Povežite se sa nama

DUHANKESA

Potop religija u „HRISTOVOJ CRKVI“

Objavljeno prije

na

Za sve vjernike svi ljudi žive u Božijoj Kući i gdje god se molili, mole se zajedno. Dok god se bilo kome uskraćuje pravo da se pomoli Bogu, ništa se neće promijeniti. Prekriven blatom, trunne svijet, a mi posrćemo kroz glib

 

U blatu sramote grcamo, u glibu grijeha živimo. Kaljugom okrutnosti okruženi. Smrad mržnje iz podzemlja metropola   svjetske vojne,  političke i ekonomske moći, proveden kroz globalnu  kanalizacijsku mrežu u sva naseljena mjesta svijeta, izbio je šahtu i izlio se gdje nikako nije smio: u Hristovoj crkvi, čak na Novom Zelandu, potopivši temelje svake religije!

Može li se zamisliti gnjusnija kloaka od činjenice da je u svijetu koji istoriju gradi na najdubljem poštovanju Božjih zapovijesti i svetosti ljudskog života,   u Hristovoj crkvi ubijeno 50 muslimana i to dok su klanjali džumu,  molitvu Jednom i Jedinom Bogu!?  Grad se zove Christchurch, dakle, Hristova crkva; a za dan zločina  izabran je petak, jer je petkom molitva  na kojoj se uvijek skupi najveći broj vjernika. Dok činjenica da se u gradu Hristova crkva, istovremeno mole hrišćani u crkvama i muslimani u džamijama, inspiriše uzajamno razumijevanje i poštovanje vjernika, dok kao metafora na uzvišen način predočava jednost Boga i jednakost ljudi, cijela ta veličanstvena alegorija zloupotrebljena je na najgori način i pervertirana u simbol bjesomučne i nepomirljive vjerske  isključivosti!

Od postanka do tog petka 15 marta 2019, svijet nije osjetio ogavniji smrad, od onog kojim je bazdio sam đavo prerušen u lik dvadeset osmogodišnjeg Brenton Taranta,  kada je  pobio 50 muslimana predanih molitvi, uključujući i žene i djecu!

“Gospodin Brenton Tarrant,”  – kako ga je oslovio sudija informišući ovog gada da će biti pritvoren – uhapšen je i doveden pred sudiju pod sumnjom (čujte: “pod sumnjom”) da je ubio 49 ljudi (kasnije je pronađena još jedna ubijena žena),  u ime odbrane  hrišćanskih vrijednosti i u znak borbe protiv Osmanlijske Imperije (??) – kako je izjavio i zapisao u svoj Manifest od 150 stranica. Nismo čuli osudu ni distanciranje od ovakvog shvatanja hrišćanskih vrijednosti, ni od pape, ni od bilo kog sveštenika  iz spektara kršćanske, odnosno hrišćanske provenijencije! Saučešće porodicama, prijateljima i rodbini ubijenih jeste izraženo, ali ne i odlučno odbijanje da se ovaj zločin povezuje sa oficijalnom kršćanskom doktrinom.  Nismo čuli takve osude ni kada je A. Brejvik pobio 79 mladih ljudi u Oslu, obrazlažući svoj zločin sa istim motivima, u Manifestu na 1500 stranica.  Često smo mogli čuti muslimanske sveštenike kako se utrkuju ko će žešće osuditi samoubilačke napade muslimana kao djelo “loših muslimana”, i proglašavajući sebe za “dobre muslimane”.

Pitam kršćane/hrišćane: Jesu li Brejvik i Tarant “loši kršćani”? Hoće li se i jedan krščanin/hrišćanin javno pravdati muslimanima za ono što su ova dva kršćana učinila u ime kršćanstva!?  Mogu li njihovi zločin biti dovoljan razlog da bace sjenku na sve kršćane kao teroriste i da opravda stav da je “…najveća prijetnja religijskog ekstremizma bez sumnje, radikalna i opasna ideologija kršćanstva!”    Pitam zato što je citirana izjava oficijalni stav mnogih državnika i medija kada je riječ o islamu.

Dok god odbijaju da se, u ime kršćanstva, izvine muslimanima, papa i patrijarsi  valjaće se u blatu svoje oholosti: dok se pravdaju kršćanima samo da bi im se dodvoravali  kao “dobri muslimani”,   reisovi i muftije valjaće se u blatu svoje poniznosti.

Karakteristične su reakcije medija koji su sistematski izbjegavali riječ “terorizam”,  čak i “vjerska mržnja”, govoreći o “napadu na dvije džamije”. Časni zuzetak je Premijer Novog Zelanda, Jasinda Ardern, koja je eksplicite proglasila ovaj zločin za akt terorizma.  Nakon što je australijski senator Frejzer Aning  masovni zločin u Hristovoj crkvi  proglasio  “… za napad na džamije i odgovor na vladinu liberalnu politiku imigracije, i cijenu koju su opravdano platili Muslimani jer slijede Islam koji je ideologija nasilja”, uslijedile su reakcije zvaničnika iz Indonezije i Malezije.

Ova i slične rasprave pokrenute su s ciljem da se suština ovog zločina potisne, a pažnja usmjeri na nebitne stvari. Suština je, međutim, jasna i neizbrisiva: mladi hrišćanin pobio je namjerno muslimane za vrijeme molitve koju su obavljali u džamijama podignutim u Hristovoj Crkvi. Za hriščane (kršćane) vjernike, cijeli je svijet “Hristova crkva”; za muslimane vjernike, cijeli svijet je “Allahova džamija”. Svugdje u svijetu, za sve vjernike koje god vjere bili, svi ljudi žive u Božijoj Kući i gdje god se molili, mole se sa istim pravom, mole se zajedno.

Dok god se bilo kome uskraćuje pravo da se pomoli Bogu, ništa se neće promijeniti.

Prekriven blatom, truhne svijet, a mi posrćemo kroz glib.

 

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Kasem i Karabaš

Objavljeno prije

na

Objavio:

Poznato je mišljenje da čovjek nikada ne može biti toliko prijatelj psu, koliko pas može biti prijatelj čovjeku. I u svim slučajevima koje znam, ovo mišljenje se može smatrati savršeno tačnim. Osim kada je riječ  o Kasemu i Karabašu

 

Kasem i Karabaš. Tako treba! Mislio sam napisati “Kasemov Karabaš“ i odmah sam shvatio da bi to bilo samo pola priče. Jeste, Karabaš je bio i srcem i dušom Kasemov, ali je i Kasem bio isto tako i srcem i dušom Karabašev. Prijateljstvo je uvijek obostrano.  A Kasem i Karabaš su bili prijatelji. Poznato je mišljenje da čovjek nikada ne može biti toliko prijatelj psu, koliko pas može biti prijatelj čovjeku. I u svim slučajevima koje znam, ovo mišljenje se može smatrati savršeno tačnim. Osim kada je riječ  o Kasemu i Karabašu.

Ako se bolje razmisli prijateljstvo psa prema čovjeku uvijek je iskrenije, potpunije, nesebičnije od  čovjekovog prijateljstva prema psu. Čovjek se nikada nikome, pogotovo svom psu, ne može obradovati onom beskrajnom radošću kojom se pas svaki put obraduje čovjeku kada ga ponovo vidi; niti se može tako spremno, bez dvoumljenja i bezuslovno upustiti u borbu sa naoružanim napadačem ili razjarenim medvjedom, jurnuti u vatru, skočiti u vodu, ne štedeći svoj život da bi spasio psa, kao što to čini pas da bi spasio čovjeka.

Kada sam rekao da je Karabaš i srcem i dušom bio Kasemov, nisam zaboravio da, koliko mi znamo, pas nema  dušu.  Možda griješimo. Možda čovjek čuva svoju dušu za onaj svijet, čim je na ovom svijetu tako bezdušan; ne samo prema drugima, nego čak i prema sopstvenom tijelu. Kad zakopaju tijelo u kom je boravila, čovjekova duša bez trunke žaljenja, upravo radosno! – odleprša u svijet vječnosti. Možda i  pas ima dušu,  ali svu je preda čovjeku.  Možda je  njegova duša toliko vjerna da, umjesto da ode na nebo,   ostaje uz čovjeka i poslije njegove smrti!  Na grobovima  ljudi svuda u svijetu bdiju samo duše vjernih pasa.

“Ko poznaje dobro čovjeka, brže-bolje će sa odvratnošću prekinuti svaku vezu sa tom bezvrijednom hrpom prašine u koju je udahnuta duša“ – kaže Bajron!

I ovo je takođe tačno u svim meni poznatim slučajevima. Osim u slučaju  Kasema i Karabaša. Kada sam ih sreo, bili su biološki još malo pa vršnjaci, u svakom slučaju, pripadali su istoj gerenaciji. Kasem je napunio 91 godinu, Karabaš 14 godina. Ako se ima u vidu da je jedna godina u životu psa,  sedam godina u životu čovjeka, to znači da je Karabaš bio nešto stariji, pogotovo što je prva godina u razvoju psa, približna razvoju u prvih  14 godina kod čovjeka.

Ali ove filozofske meditacije o povezanosti čovjeka i psa, o karakteru i duši jednog i bezkarakternosti i bezdušnosti drugog,  o razlici u iskrenosti njihovog prijateljstva – sve je to meni nadošlo mnogo kasnije. Pri prvom susretu mene su impresionirale  njihove sasvim konkretne osobine. Kasem je o stočarstvu, posebno o ovčarstvu i kozarstvu, o konjima i ovčarskim psima, znao sve što se tada znalo – i mnogo toga što se zaboravilo i što niko drugi više neće nikada ni naučiti. Karabaš je prošao megdane sa medvjedima, vukovima, divljim svinjama, kačacima i razbojnicima više nego svi šarplaninci od tog vremena do danas!

Niti je bilo takvog ćehaje, ni takvog šarplaninca! U mladosti (rođen 1867, selo Palatica, tetovsko), Kasem je u svemu što krasi pravog gorštaka, prednjačio daleko ispred svih. Bio je visok  “hvat i dva prsta“ – oko195 cm i težak “ravno 90 oka“ – 117 kg. Nepobjediv hrvač, odličan jahač, vrsni strijelac, odbio je sve ponude da napravi vojničku karijeru – “čovjek treba biti tamo gdje mu je mjesto!“ Njegovo mjesto je bilo da održi  veliku porodicu kroz burna vremena. Kasem je na tom komandnom mjestu opstao punih 70 godina: od 1888, do 1958 – kada sam njega i Karabaša zatekao kako dežuraju na njihovom bačilu. Kroz Balkanske ratove, kroz Prvi svjetski rat, kroz Drugi svjetski rat, kroz nacionalizaciju, formiranje i rasformiranje zadruga. Uz istu rasu ovaca i konja koje je odgajao kroz sve ove decenije, očuvao je i istu liniju šarplaninaca, nadaleko čuvenu kao Kasemovi Karabaši. Ali kao što se je Kasem izdvajao i po svojim osobinama odskakao od cijele svoje porodice, pa i cijelog Pologa, tako se i ovaj Karabaš izdvajao i odskakao od svih primjeraka Kasemovih Karabaša.

Pogodilo se da je Kasemu njegov najbolji Karabaš došao na samom kraju života – da bi do kraja bili jedan uz drugog – tamo gdje im je mjesto! I zaista, slijedećeg ljeta  otišli su u tri dana: najprije Kasem, a za njim Karabaš. Na svom bačilu. Na njih bi se mogle mirne duše primijeniti Bajronove riječi:

“Posjedovali su ljepotu bez sujete, snagu bez surovosti, hrabrost bez jarosti, i sve ljudske vrline bez njihovih poroka.“

 

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Bačilo na Šar Planini

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bačilo koje sam ja ugledao tog majskog dana za mene je predstavljalo istinski ,,Šangri La“ – sanjani, legendarni, kultni svijet herojskih borbi i velikih podviga – susret uživo sa svim onim o čemu sam do tada samo slušao

 

Prvi put u životu ugledao sam – bačilo! Možete se čuditi, ibretiti, krstiti; može vam biti smiješno, glupo i bez veze! Razumjeću vas i neću se ljutiti šta god rekli, ali meni je taj trenutak do danas ostao pred očima. Za one koji možda ne znaju  šta je bačilo, ili čak nikada nisu ni čuli tu riječ – bačilo (bačija) je prebivalište u planini, gdje od maja do septembra borave ljudi; u sastavu bačila je i tor, ili trlo, ograđen veći ili manji prostor za nekoliko stotina ovaca, izvor vode, pojilo i otvoreno ognjište s velikim čađavim kazanom. Pa šta tu ima toliko značajno da bi se pamtilo cijelog života,  upitaćete se?! I opet ste u pravu: zaista nema ništa što bi impresioniralo bilo kog objektivnog posjetioca. Još ako vam kažem da je to prebivalište najprostija koliba sa slamnatim krovom nasađenim na četiri strane od naslaganog (bolje reći: nabacanog) kamenja  ne višim od metar i po, koje izazivaju sažaljenje svojim smiješnim pokušajem da imitiraju zidove; jednako visokim (tačnije,  niskim)  i iskrivljenim vratima; i da, kada se pogurite da biste ušli, i pričekate da vam se oči naviknu na polumrak, osvjetljen samo ognjištem nad kojim visi kazan na verigama – jer bačilo nema prozora! – i u zadimljenom prostoru ugledate duž bočnih “zidova“, dvije drvene police i dva reda ležaja sklepanih od bukovih grana, prekrivenih ovčijim kožama, vašem strpljenju doći će kraj. Ali pričekajte, još vam nisam rekao ono najvažnije!

Bačilo koje sam ja ugledao tog majskog dana za mene je predstavljalo istinski “Šangri La“ – sanjani, legendarni, kultni svijet herojskih borbi i velikih podviga – susret u živo sa svim onim o čemu sam do tada samo slušao! I sada, u nevjerici, evo me uistinu tu, na ovom bačilu! Veliki je to bio trenutak, doživljaj koji bi vas obradovao i da ga se sjetite poslije sto godina! Jer, to bačilo je bilo na Šar Planini, a ne u planini!  Pravoj,  istinskoj Šar Planini! Kad sam ga prvi put čuo, to ime mi je odjeknulo negdje u podsvijesti kao kakva magična lozinka! Osjetio sam da će to ime u budućnosti biti povezano sa mnogim i velikim radostima, uzbuđenjima, da ću u planini tog imena, doživjeti mnog iskušenja i ispunjenja. I pri tom, ne samo da je to bačilo bilo na Šar Planini, nego na Ljubotenu, najmarkantnijem i najmisterioznijem vrhu ove čudesne planine, koji će postati moje lično planinsko svetilište; i kao da već ovo nije dovoljno, ne bilo koje od pet čuvenih bačila u regionu Ljubotena, nego ono najčuvenije: Kasemovo bačilo!

Da biste znali na šta mislim: na šarplaninskim bačilima, nalaze se  – šarplaninci! Šar Planina je za šarplanince, ono što je Sargasko More za jegulje: kao što sve jegulje potiču iz Sargaskog Mora, tako i svi pravi šarplaninci potiču sa Šar Planine! Ako se rod pasa (canis familiaris), dijeli na dvije grupe: 1. Pse; 2. Šarplanince, – i šarplaninci se dijele na dvije pod-grupe: 1. Šarplaninci; 2. Planinski šarplaninci   – “izvornjaci“.  Ova složena klasifikacija, dostojna  najpedantnijih sholastičkih rasčlanjivanja, dijeli se opet na dvije grupe: 1.Šarplaninci sa planina Albanije, Kosova, Makedonije (pri čemu se šarplaninci sa  svake planine dalje rangiraju i u odnosu na šarplanince sa ostalih planina, ali i interno, prema područjima svake planine); 2. Šarplaninci sa Šar Planine. Ova kvalitativna kategorizacija tu ne završava nego razlikuje: 1. Šarplanince sa Šar Planine; 2. Šarplanince sa Ljubotenskih Bačila.

Pretposljednja sub-kategorizacija razgraničava: 1. Šarplanince sa  Ljubotenskih Bačila;  2. Šarplanince sa Kasemovog Bačila. Poslednji nivo ovog visokog kvalitativnog profiliranja kulminira u podjeli na: 1. Šarplanince sa Kasemovog Bačila; 2. Kasemovog Karabaša. Tako se, kroz ovu mnogostruku destilaciju svih osobina šarplaninca kao istinskog kralja familije canida,  stiglo do krajnjeg ruba genetike! Sve najbolje osobine rase i  svi karakterni kvaliteti šarplanica, sjedinili su se u jednom konkretnom, živom primjerku:  legendarnom Kasemovom Karabašu! Kao što vidite, ništa nije tako jednostavno kao što može izgledati na prvi pogled! Čak ni psi nisu tek samo – psi, a iza šarplaninaca stoje stoljeća iskustva i mudrosti, istinska tajna nauka u koju vas može uputiti samo mudrac koji tu tajnu poznaje.

Vrijedilo je pričekati, priznajte! I sasvim razumijete moje uzbuđenje kada sam tog majskog dana, prvi put ugledao ono bačilo.  Došao sam da bih tu sreo Kasema. Poslednjeg živog mudraca koji je znao tajnu nauku o šarlanincima.  I da bih vidio Kasemovog Karabaša, poslednjeg šarplaninca iz stoprocentno čiste linije odgoja na temeljima tajne nauke. I  stigao sam na vrijeme da ih zateknem žive. Ko bi mogao više poželiti, ko bi mogao tome odoliti!?

Nebo je bilo vedro, prozračno kao izvorska voda u kristalnoj čaši; jedan od onih dana kakvih ima svega 3 do 5 u jednoj godini.  Zastao sam na izlasku iz stoljetnje bukove šume. Da se priberem od radosnog uzbuđenja.  I kroz gustu kratku travu planinskog pašnjaka osutog cvijećem,  uskom stazicom stigao sam do samog bačila.

 

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Kad sloboda zavlada…

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vladavina slobode  je toliko uzela maha da više niko ne vidi besmislenost i protivrječnost ove sintagme koja vrijeđa inteligenciju djeteta od šest godina

 

Dugo nije bilo slobode u tom selu. Toliko dugo da više niko nije pamtio tu riječ. Kada je jedan posebno marljiv učenik u nekoj knjizi zaboravljenoj na tavanu, naišao na nju, pitao je oca šta znači ova neobična riječ.

“Hm,hm. Slo-bo-da! Slo-bo-da!?” – zamislio se otac češkajući bradu. “Čuo sam je negdje, poznata mi je odnekud…ali da me ubiješ ne mogu se sjetiti ni kad sam je čuo, ni od koga, ni šta znači.”  Sin je još malo sačekao dok se otac pokušavao prisjetiti. Bio je lijepo vaspitan i poštovao je svog oca, pa je nepriliku u kojoj se našao ­pater familias pokušao razriješiti najbolje što je znao:

”Dobro, dobro oče. Sigurno nije ništa važno, čim ni ti ne znaš šta je ta  sloboda.”

Umjesto da ga utješe, ove riječi su samo još dublje povrijedile oca. I on je volio svog sina i poznavao ga, što se kaže –  u dušu. Nije mu promakla sjenka razočaranosti u osmjehu kojim je sin pokušao ublažiti onu zlosrećnu a dobronamjernu pohvalu. “Ako ni ti ne znaš…niko ne zna.” – zapekla ga je ova rečenica toliko da svu noć nije mogao oka sklopiti. Sutradan se, izmoren od nemirne noći bez sna, spremio na put. Sjetio se on, naime, gdje je čuo tu riječ, ali se nije mogao tačno sjetiti njenog značenja. I tako, poslije dugog puta, stigao je u selo preko tri brda, u kom je nekada, sa svojim ocem, čuo ljude da se hvale kako samo kod njih i nigdje drugdje – vlada sloboda.

Vratio se veoma zadovoljan. Nikome, posebno ne svom sinu, nije rekao gdje je bio. Htio je obradovati sina i cijelo svoje rodno selo. Naime, dogovorio se da im ljudi iz onog sela preko tri brda, donesu slobodu!

I tako, u njihovo selo stiže sloboda. Proglašena je govorom koji su brzo naučili napamet svi njegovi žitelji:

“Od sada i u vaše selo na vlast je došla sloboda! Više niko nema pravo da je osporava, ugrožava, ni da je uskraćuje bilo kome. Svi moraju poštovati vlast slobode, bez izuzetka!”   

Vladavina slobode iz temelja je promijenila dotadašnji život ovog sela. Od sada je svako  znao da je slobodan činiti samo ono što zapovijeda sloboda. Seoska vlast se promijenila u skladu sa propisima slobode; sistem školovanja i školski program; obrađivanje zemlje, sjetva i žetva; gajenje goveda, ovaca i koza: živininarstvo i ribarstvo; držanje kućnih ljubimaca, pasa i mačaka;  porodični odnosi, prava žena i muževa; prava djece; prava slobodnog izbora sopstvenog pola kao i pola seksualnih partnera…ukratko, svaki detalj života bio je sada striktno definisan u skladu sa slobodom. Od slobode više niko nije mogao izvrdati. Vrijeme neslobode kada je svako mogao raditi šta on hoće, definitivno je prošlo sa dolaskom slobode!

Od tada, sloboda  danas sve više vlada svijetom. Toliko da se s pravom može govoriti o hegemoniji liberalizma. Vladavina slobode  je toliko uzela maha da više niko ne vidi besmislenost i protivrječnost ove sintagme koja vrijeđa inteligenciju djeteta od šest godina. Direktna suprotnost  vlasti  i slobode, koja se svim sredstvima nameće kao vrhunac logike,  u nivou međunarodnih odnosa nužno dovodi do sukoba jer ignoriše društvenu realnost,  kulturnu tradiciju i nacionalizam – sile koje su daleko jače od ideologije liberalizma.

Konkretno, svaka od ove tri sile za sebe, a u sinergiji pogotovo, afirmišu principe samo-određenja i suvereniteta – dva stuba autentične slobode, slobode u elementarno izvornom smislu. Država-nacija – koja je isključiva realnost savremenog svijeta – isključuje svako miješanje drugih država u njihove unutrašnje uređenje. Dovoljno je sjetiti se koliko su građani SAD bili gnjevni kada su čuli da se Rusija miješala u njihove predsjedničke izbore 2016. Godine. Ne može se ni zamisliti koliko bi bili gnjevni i sa kakvim bi otporom dočekalli ideju da neka druga država njima pokuša nametnuti svoj model slobode!

Ipak, upravo strategija liberalne hegemonije služi kao alibi SAD da se ne samo miješaju, nego da nameću svoj model slobode svim državama za koje sami ocijene da nisu slobodne po njihovom ukusu. Liberalna hegemonija, taj rogobatni oksimoron vlast slobode, zato nailazi i nailaziće na otpore svuda u svijetu, a svakako će, kao državna politika, koja zahtijeva posebne mjere “nacionalne sigurnosti“,  dovesti i do redukcije i ugrožavanja građanskih prava u SAD.

Zato, živite svoj život dok još možete, jer to nećete moći kada sloboda zavlada svijetom!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo