Povežite se sa nama

DUHANKESA

Potop religija u „HRISTOVOJ CRKVI“

Objavljeno prije

na

Za sve vjernike svi ljudi žive u Božijoj Kući i gdje god se molili, mole se zajedno. Dok god se bilo kome uskraćuje pravo da se pomoli Bogu, ništa se neće promijeniti. Prekriven blatom, trunne svijet, a mi posrćemo kroz glib

 

U blatu sramote grcamo, u glibu grijeha živimo. Kaljugom okrutnosti okruženi. Smrad mržnje iz podzemlja metropola   svjetske vojne,  političke i ekonomske moći, proveden kroz globalnu  kanalizacijsku mrežu u sva naseljena mjesta svijeta, izbio je šahtu i izlio se gdje nikako nije smio: u Hristovoj crkvi, čak na Novom Zelandu, potopivši temelje svake religije!

Može li se zamisliti gnjusnija kloaka od činjenice da je u svijetu koji istoriju gradi na najdubljem poštovanju Božjih zapovijesti i svetosti ljudskog života,   u Hristovoj crkvi ubijeno 50 muslimana i to dok su klanjali džumu,  molitvu Jednom i Jedinom Bogu!?  Grad se zove Christchurch, dakle, Hristova crkva; a za dan zločina  izabran je petak, jer je petkom molitva  na kojoj se uvijek skupi najveći broj vjernika. Dok činjenica da se u gradu Hristova crkva, istovremeno mole hrišćani u crkvama i muslimani u džamijama, inspiriše uzajamno razumijevanje i poštovanje vjernika, dok kao metafora na uzvišen način predočava jednost Boga i jednakost ljudi, cijela ta veličanstvena alegorija zloupotrebljena je na najgori način i pervertirana u simbol bjesomučne i nepomirljive vjerske  isključivosti!

Od postanka do tog petka 15 marta 2019, svijet nije osjetio ogavniji smrad, od onog kojim je bazdio sam đavo prerušen u lik dvadeset osmogodišnjeg Brenton Taranta,  kada je  pobio 50 muslimana predanih molitvi, uključujući i žene i djecu!

“Gospodin Brenton Tarrant,”  – kako ga je oslovio sudija informišući ovog gada da će biti pritvoren – uhapšen je i doveden pred sudiju pod sumnjom (čujte: “pod sumnjom”) da je ubio 49 ljudi (kasnije je pronađena još jedna ubijena žena),  u ime odbrane  hrišćanskih vrijednosti i u znak borbe protiv Osmanlijske Imperije (??) – kako je izjavio i zapisao u svoj Manifest od 150 stranica. Nismo čuli osudu ni distanciranje od ovakvog shvatanja hrišćanskih vrijednosti, ni od pape, ni od bilo kog sveštenika  iz spektara kršćanske, odnosno hrišćanske provenijencije! Saučešće porodicama, prijateljima i rodbini ubijenih jeste izraženo, ali ne i odlučno odbijanje da se ovaj zločin povezuje sa oficijalnom kršćanskom doktrinom.  Nismo čuli takve osude ni kada je A. Brejvik pobio 79 mladih ljudi u Oslu, obrazlažući svoj zločin sa istim motivima, u Manifestu na 1500 stranica.  Često smo mogli čuti muslimanske sveštenike kako se utrkuju ko će žešće osuditi samoubilačke napade muslimana kao djelo “loših muslimana”, i proglašavajući sebe za “dobre muslimane”.

Pitam kršćane/hrišćane: Jesu li Brejvik i Tarant “loši kršćani”? Hoće li se i jedan krščanin/hrišćanin javno pravdati muslimanima za ono što su ova dva kršćana učinila u ime kršćanstva!?  Mogu li njihovi zločin biti dovoljan razlog da bace sjenku na sve kršćane kao teroriste i da opravda stav da je “…najveća prijetnja religijskog ekstremizma bez sumnje, radikalna i opasna ideologija kršćanstva!”    Pitam zato što je citirana izjava oficijalni stav mnogih državnika i medija kada je riječ o islamu.

Dok god odbijaju da se, u ime kršćanstva, izvine muslimanima, papa i patrijarsi  valjaće se u blatu svoje oholosti: dok se pravdaju kršćanima samo da bi im se dodvoravali  kao “dobri muslimani”,   reisovi i muftije valjaće se u blatu svoje poniznosti.

Karakteristične su reakcije medija koji su sistematski izbjegavali riječ “terorizam”,  čak i “vjerska mržnja”, govoreći o “napadu na dvije džamije”. Časni zuzetak je Premijer Novog Zelanda, Jasinda Ardern, koja je eksplicite proglasila ovaj zločin za akt terorizma.  Nakon što je australijski senator Frejzer Aning  masovni zločin u Hristovoj crkvi  proglasio  “… za napad na džamije i odgovor na vladinu liberalnu politiku imigracije, i cijenu koju su opravdano platili Muslimani jer slijede Islam koji je ideologija nasilja”, uslijedile su reakcije zvaničnika iz Indonezije i Malezije.

Ova i slične rasprave pokrenute su s ciljem da se suština ovog zločina potisne, a pažnja usmjeri na nebitne stvari. Suština je, međutim, jasna i neizbrisiva: mladi hrišćanin pobio je namjerno muslimane za vrijeme molitve koju su obavljali u džamijama podignutim u Hristovoj Crkvi. Za hriščane (kršćane) vjernike, cijeli je svijet “Hristova crkva”; za muslimane vjernike, cijeli svijet je “Allahova džamija”. Svugdje u svijetu, za sve vjernike koje god vjere bili, svi ljudi žive u Božijoj Kući i gdje god se molili, mole se sa istim pravom, mole se zajedno.

Dok god se bilo kome uskraćuje pravo da se pomoli Bogu, ništa se neće promijeniti.

Prekriven blatom, truhne svijet, a mi posrćemo kroz glib.

 

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati
Click to comment

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

DUHANKESA

Hod

Objavljeno prije

na

Objavio:

Toliko mnogo je rečeno i napisano o radosti prvog koraka! Kada mame i tate, bake i djedovi hrabre dijete da učini prvi korak. I s pravom. Velika je poruka simbolizirana tim prvim korakom: njime počinje hod kroz cijeli budući život! Ali ne smije se zaboraviti ni radost poslednjeg koraka! I u njemu je velika poruka, možda još veća!

 

Asfaltnom stazom, kroz dvorište prizemne kuće, prema kapiji koja izlazi na trotoar ulice, korak po korak hodaju dvije žene; između njih, pridržavan ispod ruku, više nošen nego svojim hodom, kreće se jedan starac. Ljeto je, vrelo popodne. Žene su u ljetnjim haljinama bez rukava. Starac je u kratkim sivim hlačama, sa bijelom potkošuljom.

Žene stasite, visoke; jedna je djevojka, na pragu dvadesetih; druga u četrdesetim. Po konstituciji, obliku lica i boji kose, mogle bi biti mati i kćerka. Starac je omalen, mršav, koža koja visi sa tankih, koščatih nogu i suhih ruku ukazuje na davno atrofirane mišiće. Ipak, pečat bliskog srodstva sa dvije žene očit je: mogao bi biti jednoj djed, drugoj pradjed.

Držeći starca ispod ruku, zastaju pred kapijom. Mlađa desnom, slobodnom  rukom otvara nisku kapiju od kovanog željeza, obojenu sjajnom crnom bojom. Pažljivo, korak po korak, izlaze na trotoar pridržavajući starca, ostavivši kapiju otvorenu. Iznad planinskog masiva u daljini, na nježno plavom nebu osjenčenom prvim rumenilom, još visoko, sunce se priklanja zalasku.

Na trotoaru, polagano, pažljivo, sa starcem ispod ruku, sve troje se okreću prema istoku, niz svjetlo, kao niz kakvu rijeku. Žar podnevnog sunca obasjava im leđa i kosim zracima iscrtava njihove izdužene sjenke desetak koraka ispred njih. Nešto mu govore, uvjeravaju ga, osmjehuju mu se, hrabre ga. Starac ih gleda sa dječijim povjerenjem u očima. Poslije kraćeg nećkanja, odvažio se, klima glavom, pristaje. Veoma pažljivo, ali odlučno, one izvlaće svoje ruke ispod njegovih i ostavljaju da ga stoji sam, bez oslonca.

Starac stoji sam, na svojim nogama, održavajući ravnotežu, koljena mu podrhtavaju. One ne skidaju pogled sa njega, hrabreći ga gestima i riječima. U jednom trenutku, starac pravi svoj prvi, nesiguran, kratak korak! Pa odmah zatim – drugi; u isprekidanom kontinuitetu polu-zastajkivanja i stalnog kretanja, kao da slijedi svoju sjenku, pravi treći korak. Pa četvrti, peti, šesti! Na sedmom starac zastajkuje, ljulja se, zanosi. Ne prilazeći mu, obadvije žene ga glasno hrabre da produži. Potpomognut tim toplim riječima podrške, osokolivši se, starac vraća ravnotežu, skuplja snagu i produžuje: osmi, deveti, deseti korak! Odlazio je od žena kao što voda teče od svog izvora, za svojom sjenkom, niz svjetlo.

Neko vrijeme stoji. Zatim se, veoma oprezno, stopu po stopu  okreće prema njima. One mu kliču i plješću rukama. Licem okrenut suncu koje se još malo spustilo i ublažilo sjaj, starac sada kreće nazad, sam i bez pomoći,  uz svjetlo, kao da ide uzvodno ka izvoru, opet prema ženama. Ozaren srećom, vraćajući im se nasmijan i u zanosu, niže korak za korakom lakše i brže nego kada je odlazio.  Sada je on naprijed, njegova sjenka ide za njim, čini se da to kukac u obliku starca i njegova sjenka hrle svjetlu, brzinom kojom se hod graniči sa produženim padanjem: svaki korak se čini kao posrnuće, a onda u poslednji momenat, stigne druga noga i spriječi pad, pa opet isto:  šesti, sedmi, osmi, deveti  korak! Deseti i ujedno njegov poslednji korak! –  završio je u zagrljaju u kom su sve troje neizmjerno veselili, smijali i nešto pričali.

Najzad se razdvojiše iz zagrljaja. Žene ga ponovo uzeše ispod ruku. Zatvoriše kapiju za sobom i prošavši jednako onim asfaltnim puteljkom kroz dvoriše,  uđoše u kuću.

Toliko mnogo je rečeno i napisano o radosti prvog koraka! Kada mame i tate, bake i djedovi hrabre dijete da učini prvi korak. I s pravom. Velika je poruka simbolizirana tim prvim korakom: njime počinje hod kroz cijeli budući život! Ali ne smije se zaboraviti ni radost poslednjeg koraka! I u njemu je velika poruka, možda još veća!

Jer prvim korakom počne naš hod kroz prolazni život.

Poslednjim korakom počne naš hod u vječnost!

 

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Muke s filozofima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok ima živih, smrt nema posljednju riječ. Smrt Džona Loka i Vilhelma Lajbnica nije označila kraj problema! Sljedbenici ovih filozofa, podijelili su se u  nepomirljive tabore. Problem je dobio na važnosti, ugnijezdio se u najdublje slojeve ličnosti svakog pojedinca, određujući njihovu životnu filozofiju

 

“Nisi est in intellectu quod antea non fuerit in sensu!“

“Nisi intellectus ipse!“

“Nema ničega u duhu što prethodno nije bilo u čulima!“

“Osim samog duha!“

Ove dvije rečenice su zaključci jedne davno započete debate,  dva poslednja ispaljena  metka u dugom, virtuelnom duelu Džona Loka i Vilhelma Lajbnica,  dva nenadmašna strijelca, pobjednika u mnogim dvobojima sa najslavnijim filozofima svog vremena. U istoriji je ostalo nerašćišćeno pitanje pobjednika : po jednima,  Lok je potegao prvi i smrtno ranio  Lajbnica; po drugima, ishod je bio obrnut, jer iako je Lok pucao prvi, Lajbnic je gađao tačnije i definitivno je ućutkao škotskog megdandžiju; po trećima, duel je završen bez pobjednika, jer su oba nepromašiva majstora usmrtili jedan drugog, a s njima je završio i problem.

Sve dok ima živih, smrt nema posljednju riječ. Smrt Džona Loka i Vilhelma Lajbnica nije označila i kraj problema! Naprotiv, pristalice, sljedbenici… jednog i drugog filozofa, podijelili su se u nepomirljive tabore, a s njima i njihovim polemikama i debatama koje traju do danas,  problem je ne samo ostao živ, nego je dobio na važnosti, ugnijezdio se u sve osnovne društvene institucije i što je najvažnije – i u najdublje slojeve ličnosti svakog pojedinca, određujući njihovu životnu filozofiju.

Prije nego što vam kažem šta ja o tome mislim, moram reći da  mi ova njihova isključivost nije po volji. Hajde što mi zvuče suviše dogmatski, neopozivo, kao da ni jedan ni drugi ne dopuštaju nikakvo drugačije  mišljenje – kao biva: kad filozofi jednom promisle, šta tu ima da misle drugi!? Pravo rečeno, ja tu ne vidim mnogo filozofije, više mi to liči na neotesanost onog delije kog sam pitao za adresu hotela u nekom našem gradu. Nakon što mi je dao opširna uputstva: “Pravo do kraja ove ulice, pa onda desno, a poslije druga lijevo, pa kod semafora opet desno…“ zahvalio sam mu se rekavši, da ću pitati još nekoga ustreba li, e da bih ga uvjerio da će sve biti u redu. Na to me je junoša otro pogledao i očigledno ljut i uvrijeđen, podviknuo:“ Šta ima da pitaš nekoga, kad sam ti ja sve jasno rekao!? Ne misliš valjda da ja ne znam, ili da te lažem!?“ Malo je nedostajalo pa da me izazove na tuču, samo zato što sam se usudio reći kako ću pitati još nekoga, iako mi je on već dao jedini mogući odgovor i prosvijetlio me apsolutnom istinom!

Pogledajmo o čemu su se tako nepomirljivo sporila naša dva filozofa!?  Ima tu nešto krupno, nešto o čemu rijetko kad i malo ko razmišlja, a ipak, nešto o čemu se svako, barem jednom u životu, mora ozbiljno zapitati! Podsjetimo se : Džon Lok tvrdi da u našem duhu (svijesti, intelektu) nema ničega osim onog što je stiglo preko čula, dakle – izvana, spolja, iz svijeta. Kad filozof kaže “ničega“, to znači apsolutno “ničega“, ne „skoro ničega“, ni “99.99 posto ničega“, nego upravo “100.00 posto ničega“ drugog osim onoga što  nam je u glavu stiglo putem pet naših čula. Tu se odmah javljaju dvije, miožda i tri krupne nedoumice:

  1. Ako je tako, onda mi, odnosno, naša svijest, duh (intellectus), zapravo i nije naša, nego je od početka do kraja, do posljednje misli, stigla spolja, primljena, unijeta. Prema  ovome,  same po sebi, naše glave su potpuno prazne, i sve što u glavi imamo, koliko god bilo složeno, istinito, zanimljivo, lijepo ili uzvišeno –stiglo je u našu glavu izvana;
  2. Ako je sva sadržina svake pojedinačne svijesti stigla izvana, (kao što se tvrdi), onda nas kao takvih, zapravo i nema! Naša je samo glava, to hudo gnijezdo od kože, kosti i mesa u koje svijet izvan nas, preko naših čula, sije svoje sjeme, polaže svoja jaja, ubrizgava svoje užase i divote;
  3. Ako nema ničega u duhu, osim onog što je došlo preko čula, onda duha, kao takvog i nema, jer je sasvim jasno da sam duh (intellectus), niti je stigao, niti je mogao stići preko čula – bez obzira da li preko pojedinačnog, ili preko sinergije dva, tri, ili svih čula zajedno. Jer od svega onoga što čula prenose, duh nema ni jedno svojstvo: duh (intellectus), nije ni boja, ni zvuk, ni ukus, ni miris, ni bilo kakva vrsta taktilnosti – dodira!

Džon Lok tvrdi: Okolnosti su sve. Čovjek je ništa. Puki proizvod okolnosti. Ono smo što od nas učine okolnosti. Što učini život!

Vilhelm Lajbnic tvrdi:  Čovjek je sve. Okolnosti su ništa. Ono što smo, što nikakve okolnosti ne mogu stvoriti, što ni život ne može.

Je li to sve?

Nije! Nema kraja slatkim mukama sa filozofima.

O tome, drugom prilikom.

Kad htjednem. Nezavisno od okolnosti.

 

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Sari

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jesam li čuo sve što mi je bilo dato da čujem, jesam li naučio sve što sam bio sposoban naučiti, jesam li razumio ono što je meni trebalo biti obznanjeno – od njih!? Dvanaest pasa,   glasnika, dvanaest učitelja, dvanaest apostola velikog učenja nazvanog – „Život“

 

Bilov, Balti, Runi, Tigar, Sari, Meca, Karabaš, Bigor, Grom, Borg, Mečo, Lav! Dvanaest glasaka, dvanaest učitelja, dvanaest apostola velikog učenja nazvanog “Život“. Dolazili su od nekud, i nalazili me. Bez najave su dolazili, bez najave su odlazili. Ja ih nisam mogao ni dozvati, ni zadržati. Od najranijeg djetinjstva,  do moje pune zrelosti.

Već odavno mi nije došao ni jedan; ni glas donio, ni poruku prenio, ni pouku zagonetnuo.

Jesam li čuo sve što mi je bilo dato da čujem, jesam li naučio sve što sam bio sposoban naučiti, jesam li razumio ono što je meni trebalo biti obznanjeno – od njih!? Jesu li to jedra, i kormilo, i kompas, i zvjezdane mape meni namijenjene? Je li to sve što su mi oni dali, da se time sam otisnem u život svojim brodom?

Hoće li mi to biti dosta? Hoću li znati?

Imao sam 14 godina kada se pojavio Sari. Odakle je došao!? Gdje je bio do tada? Kako je mene našao: sam ili ga je neko poslao, uputio, dao mu zadatak? Ništa od toga ne znam. Što bi rekao pjesnik:

“Iziđe iz pradrevnih šuma i – ukaza se!“

Da li je izišao iz pradrevnih šuma – ne znam. Znam da se, tog ljetnjeg dana  –  ukazao! Dok sam se penjao uz strmu stranu Kačaničke Klisure na lijevoj obali rijeke Lepnac, obraslu niskim i gustim prnarom, digao sam pogled da procijenim koliko mi još treba do vrha:  na samom rubu klisure stajao je Sari. Izrazito snažne konstitucije, visokih i veoma jakih nogu, pravih leđa, dubokih grudi, kratke guste dlake (ovčari je nazivaju “rudo vlakno“), crvene boje, mišićav kao lavovi sa asirskih bareljefa, obasjan suncem i ocrtan na plaveti neba, izgledao je veličanstveno!

Zadivljen, izgovorih jednu riječ:“Sari!“

I Sari mi pođe u susret. Kada, prijateljski mašući repom, stiže do mene, dopusti mi da ga pomilujem. Onjušio mi je ruke i pogledao me ravno u oči svojim bistrim smeđim očima. Nikada, ni prije ni poslije toga, nisam sreo šarplaninaca sa tako besprijekorno proporcioalnom i jakom glavom, kao isklesanom u crno-crvenom granitu od samog Mikelanđela.

Oni koji znaju da je u ovim predjelima generičko ime šarplaninaca crvene dlake, sa crnom “maskom“  ( njuška do samog čela sa naglašenim obrvama), reći će da se ovaj šarplaninac sigurno zvao Sari i da se prosto odazvao na njemu poznato ime, imaće dobar argument; ali, taj argument svakako ne može objasniti kako se desilo da ja baš tada krenem, bez ikakvog cilja ka vrhu klisure; da se baš tada Sari pojavi na dvadesetak metara iznad tačke na koju sam kanio izići; i pogotovo, da smjesta pođe meni u susret, kao da je mene i čekao? Pogotovo, što se kasnije pokazalo da je bio apsolutno nepovjerljiv prema ljudima i da za svo vrijeme koliko smo bili zajedno, ni jedan jedini put nije dopustio ni jednom čovjeku da mu priđe ni blizu!?

Od kada smo se zajedno spustili u fabričko naselje u dolini Lepenca, cijeli mjesec smo bili nerazdvojni od zore do mraka. Gdje je odlazio noću, nisam doznao. U mrak bi me dopratio do omanje jednospratne kuće sa četiri stana u kojoj smo stanovali, i nakon što bi me onjušio dok sam ga ja milovao, sačekao bi da uđem u ulaz; kad bih se okrenuo da ga još jednom pogledam, njega nije bilo. Od mene je primao hranu, ali više da me odobrovolji – da ne kažem; da me ne uvrijedi! – nego što je izgledao da je gladan.

Jedne noći sam ga sasvim jasno sanjao: kao, Sari je teško ranjen i sklonio se u podrum naše zgrade! Prenuo sam se: tek je svitalo. Obukao sa se i na prstima iskrao iz stana. U tami podruma, ispod stepeništa, tačno onako kako mi se javio u snu, ležao je Sari. Onjušio  mi je ruke ali nije ustao. Pomilovao sam ga po glavi i leđima. Kada mi je ruka skliznula prema rebrima, osjetio sm da mu je cijela strana sva ulijepljena. Krv! Sari je imao prostrijelnu ranu: metak mu je prošao s jedne na drugu stranu grudi! Brzo sam se vratio do našeg stana na spratu,  tiho ušao, pronašao ključ od našeg podruma i jednako tiho se vratio do Sarija. Tako velikog i teškog nisam ga mogao nositi, ali mi je Sari junački pomogao, ne ispuštajući ni glasa od sebe,

Odmah, čim sam izišao na ulicu malog naselja, već se raščulo šta se te noći desilo. Komandir milicije, sa dva milicionera,  uvrebao je Sarija nakon što me ispratio do kuće. Pustili su na njega dva službena njemačka ovčara “vučjaka“, uvjereni da će ga ovi izujedati do smrti. Za manje od minute, Sari je teško povrijedio oba napadača; jedan je u zoru i uginuo od gubitka krvi iz dvije velike rane, jedne na trbuhu, druge na grlu, drugog su sa slomljenom prednjom nogom i ranom na leđima hitno prevezli veterinaru u Skopje. Komandir je stigao da ispali sedam metaka iz pištolja prije nego što je Sari nestao u mraku.  Samo prvi metkom ga je pogodio i nanijeo mu onu prostrijelnu ranu; ostalih šest je ispalio nasumice, kada se Sari već izgubio sa uličnog svjetla.

Njegovao sam i hranio Sarija jedanaest dana. Jake konstitucije i odličnog zdravlja, Sari se brzo oporavljao. Komandir me je dva puta pozvao raspitujući se jesam li pronašao “lešinu onog psa-ubice“, jer on zna da ga ja smrtno ranio, „iako ta mrcina nije ni skiknula“,  prijeteći da će podnijetu tužbu protiv mojih roditelja za “dva milicijska vučjaka, jednog zaklanog, drugog onesposobljenog“.

Tužba nikada nije podnijeta, jer su svi znali, a mnogi i vidjeli, da je sam komandir nahuškao vučjake na Sarija.

Dvanaesti dan, kasno uveče, kada sam Sariju donijeo hranu u podrum, shvatio sam da će otići. Dugo mi je njuškao ruke, pustio me da ga milujem (posebno je volio da ga češkam iza ušiju i ispod donje vilice, po grlu sve do grudi), i onda pogledao prema zatvorenim vratima podruma. Izišli smo iz kuće i iskrali se u mrak. Tu je sačekao da odem do ulaza. Kada sam se okrenuo, Sari više nije bio tamo.

Kako se ukazao, tako je i iščezao. Možda u pradrevne šume iz kojih je došao. Ne znam.

Ne znam tačno ni čemu me je Sari htjeo naučiti. Samo znam da je to jedna od najvažnijih stvari u životu.

 

  Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo