Povežite se sa nama

INTERVJU

SINIŠA GAZIVODA, ADVOKAT: Vlada ohrabrije one koji krše zakon

Objavljeno prije

na

Novim izmjenama Zakona o parničnom postupku, ili po novoj sudskoj praksi, navodno se štiti državni budžet – ali sve to na štetu građana, dok oni koji svojim neznanjem ili nezakonitim radom umanjuju budžet, za to ne odgovaraju.

 

MONITOR: Uskoro bi Skupština mogla glasati o izboru Zorice Kalezić za viceguvernerku Centralne banke, iako je sud prethodno utvrdio da je bivša viceguvernerka Irena Radović, koju je zastupala advokatska kancelarija ,,Rodić”, nezakonito smijenjena sa te pozicije . Može li, pravno gledano, Skupština, mimo odluke prvostepenog suda u korist bivše viseguvernerke, birati novu? Treba li se sačekati pravosnažnost presude? 

GAZIVODA: Tokom sudskog postupka vođenog povodom nezakonitog razrješenja postalo je jasno da je guverner doveo u zabludu i Savjet CBCG i Skupštinu o tome da postoje razlozi za razrješenje viceguvernerke i tako ih zloupotrijebio za lični obračun sa Irenom Radović. Tek dva dana uoči donošenja presude u tom postupku guverner je predložio novog kandidata za poziciju viceguvernera, iako je to mjesto prethodno osam mjeseci bilo upražnjeno. Prema tome, može se steći utisak da je guverner namjerio da još jednom upotrijebi Skupštinu za sukob sa Radovićevom i to tako što bi na mjesto viceguvernera bila imenovana druga osoba, a Radovićeva tako bila spriječena da se vrati na dužnost. Naravno, na taj način bi se i obesmislila sudska odluka o nezakonitom rješenju. Dodatno, u toj žurbi da spriječi povratak Radovićeve na posao po sudskoj odluci, guverner predlaže izbor kandidata koji opet ne ispunjava sve zakonske uslove za to radno mjesto. Nadam se da poslanici tako nešto neće prihvatiti i da će sačekati pravosnažnost presude.

MONITOR: Iz kancelarije državnog zaštitnika tvrdili su  da Skupština ima ovlašćenja da bira i smjenjuje viceguvernera i da sudovi ne mogu poništavati takve odluke jer su oni posebna grana vlasti. Kako vidite to pravno tumačenje?

GAZIVODA: Ovakve odluke po pravnoj prirodi su pojedinačni pravni akti i Ustavom je propisano da uživaju sudsku zaštitu. Isto tako, u osnovnim odredbama Ustava propisano je da podjela vlasti počiva na međusobnoj ravnoteži i kontroli između tri grane vlasti – zakonodavne, sudske i izvršne. Osim toga, već postoji sudska praksa koja govori da sudovi mogu preispitivati zakonitost pojedinačnih akata donijetih od strane Skupštine. Dakle, niko ne spori da poslanik glasa po sopstvenom uvjerenju ali odluka mora biti donijeta u zakonitoj proceduri. Tu se radi o pravnoj abecedi i zapanjujuće je da neko ko zastupa interese države ne poznaje osnovne odredbe Ustava. Još drastičnije je što smo iz same Skupštine čuli slične izjave pa se dolazi do zaključka da ni sami predstavnici građana koji tamo sjede ne znaju koji je pravni položaj parlamenta i misle da nisu ograničeni zakonom, odnosno da mogu da krše zakon, a što je šokantno.

MONITOR: Slučaj Irene Radović nije jedini, gdje je sud utvrdio da su ljudi nezakonito smijenjeni, ali to i dalje ne proizvodi nikakvu posljedicu u praksi.  Uzmimo slučaj Savjeta RTCG kao primjer. Utvrđeno je da su članovi Savjeta Goran Đurović i Nikola Vukčević nezakonito smijenjeni, kao i bivši direktor Vladan Mićunović. I ništa.  U toku je novi konkurs za članove Savjeta. Kako to komentarišete?

GAZIVODA: Očigledno je postalo uobičajeno da kad imaš većinu, a neko ti iz bilo kojeg razloga smeta, najjednostavnije je da ga smijeniš. Mislim da nažalost građani još uvijek ne shvataju da oni plaćaju štetu za sve takve nezakonite smjene i vjerujem da se tu ništa neće promijeniti dok oni koji tako olako smjenjuju ne budu snosili političku ili moralnu odgovornost, odnosno, dok građani od njih to ne budu očekivali. Dakle, radi se o stepenu političkog razvoja koji mi, očigledno, još nismo dostigli.

MONITOR: Šta nezakonito smijenjeni članovi Savjeta i menadžment mogu očekivati kada presude budu pravosnažne?

GAZIVODA: Ako su na njihove pozicije već imenovana druga lica oni mogu očekivati samo naknadu materijalne štete. Jasno je da postoji i neka moralna satisfakcija jer su svi ti ljudi smijenjeni pod vrlo teškim optužbama, ali dok ne bude postojala neka vrsta odgovornosti onih koji olako smjenjuju, ovakve stvari će se dešavati.

MONITOR: Smatrate li da su presude sudova u slučaju RTCG svojevrsna potvrda teze da je bivši menadžment, te dio članova Savjeta smijenjen iz političkih razloga, odnosno da se radilo o pritisku na javni servis ?

GAZIVODA: Mislim da ne postoji niko ko smatra da te smjene nisu bile motivisane političkim interesima. Siguran sam da su i svi oni koji su podržavali i opravdavali te smjene u svakom momentu znali da se to sve dešava iz drugih razloga, a ne onih koji su poslužili kao alibi, odnosno koji su predstavljeni kao zvanični razlozi za razrješenje. U tom smislu presude su zvanična potvrda onoga što svi već znaju.

MONITOR: Prošle godine je u Strazbur stiglo 130 posto više predstavki nego prethodne, 2017. godine.  Da li je razlog za to upravo neefikasno domaće pravosuđe?  Posebno Ustavni sud kao krajnja sudska instanca prije Strazbura?

GAZIVODA: Razlozi mogu biti razni i prije sam sklon da pretpostavim da je u pitanju nepovjerenje u domaće pravosuđe nego primarno njegova neefikasnost. Svakako kod takve promjene u statistici neophodno je bilo neodložno uraditi istraživanje što je zapravo razlog povećanja broja predstavki na godišnjem nivou. Ukoliko to jeste nepovjerenje u pravosuđe, onda treba tražiti način kako da se poveća stepen povjerenja. Što se tiče Ustavnog suda, tvrdim da je sadašnji sastav i učinak te institucije savršen primjer onoga što bi valjalo izbjegavati kod budućih biranja sudija Ustavnog suda. Kod svake dosadašnje ocjene ustavnosti zakona i drugih opštih akata povodom kojih je postojalo interesovanje dnevne politike, Ustavni sud je svaki put odlučio onako kako je politička većina očekivala, a neko bi možda rekao i naručila.

Kada govorimo o odlučivanju po ustavnim žalbama podnijetim protiv pojedinačnih akata ni tu situacija nije mnogo bolja. Nikad lično nisam vidio neku impresivnu pravnu misao u tim odlukama, a uočljivo je i da postoji tihi rat između Ustavnog i Vrhovnog suda u pogledu međusobnog odnosa. Zbog toga je primjetno da kada Ustavni sud ukine neku odluku Vrhovnog suda, onda se Vrhovni sud gotovo trudi da odluči na isti način. To naravno jako negativno utiče na ionako neveliki ugled Ustavnog suda.

MONITOR: Nedavno je Crna Gora u Strazburu izgubila predstavku koja se tiče nezakonitog pritvaranja, i uslova u Istražnom zatvoru.  Koliko bi to moglo otvoriti novih takvih  slučajeva, odnosno novih troškova koji bi u kranjem išli na račun građana?

GAZIVODA: Sud u Strazburu ima zapravo nadzornu ulogu u pogledu primjene Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava u zemljama potpisnicama. To znači da bi svaka potpisnica trebala da obezbijedi primjenu Konvencije u svom sistemu i da sama osigura da se kršenja ne dešavaju. Prema tome, kad god se donese neka presuda u kojoj je utvrđena povreda onda nije cilj samo isplatiti dosuđenu naknadu podnosiocu predstavke, već  bi trebalo preduzeti sve mjere i radnje da se takva kršenja više ne ponavljaju. Odgovoran pristup bi bio i praćenje prakse suda u Strazburu u odnosu na druge države, pa na taj način preduprijediti ista kršenja kod nas. To bi posebno bilo jednostavno uraditi prateći praksu koja se odnosi na zemlje regiona, jer su u pitanju slični pravni sistemi i često i slična kršenja prava garantovanih Konvencijom.   Za očekivati je da će u predstojećem periodu biti još veći broj podnijetih predstavki u odnosu na broj stanovnika posebno kada dođe na red odlučivanje o naknadama za majke sa troje ili više djece. Svakako biće zanimljivo vidjeti i stav Strazbura po tom pitanju.

MONITOR: Kad smo već kod troškova.  Vlada priprema izmjene Zakona o parničnom postupku koji je već naišao na kritike civilnog sektora jer propisuje da se troškovi neće dodjeljivati onima koji dobiju slučaj u sporovima male vrijednosti, ako su nesrazmjerni sa visinom tužbeng zahtjeva.  Dijelite li mišljenje civilnog sekora da Vlada na taj način opet vrši pritisak na one koji tuže državu?

GAZIVODA: Apsolutno. Objavljivanje spiskova službenika koji su tužili državu i već druge izmjene Zakona o parničnom postupku predstavljaju uporne pokušaje da se izbjegne posljedica umjesto da se rješava uzrok. Najlogičnije rješenje bi bilo da kad se po nekom pitanju donese prva presuda iz koje proizilazi da je neki državni organ, primjera radi, ,,zakinuo” svog službenika za određeni iznos, da se svim ostalim službenicima koji su u istoj ili sličnoj situaciji isplati ono što im po zakonu pripada i da se tako izbjegnu druge tužbe. Ukoliko ni to nije urađeno, onda kada neko pokrene spor, ako je u pravu, treba priznati tužbeni zahtjev i tako skratiti suđenje. Umjesto toga Zaštitnik imovinsko-pravnih interesa Crne Gore sudi se po godinu ili dvije dana u postupcima čiji je ishod od početka jasan i tako proizvodi troškove postupka. Ova nova ideja da onaj koji uspije u sporu snosi svoje troškove postupka jednako kao i onaj koji je postupao nezakonito krajnje je nelogična. Ona osim što ohrabruje one koji krše zakon da tako i nastave istovremeno obeshrabruje svakoga ko ima neko manje potraživanje da pokrene sudski spor jer mu se više isplati da se odrekne prava nego da plaća sudske troškove. Lično nikada nisam zastupao u ovakvom sporu, pa smatram da nisam subjektivan po tom pitanju. U posljednje vrijeme po raznim osnovama, to jest, izmjenama zakona ili po novoj sudskoj praksi, navodno se štiti državni budžet – ali sve to na štetu građana, dok oni koji svojim neznanjem ili nezakonitim radom umanjuju budžet, za to ne odgovaraju.

Milena PEROVIĆ KORAĆ

Komentari

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA: Izbori su ključ za stabilnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije dobro što su predsjednički izbori raspisani bez Ustavnog suda, jer je on nadležan za sudsku kontrolu izbornog postupka od momenta raspisivanja izbora. Smatram i da je očigledan promašaj što istovremeno nisu raspisani i vanredni parlamentarni izbori, oni su ključni za stabilnost

 

MONITOR: Najave restriktivnih mjera Crnoj Gori zbog institucionalne krize izostale su nakon sjednice Savjeta za vanjsku politiku SE. Ipak, čule su se ocjene da je Crna Gora „rak rana“, Gabrijel Eskobar definisao je stanje u zemlji kao „institucionalni kolaps“.  Kako to komentarišete?

GORJANC PRELEVIĆ: Sadašnja nestabilna situacija u Crnoj Gori ne odgovara ni Evropskoj uniji ni SAD-u, kao što ne odgovara ni njenom stanovništvu. Crnogorske političke partije i pojedinci aktivno doprinose toj nestabilnosti uz providne politikantske izgovore. Pravo pitanje je za što i za koga oni to rade, da li male partije samo grčevito drže nelegitimnu vlast, a velike se samo plaše izbora ili svi rade za neke strane faktore kojima odgovara poraz Crne Gore kao ozbiljne države.  EU je u Crnu Goru, kao najozbiljnu kandidatkinju za članstvo, već mnogo investirala. Nestabilna država nikako ne odgovara ni SAD-u ni drugim članicama NATO-a, jer ih užasava problem u sopstvenim redovima. Iako ove međunarodne organizacije gledaju istini u oči, koju su njihovi predstavnici i saopštili, još se nadaju proviđenju izbora crnogorskih državnih organa najkasnije tokom februara, i, u perspektivi, uspostavljanju stabilne vlasti s jasnim evropskim i evroatlantskim kursom.

MONITOR: Da li je u zemlji institucionalni kolaps?

GORJANC PRELEVIĆ:  Jeste, zato što nije normalno da Ustavni sud praktično ne funkcioniše, da Vrhovni državni tužilac nije izabran već tri godine, predsjednik Vrhovnog suda već dvije godine, tri člana Sudskog savjeta nisu izabrani već petu godinu, drugim rečima, vrh pravosuđa je u produženom v.d. stanju, uostalom kao i Vlada. Da ne zaboravimo da i predsjedniku države ističe mandat, i da je moguće da sadašnja predsjednica Skupštine preuzme i tu funkciju kao v.d., ako, na primjer, dođe do izbornog spora oko izbora predsjednika, a Ustavni sud ne bude osposobljen da ga reši. Za zemlju koja je istovremeno na ivici bankrota i sa izraženim nacionalnim i verskim podelama ovo je izuzetno veliki problem. Igraju se vatrom svi koji zbog svojih 5 minuta vlasti održavaju i produbljuju ovu krizu.

MONITOR: Na kome je odgovornost?

GORJANC PRELEVIĆ:  Za političku, nacionalnu i versku polarizaciju u državi najviše je odgovoran DPS, tačnije oni koji su u toj partiji insistirali na spornim odredbama o imovini u Zakonu o vjerskim zajednicama, a koje su Srpsku pravoslavnu crkvu promovisale u političkog aktera. DPS je krajem 2019. godine pokušao pred izbore da promeni glavnu temu sa korupcije na identitetska pitanja crkvene i nacionalne pripadnosti. To je krajem 2020. godine i dovelo do promene vlasti posle tri decenije monopolske vladavine DPS-a. Nažalost, pokazalo se da su obje nove Vlade bile nekompetentne za stabilan evropski kurs, koji traži konkretne rezultate da bi se na njemu napredovalo. Od 2020. na ovamo, odgovornost leži na novoj skupštinskoj većini. Vlast uvek ima veću odgovornost. Ostaće zato zapamćeno da je, npr. poslanica URA-e, odbila da glasa za svih 18 kandidata za Ustavni sud, iako svakako nije jedina koja je opstruirala ukupno pet izbornih procesa koji su do sad propali. Ali, ona je u tom procesu predstavljala partiju koja je držala premijersku poziciju i zaklinjala se u vladavinu prava, ljudska prava, evropske integracije… Žalosno je što je građanska opcija pala na takvim ispitima.

MONITOR: Kritikovali ste način na koji se pokušavaju mijenjati odredbe Zakona o tužilaštvu, ali i samo rješenje koje je Tužilački savjet, a potom i Vlada predložila.

GORJANC PRELEVIĆ: Kritikovali smo pokušavajući da ukažemo da zakoni u demokratskom društvu ne mogu da se prave po meri jednog čoveka ili žene ili jedne situacije, bilo da ih treba ukloniti sa funkcije ili da se na njoj održe. Mislim da bi i Tužilački savjet i svi poslanici i poslanice morali da osećaju kao svoju osnovnu dužnost prema Crnoj Gori to da urade sve što je u njihovoj nadležnosti da država posle tri godine ima vrhovnog državnog tužioca, umesto da se posvećuju tome da stanje vršilaca dužnosti produžavaju u nedogled. To je Venecijanska komisija sve već detaljno objasnila i u tome se s njima sasvim slažemo. Pošto-poto predlaganje i usvajanje takve izmene zakona usred postupka izbora VDT-a stvara pogrešnu atmosferu i ne pogoduje utisku o tome da država teži pravnoj sigurnosti.

MONITOR: Šta treba uraditi da bi Crna Gora uskoro dobila vrhovnog državnog tužioca u punom mandatu?

GORJANC PRELEVIĆ: Postoje prijavljeni kandidati za tu funkciju koji ispunjavaju uslove. Indikativno je da je malo zainteresovanih za taj posao, koji nosi znatan bezbjednosni rizik, nije komforan i pod pritiskom je vlasti. VDT ima velika ovlašćenja, radi se o osobi koja može da se umeša u svaki predmet, daje obavezujuća uputstva, strateški usmerava rad državnog tužilaštva, i na kraju krajeva, i odgovara za rad celokupnog tužilaštva. Sada će Tužilački savjet pribaviti mišljenja o svakoj prijavljenoj osobi, izabraće jednu i predložiti je Skupštini, a onda preostaje da je Skupština izabere 2/3 većinom, ili, ako to ne prođe, onda se 3/5 većinom bira od svih prijavljenih kandidata koji ispunjavaju uslove. Svako ko ima nešto protiv nekoga od njih, prilika je da sad na to i ukaže, to je svakako u javnom interesu. Ono što je sigurno je da je posle pune tri godine održavanja stanja, sad neophodan VDT u punom kapacitetu da bi se napravio strateški iskorak ka vladavini prava, a i da bi se pokazala sposobnost održavanja ključnih državnih organa.

MONITOR: A Ustavni sud?

GORJANC PRELEVIĆ: Državu naravno čini i Ustavni sud. Posle svih pet neopravdano propalih konkursa od avgusta 2020. sad se prijavilo čak 26 kandidata koji ispunjavaju uslove. Nismo očekivali toliki entuzijazam prema tako ispolitizovanom izbornom procesu, ali je veliki broj prijavljenih svakako koristan za ostvarenje opšteg cilja izbora sudija. Među prijavljenim kandidatima sigurno ima bar četvoro koji bi mogli uspešno da obavljaju te funkcije, pa očekujem da se i izaberu, na bilo koji način, i žrijebom, kako je predložila poslanica Branka Bošnjak, od onih koji uđu u uži izbor. Do sada se na intervjuima videlo da postoji i mnogo više od četiri kandidata prema kojima poslanici ni na koji način nisu bili kritični. Funkcionalan Ustavni sud je sad „biti ili ne biti“ za Crnu Goru, tako da nema dileme da do izbora svakako mora da dođe.

MONITOR: Kako vidite saslušanja kandidata za sudije Ustavnog suda i ishod tog procesa?

GORJANC PRELEVIĆ: Pratili smo taj proces uz pomoć naših volontera. Utisak je da je mogao biti efikasnije sproveden. Do četvrtka je saslušano 24 kandidata za 30 i po sati, tokom sedam dana. I kandidati koji su već intervjuisani, koji su se ranije dva puta javljali na konkurs, sada su po treći put ispitivani i po dva sata. Nije svima posvećena ista pažnja.

Uočljivo je da je previše vremena otišlo na komentare poslanika, na njihovo međusobno prepucavanje i političku priču, bez značaja za proces izbora. Većinom nije bilo kritičkih pitanja i potpitanja, osim u slučaju kandidata koji su prethodno obavljali političke funkcije, ili su prijavili članstvo u političkim strankama, gdje se videla očigledna partijska naklonost odnosno suprotstavljenost poslanika. Ti intervjui su i najduže trajali. Sve u svemu, sudeći po onome što su poslanici tokom intervjua javno saopštavali, teško bi bilo opravdati odbijanje da izaberu sve četvoro sudija koliko nedostaje.

MONITOR: Politička kriza i dalje traje. Predsjednički izbori raspisani su za mart, dok se još ne zna kada bi se mogli desiti vanredni parlamentarni izbori. Hoće li izbori donijeti stabilizaciju?

GORJANC PRELEVIĆ: Stabilizacija je državi neophodna. A da li će do nje i doći, zavisi od više faktora, najviše od najnepouzdanijeg, ljudskog. Nije dobro što su predsednički izbori raspisani bez Ustavnog suda, jer je on nadležan za sudsku kontrolu izbornog postupka od momenta raspisivanja izbora. Smatram i da je očigledan promašaj što istovremeno nisu raspisani i vanredni parlamentarni izbori, oni su ključni za stabilnost. Svaki izbori državu mnogo koštaju, kako u novcu, tako i u vremenu, u pažnji, tj. u odvlačenju pažnje, pa i zbog toga žalim što se svi neće odigrati istovremeno. Bar se nadam da će njihov legitimitet garantovati Ustavni sud, i to djelotvoran sud, koji će imati sve sudije.

Milena PEROVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA I KOMENTATOR IZ HRVATSKE: Vječno pitanje – gdje je crta preko koje i legitimna obrana postaje agresija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Onaj ko izumi metodu i tehniku zaustavljanja rata bez upotrebe sile bio bi spasilac ili spasiteljica čovječanstva

 

MONITOR: Dinamika „kohabitacije“ u hrvatskom državnom vrhu, dovela je nedavno do izjave Andreja Plenkovića da je Hrvatska ozbiljno podijeljena i da je katalizator te podjele u odnosu prema ratu u Ukrajini. Kako da to razumijemo?

DVORNIK: Rat u Ukrajini je Plenkovićeva zgodna priča, jer se tu, gledano površinski nalazi na „strani“ koju  za hrvatsku elitu referentna grupa (SAD i EU) smatra ispravnom. Kada je veći dio opozicijskih zastupnika u Saboru odbio glasati za Vladin prijedlog da Hrvatska daje obuku pripadnicima ukrajinske vojske, to nije učinio zbog toga što bi podržavao Rusiju. Plenković je još prije tog glasanja odao da mu je svejedno kako će prijedlog proći, jer ako i padne, to će mu dati municiju protiv opozicije.

Kad bismo se pitali da li ova razmirica u Saboru i na relaciji Vlada-predsjednik zaista govori o podjeli društva, morali bismo objasniti kako to „podijeljeno“ društvo u ispitivanju javnog mnijenja dvotrećinski odbacuje angažman koji je predlagala Vlada. Opoziciji je smetalo to što se Plenkovićev utjecaj proširio mnogo dalje od HDZ-a, pa ga je na ovom pitanju uspjela osujetiti. Plenković i Milanović ne zastupaju bitno različite, pogotovu ne suprotstavljene koncepcije politike RH, nego se bore za to čiji će utjecaj biti veći i tko će gdje namjestiti svoje ljude. Dovoljno je pogledati što zastupaju u odnosu na BiH pa da otpadnu sve iluzije o principijelnim podjelama.

MONITOR: U jednom intervjuu ste rekli da je u EU „kritična zona“ u zemljama koje su u nju ušle iz perioda socijalizma a koje nemaju dovoljno razvijen politički pluralizam i sklone su autoritarnosti. Hrvatska je bila dio SFRJ-a koja je imala „sopstveni put u socijalizam“. Koliko je to danas čini drugačijom od zemalja nekadašnjeg Varšavskog ugovora?

DVORNIK: I danas bih to zaključio. Pa podsjetimo se što je bio socijalizam – sistematsko gušenje i sprečavanje autonomnih odnosa i razvojnih procesa u društvu. Kako se tu pojavila ta famozna demokracija, kad nije bilo nijednog sloja, nijedne – ako hoćete – klase, nijedne značajne grupacije u usponu? Svima je samo bilo dosta starog režima (pa i samim njegovim akterima), a nije bilo mnoštva raznolikih društvenih snaga koje bi se slagale oko demokracije i vladavine prava kao zajedničke osnove. To nije bila kriza, nego logična posljedica vladajućeg modela. Zbog toga se čak i danas, nakon tri i po decenija, ta društva s mukom i jako sporo odvajaju od autoritarnog vladanja.

Postjugoslavenske su se zemlje razlikovale od drugih postsocijalističkih manje nego što bi se očekivalo. Dapače, veći dio postjugoslavenskih se povijesno vratio unatrag, u etničke ratove. U Jugoslaviji je nacionalistički monizam stalno tinjao, polako rastao, od kraja šezdesetih i sa u početku stidljivom, a onda otvorenom podrškom partijskih vodstava po republikama.

MONITOR: Hrvatska je nedavno ponovo osuđena u Sudu za ljudska prava u Strazburu u vezi sa postupanjem prema migrantima. Od početka rata u Ukrajini i solidarnosti koju zemlje  Evrope pokazuju prema ukrajinskim izbjeglicama, postao je još upadljiviji odnos Evrope prema migrantima iz Azije i Afrike. Koliko to ima veze sa recidivima rasizma, ultra desničarskom propagandom ili vjerskim predrasudama?

DVORNIK: Institucije EU i zemalja članica nisu uvijek popustljive prema takvim sentimentima populacije (i sreća je da ECTHR osuđuje državnu ksenofobiju Hrvatske), ali  već duže ta ksenofobija raste. Ovakve se stvari, s usponima i padovima, događaju već barem pola stoljeća. Globalne ekonomske promjene uključuju prvo doseljavanje radne snage (i populacije bivših kolonija) u razvijenije zemlje, a onda seljenje industrijskih investicija van najbogatijeg dijela svijeta. Tako ni u najrazvijenijim zemljama, pogotovu u onima s nerazvijenom socijalnom državom kakve su SAD, nije zajamčena puna zaposlenost.

Najavljena reindustrijalizacija Evrope mogla bi donijeti nove, interesantne promjene – reindustrijalizacija s drukčijom, ekološki uvjetovanom tehnologijom, materijalima, interakcijom sa živim i neživim okolišem. Nisam siguran koliko su društva koja tako uporno njeguju svoje predrasude sposobna bez većih muka – prije svega za najslabije – probaviti predstojeće promjene.

MONITOR: Na sastanku ministara odbrane zemalja članica NATO-a u Ramštajnu, nije odmah bilo očekivanog jedinstva u vezi sa vrstom i dinamikom vojne pomoći Ukrajini.  Da li  predstoji zahuktavanje ovog rata i čemu bi to moglo da vodi?

DVORNIK: To se mijenja iz dana u dan. Sjenu koju ‘velika’ Rusija baca na „rascjepkanu“ Evropu tradicionalno se najviše osjeća u Njemačkoj. Danas, kad je Evropa samo po populaciji EU tri puta veća od današnje Rusije, bilo bi neobično da se nastavlja takav stav. Njemačka ima tradicijsko nasljeđe zbog kojeg se uzdržava od prejakog ratnog angažmana. Netko se još možda sjeća konvulzija koje su proživljavali njemački Zeleni kad su se našli pred odlukom da njihova država sudjeluje u intervenciji na Kosovu, premda je i tada postojalo očevidno opravdanje da se populaciju Kosova zaštiti od državnog terora Srbije.

Dakle opet dijalektika agresije i obrane i vječno pitanje – gdje je crta preko koje i legitimna obrana postaje agresija. Pogotovu kad nemamo čvrstu vladavinu međunarodnog prava, a upravo najjače svjetske sile (i ne samo one) ne podvrgavaju se nadležnosti Međunarodnog krivičnog suda.

Ne postoji formula kojom se to može razriješiti. Postoji samo politika koju se može držati manje ili više odgovornom. I opet, tu je neophodan sav mogući javni angažman.

MONITOR:  Nema jedinstvenog globalnog mirovnog pritiska da se zaustavi ovaj rat u čijem kontekstu se stalno pominje i nuklearni sukob. Da li se radi o procjeni da je nuklearni sukob u stvari nemoguć – a rat samo regionalnog značaja, ili je u pitanju promijenjena svijest o najvećim opasnostima za opstanak čovječanstva?

DVORNIK: Svijest da je nuklearni sukob moguć i te kako je prisutna i među vladama i u javnosti. Na tu mogućnost se stalno upozorava kada se odmjerava količinu i oblike vojne pomoći Ukrajini, a ruski lideri to koriste za tvrdnje da pružanje pomoći Ukrajini prelazi u ratni angažman. Upotrebu nuklearnog oružja bi broj ljudskih žrtava i materijalnu štetu povisila za barem jedan red veličine – dakle na milione. I uza sve želje da se ne uništi svijet kakav poznajemo, znamo da će svaka od strana nastojati da na kraju tog navodno ograničenog rata ne ostane u inferiornom položaju pa će biti u iskušenju da baci ‘samo još jednu bombicu’. Umnog kraja tu nema.

Protivnici rata u Rusiji su pod zagušujućim pritiskom, i dobro je ako još postoje. Protivnici na Zapadu („kolektivnom”, kako voli reći Putinov ministar vanjskih poslova) imaju podijeljenu svijest: vide potrebu za zaustavljanjem rata i njegovim eliminiranjem kao „medija“ međunarodnih odnosa, a isto tako i potrebu da se od već pokrenutog vojnog nasilja agresora (Rusije) Ukrajina brani jedinim primjerenim sredstvom – vojnim otporom. Ne zaboravimo da rat ne pokreće napadač, nego napadnuti, koji se odbija pokoriti i aktivno se brani. Dakle, volens nolens, pomažući ratne napore napadnutoga pomažete rat. Ne agresiju, ne zloupotrebu vojne sile za zločine, ali rat – da. Mnogi od nas to izgovaraju s knedlom u grlu, ali to je tako. Onaj tko izumi metodu i tehniku zaustavljanja rata bez upotrebe sile bio bi spasilac ili spasiteljica čovječanstva. Dotad, bojim se da govorenje o zaustavljanju rata bez sile ostaje više izbjegavanje problema nego njegovo rješavanje.

 

U neprestanom proizvođenju profita korist posebnih grupa donosi štetu cijelom čovječanstvu

MONITOR: Upravo je završen Svijetski ekonomski forum u Davosu pod nazivom „ Saradnja u fragmentiranom svijetu“. Koliko ovakvi i njima slični globalni sastanci moćnih ljudi iz sveta politike, finansija, biznisa i selebritija, mogu da reflektuju ozbiljnost onoga što se globalno događa?

DVORNIK:  To najviše ovisi o dva faktora: interesima i javnom mnjenju. Ako aktualne promjene pogađaju interese moćnih grupacija, one će doći na  „dnevni red” i ovakvih skupova i drugih značajnih susreta. U neprestanom proizvođenju profita korist posebnih grupa donosi štetu cijelom čovječanstvu i planeti, ali ta cjelina nema svojeg socijalno-politički utemeljenog  i institucionalno osiguranog zastupnika. Nema političkog načina da tu brigu pretoči u odlučno globalno djelovanje za dobro većeg dijela čovječanstva.

Okupljanja poput ovog u Davosu vjerojatno su sudionicama i sudionicima interesantna kao prilika da se u suočavanju različitih pozicija eventualno sagleda neke zajedničke nazivnike i puteve prema rješenjima u širem interesu. Kada okoliš postane teško podnošljiv za život, ni najmoćniji i najbogatiji neće proći neoštećeni, premda će moći sebi priuštiti bolju zaštitu. Ne treba precjenjivati pluralizam svjetskog ekonomskog foruma. Osnova za sudjelovanje je na prvom mjestu oslonac na moć kapitala i političku moć. Zbog toga drugi faktor – javno mnjenje – nema tu neposrednog utjecaja. Ima ga ipak po tome što, kada neka tema jako zaokupi svjetsko javno mnjenje (a ono  nastaje, premda polako i postepeno), ona utječe i na široko političko djelovanje, pa je ni moćnici ne mogu ignorirati.

 

EU kao u starom vicu Ulriha Beka

MONITOR: Da li je„slučaj Varhelji“, u kojem Evropski parlament traži istragu u vezi sa sumnjom da je on kao evropski komesar za proširenje i dobrosusjedsku politiku  pod uticajen Viktora Orbana, pozitivno „frizirao“ izvještaje o stanju demokratije i ljudskih prava u Srbiji i drugim zemljama Zapadnog Balkana, indikativan za bliskost autoritaraca u EU i izvan nje?

DVORNIK: O tim Várhelyijevim sklonostima se piše već duže. Zahtjev za istragu – što god ta istraga otkrila ili promašila – dobar je znak sam po sebi. On je još jedan mali prilog izvlačenju Evropske komisije iz upliva nacionalnih država članica i jačanju demokratske kontrole posredstvom parlamenta. Jer temeljna blokada EU je njen još uvijek konfederalni karakter.

Uvijek se dao primijetiti  kronični optimizam izvještaja EK o napredovanju država-kandidatkinja za članstvo. To se vidjelo i u praćenju Hrvatske prije priključenja. A znamo da iza formalnih normi stoji određena ravnoteža moći, socijalne, ekonomske,  kulturne, a te ravnoteže u postsocijalističkim društvima nema, ili se tek polako uspostavlja.

To, uostalom, vidimo i u EU. Ona je  najboljem slučaju konfederacija: savez država, a ne i građanki i građana. Koliko je to neodrživo vidi se i po sedamdesetgodišnjoj   povijesti EU, koja je morala uvoditi nekonsenzualno glasanje o određenim pitanjima, parlament koji je ipak bliži tom principu jednake težine svih individualnih glasova… a i dalje se muči s operacionalizacijom procedura kojima se i nacionalnim državama može i mora nametnuti poštovanje zajednički usvojenih pravila. Još  važi stari vic pokojnog Ulricha Becka po kojem EU ne bi mogla biti primljena u EU jer ne ispunjava jedan od osnovnih kriterija – da je demokracija.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Poslednji čas za reformu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj pojimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji

 

MONITOR: Pokušaj formiranja vlade sa vama na čelu, propao je. Rekli ste da je teško razumjeti racionalnim putem miniranje svega od strane URA-e i SNP-a. Odgovornost za neuspjeh tog projekta, dakle, vidite na tim političkim partijama?

LEKIĆ:  Činjenice su poznate i tu nemam šta da dodam. Niti želim da se bavim temom zašto su dvije stranke poslije mnogih dogovora, pa i onih potpisanih, odustali od formiranja nove vlade, opredjeljući se za nastavak aktuelne Vlade u ostavci.

Meni ostaje da se zahvalim na povjerenju većine u parlamentu za dodjeljivanje statusa mandatara, za koji se, kao što je poznato, nisam lično kandidovao. A koji sam pokušao da obavim na ozbiljan, javan i demokratski način. I jedino u interesu zemlje. Bez – i to tvrdim –  uplitanja drugih, iz zemlje ili inostranstva.

MONITOR: Formiranje te vlade nije imalo podršku međunarodnih partnera. Vidite li u tome možda razlog?

LEKIĆ: Ne znam, niti su me interesovale moguće igre iza kulisa.

Znam da smo u usvojenom i potpisanom Programskom sporazumu svih stranka nedvosmisleno naveli otvorenost za međunarodnu saradnju, primarno sa Evropskom unijom i spremnost za poštovanje i ispunjavanje svih ugovornih sporazuma sa međunarodnim partnerima.

Iskren da budem nisam ni čuo stav o nepovjerenju iz inostranstva, barem ne ozbiljan, jer bi se to kosilo sa osnovnim načelima međunarodnih pravila. U suprotnom Crna Gora bi i formalno pristala na status protektorata, drugim rječima na svoje samoponištavanje, posebno statusa suverene države.

Uostalom nova vlada nije bila ni formirana, pa bi najava o nesaradnji na neviđeno, bila dodatno apsurdna.

Ako ste mislili na izjave u nedovoljno ozbiljnom, lobističkom, dakle mešetarskom stilu, one su kao takve irelevantne. Mogle su samo nanijeti štetu ugledu zemalja odakle takvi predstavnici dolaze.

Za nas su mnogo značajnije demokratske vrijednosni tih zemalja, proklamovani prijateljski odnosi bazirani na recipročnom uvažavanju – nego što je neko u stilu specijalnih službi ovdje nešto rekao i impresionirao domaće poltrone. I to suprotno važećim demokratskim pravilima koja se poštuju u njihovim državama.

Uostalom dio gostiju je imao razloga i za zabrinutost zbog utiska da su njihovim izjavama najviše bili zadovoljni u Crnoj Gori nosioci hibridnog režima i mafijaško-korupcionaških struktura.

MONITOR:  Koliko će taj, međunarodni faktor biti značajan u formiranju naredne Vlade?

LEKIĆ: Sve zavisi od domaćih aktera koji budu autonomno ili neautonomno sastavljati takvu vladu.

MONITOR: Kako vidite u tom smislu pokušaj formiranja predizbornih koalicija prije određivanja datuma vanrednih izbora? Demokate su ponudile savez Evropi sad, ali i dogovor oko zajedničkog kandidata za predsjedničke izbore raspisane za mart ove godine.

LEKIĆ: Ne smatram da treba da dajem sugestije, još manje upustva drugima kako da se pozicioniraju u daljim političkim procesima. Svako će preuzeti odgovornost za svoje odluke.

MONITOR: I Vas mediji pominju kao jednog od potencijalnih predsjedničkih kandidata?

LEKIĆ: I ja sam to pročitao u medijima.

MONITOR: Jedan dio stranaka vladajuće većine pozvao je da se nastupi sa zajedničkim kandidatom. Koliko je to realno?

LEKIĆ:  Nije rijetka praksa u demokratskim društvima da stranke kandiduju svoje lidere na predsjedničkim izborima. I to je sasvim legitimno. S druge strane, treba koliko je moguće realno sagledavati šanse za uspjeh, i ne priređivati eventualne poklone protivničkoj strani.

MONITOR: Sa evropskih adresa stižu najave mogućeg zaustavljanja evoprskog procesa ukoliko ne bude odblokiran Ustavni sud.  Ko će biti odgovoran ukoliko se taj proces zaustavi?     

LEKIĆ: Takav scenario bi se mogao vidjeti na dva načina: Kao novi čin u anatomiji crnogorske (auto)destrukcije. Ili kao nova i konkretna odgovornost konkretnih aktera koje treba sankcionisati. Mislim na kažnjavanje od strane  građana, prije svega na izborima.

U ovako teškim situacijama kada u  parlamentu nema konsenzusa, kada je vlada u ostavci, kada predsjednik države nije predsjednik svih građana već jedne stranke i gravitirajućih satelita i zato ga ne intersuje opšti interes, već institucionalne blokade – treba vjerovatno sagledati prava i dužnost i preostaloj, trećoj grani vlasti, dakle nazavisnom sudskom sistemu da na neki način zaštiti pravno funkcionisanje države.

MONITOR:  Kako komentarišete nedavni boravak predsjednika Đukanovića u St. Moricu u jeku krize u zemlji, sa novim troškovima, rekordrnim cijenama soba?

LEKIĆ: S jedne strane ništa novo, potvrđuje se kombinacija visokog stepena otuđenja od realnosti i nezaustavljive skorojevićke motivacije provoda po cijenu blamiranja države i materijalnu cijenu na račun crnogorskih građana.

A sve se dešava – kako je zvanično objavljeno – u vremenu tužilačkog izviđaja o jednoj od mnogih Đukanovićevih afera, takozvanog prvog miliona čije problematične zaplete su izgleda i obični građani savladali.

Građanima možda ostaje da preko privatnih provoda predsjednika male i siromašne države savladaju geografsku razliku između St. Tropea i St. Morica. Razliku između ranijeg Đukanovićevog provoda u St. Tropeu, čak sa javnim slikama baškarenja u bazenu sa kumovima i tajkunima, i ovog provoda u St. Moricu sa skupim hotelskim troškovima.

Povodom iste teme zanimljivo je da se boravak u elitnom St. Moricu dešava u vremenu kada Đukanović u Crnoj Gori poziva građane u šumu, organizuje proteste, sve za odbranu države i njenog istorijsko-etičkog dostojanstva. Proteste koji prijetećim porukama idu i ispred tužilaštva, onog koje danas skoro jedini liči na ozbiljnu i autonomnu državnu instituciju.

Istina, neodgvorna i nedovljno transparentna putovanja, sa takođe visokim finansijskim izdacima se ne završavaju sa Đukanovićem i uopšte sistemom koji je stvorio.

MONITOR: Da li mislite na period nove vlasti, poslije 20. avgusta 2020?

    LEKIĆ:  Da, upravo mislim na taj period, jer je sistem neopravdanog, nekontrolisanog trošenja državnog novca  nastavljen.

U svojstvu poslanika i predsjednika Odbora za međunarodne odnose zatražio sam u periodu Krivokapićeve Vlade – dakle u vremenu kada sam još imao posljednje nade ili iluzije o moguće ozbiljnom zaokretu u vođenju državnih poslova –  izvjestaj o putovanjem i troškovima Vlade i ministartava.

Na osnovu onoga što sam dobio, a nisam sve, uočio sam da se nastavila praksa, nedopustive ležernosti, sa zbirom velikih i nepotrebnih troškova, često bez elemenatnih izvještaja.

Uostalom, dio najgorih praksi DPS-a su nastavljene sve do danas, a možda su neke i prevaziđene.

MONITOR:  Kako komentarišete posjete crnogorskih gradonačelnika iz redova Demokratskog fronta Beogradu, te posjetu dvojice ministara proslavi u Republici Srpskoj?

LEKIĆ:  Bez namjere da relativizujem konkretnu temu, jer je ozbiljna, ona je dio mnogo kompleksnijeg pitanja stanja, pa i sistemskog karaktera naša države.

Odavno se dominantan proces uređenja i funkcionisanja  crnogorskog društva odvija, ne u pravcu integrativno-vrijednosne cjeline, već modelu države kao zbira nacija. Sa takozvanim identitetskim bitkama koje se nerijetko i tragikomično pretvaraju u bitke za bolju prošlost, a ne budućnost. Zapravo nastavak tog procesa vodi federalizovanju zemlje, njenoj  državno-duhovnoj dezintegraciji sa svim daljim posljedicama.

Sada smo u fazi kada nijedna etnička grupa ne želi da odustane od svojih nacionalnih centara u drugim zemljama, koje neko otvoreno zove maticama. A sav taj pravac zapravo postaje matica naše duboke državno-političke krize.

Pritom je država bez institucionalnih i personalnih autoriteta, bez autoriteta javne riječi, pa je problem još izraženiji. Tako izlasci zvaničnika iz naše zemlje, kao i ulasci drugih u nju – sve bez pravila, čini zemlju, najblaže rečeno,  nedovoljno ozbiljnom.

Kako vratiti stanje integrisane zemlje, pritom bez asimilacije bilo koje etničke grupe, kako državnu politiku voditi na poznatim pravilima ozbiljnih i uređenih zemlja jeste jedno od najurgentnijh pitanja u našoj državi.

MONITOR: A pojačanu retoriku devedesetih?

LEKIĆ:  Devedesetih se padom Berlinskog zida mijenjao međunarodni sistem, mjenjao unutrašni sistem našeg društva, i što je najteže – ratovima raspadala zajednička država. Ove dramatične oklonosti ne mogu pravdati mnoge teške vrijednosne poremećaje, pa i retoričke, ali negdje u balkanskim istorijama nisu sasvim nepoznate.

Međutim danas 2023. ponavljanje slične retorike mržnje govore o porazu državne politike. Govore o ,,pobjedi” cinične politike podjela, da bi se na podjelma i njenoj primitivnoj retorici, vladalo. I skrenule teme kriminala i korupcije, te ipak ontološke bolesti crnogorskog društva.

MONITOR:  Kako izaći iz političke i institucionalne krize u Crnoj Gori?

LEKIĆ: Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj poimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji.

Uprkos svemu, i dalje smatram da konačno zrelom političkom vlasti, ozbiljnom državnom politikom, nezavisnim institucijama, sve uz pomoć Evropske unije, Crne Gora može ostvatiti svoju veliku društvenu i moralnu reformu.

Utisak je, da je posljednji čas za to.

 

    Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo