Povežite se sa nama

DUHANKESA

Hod

Objavljeno prije

na

Toliko mnogo je rečeno i napisano o radosti prvog koraka! Kada mame i tate, bake i djedovi hrabre dijete da učini prvi korak. I s pravom. Velika je poruka simbolizirana tim prvim korakom: njime počinje hod kroz cijeli budući život! Ali ne smije se zaboraviti ni radost poslednjeg koraka! I u njemu je velika poruka, možda još veća!

 

Asfaltnom stazom, kroz dvorište prizemne kuće, prema kapiji koja izlazi na trotoar ulice, korak po korak hodaju dvije žene; između njih, pridržavan ispod ruku, više nošen nego svojim hodom, kreće se jedan starac. Ljeto je, vrelo popodne. Žene su u ljetnjim haljinama bez rukava. Starac je u kratkim sivim hlačama, sa bijelom potkošuljom.

Žene stasite, visoke; jedna je djevojka, na pragu dvadesetih; druga u četrdesetim. Po konstituciji, obliku lica i boji kose, mogle bi biti mati i kćerka. Starac je omalen, mršav, koža koja visi sa tankih, koščatih nogu i suhih ruku ukazuje na davno atrofirane mišiće. Ipak, pečat bliskog srodstva sa dvije žene očit je: mogao bi biti jednoj djed, drugoj pradjed.

Držeći starca ispod ruku, zastaju pred kapijom. Mlađa desnom, slobodnom  rukom otvara nisku kapiju od kovanog željeza, obojenu sjajnom crnom bojom. Pažljivo, korak po korak, izlaze na trotoar pridržavajući starca, ostavivši kapiju otvorenu. Iznad planinskog masiva u daljini, na nježno plavom nebu osjenčenom prvim rumenilom, još visoko, sunce se priklanja zalasku.

Na trotoaru, polagano, pažljivo, sa starcem ispod ruku, sve troje se okreću prema istoku, niz svjetlo, kao niz kakvu rijeku. Žar podnevnog sunca obasjava im leđa i kosim zracima iscrtava njihove izdužene sjenke desetak koraka ispred njih. Nešto mu govore, uvjeravaju ga, osmjehuju mu se, hrabre ga. Starac ih gleda sa dječijim povjerenjem u očima. Poslije kraćeg nećkanja, odvažio se, klima glavom, pristaje. Veoma pažljivo, ali odlučno, one izvlaće svoje ruke ispod njegovih i ostavljaju da ga stoji sam, bez oslonca.

Starac stoji sam, na svojim nogama, održavajući ravnotežu, koljena mu podrhtavaju. One ne skidaju pogled sa njega, hrabreći ga gestima i riječima. U jednom trenutku, starac pravi svoj prvi, nesiguran, kratak korak! Pa odmah zatim – drugi; u isprekidanom kontinuitetu polu-zastajkivanja i stalnog kretanja, kao da slijedi svoju sjenku, pravi treći korak. Pa četvrti, peti, šesti! Na sedmom starac zastajkuje, ljulja se, zanosi. Ne prilazeći mu, obadvije žene ga glasno hrabre da produži. Potpomognut tim toplim riječima podrške, osokolivši se, starac vraća ravnotežu, skuplja snagu i produžuje: osmi, deveti, deseti korak! Odlazio je od žena kao što voda teče od svog izvora, za svojom sjenkom, niz svjetlo.

Neko vrijeme stoji. Zatim se, veoma oprezno, stopu po stopu  okreće prema njima. One mu kliču i plješću rukama. Licem okrenut suncu koje se još malo spustilo i ublažilo sjaj, starac sada kreće nazad, sam i bez pomoći,  uz svjetlo, kao da ide uzvodno ka izvoru, opet prema ženama. Ozaren srećom, vraćajući im se nasmijan i u zanosu, niže korak za korakom lakše i brže nego kada je odlazio.  Sada je on naprijed, njegova sjenka ide za njim, čini se da to kukac u obliku starca i njegova sjenka hrle svjetlu, brzinom kojom se hod graniči sa produženim padanjem: svaki korak se čini kao posrnuće, a onda u poslednji momenat, stigne druga noga i spriječi pad, pa opet isto:  šesti, sedmi, osmi, deveti  korak! Deseti i ujedno njegov poslednji korak! –  završio je u zagrljaju u kom su sve troje neizmjerno veselili, smijali i nešto pričali.

Najzad se razdvojiše iz zagrljaja. Žene ga ponovo uzeše ispod ruku. Zatvoriše kapiju za sobom i prošavši jednako onim asfaltnim puteljkom kroz dvoriše,  uđoše u kuću.

Toliko mnogo je rečeno i napisano o radosti prvog koraka! Kada mame i tate, bake i djedovi hrabre dijete da učini prvi korak. I s pravom. Velika je poruka simbolizirana tim prvim korakom: njime počinje hod kroz cijeli budući život! Ali ne smije se zaboraviti ni radost poslednjeg koraka! I u njemu je velika poruka, možda još veća!

Jer prvim korakom počne naš hod kroz prolazni život.

Poslednjim korakom počne naš hod u vječnost!

 

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Kasem i Karabaš

Objavljeno prije

na

Objavio:

Poznato je mišljenje da čovjek nikada ne može biti toliko prijatelj psu, koliko pas može biti prijatelj čovjeku. I u svim slučajevima koje znam, ovo mišljenje se može smatrati savršeno tačnim. Osim kada je riječ  o Kasemu i Karabašu

 

Kasem i Karabaš. Tako treba! Mislio sam napisati “Kasemov Karabaš“ i odmah sam shvatio da bi to bilo samo pola priče. Jeste, Karabaš je bio i srcem i dušom Kasemov, ali je i Kasem bio isto tako i srcem i dušom Karabašev. Prijateljstvo je uvijek obostrano.  A Kasem i Karabaš su bili prijatelji. Poznato je mišljenje da čovjek nikada ne može biti toliko prijatelj psu, koliko pas može biti prijatelj čovjeku. I u svim slučajevima koje znam, ovo mišljenje se može smatrati savršeno tačnim. Osim kada je riječ  o Kasemu i Karabašu.

Ako se bolje razmisli prijateljstvo psa prema čovjeku uvijek je iskrenije, potpunije, nesebičnije od  čovjekovog prijateljstva prema psu. Čovjek se nikada nikome, pogotovo svom psu, ne može obradovati onom beskrajnom radošću kojom se pas svaki put obraduje čovjeku kada ga ponovo vidi; niti se može tako spremno, bez dvoumljenja i bezuslovno upustiti u borbu sa naoružanim napadačem ili razjarenim medvjedom, jurnuti u vatru, skočiti u vodu, ne štedeći svoj život da bi spasio psa, kao što to čini pas da bi spasio čovjeka.

Kada sam rekao da je Karabaš i srcem i dušom bio Kasemov, nisam zaboravio da, koliko mi znamo, pas nema  dušu.  Možda griješimo. Možda čovjek čuva svoju dušu za onaj svijet, čim je na ovom svijetu tako bezdušan; ne samo prema drugima, nego čak i prema sopstvenom tijelu. Kad zakopaju tijelo u kom je boravila, čovjekova duša bez trunke žaljenja, upravo radosno! – odleprša u svijet vječnosti. Možda i  pas ima dušu,  ali svu je preda čovjeku.  Možda je  njegova duša toliko vjerna da, umjesto da ode na nebo,   ostaje uz čovjeka i poslije njegove smrti!  Na grobovima  ljudi svuda u svijetu bdiju samo duše vjernih pasa.

“Ko poznaje dobro čovjeka, brže-bolje će sa odvratnošću prekinuti svaku vezu sa tom bezvrijednom hrpom prašine u koju je udahnuta duša“ – kaže Bajron!

I ovo je takođe tačno u svim meni poznatim slučajevima. Osim u slučaju  Kasema i Karabaša. Kada sam ih sreo, bili su biološki još malo pa vršnjaci, u svakom slučaju, pripadali su istoj gerenaciji. Kasem je napunio 91 godinu, Karabaš 14 godina. Ako se ima u vidu da je jedna godina u životu psa,  sedam godina u životu čovjeka, to znači da je Karabaš bio nešto stariji, pogotovo što je prva godina u razvoju psa, približna razvoju u prvih  14 godina kod čovjeka.

Ali ove filozofske meditacije o povezanosti čovjeka i psa, o karakteru i duši jednog i bezkarakternosti i bezdušnosti drugog,  o razlici u iskrenosti njihovog prijateljstva – sve je to meni nadošlo mnogo kasnije. Pri prvom susretu mene su impresionirale  njihove sasvim konkretne osobine. Kasem je o stočarstvu, posebno o ovčarstvu i kozarstvu, o konjima i ovčarskim psima, znao sve što se tada znalo – i mnogo toga što se zaboravilo i što niko drugi više neće nikada ni naučiti. Karabaš je prošao megdane sa medvjedima, vukovima, divljim svinjama, kačacima i razbojnicima više nego svi šarplaninci od tog vremena do danas!

Niti je bilo takvog ćehaje, ni takvog šarplaninca! U mladosti (rođen 1867, selo Palatica, tetovsko), Kasem je u svemu što krasi pravog gorštaka, prednjačio daleko ispred svih. Bio je visok  “hvat i dva prsta“ – oko195 cm i težak “ravno 90 oka“ – 117 kg. Nepobjediv hrvač, odličan jahač, vrsni strijelac, odbio je sve ponude da napravi vojničku karijeru – “čovjek treba biti tamo gdje mu je mjesto!“ Njegovo mjesto je bilo da održi  veliku porodicu kroz burna vremena. Kasem je na tom komandnom mjestu opstao punih 70 godina: od 1888, do 1958 – kada sam njega i Karabaša zatekao kako dežuraju na njihovom bačilu. Kroz Balkanske ratove, kroz Prvi svjetski rat, kroz Drugi svjetski rat, kroz nacionalizaciju, formiranje i rasformiranje zadruga. Uz istu rasu ovaca i konja koje je odgajao kroz sve ove decenije, očuvao je i istu liniju šarplaninaca, nadaleko čuvenu kao Kasemovi Karabaši. Ali kao što se je Kasem izdvajao i po svojim osobinama odskakao od cijele svoje porodice, pa i cijelog Pologa, tako se i ovaj Karabaš izdvajao i odskakao od svih primjeraka Kasemovih Karabaša.

Pogodilo se da je Kasemu njegov najbolji Karabaš došao na samom kraju života – da bi do kraja bili jedan uz drugog – tamo gdje im je mjesto! I zaista, slijedećeg ljeta  otišli su u tri dana: najprije Kasem, a za njim Karabaš. Na svom bačilu. Na njih bi se mogle mirne duše primijeniti Bajronove riječi:

“Posjedovali su ljepotu bez sujete, snagu bez surovosti, hrabrost bez jarosti, i sve ljudske vrline bez njihovih poroka.“

 

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Bačilo na Šar Planini

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bačilo koje sam ja ugledao tog majskog dana za mene je predstavljalo istinski ,,Šangri La“ – sanjani, legendarni, kultni svijet herojskih borbi i velikih podviga – susret uživo sa svim onim o čemu sam do tada samo slušao

 

Prvi put u životu ugledao sam – bačilo! Možete se čuditi, ibretiti, krstiti; može vam biti smiješno, glupo i bez veze! Razumjeću vas i neću se ljutiti šta god rekli, ali meni je taj trenutak do danas ostao pred očima. Za one koji možda ne znaju  šta je bačilo, ili čak nikada nisu ni čuli tu riječ – bačilo (bačija) je prebivalište u planini, gdje od maja do septembra borave ljudi; u sastavu bačila je i tor, ili trlo, ograđen veći ili manji prostor za nekoliko stotina ovaca, izvor vode, pojilo i otvoreno ognjište s velikim čađavim kazanom. Pa šta tu ima toliko značajno da bi se pamtilo cijelog života,  upitaćete se?! I opet ste u pravu: zaista nema ništa što bi impresioniralo bilo kog objektivnog posjetioca. Još ako vam kažem da je to prebivalište najprostija koliba sa slamnatim krovom nasađenim na četiri strane od naslaganog (bolje reći: nabacanog) kamenja  ne višim od metar i po, koje izazivaju sažaljenje svojim smiješnim pokušajem da imitiraju zidove; jednako visokim (tačnije,  niskim)  i iskrivljenim vratima; i da, kada se pogurite da biste ušli, i pričekate da vam se oči naviknu na polumrak, osvjetljen samo ognjištem nad kojim visi kazan na verigama – jer bačilo nema prozora! – i u zadimljenom prostoru ugledate duž bočnih “zidova“, dvije drvene police i dva reda ležaja sklepanih od bukovih grana, prekrivenih ovčijim kožama, vašem strpljenju doći će kraj. Ali pričekajte, još vam nisam rekao ono najvažnije!

Bačilo koje sam ja ugledao tog majskog dana za mene je predstavljalo istinski “Šangri La“ – sanjani, legendarni, kultni svijet herojskih borbi i velikih podviga – susret u živo sa svim onim o čemu sam do tada samo slušao! I sada, u nevjerici, evo me uistinu tu, na ovom bačilu! Veliki je to bio trenutak, doživljaj koji bi vas obradovao i da ga se sjetite poslije sto godina! Jer, to bačilo je bilo na Šar Planini, a ne u planini!  Pravoj,  istinskoj Šar Planini! Kad sam ga prvi put čuo, to ime mi je odjeknulo negdje u podsvijesti kao kakva magična lozinka! Osjetio sam da će to ime u budućnosti biti povezano sa mnogim i velikim radostima, uzbuđenjima, da ću u planini tog imena, doživjeti mnog iskušenja i ispunjenja. I pri tom, ne samo da je to bačilo bilo na Šar Planini, nego na Ljubotenu, najmarkantnijem i najmisterioznijem vrhu ove čudesne planine, koji će postati moje lično planinsko svetilište; i kao da već ovo nije dovoljno, ne bilo koje od pet čuvenih bačila u regionu Ljubotena, nego ono najčuvenije: Kasemovo bačilo!

Da biste znali na šta mislim: na šarplaninskim bačilima, nalaze se  – šarplaninci! Šar Planina je za šarplanince, ono što je Sargasko More za jegulje: kao što sve jegulje potiču iz Sargaskog Mora, tako i svi pravi šarplaninci potiču sa Šar Planine! Ako se rod pasa (canis familiaris), dijeli na dvije grupe: 1. Pse; 2. Šarplanince, – i šarplaninci se dijele na dvije pod-grupe: 1. Šarplaninci; 2. Planinski šarplaninci   – “izvornjaci“.  Ova složena klasifikacija, dostojna  najpedantnijih sholastičkih rasčlanjivanja, dijeli se opet na dvije grupe: 1.Šarplaninci sa planina Albanije, Kosova, Makedonije (pri čemu se šarplaninci sa  svake planine dalje rangiraju i u odnosu na šarplanince sa ostalih planina, ali i interno, prema područjima svake planine); 2. Šarplaninci sa Šar Planine. Ova kvalitativna kategorizacija tu ne završava nego razlikuje: 1. Šarplanince sa Šar Planine; 2. Šarplanince sa Ljubotenskih Bačila.

Pretposljednja sub-kategorizacija razgraničava: 1. Šarplanince sa  Ljubotenskih Bačila;  2. Šarplanince sa Kasemovog Bačila. Poslednji nivo ovog visokog kvalitativnog profiliranja kulminira u podjeli na: 1. Šarplanince sa Kasemovog Bačila; 2. Kasemovog Karabaša. Tako se, kroz ovu mnogostruku destilaciju svih osobina šarplaninca kao istinskog kralja familije canida,  stiglo do krajnjeg ruba genetike! Sve najbolje osobine rase i  svi karakterni kvaliteti šarplanica, sjedinili su se u jednom konkretnom, živom primjerku:  legendarnom Kasemovom Karabašu! Kao što vidite, ništa nije tako jednostavno kao što može izgledati na prvi pogled! Čak ni psi nisu tek samo – psi, a iza šarplaninaca stoje stoljeća iskustva i mudrosti, istinska tajna nauka u koju vas može uputiti samo mudrac koji tu tajnu poznaje.

Vrijedilo je pričekati, priznajte! I sasvim razumijete moje uzbuđenje kada sam tog majskog dana, prvi put ugledao ono bačilo.  Došao sam da bih tu sreo Kasema. Poslednjeg živog mudraca koji je znao tajnu nauku o šarlanincima.  I da bih vidio Kasemovog Karabaša, poslednjeg šarplaninca iz stoprocentno čiste linije odgoja na temeljima tajne nauke. I  stigao sam na vrijeme da ih zateknem žive. Ko bi mogao više poželiti, ko bi mogao tome odoliti!?

Nebo je bilo vedro, prozračno kao izvorska voda u kristalnoj čaši; jedan od onih dana kakvih ima svega 3 do 5 u jednoj godini.  Zastao sam na izlasku iz stoljetnje bukove šume. Da se priberem od radosnog uzbuđenja.  I kroz gustu kratku travu planinskog pašnjaka osutog cvijećem,  uskom stazicom stigao sam do samog bačila.

 

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Kad sloboda zavlada…

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vladavina slobode  je toliko uzela maha da više niko ne vidi besmislenost i protivrječnost ove sintagme koja vrijeđa inteligenciju djeteta od šest godina

 

Dugo nije bilo slobode u tom selu. Toliko dugo da više niko nije pamtio tu riječ. Kada je jedan posebno marljiv učenik u nekoj knjizi zaboravljenoj na tavanu, naišao na nju, pitao je oca šta znači ova neobična riječ.

“Hm,hm. Slo-bo-da! Slo-bo-da!?” – zamislio se otac češkajući bradu. “Čuo sam je negdje, poznata mi je odnekud…ali da me ubiješ ne mogu se sjetiti ni kad sam je čuo, ni od koga, ni šta znači.”  Sin je još malo sačekao dok se otac pokušavao prisjetiti. Bio je lijepo vaspitan i poštovao je svog oca, pa je nepriliku u kojoj se našao ­pater familias pokušao razriješiti najbolje što je znao:

”Dobro, dobro oče. Sigurno nije ništa važno, čim ni ti ne znaš šta je ta  sloboda.”

Umjesto da ga utješe, ove riječi su samo još dublje povrijedile oca. I on je volio svog sina i poznavao ga, što se kaže –  u dušu. Nije mu promakla sjenka razočaranosti u osmjehu kojim je sin pokušao ublažiti onu zlosrećnu a dobronamjernu pohvalu. “Ako ni ti ne znaš…niko ne zna.” – zapekla ga je ova rečenica toliko da svu noć nije mogao oka sklopiti. Sutradan se, izmoren od nemirne noći bez sna, spremio na put. Sjetio se on, naime, gdje je čuo tu riječ, ali se nije mogao tačno sjetiti njenog značenja. I tako, poslije dugog puta, stigao je u selo preko tri brda, u kom je nekada, sa svojim ocem, čuo ljude da se hvale kako samo kod njih i nigdje drugdje – vlada sloboda.

Vratio se veoma zadovoljan. Nikome, posebno ne svom sinu, nije rekao gdje je bio. Htio je obradovati sina i cijelo svoje rodno selo. Naime, dogovorio se da im ljudi iz onog sela preko tri brda, donesu slobodu!

I tako, u njihovo selo stiže sloboda. Proglašena je govorom koji su brzo naučili napamet svi njegovi žitelji:

“Od sada i u vaše selo na vlast je došla sloboda! Više niko nema pravo da je osporava, ugrožava, ni da je uskraćuje bilo kome. Svi moraju poštovati vlast slobode, bez izuzetka!”   

Vladavina slobode iz temelja je promijenila dotadašnji život ovog sela. Od sada je svako  znao da je slobodan činiti samo ono što zapovijeda sloboda. Seoska vlast se promijenila u skladu sa propisima slobode; sistem školovanja i školski program; obrađivanje zemlje, sjetva i žetva; gajenje goveda, ovaca i koza: živininarstvo i ribarstvo; držanje kućnih ljubimaca, pasa i mačaka;  porodični odnosi, prava žena i muževa; prava djece; prava slobodnog izbora sopstvenog pola kao i pola seksualnih partnera…ukratko, svaki detalj života bio je sada striktno definisan u skladu sa slobodom. Od slobode više niko nije mogao izvrdati. Vrijeme neslobode kada je svako mogao raditi šta on hoće, definitivno je prošlo sa dolaskom slobode!

Od tada, sloboda  danas sve više vlada svijetom. Toliko da se s pravom može govoriti o hegemoniji liberalizma. Vladavina slobode  je toliko uzela maha da više niko ne vidi besmislenost i protivrječnost ove sintagme koja vrijeđa inteligenciju djeteta od šest godina. Direktna suprotnost  vlasti  i slobode, koja se svim sredstvima nameće kao vrhunac logike,  u nivou međunarodnih odnosa nužno dovodi do sukoba jer ignoriše društvenu realnost,  kulturnu tradiciju i nacionalizam – sile koje su daleko jače od ideologije liberalizma.

Konkretno, svaka od ove tri sile za sebe, a u sinergiji pogotovo, afirmišu principe samo-određenja i suvereniteta – dva stuba autentične slobode, slobode u elementarno izvornom smislu. Država-nacija – koja je isključiva realnost savremenog svijeta – isključuje svako miješanje drugih država u njihove unutrašnje uređenje. Dovoljno je sjetiti se koliko su građani SAD bili gnjevni kada su čuli da se Rusija miješala u njihove predsjedničke izbore 2016. Godine. Ne može se ni zamisliti koliko bi bili gnjevni i sa kakvim bi otporom dočekalli ideju da neka druga država njima pokuša nametnuti svoj model slobode!

Ipak, upravo strategija liberalne hegemonije služi kao alibi SAD da se ne samo miješaju, nego da nameću svoj model slobode svim državama za koje sami ocijene da nisu slobodne po njihovom ukusu. Liberalna hegemonija, taj rogobatni oksimoron vlast slobode, zato nailazi i nailaziće na otpore svuda u svijetu, a svakako će, kao državna politika, koja zahtijeva posebne mjere “nacionalne sigurnosti“,  dovesti i do redukcije i ugrožavanja građanskih prava u SAD.

Zato, živite svoj život dok još možete, jer to nećete moći kada sloboda zavlada svijetom!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo