Povežite se sa nama

DRUŠTVO

SLUČAJ ŽELJEZARA: KALJENJE CRNOGORSKOG MODELA PRIVATIZACIJE: Uvijek može gore

Objavljeno prije

na

Pet vlasnika, preko šest hiljada izgubljenih radnih mjesta, stotine miliona gubitaka i nenaplativih dugova prema državi i radnicima, stečaj, bankrot… I sve to za tri decenije. Pod jednom vlašću

 

Prije petnaestak dana, na subotnjem građanskom okupljanju u centru Podgorice, hiljade su u mukloj tišini slušale iščitavanje (nepotpunog) spiska preduzeća „koja su nekad hranila Crnu Goru, ali nijesu preživjela najezdu skakavaca tranzicije…“. Kažu oni što su pogledivali na sat, da je nabrajanje trajalo duže od pet minuta.

Jedno od preduzeća koje na tom spisku istine zauzimaju počasna mjesta svakako je i nikšićka Željezara. Kompanija koja je krajem 2016. godine obilježila šest decenija postojanja, nekada je bila primjer ubrzane industrijalizacije zemlje.

„Željezara Boris Kidrič u Nikšiću je veliki kolektiv, najveći u Crnoj Gori“, bilježe jedne novine nekadašnje SFRJ u maju 1985. „U dvadeset jednom OOUR-u (osnovna organizacija udruženog rada – prim. a)  i sedam radnih zajednica zaposleno je nešto više od 6.500 radnika, koji su prošle godine proizveli 242.000 tona čelika…“.

Uslijedio je ratni raspad SFR Jugoslavije. Pod njegovim okriljem, u sjenci  sankcija UN prema režimu Slobodana Miloševića, stvorena je prva generacija tranzicionih pobjednika u Crnoj Gori. Fabrike i radnici za njih su bili samo nepotreban teret.

Vaša je sreća što Crna Gora ima samo jednu željezaru, za razliku od većine republika bivše Jugoslavije, objašnjavao je u Monitoru Vladimir Gligorov,  jedan od najuglednijih ekonomskih analitičara sa prostora bivše SFRJ. ,,Jedna željezara – jedan nerješiv problem”.

Onda je i u Crnoj Gori  na red došla privatizacija državne imovine. Pod parolom Veselina Vukotića (danas jednog od suvlasnika Univerziteta Donja Gorica) „ne prodajemo preduzeća, nego kupujemo dobre vlasnike“, tekao je proces koji je jednima omogućio da prikriju vlastitu nesposobnost i nagomilane gubitke, a drugima da legalizuju i dodatno uvećaju stečeni kapital.  I nikšićka Željezara  dobila je novog vlasnika. Zapravo, ne jednoga nego četiri u nizu. Ako ne uzimamo u obzir da je treći po redu mijenjao identitet (ime i adresu). Ali ne i naviku stvaranja gubitaka, a potom i njihove nacionalizacije.

O tome gdje su firmu odveli dobri vlasnici neka svjedoči još jedan novinski citat, s kraja februara ove godine: „Iz Sindikata nikšićke Željezare Tosčelik tvrde da im poslovodstvo prijeti ukidanjem prekovremenih sati ili otpuštanjem 30 do 40 ugovoraca. U fabrici je, kako su kazali, zaposleno oko 170 radnika koji imaju rješenje za stalno, i njih stotinak koji rade na određeno vrijeme.  Startna plata zaposlenima u proizvodnji je 350 eura, a sa prekovremenim radom prime i stotinu eura više. U Tosčeliku se posao odvija u tri smjene u pogonima Čeličane, Kovačnice i Radventa.“

Podsjetimo, turska korporacija Tosjali grupa  kupila je imovinu Željezare u stečaju u junu 2012. godine za 15,1 milion eura. Tada su najavili da će za tri godine u Nikšić uložiti 35 miliona eura, povećati broj radnika sa 314 na najmanje 550 i dostići godišnji promet od 500 miliona eura.

Ništa od tih obećanja do danas nije ispunjeno. Tosčelik  praktično radi na crno bez ekološke saglasnosti i dozvole za rad. A uz povećan rizik po bezbjednost radnika.

U prve tri godine njihovog angažmana u Nikšiću u pogonima Željezare poginula su dva radnika, dok je teže ili lakše povrede zadobilo više od 30 osoba. Približno, svaki deseti radno angažovani.

Iz sindikata Željezare tvrdili su da novi poslodavci preostale radnike zastrašuju (otkazom) i tjeraju da rade po dvije smjene uzastopno. ,,Koliko god čovjek htio, organizam to ne može da izdrži, dolazi do premora i smanjenja koncentracije, pa je to vjerovatno i uzrok sve češćih povreda”, požalio se novinarima, u februaru 2015. Željko Perović, metalac sa skoro tri decenije radnog iskustva.

Drugi su, opet, imali puno više razumijevanja za vlasnike Tosčelika. Među njima je bio i predsjednik SO Nikšić Veselin Grbović. ,,Naši ljudi su pomalo navikli laganije da rade i idu na bolovanja, a vjerovatno novi vlasnik to sprječava“, pretpostavio je Grbović prije četri godine, pa dodatno objasnio: „Moramo da shvatimo da je Željezara u procesu rekonstrukcije i da se pojedina postrojenja puštaju u funkciju, tako da je i bezbjednost otežana, pa je potrebna i velika pažnja radnika”.

Niz povreda nije prekinut. Sredinom oktobra prošle godine mediji bilježe da je jedan radnik teško povrijeđen u pogonu Kovačnica „prilikom pada sa kranske staze“. Na isti način i na istom mjestu na kome je četiri godine ranije poginuo njegov kolega.

,,Nijedna krupna investicija koja bi poboljšala uslove u kojima radimo nije se dogodila. Ni sada se ništa ne radi na tome“, požalio se predsjednik Sindikata Željezare Pero Kadović. ,,Oprema na kojoj radimo je zastarjela i iz godine u godinu stari, i iz godine u godinu sve je opasnije raditi u ovim i ovakvim uslovima“. I tu se završilo. Do sljedeće nesreće.

Priča o privatizacijama Željezare kreće 2002. godine, kada počinje primjena ugovora o petogodišnjem zakupu sa firmom Rusmont still corporation. Proklamovani cilj bio je zaštititi radnike (2.700 zapošljenih sa prosječnom platom od tadašnjih 500 maraka), modernizovati postrojenja – prije svega Čeličanu – obezbijediti sirovine, rezervne djelove i tržište za normalnu proizvodnju. Moskovska firma se u Nikšiću zadržala približno godinu dana. I Željezaru ostavila u još većim problemima i dugovima.

Početkom juna 2004. u Nikšić stiže novi partner. Takođe ruska, kompanija Midlend ulazi u Željezaru nakon što je vlada nikšićkoj kompaniji oprostila dug od 75 miliona eura, a novom strateškom partneru omogućila da ne plaća struju, poreze i doprinose. Vlasnici Midlenda su za tu čast platili hiljadu eura. Rusi su se lijepo okoristili i, bukvalno preko noći, pobjegli iz Željezare kada je došlo vrijeme za obećane investicije. Za sobom su ostavili nove dugove (samo poreski dug bio je težak 2,7 miliona) i priče o golemim malverzacijama koje nije imao ko da spriječi.

Tako je Mi­dland, prema tvrdnjama dr Branka Radulovića, 12.500 gre­di­ca izve­zao i pro­dao sop­stve­noj kom­pa­ni­ji u Lon­do­nu po cije­ni od 210 do­la­ra po toni u momentu kada je tržišna cijena te robe bila 450 do­la­ra. I  uvo­zi­li su po istom modelu. „Ka­da je cije­na na svjet­skom tr­ži­štu bi­la oko 300 dola­ra po to­ni, od svo­je fir­me u Ru­si­ji Midland kupuje 15.000 gre­di­ca po 355 do­la­ra“, optuživao je profesor Radulović. Nadležni su ostali gluvi.

Zato su praktično isti ljudi, umjesto odgovornosti za dotadašnje neuspjehe, 2006. dobili i treću priliku da prodaju Željezeru. Novi kupac bila je britanska of-šor firma MNSS. Većinski paket akcija Željezare nazovi Britanci platili su 5,2 miliona eura. Zauzvrat su, samo po osnovu subvencija za električnu energiju tokom 2007. godine, iz državnog budžeta dobili sedam miliona (subvencije su trajale do uvođenja stečaja). Ali to je bila tek kap u moru.

Vladi, recimo, nije zasmetalo to što su Britanci prve godine gazdovanja Željezarom umjesto ugovorenih 14 investirali svega dva miliona eura. Inače, ukupne ugovorene – a nerealizovane – investicije za pet godine iznosile su 117 miliona. Što je trebalo da znači siguran posao za makar 1.500 radnika. Biće da su vjerovali na riječ „engleskim džentlmenima“ uz novoformiranog Upravnog odbora Željezare u kome su se našli: Radomir Vukčević, Oleg Obradović, Branko Čavor, Blagoje i Želimir Cerović, Miodrag-Daka Davidović, Andrija Racković i Greg Kuenzel. A nešto kasnije i Ana Đukanović, tada Kolarević.

Monitor je koju godinu kasnije (2010)  došao do revizorskog izvještaja o poslovanju Željezare u 2008. godini i Periodičnog finansijskog izvještaja za prvih šest mjeseci ‘09. godine. Prema tim podacima,  Željezara je 30. juna 2009. godine, samo po osnovu neplaćenih poreza i doprinosa na zarade, državi dugovala više od 17 miliona eura. Umjesto obećanih investicija nakon privatizacije, nikšićka kompanija se kod većinskog vlasnika zadužila za 50 miliona. Sklopljeno je i više kreditnih aranžmana sa Prvom bankom vrijednih oko 20 miliona. Ne zna se gdje je otišao taj novac. Istovremeno, revizor konstatuje da je Željezara, u septembru 2008. godine osnovala of šor filijalu pod nazivom Željezara Nikšić u Holandiji uz primjedbu da ,,finansijski iskazi ne sadrže podatke o sredstvima i poslovanju (te) filijale”.

Na istoj adresi u Amsterdamu nalaze se 154 kompanije od kojih „najmanje 86 ima isti broj telefona, najmanje 26 isti sajt, a najmanje devet istog direktora kao i kćerka kompanija Željezare“, saopštili su uz MANS-a. I podnijeli krivičnu prijavu Vrhovnom državnom tužiocu Ranki Čarapić „ukazujući na mogućnost da se kćerka kompanija Željezare i mreža povezanih of-šor firmi koristi za pranje novca ili izvlačenje profita iz Crne Gore…“. Među licima obuhvaćenim tom prijavom nalazio se i tadašnji ministar ekonomije Branko Vujović. VDT je, naknadno, tvrdila kako joj ta dokumenta nikada nijesu dostavljena.

A ministar je imao preča posla.

,,Svaka strana je saglasna i garantuje da neće preduzeti bilo kakve pravne radnje protiv druge strane i druga strana neće biti ugrožena u vezi prethodnih kršenja ugovora, incidenata prevare, nemara ili bilo kakvih drugih pogrešnih radnji (bilo stvarnih bilo navodnih)”. Citat je sastavni dio Protokola o refinansiranju Željezare Nikšić koji su, 6. jula 2009. godine, potpisali Vujović i G.H.J. de Haas, u ime većinskog vlasnika Željezare.

Svrha Protokola opisana je u tri tačke: MNSS će Željezari obezbijediti finansijsku injekciju od 10 miliona eura. Vlada će, potom, obezbijediti kreditne garancije u iznosu od 25 miliona za novo zaduženje Željezare. I treće, a pokazaće se najvažnije, ,,restrukturiranje bankarskih aranžmana MNSS-a i Željezare kod Prve banke Crne Gore”.Novcem namijenjenim za investicije u Željezaru.

Potom se precizirane i (uz državu) najveće žrtve novog dila između prodavaca i kupaca Željezare. ,,Sticalac akcija može smanjivati broj zaposlenih u Kompaniji do nivoa koji nije manji od 1.200 zaposlenih”. Tako je van snage stavljeno obećanje prema kome će u nekadašnjem nikšićkom gigantu ostati makar 1.500 radnika.

Slijedio je stečaj. Pa bankrot. Pa nova prodaja i nova neispunjena obećanja.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

DRŽAVA I FALSIFIKOVANE DIPLOME: U redu je to

Objavljeno prije

na

Objavio:

Afera oko lažne diplome pomoćnice direktorice Instituta za javno zdravlje (IJZ) Miljane Pavličić ponovo nas je upozorila na činjenicu da ,,stručnjaka” u javnoj upravi, policiji, obrazovanju, zdravstvu i ostalim oblastima u kojima bilježimo nenapredak ima na hiljade. I nikom ništa

 

Afera oko lažne diplome pomoćnice direktorice Instituta za javno zdravlje (IJZ) Miljane Pavličić razobličila je svu nemoć države i institucija da se uhvate u koštac sa armijom zaposlenih u državnim institucijama kojima na osnovu kupljenih  ili falsifikovanih uvjerenja dobijaju posao i napreduju u službi.

O kakvom se haosu i nekoordinaciji između državnih službi radi govori podatak da je Pavličić za 12 godina koliko radi u IJZ konstantno napredovala u službi i radila na poslovima koji zahtijevaju stručnost. Pored falsifikovane diplome, niko u njenoj ustanovi ali ni u nadležnim ministarstvima kao da nije znao da je ona početkom 2014. proglašena krivom zbog krivičnog djela falsifikovanja isprave.

Prema presudi iz 2014, Pavličić je na sudu priznala krivično djelo lažiranja diplome Hemijskog fakulteta u Beogradu. Sud je tada ocijenio da je ona ,,bila svjesna svog djela, čije je izvršenje htjela, postupajući sa direktnim umišljajem”.  I pored toga sud je cijeneći olakšavajuće okolonosti ,,izrekao uslovnu osudu kojom je utvrdio kaznu zatvora od četiri mjeseca i istovremeno je odredio rok provjeravanja od dvije godine, odnosno da se utvrđena kazna neće izvršiti ako okrivljena za vrijeme od dvije godine od pravosnažnosti presude ne učini krivično djelo”. Kako su sud i ostali provjeravali, dovoljno govori podatak da je Pavličić napredovala u službi i došla do mjesta pomoćnice direktora. Možda bi bila izabrana i za direktoricu da nije bilo višemjesečnog istraživanja novinarki Vijesti koje su razobličile ovaj slučaj.

Da sve nije prošlo bez odjeka, potvrđuje ostavka dosadašnjeg direktora  Instituta za javno zdravlje Igora Galića. ,,Vezano za navode iz medija gdje se pominju falsifikovane diplome, želim jasno da stavim do znanja da se principijelno protivim svakom vidu malverzacija i molim da se istrage u ovom pravcu nastave u cijelom državnom sistemu”, saopštio je Galić.

I kako to obično biva nakon skandala ovakvih razmjera, iz Ministarstva prosvjete i ostalih su najavili da će sada podrobnije ispitivati diplome a iz tužilaštva da će prilježnije ispitati ovaj i ostale slučajeve lažnih diploma.

Za sada se tužilaštvu ne žuri u ispitivanju i kažnjavanju ovakve prakse. Iz Ministarstva prosvjete, nauke i inovacija su nakon izbijanja afere upozorili da su posljednjih godina podnijeli desetine krivičnih prijava protiv lica za koje je dobijena potvrda da su njihove diplome nevalidne, ali da nijedan slučaj nije procesuiran.

Kako sve to sporo ide govori i podatak da u Osnovnom državnom tužilaštvu u Pljevljima više od godinu i po traje izviđaj po krivičnoj prijavi NVO Alternativa protiv 54 medicinska radnika u tom gradu zbog sumnji da rade sa falsifikovanim diplomama. Bez podizanja optužnog predloga uprave zdravstvenih ustanova u tom gradu ne mogu preduzeti bilo kakve mjere, pa osumnjičeni i dalje liječe sa lažnim diplomama.

Pored ,,lažnih” medicinskih radnika, analize pokazuju da je u Crnoj Gori najviše istih takvih stručnjaka zaposleno u policiji, obrazovanju i javnim službama. Sve oblasti u kojima bilježimo nenapredak.

Iz Alternative koja godinama prati i ukazuje na ovaj problem, ocjenjuju da je u javnom sektoru Crne Gore oko 40 odsto zaposlenih sa lažnim diploma, što je preko 30.000 zaposlenih koje plaćamo a koji bi trebalo krivično da odgovaraju.

Kako smo vidjeli i kada se desi i ta rijetkost da se prevare otkriju, kazne se adekvatno ne primjenjuju. Krivičnim zakonikom predviđena je zatvorska kazna do tri godine za krivično djelo falsifikovanje isprave. ,,Ko napravi lažnu ili izda neistinitu ispravu ili preinači pravu ispravu u namjeri da se takva isprava upotrijebi kao prava ili ko takvu lažnu ili neistinitu ispravu upotrijebi kao pravu ili je nabavi radi upotrebe, kazniće se zatvorom do tri godine”, piše u zakonu.

Nakon najnovije afere, i potpredsjednica Pokreta za promjene i univerzitetska profesorka Branka Bošnjak upozorila je: ,,Ovakvih sumnjivo stečenih diploma imamo nažalost i u poslaničkim klupama, u vrhu Vlade, najznačajnijim državnim preduzećima, ali očigledan je izostanak političke volje da se ovome stane na kraj, jer ovakvih ‘mangupa’ ima u redovima svih partija, tako da se vrlo svjesno obesmišljava znanje”.

Da se sa političkim predumišljajem ne istražuju lažne diplome jasno je i po do sada najavljivanim akcijama rješenje ovog sve većeg problema.

Dok je bio ministar prosvjete Predrag Bošković se  2015. godine sastajao sa kolegama iz Srbije, Republike Srpske i Kosova i dogovarao strategiju suzbijanja kupovine diploma. Za vrijeme mandata Damira Šehovića obećane su izmjene Zakona o nostrifikaciji inostranih diploma, kojim bi se postrožila kontrola izdavanja obrazovnih isprava iz regiona.

Od ovih najava nije bilo ništa, isto kao i sa zaklinjanjem nove vlasti da neće raditi kao stara, ni što se tiče ovog problema.

„Dao sam nalog da sve zdravstvene ustanove dostave podatke o srednjem i višem medicinskom kadru koji se prekvalifikovao i koji je stekao diplome u državama regiona“, najavio je u maju prošle godine ministar zdravlja Dragoslav Šćekić. U Ministarstvu unutrašnjih poslova formirali su komisiju iste godine koja je trebalo da provjeri diplome „bez povlastica i izuzetaka, a ukoliko se nepravilnosti utvrde, policijski službenici biće procesuirani pred nadležnim tužilaštvom“. U sličnu akciuju krenulo je i Ministarstvo prosvjete.

Rezultati istrage bili su ništa! Nula, izjavio je početkom ove godine Zarija Pavićević, jedan od koordinatora Alternative Crna Gora.

„Nova vlast ne samo da nije promjenila takvo stanje, već je dovela do povećanja problema. Primali su, na primjer, u preduzeću EPCG – Solar gradnja ljude koji u životu nijesu utičnicu zamijenili. Jedan od direktora, visokokotiranih članova Demokratskog fronta (DF) poslao je sekretaricu službenim autom da mu kupi diplomu u susjednoj državi”, izjavio je nedavno Vesko Pejak iz Alternative.

Priča o kupljenim diplomama odavno traje i nikada do sada nije imala ozbiljniji epilog u smislu kažnjavanja onih koji su kupili znanje i dobili sigurne državne poslove.

Tokom referendumske 2006. u Elektroprivredi je provjeravano 2.000 diploma, ispostavilo se da je svaka deseta falsifikat. Ranije je u Kombinatu aluminijuma utvrđeno da lažne diplome ima oko 200 zaposlenih. Pored regionalnih, falsifikovane diplome su tada kupovane u Pljevljima i na Cetinju. Po potrebi, kada je trebalo smanjiti brojno stanje, falsifikovane diplome su otkrivane u vojsci i policiji.

Bilo je i iskoraka sa otkrivanjem lažnih diploma. Kada se 2016. u Opštini Bijelo Polje počelo sa provjerom diploma, jedan zaposleni je priznao da je radio sa falsifikovanom diplomom. Osuđen je uslovno na šest mjeseci zatvora. Godinu ranije mediji su pisali da je činovnik ove opštine zahvaljujući lažnoj diplomi postao namještenik za vođenje biračkog spiska.

„Jednom riječju, falsifikuje se sve i svašta – vozačke i saobraćajne dozvole, putne isprave, diplome o završenom srednjem, višem i visokom obrazovanju, ugovori, dokumentacija koja prati robu u prevozu…“, nabrajao je 2006. predsjednik Osnovnog suda u Rožajama Zahit Camić objašnjavajući da se čak 25 odsto od ukupno primljenih predmeta odnosi na krivična djela falsifikovanja isprava.

,,Ništa se nije uradilo jer bi istraga lažnih diploma vodila do najviših državnih funkcija i do samog vrha nekih partija u vlasti, kako za vrijeme DPS-a, tako i za vrijeme ‘nove’ vlasti. Najveća prednost ‘budala’ u odnosu na poštene ljude je to što su ‘budale’ neracionalno ambiciozne. Dodajte tome i nerad državnih institucija, koje su morale da sankcionišu ovu pojavu, dobijate sistem u kojem ne možete da izvadite najobičniju potvrdu po nedjelju dana. Loši đaci su potpuno preuzeli državu. Od države smo napravili ‘reality show”’, izjavio je Pejak.

S druge strane preko 10.000 visokoškolaca čeka posao na Zavodu. Njihova mjesta zauzimaju oni koji su se snašli i na lakši način došli do neophodne diplome. Imao je i ima ko da ih progura.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

OŽIVLJAVANJE PRAVOSUĐA: Deblokada počela od Ustavnog suda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministar pravde Andrej Milović (PES) tražio je nedavno od šefa Skupštine Andrije Mandića (ZBCG) da se hitno pokrene dijalog unutar parlamentarne većine, ali i organizuju uporedni sastanci s opozicijom o popuni ključnih pozicija u pravosuđu – jednog mjesta u Ustavnom sudu, tri u Sudskom savjetu, te pozicije vrhovnog državnog tužioca (VDT)

 

Poslanici Skupštine Crne Gore su u drugom krugu sa 56 glasova izabrali Faruka Resulbegovića za sudiju Ustavnog suda. Tako je omogućeno da Ustavni sud, poslije višegodišnje krize, ponovo radi u punom sastavu, sa sedam sudija.

Lokalni izbori prošle godine pokazali su neophodnost funkcionalnog Ustavnog suda (US). Četiri opštine nisu mogle da proglase rezultate izbora i formiraju vlast  nakon što su odbijene žalbe, podnijete opštinskoj izbornoj komisiji, došle do Ustavnog suda. US nije mogao  odlučiti po žalbama jer je nekoliko mjeseci ranije ostao bez kvoruma za odlučivanje, sa samo troje sudija.

Nakon mnogo odugovlačenja i pritisaka međunarodne zajednice, prije svega Evropske komisije (EK), početkom ove godine izabrano je troje sudija US.  Poslanici su  izabrali  Snežanu Armenko, Momirku Tešić i Draganu Đuranović. Alija Beganović i Faruk Resulbegović nijesu dobili dovoljan broj poslaničkih glasova. Izabrane sudije bile su kompromis između tehničke Vlade,  Dritana Abazovića, i velikih koalicija okupljenih oko Demokratske partije socijalista (DPS), Za budućnost Crne Gore i Demokrata.

Kako nije izabran sedmi sudija, Ustavni sud u nekim slučajevima nije mogao  imati većinu. Tako u slučaju ukaza bivšeg predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića da raspusti Skupštinu, Ustavni sud nije mogao da se izjasni da li je on  prekršio Ustav. Odluka o ocjeni ustavnosti izostala jer je troje sudija glasalo da je riječ o pojedinačnom pravnom aktu, a troje  je  bilo protiv.

“Ustavni sud Crne Gore, u sastavu: predsjednik Budimir Šćepanović i sudije – Snežana Armenko, Dragana Đuranović, Milorad Gogić, Desanka Lopičić i Momirka Tešić, u predmetu U-II broj 11/23, nije donio Odluku, jer predlog sudije izvjestioca nije dobio Ustavom propisanu potrebnu većinu”, saopšteno je iz Ustavnog suda.

Nakon  formiranja nove vlasti, lideri vladajuće koalicije istakli su da je reforma pravosuđa prioritet.  Za izbor sudije Ustavnog suda potrebna je dvotrećinska većina (54) u prvom krugu, ili tropetinska (49) u drugom. Ubrzo je pokrenuta  procedura i na red je ponovo došlo glasanje o rukovodiocu ulcinjskog tužilaštva Faruku Resulbegoviću. Bošnjačka stranka (BS)  je tražila da sedmi član US bude Bošnjak. Lider Bošnjačke stranke (BS) Ervin Ibrahimović, je kazao da  Bošnjaka nema u Sudskom i Tužilačkom savjetu, Državnoj revizorskoj instituciji, Centralnoj banci Crne Gore… “Da li Bošnjak može da vjeruje u institucionalni i pravni sistem Crne Gore? Pozivam vas da ne glasate za sedmog sudiju, nego da otvorimo dijalog”, rekao je Ibrahimović.

Poslanik Albanskog foruma Nikola Camaj, ocijenio je da je funkcionalan Ustavni sud prioritet. Kaže da je iznenađen stavovima Bošnjačke stranke. “Nešto što pripada manjinama ne pripada po difoltu najjačoj manjinskoj starnci. U suprotnom bi u našim dokumentima pisalo da ta mjesta pripadaju BS-u”, smatra Camaj.

Skupština je u drugom krugu, glasovima 56 poslanika izabrala Ruselbegovića za sedmog sudiju Ustavnog suda. Uzdržani su bili poslanici iz redova Demokratske partije socijalista i Bošnjačke stranke. Šef poslaničkog kluba DPS-a Andrija Nikolić objasnio je stav DPS: “Upravo iz odgovornosti prema politici multietničke demokratije u Crnoj Gori. Ta odgovornost pripada predstavnicima manjinskih naroda, a ton na današnjoj sjednici je pokazao da saglasnosti nema”.

Poslanik sa liste vladajuće i najjače partije u ovom sazivu Pokreta Evropa sad Seid Hadžić, kazao je da je on Bošnjak i da će se uvijek boriti da predstavnici tog naroda budu na  pozicijama gdje se odlučuje. Tvrdi da je nezadovoljan što „izvjesni period“ u Ustavnom sudu neće biti Bošnjaka. „Ali, nije problem u današnjem kandidatu, nego u prethodnih šest. Mizerno je pričati oko kvota za manjine. Ne interesju me kvote, ako imamo stabilne kandidate – zašto ne bi bilo sedam kandidata koji su Albanci, koji su Bošnjaci”, upitao je.

Poslanik Socijaldemokrata (SD) Boris Mugoša smatra da je poražavajuće za građansku Crnu Goru da nemamo među sedam  sudija pripadnike  manje brojnih naroda. Ukazao je da se izborom sedmog sudije Ustavni sud ne čini funkcionalnim već da se on kompletira.

” Zar nije poniženje da sudije svodimo na odnos tri prema tri, a da Resulbegović bude tas na vagi?! Oni bi trebalo oko sistemskih pravnih stvari da imaju ista mišljenja. Treba li da se takmiče – tri prema tri, četiri prema tri?”, upitao je.

Izbor Ruselbegovića pozdravili su domaći  funkcioneri  i predstavnici  mađunarodne zajednice. Predsjednik  Jakov Milatović kazao je da će se izborom sedmog sudije Ustavnog suda konačno stvoriti neophodne pretpostavke za funkcionisanje te institucije u punom kapacitetu.

“Takođe, kompletiranje Ustavnog suda je podstrek zakonodavnoj vlasti za izbor vrhovnog državnog tužioca i nedostajućih članova Sudskog savjeta do kraja godine, što bi značilo nesumnjiv uspjeh za Crnu Goru. Ohrabrujuće poruke od partnera kada je u pitanju perspektiva EU članstva obavezuju nas na još snažnije zajedničko djelovanje u cilju uspješnog okončanja našeg evropskog puta”, napisao je Milatović na društvenoj mreži Iks (Tviter).

Premijer Milojko Spajić kaže da je izborom Faruka Resulbegovića za sedmog sudiju Ustavnog suda napravljen „prvi korak ka deblokadi pravosuđa“. On je rekao da je ovo tek početak i da se mora završiti proces. “Dogovor oko izbora vrhovnog državnog tužioca i kompletiranje Sudskog savjeta trebalo bi da imaju prioritet, jer će ubrzati integracioni put”, naveo je Spajić na društvenoj mreži X.

Crna Gora je u posljednjem izvještaju Evropske komisije (EK) dobila loše ocjene u pregovaračkim poglavljima u oblasti vladavine prava, od kojih dominantno zavisi njen dalji put ka Evropskoj uniji (EU). EK u izvještaju konstatuje da nije bilo napretka u reformi pravosuđa.

“Potrebna je stvarna i nedvosmislena posvećenost izvršne i pravosudne vlasti za garantovanje primjene reformi, kao i politički dijalog u parlamentu kako bi se osigurala potrebna većina za sva imenovanja u pravosuđu i zakonodavne predloge”, piše u dokumentu.

Evropski komesar sa susjedstvo i proširenje Oliver Varhelji pozdravio je imenovanje sedmog sudije Ustavnog suda “Davno zakašnjela imenovanja u Ustavnom sudu su konačno završena, sa impresivnom međustranačkom kvalifikovanom većinom. Radujemo se daljim odlukama o ključnim imenovanjima sudija i drugim neriješenim reformama”, napisao je Varhelji.

Ministar pravde Andrej Milović (PES) tražio je nedavno od predsjednika  Skupštine Andrije Mandića (ZBCG) da se hitno pokrene dijalog unutar parlamentarne većine, ali i organizuju uporedni sastanci s opozicijom o popuni ključnih pozicija u pravosuđu – jednog mjesta u Ustavnog sudu, tri u Sudskom savjetu, te pozicije vrhovnog državnog tužioca (VDT).

Sudski savjet je od 2018. godine u neustavnom mandatu, a funkcija VDT-a u v. d. stanju od 2019. Milović je u dopisu naveo da je za predloženi cilj od izuzetne važnosti saradnja vlasti i opozicije.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

ŠEŠELJ, CRNA GORA I ODJECI: Da se ne zaboravi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ohrabrujuće su brojne reakcije osude knjige ratnog zločinca Vojislava Šešelja o Draginji Vuksanović Stanković, bivšoj poslanici i liderki SDP. Ali treba poslušati savjet bivšeg premijera Duška Markovića i “tvrdo upamtiti ko nije osudio ovaj sramni napad”.  Pa ne zaboraviti ni ko je  otćutao  mnoge ranije slične napade. I koje su politike izrodile raznorazne šešelje, a koje ih još podržavaju

 

Da, nevjerovatno je što je knjiga sa takvim naslovom uopšte ugledala svjetlost dana, primijetili su neki.  Nije prva koju je isti autor, ratni zločinac, sa raznim vulgarnim naslovima  lansirao u javni prostor. Autor  je odavno  upisan u mračne i krvave stranice regionalne istorije: Vojislav Šešelj,  predsjednik Srpske radikalne stranke (SRS) i haški osuđenik. Naslov njegovog uratka, objavljenog ove godine,  nije za pristojne, a kamoli profesionalne medije.  Pa ni sa mnogo zvjezdica..  Ovoga puta ne meti je bivša poslanica i liderka Socijaldemokratske partije (SDP) Draginja Vuksanović Stanković.

Knjigu je  izdala Šešeljeva izdavačka kuća Velika Srbija, a zavedena je u Narodnoj biblioteci Srbije, sa tiražom od hiljadu primjeraka i predmetnom odrednicom – Srbi – Progoni – Crna Gora – 21. v.  Prije tri godine, u julu 2020 godine, ista izdavačka kuća izdala je Šešeljevu knjigu sličnog naziva. Meta je tada bila Aleksandra Jerkov, funkcionerka tamošnje Demokratske stranske. Ta stranka i Stranka slobode i pravde tada su zahtijevale od srpskog tužilaštva da hitno zabrani njenu distribuciju i prodaju. Ništa. Šešelj je nastavio. Na meti njegovih uradaka prethodno su bili i pokojna predsjednica Komiteta pravnika za ljudska prava (YUCOM) Biljana Kovačević – Vučo, funkcionerka Stranke slobode i pravde Marinika Tepić, lider Lige socijaldemokrata Vojvodine Nenad Čanak

Jerkov je prije objavljivanja Šešeljeve knjige prijavila prijetnje koje je dobila od lidera SRS. Ona je saopštila tada da je “ohrabruje međunarodna i domaća podrška”, ali da ona ne može da “zameni to što nadležni već treći dan ne reaguju na pretnje”. Šešelj joj je uputio prijetnje putem društvene mreže Tviter pošto se javno upitala zašto lideru radikala ni godinu dana posle pravosnažne presude za ratne zločine nije oduzet poslanički mandat u Skupštini Srbije.

I Draginja Vuksanović Stanković je prije objavljivanja posljednjeg Šešeljevog naslova, bila na njegovoj meti.  Zbog uvreda koje je na njen račun  saopštio u programu beogradske TV Hepi u januaru 2022, televizije koja je pod kontrolom Šešeljevog nekadašnjeg partijskog saborca,  danas predsjednika Srbije Aleksandra Vučića,  Agencija za elektronske medije (AEM) je privremeno zabranila emitovanje programa te televizije u Crnoj Gori.

Objavljivanje Šešeljeve knjige o Vuksanović Stanković naišlo je na brojne osude u Crnoj Gori. Reakcije su stigle sa gotovo svih adresa.  Oglasile su se partije na vlasti, ministri, predsjednik države, opozicione partije, civilni sektor…Pokrenuta je i  onlajn peticija kojom se od ministra spoljnih poslova Crne Gore Filipa Ivanovića traži da uputi protestnu notu Srbiji zbog objavljenje knjige Vojislava Šešelja sa uvredljivim, mizoginim naslovom.

“Ovo je nažalost samo posljednji u nizu primjera Šešeljevih vulgarnih i uvredljivih javnih objava. On je i prije gospođe Vuksanović-Stanković na sličan način pokušavao da našteti i ženama prisutnim u javnom životu Srbije, političarkama, novinarkama i aktivistkinjama koje mu nijesu bile po volji, uključujući i Povjerenicu za zaštitu ravnopravnosti Republike Srbije koja je više puta kritikovala njegove ispade kao nezakonite. Tačno je i da se Šešelj jednako vulgarno obrušavao i na svoje neistomišljenike, muškarce, kako iz Srbije tako i iz inostranstva”, navodi se u saopštenju  Akcije za ljudska prava (HRA) i Centra za ženska prava (CŽP).

Ove organizacije  ističu da “koliko god Šešelj bio personalno groteskna i primitivna figura, ne smije se potcijeniti da je on suštinski na vlasti u Srbiji i da ima sistemsku medijsku i drugu podršku države, što i ovaj i sve prethodne slučajeve čini još ozbiljnijim”.

Takođe, ocjenjuju da “brojnost negativnih reakcija na crnogorskoj javnoj sceni povodom ovog događaja “ohrabruje”.

Primijećena su, međutim, i neka ćutanja.  Nakon što se predsjednik parlamenta i jedan od lidera ZBCG nije oglasio ovim povodom, reagovao je DPS tvrdeći da je to ćutanje odobravanje.

„Postoje stvari koje se ne komentarišu i koje su ispod svakog nivoa a to je situacija u kojoj se u knjizi Vojislava Šešelja pominje bivša poslanica Socijaldemokratske partije (SDP) Draginja Vuksanović Stanković” kazao je kasnije  Mandić upitan da to prokomentariše, Šešeljevo djelo. “Gospođa Vuksanović Stanković se više ne bavi politikom i primijetio sam da pojedini to sada žele da nametnu kao temu. Ovolika povika u Crnoj Gori je želja što više nametnuti tu temu ne vodeći računa o ugledu gospođe Vuksanović Stanković. Niti ću to čitati niti ću to komentarisati. Ja ne želim da namećem tu temu i ponavljam, to je ispod nivoa komentarisanja”, preczirao je Mandić

Na portalu Borba, koji se vezuje za bivši Demokratski front, međutim, više nego komentarišu Šešeljevu knjigu. Oni su nakon reakcija i osuda Šešeljevog uratka, objavili i njegovu izjavu tim povodom i dali mu priliku da dodatno vrijeđa bivšu poslanicu SDP-a.  Na kraju teksta ogradili su se konstatcijom da Šešeljev stav „nije stav redakcije“. Šteta je, naravno, učinjena.

Zanimljive su i reakcije koje su došle iz Demokratske partije socijalista. Iz te partije su kazali da nije prvi put da autor tog ogavnog nedjela napada na ono, u Crnoj Gori, najsvetije – ženu, i to ne bilo koju nego jednu iz reda onih koji su život podredile odbrani vlastite kuće i njenog dostojanstva od „ovih i ovakvih, jadnih i bijednih, kakav je ovaj mrzitelj svega crnogorskoga“.

Neki od napada na “ono najsvetije – ženu”, dolazili su iz krugova bliskih upravo dugogodišnje partije na vlasti. Uz gromoglasno ćutanje poslanika i funkcionera te partije.  Poput slučaja Vanje Ćalović Marković, recimo.

Interesantan je i savjet bivšeg DPS premijera Duška Markovića, nekadašnjeg dugogodišnjeg šefa tajne službe:“… Da manje bilježimo ko je dao podršku Draginji, već dobro i tvrdo da upamtimo ko nije osudio ovaj sramni napad”.

Ohrabrujuće su brojne reakcije osude knjige ratnog zločinca Vojislava Šešelja o Draginji Vuksanović Stanković, bivšoj poslanici i liderki SDP. Ali treba poslušati Markovića i “tvrdo upamtiti ko nije osudio ovaj sramni napad”. I ne zaboraviti ko je  otćutao  mnoge ranije slične napade. I koje su politike izrodile raznorazne šešelje, a koje ih još podržavaju.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo