zaboravlljena je  lekcija iz Korejskog rata.  Dio  (klintonovski) je želio da nastavi globalističku politiku saradnje sa Kinom, a protiv Rusije, a dio  (trampovski)  pokušava da paktira sa Rusijom, protiv Kine. Pošto ni klintonovski ni trampovski dio nemaju potpunu prevagu u institucijama, šalju se kontradiktorni signali i spoljnopolitička agenda postaje iracionalna

 

Krajem januara svake godine američka obavještajna zajednica publikuje izvještaj o globalnim prijetnjama američkoj državi. Ove godine je izvještaj bio značajno duži nego prošle, sa 28 stranica proširen je na 42. Da li se u svijetu zaista povećao rizik po američke nacionalne interese za 50 odsto ili se samo pojačala paranoja u američkim obavještajnim i političkim krugovima? Mislim da je u pitanju i jedno i drugo.

Izvještaj na prvo mjesto stavlja intenzivnu saradnju između Rusije i Kine i tvrdi da te dvije države nisu ovako blisko sarađivale još od sredine pedesetih godina prošlog vijeka. U stvari, saradnja između Rusije (SSSR) i Kine je bila na najvišem nivou početkom pedesetih, za vrijeme Korejskog rata, kada su se sjevernokorejske trupe, uz pomoć kineske armije i sovjetske avijacije, uspješno suprostavile međunarodnim snagama pod komandom američkih generala. Taj sukob je završen neriješeno i njegove posljedice su i danas jasno vidjive: Korejsko poluostrvo je  podijeljeno.

Iako nije uspjela da ostvari svoj naum, američka politička klasa je iz Korejskog rata izvukla važnu lekciju. Shvatila je da mora ozbiljno raditi na razbijanju saveza između SSSR i Kine jer jedino tako može postići trajne geopolitičke uspjehe. I, zbilja, već krajem pedesetih godina počinju ideološka trvenja između SSSR i Kine (u kojima je i Jugoslavija imala ulogu) koja kulminiraju u otvorenom sukobu na sovjetsko-kineskoj granici na ostrvu Damanski 1969. Poslije toga nije bilo previše teško američkom predsjedniku Ričardu Niksonu i njegovom savjetniku Henriju Kisindžeru da “otvore” Kinu za saradnju sa SAD-om i uključe je, kao izvor jeftine proizvodnje i radne snage, u zapadne ekonomske tokove. Imajući u vidu kasnija dešavanja, može se čak reći da je SSSR, kad je “izgubio” Kinu tj. njen ogromni ekonomski potencijal, osudio sebe na propast, što se i desilo 1991.

Sada izgleda kao da je napravljen puni krug. Rusija i Kina su opet zajedno. Zašto je zaboravljena skupo plaćena lekcija? Vjerujem da je razlog tome žestoka podjela u okviru same američke političke elite. Jedan dio elite (klintonovski) je želio da nastavi globalističku politiku saradnje sa Kinom, a protiv Rusije, dok drugi dio elite (trampovski), u želji da izmijeni državnu ekonomsku politiku u korist nacionalnog jačanja, pokušava da paktira sa Rusijom, a protiv Kine. S obzirom da ni klintonovski ni trampovski dio nemaju potpunu prevagu u državnim institucijama, šalju se kontradiktorni signali i spoljnopolitička agenda postaje iracionalna.

Upravo je iracionalnost najveći grijeh u politici, a posebno kada su u pitanju velike sile. Ona stvara atmosferu nepredvidljivosti i nepovjerenja i gura ostale velike sile u neku vrstu saveza protiv nestabilnosti. To se odražava u sve prijateljskijim odnosima između ruskog predsjednika Vladimira Putina i kineskog predsjednika Si Džinpinga. Objektivno gledano, Rusija je čak i više “ugrožena” širenjem kineskog ekonomskog uticaja nego SAD. Međutim, razlika je u tome što sa Kinom, ona može postići dogovor zasnovan na zajedničkim interesima, dok sa SAD-om, to više nije moguće. Ideološka ostrašćenost i paranoja kolaju kuloarima Vašingtona.

U sličnoj su situaciji i američki saveznici u Evropi. O krizi u NATO-u javno govore i zvaničnici NATO-a, dok je Evropska komisija u više-manje otvorenom sukobu sa Trampovom administracijom. Njemačka insistira na izgradnji gasovoda “Sjeverni Tok 2,” a Francuska na poštovanju nuklearnog dogovora sa Iranom. Tramp je agresivno i protiv jednog i protiv drugog i aktivno pozicionira Poljsku kao svog igrača u Evropskoj uniji. To je vjerovatno početak kraja evropskih integracija.

Nema sumnje da će se ova geopolitička prelamanja reflektovati i na Balkan. U navedenom izvještaju se čak pominje i mogućnost izbijanja vojnog sukoba tokom ove godine. Ne iznenađuje što izvještaj svaljuje svu krivicu za balkanske nevolje, jad i čemer na Rusiju, ali je stara istina da je za rat, kao i za tango, uvijek potrebno dvoje.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

DRUGA AMERIKA

Rođen 3. novembra

Objavljeno prije

na

Trampov govor na Dan nezavisnosti  podsjetio je na gazimestanski govor Miloševića na Vidovdan 1989.  Perfidna manipulacija istorijskim događajima  kao i autentičnim problemima ljudi, u cilju opstanka na vlasti u uslovima  krize je jedna te ista. Ta matrica nije ništa dobro donijela  Jugoslaviji, neće ni Americi. Problem je što  ni  Džo Bajden nema progresivnu viziju za budućnost

 

Ovogodišnja proslava Dana nezavisnosti 4. jula je u Americi prošla u znaku naglog porasta broja zaraženih korona virusom i, naravno, Donalda Trampa.Trampa je stvorila američka industrija zabave zasnovana na senzacionalizmu i malograđanskim interesovanjima. Da li je iko mogao očekivati da će se on kada postane predsjednik ponašati drugačije nego što se ponašao cijelog života? Odrastao u zatvorenim milionerskim krugovama i okružen luksuzom i privilegijama, Tramp je odavno prestao da pravi razliku između stvarnog i virtuelnog svijeta. Ni poslije tri i po godine predsjedničkog mandata izgleda da nije naučio što znači realnost. Za njega je i dalje sve samo spektakl.

Zbog toga je za svoj pretpraznički govor i odabrao dolinu ispod Maunt Rašmor, gdje je u sjenci četiri predsjednička profila – Vašingtona, Džefersona, Linkolna i T. Ruzvelta – održao jedan od najagresivnijih govora u novijoj američkoj istoriji. Najbizarnija crta njegovog govora je bila zaokupljenost tzv. unutrašnjim neprijateljima. Dok su raniji predsjednici u svojim govorima veličali američku moć prema tzv. spoljnim neprijateljima i tako snažili ideološku viziju zajedništva u svijesti svih američkih građana, Tramp se jasno opredijelio za politiku jačanja i produbljivanja podjela u  Americi. Pozicionirajući sebe i svoje pristalice kao politički, duhovno, pa čak i životno ugrožene, čini mi se da je ostavio vrlo malo prostora za stvarni dijalog sa političkim protivnicima. A bez iskrenog dijaloga o traumama prošlosti teško da je moguće održati dugoročni mir i stabilnost u zemlji.

Trampov govor me najviše podsjetio na gazimestanski govor Miloševića na Vidovdan 1989. godine. Perfidna retorička manipulacija istorijskim događajima i spomenicima, kao i autentičnim problemima okupljenih ljudi, u cilju opstanka na vlasti u uslovima velike političke i ekonomske krize je jedna te ista. To je matrica koja nije ništa dobro donijela ni tadašnjoj Jugoslaviji, pa neće ni Americi. Jugoslovenski epilog su bila jeziva stradanja, raspad države i društva, i cunami nasilja i kriminala kome se ne vidi kraj. Međutim, Jugoslavija je bila država na svjetskoj poluperiferiji (prema terminologiji Imanuela Volerstina), a ovdje se radi o centralnoj državi globalnog kapitalističkog sistema. Jasno je da od uspjeha ili neuspjeha Trampove borbe za još jedan predsjednički mandat zavise konture ne samo američke, nego i planetarne budućnosti.

Problem je da ni Trampov predsjednički protivkandidat Džo Bajden nema progresivnu viziju za budućnost. Neoliberalna globalna politika vašingtonskog establišmenta čiji je Bajden jedan od najdosljednijih izdanaka je dovela do toga da, po najnovijim statističkim podacima, više od polovine svjetskog stanovništva posjeduje samo 2 odsto ukupnih svjetskih resursa, dok 1 odsto najbogatijih posjeduje 44 odsto. Nemogućnost zadovoljavanja svakodnevnih životnih potreba običnih ljudi u sjenci katastrofalne ekonomske nejednakosti je i dovela do političkog uzleta trampovskog nacional-populizma. Ostaje da se vidi da li će Bajdenov izbor potpredsjednice (on je već rekao da će biti žena) bitnije promijeniti socijalno-ekonomsku komponentu njegove političke platforme. Velika je šansa da će i osoba koju odabere biti izdanak istog tog, duboko korumpiranog establišmenta.

Međutim, najveće i najozbiljnije pitanje je da li će pobjeda bilo kojeg kandidata, bilo Trampa ili Bajdena, biti prihvaćena kao legitimna od strane onog koji bude poražen. U nedavnom tvitu, Tramp je već nagovijestio da bi izbori mogli biti pokradeni ako bude dozvoljeno masovno glasanje putem pisma. A Bajden je izjavio da će, ako Tramp ne prihvati poraz, tražiti da ga generali odvedu iz Bijele kuće.

Ukoliko zaista dođe do osporavanja rezultata izbora, postizborna ustavna kriza bi mogla da uruši temelje države. Moguće je čak da bi pojedine savezne države, posebno u slučaju ponovne pobjede Trampa, krenule ka proglašavanju određenog stepena nezavisnosti. Kalifornija, na primjer, je već peta po veličini ekonomija u svijetu. Jasno je da bi svojim građanima i građankama mogla da obezbijedi solidnu egzistenciju.

To je malo vjerovatni scenario, mada nema sumnje da će 3. novembra biti rođen jedan novi svijet.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Vihori američkih kriza

Objavljeno prije

na

Sistemska kriza američkog društva nastala trijumfom neoliberalnog ekonomskog modela za vrijeme predsjedničkog mandata Ronalda Regana sada samo dobija svoje terminalne oblike

 

Ovih dana je gradonačelnica San Franciska London Brid proglasila večernji policijski čas na neodređeno vrijeme. Ne zbog korona virusa, kao što je to bio slučaj u nekim evropskim državama, nego zbog rušilačkih nemira koji su zahvatili sve velike američke gradove. Tako se na jednu veliku krizu odmah nadovezala druga. Rješavanje ozbiljnih epidemioloških problema se zakomplikovalo dubokim političko-društvenim konfrontacijama.

Te konfrontacije, naravno, nisu ništa novo. Sistemska kriza američkog društva nastala trijumfom neoliberalnog ekonomskog modela za vrijeme predsjedničkog mandata Ronalda Regana sada samo dobija svoje terminalne oblike. Prije desetak godina, pokret  Occupy Wall Street je ukazivao na dramatično ekonomsko raslojavanje u američkom društvu. Od tada se jaz između bogatih i siromašnih  povećavao. Beskućnici su postali vidljivi na svakom koraku. Usred novokomponovane raskoši staklenih zgrada i privilegija zaposlenih u korporativnim gigantima koji rukovode društvenim mrežama, hiljade ljudi živi na ulicama. Sjedište Tvitera u San Francisku je, na primjer, okruženo desetinama šatora jednog beskućničkog kampa.

U isto vrijeme, oni koji treba da ovakve i slične probleme rješavaju, jer su za to izabrani i plaćeni od strane građana, su žestoko ideološki podijeljeni. Jedna moćna frakcija američke političke elite bi željela da nastavi sve po starom, dok druga, predvođena predsjednikom Donaldom Trampom, želi da nametne novi, otvoreno ksenofobni, nacionalistički model. To su dva slijepa, nerazumna puta koja cijelu zemlju guraju u haos i krah.

Dobro je, međutim, da obični građani još uvijek pružaju otpor prelivanju perfidnih okršaja vrhuške u njihovu svakodnevnicu. Izjave većine učesnika nemira u Mineapolisu, izazvanih ubistvom Afroamerikanca Džordža Flojda od strane Derika Šovena, pripadnika gradske policije sa predistorijom brutalnog ponašanja (jeziva slučajnost – to prezime, po Francuzu Nikolasu Šovenu, je ušlo u osnovu riječi šovinizam), pokazuju da su oni izgubili povjerenje u političke elite obje partije i da traže neki treći put. Put koji bi gradio, a ne rušio mostove i koji bi vodio ka ispravljanju nepravdi i nejednakosti, ka povjerenju i pomirenju između različitih društvenih grupa.

Tog puta, nažalost, za sada nema. Nema ni lidera koji bi ga mogli definisati kao što je to radio, na primjer, Martin Luter King šesdesetih godina prošlog vijeka. Njegova ocjena tadašnjih pobuna važi i danas. „Pobuna je jezik onih čiji se glas ne čuje.“ Pobune koje je King organizovao i predvodio su bile masovne i nenasilne. Njihov rezultat su bile značajne izmjene zakona koje su dovele do širenja ljudskih i građanskih sloboda u američkom društvu. Naravno, do pravednog društva je ostalo još mnogo toga da se uradi (inače ne bi došlo do Flojdovog ubistva), ali su smjernice i „znakovi pored puta“ kojim se mora ići ostavljeni za buduće generacije. Slike razbijenih izloga i opustošenih i zapaljenih prodavnica ne smiju ni u kom slučaju biti to po čemu će se ovi nemiri pamtiti.

Jasno je da će izuzetno teška biti borba da se nemiri, čiji smo svjedoci, pamte po nečem dobrom, na primjer, po rezultatima koji će pozitivno uticati na klimu u američkom društvu. Ni Trampovoj administraciji ni njegovim protivnicima nije u interesu da situaciju smiruju. Suština njihove reakcije će biti prebacivanje odgovornosti na drugu stranu, što će podjele učiniti još nepremostivijim. Tramp će za sve optuživati anarhiste, liberalne masovne medije i njihove finansijske sponzore, dok će Demokrate krivicu svaljivati na bjelačke rasiste i strane (ruske) plaćenike i agente uticaja. U frenetičnoj izbornoj godini – kada je na tacni ne samo predsjednički mandat, nego i obje kuće Kongresa – nijedna strana neće biti spremna da sebe pogleda u ogledalo. A, kako stvari stoje, to se neće desiti ni poslije izbora, ma ko na njima pobijedio.

Neki će možda u intervenciji američke vojske tražiti spas od društvenih lomova. Međutim, kao što su pokazali primjeri Jugoslavije i Sovjetskog Saveza, iluzorno je očekivati da vojni vrh bude mimo podjela i predrasuda društva u cijelini.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Lenjin, čovjek budućnosti?

Objavljeno prije

na

Vlast Lenjina i boljševika je sada samo jedno krupno, okončano poglavlje u istoriji 20. vijeka. Ali, s obzirom na to da ni siromaštvo ni društvena nepravda i nejednakost nisu iskorijenjeni, motivi Lenjinove borbe neće izgubiti na aktuelnosti ni u 21. vijeku

 

Stogodišnjicu rođenja Vladimira Iljiča Lenjina 22. aprila 1970. godine proslavljali su milioni ljudi širom zemaljske kugle. Sada, pedeset godina kasnije, njihov broj je dramatično smanjen. U međuvremenu je nestala Lenjinova državno-ideološka kreacija Sovjetski Savez, kao i cijeli socijalistički blok u Evropi. Tu i tamo još se drži poneki nominalno komunistički režim, koji je, međutim, odavno napustio lenjinističke političke principe. Da li je došlo vrijeme da se objektivno sagledaju Lenjinov lik i djelo? Ko je bio taj zagonetni čovjek sa Volge, oslobodilac porobljenog čovječanstva ili zločinački prestupnik gigantskih razmjera?

Lenjinova porodična istorija je spoj Evrope i Azije. Njegova majka Marija Blank, bila je potomkinja Jevreja, Njemaca i Šveđana, a otac Ilja centralno-azijskih nacija, Čuvaša i Kalmika. Njegovo djetinjstvo i mladost su obilježile porodične tragedije: rana smrt oca, stariji brat Aleksandar pogubljen zbog učešća u zavjeri protiv cara Aleksandra Trećeg, sestra Olga umrla od tifusa. Kroz sve to, međutim, uviđa se jaka figura majke. Ona je do same smrti u dubokoj starosti podržavala revolucionarne promjene, i sva njena djeca, ne samo Lenjin, su „živjela” revolucijom. Bili su zatvarani i protjerivani, ali nisu odustajali. Lenjin je više od petnaest godina živio van Rusije.

U Lenjinovoj mladosti bilo je mnogo radikalnih pokreta i udruženja u Rusiji. Ipak, samo je njegova Socijaldemokratska radnička partija, kasnije zbog unutarpartijske podjele nazvana boljševičkom, uspjela, uprkos teroru carskog režima, da opstane, dođe na vlast, i da se na vlasti održi. U čemu je bila suština Lenjinovog političkog uspjeha?

Prvo, Lenjin je bio genijalni organizator. Znao je kako da stvori čvrstu organizacionu strukturu i da pronađe i uključi najsposobnije ljude. Član boljševičke partije je mogao biti samo neko ko se pokazao na terenu. Nije slučajno Staljin kasnije označio boljševike kao „ljude posebnog kova”. Nije bilo mjesta u partiji za velike govornike, karijeriste i navijače sa klupe.

Drugo, Lenjin je shvatio važnost postojanja ozbiljnog sredstva informisanja. Formirao je novinu Iskra koja je imala saradnike iz svih krajeva Rusije i predstavljala platformu oko koje se mogao mobilisati narod, duboko nezadovoljan korupcijom i brutalnošću carskih činovnika.

Treće, Lenjin je, slijedeći Marksa, svoju političku ciljnu grupu vidio u radnicima, i to posebno u kvalifikovanim radnicima koji su već imali određeni autoritet u svojoj sredini. To je omogućilo boljševicima da steknu veliku popularnost u ruskim industrijskim centrima u kojima su kasnije i otpočele oružane akcije. Radnicima su se tada pridružili nezadovoljni vojnici, dok su sa seljacima odnosi bili mnogo komplikovaniji. Poslije Lenjinove smrti, mnogo je krvi bilo proliveno da se od ruskog seljaka napravi komunista. Kolektivizacija je bila jedno od najvećih stradanja u ruskoj istoriji. Slično je bilo i sa procesom uvođenja ateizma.

Naravno, uz sve ovo, Lenjin je imao i dosta političke i geopolitičke sreće. Teško da bi uopšte došlo čak i do mogućnosti, a kamoli do uspjeha boljševičkog prevrata, da se Rusija nije nalazila u već trećoj godini svjetskog rata u kome je njena vojska trpjela poraz za porazom, a političke partije koje su preuzele vlast poslije careve abdikacije nisu bile sposobne da preokrenu stanje stvari. Tako se narod, već razočaran u cara, teško razočarao i u njegove prozapadne kritičare i bio spreman da da šansu nekom trećem. A taj treći je ponudio najčarobniji mogući program: „Mir vojnicima, zemlju seljacima, hleb radnicima.” Ko je tome mogao da odoli? Kasnije, kada su slatka obećanja počela da čile, boljševička tajna policija tzv. čekisti su se već bili izvještili da eliminišu neposlušne. Sistem je brzo počeo da degradira i pretvara se u suprotnost sopstvene retorike.

Vlast Lenjina i boljševika je sada samo jedno krupno, okončano poglavlje u istoriji 20. vijeka. Ali, s obzirom na to da ni siromaštvo ni društvena nepravda i nejednakost nisu iskorijenjeni, motivi Lenjinove borbe neće izgubiti na aktuelnosti ni u 21. vijeku.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo