Povežite se sa nama

DUHANKESA

Muke s filozofima

Objavljeno prije

na

Dok ima živih, smrt nema posljednju riječ. Smrt Džona Loka i Vilhelma Lajbnica nije označila kraj problema! Sljedbenici ovih filozofa, podijelili su se u  nepomirljive tabore. Problem je dobio na važnosti, ugnijezdio se u najdublje slojeve ličnosti svakog pojedinca, određujući njihovu životnu filozofiju

 

“Nisi est in intellectu quod antea non fuerit in sensu!“

“Nisi intellectus ipse!“

“Nema ničega u duhu što prethodno nije bilo u čulima!“

“Osim samog duha!“

Ove dvije rečenice su zaključci jedne davno započete debate,  dva poslednja ispaljena  metka u dugom, virtuelnom duelu Džona Loka i Vilhelma Lajbnica,  dva nenadmašna strijelca, pobjednika u mnogim dvobojima sa najslavnijim filozofima svog vremena. U istoriji je ostalo nerašćišćeno pitanje pobjednika : po jednima,  Lok je potegao prvi i smrtno ranio  Lajbnica; po drugima, ishod je bio obrnut, jer iako je Lok pucao prvi, Lajbnic je gađao tačnije i definitivno je ućutkao škotskog megdandžiju; po trećima, duel je završen bez pobjednika, jer su oba nepromašiva majstora usmrtili jedan drugog, a s njima je završio i problem.

Sve dok ima živih, smrt nema posljednju riječ. Smrt Džona Loka i Vilhelma Lajbnica nije označila i kraj problema! Naprotiv, pristalice, sljedbenici… jednog i drugog filozofa, podijelili su se u nepomirljive tabore, a s njima i njihovim polemikama i debatama koje traju do danas,  problem je ne samo ostao živ, nego je dobio na važnosti, ugnijezdio se u sve osnovne društvene institucije i što je najvažnije – i u najdublje slojeve ličnosti svakog pojedinca, određujući njihovu životnu filozofiju.

Prije nego što vam kažem šta ja o tome mislim, moram reći da  mi ova njihova isključivost nije po volji. Hajde što mi zvuče suviše dogmatski, neopozivo, kao da ni jedan ni drugi ne dopuštaju nikakvo drugačije  mišljenje – kao biva: kad filozofi jednom promisle, šta tu ima da misle drugi!? Pravo rečeno, ja tu ne vidim mnogo filozofije, više mi to liči na neotesanost onog delije kog sam pitao za adresu hotela u nekom našem gradu. Nakon što mi je dao opširna uputstva: “Pravo do kraja ove ulice, pa onda desno, a poslije druga lijevo, pa kod semafora opet desno…“ zahvalio sam mu se rekavši, da ću pitati još nekoga ustreba li, e da bih ga uvjerio da će sve biti u redu. Na to me je junoša otro pogledao i očigledno ljut i uvrijeđen, podviknuo:“ Šta ima da pitaš nekoga, kad sam ti ja sve jasno rekao!? Ne misliš valjda da ja ne znam, ili da te lažem!?“ Malo je nedostajalo pa da me izazove na tuču, samo zato što sam se usudio reći kako ću pitati još nekoga, iako mi je on već dao jedini mogući odgovor i prosvijetlio me apsolutnom istinom!

Pogledajmo o čemu su se tako nepomirljivo sporila naša dva filozofa!?  Ima tu nešto krupno, nešto o čemu rijetko kad i malo ko razmišlja, a ipak, nešto o čemu se svako, barem jednom u životu, mora ozbiljno zapitati! Podsjetimo se : Džon Lok tvrdi da u našem duhu (svijesti, intelektu) nema ničega osim onog što je stiglo preko čula, dakle – izvana, spolja, iz svijeta. Kad filozof kaže “ničega“, to znači apsolutno “ničega“, ne „skoro ničega“, ni “99.99 posto ničega“, nego upravo “100.00 posto ničega“ drugog osim onoga što  nam je u glavu stiglo putem pet naših čula. Tu se odmah javljaju dvije, miožda i tri krupne nedoumice:

  1. Ako je tako, onda mi, odnosno, naša svijest, duh (intellectus), zapravo i nije naša, nego je od početka do kraja, do posljednje misli, stigla spolja, primljena, unijeta. Prema  ovome,  same po sebi, naše glave su potpuno prazne, i sve što u glavi imamo, koliko god bilo složeno, istinito, zanimljivo, lijepo ili uzvišeno –stiglo je u našu glavu izvana;
  2. Ako je sva sadržina svake pojedinačne svijesti stigla izvana, (kao što se tvrdi), onda nas kao takvih, zapravo i nema! Naša je samo glava, to hudo gnijezdo od kože, kosti i mesa u koje svijet izvan nas, preko naših čula, sije svoje sjeme, polaže svoja jaja, ubrizgava svoje užase i divote;
  3. Ako nema ničega u duhu, osim onog što je došlo preko čula, onda duha, kao takvog i nema, jer je sasvim jasno da sam duh (intellectus), niti je stigao, niti je mogao stići preko čula – bez obzira da li preko pojedinačnog, ili preko sinergije dva, tri, ili svih čula zajedno. Jer od svega onoga što čula prenose, duh nema ni jedno svojstvo: duh (intellectus), nije ni boja, ni zvuk, ni ukus, ni miris, ni bilo kakva vrsta taktilnosti – dodira!

Džon Lok tvrdi: Okolnosti su sve. Čovjek je ništa. Puki proizvod okolnosti. Ono smo što od nas učine okolnosti. Što učini život!

Vilhelm Lajbnic tvrdi:  Čovjek je sve. Okolnosti su ništa. Ono što smo, što nikakve okolnosti ne mogu stvoriti, što ni život ne može.

Je li to sve?

Nije! Nema kraja slatkim mukama sa filozofima.

O tome, drugom prilikom.

Kad htjednem. Nezavisno od okolnosti.

 

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati
Click to comment

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

DUHANKESA

Ujdurma sa “identitetima”

Objavljeno prije

na

Objavio:

U šta god te pretvarali, kako god te mijenjali, ti ostaješ onaj isti onaj koji jesi. Cilj nije da ljudi postanu nešto drugo. Cilj je da promijenimo naše misli, osjećanja, postupke. Kada te djevojka poljubi, čak i ako izgledaš kao žaba, da osjeti i da zna: Poljubila je pravog princa! Kada te poljubi momak, čak i ako izgledaš kao žaba, da  osjeti i da zna: Poljubio je princezu

 

Veličanstvene ideje humanizma.

Marx se udavio u mlakom, mutnom plićaku prepunom punoglavaca!

Nije shvatio da nikako nisu mogli postati ništa drugo nego – žabe!

 

Epohalna budalaština o “pluralitetu identiteta” i “fluidnosti identiteta” hara svijetom kao epidemija. Svi bi da od nas čine nekog drugog. Ideološka stupidarijum sa ciljem da ljude uvjeri da nisu oni koji jesu, da su samo privremeno ti koji jesu i da uz malo pomoći i veliku korist za prevarante, mogu postati neko drugi. Tako bezočno varaju i cijele narode! Podvala je bazirana na šibicarskoj opsjeni zamjene odrednice “Ko” sa odrednicom “Šta”. “Postaćete nešto drugo” tako je uvaljeno kao “Postaćete neko drugi”. U šta god te pretvarali, kako god te mijenjali, ti ostaješ onaj isti onaj koji jesi.

Formula identiteta je jasna i nepromjenjljiva:

A = A

Ni čovjek, ni narod ne može promijeniti svoj identitet! Može i mora promijeniti izgled i lične podatke ali onaj koji ih mijenja, koliko god puta ih promijenio, sam ostaje nepromijenjen! Može, iako ne mora, promijeniti svoje seksualne preference,  čak i svoj pol, ali on ostaje isti kojii je bio, jer, čovjek nije isto što i njegov pol. Kastrirani je isti koji je bio i prije kastracije, jednako kao što je čovjek kom je amputirana ruka, ostao onaj isti koji je bio prije amputacije.

Velika podvala za papagaje iz zemalja koje treba odvratiti od kulturne samosvijesti. A kada se represijom, prinudom, silom ili milom to i postigne, narod je ostao isti koji je i bio, samo što je od sebe načinio magarca, klovna, drugorazrednu kopiju sopstvene autentičnosti. Njegov identitet nije promijenjen, promijenili su se stavovi ali nosilac stavova je ostao isti! Saznanje da ćemo u svakom slučaju i uvijek ostati oni koji jesmo, ohrabruje, daje nam krila. Šta god učinio, ne plaši se – to ćeš i dalje biti ti! Alkoholičar koji je postao apstinent, nije izgubio sebe, samo je promijenio svoj odnos prema alkoholu. Kriminalac koji se vratio na staze poštenja, postavši pošten, nije postao neko drugi, nego je promijenio svoje ponašanje i moralna načela! Dakle, nije postao drugi čovjek, nego bolji čovjek!

Koliko god puta mijenjao pol, čovjek ostaje onaj isti. To što je od muškarca, pretvoren u ženu (ili obratno), ni najmanje ne utiče na činjenicu da je on/ona i dalje ona/j isti koji je bio/la. Svejedno je hoće li se iz tijela muškarca odjenuti u tijelo žene, jer čovjek i nije svoje tijelo!  Kao što je i starac, upkos svih promjena, ostao onaj isti koji je, prije mnogo decenija,  bio odjenut u tijelo djeteta. Promjene su ne samo kvantitativne nego supstancijalne, ali svima nam je jasno da je to, uprkos svih promjena bez sumnje jedan isti čovjek od rođenja do sadašnjih 90 godina!

Mijenjajte narodu stavove kako hoćete, narod će ostati onaj isti koji jeste! Kad to shvati, neće dozvoliti ni da ga obmanjuju time da će biti za njega bolje kada postane neko drugi i prestane biti onaj koji jeste! Šta god ti učinili, koliko god ti mijenjali stavove i uvjerenja, ideale i snove, neće od tebe moći učiniti nekog drugog!

Kletva ili blagoslov –svejedno! – uvijek ćeš biti onaj isti koji jesi!

Zato, ne nasjedaj na te podvale, ne dozvoli da te prave budalom. Uvijek ćeš biti onaj koji jesi. Pa kad ti već niko ne može promijeniti identitet, čega se plašiš!? Zašto da  dozvoliš bilo kome da ti mijenja i tvoje stavove i uloge koje sam preuzimaš i za koje odgovaraš u sopstvenom životu? Učini to sam, ostajući uvijek isti, čini svoje postupke boljima; čuvajući svoju pamet, prestani praviti gluposti i počni razmišljati; braneći sopstveni ponos, prestani ponižavati druge: držeći do sopstvene slobode, prepusti svakome njegovu slobodu!

Ti si komad zlata: bićeš to i kada od sebe iskuješ zlatni ukras; ti si neobrađeni dijamant: bičeš to i kada sebe izbrusiš u sjajni dragulj.

Onaj si koji jesi i to ćeš ostati. Oplemeni sebe svojim mislima, svojim osjećanjima, svojom dobrotom, svojom pravednošću,

Ne mijenjajte svoj izgled, mijenjajte ono ružno u svom ponašanju: pranjem ruku ne peru se grijesi.

Cilj nije da ljudi postanu nešto drugo. Cilj je da promijenimo naše misli, osjećanja, postupke. Kada te djevojka poljubi, čak i ako izgledaš kao žaba, da osjeti i da zna:

Poljubila je pravog princa!

Kada te poljubi momak, čak i ako izgledaš kao žaba, da  osjeti i da zna:

Poljubio je princezu!

 

 

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Pogled sa zvijezda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Koliko god si visoko, uvijek gledaj u visine. Visine su naš prirodni prostor. Život je u visinama. Na dnu, u dubini je – smrt

 

Plašim se da ću, ako pogledam dolje, na ljude,pasti sa zvijezda!

Uvijek sam se čudio kad bi mi neko rekao da se plaši od visine. Da pati od akrofobije!  Ako se čovjek potrudi da razmisli, odmah će mu biti jasno: Nije to nikakav strah od visine! To je vrlo konkretan strah od dubine!

Zašto se kaže “Treba imati hrabrosti da se pogleda opasnosti u oči!”? Zato što nas opasnost zastrašuje, što nas plaši – ne smijemo je pogledati u oči! Kako ćemo doznati od čega nas je strah? Tako što ćemo se bojati da to pogledamo u oči, da se s time suočimo! A s čime se boji suočiti neko ko se popeo, gdje ga je strah pogledati: gore, prema visinama, ili dolje, u dubinu!? Naravno, boji se pogledati dolje, u dubinu, jer ga je strah upravo te dubine!  Svejedno da li stoji na rubu provalije, na simsu prozora na 50. spratu nebodera, ili na običnoj stolici: ako se već nečega plašimo, uvijek nas plaši pogledati dolje, u dubinu!

Zato, koliko god si visoko, uvijek gledaj u visine!

Uobičajeni, a pogrešni termin acrophobia (strah od visine), treba zamijenjen novim i tačnim terminom: fundusphobia (strah od dubine). Pri tom, nije riječ samo o terminološkoj sugestiji; u pitanju je nerazumijevanje same suštine ljudskog života: mi strijemimo visinama! Mi smo bića koja žude za visinama, najčešća tema naših snova su snovi o letenju – to je zapravo jedini pravi arhetipski san, zajednički ljudima svih kultura i svih epoha!

Iako je pogled u visine realno neuporedivo opasniji i čak – strašniji! – od pogleda u dubinu, niko se ne boji pogledati u visine! A morali bismo se plašiti! Jer pad sa ma koje visine, ima nekakvu mjeru: kilometer provalije, 150 metara sa onog simsa, pola metra sa stolice! Ali uvijek je tu nekakvo dno, kraj pada se zna, najčešće se i vidi. Znamo to, sa sigurnošću, a ipak se plašimo pogledati dolje, prema tom dnu! Ali ako nekog vedrog dana, pogledamo gore,  iznad nas će se otvori plavetne visine: pad u taj ambis visina, bez bilo kakvog vidljivog kraja, bez plafona, čak i bez naznake da taj kraj uopšte i postoji, sasvim  realno bi mogao trajati vjećno – jer visine nad našom glavom nemaju kraja, za razliku od dubina pod našim nogama.  Plašiti se pada u visine, više je nego opravdano, imajući u vidu beskraj  u koji bismo mogli pasti, –  i to pravo, glavačke – ako bi prestala da nas na površini drži zemljina teža! Mi se uzdamo da neće, ali uzdali se mi ili ne, njeno djelovanje je izvan naše kontrole; djeluje, ali ne zato što smo to mi tako udesili; ako bi prestala djelovati, mi tu ništa ne bismo mogli učiniti! Pa ipak, bez ikakvog straha gledamo gore, u plavo nebo danju, u zvjezdano nebo noću!

Dakle, jasno je da se plašimo dubine a ne visine, iako nije jasno kako se desilo da ove dvije pozicije nazovemo onim suprotnim a ne njihovim  pravim imenom!? Zato nam se  potkrala ona idiotska poslovica:

“Ko visoko leti, nisko pada.”

Poslovica kišne gliste koja se plaši čak izići i na površinu a kamo li odlijepiti se od nje, aforizam izmišljen od zluradih, sitnih duša koje likuju kada neko ko se makar za trenutak vinuo u visine i uzdigao se iznad njih, tamo gdje se te ništarije i bijednici nikada ne bi usudili – na kraju ipak padne!

          Ali i orao koji cijeli život provede u letu visinama, na kraju završi na tlu.

Pa zar zato da ne poleti nikada!?

Orao leti, jer zna: Ako će mu kosti i perje ostati dolje, na zemlji, duša će mu ostati da kruži nebom.

Visine su naš prirodni prostor. Život je u visinama, Na dnu, u dubini je – smrt! Život je hod po tankom ledu: u svakom trenutku može se led pod našim nogama prolomiti, kao što se često i prolomi! Najbolji lijek je težiti da se uzvisimo, uzdignemo, da uzletimo. Svaki uzlet znači korak manje po onom ledu, svaki zamah krilima je predah u slobodi bez strijepnje!

Visine vrlina kojima težimo, neuporedivo su veće od dubina poroka kojih se klonimo, što znači da se svaki čovjek u životu može mnogo više uzvisiti nego uniziti. Trik je u tome što se čovjek mora mučiti da se uzvisi. Pad ne zahtijeva od nas ništa: ti samo padni, blato će te željno dočekati. Ljudi žude za visinama ali ne vole muke napora. Plaše se pada, ali vole lagodnost lijenosti.

          Treba  živjeti kao da možemo poletiti kad god poželimo i ostati u visinama koliko nas je volja. Gledajući u visine i izbjegavajući duge poglede dolje, prema dnu.

I ako stignete do zvijezda, gledajte u visine.

Da ne biste pali sa zvijezda.

Među one, u blatu.

 

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Hod

Objavljeno prije

na

Objavio:

Toliko mnogo je rečeno i napisano o radosti prvog koraka! Kada mame i tate, bake i djedovi hrabre dijete da učini prvi korak. I s pravom. Velika je poruka simbolizirana tim prvim korakom: njime počinje hod kroz cijeli budući život! Ali ne smije se zaboraviti ni radost poslednjeg koraka! I u njemu je velika poruka, možda još veća!

 

Asfaltnom stazom, kroz dvorište prizemne kuće, prema kapiji koja izlazi na trotoar ulice, korak po korak hodaju dvije žene; između njih, pridržavan ispod ruku, više nošen nego svojim hodom, kreće se jedan starac. Ljeto je, vrelo popodne. Žene su u ljetnjim haljinama bez rukava. Starac je u kratkim sivim hlačama, sa bijelom potkošuljom.

Žene stasite, visoke; jedna je djevojka, na pragu dvadesetih; druga u četrdesetim. Po konstituciji, obliku lica i boji kose, mogle bi biti mati i kćerka. Starac je omalen, mršav, koža koja visi sa tankih, koščatih nogu i suhih ruku ukazuje na davno atrofirane mišiće. Ipak, pečat bliskog srodstva sa dvije žene očit je: mogao bi biti jednoj djed, drugoj pradjed.

Držeći starca ispod ruku, zastaju pred kapijom. Mlađa desnom, slobodnom  rukom otvara nisku kapiju od kovanog željeza, obojenu sjajnom crnom bojom. Pažljivo, korak po korak, izlaze na trotoar pridržavajući starca, ostavivši kapiju otvorenu. Iznad planinskog masiva u daljini, na nježno plavom nebu osjenčenom prvim rumenilom, još visoko, sunce se priklanja zalasku.

Na trotoaru, polagano, pažljivo, sa starcem ispod ruku, sve troje se okreću prema istoku, niz svjetlo, kao niz kakvu rijeku. Žar podnevnog sunca obasjava im leđa i kosim zracima iscrtava njihove izdužene sjenke desetak koraka ispred njih. Nešto mu govore, uvjeravaju ga, osmjehuju mu se, hrabre ga. Starac ih gleda sa dječijim povjerenjem u očima. Poslije kraćeg nećkanja, odvažio se, klima glavom, pristaje. Veoma pažljivo, ali odlučno, one izvlaće svoje ruke ispod njegovih i ostavljaju da ga stoji sam, bez oslonca.

Starac stoji sam, na svojim nogama, održavajući ravnotežu, koljena mu podrhtavaju. One ne skidaju pogled sa njega, hrabreći ga gestima i riječima. U jednom trenutku, starac pravi svoj prvi, nesiguran, kratak korak! Pa odmah zatim – drugi; u isprekidanom kontinuitetu polu-zastajkivanja i stalnog kretanja, kao da slijedi svoju sjenku, pravi treći korak. Pa četvrti, peti, šesti! Na sedmom starac zastajkuje, ljulja se, zanosi. Ne prilazeći mu, obadvije žene ga glasno hrabre da produži. Potpomognut tim toplim riječima podrške, osokolivši se, starac vraća ravnotežu, skuplja snagu i produžuje: osmi, deveti, deseti korak! Odlazio je od žena kao što voda teče od svog izvora, za svojom sjenkom, niz svjetlo.

Neko vrijeme stoji. Zatim se, veoma oprezno, stopu po stopu  okreće prema njima. One mu kliču i plješću rukama. Licem okrenut suncu koje se još malo spustilo i ublažilo sjaj, starac sada kreće nazad, sam i bez pomoći,  uz svjetlo, kao da ide uzvodno ka izvoru, opet prema ženama. Ozaren srećom, vraćajući im se nasmijan i u zanosu, niže korak za korakom lakše i brže nego kada je odlazio.  Sada je on naprijed, njegova sjenka ide za njim, čini se da to kukac u obliku starca i njegova sjenka hrle svjetlu, brzinom kojom se hod graniči sa produženim padanjem: svaki korak se čini kao posrnuće, a onda u poslednji momenat, stigne druga noga i spriječi pad, pa opet isto:  šesti, sedmi, osmi, deveti  korak! Deseti i ujedno njegov poslednji korak! –  završio je u zagrljaju u kom su sve troje neizmjerno veselili, smijali i nešto pričali.

Najzad se razdvojiše iz zagrljaja. Žene ga ponovo uzeše ispod ruku. Zatvoriše kapiju za sobom i prošavši jednako onim asfaltnim puteljkom kroz dvoriše,  uđoše u kuću.

Toliko mnogo je rečeno i napisano o radosti prvog koraka! Kada mame i tate, bake i djedovi hrabre dijete da učini prvi korak. I s pravom. Velika je poruka simbolizirana tim prvim korakom: njime počinje hod kroz cijeli budući život! Ali ne smije se zaboraviti ni radost poslednjeg koraka! I u njemu je velika poruka, možda još veća!

Jer prvim korakom počne naš hod kroz prolazni život.

Poslednjim korakom počne naš hod u vječnost!

 

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo