Povežite se sa nama

DRUŠTVO

SLUČAJ ŽELJEZARA: KALJENJE CRNOGORSKOG MODELA PRIVATIZACIJE: Uvijek može gore

Objavljeno prije

na

Pet vlasnika, preko šest hiljada izgubljenih radnih mjesta, stotine miliona gubitaka i nenaplativih dugova prema državi i radnicima, stečaj, bankrot… I sve to za tri decenije. Pod jednom vlašću

 

Prije petnaestak dana, na subotnjem građanskom okupljanju u centru Podgorice, hiljade su u mukloj tišini slušale iščitavanje (nepotpunog) spiska preduzeća „koja su nekad hranila Crnu Goru, ali nijesu preživjela najezdu skakavaca tranzicije…“. Kažu oni što su pogledivali na sat, da je nabrajanje trajalo duže od pet minuta.

Jedno od preduzeća koje na tom spisku istine zauzimaju počasna mjesta svakako je i nikšićka Željezara. Kompanija koja je krajem 2016. godine obilježila šest decenija postojanja, nekada je bila primjer ubrzane industrijalizacije zemlje.

„Željezara Boris Kidrič u Nikšiću je veliki kolektiv, najveći u Crnoj Gori“, bilježe jedne novine nekadašnje SFRJ u maju 1985. „U dvadeset jednom OOUR-u (osnovna organizacija udruženog rada – prim. a)  i sedam radnih zajednica zaposleno je nešto više od 6.500 radnika, koji su prošle godine proizveli 242.000 tona čelika…“.

Uslijedio je ratni raspad SFR Jugoslavije. Pod njegovim okriljem, u sjenci  sankcija UN prema režimu Slobodana Miloševića, stvorena je prva generacija tranzicionih pobjednika u Crnoj Gori. Fabrike i radnici za njih su bili samo nepotreban teret.

Vaša je sreća što Crna Gora ima samo jednu željezaru, za razliku od većine republika bivše Jugoslavije, objašnjavao je u Monitoru Vladimir Gligorov,  jedan od najuglednijih ekonomskih analitičara sa prostora bivše SFRJ. ,,Jedna željezara – jedan nerješiv problem”.

Onda je i u Crnoj Gori  na red došla privatizacija državne imovine. Pod parolom Veselina Vukotića (danas jednog od suvlasnika Univerziteta Donja Gorica) „ne prodajemo preduzeća, nego kupujemo dobre vlasnike“, tekao je proces koji je jednima omogućio da prikriju vlastitu nesposobnost i nagomilane gubitke, a drugima da legalizuju i dodatno uvećaju stečeni kapital.  I nikšićka Željezara  dobila je novog vlasnika. Zapravo, ne jednoga nego četiri u nizu. Ako ne uzimamo u obzir da je treći po redu mijenjao identitet (ime i adresu). Ali ne i naviku stvaranja gubitaka, a potom i njihove nacionalizacije.

O tome gdje su firmu odveli dobri vlasnici neka svjedoči još jedan novinski citat, s kraja februara ove godine: „Iz Sindikata nikšićke Željezare Tosčelik tvrde da im poslovodstvo prijeti ukidanjem prekovremenih sati ili otpuštanjem 30 do 40 ugovoraca. U fabrici je, kako su kazali, zaposleno oko 170 radnika koji imaju rješenje za stalno, i njih stotinak koji rade na određeno vrijeme.  Startna plata zaposlenima u proizvodnji je 350 eura, a sa prekovremenim radom prime i stotinu eura više. U Tosčeliku se posao odvija u tri smjene u pogonima Čeličane, Kovačnice i Radventa.“

Podsjetimo, turska korporacija Tosjali grupa  kupila je imovinu Željezare u stečaju u junu 2012. godine za 15,1 milion eura. Tada su najavili da će za tri godine u Nikšić uložiti 35 miliona eura, povećati broj radnika sa 314 na najmanje 550 i dostići godišnji promet od 500 miliona eura.

Ništa od tih obećanja do danas nije ispunjeno. Tosčelik  praktično radi na crno bez ekološke saglasnosti i dozvole za rad. A uz povećan rizik po bezbjednost radnika.

U prve tri godine njihovog angažmana u Nikšiću u pogonima Željezare poginula su dva radnika, dok je teže ili lakše povrede zadobilo više od 30 osoba. Približno, svaki deseti radno angažovani.

Iz sindikata Željezare tvrdili su da novi poslodavci preostale radnike zastrašuju (otkazom) i tjeraju da rade po dvije smjene uzastopno. ,,Koliko god čovjek htio, organizam to ne može da izdrži, dolazi do premora i smanjenja koncentracije, pa je to vjerovatno i uzrok sve češćih povreda”, požalio se novinarima, u februaru 2015. Željko Perović, metalac sa skoro tri decenije radnog iskustva.

Drugi su, opet, imali puno više razumijevanja za vlasnike Tosčelika. Među njima je bio i predsjednik SO Nikšić Veselin Grbović. ,,Naši ljudi su pomalo navikli laganije da rade i idu na bolovanja, a vjerovatno novi vlasnik to sprječava“, pretpostavio je Grbović prije četri godine, pa dodatno objasnio: „Moramo da shvatimo da je Željezara u procesu rekonstrukcije i da se pojedina postrojenja puštaju u funkciju, tako da je i bezbjednost otežana, pa je potrebna i velika pažnja radnika”.

Niz povreda nije prekinut. Sredinom oktobra prošle godine mediji bilježe da je jedan radnik teško povrijeđen u pogonu Kovačnica „prilikom pada sa kranske staze“. Na isti način i na istom mjestu na kome je četiri godine ranije poginuo njegov kolega.

,,Nijedna krupna investicija koja bi poboljšala uslove u kojima radimo nije se dogodila. Ni sada se ništa ne radi na tome“, požalio se predsjednik Sindikata Željezare Pero Kadović. ,,Oprema na kojoj radimo je zastarjela i iz godine u godinu stari, i iz godine u godinu sve je opasnije raditi u ovim i ovakvim uslovima“. I tu se završilo. Do sljedeće nesreće.

Priča o privatizacijama Željezare kreće 2002. godine, kada počinje primjena ugovora o petogodišnjem zakupu sa firmom Rusmont still corporation. Proklamovani cilj bio je zaštititi radnike (2.700 zapošljenih sa prosječnom platom od tadašnjih 500 maraka), modernizovati postrojenja – prije svega Čeličanu – obezbijediti sirovine, rezervne djelove i tržište za normalnu proizvodnju. Moskovska firma se u Nikšiću zadržala približno godinu dana. I Željezaru ostavila u još većim problemima i dugovima.

Početkom juna 2004. u Nikšić stiže novi partner. Takođe ruska, kompanija Midlend ulazi u Željezaru nakon što je vlada nikšićkoj kompaniji oprostila dug od 75 miliona eura, a novom strateškom partneru omogućila da ne plaća struju, poreze i doprinose. Vlasnici Midlenda su za tu čast platili hiljadu eura. Rusi su se lijepo okoristili i, bukvalno preko noći, pobjegli iz Željezare kada je došlo vrijeme za obećane investicije. Za sobom su ostavili nove dugove (samo poreski dug bio je težak 2,7 miliona) i priče o golemim malverzacijama koje nije imao ko da spriječi.

Tako je Mi­dland, prema tvrdnjama dr Branka Radulovića, 12.500 gre­di­ca izve­zao i pro­dao sop­stve­noj kom­pa­ni­ji u Lon­do­nu po cije­ni od 210 do­la­ra po toni u momentu kada je tržišna cijena te robe bila 450 do­la­ra. I  uvo­zi­li su po istom modelu. „Ka­da je cije­na na svjet­skom tr­ži­štu bi­la oko 300 dola­ra po to­ni, od svo­je fir­me u Ru­si­ji Midland kupuje 15.000 gre­di­ca po 355 do­la­ra“, optuživao je profesor Radulović. Nadležni su ostali gluvi.

Zato su praktično isti ljudi, umjesto odgovornosti za dotadašnje neuspjehe, 2006. dobili i treću priliku da prodaju Željezeru. Novi kupac bila je britanska of-šor firma MNSS. Većinski paket akcija Željezare nazovi Britanci platili su 5,2 miliona eura. Zauzvrat su, samo po osnovu subvencija za električnu energiju tokom 2007. godine, iz državnog budžeta dobili sedam miliona (subvencije su trajale do uvođenja stečaja). Ali to je bila tek kap u moru.

Vladi, recimo, nije zasmetalo to što su Britanci prve godine gazdovanja Željezarom umjesto ugovorenih 14 investirali svega dva miliona eura. Inače, ukupne ugovorene – a nerealizovane – investicije za pet godine iznosile su 117 miliona. Što je trebalo da znači siguran posao za makar 1.500 radnika. Biće da su vjerovali na riječ „engleskim džentlmenima“ uz novoformiranog Upravnog odbora Željezare u kome su se našli: Radomir Vukčević, Oleg Obradović, Branko Čavor, Blagoje i Želimir Cerović, Miodrag-Daka Davidović, Andrija Racković i Greg Kuenzel. A nešto kasnije i Ana Đukanović, tada Kolarević.

Monitor je koju godinu kasnije (2010)  došao do revizorskog izvještaja o poslovanju Željezare u 2008. godini i Periodičnog finansijskog izvještaja za prvih šest mjeseci ‘09. godine. Prema tim podacima,  Željezara je 30. juna 2009. godine, samo po osnovu neplaćenih poreza i doprinosa na zarade, državi dugovala više od 17 miliona eura. Umjesto obećanih investicija nakon privatizacije, nikšićka kompanija se kod većinskog vlasnika zadužila za 50 miliona. Sklopljeno je i više kreditnih aranžmana sa Prvom bankom vrijednih oko 20 miliona. Ne zna se gdje je otišao taj novac. Istovremeno, revizor konstatuje da je Željezara, u septembru 2008. godine osnovala of šor filijalu pod nazivom Željezara Nikšić u Holandiji uz primjedbu da ,,finansijski iskazi ne sadrže podatke o sredstvima i poslovanju (te) filijale”.

Na istoj adresi u Amsterdamu nalaze se 154 kompanije od kojih „najmanje 86 ima isti broj telefona, najmanje 26 isti sajt, a najmanje devet istog direktora kao i kćerka kompanija Željezare“, saopštili su uz MANS-a. I podnijeli krivičnu prijavu Vrhovnom državnom tužiocu Ranki Čarapić „ukazujući na mogućnost da se kćerka kompanija Željezare i mreža povezanih of-šor firmi koristi za pranje novca ili izvlačenje profita iz Crne Gore…“. Među licima obuhvaćenim tom prijavom nalazio se i tadašnji ministar ekonomije Branko Vujović. VDT je, naknadno, tvrdila kako joj ta dokumenta nikada nijesu dostavljena.

A ministar je imao preča posla.

,,Svaka strana je saglasna i garantuje da neće preduzeti bilo kakve pravne radnje protiv druge strane i druga strana neće biti ugrožena u vezi prethodnih kršenja ugovora, incidenata prevare, nemara ili bilo kakvih drugih pogrešnih radnji (bilo stvarnih bilo navodnih)”. Citat je sastavni dio Protokola o refinansiranju Željezare Nikšić koji su, 6. jula 2009. godine, potpisali Vujović i G.H.J. de Haas, u ime većinskog vlasnika Željezare.

Svrha Protokola opisana je u tri tačke: MNSS će Željezari obezbijediti finansijsku injekciju od 10 miliona eura. Vlada će, potom, obezbijediti kreditne garancije u iznosu od 25 miliona za novo zaduženje Željezare. I treće, a pokazaće se najvažnije, ,,restrukturiranje bankarskih aranžmana MNSS-a i Željezare kod Prve banke Crne Gore”.Novcem namijenjenim za investicije u Željezaru.

Potom se precizirane i (uz državu) najveće žrtve novog dila između prodavaca i kupaca Željezare. ,,Sticalac akcija može smanjivati broj zaposlenih u Kompaniji do nivoa koji nije manji od 1.200 zaposlenih”. Tako je van snage stavljeno obećanje prema kome će u nekadašnjem nikšićkom gigantu ostati makar 1.500 radnika.

Slijedio je stečaj. Pa bankrot. Pa nova prodaja i nova neispunjena obećanja.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

STRATEŠKI INVESTITORI U DOBA PANDEMIJE: Ko kome pomaže

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlada, NKT, ljekari, svi se do neba zahvaljuju na  poklonima nekolicine stranih investitora. Neka i red je. Ali da vidimo ko je prvi počeo sa darivanjem. Ko je poklanjao ono najvrjednije što ima. Odvajao dio po dio svoje obale

 

Premijer Duško Marković lično se obratio vodećim stranim investitorima u Crnoj Gori sa molbom da priteknu u pomoć crnogorskom zdravstvu u vrijeme pandemije virusa korona i pošalju, u okviru svojih mogućnosti, novac, deficitarnu robu,  medicinsku i zaštitnu opremu. Na ljubazan poziv premijera, možda i opomenu, investitori su se odazvali, krenule su donacije, jedna od druge bogatija. Najprije je egipatski biznismen Samih Saviris, vlasnik švajcarske kompanije Orascom Development, zakupac poluostrva Luštica, uplatio pola miliona eura na račun Nacionalnog koordinacionog tijela, što je najveći iznos pojedinačne uplate  od početka epidemije koja je zahvatila Crnu Goru.

Nedugo potom, krenula je pomoć iz Grčke i Ujedinjenih Arapskih Emirata za koju se pobrinuo grčki biznismen Petros Statis, vlasnik Universal Capital banke, poznatiji kao rukovodilac kompanije Adriatic properties, zakupca hotelskog kompleksa Sveti Stefan-Miločer i vlasnik nekoliko medija u Crnoj Gori.  Statis je pripremio preko 3,5 tone medicinske opreme koja je avionima dopremljena u Podgoricu. Bogati poklon vrijedan 1,5 milion eura sadržao je na stotine hiljada zaštitnih maski i rukavica koje nedostaju  zdravstvenim ustanovama, ljekarima i drugim zdravstvenim radnicima, svima onima koji se nalaze na prvoj liniji odbrane od opasnog virusa. O građanima da ne govorimo, zaštitnih maski i rukavica nema u slobodnoj prodaji i ne zna se da li će ih i kada biti.

U nadahnutom propratnom pismu darodavca Petrosa Statisa, upućenom NKT-u navodi se kako „Crna Gora nije sama i nije mala. To je nacija sa puno prijatelja koji je vole i poštuju svuda, posebno u vrijeme kada joj je potrebna pomoć“.

Među donatorima medicinske opreme pominju se i drugi investitori, vlasnik Hotela Maestral Pol Pua, zatim bivši tajlandski premijer Taksin Šinavatra, te pojedini domaći tajkuni, kojima je premijer uputio javnu zahvalnicu.

Crna Gora zaista nije mala. Dala je ona mnogima mnogo više nego što dobija sada kad joj je najteže. Sve ono što je lijepu državicu na obali Jadrana krasilo, njene prirodne i izgrađene vrijednosti kojima je privlačila milione turista iz cijelog svijeta, davala je neštedimice drugima. Pod iznimno povoljnim uslovima.

Mnogi su se tek u ovoj maloj Crnoj Gori naprasno obogatili, postali biznismeni i tajkuni sa vrtoglavim ciframa na svojim računima u svjetskim bankama, sa vrijednom imovinom koju su ovdje na volšeban i privilegovan način stekli. A nešto se baš oni  ne javljaju da pomognu i da dio odnijetih vrijednosti i blaga povrate za spas domovine. Razgrabili su hotele, raskopali i uništili obalu, izgradili solitere, stanove, apartmane, novac iz zemlje iznijeli, takse i poreze nisu plaćali, ali ih nema da pomognu.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

TESTIRANJE LJUDSKOSTI: Čovjek je čovjeku čovjek

Objavljeno prije

na

Objavio:

Epidemija virusa COVID19 je otkrila i ono najljepše lice Crne Gore. Plemenite ljude

 

,,Spisak nas dovodi do Marte. Zovemo je da nam objasni kako da stignemo do nje. Stariji glas, peti sprat, nema lifta. Čeka nas pred vratima. Oči su joj suzne, glas drhtav, ali skriva svoje olakšanje. Trčimo niz stepenice da nastavimo dalje. Tek naša leđa čuju prvi jecaj. Plače li Marta jer danas neće biti gladna ili što zna da je neko čuva? Ne znam. Znam da je svaki sljedeći džak ona nosila umjesto mene“. Tako govori za Monitor 24-godišnji Petar Šćepanović, volonter Crvenog krsta Crne Gore (CKCG), o dobrotvornoj akciji koju će pamtiti čitav život.

Puno je ovakvih priča tihih heroja otkako je proglašena epidemija virusa COVID19 u Crnoj Gori. ,,Tokom proteklih nedjelja, različitim vidovima asistencije obuhvaćeno je 4.750 porodica i pojedinaca, podijeljeni su humanitarni paketi za 2.900 najugroženijih porodica, volonteri su obavili nabavku ili druge obaveze za 950 osoba (starijih, hroničnih bolesnika, osoba sa invaliditetom i onih u izolaciji), dok je psihosocijalnu podršku dobilo 900 osoba”, kažu iz Crvenog krsta.

Ovakva dramatična vremena uvijek neko obilježi svojom nesebičnošću. Postane moralni svetionik. Divljenje javnosti izazvali su  nesebični gestovi Hajriza Hačka Brčvaka, Bjelopoljca koji je imetak stekao dugogodišnjim mukotrpnim radom u Njemačkoj. On je Nacionalnom koordinacionom tijelu za zarazne bolesti za borbu protiv korona virusa donirao 100.000 eura, a bolnicama u Bijelom Polju, Podgorici i Baru još 183.000 dolara i time im obezbijedio potrebnu medicinsku opremu: 250.000 maski, 1.000 zaštitnih odijela, 100 aparata za mjerenje temperature i pet hiljada pakovanja medicinskih rukavica. Nije se zaustavio na tome, pa je još 3.000 eura odvojio i za pomoć opštini Tuzi, gdje je, pored Podgorice, registrovan najveći broj oboljelih od korona virusa. Crnoj Gori poklonio je  čak i 24 respiratora.  Ukupno, darovao je  oko 800.000 eura. Među njegovim izjavama izdvojila se i ova: ,,Treba pomoći svojoj zemlji u ovim teškim trenucima. Tako se patriotizam i dokazuje”.

Da doprinesu svojim radom na zanimljiv način dosjetili su se i iz firme 3D Soba. ,,Pratili smo šta se dešava u Italiji i prilikom prelistavanja portala vezanih za 3D štampu, primijetili smo da je grupa inžinjera uspješno projektovala i odštampala ventile za respiratore koji su potrebni italijanskim bolnicama. Kako je taj ventil postavljen na internetu sa licencom open source, moje kolege su preuzele taj model i prilagodile ga našim štampačima. O novitetima u 3D štampi i mogućnosti proizvodnje zamjenskih djelova, obavijestili smo Nacionalno koordinaciono tijelo, naglasivši da naše resurse mogu koristiti u borbi protiv virusa COVID19”, kaže Miloš Grbović iz te firme.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DOK SMRT VREBA NA ULICAMA: A ostavki i smjena nigdje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od početka godine od upotrebe vatrenog oružja i eksplozivnih naprava život je izgubilo osam osoba. Još troje državljana Crne Gore je u istom periodu ubijeno u zemljama regiona. Nadležni broje, spore se o motivima i odbacuju  odgovornost za nastalo stanje. Zato iz kuća izlazimo na vlastitu odgovornost

 

Više od sedmice  bez ubistva. Registrovali su to i nadležni. “Svi smo živi jutros u Crnoj Gori, to je najbitnije”, konstatovao je glavni Specijalni tužilac Milivoje Katnić na ovonedjeljnom presu.  Tu se, na podsjećanje jednog od prisutnih policajaca, pohvalio: „Sinoć smo spriječili jednu likvidaciju… Bilo je planirano da vozilo bude dignuto u vazduh, ali će oni opet sjutra veče pokušati, vjerovatno, i sve tako  redom”.

Katnić i njegovi saradnici nijesu otkrili više detalja o tom događaju ali se već narednog  jutra u medijima spekulisalo da je u Baru, ne prvi put, spriječena likvidacija visoko pozicioniranih članova kriminalnog klana koji, nakon smrti njegovog brata Luke, predvodi Jovan Đurović. Ko, kada, kako i zašto – te detalje za sada ne otkrivaju ni dobro informisani izvori bliski policiji/tužilaštvu. Ili to više nije ni važno u zemlji u kojoj su krvavi mafijaški obračuni postali – ali doslovno – dio svakodnevice. Priča za jedan dan.

Nešto ranije, početkom ove sedmice, obaviješteni smo o hapšenju Kotoranina  Nikole Mršića. On je u Srbiji priveden po Interpolovoj potjernici koju je za njim raspisala ovdašnja policija, zbog sumnji da je u septembru 2017, na pomoćnom stadionu Bokelja hicima u potiljak usmrtio fudbalera Gorana Lenca i pokušao da ubije Milana Jovićevića. Zločin je,  iste večeri, stavljen u kontekst obračuna zaraćenih kotorskih narko klanova, dok je iz policije tada javljeno  kako je Mršić saslušavan i nakon ubistva Srđana Vlahovića i paljenja diskoteke Maksimus 2016. godine.

Onda je iz Požege, gdje su Mršiću stavljene lisice na ruke, da se poslužimo žargonom crne hronike, stigla vijest da se odbjegli Kotoranin zapravo  predao policiji. Nakon što je mu se tokom boravka u Kraljevu učinjelo da ga nadgledaju i prate neke njemu nepoznate osobe. Imajući ideju kako bi se ta priča mogla završiti, Mršić je uhvatio taksi i zaputio se na jedino sigurno mjesto koje mu je u tom momentu bilo na pameti. U policijsku stanicu.

Nove priče potiskuju stare. Tako je već u zaborav pala prošlonedjeljna rasprava između Uprave policije i Specijalnog tužilaštva na temu da li su Cetinjani Andrija Gazivoda i Petar Muhadinović, ubijeni u Prijestonici sredinom februara u dva odvojena i brižljivo planirana napada, bezbjednosno interesantna lica pa samim tim i, na neki perverzan ali odomaćen način, očekivane žrtve rata kavačkog i kotorskog klana. Ili je riječ o običnim, normalnim građanima, civilima,koji nemaju nikave veze sa kriminalnim aktivnostima, mada se – kao i većina punoljetnih stanovnika Crne Gore – poznaje a možda i druguje sa osobama koje su prešle na onu stranu zakona.

“Istina je, to sva policija crnogorska zna i ja to ne krijem, on (Andrija) se kao momak družio sa neka dva momka koji su imali problem“, ispričao je Vijestima  Vaso Gazivoda, otac ubijenog mladića, poznatog podvodnog ribolovca i aktiviste za očuvanje prirode. „Njegov je najveći grijeh to što je majku jednog od tih momaka povezao na Kosovo da vidi svog sina…“, rekao je Gazivoda precizirajući da je to bila majka Vukana Vujačića, Cetinjanina koji se od sredine 2018.  nalazi u zatvoru na Kosovu, dok ga ovdašnja policija i tužilaštvo potražuju zbog sumnji da je učestvovao u  ubistvu Cetinjanina Radomira Đuričkovića, krajem 2016. Riječ je o još  jednom od zločina koji se  pripisuju aktuelnom ratu narko klanova.

Prethodno je Igor Popović, šef cetinjskog Odjeljenja bezbjednosti (Prijestonica nema Centar bezbjednosti, već se aktivnostima tamošnje policije upravlja iz CB Podgorica) na sjednici lokalnog parlamenta saopštio kako su njihovi sugrađani stradali u sukobu organizovanih kriminalnih grupa. Tu informaciju osporio je Milivoje Katnić. „Ova lica nijesu bila ni interesantno bezbjednosna lica, a kamoli da su bili članovi organizovanih kriminalnih grupa. Za to nemamo saznanja. To sada ne znači ništa, ali znači da se to tako ne može saopštiti”. Da nije riječ o nečijem lapsusu, ili nesporazumu, potvrdio je šef Sektora kriminalističke policije Enis Baković. On, vjeruje Popoviću: “Naša operativna saznanja govore da se radi o posljedici sukoba organizovanih kriminalnih grupa”.

U koju od ovih izjava možemo povjerovati? I, još važnije, na osnovu čega?

Možda se tužioci i policajci spore o karakteru zločina koje zajednički istražuju, kada već nijesu u stanju da ih spriječe, ali im je zajedničko da ne razmišljaju o vlastitoj odgovornosti i, eventualno, ostavci. Katnić najavljuje kandidaturu za novi mandat glavnog SDT. Ni Baković neće dobrovoljno odstupiti sa povjerene funkcije, pošto je, kaže, „spreman da se bori sa problemima“. Slično razmišlja i njegov pretpostavljeni, direktor Uprave policije.

„Policija može i mora proaktivnim djelovanjem obeznijediti efikasne odgovore izazovima kriminala“, lucidno  podučava Veselin Veljović nakon ubistava na Cetinju. Potom se osvrnuo i na kritičare: „Povremeno kritizerstvo u neutemeljenim ocjenama rezultata policije prihvatamo kao propratne pojave i nećemo ih komentarisati“. Slično razmišlja, i ministar MUP Melvudin Nuhodžić. Govoreći u parlamentu on je pokazao razumijevanje za „opravdanu uznemirenost i zabrinutost građana“, da bi potom poslanike ali i građane podučio kako je „za uspješnu borbu protiv organizovanog kriminala  neophodna je koordinacija svih državnih organa“. Eto.

Tako se to radi u zemlji od nepunih pola miliona punoljetnih građana (mnogi konače na nekim bogatijim i bezbjednijim mjestima) u kojoj je od početka godine od upotrebe vatrenog oružja i eksplozivnih naprava život izgubilo osam osoba. Uz još toliko lakše i teže ranjenih. Troje državljana Crne Gore u istom periodu ubijeno je u zemljama regiona (Srbija i Grčka), pred porodicama, u novim obračunima povezanim sa trgovinom narkoticima. Nadležni  broje, spore se o motivima i odbacuju  odgovornost.  Zato iz kuća izlazimo na vlastitu odgovornost. Zahvalni što smo i ovog  jutra osvanuli živi i zdravi.

 

Kadrovska vrteška

Ako je neko zaboravio: Veselin Veljović je bio prvi direktor UP (Zakon o policiji iz 2005.). Policija je tada izbrojala da u Crnoj Gori postoji sedam kriminalnih grupa. A danas ih ima , pa vidite i sami. Uglavnom, Veljović nije reizabran na konkursu za direktora UP 2009. godine, kada je o tom izboru odlučivao kabinet premijera Igora Lukšića.

Aktuelni premijer Duško Marković ocijenio je tada da je Veljović „vrlo profesionalno” obavljao svoju dužnost, i da su „razlozi njegovog odlaska političke prirode”. Zato je vjenčanom kumu omogućio da se vrati u fotelju direktora UP nakon što je dotadašnji direktor Slavko Stojanović podnio ostavku. Stojanovi je sa funkcije odstupio prije dvije godine (31. mart 2018.), skupa sa tadašnjim načelnikom CB Podgorica Jovicom Rečevićem, nakon što su u Glavnom gradu za tri dana izvršena tri profesionalna, klanovska ubistva.

Sada ostavki nema. Novi ljudi, novi običaji.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo