Povežite se sa nama

INTERVJU

SINIŠA GAZIVODA, ADVOKAT: Vlada ohrabrije one koji krše zakon

Objavljeno prije

na

Novim izmjenama Zakona o parničnom postupku, ili po novoj sudskoj praksi, navodno se štiti državni budžet – ali sve to na štetu građana, dok oni koji svojim neznanjem ili nezakonitim radom umanjuju budžet, za to ne odgovaraju.

 

MONITOR: Uskoro bi Skupština mogla glasati o izboru Zorice Kalezić za viceguvernerku Centralne banke, iako je sud prethodno utvrdio da je bivša viceguvernerka Irena Radović, koju je zastupala advokatska kancelarija ,,Rodić”, nezakonito smijenjena sa te pozicije . Može li, pravno gledano, Skupština, mimo odluke prvostepenog suda u korist bivše viseguvernerke, birati novu? Treba li se sačekati pravosnažnost presude? 

GAZIVODA: Tokom sudskog postupka vođenog povodom nezakonitog razrješenja postalo je jasno da je guverner doveo u zabludu i Savjet CBCG i Skupštinu o tome da postoje razlozi za razrješenje viceguvernerke i tako ih zloupotrijebio za lični obračun sa Irenom Radović. Tek dva dana uoči donošenja presude u tom postupku guverner je predložio novog kandidata za poziciju viceguvernera, iako je to mjesto prethodno osam mjeseci bilo upražnjeno. Prema tome, može se steći utisak da je guverner namjerio da još jednom upotrijebi Skupštinu za sukob sa Radovićevom i to tako što bi na mjesto viceguvernera bila imenovana druga osoba, a Radovićeva tako bila spriječena da se vrati na dužnost. Naravno, na taj način bi se i obesmislila sudska odluka o nezakonitom rješenju. Dodatno, u toj žurbi da spriječi povratak Radovićeve na posao po sudskoj odluci, guverner predlaže izbor kandidata koji opet ne ispunjava sve zakonske uslove za to radno mjesto. Nadam se da poslanici tako nešto neće prihvatiti i da će sačekati pravosnažnost presude.

MONITOR: Iz kancelarije državnog zaštitnika tvrdili su  da Skupština ima ovlašćenja da bira i smjenjuje viceguvernera i da sudovi ne mogu poništavati takve odluke jer su oni posebna grana vlasti. Kako vidite to pravno tumačenje?

GAZIVODA: Ovakve odluke po pravnoj prirodi su pojedinačni pravni akti i Ustavom je propisano da uživaju sudsku zaštitu. Isto tako, u osnovnim odredbama Ustava propisano je da podjela vlasti počiva na međusobnoj ravnoteži i kontroli između tri grane vlasti – zakonodavne, sudske i izvršne. Osim toga, već postoji sudska praksa koja govori da sudovi mogu preispitivati zakonitost pojedinačnih akata donijetih od strane Skupštine. Dakle, niko ne spori da poslanik glasa po sopstvenom uvjerenju ali odluka mora biti donijeta u zakonitoj proceduri. Tu se radi o pravnoj abecedi i zapanjujuće je da neko ko zastupa interese države ne poznaje osnovne odredbe Ustava. Još drastičnije je što smo iz same Skupštine čuli slične izjave pa se dolazi do zaključka da ni sami predstavnici građana koji tamo sjede ne znaju koji je pravni položaj parlamenta i misle da nisu ograničeni zakonom, odnosno da mogu da krše zakon, a što je šokantno.

MONITOR: Slučaj Irene Radović nije jedini, gdje je sud utvrdio da su ljudi nezakonito smijenjeni, ali to i dalje ne proizvodi nikakvu posljedicu u praksi.  Uzmimo slučaj Savjeta RTCG kao primjer. Utvrđeno je da su članovi Savjeta Goran Đurović i Nikola Vukčević nezakonito smijenjeni, kao i bivši direktor Vladan Mićunović. I ništa.  U toku je novi konkurs za članove Savjeta. Kako to komentarišete?

GAZIVODA: Očigledno je postalo uobičajeno da kad imaš većinu, a neko ti iz bilo kojeg razloga smeta, najjednostavnije je da ga smijeniš. Mislim da nažalost građani još uvijek ne shvataju da oni plaćaju štetu za sve takve nezakonite smjene i vjerujem da se tu ništa neće promijeniti dok oni koji tako olako smjenjuju ne budu snosili političku ili moralnu odgovornost, odnosno, dok građani od njih to ne budu očekivali. Dakle, radi se o stepenu političkog razvoja koji mi, očigledno, još nismo dostigli.

MONITOR: Šta nezakonito smijenjeni članovi Savjeta i menadžment mogu očekivati kada presude budu pravosnažne?

GAZIVODA: Ako su na njihove pozicije već imenovana druga lica oni mogu očekivati samo naknadu materijalne štete. Jasno je da postoji i neka moralna satisfakcija jer su svi ti ljudi smijenjeni pod vrlo teškim optužbama, ali dok ne bude postojala neka vrsta odgovornosti onih koji olako smjenjuju, ovakve stvari će se dešavati.

MONITOR: Smatrate li da su presude sudova u slučaju RTCG svojevrsna potvrda teze da je bivši menadžment, te dio članova Savjeta smijenjen iz političkih razloga, odnosno da se radilo o pritisku na javni servis ?

GAZIVODA: Mislim da ne postoji niko ko smatra da te smjene nisu bile motivisane političkim interesima. Siguran sam da su i svi oni koji su podržavali i opravdavali te smjene u svakom momentu znali da se to sve dešava iz drugih razloga, a ne onih koji su poslužili kao alibi, odnosno koji su predstavljeni kao zvanični razlozi za razrješenje. U tom smislu presude su zvanična potvrda onoga što svi već znaju.

MONITOR: Prošle godine je u Strazbur stiglo 130 posto više predstavki nego prethodne, 2017. godine.  Da li je razlog za to upravo neefikasno domaće pravosuđe?  Posebno Ustavni sud kao krajnja sudska instanca prije Strazbura?

GAZIVODA: Razlozi mogu biti razni i prije sam sklon da pretpostavim da je u pitanju nepovjerenje u domaće pravosuđe nego primarno njegova neefikasnost. Svakako kod takve promjene u statistici neophodno je bilo neodložno uraditi istraživanje što je zapravo razlog povećanja broja predstavki na godišnjem nivou. Ukoliko to jeste nepovjerenje u pravosuđe, onda treba tražiti način kako da se poveća stepen povjerenja. Što se tiče Ustavnog suda, tvrdim da je sadašnji sastav i učinak te institucije savršen primjer onoga što bi valjalo izbjegavati kod budućih biranja sudija Ustavnog suda. Kod svake dosadašnje ocjene ustavnosti zakona i drugih opštih akata povodom kojih je postojalo interesovanje dnevne politike, Ustavni sud je svaki put odlučio onako kako je politička većina očekivala, a neko bi možda rekao i naručila.

Kada govorimo o odlučivanju po ustavnim žalbama podnijetim protiv pojedinačnih akata ni tu situacija nije mnogo bolja. Nikad lično nisam vidio neku impresivnu pravnu misao u tim odlukama, a uočljivo je i da postoji tihi rat između Ustavnog i Vrhovnog suda u pogledu međusobnog odnosa. Zbog toga je primjetno da kada Ustavni sud ukine neku odluku Vrhovnog suda, onda se Vrhovni sud gotovo trudi da odluči na isti način. To naravno jako negativno utiče na ionako neveliki ugled Ustavnog suda.

MONITOR: Nedavno je Crna Gora u Strazburu izgubila predstavku koja se tiče nezakonitog pritvaranja, i uslova u Istražnom zatvoru.  Koliko bi to moglo otvoriti novih takvih  slučajeva, odnosno novih troškova koji bi u kranjem išli na račun građana?

GAZIVODA: Sud u Strazburu ima zapravo nadzornu ulogu u pogledu primjene Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava u zemljama potpisnicama. To znači da bi svaka potpisnica trebala da obezbijedi primjenu Konvencije u svom sistemu i da sama osigura da se kršenja ne dešavaju. Prema tome, kad god se donese neka presuda u kojoj je utvrđena povreda onda nije cilj samo isplatiti dosuđenu naknadu podnosiocu predstavke, već  bi trebalo preduzeti sve mjere i radnje da se takva kršenja više ne ponavljaju. Odgovoran pristup bi bio i praćenje prakse suda u Strazburu u odnosu na druge države, pa na taj način preduprijediti ista kršenja kod nas. To bi posebno bilo jednostavno uraditi prateći praksu koja se odnosi na zemlje regiona, jer su u pitanju slični pravni sistemi i često i slična kršenja prava garantovanih Konvencijom.   Za očekivati je da će u predstojećem periodu biti još veći broj podnijetih predstavki u odnosu na broj stanovnika posebno kada dođe na red odlučivanje o naknadama za majke sa troje ili više djece. Svakako biće zanimljivo vidjeti i stav Strazbura po tom pitanju.

MONITOR: Kad smo već kod troškova.  Vlada priprema izmjene Zakona o parničnom postupku koji je već naišao na kritike civilnog sektora jer propisuje da se troškovi neće dodjeljivati onima koji dobiju slučaj u sporovima male vrijednosti, ako su nesrazmjerni sa visinom tužbeng zahtjeva.  Dijelite li mišljenje civilnog sekora da Vlada na taj način opet vrši pritisak na one koji tuže državu?

GAZIVODA: Apsolutno. Objavljivanje spiskova službenika koji su tužili državu i već druge izmjene Zakona o parničnom postupku predstavljaju uporne pokušaje da se izbjegne posljedica umjesto da se rješava uzrok. Najlogičnije rješenje bi bilo da kad se po nekom pitanju donese prva presuda iz koje proizilazi da je neki državni organ, primjera radi, ,,zakinuo” svog službenika za određeni iznos, da se svim ostalim službenicima koji su u istoj ili sličnoj situaciji isplati ono što im po zakonu pripada i da se tako izbjegnu druge tužbe. Ukoliko ni to nije urađeno, onda kada neko pokrene spor, ako je u pravu, treba priznati tužbeni zahtjev i tako skratiti suđenje. Umjesto toga Zaštitnik imovinsko-pravnih interesa Crne Gore sudi se po godinu ili dvije dana u postupcima čiji je ishod od početka jasan i tako proizvodi troškove postupka. Ova nova ideja da onaj koji uspije u sporu snosi svoje troškove postupka jednako kao i onaj koji je postupao nezakonito krajnje je nelogična. Ona osim što ohrabruje one koji krše zakon da tako i nastave istovremeno obeshrabruje svakoga ko ima neko manje potraživanje da pokrene sudski spor jer mu se više isplati da se odrekne prava nego da plaća sudske troškove. Lično nikada nisam zastupao u ovakvom sporu, pa smatram da nisam subjektivan po tom pitanju. U posljednje vrijeme po raznim osnovama, to jest, izmjenama zakona ili po novoj sudskoj praksi, navodno se štiti državni budžet – ali sve to na štetu građana, dok oni koji svojim neznanjem ili nezakonitim radom umanjuju budžet, za to ne odgovaraju.

Milena PEROVIĆ KORAĆ

Komentari

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA: Najmanje se pomijeraju oni koji bi trebalo da nas uvedu u EU

Objavljeno prije

na

Objavio:

Oni koji bi trebalo da nas uvedu u EU  daju neodgovorne izjave umjesto da rade u interesu evropske budućnosti građana. Tu mislim i na zatezanje u odnosima sa Hrvatskom, počev od rezolucije o Jasenovcu i isključivih izjava o brodu Jadran i Prevlaci, sve do saučešća zbog smrti Mladića. Iako je evidentan uspjeh u borbi protiv organizovanog kriminala, koju su pospješili podaci Europola, od borbe protiv korupcije na najvišem nivou se mnogo više očekivalo. Političarima na vlasti su godinama puna usta optužbi za korupciju na račun bivšeg predsjednika Đukanovića, dok se protiv njega jedva nateže jedan postupak

 

 

MONITOR: Narodna biblioteka „Stevan Samardžić” iz Pljevalja javno je promovisala nove naslove o ratnim zločincima Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću. Biblioteka ih je na svom Instagram profilu promovisala kao nova izdanja kojima je fond „obogaćen”, „uvažavajući predloge korisnika i čitalaca”. Šta to govori?

GORJANC PRELEVIĆ:  Radi se o još jednoj u nizu nacionalističkih provokacija iz asortimana tzv. srpskog sveta, koje bi morala da suzbija svaka građanska država zasnovana na vladavini prava. Crna Gora se Evropi i svijetu predstavlja kao takva država, to i piše u prvom članu njenog Ustava. Crna Gora sa svojim etnički raznolikim stanovništvom jedino i može da opstane kao tako uređeno društvo. Ipak, neki javni funkcioneri, među kojima je i direktorka Narodne biblioteke u Pljevljima, Bojana Đačić, aktivno i u kontinuitetu podrivaju Crnu Goru kao građansku državu. Oni bi da ona bude država po mjeri šovinističke verzije srpstva bivšeg predsjednika Srbije, Aleksandra Vučića, koja uključuje veličanje ratnih zločinaca, falsifikovanje istorije i prezir prema žrtvama. I takvi ljudi se nažalost još održavaju na javnim funkcijama u Crnoj Gori kao cijena koju plaćamo da bi aktuelna koaliciona Vlada ostala na vlasti i da bismo se u prividu stabilnosti pridružili Evropskoj uniji. Civilno društvo se takvim štetnim provokacijama aktivno suprotstavlja i uporno insistira da država uključi sve postojeće kontrolne i korektivne mehanizme za odbranu demokratije. Očekujemo ispitivanje takvih odluka i u slučaju Biblioteke po svim osnovama odgovornosti.

MONITOR: Proces suočavanja sa prošlošću u Crnoj Gori nije daleko stigao. No, dešava li se sada neka „regresija“, kada je u pitanju odnos prema prošlosti?

GORJANC PRELEVIĆ: Promocijom revizionizma i veličanjem ratnih zločinaca pojedini političari i dalje skupljaju glasove na nacionalističkoj osnovi. Događaji kao što su smrt i sahrane ratnih zločinaca, kao što je Ratko Mladić, ili nove presude za ratne zločine, kao što su posljednje Hašimu Tačiju, uvijek potpiruju takve nacionalističke izlive. Ipak, nade ima, prije svega zbog promjene vlasti u Srbiji. Pobjednici tamošnjih izbora već su rekli da poštuju presude međunarodnih sudova kojima je utvrđena odgovornost za genocid u Srebrenici i ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, a krenulo se i sa očiglednom demonstracijom primjene zakona na mnogim poljima.

MONITOR: Koje teme čekaju Srbiju nakon promjene vlasti, a tiču se i Crne Gore?

GORJANC PRELEVIĆ: Crnoj Gori su posle pada DPS-a najviše problema pravili upravo političari i mediji bliski Vučićevom režimu i kompromitovanoj Bezbjednosno-informativnoj agenciji (BIA), koja se sada raspada po šavovima. Očekujem da njeni rukovodioci krivično odgovaraju, kao što je i u Crnoj Gori bivši direktor ANB-a prvostepeno osuđen za nezakonito prisluškivanje. Posebno je važno da se javno otkriju i da odgovaraju agenti i saradnici BIA u Crnoj Gori. A raskrinkavanje nacionalizma kao podvale i prevare, očekujem da gledamo u direktnom prenosu iz Srbije, koja će, nadam se, baš one koji su se sami proglasili za najveće branitelje svega srpskog procesuirati kao obične kriminalce, koji su građane sve vrijeme samo krali i obmanjivali koristeći nacionalizam kao paravan za svoje nezajažljivo bogaćenje. Oni koji prevaru nacionalista nijesu prozreli na primjeru devedesetih godina, sada će dobiti novu priliku.

MONITOR: Kritikovali ste to što Evropska komisija u ovogodišnjem Izvještaju o Crnoj Gori nije pomenula učestalo veličanje ratnih zločinaca i negiranje presuda međunarodnih sudova. Šta vam to govori?

GORJANC PRELEVIĆ: Evropska komisija nije to pomenula ni prošle godine, pa smo to i tada kritikovali. Evropski parlament, s druge strane, na to redovno upozorava u svojim rezolucijama, a i sama Komisija je u avgustu, poslije Mladićeve smrti, poručila da veličanju ratnih zločinaca nema mjesta ni u EU ni u državama kandidatkinjama. Utoliko je čudnije što toga nema i u izvještaju. Pretpostavljam da Komisija smatra da djeluje u interesu Crne Gore kada je prikazuje stabilnijom nego što jeste. Vjerovatno razmišljaju ovako – znamo za to, ali to dolazi od Srbije, a Crnu Goru će od takvih pokušaja destabilizacije najbolje spasiti ulazak u EU. Međutim, Crna Gora bi prije ulaska morala da pokaže da je sposobna da se sama odbrani, radom svog tužilaštva i svojih sudova, etičkim osudama svog parlamenta, građanskim obrazovanjem. Od Evropske komisije očekujemo da u tom smislu iskoristi svoj uticaj, bar nezvanično, i da problem ne gura pod tepih, jer može da joj se vrati kao bumerang.

MONITOR: Nije bilo posebnih kritika ni zbog toga što napredak Crne Gore u procesuiranju ratnih zločina nije na nivou završnih mjerila za poglavlje 23?

GORJANC PRELEVIĆ: Nije, rekla bih iz istih razloga. Ocjenjeno je da je vrijeme da se pregovori privode kraju, i da se poglavlja na svaki način zatvaraju. Međutim, ona će biti samo privremeno zatvorena, što znači da se mogu ponovo otvoriti tokom dvije godine ratifikacije ugovora o pristupanju. Očekujem i da sam ugovor, kako je već najavljeno, sadrži obavezu države da nastavi rad na dostizanju završnih mjerila, među kojima su i slučajevi ratnih zločina na najvišem nivou odgovornosti, uz ozbiljne posljedice ako sa reformama posustane.

 MONITOR: Kako vidite to što je Ustavni sud prošle sedmice preispitivao svoju odluku, vezano za funkcionerske stanove?

GORJANC PRELEVIĆ: Nije neobično da Ustavni sud preispita odluku koju još nije otpremio. Takva mogućnost postoji i u drugim državama, kod kojih je, kao i kod nas, uređena poslovnikom. Međutim, druge države propisuju i rok za izradu i objavljivanje odluke. U Crnoj Gori tog roka nema, a smatram da bi unio više pravne sigurnosti.

Drugo je pitanje zašto je do preispitivanja došlo i da li je u pitanju politički uticaj. U julu je Ustavni sud saopštio da je zakonodavac prekoračio svoja ustavna ovlašćenja i povrijedio principe vladavine prava i saglasnosti pravnih propisa. Sada se preispitivanje te odluke zasniva na članu Poslovnika koji zahtijeva da se došlo do „novih saznanja ili činjenica od bitnog značaja”, ali sud nije objavio koja su to saznanja ili činjenice. Ta netransparentnost ostavlja prostor za sumnju, utoliko više što bi promjena odluke oduzela jedno od uporišta predlogu Demokrata o oporezivanju imovinske koristi od tako stečenih stanova (predlog je i pored toga veoma sporan). Pažnju je privuklo i to što su odlučivale dvije sutkinje koje su ranije kupile stanove po povlašćenim uslovima, pošto je sud odbio njihove zahtjeve za izuzeće. One su te stanove stekle u skladu sa važećim propisima i odluka suda ne bi direktno uticala na njihov položaj. Ipak, upravo zato je sud trebalo da obrazloži i ovaj dio i otkloni svaku sumnju.

MONITOR: Kako komentarišete ocjene koje je Crna Gora od EK dobila kada je u pitanju pravosuđe?

GORJANC PRELEVIĆ:  Najavljeno je da je cilj zatvoriti pregovore do kraja godine, a to znači i poglavlje 23. Sudstvo jeste postiglo vidne rezultate u povećanju efikasnosti, uprkos uslovima rada iz prošlog vijeka. Ustavni sud je znatno povećao ažurnost: po ustavnim žalbama sada odlučuje za oko 11 mjeseci, umjesto ranijih tri i više godina, pa više ne krši pravo na suđenje u razumnom roku. Uz to konačno radi u punom sastavu, što je za pohvalu. S druge strane, opšte je poznato da je potrebno još dosta napora da bi se postigla nezavisnost i ojačao integritet u pravosuđu. Veting bi bio efikasan način da se to uradi, ali to će po svemu sudeći morati da sačeka neku drugu vlast i ulazak u EU.

MONITOR: Pomjeramo li se ka Evropi i suštinski? 

GORJANC PRELEVIĆ: Kako ko. Naravno da ima napretka. Građanska i ekološka svest kod ljudi jača, ali djeluje da se i najmanje pomjeraju oni koji bi trebalo da nas uvedu u Evropsku uniju. Oni daju neodgovorne izjave umjesto da rade u interesu evropske budućnosti građana. Tu mislim i na zatezanje u odnosima sa Hrvatskom počev od rezolucije o Jasenovcu i isključivih izjava o brodu Jadran i Prevlaci, sve do saučešća zbog smrti Mladića. S druge strane, iako je evidentan uspjeh u borbi protiv organizovanog kriminala, koju su pospešili podaci Europola, od borbe protiv korupcije na najvišem nivou se s razlogom mnogo više očekivalo. Svim političarima na vlasti su godinama puna usta optužbi za korupciju na račun bivšeg predsjednika Đukanovića, dok se protiv njega jedva nateže jedan postupak.  Očekujem da sada urnebesni zaokret ka vladavini prava u Srbiji podstakne i Crnu Goru. Može da se desi da Srbija pokaže šta je sve suštinski Crna Gora trebalo da uradi, a nije.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ANA NENEZIĆ, VIŠA SARADNICA U ISTRAŽIVANJU  NA INSTITUTU ZA NAPREDNE STUDIJE UCG: Politička kontrola nad institucijama, ključni problem

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dovoljno je da pogledamo šta je EU komisija tražila još 2010. godine, kroz sedam prioriteta za otvaranje pregovora: depolitizaciju uprave, nezavisnost pravosuđa, rezultate u borbi protiv korupcije, reformu izbornog zakonodavstva i medijske slobode. Danas  imamo drugačiji institucionalni i zakonodavni okvir, ali i dalje raspravljamo o političkom uticaju na zapošljavanje, pritiscima na tužilaštvo i nedovoljnom broju pravosnažnih presuda za visoku korupciju

 

 

MONITOR: Ocijenili ste da najnoviji Izvještaj EK treba „čitati u cjelini“ i osim pohvala vidjeti ono što je Brisel podcrtao da nijesmo promijenili. Šta to nijesmo promijenili i može li nas to koštati završnice evropskog puta, imajući u vidu  pozitivno raspoloženje Brisela?

NENEZIĆ: Nijesmo u dovoljnoj mjeri promijenili način na koji političke partije doživljavaju i koriste državne institucije. Politička kontrola nad institucijama i javnim resursima ostaje važan instrument očuvanja i raspodjele moći. To je  jedan od ključnih problema koje ovogodišnji izvještaj otvara.

Ipak, ozbiljna bi bila greška potcijeniti ono što je Crna Gora ostvarila u posljednje tri godine. Od izvještaja iz 2023., kada je Komisija upozoravala na institucionalnu krizu, došli smo do realne mogućnosti završetka pregovora. Tome su doprinijeli povoljan geopolitički trenutak, politička odluka EU da ponovo pokrene proširenje i rad pregovaračke administracije. Problem nastaje kada se iz takve ocjene izvodi zaključak da je promjena političkog sistema završena.

EK i dalje upozorava na političke pritiske na pravosuđe, javne napade visokih funkcionera na tužilaštvo, mali broj pravosnažnih presuda za visoku korupciju, nedovoljnu profesionalizaciju javne uprave i zapošljavanje koje nije dosljedno zasnovano na stručnosti.

Dovoljno je da pogledamo šta je EU komisija tražila još 2010. godine, kroz sedam prioriteta za otvaranje pregovora: depolitizaciju uprave, nezavisnost pravosuđa, rezultate u borbi protiv korupcije, reformu izbornog zakonodavstva i medijske slobode. Šesnaest godina kasnije imamo drugačiji institucionalni i zakonodavni okvir, ali i dalje raspravljamo o političkom uticaju na zapošljavanje, pritiscima na tužilaštvo i nedovoljnom broju pravosnažnih presuda za visoku korupciju.

Za partije je evropski napredak izuzetno važan izvor političkog legitimiteta, ali je kontrola nad zapošljavanjem, imenovanjima i javnim resursima istovremeno važan instrument političkog uticaja. Zbog toga nije nužno riječ samo o nedostatku kapaciteta ili razumijevanja evropskih standarda. Dio problema proizlazi iz činjenice da reforme, kada se dosljedno primjenjuju, ograničavaju onu političku moć koju partije nastoje da zadrže.

MONITOR: Šta nas može koštati završnice evropskog puta?

NENEZIĆ: Prije svega otvorena bilateralna pitanja, posebno sa Hrvatskom, eventualna unutrašnja politička blokada odluka neophodnih za završetak pregovora i ozbiljno nazadovanje u oblasti vladavine prava koje bi dovelo u pitanje već ostvarene rezultate.

Međutim, najveći rizik da, zbog uvjerenja da je članstvo  izvjesno, potcijenimo činjenicu da završetak pregovora nije isključivo pitanje naše spremnosti, već i političke saglasnosti svih država članica. Komisija procjenjuje reformski napredak i daje preporuke, ali konačne odluke donose članice. To što Brisel ima izrazito pozitivan stav prema Crnoj Gori ne znači da će svaka država članica jednako procjenjivati naše rezultate ili zanemariti pitanja koja smatra važnim za svoje nacionalne interese.

Imamo rijetku priliku da završimo pregovore u izrazito povoljnim okolnostima. Ali politička podrška Brisela ne može zamijeniti ozbiljnu diplomatiju, stabilnost reformskog procesa i sposobnost domaćih aktera da zajednički državni interes stave iznad partijske koristi.

MONITOR:  Ove sedmice tema je i sastanak predsjednika  Milatovića i premijera  Spajića, nakon podužeg vremena.  Znači li Vam što taj sastanak u iščitavanju ovdašnje političke stvarnosti?

NENEZIĆ: Dobro je što je konačno došlo do sastanka predsjednika i premijera, prije svega zato što je elementarna institucionalna saradnja između nosilaca najviših državnih funkcija neophodna, nezavisno od njihovih političkih odnosa. Posebno u trenutku kada Crna Gora ulazi u završnicu pristupnih pregovora, u kojoj će  biti potrebna intenzivna diplomatska aktivnost i obezbjeđivanje podrške svih država članica EU.

Nadam se da je jedno od važnih pitanja njihovog razgovora bilo i konačno rješavanje imenovanja ambasadora. Neodgovorno je da Crna Gora, dok nastoji da završi pregovore, nema ambasadora u Berlinu, jednom od najvažnijih političkih centara Evropske unije, a mandat šefa Misije pri EU u Briselu se  već duže produžava privremenim rješenjima. Upražnjena su i druga ambasadorska mjesta u evropskim državama. Teško je govoriti o maksimalnoj diplomatskoj mobilizaciji za članstvo, a istovremeno nemati stabilno i potpuno diplomatsko predstavljanje na adresama na kojima se donose odluke od presudnog značaja za taj proces.

Bilo bi mnogo značajnije da je njihov razgovor bio posvećen rješavanju ovakvih konkretnih institucionalnih pitanja nego eventualnom dogovaranju termina narednih izbora, ili budućih političkih aranžmana.

MONITOR: Kako vidite političku scenu pred izbore naredne godine?

NENEZIĆ: Izbori 2027. će imati poseban  značaj, ne samo zbog odnosa snaga među partijama, već prije svega zbog činjenice da će se na njima birati vlast koja bi, ukoliko se ostvari planirana dinamika pristupanja, trebalo da uvede Crnu Goru u EU.  To je istorijska odgovornost, ali i trenutak koji bi mogao označiti početak nove faze političkog života u Crnoj Gori.

Politička scena trenutno je prilično fragmentisana, sa velikim brojem aktera čiji se odnosi ne mogu jednostavno svesti na podjelu vlast-opozicija.

Imamo izrazito heterogenu parlamentarnu većinu  čiju saradnju dominantno održavaju zajednički interes za vršenje vlasti i evropska agenda, uprkos značajnim razlikama u političkim ciljevima. Istovremeno, DPS pokušava da povrati politički uticaj nakon gubitka vlasti 2020, PES nastoji da evropski napredak i ekonomske mjere kapitalizuje kao rezultate svog upravljanja, partije nekadašnjeg Demokratskog fronta prolaze kroz novo pozicioniranje, dodatno usložnjeno promjenama u Srbiji. Manje partije i manjinski politički subjekti zadržavaju značajan koalicioni potencijal. Zato će izborni rezultat biti samo  dio političke jednačine kada dodjemo do faze formiranja većine nakon narednih izbora.

Posebno zanimljivo je pitanje na čemu će partije graditi  političke platforme nakon što evropske integracije prestanu da budu centralno pitanje oko kojeg se  legitimišu. U posljednjih dvadeset godina političku konkurenciju u Crnoj Gori u velikoj mjeri oblikovale su podjele oko državnog statusa i identiteta, zatim odnos prema DPS-u i potreba za smjenom dugogodišnje vlasti, dok su posljednjih godina evropske integracije i ekonomska obećanja dobili mnogo značajnije mjesto. Ali nijedna od tih promjena nije u potpunosti potisnula prethodne podjele.

Mislim da će djelovanje partija, u susret izbornoj kampanji, ići u dva pravca. Prvi je povratak intenzivnoj identitetskoj mobilizaciji, kroz ponovno otvaranje pitanja koja proizvode snažne emocionalne reakcije birača. Takva strategija uvijek je izbor partijama koje nemaju dovoljno uvjerljive rezultate ili konkretne javne politike koje bi ponudile građanima.

Drugi pravac, kojem se iskreno nadam, jeste da se politička konkurencija konačno u značajnijoj mjeri premjesti na teren javnih politika. Da partije počnu da se razlikuju prema tome kako namjeravaju da unaprijede zdravstvenu zaštitu, obrazovanje, stambenu dostupnost, infrastrukturu, kvalitet javnih usluga i mogućnosti za zapošljavanje. Da građani mogu uporediti ne samo obećanja o većim zaradama i penzijama, već i njihove efekte na svakodnevni život.

Ne bih zanemarila ni mogućnost da političku dinamiku uoči izbora značajno promijene događaji u Srbiji. Ukoliko nova vlast otvori dokumentaciju o finansijskim transferima, odnosima državnih institucija sa političkim i drugim organizacijama u Crnoj Gori ili eventualnim kanalima neformalnog uticaja, mogli bismo dobiti informacije koje će pojedine političke odnose prikazati u drugačijem svjetlu. Koliko bi takva saznanja uticala na našu političku scenu zavisiće od njihove sadržine.

Konačno, mislim da će jedan od važnijih izazova biti način na koji će se vrednovati rezultati vlasti nakon 2020. godine. Smjena DPS-a bila je važan demokratski događaj, a ubrzanje evropskih pregovora predstavlja konkretan uspjeh sadašnje vlasti. Međutim, šest godina kasnije legitimno je pitati i koliko smo promijenili način upravljanja institucijama, partijskog zapošljavanja i raspodjele javnih resursa. To su pitanja na koja će vlast morati da odgovori, dok će opozicija morati da pokaže da nudi drugačiji model upravljanja, a ne samo drugačiju raspodjelu moći.

 

Test naše sposobnosti

MONITOR: Odnosi Crne Gore i Hrvatske?

NENEZIĆ: To je jedan od ozbiljnijih spoljnopolitičkih izazova u završnici evropskih pregovora, ali i test naše sposobnosti da istovremeno zaštitimo državne interese i odgovorno pristupimo obavezama koje imamo prema susjedima.

Hrvatska ima legitimno pravo da insistira na rješavanju otvorenih bilateralnih pitanja, posebno onih koja se odnose na procesuiranje ratnih zločina, nestale osobe, prava žrtava i imovinskopravne sporove. Ta  pitanja su godinama zanemarivana a odgovornost snose različite crnogorske vlasti. Njihovo rješavanje treba da bude naš interes, nezavisno od evropskih integracija.

Mislim da je  jednako važno razgraničiti legitimne bilateralne zahtjeve od eventualnih pokušaja da se proces evropskih integracija koristi kao instrument uticaja na unutrašnje političke odnose u Crnoj Gori. Hrvatska, kao država članica EU, ima pravo da insistira na ispunjavanju međunarodnih obaveza i poštovanju evropskih vrijednosti, ali bi bilo problematično ukoliko bi se ta pozicija koristila za određivanje poželjnih političkih partnera ili uticanje na sastav budućih parlamentarnih većina u Crnoj Gori

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STEFAN BOŠKOVIĆ, PISAC: O najvažnijim stvarima ćutimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Scenarista filma „Crna truba“ za Monitor govori o crnogorskom mentalitetu, nasljeđu porodičnog ćutanja, mitovima o herojstvu, odgovornosti i iluziji da se od sopstvene prošlosti može pobjeći. „Pokušali smo da demistifikujemo te stvari, da razbijemo mitomaniju i prikažemo stvarnost u kojoj živimo“, kaže Bošković.

 

 

U crnogorskom društvu, u kojem se mnogo govori, najteža pitanja često ostaju bez odgovora. O porodičnim problemima se ćuti, prošlost se potiskuje, a očuvanje ugleda ponekad postaje važnije od istine. Upravo tim protivrječnostima bavi se film Crna truba, za koji je scenario napisao Stefan Bošković.

Kroz priču o uspješnom piscu koji se vraća u rodni kraj i suočava sa posljedicama saobraćajne nesreće, film otvara pitanja lične odgovornosti, porodičnih odnosa i društvenih obrazaca koji se prenose generacijama.

U razgovoru vođenom tokom AFA nagrada u Tivtu, Bošković govori o tome zašto je Crna truba izrazito crnogorski film, kako se iza tradicionalnih predstava o časti i herojstvu skrivaju duboke protivrječnosti i zbog čega vjeruje da umjetnost može pomoći društvu da se suoči sa sopstvenim zabludama.

MONITOR: „Crna truba“ donosi priču koja je duboko ukorijenjena u crnogorski mentalitet, ali istovremeno otvara univerzalna pitanja krivice i odgovornosti. Koliko je važno da lokalna priča bude razumljiva i publici koja ne poznaje Crnu Goru?

BOŠKOVIĆ: Mislim da, kada se napravi neka univerzalna priča, poenta upravo i jeste da se ona lokalno oboji, da se ispriča kroz mentalitet i običaje koje mi možemo da ponudimo svijetu. Da ljudi koji nikada nijesu bili u Crnoj Gori mogu da vide jedan pogled na zemlju u kojoj živimo.Film je super medij upravo zbog toga što najbrže komunicira i najbrže dolazi do publike, i to najmasovnije publike.Priča jeste univerzalna. Dogodila se saobraćajna nesreća koja može da se dogodi svakome, na bilo kojoj tački svijeta. Ali ono što je mentalitetsko i lokalno u toj priči jeste način na koji se likovi prema tome odnose. I, naravno, kroz sve to pojavljuju se stvari koje su karakteristične za naš prostor.

MONITOR: U filmu se pokušava prikriti ono što se dogodilo, dok okolina istovremeno slavi uspjeh glavnog junaka, poznatog pisca. Koliko taj kontrast govori o društvu u kojem je predstava o nečijem ugledu često važnija od istine?

BOŠKOVIĆ: To je uvijek pitanje šta se radi i za čije dobro. I da li je bitan individualni život ili predstava o nekom kolektivu. Mislim da su to izazovi koje živimo maltene svakog dana.Mi se svakodnevno nalazimo u nekoj vrsti preispitivanja, i svojih života, i onoga što želimo da učinimo u budućnosti, i onoga što smo radili u prošlosti.To je stalno jedan niz odluka iza kojih treba da stanemo. I, u stvari, lako je odlučiti, ali stati iza tih odluka, to je ono što je bitno.

MONITOR: Govoreći o filmu, ističete i njegov odnos prema crnogorskoj tradiciji, herojstvu i mitovima na kojima je građena predstava o našem društvu. Da li je „Crna truba“ i pokušaj da se ta idealizovana slika preispita?

BOŠKOVIĆ: Jeste, i to je ono što je pomalo paradoksalno, pogotovo u Crnoj Gori. Zato ističem da je Crna truba baš crnogorski film.On i mentalitetski ima neka naslanjanja na Živka Nikolića, u određenom smislu, ali se opet pravi otklon od toga.To je odnos prema tradiciji, prema herojstvu i prema svemu onome na čemu, čini mi se, Crna Gora nekako leži.Mi smo tim filmom pokušali malo da demistifikujemo sve to, da se ta mitomanija razbije i da se, u stvari, prikaže stvarnost u kojoj živimo.

MONITOR: Naslov „Crna truba“ ima posebno značenje u samoj priči. Glavni junak je pisac, a njegova književnost na neobičan način počinje da određuje njegov stvarni život. Šta ste željeli da pokažete tim odnosom između fikcije i stvarnosti?

BOŠKOVIĆ:Crna truba je naslov knjige koju je napisao glavni lik, pisac, i na čijoj promociji prisustvujemo na samom početku filma, u Zagrebu, prije nego što se vrati u rodno Grahovo.Poenta je da će knjiga koju je napisao, u stvari, izdiktirati njegov dalji život koji vidimo u filmu.To je neka inverzija onoga kada ljudi kažu da život diktira umjetnost. U ovom slučaju umjetnost i fikcija njemu diktiraju realnost.Ja to posmatram i iz svoje vizure, naravno, kao pisac koji je pisao o piscu. Mnogo je lakše u knjizi biti moralan, kada kroz svoje likove progovaraš.Pisci su mahom svi veoma etični u svojim knjigama, ali onda, kada se čovjek bukvalno nađe u istoj situaciji, ne postupi onako kako bi postupio njegov lik.Skloni smo nekako da ubijedimo sebe u tu laž. I na neki način se film i time bavi.

MONITOR: Glavni junak se poslije godina provedenih daleko od rodnog kraja vraća u Grahovo, ali ga tamo čekaju još teže moralne dileme. Zašto ljudi često vjeruju da promjenom mjesta mogu pobjeći od onoga što ih opterećuje?

BOŠKOVIĆ: Bježimo stalno. To je ta iluzija u kojoj mislimo da će geografska udaljenost, koliko god bili daleko od mjesta u kojem smo formirani i nastali, učiniti da neke stvari nestanu.Isto tako mislimo da će ih vrijeme izbrisati. Ali nije jednostavno. To je neka druga vrsta kategorije.To je jedno mentalno stanje i taj povratak ili bijeg jednostavno ne može da se izbriše fizičkom udaljenošću i protokom vremena.I zato mi je jako bitno da još jednom kažem zašto je ovo crnogorski film. Zato što je pun tišine. Mi smo sve stvari, generalno, i u porodici, jer je ovo isto jedna porodična priča, porodična drama, nekako rješavali tom tišinom, ćutanjem i prećutkivanjem.A to su stvari koje nekada moraju da izbiju. I kada izbiju, onda se desi katastrofa.

MONITOR: Ćutanje je jedna od centralnih tema filma. Koliko je ono povezano sa načinom na koji su generacije u Crnoj Gori odrastale, posebno kada je riječ o odnosima roditelja i djece?

BOŠKOVIĆ: Sjećam se, kada sam ja bio dijete, ti razgovori su bili rijetki. Čitava moja generacija sa roditeljima gotovo nikada nije pričala o problemima koje imamo. Jednostavno, to nasljeđe ćutanja, toga što se prećuti, nastavlja se i na djecu. To je ovdje, čini mi se, vrlo jasno prikazano i mislim da to jeste problem.Ima tu nečega potpuno paradoksalnog, kao i u svemu u Crnoj Gori, a to je da smo toliko pričljiva nacija, a da nekako, kada se priča o ozbiljnim stvarima i kada se otvore ozbiljna pitanja, uvijek ćutimo.

MONITOR: Može li se to porodično ćutanje posmatrati i kao širi društveni problem? Koliko nas može koštati to što prećutkujemo stvari sa kojima bi trebalo da se suočimo?

BOŠKOVIĆ: Mislim da nije normalno da jedno društvo na tome gradi i svoju naciju, i svoju realnost, i svoju stvarnost.Čini mi se da se to mijenja. Upravo ovim stvarima, umjetnošću i raznim drugim vidovima dešifrovanja i razbijanja tih iluzija, pomaže se da se te stvari malo demistifikuju.I nije suština pobjeći nigdje. Mislim, niti će se išta riješiti ako ja sada odem da živim na selo.Nije to poenta. Poenta je da živimo tu i da se non-stop sučeljavamo sa tim stvarima i pokušavamo da ih rješavamo.

MONITOR: Sa druge strane, živimo u vremenu u kojem se mnogo govori o društvenim problemima, ali nije uvijek jasno šta stoji iza javno izgovorenih stavova. Da li je danas dovoljno samo biti glasan?

BOŠKOVIĆ: Jeste, ali opet, s druge strane, mislim da je sve to nekako postalo dvostrano. Čak i oni koji su glasni nijesu glasni iz pravih razloga.Onda je sve to jedan čitav, čini mi se, cirkus u kojem je teško više razaznati šta je tačno, šta nije, ko iz kojih interesa šta radi.Sve je nekako kratkotrajno, jer novi dan zatrpava već ono što je bilo aktuelno prethodnog dana.Ne znam kako da se odnosim prema tome, a nijesam siguran ni da ljudi znaju kako da se odnose. Ali mislim da će vrijeme to iščistiti i da će se pokazati neke stvari.Mislim, svemu postoji granica, pa i tome.

MONITOR: Film ne nudi jednostavan odgovor ni u završnici. Zašto ste odlučili da pitanje krivice i odgovornosti glavnog junaka ostavite otvorenim za različita tumačenja?

BOŠKOVIĆ: Ima mnogo toga što smo namjerno ostavili neizgovorenim, ali, recimo, kraj je potpuno otvoren i ostavljen publici, odnosno gledaocu, da ga tumači na način na koji želi. Da li je on prihvatio tu krivicu ili nije, ostaje otvoreno.To može da se tretira i može da se zaključi i jedno i drugo iz mnogo stvari. Ja znam šta sam želio, ali neko može jednostavno da izabere drugi kraj.

MONITOR: Koliko su za crnogorsku i regionalnu kinematografiju važni susreti poput AFA nagrada, posebno kada je riječ o povezivanju autora i vidljivosti njihovih projekata?

BOŠKOVIĆ: Veoma je značajno, i veoma je značajno zato što je regionalno i zato što je jako dobro za našu branšu da smo stalno upućeni jedni na druge. Manje-više, to su sve ljudi koji dijele slične ideološke stavove, bore se oko sličnih stvari, žele boljitak društva na sličan ili isti način. Mislim da su te zajednice koje se kroz festivale stvaraju veoma važne. Gledamo jedni drugima filmove, razgovaramo o projektima, radimo iste stvari, a na potpuno različite načine.Veoma nam je bitna ta podrška, bitna je vidljivost i bitno je da smo tu zajedno. Čini mi se da tako jačamo i samu zajednicu.Festivali poput ovoga su dragocjeni, pogotovo zato što imaju integritet. Tu je, naravno, i Sarajevo Film Festival i njegov značaj, Zagreb i drugi festivali, kao i ljudi koji stoje iza njih.Upravo su tim integritetom privukli autore i zbog toga je svima nama čast da budemo dio toga.

Nina MARKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo