Povežite se sa nama

INTERVJU

VUK IKOVIĆ, BIOLOG, ORGANIZACIJA KOD: Zavisni smo od prirode

Objavljeno prije

na

Moramo se osloniti na ono što imamo: na prirodne i ljudske resurse – jedno bez drugog ne ide. Njegovanjem prvog i osvješćivanjem drugog resursa dobili bismo balans koji bi bio recept za oporavak zajednice

 

MONITOR: Crna Gora je otvorila poglavlje Poglavlje 27. Koji nas sve izazovu očekuju?

IKOVIĆ: Ključni izazov je da što prije shvatimo da smo u potpunoj zavisnosti od prirode. Priroda nam daje zdravu hranu, pitku vodu i čist vazduh.  Izazov je da razumijemo da svaki naš zalogaj hrane dolazi od prirode i svaki naš gutljaj vode dolazi iz prirode. To nije samo pitanje ljepote ili nečije profesije to je centar našeg života odnosno to je pitanje našeg opstanka, tj. naše samostalnosti. Zato bi koncept zaštite životne sredine trebao biti osnovni koncept razvoja Crne Gore.

Kada ovo shvatimo onda će nam kvalitet vode i vazduha, upravljanje otpadom, industrijsko zagađenje i očuvanja biljnog i životinjskog svijeta biti prioritet.

Za bezbjedniji život, sve naše opštine moraju izgraditi kolektorske sisteme i postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda, a polovina sakupljenog komunalnog otpada mora biti pripremljena za ponovnu upotrebu, tj. reciklažu.

Kada govorimo o zaštićenim prirodnim dobrima treba da zaštitimo najvrjednija prirodna područja pa tek onda da definišemo industrijske zone. Prvo proglasiti zaštićena morska područja, pa tek onda razmišljati o istraživanju nafte i gasa. Nažalost, kod nas je suprotna situacija.

U kojoj mjeri se rasipamo resursima govori podatak da su nam gubici na vodovodnoj mreži 2013. godine iznosili 64 odsto od ukupno zahvaćene vode, tj. ukupno potisnute vode u cjevovod. Te godine nije fakturisano 40 miliona m3 zahvaćene vode. Ako je cijena jednog kubika vode 0,5 € onda godišnje gubimo 20 miliona samo zbog gubitaka na vodovodnoj mreži. U uređenim zemljama Evrope gubici su manji od 10 odsto.

Bahati odnos prema resursima možemo prikazati podatkom da je Crna Gora 2017. izvezla 28 miliona eura sirovog drveta i plute, a iste godine smo uvezli 53 miliona eura namještaja. A to znači da ne koristimo znanje u cilju uvećanja vrijednosti sirovine.

MONITOR: Uglavnom se priča o 1,6 milijardi eura koliko će okvirno iznositi troškovi za  zatvaranje ovog poglavlja. No da li je od para važnija promjena svijesti povodom ovog pitanja?

IKOVIĆ: Da je funkcionerima na prvom mjestu zdravlje i kvalitet života građana danas ne bi govorili o tolikim troškovima. Samo primitivan čovjek želi pretvoriti sve u materijalno bogatstvo. Uzrok tome jeste neznanje. Još početkom dvadesetog vijeka ekolog Aldo Leopold je kazao da je mentalitet posjedovanja najveći uzrok ekoloških poremećaja.

Nedostatak novca je uzrokovan nestručnošću rukovodećih kadrova koji imaju moć, ali nemaju znanje. S druge strane, naši kadrovi koji nijesu na rukovodećim mjestima su više zarobljeni nego što su neizgrađeni. Da je službenicima crnogorskih institucija dozvoljeno da rade svoj posao Crna Gora bi davno bila u Evropskoj uniji. Zato je potrebno omogućiti državnim službenicima da primijene svoje znanje, odnosno da rade ono za šta su plaćeni.

Iz neznanja proističe i selektivna primjena zakona, odnosno ne važe ista pravila za sve. Tako kada prijavljujemo inspekciji određeni ekološki zločin srijećemo se sa situacijom da nadležni brane zagađivača i pravdaju postojeće stanje.

Poslednjih 30 godina nijesmo  blagovremeno ulagali u snabdijevanje vodom za piće, prečišćavanje otpadnih voda, upravljanje otpadom i  zaštitu prirode pa su se problemi i troškovi nagomilali a sve nam je sada stiglo na naplatu. Ukoliko nastavimo ovim tempom da ,,rješavamo” ova pitanja ta suma će se povećavati.

Zato državni funkcioner treba da promoviše princip zaštite životne sredine kao razvojni koncept, a ne princip pohlepe i korupcije.

MONITOR: Svako malo u javnosti dospije neki novi ,,zločin’’ prema prirodi. Posljednji su sječa stabala na Crnom jezeru i trovanje para surih orlova. Javnost odmah sazna za takve slučajeve, ali da li se sem osude što konkretno mijenja?

IKOVIĆ: Ono što je u uređenim zemljama skandal to je kod nas normalna svakodnevica. Dozvoljavamo sebi da budemo prevareni na isti način više puta.

Ovi slučajevi pokazuju nemoć institucija pa je građanin prepušten sam sebi i mora da se prilagođava naopakom sistemu kako bi preživio.

Sječa stabala govori da našim ključnim resursima upravljaju neuki. Ta šuma postoji vjekovima i opstajala je bez učešća čovjeka. Umjesto da se čovjek prilagođava šumi Crnog jezera i koristi njene besplatne usluge dugoročno, mi smo se opredijelili na kratkoročnu dobit ne razmatrajući dugoročne gubitke –  a posebno je pitanje u čiji džep završava i takva kratkoročna dobit. Naše rukovodstvo smatra da je šačica bungalova bitnija od vrijednosti netaknute prirode i tako žrtvuju i šumu i vodu kako bi bili oni izgrađeni.

Nacionalni parkovi se štite da bi trajali baš u toj formi – verziji u kakvoj ih znamo. Ne štite se da bismo mijenjali njihov izgled, a još manje njihove vrijednosti. Umjesto da dozvolimo prirodi da nam besplatno obezbjeđuje zdravu hranu, pitku vodu i prostor za odmor i obrazovanje mi radimo protiv nje, tj. protiv sebe.

Podsjetimo se da šumski ekosistemi prečišćavaju vodu, a ta voda puni jezero čineći ga rezervoarom pitke vode. Sve upućuje da će ovaj vijek obilježiti nedostatak vode za piće, onda je jasno kako mi tretiramo najvrjedniji resurs ovog stoljeća – pitku vodu.

Ako razmišljamo o rješenjima, promjene su moguće ako počinioci budu izvedeni pred lice pravde i ako nadoknade počinjenu štetu – a da bi se to desilo trebaju nam institucije koje služe da olakšaju, a ne da otežaju život građana – institucije koje sprečavaju negativan uticaj gluposti na životnu sredinu. Da bi smo imali takve institucije moramo zaustaviti davanje moći ljudima koji ne vjeruju u nauku – u princip znanja, u razvojni koncept očuvanja prirode.

MONITOR: Često ističete drugačije koncepte razvoja.

IKOVIĆ: Građanima je nametnut stav da moramo da eksploatišemo resurse da bi se razvijali. Primjer Singapura je zanimljiv – kako zemlja čuva svoje resurse i dinamično se razvija. Unazad nešto više od godinu, bruto društveni proizvod po glavi stanovnika, u Singapuru je bio oko 48.000 €, a u Crnoj Gori se kretao oko 7.000. Singapur je 19 puta manji od Crne Gore a ima devet puta više stanovnika. Ali Singapur promoviše princip znanja, a ne princip pohlepe i korupcije. Njihov princip je obrazovanje za budućnost kako bi kao društvo imali odgovore na vrijeme. Zato je prema PISA međunarodnom testiranju učenika iz 2015. godine, Singapur na prvom mjestu na svijetu po naučnoj pismenost svojih učenika. Iako nijesu prebogati prirodnim resursima imaju razvijenu domaću proizvodnju i razvijene najnovije tehnologije.

MONITOR: Podgorica je od nekad zelenog postala grad sa manjkom drveća. Kako se realizuje akcija pošumljavanja koju je organizovao KOD?

IKOVIĆ: Podgorica je nekada nosila epitet zelenog grada u bivšoj SFRJ. Danas smo na posljednjem mjestu glavnih gradova regiona. Prema analizi satelitskih snimaka, po indeksu zelenila ispred Podgrice su: Sarajevo, Ljubljana, Zagreb, Priština, Skoplje, Beograd, Tirana. Zanimljivo je da je pomenuti indeks zelenila u Sarajevu približno 0,68, a u Podgorici 0,24 – gotovo tri puta manji.

Naš glavni grad ima svega tri kvadratna metra javnih zelenih površina po stanovniku, a u većini evropskih zemlja je minimum 25 ili 50 metara. Tako Padova ima 215.000 stanovnika, a više od 5 km2 javnih zelenih površina. Podgorica ima oko 190.000 stanovnika, i pola kvadratnog kilometra javnih zelenih površina. Pri tom, Padova nije zadovoljna onim što ima i zato je razvila katastar zelenih površina koji je Podgorica zacrtala da uradi do kraja 2018. godine – a nije.

Organizacija KOD je od septembra prošle godina posadila preko 1.200 stabala na 21 lokaciji. Akcenat je bio na izvornim vrstama: hrast, lipa, košćela, jasen… Naglašavamo da smo sve to uradili zajedno sa građanima, dok od Glavnog grada nismo dobili niti jedan cent.

MONITOR: U okviru organizacije KOD iznosite zanimljive uporedne podatke o Crnoj Gori i razvijenim zemljama – odnos broja službenih automobila, podatke iz zdravstva, ekologije… Da li je promjena politike preduslov da bismo na pravi način počeli da se brinemo i o prirodi?

IKOVIĆ: Politika koja se praktikovala posljednje tri decenije nije učinila građane zdravijim, bogatijim i nezavisnijim, a Crna Gora je suštinski gubila odrednicu ekološke države. Ta politika nije iskoristila svoje šanse, iscrpila je značajne resurse, ostavlja iza sebe velike dugove, mnogo siromašnih i uzak krug privilegovanih – zato ona mora da se mijenja.

Potreban nam je sistem institucija gdje stvari ne zavise od jednog čovjeka ili nekolicine ljudi – već od većine građana.

U državama koje brinu o prirodi povećana je briga i o čovjeku. Takva politika temelji i gradi snagu države na snazi pojedinca. Treba nam politika bazirana na znanju a ne na sili, strahu i pohlepi.

Danas kada imamo veliki broj zakona iz oblasti zaštite životne sredine, imamo mnogo lošije stanje nego prije 50 godina kada većina tih propisa nije postojala. To je paradoks koji treba promijeniti ako mislimo da kao zajednica preživimo.

Treba nam vlada koja neće zloupotrebljavati naše neznanje, već će nadograđivati postojeće  –  vlada koja će podsticati poduhvate građana.

Dakle, moramo se osloniti na ono što imamo: na prirodne i ljudske resurse – jedno bez drugog ne ide. Njegovanjem prvog i osvješćivanjem drugog resursa dobili bismo balans koji bi bio recept za oporavak zajednice.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Udaljiti DPS i DF od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori je sve ogoljeno, pa nije teško zaključiti da ovakvu DPS i ovakav DF treba što više udaljiti od bilo kojeg oblika vlasti u Crnoj Gori. To mogu uraditi samo građani, i samo olovkom

 

„Događaji a Cetinju pokazuju da više decenija nismo detektovali pravi uzrok i društvenih, i političkih frustracija crnogorskog društva“, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac, odgovarajući na pitanje o uzrocima aktuelnih sporenja u Prijestonici.

GRAHOVAC: Uzrok je duboka i vrlo smišljena fašizacija crnogorskog društva. S jedne strane, egzistira agresivna ofanziva srpskog klerofašizma, čiji pokrovitelj je SPC, a politički eksponent je DF. Najnovija klerofašistika politička doktrina o „srpskom svetu“ je sredstvo za ostvarenje hegemonističkih velikodržavnih ciljeva.

S druge strane, višedecenijska vladavina DPS je generisala i formalno (ali i interesno) uobličila vrlo opak pokret, koji ne prikriva crnogorski neofašizam zasnovan na kriminalu, ne manje opasan od onog prvog. Na ravnoteži međusobnog straha, vlast se održavala kako u prethodnom periodu, tako i danas. Eksponirani predstavnici CPC nisu uspjeli da se distanciraju od crnogorskih neofašista. Naprotiv!

MONITOR: Ko su pobjednici, a ko gubitnici u „operaciji ustoličenja“?

GRAHOVAC: Nosioci oba ona fašizma umišljaju da su pobjednici. Oni i dalje istrajavaju na zavađama – da bi vladali! Dugoročni gubitinici su i država Crna Gora, i njeni građani.

Kroz istoriju se svaki oblik fašizma ponašao upravo tako. Crna Gora ima nesreću da ima dvije suprotstavljene frakcije, skoro pa jedinstvenog fašizma. Održavaju se na ravnoteži straha, u koji su uveli i većinu građana.

MONITOR: Dio vlasti zamjera policiji navodno  suviše mek  odnos prema demonstrantima na  Cetinju. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Normalan vojnik i normalan policajac među prvima prepoznaju nemoral, nekompetentnost i bahatost bilo koje vlasti. Jednostavno, iz razloga što se to najbolje uočava u hijerarhijski ustrojenim državnim institucijama. Nije teško ustvrditi da su u cetinjskim događajima većina učesnika bezbjednosnog sistema postupali i umnije, i odgovornije nego što bi se moglo reći kako za nosioce vlasti, tako i za mnoge predstavnike opozicije. Normalni policajci i normalni vojnici su svjesni da su upravo ti politički predstavnici najveća ugroza Crne Gore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

 

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN VUJAČIĆ, predsjednik Foruma za međunarodne odnose: Zapadni Balkan se jedva primjećuje među krupnim globalnim potresima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

 

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

 

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

 

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

 

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo