Povežite se sa nama

INTERVJU

VUK IKOVIĆ, BIOLOG, ORGANIZACIJA KOD: Zavisni smo od prirode

Objavljeno prije

na

Moramo se osloniti na ono što imamo: na prirodne i ljudske resurse – jedno bez drugog ne ide. Njegovanjem prvog i osvješćivanjem drugog resursa dobili bismo balans koji bi bio recept za oporavak zajednice

 

MONITOR: Crna Gora je otvorila poglavlje Poglavlje 27. Koji nas sve izazovu očekuju?

IKOVIĆ: Ključni izazov je da što prije shvatimo da smo u potpunoj zavisnosti od prirode. Priroda nam daje zdravu hranu, pitku vodu i čist vazduh.  Izazov je da razumijemo da svaki naš zalogaj hrane dolazi od prirode i svaki naš gutljaj vode dolazi iz prirode. To nije samo pitanje ljepote ili nečije profesije to je centar našeg života odnosno to je pitanje našeg opstanka, tj. naše samostalnosti. Zato bi koncept zaštite životne sredine trebao biti osnovni koncept razvoja Crne Gore.

Kada ovo shvatimo onda će nam kvalitet vode i vazduha, upravljanje otpadom, industrijsko zagađenje i očuvanja biljnog i životinjskog svijeta biti prioritet.

Za bezbjedniji život, sve naše opštine moraju izgraditi kolektorske sisteme i postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda, a polovina sakupljenog komunalnog otpada mora biti pripremljena za ponovnu upotrebu, tj. reciklažu.

Kada govorimo o zaštićenim prirodnim dobrima treba da zaštitimo najvrjednija prirodna područja pa tek onda da definišemo industrijske zone. Prvo proglasiti zaštićena morska područja, pa tek onda razmišljati o istraživanju nafte i gasa. Nažalost, kod nas je suprotna situacija.

U kojoj mjeri se rasipamo resursima govori podatak da su nam gubici na vodovodnoj mreži 2013. godine iznosili 64 odsto od ukupno zahvaćene vode, tj. ukupno potisnute vode u cjevovod. Te godine nije fakturisano 40 miliona m3 zahvaćene vode. Ako je cijena jednog kubika vode 0,5 € onda godišnje gubimo 20 miliona samo zbog gubitaka na vodovodnoj mreži. U uređenim zemljama Evrope gubici su manji od 10 odsto.

Bahati odnos prema resursima možemo prikazati podatkom da je Crna Gora 2017. izvezla 28 miliona eura sirovog drveta i plute, a iste godine smo uvezli 53 miliona eura namještaja. A to znači da ne koristimo znanje u cilju uvećanja vrijednosti sirovine.

MONITOR: Uglavnom se priča o 1,6 milijardi eura koliko će okvirno iznositi troškovi za  zatvaranje ovog poglavlja. No da li je od para važnija promjena svijesti povodom ovog pitanja?

IKOVIĆ: Da je funkcionerima na prvom mjestu zdravlje i kvalitet života građana danas ne bi govorili o tolikim troškovima. Samo primitivan čovjek želi pretvoriti sve u materijalno bogatstvo. Uzrok tome jeste neznanje. Još početkom dvadesetog vijeka ekolog Aldo Leopold je kazao da je mentalitet posjedovanja najveći uzrok ekoloških poremećaja.

Nedostatak novca je uzrokovan nestručnošću rukovodećih kadrova koji imaju moć, ali nemaju znanje. S druge strane, naši kadrovi koji nijesu na rukovodećim mjestima su više zarobljeni nego što su neizgrađeni. Da je službenicima crnogorskih institucija dozvoljeno da rade svoj posao Crna Gora bi davno bila u Evropskoj uniji. Zato je potrebno omogućiti državnim službenicima da primijene svoje znanje, odnosno da rade ono za šta su plaćeni.

Iz neznanja proističe i selektivna primjena zakona, odnosno ne važe ista pravila za sve. Tako kada prijavljujemo inspekciji određeni ekološki zločin srijećemo se sa situacijom da nadležni brane zagađivača i pravdaju postojeće stanje.

Poslednjih 30 godina nijesmo  blagovremeno ulagali u snabdijevanje vodom za piće, prečišćavanje otpadnih voda, upravljanje otpadom i  zaštitu prirode pa su se problemi i troškovi nagomilali a sve nam je sada stiglo na naplatu. Ukoliko nastavimo ovim tempom da ,,rješavamo” ova pitanja ta suma će se povećavati.

Zato državni funkcioner treba da promoviše princip zaštite životne sredine kao razvojni koncept, a ne princip pohlepe i korupcije.

MONITOR: Svako malo u javnosti dospije neki novi ,,zločin’’ prema prirodi. Posljednji su sječa stabala na Crnom jezeru i trovanje para surih orlova. Javnost odmah sazna za takve slučajeve, ali da li se sem osude što konkretno mijenja?

IKOVIĆ: Ono što je u uređenim zemljama skandal to je kod nas normalna svakodnevica. Dozvoljavamo sebi da budemo prevareni na isti način više puta.

Ovi slučajevi pokazuju nemoć institucija pa je građanin prepušten sam sebi i mora da se prilagođava naopakom sistemu kako bi preživio.

Sječa stabala govori da našim ključnim resursima upravljaju neuki. Ta šuma postoji vjekovima i opstajala je bez učešća čovjeka. Umjesto da se čovjek prilagođava šumi Crnog jezera i koristi njene besplatne usluge dugoročno, mi smo se opredijelili na kratkoročnu dobit ne razmatrajući dugoročne gubitke –  a posebno je pitanje u čiji džep završava i takva kratkoročna dobit. Naše rukovodstvo smatra da je šačica bungalova bitnija od vrijednosti netaknute prirode i tako žrtvuju i šumu i vodu kako bi bili oni izgrađeni.

Nacionalni parkovi se štite da bi trajali baš u toj formi – verziji u kakvoj ih znamo. Ne štite se da bismo mijenjali njihov izgled, a još manje njihove vrijednosti. Umjesto da dozvolimo prirodi da nam besplatno obezbjeđuje zdravu hranu, pitku vodu i prostor za odmor i obrazovanje mi radimo protiv nje, tj. protiv sebe.

Podsjetimo se da šumski ekosistemi prečišćavaju vodu, a ta voda puni jezero čineći ga rezervoarom pitke vode. Sve upućuje da će ovaj vijek obilježiti nedostatak vode za piće, onda je jasno kako mi tretiramo najvrjedniji resurs ovog stoljeća – pitku vodu.

Ako razmišljamo o rješenjima, promjene su moguće ako počinioci budu izvedeni pred lice pravde i ako nadoknade počinjenu štetu – a da bi se to desilo trebaju nam institucije koje služe da olakšaju, a ne da otežaju život građana – institucije koje sprečavaju negativan uticaj gluposti na životnu sredinu. Da bi smo imali takve institucije moramo zaustaviti davanje moći ljudima koji ne vjeruju u nauku – u princip znanja, u razvojni koncept očuvanja prirode.

MONITOR: Često ističete drugačije koncepte razvoja.

IKOVIĆ: Građanima je nametnut stav da moramo da eksploatišemo resurse da bi se razvijali. Primjer Singapura je zanimljiv – kako zemlja čuva svoje resurse i dinamično se razvija. Unazad nešto više od godinu, bruto društveni proizvod po glavi stanovnika, u Singapuru je bio oko 48.000 €, a u Crnoj Gori se kretao oko 7.000. Singapur je 19 puta manji od Crne Gore a ima devet puta više stanovnika. Ali Singapur promoviše princip znanja, a ne princip pohlepe i korupcije. Njihov princip je obrazovanje za budućnost kako bi kao društvo imali odgovore na vrijeme. Zato je prema PISA međunarodnom testiranju učenika iz 2015. godine, Singapur na prvom mjestu na svijetu po naučnoj pismenost svojih učenika. Iako nijesu prebogati prirodnim resursima imaju razvijenu domaću proizvodnju i razvijene najnovije tehnologije.

MONITOR: Podgorica je od nekad zelenog postala grad sa manjkom drveća. Kako se realizuje akcija pošumljavanja koju je organizovao KOD?

IKOVIĆ: Podgorica je nekada nosila epitet zelenog grada u bivšoj SFRJ. Danas smo na posljednjem mjestu glavnih gradova regiona. Prema analizi satelitskih snimaka, po indeksu zelenila ispred Podgrice su: Sarajevo, Ljubljana, Zagreb, Priština, Skoplje, Beograd, Tirana. Zanimljivo je da je pomenuti indeks zelenila u Sarajevu približno 0,68, a u Podgorici 0,24 – gotovo tri puta manji.

Naš glavni grad ima svega tri kvadratna metra javnih zelenih površina po stanovniku, a u većini evropskih zemlja je minimum 25 ili 50 metara. Tako Padova ima 215.000 stanovnika, a više od 5 km2 javnih zelenih površina. Podgorica ima oko 190.000 stanovnika, i pola kvadratnog kilometra javnih zelenih površina. Pri tom, Padova nije zadovoljna onim što ima i zato je razvila katastar zelenih površina koji je Podgorica zacrtala da uradi do kraja 2018. godine – a nije.

Organizacija KOD je od septembra prošle godina posadila preko 1.200 stabala na 21 lokaciji. Akcenat je bio na izvornim vrstama: hrast, lipa, košćela, jasen… Naglašavamo da smo sve to uradili zajedno sa građanima, dok od Glavnog grada nismo dobili niti jedan cent.

MONITOR: U okviru organizacije KOD iznosite zanimljive uporedne podatke o Crnoj Gori i razvijenim zemljama – odnos broja službenih automobila, podatke iz zdravstva, ekologije… Da li je promjena politike preduslov da bismo na pravi način počeli da se brinemo i o prirodi?

IKOVIĆ: Politika koja se praktikovala posljednje tri decenije nije učinila građane zdravijim, bogatijim i nezavisnijim, a Crna Gora je suštinski gubila odrednicu ekološke države. Ta politika nije iskoristila svoje šanse, iscrpila je značajne resurse, ostavlja iza sebe velike dugove, mnogo siromašnih i uzak krug privilegovanih – zato ona mora da se mijenja.

Potreban nam je sistem institucija gdje stvari ne zavise od jednog čovjeka ili nekolicine ljudi – već od većine građana.

U državama koje brinu o prirodi povećana je briga i o čovjeku. Takva politika temelji i gradi snagu države na snazi pojedinca. Treba nam politika bazirana na znanju a ne na sili, strahu i pohlepi.

Danas kada imamo veliki broj zakona iz oblasti zaštite životne sredine, imamo mnogo lošije stanje nego prije 50 godina kada većina tih propisa nije postojala. To je paradoks koji treba promijeniti ako mislimo da kao zajednica preživimo.

Treba nam vlada koja neće zloupotrebljavati naše neznanje, već će nadograđivati postojeće  –  vlada koja će podsticati poduhvate građana.

Dakle, moramo se osloniti na ono što imamo: na prirodne i ljudske resurse – jedno bez drugog ne ide. Njegovanjem prvog i osvješćivanjem drugog resursa dobili bismo balans koji bi bio recept za oporavak zajednice.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

ELSANA NURKOVIĆ, JEDNA OD ĆERKI HALITA NURKOVIĆA, KOJA DVADESET JEDNU GODINU TRAGAJU ZA OCEM: Dvije decenije mraka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Neposredno po završetku sukoba na Kosovu, 24. jula 1999. naš otac, radeći kao taksista, odvezao je posljednju mušteriju na Kosovo, u selo Gornji Petrić u blizini Peći. Tu mu se gubi svaki trag. Od tada,  potraga za ocem obojila je živote nas šest Halitovih ćerki

 

Šest kćerki Rožajca Halita Nurkovića, koji je prije dvadeset jednu godinu, nakon tek završenog rata, nestao na Kosovu, ni danas ne odustaju od portage za njim. Jednu od njih, Elsanu,  je nekoliko godina kasnije životni put odveo u Holandiju, gdje je radeći jedno vrijeme u Haškom tribunalu, pokušavala da pronađe odgovore – kako, gdje, zašto? Tih odgovora danas nema, a ona i dalje kao da se nalazi u onom autobusu od prije dvije decenije kada je putovala kući iz Sarajeva sa mučnim i mračnim mislima.

Pitali smo je šta se dogodilo toga dana prije više od dvije decenije?

NURKOVIĆ: Neposredno po završetku sukoba na Kosovu, 24. jula 1999. naš otac, Halit Nurković, radeći kao taksista, odvezao je svoju posljednju mušteriju na Kosovo, u selo Gornji Petrić u blizini Peći. Tu mu se gubi svaki trag. Od tada, nas šest njegovih ćerki tragamo za istinom o tome šta mu se dogodilo i gdje su njegovi posmrtni ostaci.

MONITOR: Imali ste tek dvadesetak godina i tu vijest ste slučajno čuli na autobuskoj stanici u Sarajevu.

NURKOVIĆ: Tako je. Da se tati nešto dogodilo, jula 1999. saznala sam slučajno, na autobuskoj stanici u Sarajevu, gdje sam došla da kupim kartu za povratak kući. Rožajac na koga sam naišla me je upitao da li imamo novosti o Halitu. Nisam imala pojma zašto me to pita, ali se u meni nešto zaledilo. Taj put od Sarajeva do Rožaja trajao je, činilo mi se beskrajno, uz neprekidni niz istih, mučnih misli. Dvadeset jednu godinu kasnije, kao da sam u istom tom autobusu, kao da i dalje traje ta ista, beskrajna vožnja, sa istim mislima i pitanjima koja proganjaju – gdje je tata i šta mu se dogodilo.

MONITOR:  Vi i Vaše sestre ste same krenule u potragu?

NURKOVIĆ:  Naša potraga je obojila živote nas šest Halitovih ćerki u posljednje dvije decenije. Moj je iz korijena promijenila. Prve mjesece i godine nakon tatinog nestanka provela sam dobrim dijelom na Kosovu, zajedno sa amidžom Medom Nurkovićem, dajući izjave, prateći glasine i tragove tragova, obilazeći institucije, moleći ljude i neljude za pomoć, prevrćući leševe, bivajući ucijenjena, preplašena, izložena prijetnjama i obasuta lažnim obećanjima. Odlazili smo tamo gdje je ležala moć‚ došli do Tačija i Kušnera – ali se i hvatali za svaku, i najtanju slamku. Ne mogu da pobrojim razgovore, lica, uvjeravanja, obećanja – da će tata biti pušten, da mu spremimo odijelo, da su ga videli, da nam je poslao poruku. Tokom potrage, stric je takođe bio zadržan, opljačkan pa pušten, a u tri navrata nam je iznuđen novac.

MONITOR: Neko bi iz takve lične drame razvio bijes i mržnju. Vi i Vaše sestre ste, tragajući za ocem, počele da radite na pomirenju naroda.

NURKOVIĆ: Kao dio potrage, od 2009. godine, sestre i ja organizujemo Memorijal pod nazivom Tragom nestalih – sjećanje na Halita Nurkovića. Ovaj dvodnevni dogadjaj koji okuplja učesnike iz Crne Gore, Kosova, kao i iz desetak drugih zemalja, sastoji se iz 18 km duge planinske trke i pohoda na Hajlu, te dječije gradske trke Tragom budućnosti u kojoj učestvuju i koju organizuju Halitovi unuci.

Memorijal se organizuje sa ciljem očuvanja sjećanja na tatu, ali i podsjećanje na problem nestalih osoba tokom ratova na prostoru bivše Jugoslavije, činjenicu da su sudbine hiljade njih ostale nerazjašnjene i patnju žrtava koja traje i danas. Na taj način, želimo da damo glas našem tati i svim nestalima, jer su oni zločinom koji je nad njima izvršen brutalno ućutkani i niko ne govori u njihovo ime. Dječija gradska trka Tragom budućnosti, te memorijalna planinska trka i pohod na Hajlu, imaju za cilj da pokažu da se nestanak nadilazi postojanjem, slavljenjem života i nasleđa nestalih. Memorijalom se takođe promoviše zajednička budućnost regiona, koja će se temeljiti na iskrenom odnosu prema prošlosti.

 MONITOR: Da li ste u čitavoj situaciji i, takoreći, privatnoj istrazi imali pomoć državnih institucija Crne Gore i Kosova?

NURKOVIĆ: Odnos institucija prema slučaju našeg oca, kao uostalom i prema problemu prisilno nestalih uopšte, je praktično nepostojeći. Postoji samo forma, obećanja, riječi i planovi. Porodice nestalih, uključujući i moju, potpuno su same u potrazi za voljenima, i nemaju nikakvu institucionalnu podršku, bez koje je praktično nemoguće razriješiti slučajeve prisilnih nestanaka. Ni od strane kosovskih, ni crnogorskih institucija nikada nije uložen stvaran napor da se slučaj riješi. Nijedna vlada Crne Gore u posljednjih 21 godinu nije pokazala da joj je stalo da se sazna sudbina njenih građana prisilno nestalih na teritoriji susjedne države i nije se založila za to u kontaktima sa predstavnicima Kosova. Često čitam o saradnji institucija na svim poljima, uključujući i policije i tužilaštva Crne Gore i Kosova; čitam o potpisanim protokolima, sporazumima o saradnji, čak i konkretno na riješavanju sudbine nestalih tokom ratnih sukoba; ali u svim ovim dokumentima i planovima, nacrtima i memorandiumima nema ljudi. Nema nestalih, nema onih koji za njima tragaju. Za ove dvije decenije susrela sam se sa desetinama crnogorskih državnih službenika, policajaca, tužilaca, diplomatskih predstavnika i ministara, i još uvijek nijedna od institucija koje predstavljaju nije preduzela nijedan konkretan i cilju usmjeren korak na rješavanju pitanja tatinog, ili drugih prisilnih nestanaka naših sugrađana. Policija ne istražuje tragove, tužilastvo ne uzima izjave, Vlada ne postavlja pitanje prisilnih nestanaka kao dio dijaloga sa Vladom Kosova. Naša država ne mari za nas. Ne mari za nestale“.

 MONITOR: I dalje ste u Holandiji. Da li ima ikakve nade da se dođe do istine o tome kako je i gdje nestao Vaš otac.

NURKOVIĆ: Pomno pratim rad Specijalizovanih vijeća za zločine na Kosovu, koji se takođe nalazi u Hagu. Ohrabruje me njihov dosadašnji rad. Kada sam nedavno saznala da su podignute prve optužnice Specijalizovanih vijeća, protiv Hašima Tačija i Kadrija Veseljija, osjetila sam nemir. To su dvojica ljudi koji su bili među prvima kojima smo se obratili nakon tatinog nestanka, od kojih smo očekivali i dobili obećanja da će pomoći u razjašnjenju tatinog nestanka.

Radeći na projektu u haškom Tribunalu, prateći suđenja i proces međunarodne pravde izbliza, vidjela sam i razumjela koliki je značaj pravnog procesuiranja ratnih zločina i koliko on doprinosi razumijevanju i razotkrivanju onoga što se desilo tokom rata, pa i otkrivanju sudbina nestalih. Za razliku od porodice, koja uz sve napore i sredstva, sama, ne može osim slučajno da dođe do istine‚ institucionalizovani pristup ovom teškom problemu jedini je način da se on rješava na način koji je odgovoran prema žrtvama, njihovim porodicama, ali i društvu uopšte. Ne možemo graditi budućnost, ignorišući prošlost.

Utvrđivanje istine o sudbini prisilno nestalih tokom ratova 1990-ih dužnost je svih zemalja u regionu. Ne samo zbog žrtava i njihovih porodica, već i zato što nije moguće izgraditi zdrava i napredna društva bez utvrđivanja istine o onome što se dogodilo tokom ratova iz naše bliske prošlosti. Ako dozvolimo da naša djeca odrastaju u uvjerenju da društvo ne mari za žrtve, da je traganje za nestalima uzaludni posao očajnih porodica, a da počinioci ne moraju biti kažnjeni, već naprotiv, da su slavljeni zbog svojih nedjela, onda ćemo osigurati da će generacije koje dolaze iza nas ponoviti naše najgore greške.

 

Zločin prisilnog nestanka nastavlja se nad porodicom

MONITOR: Kako ste se našli u Hagu?

NURKOVIĆ: Potraga za tatom me je 2005. odvela u Hag, gdje sam radila na projektu Fonda za humanitarno pravo iz Beograda, u Tribunalu za bivšu Jugoslaviju. To mi je omogućilo da iz prve ruke pratim suđenja koja su se bavila ratnim zločinima počinjenim na Kosovu, uključujući i ona pripadnicima OVK.

Na taj način sam došla do puno informacija o kontekstu, jedinicama i ljudima koji su mogli biti uključeni u zločin nad mojim ocem. Van samih suđenja, susreti i razgovori sa akterima – sudijama, advokatima, porodicom i prijateljima optuženih, ljudima iz njihovog okruženja, stručnjacima, diplomatama, novinarima – sve su to za mene bile prilike da pitam, čujem, provjerim, saznam. U toku svog rada u Tribunalu, dobila sam priliku da slušam, ali i da postavljam pitanja, da debatujem sa tužiocima i sudijama Tribunala, da analiziram tatin slučaj sa najboljim istražiteljima i forenzičarima. Ipak, to mi nije donijelo odgovore. Nakon svih ovih godina, i dalje sam u istom autobusu, od Sarajeva ka Rožajama, s istim pitanjima i istom sveprisutnom neizvjesnošću i strijepnjom.

Zločin prisilnog nestanka zato je tako specifičan, i posebno okrutan, jer se ne završava nakon što je počinjen, već traje i nastavlja se nad porodicom sve dok se istina o nestaloj osobi ne sazna. Neznanje, neizvjesnost, nemogućnost da prihvatite, ili ne prihvatite da vam je otac ubijen, da ne znate kako, ni zašto, da se nadate da je ubijen brzo i neprestano pitate, šta je govorio, šta je pokušao, šta je posljednje vidio. A odgovora nema, šta god da učinite. Ipak, i dalje ne možete da odustanete, da ne nastavite, premda znate unaprijed da je ogroman napor i trud koji ulažete uzaludan“.

                                                                                    Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGAN MARKOVINA, ISTORIČAR, PUBLICISTA I KOLUMNISTA IZ ZAGREBA: Nova ljevica  nije zakopana u prošlost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nova ljevica komunicira s problemima modernog svijeta. To se na duge staze mora odraziti na društvo i političku scenu Hrvatske, u najmanju ruku da SDP odvuče ulijevo i prema savremenim temama, što se već počelo događati

 

MONITOR: Prošlog mjeseca u Zagrebu je predstavljena platoforma ,,Možemo! – Nova ljevica – Radnička fronta – ORaH – Zagreb je naš! – Za grad”. Radi se o šest lijevih i zelenih stranaka. Koji su vaši prioritetni ciljevi?

MARKOVINA: Prije svega moram reći da je praktično identična koalicija stranaka i ljudi nastupila na prošlim lokalnim izborima u Zagrebu, postigavši odličan rezultat na izborima, nakon čega je četvero ljudi s te liste ušlo u Gradsku skupštinu, gdje su se vrlo brzo dokazali kao jedina ozbiljna i artikulirana opozicija. Taj konkretni rad je postavio i temelje za nastanak platforme Možemo i koaliciju s parlamentarnih izbora, ali je i uvjerio značajan broj građana da će ih ti ljudi vjerno zastupati. Činjenica je da su prvi put i to u značajnom broju u Sabor ušli ljudi koji su već izgradili ozbiljne profesionalne karijere, ali se i godinama izlagali u borbi za ideju pravednijeg društva, očuvanja javnih prostora i općenito za jednu ideju, novu ljevicu. K tome, svi su to povjerenje zaslužili vlastitim radom i ugledom, a ne preko leđa neke velike stranke. Ciljevi daljnjeg rada su u nastavku borbe za pravednije društvo i za potpuno moderan program zelene ljevice.

MONITOR:  Kakve su šanse platforme ,,Možemo!” da promijeni političku sliku Hrvatske?

MARKOVINA: Ta promjena neće doći preko noći, ali nema nikakve sumnje da će se dogoditi. Već sada u mainstream javnom prostoru i u parlamentu su neke teme, pa i izrazi poput socijalizma iznova dobili pravo građanstva, a kao što rekoh ljudi koji ih iznose u javnosti su artikulirani, promišljeni, ne govore napamet i imaju istinski integritet, što ljudi vide. Posebno vide da ta nova ljevica nije zakopana u prošlosti, poput onih s druge strane i da komunicira s problemima modernog svijeta. To se na duge staze mora odraziti na društvo i političku scenu, u najmanju ruku da SDP odvuče ulijevo i prema suvremenim temama, što se već počelo događati.

MONITOR: Ljevica je sada dobila priliku da izađe iz defanzive, kakvu nije imala u protekle tri decenije…

MARKOVINA: Istina. Što se tiče Hrvatske, svi prethodni pokušaji, koje su pokušali organizirati također ozbiljni ljudi s integritetom, poput Mike Tripala, Branka Horvata i Stipe Šuvara nisu uspjeli, ponajprije jer su bili preuranjeni i nisu mogli doći do izražaja u atmosferi straha koja je vladala s jedne strane i sa svježim iskustvom poraza ljevice s druge strane. No, ima tu još nešto. Bez obzira na to što je Tomislav Tomašević s pravom istureno lice pokreta, sada je ipak riječ o kolektivu utemeljenom u bazi i s čitavim nizom snažnih ličnosti. Na nekom pak općejugoslavenskom planu počelo je s Levicom u Sloveniji, sada se nastavilo u Hrvatskoj i sad idemo dalje.

MONITOR: Frontmen zeleno-lijeve koalicije Tomislav Tomašević najavio je da će koalicija u Saboru ‘biti oporba kakvu HDZ nikad nije vidio’. 

MARKOVINA: To je rekao zbog svih ovih činjenica i iskustva s radom u zagrebačkoj gradskoj skupštini, s razlogom, što se već kroz prve nastupe, na primjer, Sandre Benčić i pokazuje.

MONITOR: Je li tačno da četiri članice koalicije – Možemo!, Zagreb je naš!, Nova ljevica i Radnička fronta – čak nemaju ni svoj kancelarijski prostor?

MARKOVINA: Istina je. Iako Grad Zagreb ima obavezu ponuditi prostorije svakoj stranci koja ima mjesto u skupštini, gradonačelnik Bandić je retroaktivno promijenio pravila, navodeći tri zastupnika kao uvjet, pa je nudio jedan zajednički prostor za sve stranke, a potom pokušao sa svakom posebno, na što nitko nije pristao.

MONITOR: Zbog nesvakidašnjih razmjera krize izazvane pandemijom korona virusa, stranke ljevice iz Hrvatske (Radnička fronta i Nova ljevica), Srbije (Socijaldemokratska unija) i Slovenije (Levica) inicirale su donošenje Deklaracije o regionalnoj solidarnosti. Šta su glavni programski ciljevi Deklaracije?

MARKOVINA: Deklaracija samo javno obznanjuje sve ono čega smo svi na ovim našim prostorima svjesni, ali se mnogi boje ili ne žele to naglas izgovoriti, a to je da živimo zajedno, dijelimo praktično iste probleme, imamo zajedničko iskustvo i jedini način da se suprotstavimo tim problemima su solidarnost i zajedničko djelovanje ljevice na ovim prostorima. Pandemija je sve te stvari samo dodatno naglasila.

MONITOR: Na kakav je odziv naišla Deklaracija?

MARKOVINA: Na iznenađujuće veliki. Iskreno govoreći očekivao sam da će je mainstream mediji prešutiti, da će biti tema među istomišljenicima i stati na tome. Međutim, s obzirom na to da se dogodilo upravo suprotno, očito je da ovdašnja društva vape za alternativom ovome u čemu živimo.

MONITOR: Ljevica je u krizi i u velikom padu širom Evrope. Je li uopšte moguća istinska obnova ljevice u našem regionu?

MARKOVINA: To je dobro pitanje. Ja mislim da jeste i da je konačno nakon tri desetljeća krenula ka obnovi. Ima već i više od deset godina da je obnova krenula s raznim festivalima i školama, poput zagrebačkog Subversivea, sarajevskog Otvorenog univerziteta ili Korčulanske škole koju smo obnovili. Također, ne treba zanemariti niti studentske blokade i građanske proteste, a sada se konačno sve to počelo prelijevati prema konkretnoj političkoj akciji. Ta obnova neće ići preko noći, ali se neće niti zaustaviti. Nacionalizam još uvijek izgleda nepobjediv, ali sve manje ljudi istinski vjeruje u tu ideologiju.

MONITOR: Vi ste predsjednik stranke Nova ljevica osnovane 2016. godine. Koji su dosadašnji najbitniji rezultati Vaše stranke ostvareni na političkoj sceni Hrvatske?

MARKOVINA: Predsjednik sam još samo formalno, jer smo morali odgoditi novu skupštinu, ponajprije iz razloga što smatram da je politika ozbiljan posao, pa i životni poziv i definitivno nije kompatibilan s mojim radom u medijima, historiografiji i općenito s angažmanom javnog intelektualca. Stranku smo osnovali praktično iz očaja zbog stanja na ljevici i toga što nas nitko zapravo nije predstavljao, da bismo danas, nakon nimalo lake skoro četiri godine i čitavog niza porođajnih muka postali parlamentarna stranka. Kad sve zbrojim i oduzmem, iznimno sam zadovoljan što sam u toj promjeni sudjelovao i što će Nova ljevica nastaviti svoj život.

MONITOR: Prije četiri godine rekli ste u intervjuu Monitoru da ste po osnivanju stranke bili izloženi prijetnjama, etiketiranju i hajci. Kako na vašu stranku danas gledaju u Hrvatskoj?

MARKOVINA: Da, dovoljno je bilo izreći jasne stavove koji dovode u pitanje konstitutivne mitove zemlje i ne ustuknuti pred nacionalističkim pritiskom da bi vas proglasili za izdajnika i neprijatelja. No, to se još nekako i moglo tolerirati dok nisam odlučio ući izravno u politiku. Tad je krenuo najžešći pritisak. Danas je situacija puno bolja. Ne zato što je opća atmosfera napredovala, nego zato što smo svi skupa pa i ja, da se vratim na početak razgovora, legitimirali čitav niz pitanja i pokazali se kao oni koji nisu opsjednuti s prošlošću i jednom temom. Stavove naravno nisam promijenio.

MONITOR: Objavili ste prije pet godina knjigu Povijest poraženih i rekli da se jedino iz perspektive poraženih može vidjeti kakvi smo mi i kakva su ova naša društva u cjelini. Kakva su nam ova naša društva danas?

MARKOVINA: Ova društva danas vide da im je loše i pokušavaju na razne načine okončati to stanje, ali nikako da se vrate na početak i suoče s devedesetima, pa i vlastitom ulogom u tim godinama. Svi bi generalno željeli da se sve to potisne, da se tom dobu dignu spomenici, naivno vjerujući da će tolike traume, vlastitu odgovornost i krive političke izbore pomesti pod tepih. Tek kad se iskreno suoče s devedesetima i raskrste s njima naša društva će krenuti naprijed.

MONITOR: Prilikom osnivanja stranke rekli ste da nudite zemlju u kojoj ćete smjestiti ustaški pokret na mjesto koje mu pripada. Koliko ste u tome uspjeli?

MARKOVINA: Mi sami naravno na to nismo mogli ozbiljnije utjecati, ali smo slobodnim govorom o toj traumi i nasljeđu radili pritisak koji je na koncu doveo do jedne pat pozicije u kojoj čak i vladajući HDZ nominalno želi raskrstiti s tim nasljeđem, ali još uvijek nema dovoljno političke hrabrosti da to tako i kaže. Postoji naravno u društvu ozbiljnih 15-ak posto ljudi koji u ustaštvu ne vide ništa sporno, što je ogroman broj, ali mislim da je dosegao limite.

MONITOR:  U Mostaru, iz kojeg ste rodom, nakon 12 godina održaće se  lokalni izbori. Šta će to značiti za Mostar i BiH?

MARKOVINA: U Mostaru se konačno održavaju izbori i to isključivo zaslugom Irme Baralije, koja je imala dovoljno građanske hrabrosti i upornosti da stvari dovede do kraja pred Europskim sudom za ljudska prava. Sve ovo što su dogovorile dvije stranke, koje de facto vladaju gradom zadnjih trideset godina, HDZ i SDA, mogli su davno dogovoriti, ali jednostavno im nije odgovaralo da imaju bilo kakvu odgovornost ili Gradsko vijeće u kojem bi imali opoziciju. I opet će se izbori održati po njihovim pravilima, ali je jako bitna stvar da će se održati. Sad je doista sve na nama Mostarcima, bilo onima koji žive u Mostaru ili onima koji imaju pravo glasa, a žive u egzilu. Za početak bi apsolutno svi, ukoliko nam je stalo do Mostara i do toga da konačno izađe iz ratnih podjela, trebali izaći na izbore. Apsolutno sam siguran da su, čak i ako nas izađe samo 70 odsto dvije vladajuće stranke gotove, jednako kao što sam nažalost siguran da se to neće dogoditi. Ali ukoliko tako i bude, sami smo za to odgovorni.

                                    Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, DIREKTOR ISTRAŽIVAČKOG CENTRA MANS-A: Šema ,,donacija” za DPS

Objavljeno prije

na

Objavio:

Slučaj „Vrela Ribnička“ je pokazao da je DPS prikupila oko 30.000 eura od „donatora“ iz jednog od najsiromašnijih podgoričkih naselja. Način na koji su ove „donacije“ uplaćivane je pokazao da se radi o organizovanom djelovanju gdje su stanovnici naselja na Vrelima istog dana na istom šalteru samo jedne banke u Podgorici uplaćivali gotov novac

 

MONITOR: MANS je podnio prijavu zbog sumnje da su Đukanović i DPS za potrebe finansiranja predizborne kampanje 2016. kreirali šemu za ubacivanje novca nepoznatog porijekla u zvanične finansijske tokove te partije. O kakvoj se šemi tačno radi?

MILOVAC: Podaci do kojih je došao Istraživački centar MANS-a ukazuju na sumnju da je Demokratska partija socijalista (DPS) uoči prethodnih parlamentarnih izbora 2016. godine kreirala šemu za ubacivanje gotovog novca u zvanične finansijske tokove te partije. Prvi podaci u slučaju „Vrela Ribnička“ su pokazali da je ova partija prikupila oko 30.000 eura od „donatora“ iz jednog od najsiromašnijih podgoričkih naselja. Način na koji su ove „donacije“ uplaćivane je pokazao da se radi o organizovanom djelovanju gdje su stanovnici naselja na Vrelima istog dana na istom šalteru samo jedne banke u Podgorici uplaćivali gotov novac, što je upućivalo na sumnju da se ne radi o dobrovoljnim donacijama, već da je njihov identitet zloupotrijebljen da se na taj način novac čije porijeklo još uvijek ne znamo unese u zvanične finansije DPS-a. Sličan način uplate smo zabilježili kada su u pitanju i druge opštine gdje smo imali slučajeve da su čak i korisnici socijalne pomoći uplaćivali značajne svote novca na račun DPS-a. Posljednje istraživanje koje smo nedavno objavili je pokazalo da su dio ove šeme, voljno ili nevoljno, bili i radnici pojedinih podgoričkih javnih preduzeća koji su na istovjetan način uplaćivali značajne svote za izbornu kampanju DPS-a. Niti jedno od ovih istraživanja nije imalo reakciju DPS-a, niti je ta partija do danas demantovala postojanje te šeme.

MONITOR:  Kako je MANS došao do tih podataka?

MILOVAC: Većina dokumentacije na kojima MANS bazira svoja istraživanja dobijena je na osnovu Zakona o slobodnom pristupu informacijama, SPI zakon je najbolje oruđe za otkrivanje korupcije, pa je to bio slučaj i sa ovim istragama. Naravno, dio informacija važnih za istrage dobijamo i od samih građana, odnosno takozvanih zviždača iz institucija.

MONITOR: Vjerujete li da će tužilaštvo procesuirati tu prijavu, i da će imati adekvatan epilog?

MILOVAC: Ubrzo nakon otkrivanja afere „Vrela Ribnička“ 2018. godine, tužilaštvo je najavilo takozvani izviđaj ali evo već dvije godine nemamo nikakvu povratnu informaciju o tome dokle se stiglo sa tom istragom. MANS je i nove podatke, do kojih smo došli, dostavio Specijalnom državnom tužilaštvu, zajedno sa krivičnom prijavom protiv Predsjednika Crne Gore i prvog čovjeka DPS-a Mila Đukanovića. Nemamo prevelika očekivanja od Milivoja Katnića i Ivice Stankovića kada je u pitanju procesuiranje samog vrha vlasti, što potvrđuju i njihovi rezultati i to ne samo oni koji se odnose na političku korupciju. S druge strane, smatram da je važno u kontinuitetu javnost informisati o anomalijama u ovom društvu, naročito kada se one odnose na veliku korupciju i organizovani kriminal povezan sa samim vrhom vlasti, kao i da svi dokazi budu prikupljeni i evidentirani za neko tužilaštvo koje će imati dovoljno nezavisnosti od politike i lične i profesionalne hrabrosti da se bore sa tim problemima. Dvojac Katnić – Stanković nisu ti ljudi.

Milena PEROVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka sedmog avgusta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo