Povežite se sa nama

DRUŠTVO

SLUČAJ ŽELJEZARA: KALJENJE CRNOGORSKOG MODELA PRIVATIZACIJE: Uvijek može gore

Objavljeno prije

na

Pet vlasnika, preko šest hiljada izgubljenih radnih mjesta, stotine miliona gubitaka i nenaplativih dugova prema državi i radnicima, stečaj, bankrot… I sve to za tri decenije. Pod jednom vlašću

 

Prije petnaestak dana, na subotnjem građanskom okupljanju u centru Podgorice, hiljade su u mukloj tišini slušale iščitavanje (nepotpunog) spiska preduzeća „koja su nekad hranila Crnu Goru, ali nijesu preživjela najezdu skakavaca tranzicije…“. Kažu oni što su pogledivali na sat, da je nabrajanje trajalo duže od pet minuta.

Jedno od preduzeća koje na tom spisku istine zauzimaju počasna mjesta svakako je i nikšićka Željezara. Kompanija koja je krajem 2016. godine obilježila šest decenija postojanja, nekada je bila primjer ubrzane industrijalizacije zemlje.

„Željezara Boris Kidrič u Nikšiću je veliki kolektiv, najveći u Crnoj Gori“, bilježe jedne novine nekadašnje SFRJ u maju 1985. „U dvadeset jednom OOUR-u (osnovna organizacija udruženog rada – prim. a)  i sedam radnih zajednica zaposleno je nešto više od 6.500 radnika, koji su prošle godine proizveli 242.000 tona čelika…“.

Uslijedio je ratni raspad SFR Jugoslavije. Pod njegovim okriljem, u sjenci  sankcija UN prema režimu Slobodana Miloševića, stvorena je prva generacija tranzicionih pobjednika u Crnoj Gori. Fabrike i radnici za njih su bili samo nepotreban teret.

Vaša je sreća što Crna Gora ima samo jednu željezaru, za razliku od većine republika bivše Jugoslavije, objašnjavao je u Monitoru Vladimir Gligorov,  jedan od najuglednijih ekonomskih analitičara sa prostora bivše SFRJ. ,,Jedna željezara – jedan nerješiv problem”.

Onda je i u Crnoj Gori  na red došla privatizacija državne imovine. Pod parolom Veselina Vukotića (danas jednog od suvlasnika Univerziteta Donja Gorica) „ne prodajemo preduzeća, nego kupujemo dobre vlasnike“, tekao je proces koji je jednima omogućio da prikriju vlastitu nesposobnost i nagomilane gubitke, a drugima da legalizuju i dodatno uvećaju stečeni kapital.  I nikšićka Željezara  dobila je novog vlasnika. Zapravo, ne jednoga nego četiri u nizu. Ako ne uzimamo u obzir da je treći po redu mijenjao identitet (ime i adresu). Ali ne i naviku stvaranja gubitaka, a potom i njihove nacionalizacije.

O tome gdje su firmu odveli dobri vlasnici neka svjedoči još jedan novinski citat, s kraja februara ove godine: „Iz Sindikata nikšićke Željezare Tosčelik tvrde da im poslovodstvo prijeti ukidanjem prekovremenih sati ili otpuštanjem 30 do 40 ugovoraca. U fabrici je, kako su kazali, zaposleno oko 170 radnika koji imaju rješenje za stalno, i njih stotinak koji rade na određeno vrijeme.  Startna plata zaposlenima u proizvodnji je 350 eura, a sa prekovremenim radom prime i stotinu eura više. U Tosčeliku se posao odvija u tri smjene u pogonima Čeličane, Kovačnice i Radventa.“

Podsjetimo, turska korporacija Tosjali grupa  kupila je imovinu Željezare u stečaju u junu 2012. godine za 15,1 milion eura. Tada su najavili da će za tri godine u Nikšić uložiti 35 miliona eura, povećati broj radnika sa 314 na najmanje 550 i dostići godišnji promet od 500 miliona eura.

Ništa od tih obećanja do danas nije ispunjeno. Tosčelik  praktično radi na crno bez ekološke saglasnosti i dozvole za rad. A uz povećan rizik po bezbjednost radnika.

U prve tri godine njihovog angažmana u Nikšiću u pogonima Željezare poginula su dva radnika, dok je teže ili lakše povrede zadobilo više od 30 osoba. Približno, svaki deseti radno angažovani.

Iz sindikata Željezare tvrdili su da novi poslodavci preostale radnike zastrašuju (otkazom) i tjeraju da rade po dvije smjene uzastopno. ,,Koliko god čovjek htio, organizam to ne može da izdrži, dolazi do premora i smanjenja koncentracije, pa je to vjerovatno i uzrok sve češćih povreda”, požalio se novinarima, u februaru 2015. Željko Perović, metalac sa skoro tri decenije radnog iskustva.

Drugi su, opet, imali puno više razumijevanja za vlasnike Tosčelika. Među njima je bio i predsjednik SO Nikšić Veselin Grbović. ,,Naši ljudi su pomalo navikli laganije da rade i idu na bolovanja, a vjerovatno novi vlasnik to sprječava“, pretpostavio je Grbović prije četri godine, pa dodatno objasnio: „Moramo da shvatimo da je Željezara u procesu rekonstrukcije i da se pojedina postrojenja puštaju u funkciju, tako da je i bezbjednost otežana, pa je potrebna i velika pažnja radnika”.

Niz povreda nije prekinut. Sredinom oktobra prošle godine mediji bilježe da je jedan radnik teško povrijeđen u pogonu Kovačnica „prilikom pada sa kranske staze“. Na isti način i na istom mjestu na kome je četiri godine ranije poginuo njegov kolega.

,,Nijedna krupna investicija koja bi poboljšala uslove u kojima radimo nije se dogodila. Ni sada se ništa ne radi na tome“, požalio se predsjednik Sindikata Željezare Pero Kadović. ,,Oprema na kojoj radimo je zastarjela i iz godine u godinu stari, i iz godine u godinu sve je opasnije raditi u ovim i ovakvim uslovima“. I tu se završilo. Do sljedeće nesreće.

Priča o privatizacijama Željezare kreće 2002. godine, kada počinje primjena ugovora o petogodišnjem zakupu sa firmom Rusmont still corporation. Proklamovani cilj bio je zaštititi radnike (2.700 zapošljenih sa prosječnom platom od tadašnjih 500 maraka), modernizovati postrojenja – prije svega Čeličanu – obezbijediti sirovine, rezervne djelove i tržište za normalnu proizvodnju. Moskovska firma se u Nikšiću zadržala približno godinu dana. I Željezaru ostavila u još većim problemima i dugovima.

Početkom juna 2004. u Nikšić stiže novi partner. Takođe ruska, kompanija Midlend ulazi u Željezaru nakon što je vlada nikšićkoj kompaniji oprostila dug od 75 miliona eura, a novom strateškom partneru omogućila da ne plaća struju, poreze i doprinose. Vlasnici Midlenda su za tu čast platili hiljadu eura. Rusi su se lijepo okoristili i, bukvalno preko noći, pobjegli iz Željezare kada je došlo vrijeme za obećane investicije. Za sobom su ostavili nove dugove (samo poreski dug bio je težak 2,7 miliona) i priče o golemim malverzacijama koje nije imao ko da spriječi.

Tako je Mi­dland, prema tvrdnjama dr Branka Radulovića, 12.500 gre­di­ca izve­zao i pro­dao sop­stve­noj kom­pa­ni­ji u Lon­do­nu po cije­ni od 210 do­la­ra po toni u momentu kada je tržišna cijena te robe bila 450 do­la­ra. I  uvo­zi­li su po istom modelu. „Ka­da je cije­na na svjet­skom tr­ži­štu bi­la oko 300 dola­ra po to­ni, od svo­je fir­me u Ru­si­ji Midland kupuje 15.000 gre­di­ca po 355 do­la­ra“, optuživao je profesor Radulović. Nadležni su ostali gluvi.

Zato su praktično isti ljudi, umjesto odgovornosti za dotadašnje neuspjehe, 2006. dobili i treću priliku da prodaju Željezeru. Novi kupac bila je britanska of-šor firma MNSS. Većinski paket akcija Željezare nazovi Britanci platili su 5,2 miliona eura. Zauzvrat su, samo po osnovu subvencija za električnu energiju tokom 2007. godine, iz državnog budžeta dobili sedam miliona (subvencije su trajale do uvođenja stečaja). Ali to je bila tek kap u moru.

Vladi, recimo, nije zasmetalo to što su Britanci prve godine gazdovanja Željezarom umjesto ugovorenih 14 investirali svega dva miliona eura. Inače, ukupne ugovorene – a nerealizovane – investicije za pet godine iznosile su 117 miliona. Što je trebalo da znači siguran posao za makar 1.500 radnika. Biće da su vjerovali na riječ „engleskim džentlmenima“ uz novoformiranog Upravnog odbora Željezare u kome su se našli: Radomir Vukčević, Oleg Obradović, Branko Čavor, Blagoje i Želimir Cerović, Miodrag-Daka Davidović, Andrija Racković i Greg Kuenzel. A nešto kasnije i Ana Đukanović, tada Kolarević.

Monitor je koju godinu kasnije (2010)  došao do revizorskog izvještaja o poslovanju Željezare u 2008. godini i Periodičnog finansijskog izvještaja za prvih šest mjeseci ‘09. godine. Prema tim podacima,  Željezara je 30. juna 2009. godine, samo po osnovu neplaćenih poreza i doprinosa na zarade, državi dugovala više od 17 miliona eura. Umjesto obećanih investicija nakon privatizacije, nikšićka kompanija se kod većinskog vlasnika zadužila za 50 miliona. Sklopljeno je i više kreditnih aranžmana sa Prvom bankom vrijednih oko 20 miliona. Ne zna se gdje je otišao taj novac. Istovremeno, revizor konstatuje da je Željezara, u septembru 2008. godine osnovala of šor filijalu pod nazivom Željezara Nikšić u Holandiji uz primjedbu da ,,finansijski iskazi ne sadrže podatke o sredstvima i poslovanju (te) filijale”.

Na istoj adresi u Amsterdamu nalaze se 154 kompanije od kojih „najmanje 86 ima isti broj telefona, najmanje 26 isti sajt, a najmanje devet istog direktora kao i kćerka kompanija Željezare“, saopštili su uz MANS-a. I podnijeli krivičnu prijavu Vrhovnom državnom tužiocu Ranki Čarapić „ukazujući na mogućnost da se kćerka kompanija Željezare i mreža povezanih of-šor firmi koristi za pranje novca ili izvlačenje profita iz Crne Gore…“. Među licima obuhvaćenim tom prijavom nalazio se i tadašnji ministar ekonomije Branko Vujović. VDT je, naknadno, tvrdila kako joj ta dokumenta nikada nijesu dostavljena.

A ministar je imao preča posla.

,,Svaka strana je saglasna i garantuje da neće preduzeti bilo kakve pravne radnje protiv druge strane i druga strana neće biti ugrožena u vezi prethodnih kršenja ugovora, incidenata prevare, nemara ili bilo kakvih drugih pogrešnih radnji (bilo stvarnih bilo navodnih)”. Citat je sastavni dio Protokola o refinansiranju Željezare Nikšić koji su, 6. jula 2009. godine, potpisali Vujović i G.H.J. de Haas, u ime većinskog vlasnika Željezare.

Svrha Protokola opisana je u tri tačke: MNSS će Željezari obezbijediti finansijsku injekciju od 10 miliona eura. Vlada će, potom, obezbijediti kreditne garancije u iznosu od 25 miliona za novo zaduženje Željezare. I treće, a pokazaće se najvažnije, ,,restrukturiranje bankarskih aranžmana MNSS-a i Željezare kod Prve banke Crne Gore”.Novcem namijenjenim za investicije u Željezaru.

Potom se precizirane i (uz državu) najveće žrtve novog dila između prodavaca i kupaca Željezare. ,,Sticalac akcija može smanjivati broj zaposlenih u Kompaniji do nivoa koji nije manji od 1.200 zaposlenih”. Tako je van snage stavljeno obećanje prema kome će u nekadašnjem nikšićkom gigantu ostati makar 1.500 radnika.

Slijedio je stečaj. Pa bankrot. Pa nova prodaja i nova neispunjena obećanja.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

PROPAST VEKTRE MONTENEGRO: DRŽAVI RADNICIMA I OPŠTINAMA OSTAVILA MILIONSKE DUGOVE

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dragan Brković postao je sinonim za crnogorske novokomponovane biznismene koji uprkos privilegijama, izdašnoj podršci bivšeg režima i državnih institucija, nisu bili u stanju da uspješno posluju koristeći vrijedne prirodne i izgrađene resurse kojih su se domogli

 

U jednoj od najvećih privatnih kompanija u Crnoj Gori, Vektri Montenegro, koja je donedavno bila u vlasništvu podgoričkog biznismena Dragana Brkovića, proglašen je bankrot. Potpuna finansijska propast odnosi se kako na glavnu kompaniju tako i na ćerke firme u čijem su posjedu bila mnoga privredna preuzeća i vrijedne nekretnine, „sakupljene“ tokom procesa kumovske privatizacije crnogorske privrede. Konačni bankrot proglasio je Privredni sud 31. marta. Određen je i stečajni upravnik Radojica Grba, koji će pokušati da izmiri milionske dugove mnogobrojnim povjeriocima prodajom imovine ili cijele firme kao pravnog lica.

Sedam mjeseci nakon što je Demokratska partija socijalista izgubila vlast, kao kula od karata srušila se poslovna imperija Dragana Brkovića, kuma predsjednika Mila Đukanovića. Spektakularno je propao posao biznismena čije je djelovanje obilježilo prošlu deceniju, koji je posjedovao šume, fabrike, hotele, zemljišne posjede, poslovne zgrade, restorane,  na najatraktivnijim lokacijama Crne Gore, od sjevera pa do mora. Podizao je na stotine miliona kredita u raznim domaćim i stranim bankama. Kupovao avione, kamione, stanove i vile, i ostalo što spada u život na visokoj nozi. Do jednog trenutka, posljednjeg stečaja u kome je sve nestalo.

Brković je postao sinonim za crnogorske novokomponovane biznismene koji uprkos privilegijama, izdašnoj podršci bivšeg režima i državnih institucija, nisu bili u stanju da uspješno posluju koristeći vrijedne prirodne i izgrađene resurse kojih su se domogli.

Kompanija Vektra Montenegro promijenila je vlasnika na neslavan način. U januaru ove godine javni izvršitelj oduzeo je kompaniju od Brkovića i ona je prešla u vlasništvo švajcarske banke NLB Inter Finanz iz Ciriha, zbog kreditnog duga od 55 miliona eura. Brković je u medijima nazivan i „kralj stečaja“ jer  je sve privatizovane firme odveo u sigurni stečaj.

Dragan Brković ostavio je firmu Vektra Montenegro u dugovima do guše. Kratkoročne i dugoročne obaveze kompanije iznose oko 170 miliona eura. Državi na ime poreza duguje oko 20 miliona. Opštinama na čijim je teritorijama poslovao takođe duguje milionske iznose. Na stotine zaposlenih ostavio je bez posla i bez plata i godinama im nije uplaćivao doprinose za zdravstveno i socijalno osiguranje.

Brković je postao tranzicioni bogataš kupovinom mnogih državnih preduzeća. Kupio je najveći šumsko-industrijski kombinat Velimir Jakić u Pljevljima za 1,6 miliona eura, koji je tada zapošljavao oko 700 radnika. Preduzeće mijenja naziv u Vektra Jakić i godinu kasnije dobija koncesije za eksploataciju šuma na 30 godina. Danas je to uništena firma u kojoj je proizvodnja obustavljena a radnicima koji su ostali bez posla, Vektra Jakić duguje i do 30 mjesečnih zarada.

U svoj poslovni portfolio upisuje i autoprevoznike i špeditere, Moračatrans i Rumijatrans, od kojih osniva firmu Horizon Logistic u Baru, koja je u stečaju od 2012.

Najveći poslovni poduhvat Brković realizuje kupovinom većinskog paketa akcija najznačajnijeg hotelskog preduzeća u Herceg Novom, Hotelsko-turističkog preduzeća Boka, nosioca turističke privrede grada. Krajem 2007. godine HTP Boka je privatizovana od strane Brkovićeve Vektre Montenegro, prodajom 59,4 odsto od ukupnog broja upisanih akcija, za sumu od 22 miliona eura. To je 50 miliona manje od procijenjene vrijednosti kapitala prebogate hotelske kuće koja je dominirala Novim i cijelom Bokom.

Branka PLAMENAC
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

NA SJEVERU SVE MANJE POLJOPRIVREDNIH OSIGURANIKA: Neke opštine  prepolovljene

Objavljeno prije

na

Objavio:

Razvoj poljoprivrede na sjeveru ometaju loša ruralna i katunska infrastruktura i negativni demografski trendovi. Tu su i  nepovoljna starosna i kvalifikaciona struktura poljoprivrednog stanovništva, nerazvijeni prerađivački sektor, poteškoće u marketingu proizvoda…

 

Uprkos tome što je u većini opština sjevernog regiona poljoprivreda definisana kao jedna od strateških grana razvoja,  statistika pokazuje da tokom minule decenije u toj oblasti nije bilo mnogo napretka. Broj  poljoprivrednih osiguranika, prema zvaničnim podacima, na sjeveru države od 2011. do 2018. godine  smanjen je za skoro četiri odsto.

Lokalne uprave na sjeveru su, mahom, u strategijama zapošljavanja, koje važe za naredne četiri godine, ponovo planirale mjere za unaprjeđenje poljoprivrede, odnosno povećanje broja poljoprivrednika. Definisani su i ambiciozni planovi intenzivnog razvoja stočarstva, ratarstva, voćarstva,  proizvodnja autohtonih proizvod, te njihovo brendiranje…

U nekoliko lokalnih uprava Monitoru su kazali da jedan od mogućih  razlog  smanjenja broja poljoprivrednih osiguranika može biti i formalne prirode.

„Ministarstvo poljoprivrede plaća doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za poljoprivredne osiguranike mlađe od 35 godina.  Prelaskom starosne granice, obaveza plaćanja doprinosa pada na teret osiguranika. Gubitkom povoljnosti, osiguranici se preregistruju ili se više ne registruju što, je, vjerovatno,  jedan od razloga koji  utiče na smanjenje ukupnog broja poljoprivrednih osiguranika. Ipak, to ne može biti jedini ili presudan razlog“, objašnjavaju u plavskoj Opštini.

Razvoj poljoprivrede na sjeveru, kako je navedeno u strateškim razvojnim planovima, ometaju loša ruralna i katunska infrastruktura i negativni demografski trendovi u ruralnim područjima. Takođe i nepovoljna starosna i kvalifikaciona struktura poljoprivrednog stanovništva, nerazvijeni prerađivački sektor, poteškoće u marketingu proizvoda…

Broj osiguranih poljoprivrednika  u plavskoj opštini od 2011. do 2019. godine smanjio se za čak 44 odsto. Tako ih je  2019. godine bilo svega 18. Iste godine u Kolašinu je  bilo registrovano 231 poljoprivredno gazdinstvo.  Broj osiguranika u toj oblasti smanjio se, tokom sedam godina, čak za 45 odsto.

Osnovni preduslov za dalji razvoj poljoprivrede, kažu u beranskoj  lokalnoj upravi,  su dodatna ulaganja koja bi omogućila intenzivniji početak poljoprivredne proizvodnje. Time bi, pojašnjavaju,  bio povećan i procenat  zaposlenih među  radno sposobnim na selu.

U toj opštini je 3.156 poljoprivrednih gazdinstava, ali, prema zvaničnim podacima , od prije dvije godine, bilo je svega 91 poljoprivredni osiguranik. To je čak za 34 odsto manje nego 2011.

U lokalnoj upravi  tvrde da je neophodno jačanje kapaciteta za veći stepen obrade poljoprivrednih proizvoda, kao i za organsku proizvodnju.  Kažu  i da je potrebno uspostaviti čvršće veze između poljoprivrede i turizma i industrije.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

BUDŽET KONAČNO U SKUPŠTINI: Između euforije i straha

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok vladini zvaničnici govore o najboljem budžetu ikad, predstavnici parlamentarne većine koja ih je izabrala tvituju da je predloženi budžet dobar samo za premijera i ministra finansija. Na prvo listanje, novi budžet je neočekivano detaljan i previše optimističan

 

osljednjeg dana Ustavom propisanog roka (31. mart) Vlada je Skupštini dostavila prijedlog zakona o budžetu za 2021. godinu. Sada je na potezu Skupština.

„Mi smo ustavnu obavezu završili u predviđenom vremenskom periodu“, odahnuo je premijer Zdravko Krivokapić, ipak svjestan da problemima tu nije kraj. Pošto, kaže, u odnosima između izvršne i zakonodavne vlasti dominira – ucjena. „Moramo da shvatimo da je zakon bitan za funkcionisanje građana, a ne za naše nadgornjavanje“.

A šta o tome ima da kaže druga strana tek ćemo čuti. Ali, vjerovatno, ne tako brzo. I, sudeći po prvim komentarima Nebojše Medojevića („Kradem od siromašnih da bih dao bogatima“, citirao je predsjednik PzP jednog od junaka stripa Alan Ford), taj odgovor se Vladi možda neće svidjeti. I pored njihovog optimizma s kojim su predstavili svoj prvijenac.

„Siguran sam da ne postoji nijedan razlog da ovakav budžet ne bude usvojen“, kazao je ministar finansija Milojko Spajić, „ovo je najbolji budžet u istoriji Crne Gore“. Svoje tvrdnje ministar potkrepljuje konstatacijom da bi (ako ga i kada usvoji parlament) po prvi put mogli imati budžet koji je transparentan, socijalan i razvojan.

Kao veliki uspjeh svog tima ministar je naveo to što neće biti smanjenja plata i penzija, odnosno, dodatnog oporezivanja tih primanja. I demantovao pisanje Vijesti da je, u nacrtu budžeta za ovu godinu, bila razrađena opcija oporezivanja penzija većih od prosječne plate u državi (524 eura) po stopi od 15 do 95 odsto. Na ministrovu nesreću, Vijesti su objavile i faksimil stranice sa spornim tekstom koji nije uvršten u konačnu verziju vladinog prijedloga. A nama ostaje nada da je ministar bolji ekonomista nego što je političar. I saznanje da je, što se tiče predstavljanja rada svog tima, zaslužio čistu jedinicu.

Na sajtu Vlade možete naći predlog novog budžeta koji broji 306 strana. I u kome ne možete, bez mnogo napora i unakrsnog iščitavanja, pronaći ništa od onoga čime se hvali ministar Spajić i njegovi saradnici.

Tu ćete pročitati da će država ove godini raspolagati budžetom vrijednim 2,46  milijarde eura, što je za nekih 180 miliona manje od posljednjeg budžeta vlade Duška Markovića (prije epidemije korone i rebalansa). Da su izvorni prihodi planirani na 1,88 milijardi ili nekih 100 miliona manje od prošlogodinjih (planiranih), dok su tekući rashodi, bez budžeta državnih fondova, sredstava za otplatu dugova i kapitalnih investicija, manji za 20 miliona… Brojke su i posložene na način sličan onome kako su to radile prethodne DPS vlade.

Tek finese razlikuju prvi Krivokapićev/Spajićev od poslednjeg Markovićevog/ Radunovićevog (Darko, bivši ministar finansija) budžeta. Recimo da je za službena putovanja Službe predsjednika Crne Gore ove godine planirano 48, spram prošlogodišnjih 250.000 eura. Da su troškovi reprezentacije u kabinetu Mila Đukanovića smanjeni za tri puta – sa 60 na 20.000 eura. Ili podatak da će Savjet za privatizaciju imati budžet od 140.000. Više od osam puta manje u odnosu na prošlogodišnjih 1,2 miliona. Na samo jednoj stavci iz troškovnika Savjeta uštedjelo se skoro 995.000 eura. Konsultantske usluge, projekti i studije skresane su sa (okruglo) milion na 5,6 hiljada eura. Pa će neko, očito, morati da se odrekne popriličnog prihoda.

Tako bi, stavku po stavku, stigli do posljednje stranice budžeta i konstatacije da on stupa na snagu danom objave u Službenom listu a primjenjuje se od prvog dana ove godine. Retroaktivna primjena zakona o budžetu nije dozvoljena, zaključili su poslanici SD. Dok je dobronamjernima jasno da su autori prijedloga pokušali da razriješe rebus izlaska iz trenutnog moda privremenog finansiranja države, i prebace se u redovno stanje koje bi trebalo da uslijedi nakon usvajanja budžeta. Što se, tek da pomenemo, i ne mora desiti. Pošto ne postoji propis koji predviđa rok u kome se Skupština mora izjasniti o predloženom zakonu o budžetu. Jasna pravila igre dobićemo tek kada budu usvojeni zakoni o vladi i Skupštini. A nema naznaka da se time neko ozbiljno pozabavio.

A kada smo kod Skupštine – juče je (srijeda, 31. mart) Aleksa Bečić spasio budžet tako što su njegove službe, za razliku od vladinih, na sajtu parlamenta objavile svih 1.600 stranica koje je pripremilo ministarstvo finansija. I tek se tu vidi (odnosno nazire, na prvo čitanje) ono o čemu pričaju premijer i njegov ministar finansija.

Spajić je na konferenciji za medije rekao kako, nakon prošlogodišnjeg strmoglava od 15 odsto, Vlada ove godine očekuje rast bruto društvenog proizvoda veći od 10 odsto. Ta projekcija je zasnovana na očekivanju da će ovogodišnja tursitička sezona donijeti 65 odsto prihoda u odnosu na rekordnu 2019. U Obrazloženju zakona o budžetu, koga nema na sajtu Vlade, čitamo: „Očekivanja u turizmu u 2021. temelje se na dostupnim informacijama i najavama iz turističkog sektora, dok najvažnija pretpostavka podrazumijeva imunizaciju stanovništva kroz dostupne vakcine u zemlji tokom 2021. godine, koja do početka ljetnje sezone uključuje target od 70 odsto odraslog stanovništva koje je vakcinisano, ili je već preležalo virus Covid-19. Ovo je i u skladu sa ekonomskim projekcijama Evropske komisije…“.

Teško je poverovati u ponuđena objašnjenja i brojke. Ali, one su tu. Lako provjerljive u svakom momentu. Skupa s podatkom da je Vlada pripremala projekcije rasta BDP i uz pretpostavku (kažu pesimističku) da će turistička sezona donijeti „samo“ 55 odsto prihoda iz ‘19. Odnosno svih 75 odsto u hrabrijoj, i potpuno nerealnoj, varijanti. „Pretpostavke kretanja u turizmu zasnivaju se i na velikom interesovanju glavnih emitivnih tržišta za turizam u Crnoj Gori, povoljnim epidemiološkim mjerama i otvorenim granicama za ulazak u zemlju, te povećanim kapacitetima turističkog sektora i najavi početka operativnog rada novoosnovane avio-kompanije, ToMontenegro, do početka sezone“, čitamo u Obrazloženju budžeta. Istovremeno dok dnevna štampa izvještava o propasti ljetnje predsezone.

A tu je i podatak, prethodna vlast bi pokušala da ga sakrije, da međunarodne finansijske institucije (MMF, Svjetska banka, Evropska komisija) projektuju sporiji oporavak crnogorske ekonomije, uz ovogodišnji rast od 5,5 do 6,8 odsto.

Prilozi predloženog zakona o budžetu pokazuju nam i kako Vlada planira, povećanjem postojećih i uvođenjem novih akciza, da dodatno popuni državnu kasu. Prema tim projekcijama, povećanje akcize na duvan i duvanske proizvode treba da donese 16,8 miliona; povećanje akcize na gazirana pića sa dodatkom šećera i uvođenje akcize na slatkiše (proizvodi od šećera, kakaoa i sladoled) još 10,2 miliona; povećanje akcize na alkolohol i alkoholna pića – 4,2 miliona; Markiranje (obilježavanje, kako bi se suzbio šverc) mineralnih ulja i njihovih derivata – 14 miliona; prihod od nelegalno stečene imovine – 40 miliona.

Iskustvo nas uči da su te projekcije nerealne. I prethodna vlada, mnogo iskusnija od sadašnje, pokušala je uvećati budžetske prihode na isti način. Pa je odustala kada su shvatili da se šverc nije smanjio nego povećao što je, zapravo, dovelo do smanjenja prihoda. A možda nova izvršna vlast pokaže više snage i volje da suzbije sivu ekonomiju.

Za pohvalu je pokušaj izrade „srednjoročnog budžetskog okvira“ (vidjeti tabelu). Tako saznajemo za vladine planove da do 2023. godine značajno uveća budžet za programe poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede (sa sadašnjih 43 na 71 milion naredne godine) javne bezbjednosti i odbrane (sa 154 na 182 miliona u 2023) i zdravstva (sa ovogodišnjih 307 na 334 miliona za dvije godine).  Dok bi, istovremeno, smanjila izdatke za saobraćaj (sa skoro 200 na manje od 90 miliona), prostorno planiranje i zaštitu životne sredine (sa sadašnjih 19,5 na 17,1 milion u 2023).

Nov način pripreme budžeta omogućio nam je i da jasnije, zbog programski objedinjenih podataka, shvatimo gdje ide naš novac. Iznenadilo je saznanje da će nas planirana „sredstva za izradu i održavanje softvera“ ove godine koštati skoro 13 miliona. Najveći dio tih sredstava otići će MUP-u (5,59 miliona) „za održavanje sistema video-nadzora na graničnim prelazima; za izradu i održavanje softvera za ID dokumenta; na održavanje sistema INFOSTREAM, AFIS, za projekat Integrisanog upravljanja granicom, kao i nabavku licenci i održavanje postojećih softverskih rješenja“. Sljedeći potrošač, po veličini, je  Ministarstvo javne uprave, digitalnog društva i medija. Njima će, planirano je, pripasti iznos od 2,10 miliona.

Ostaje da se vidi da li je lakše bilo napraviti budžet ili obezbijediti neophodnu podršku za njegovo usvajanje. Uz predstavnike parlamentarne većine vladinim zvaničnicima, vjerovatno, predstoje i ozbiljni razgovori u Socijalnom savjetu, posebno sa predstavnicima poslodavaca. Pošto bi se moglo pokazati da dogovor o povećanju minimalne zarade na 250 eura nije tako jednostavno realizovati u momentu kada se mnogi, s mukom, bore da sačuvaju što više postojećih radnih mjesta i po sadašnjim uslovima. Samo da premijer u Savjetu ne zagalami onako kako je to uradio na sastanku sa prosvjetarima.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo