DRUŠTVO
SLUČAJ ŽELJEZARA: KALJENJE CRNOGORSKOG MODELA PRIVATIZACIJE: Uvijek može gore

Objavljeno prije
6 godinana
Objavio:
Monitor online
Pet vlasnika, preko šest hiljada izgubljenih radnih mjesta, stotine miliona gubitaka i nenaplativih dugova prema državi i radnicima, stečaj, bankrot… I sve to za tri decenije. Pod jednom vlašću
Prije petnaestak dana, na subotnjem građanskom okupljanju u centru Podgorice, hiljade su u mukloj tišini slušale iščitavanje (nepotpunog) spiska preduzeća „koja su nekad hranila Crnu Goru, ali nijesu preživjela najezdu skakavaca tranzicije…“. Kažu oni što su pogledivali na sat, da je nabrajanje trajalo duže od pet minuta.
Jedno od preduzeća koje na tom spisku istine zauzimaju počasna mjesta svakako je i nikšićka Željezara. Kompanija koja je krajem 2016. godine obilježila šest decenija postojanja, nekada je bila primjer ubrzane industrijalizacije zemlje.
„Željezara Boris Kidrič u Nikšiću je veliki kolektiv, najveći u Crnoj Gori“, bilježe jedne novine nekadašnje SFRJ u maju 1985. „U dvadeset jednom OOUR-u (osnovna organizacija udruženog rada – prim. a) i sedam radnih zajednica zaposleno je nešto više od 6.500 radnika, koji su prošle godine proizveli 242.000 tona čelika…“.
Uslijedio je ratni raspad SFR Jugoslavije. Pod njegovim okriljem, u sjenci sankcija UN prema režimu Slobodana Miloševića, stvorena je prva generacija tranzicionih pobjednika u Crnoj Gori. Fabrike i radnici za njih su bili samo nepotreban teret.
Vaša je sreća što Crna Gora ima samo jednu željezaru, za razliku od većine republika bivše Jugoslavije, objašnjavao je u Monitoru Vladimir Gligorov, jedan od najuglednijih ekonomskih analitičara sa prostora bivše SFRJ. ,,Jedna željezara – jedan nerješiv problem”.
Onda je i u Crnoj Gori na red došla privatizacija državne imovine. Pod parolom Veselina Vukotića (danas jednog od suvlasnika Univerziteta Donja Gorica) „ne prodajemo preduzeća, nego kupujemo dobre vlasnike“, tekao je proces koji je jednima omogućio da prikriju vlastitu nesposobnost i nagomilane gubitke, a drugima da legalizuju i dodatno uvećaju stečeni kapital. I nikšićka Željezara dobila je novog vlasnika. Zapravo, ne jednoga nego četiri u nizu. Ako ne uzimamo u obzir da je treći po redu mijenjao identitet (ime i adresu). Ali ne i naviku stvaranja gubitaka, a potom i njihove nacionalizacije.
O tome gdje su firmu odveli dobri vlasnici neka svjedoči još jedan novinski citat, s kraja februara ove godine: „Iz Sindikata nikšićke Željezare Tosčelik tvrde da im poslovodstvo prijeti ukidanjem prekovremenih sati ili otpuštanjem 30 do 40 ugovoraca. U fabrici je, kako su kazali, zaposleno oko 170 radnika koji imaju rješenje za stalno, i njih stotinak koji rade na određeno vrijeme. Startna plata zaposlenima u proizvodnji je 350 eura, a sa prekovremenim radom prime i stotinu eura više. U Tosčeliku se posao odvija u tri smjene u pogonima Čeličane, Kovačnice i Radventa.“
Podsjetimo, turska korporacija Tosjali grupa kupila je imovinu Željezare u stečaju u junu 2012. godine za 15,1 milion eura. Tada su najavili da će za tri godine u Nikšić uložiti 35 miliona eura, povećati broj radnika sa 314 na najmanje 550 i dostići godišnji promet od 500 miliona eura.
Ništa od tih obećanja do danas nije ispunjeno. Tosčelik praktično radi na crno bez ekološke saglasnosti i dozvole za rad. A uz povećan rizik po bezbjednost radnika.
U prve tri godine njihovog angažmana u Nikšiću u pogonima Željezare poginula su dva radnika, dok je teže ili lakše povrede zadobilo više od 30 osoba. Približno, svaki deseti radno angažovani.
Iz sindikata Željezare tvrdili su da novi poslodavci preostale radnike zastrašuju (otkazom) i tjeraju da rade po dvije smjene uzastopno. ,,Koliko god čovjek htio, organizam to ne može da izdrži, dolazi do premora i smanjenja koncentracije, pa je to vjerovatno i uzrok sve češćih povreda”, požalio se novinarima, u februaru 2015. Željko Perović, metalac sa skoro tri decenije radnog iskustva.
Drugi su, opet, imali puno više razumijevanja za vlasnike Tosčelika. Među njima je bio i predsjednik SO Nikšić Veselin Grbović. ,,Naši ljudi su pomalo navikli laganije da rade i idu na bolovanja, a vjerovatno novi vlasnik to sprječava“, pretpostavio je Grbović prije četri godine, pa dodatno objasnio: „Moramo da shvatimo da je Željezara u procesu rekonstrukcije i da se pojedina postrojenja puštaju u funkciju, tako da je i bezbjednost otežana, pa je potrebna i velika pažnja radnika”.
Niz povreda nije prekinut. Sredinom oktobra prošle godine mediji bilježe da je jedan radnik teško povrijeđen u pogonu Kovačnica „prilikom pada sa kranske staze“. Na isti način i na istom mjestu na kome je četiri godine ranije poginuo njegov kolega.
,,Nijedna krupna investicija koja bi poboljšala uslove u kojima radimo nije se dogodila. Ni sada se ništa ne radi na tome“, požalio se predsjednik Sindikata Željezare Pero Kadović. ,,Oprema na kojoj radimo je zastarjela i iz godine u godinu stari, i iz godine u godinu sve je opasnije raditi u ovim i ovakvim uslovima“. I tu se završilo. Do sljedeće nesreće.
Priča o privatizacijama Željezare kreće 2002. godine, kada počinje primjena ugovora o petogodišnjem zakupu sa firmom Rusmont still corporation. Proklamovani cilj bio je zaštititi radnike (2.700 zapošljenih sa prosječnom platom od tadašnjih 500 maraka), modernizovati postrojenja – prije svega Čeličanu – obezbijediti sirovine, rezervne djelove i tržište za normalnu proizvodnju. Moskovska firma se u Nikšiću zadržala približno godinu dana. I Željezaru ostavila u još većim problemima i dugovima.
Početkom juna 2004. u Nikšić stiže novi partner. Takođe ruska, kompanija Midlend ulazi u Željezaru nakon što je vlada nikšićkoj kompaniji oprostila dug od 75 miliona eura, a novom strateškom partneru omogućila da ne plaća struju, poreze i doprinose. Vlasnici Midlenda su za tu čast platili hiljadu eura. Rusi su se lijepo okoristili i, bukvalno preko noći, pobjegli iz Željezare kada je došlo vrijeme za obećane investicije. Za sobom su ostavili nove dugove (samo poreski dug bio je težak 2,7 miliona) i priče o golemim malverzacijama koje nije imao ko da spriječi.
Tako je Midland, prema tvrdnjama dr Branka Radulovića, 12.500 gredica izvezao i prodao sopstvenoj kompaniji u Londonu po cijeni od 210 dolara po toni u momentu kada je tržišna cijena te robe bila 450 dolara. I uvozili su po istom modelu. „Kada je cijena na svjetskom tržištu bila oko 300 dolara po toni, od svoje firme u Rusiji Midland kupuje 15.000 gredica po 355 dolara“, optuživao je profesor Radulović. Nadležni su ostali gluvi.
Zato su praktično isti ljudi, umjesto odgovornosti za dotadašnje neuspjehe, 2006. dobili i treću priliku da prodaju Željezeru. Novi kupac bila je britanska of-šor firma MNSS. Većinski paket akcija Željezare nazovi Britanci platili su 5,2 miliona eura. Zauzvrat su, samo po osnovu subvencija za električnu energiju tokom 2007. godine, iz državnog budžeta dobili sedam miliona (subvencije su trajale do uvođenja stečaja). Ali to je bila tek kap u moru.
Vladi, recimo, nije zasmetalo to što su Britanci prve godine gazdovanja Željezarom umjesto ugovorenih 14 investirali svega dva miliona eura. Inače, ukupne ugovorene – a nerealizovane – investicije za pet godine iznosile su 117 miliona. Što je trebalo da znači siguran posao za makar 1.500 radnika. Biće da su vjerovali na riječ „engleskim džentlmenima“ uz novoformiranog Upravnog odbora Željezare u kome su se našli: Radomir Vukčević, Oleg Obradović, Branko Čavor, Blagoje i Želimir Cerović, Miodrag-Daka Davidović, Andrija Racković i Greg Kuenzel. A nešto kasnije i Ana Đukanović, tada Kolarević.
Monitor je koju godinu kasnije (2010) došao do revizorskog izvještaja o poslovanju Željezare u 2008. godini i Periodičnog finansijskog izvještaja za prvih šest mjeseci ’09. godine. Prema tim podacima, Željezara je 30. juna 2009. godine, samo po osnovu neplaćenih poreza i doprinosa na zarade, državi dugovala više od 17 miliona eura. Umjesto obećanih investicija nakon privatizacije, nikšićka kompanija se kod većinskog vlasnika zadužila za 50 miliona. Sklopljeno je i više kreditnih aranžmana sa Prvom bankom vrijednih oko 20 miliona. Ne zna se gdje je otišao taj novac. Istovremeno, revizor konstatuje da je Željezara, u septembru 2008. godine osnovala of šor filijalu pod nazivom Željezara Nikšić u Holandiji uz primjedbu da ,,finansijski iskazi ne sadrže podatke o sredstvima i poslovanju (te) filijale”.
Na istoj adresi u Amsterdamu nalaze se 154 kompanije od kojih „najmanje 86 ima isti broj telefona, najmanje 26 isti sajt, a najmanje devet istog direktora kao i kćerka kompanija Željezare“, saopštili su uz MANS-a. I podnijeli krivičnu prijavu Vrhovnom državnom tužiocu Ranki Čarapić „ukazujući na mogućnost da se kćerka kompanija Željezare i mreža povezanih of-šor firmi koristi za pranje novca ili izvlačenje profita iz Crne Gore…“. Među licima obuhvaćenim tom prijavom nalazio se i tadašnji ministar ekonomije Branko Vujović. VDT je, naknadno, tvrdila kako joj ta dokumenta nikada nijesu dostavljena.
A ministar je imao preča posla.
,,Svaka strana je saglasna i garantuje da neće preduzeti bilo kakve pravne radnje protiv druge strane i druga strana neće biti ugrožena u vezi prethodnih kršenja ugovora, incidenata prevare, nemara ili bilo kakvih drugih pogrešnih radnji (bilo stvarnih bilo navodnih)”. Citat je sastavni dio Protokola o refinansiranju Željezare Nikšić koji su, 6. jula 2009. godine, potpisali Vujović i G.H.J. de Haas, u ime većinskog vlasnika Željezare.
Svrha Protokola opisana je u tri tačke: MNSS će Željezari obezbijediti finansijsku injekciju od 10 miliona eura. Vlada će, potom, obezbijediti kreditne garancije u iznosu od 25 miliona za novo zaduženje Željezare. I treće, a pokazaće se najvažnije, ,,restrukturiranje bankarskih aranžmana MNSS-a i Željezare kod Prve banke Crne Gore”.Novcem namijenjenim za investicije u Željezaru.
Potom se precizirane i (uz državu) najveće žrtve novog dila između prodavaca i kupaca Željezare. ,,Sticalac akcija može smanjivati broj zaposlenih u Kompaniji do nivoa koji nije manji od 1.200 zaposlenih”. Tako je van snage stavljeno obećanje prema kome će u nekadašnjem nikšićkom gigantu ostati makar 1.500 radnika.
Slijedio je stečaj. Pa bankrot. Pa nova prodaja i nova neispunjena obećanja.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari

Avgustovski pobjednici najavljivali su da će se prestati sa dotadašnjom praksom bahaćenja i rasipanja novca građana. Pet godina nakon tih obećanja, gorivo i službeni automobili nemilice se troše, a zarade i administracija rastu
Nakon avgusta 2020, da pokaže da će se prestati sa dotadašnjom praksom rasipanja i bahaćenja novca građana, tadašnji premijer Zdravko Krivokapić došao je taksijem na posao. Avgustovski pobjednici najavljivali su novo, drugačije doba. Pet godina nakon tih obećanja, gorivo i službeni automobili nemilice se troše. Uz dodatne privilegije.
Centar za građansko obrazovanje (CGO) objavio je ove sedmice analizu aktivnosti i troškova dvojice potpredsjednika Vlade, koji su je pojačali nakon rekonstrukcije – Budimira Aleksića (Nova srpska demokratija) i Miluna Zogovića (Demokratska narodna partija).
Uz podsjećanje da imamo najglomazniju Vladu u Evropi sa 33 člana – 25 ministara, sedam potpredsjednika i jednog ministra bez portfelja. Uz to što potpredsjednici mogu imati više od 30 savjetnika, a na raspolaganju im je i cijeli, ne tako mali, administrativni kapacitet Vlade.
Iz CGO su ukazali da su, prema zvaničnim podacima sa sajta Vlade, aktivnosti ova dva nova potpredsjednika „ograničene i uglavnom protokolarne“. S druge strane to prati nesrazmjerno korišćenje službenih vozila iz Generalnog sekretarijata Vlade Crne Gore. I to ne ne baš skromnih – Mercedes E280 (PGCG-298 – Aleksić i PGCG-302 – Zogović).
Mercedesima su Aleksić i Zogović mjesečno prelazili i do 5000 km. Zvanični podaci nijesu precizni, pa je ostala nedoumica kako je Aleksić tokom januara ove godine uspio službenim autom da pređe ovoliku kilometražu, a zvanično je tokom tog mjeseca imao samo jedan sastanak u Podgorici – radnu posjetu Matici srpskoj, navodi se u analizu CGO. I Vlada i Matica su u centru grada.
Iz CGO su dalje naveli da dostupni putni nalozi ukazuju i na brojne nepravilnosti – neprecizno ili nepotpuno unijeti podaci, nečitko pisani nalozi s nedostajućim informacijama o kilometraži ili stanju brojila, a za pojedine postoji sumnja i da su naknadno prepravljani. Takođe, podaci ukazuju da su službena vozila koristili praznicima i u privatne svrhe.
Aprilska zarada Aleksića, prema javno dostupnim informacijama, iznosila je 2055.70 EUR, a Zogovića 1805.31 EUR, uz ostale beneficije. Aleksić je inače drugi na spisku po visini primanja u Vladi. On je u martu primio platu od 2.055 eura, samo sedam eura manje od Potpredsjednika Vlade za međunarodne odnose i ministra vanjskih poslova Ervina Ibrahimovića. Premijer Milojko Spajić ima manju platu od njih i ona iznosi 2.035 eura
Aleksić, profesor književnosti i doktor nauka, postao je potpredsjednik Vlade za obrazovanje, nauku i odnose sa vjerskim zajednicama. Ima iskustvo jer je obavljao funkciju pomoćnika ministra vjera u Vladi SR Jugoslavije. Profesor je Cetinjske bogoslovije i Megatrend univerziteta u Beogradu, kao i naučni saradnik Istorijskog instituta Univerziteta Crne Gore.
Milun Zogović, koji obavlja dužnost potpredsjednika Vlade za infrastrukturu i regionalni razvoj, je diplomirani pravnik.
CGO je prethodno uradio i analizu aktivnosti i troškova Milutina Butorovića (PES), novog ministra bez portfelja, zaduženog za odnose sa Skupštinom Crne Gore.
Samo to što imamo instituciju za odnose između dvije grane vlasti jeste inovacija, ali i pokazatelj partijskog jednoglasja u trošenju državnih resursa.
I Butorović preferira mercedes, pa je zadužio isti tip E 280 registarskih oznaka PGCG297 Generalnog sekretarijata Vlade, koji je nekoliko mjeseci i lično vozio (novembar i decembar 2024. i januar 2025. godine) prelazeći dnevno i do 288km na relaciji Podgorica-Nikšić-Podgorica. Ministar bez portfelja je u martu primio platu od 1737.51 eura. uz zaradu od 1,737 eura i brojne prateće beneficije, od kojih je auto samo jedna.
CGO je objavio da uvidom u zvanične aktivnosti na sajtu Vlade, ministar bez portfelja ima ubjedljivo najmanje zabilježenih aktivnosti, a sve one, za ovih devet mjeseci njegovog mandata, staju na jednu stranu.
Iz ove organizacije navode da su još 2016. predložili vladi model kompaktne i funkcionalne Vlade sa jednim potpredsjednikom. Međutim, posljednjim dostupnim nacrtom Zakona o Vladi predviđena su maksimalno četiri potpredsjednika.
Buturović je, kako ističu, posebnu pažnju u javnosti izazvao službenim putem u Brisel radi sastanka sa ambasadorom Crne Gore u Misiji pri EU, Petrom Markovićem. Nije tu ništa neobično za ministra koji je zadužen za saradnju sa Skupštinom Crne Gore, da ambasador Marković nije svega nekoliko dana uoči odlaska Butorovića u Brisel boravio u Crnoj Gori, u okviru konsultacija na koje je premijer Spajić pozvao sve ambasadore.
Uvećao se i broj službenih automobila, za preko preko hiljadu, od vremena kritikovanog DPS-a. Prema podacima Ministarstva unutrašnjih poslova, broj službenih vozila u državnom vlasništvu porastao je na 4.810, s projekcijom da će do kraja godine dostići 5.200.
Organizacija KOD upozorava da je državni vozni park preglomazan i poziva na hitno smanjenje broja službenih vozila i bolju kontrolu njihovog korišćenja.
Agencija za sprječavanje korupcije (ASK) ističe da su česte zloupotrebe službenih vozila, uključujući korišćenje u privatne svrhe i van radnog vremena, te da je institucionalna reakcija na ove nepravilnosti često izostajala. Svojevremeno je promovisana aplikacije na koju su građani slali slike službeih automobila, za praznike i vikende, od primorja do Zlatibora i Beograda. Sada bi lakše bilo slati fotografije onih koji ih ne koriste.
Da se niko u Vladi ne sjeća obećanja od prije pet godina, svjedoči i ovogodišnji Budžet Crne Gore. Naime, u njemu je za stavku aviona za potrebe Generalnog sekretarijata Vlade predviđeno čak 25 miliona eura. Avion za državni vrh kupiće se od kredita, a u Budžetu se navodi da će se kreditor utvrditi tokom ove godine.
Stručnjaci iz ove oblasti upozorili su da je avion koji se sada koristi kupljen 1999. i da može da se koristi još deceniju.
Istovremeno, troškovi za zarade samo rastu. Građani su za samo za zarade javnih funkcionera u Generalnom sekretarijatu Vlade i kabinetu premijera za prošli mjesec, april, platili preko 69.800 eura. Po toj računici, godišnje se samo za plate tih nosilaca vlasti iz budžeta isplati preko 830.000 eura. Ne računajući i brojne druge privilegije koje uživaju na račun građana.
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
DRUŠTVO
KOLAŠIN: STARI EKOLOŠKI PROBLEMI I NOVI HOTELI: Luksuz na obali otpadnih voda

Objavljeno prije
1 sedmicana
17 Maja, 2025
Kompleks “Montis by Splendid” sagrađen je na parcelama u neposrednoj blizini polja na kojem se izlijeva fekalna kanalizacija, pa sada investitor traži izmještanje laguna. Kako su Monitoru nezvanično kazali u Opštini, izgradnja postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda (PPOV) može trajati godinama, u najboljem slučaju – dvije. Traži se privremeno rješenje
Lagune, odnosno “jezera”, u koja se već decenijama, bez ikakve prerade, na samom rubu obale Tare, u naselju Breza, izlijevaju sve otpadne vode iz kanalizacionog sistema Kolašina, godinama predstavljaju veliki ekološki problem, a sada su i direktna smetnja za otvaranje jednog od hotela sa pet zvjezdica. Kompleks “Montis by Splendid” sagrađen je na parcelama u neposrednoj blizini polja na kojem se izlijeva fekalna kanalizacija, pa sada investitor traži izmještanje laguna. Kako su Monitoru nezvanično kazali u Opštini, izgradnja postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda (PPOV) može trajati godinama, u najboljem slučaju dvije godine, nakon što se izaberu izvođač i nadzor.
Investitor je, započinjući gradnju hotela, računao na brže obezbjeđivanje komunalne infrastrukture, pa su radovi započeti na poljani bez puta, vode, kanalizacije i na svega nekoliko desetina metara od polja na kojima završavaju otpadne vode. Sa prozora tog objekta trenutno se pruža pogled na Taru, ali i na nimalo privlačnu površinu pokrivenu muljem i trskom. Svuda u okolini objekta osjeća se izuzetno neprijatan miris. Posao izgradnje PPOV i nove kanalizacione mreže, nakon mnogo komplikovanih procedura koje zahtijevaju projekti finansirani “evropskim” novcem, konačno je stigao do faze izbora izvođača radova i nadzora. Okončanje projekta riješiće brojne probleme i Kolašincima i investitorima, ali do tada treba tražiti privremena rješenje, objašnjavaju u kolašinskoj vlasti.
“Investitor je tražio izmještanje i remedijaciju jedne od laguna. Ponudio je i nekoliko rješenja, ali još ništa nije formalizovano niti su poznati detalji tog budućeg posla. Laguna bi se izmjestila na jednu od susjednih opštinskih parcela, što bi, navodno, omogućilo otvaranje hotela. Međutim, naglašavamo da je to privremeno rješenje i da će poslužiti samo do izgradnje PPOV-a”, kazali su Monitoru iz kolašinskog preduzeća Vodovod i kanalizacija.
Uvjeravaju da će eventualno izmještanje jednog od polja na kojem završava kanalizacija biti praćeno pažljivim procedurama i da neće dodatno ugroziti životnu sredinu. Iz Opštine podsjećaju na obaveze lokalne uprave prema investitoru i na činjenicu da je u okviru hotela koji se gradi u blizini laguna, a koji se nalazi na listi razvojnih projekata u oblasti turizma, planirana izgradnja 238 smještajnih jedinica (25 apartmana i 213 soba). Investicija je “teška” 21,07 miliona eura, a namjera investitora je da realizacijom tog projekta omogući zapošljavanje 230 radnika. Međutim, u kolašinskoj vlasti još ne mogu da kažu ko bi finansirao izmještanje lagune i sanaciju tog prostora.
Izgradnja hotela na lokacijama bez prethodno riješene osnovne infrastrukture, naročito kanalizacije, pokazala se u više slučajeva u Kolašinu kao velika glavobolja i za vlast i za investitore. “Montis by Splendid” nije izuzetak, pa, osim izmještanja laguna, taj hotel još čeka i adekvatan putni prilaz, kao i vodovodnu mrežu.
Mještani čije se kuće nalaze u okolini laguna, i koji godinama tvrde da im je zbog nesnosnog smrada i komaraca život ljeti nepodnošljiv, sada se boje načina na koji će izmještanje biti izvedeno. Tvrde da će spriječiti realizaciju ukoliko bi nova lokacija bila još bliže njihovim kućama. Objašnjavaju i da godinama pokušavaju da skrenu pažnju na ugroženost Tare zbog blizine “jezera sa fekalijama”.
“Veliki je rizik da izmještanje dovede do kontaminacije novih lokacija. Ukoliko se otpadne vode preusmjere na novu poziciju, stvara se nova ekološka crna tačka. To može dovesti do zagađenja površinskih i podzemnih voda, što direktno ugrožava okolnu poljoprivredu, vodosnabdijevanje i biodiverzitet. Ne znamo koja je lokacija predviđena, ali ne bi nas čudilo da se iskoristi parcela koja se graniči sa privatnim imanjima na kojima su kuće”, kažu mještani Breze.
Upozoravaju i da bi prilikom izmještanja, zemljani radovi i eventualna sanacija postojeće lagune mogli osloboditi nataložene toksične materije koje su se godinama akumulirale. Apeluju na lokalne i državne vlasti da se taj posao ne shvati kao “fizičko prebacivanje problema na drugu lokaciju”, već kao prilika da se “konačno riješi pitanje tretmana otpadnih voda u Kolašinu na sistemski, održiv i ekološki prihvatljiv način”.
Ukupna dužina postojeće kanalizacione mreže u Kolašinu iznosi oko tri i po kilometra. Trenutno je na mrežu priključeno 850 korisnika, što je oko 8,5 odsto ukupnog broja stanovnika. Procjenjuje se da je istovremeno u upotrebi oko 1.300 septičkih jama. Izgradnja fekalne kanalizacione mreže počela je 1995. godine, a završena je uglavnom do 2000.
“Najveći dio otpadnih voda, bez prethodnog tretmana, ispušta se u potoke i rijeke Taru i Plašnicu. Otpadne vode iz kanalizacionog sistema grada ispuštaju se direktno u lagune koje se nalaze na sjeveru grada, u oblasti Breze. Lagune ne funkcionišu ispravno jer nisu obložene, a zemlja je dovoljno propusna da otpadne vode iz lagune 1 poniru u zemlju. Izlaz iz lagune 1 do lagune 2 nalazi se na takvom nivou da otpadne vode nikada ne stižu do lagune 2. Laguna koja je trenutno u funkciji ima sloj mulja na dnu debljine 30 do 60 centimetara”, piše u dokumentaciji dostavljenoj uz zahtjev za odlučivanje o potrebi izrade elaborata o procjeni uticaja na životnu sredinu za projekat PPOV.
Mulj iz laguna prolazi kroz proces fermentacije, pri čemu stvara neprijatne mirise i tako ozbiljno narušava kvalitet životne sredine. Pored toga, postoji mogućnost kontaminacije rijeke Tare, koja je kao krajnji recipijent otpadnih voda udaljena svega oko 25 metara.
U okviru inovirane verzije Studije izvodljivosti za PPOV iz 2020. godine analizirane su tri opcije, a kao najoptimalniji izabran je “konvencionalni proces aktivnog mulja sa aerobnom stabilizacijom mulja”. Do 2012. godine za izgradnju PPOV u Kolašinu izdvojeno je 1,2 miliona eura — gotovo milion eura je bio kredit od Evropske investicione banke, dok je iz pretpristupnih fondova EU obezbijeđeno 200.000 eura. Potom su zafalila sredstva za relizaciju, pa se PPOV i novi kilometri kanalizacione mreže još čakaju.
Prije deset godina pripremljena je Studija izvodljivosti, idejni projekat uređen je tokom 2017., a tri godine kasnije studija je inovirana. Kako je ranije saopšteno iz Vlade, Kolašinu će biti proslijeđen kredit od četiri miliona eura, a riječ je o sredstvima iz finansijskog ugovora za projekat “Vodosnabdijevanje i otpadne vode u Crnoj Gori”. Taj novac opredijeljen je za prvu fazu, dok je vrijednost ukupnog projekta procijenjena na oko 12 miliona eura, od čega je investicioni grant WBIF 8,3 miliona, a kredit EIB iznosi četiri miliona. Po okončanju svih faza realizacije, Kolašin bi trebalo da dobije 23 kilometra kanalizacione mreže i PPOV, čiji je kapacitet predviđen za 6.000 stanovnika.
Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Komentari
DRUŠTVO
KADROVSKA RJEŠENJA (OPET) SVAĐAJU VLAST: Savjetnik bez pitanja

Objavljeno prije
2 sedmicena
9 Maja, 2025
Mnogo bure podiglo se nakon saznanja da je Ranko Krivokapić, još od kraja prošle godine, ministar-savjetnik u Ministarstvu vanjskih poslova Crne Gore. Dobar dio onoga što smo tim povodom čuli i vidjeli više šteti aktuelnoj većini nego nekadašnjem predsjedniku parlamenta
Kako ono rekoše: meritornost a ne partijska pripadnost/poslušnost, kao kriterijum za angažovanje na poslovima od javnog interesa. Ali, oćeš vraže.
Izgleda da je najveći dio vladajuće većine iz novina i sa portala saznao da je ministar vanjskih poslova Ervin Ibrahimović angažovao počasnog predsjednika SDP Ranka Krivokapića u svojstvu ministra-savjetnika. Taj ugovor je potpisan sredinom decembra prošle godine, pa i sama činjenica da su predstavnici izvršne i zakonodavne vlasti za njega saznali nakon pet mjeseci podosta govori o odnosima unutar vladajuće koalicije. Ali, i o još ponečemu.
Premijer Milojko Spajić isprva je, uz to što je zatečen, bio izgleda i prilično ljut. Pa su iz njegovog kabineta, nezvanično, najavili da će ministar Ibrahimović biti pozvan na konsultacije. Odnosno, na raport.
Da problem precizira potrudio se član Predsjedništva Pokreta Evropa sad (PES) Tihomir Dragaš. Krivokapićevo imenovanje je “neprihvatljivo” ocijenio je i pozvao premijera, i partijskog lidera, da Ibrahimovića razriješi, a Bošnjačku stranku isključi iz vladajuće koalicije. “Ukoliko je za Ibrahimovića poželjan i koristan savjetnik koji je počasni predsjednik vanparlementarne opozicione partije, a čiji funkcioneri svakodnevno, neargumentovano, a vrlo često čak i primitivno osporavaju karakter aktuelne Vlade, onda je vjerovatno BS odlučila da pravi savez sa tom i drugim partijama iz opozicije”.
Ministar vanjskih poslova je, u međuvremenu, zainteresovane uputio na Zakon o vanjskim poslovima, član 72, u kome stoji da ministar može bez javnog oglašavanja donijeti rješenje o zasnivanju radnog odnosa “lica sa odgovarajućim iskustvom u naučno-istraživačkom radu, značajnim diplomatskim iskustvom, profesionalnim zvanjima i vještinom ili iskustvom u radu u međunarodnim i drugim organizacijama”.Uz opasku da je riječ o službeničkom mjestu koje se od sličnih u državnoj administraciji razlikuje samo po zvučnom nazivu.
Iskustva Ranku Krivokapiću, svakako, ne manjka. Za poslanika je biran deset puta. Bio je predsjednik crnogorskog parlamenta u četiri saziva (14 godina). Deset godina je bio šef crnogorske delegacije u Parlamentarnoj Skupštini OEBS-a, a 2014. godine je izabran za njenog predsjednika.
Funkcionerima PES-a i njihovim koalicionim partnerima dodatno ne smeta priličan broj kadrova koji su u sistem ušli sa članskom kartom neke od partija prethodne (DPS) većine.
Pojasnio je , na svoj način, Nebojša Medojević: “Braći Srbima na vlasti je prihvatljiviji fra Ranko Krivokapić nego ja. Korupcija je jača od srpstva, jezika, državljanstva, vjere, nacije, tradicije….Zato je Ranjo ustaša prihvatljiv, a Medo nije…”, ispljunuo je preko X-a bivši lider DF. Njegovi nekadašnji saborci Andrija Mandić i Milan Knežević, u skladu sa proklamovanim evropejstvom, bili su mnogo uzdržaniji.
Spajić je, početkom nedjelje, riješio da spusti loptu. “Nisam još uspio da razgovaram sa gospodinom Ervinom Irahimovićem, ni sa jednim drugim ministrom, po pitanju kriterijuma koje svako ministarstvo treba da ima kada zapošljava kadrove koji su mu potrebni. Koliko znam, to zaposlenje je bilo po zakonu”, kazao je. Što se tiče ovog “koliko znam” mogao je da se konsultuje sa nekim od članova svog Kabineta. Imao je sa kim. Uz šefa Kabineta i njegovu zamjenicu, tim najbližih saradnika predsjednika Vlade broji još osam savjetnika.
“Nije jasno zašto se to desilo ali, svaki ministar treba da odgovara za rad svojih ministarstva”, zaključio je Spajić uz konstataciju kako on “apsolutno” ne bi imenovao Krivokapića za svog savjetnika. Može biti i da bivši predsjednik parlamenta to ne bi prihvatio.
Premijer do sada nije imao sličnih primjedbi na imenovanje savjetnika članova njegove vlade. Ni ostatak vlasti nije problematizovao savjetnike u izvršnoj i parlamentarnoj vlasti, iako ima zanimljivih kadrovskih rješenja.
U kabinetu predsjednika Skupštine Andrije Mandića ima interesantnih kadrova, od doskorašnje direktorice podgoričke Gimnazije Biljane Vučurović, koja je nakon razrješenja udomljena u parlamentu, do Želidraga Nikčevića, književnog kritičara, portparola Narodne stranke Novaka Kilibarde, poslanika Srpske narodne stranke Božidara Bojovića i Mandića, predsjednika žirija koji je 1993. godine književnu nagradu Risto Ratković dodijelio Radovanu Karadžiću za djelo simboličnog naslova Siđimo u gradove da bijemo gadove.
Opet, ne posmatraju svi stvari iz iste perspektive. Tako anonimnim autorima sa šovinističkog portala in4s u Mandićevom kabinetu nije zasmetao čovjek koji je nagradio ratnog zločinca a suprugu angažovao za savjetnicu (o državnom trošku) već, kako su istakli u naslovu, novinarka Šukovićeve Antene M: “Gordana Đuračić se profilisala u javnosti kao jedna od novinara koja je oblikovala medijski prostor za vreme vladavine Demokratske partije socijalista”.
Za čudo, Tihomir Dragaš nije nakon te medijske objave zatražio od predsjednika PES-a da raskine koaliciju sa NSD i razriješi Mandića titule predsjednika Skupštine. Ili Spajić, po pitanju imenovanja Đuračić, nije bio apsolutno nesaglasan, kao u slučaju Ranka Krivokapića.
Nijesu svi savjetnici za naslovne strane. Većina njih su , zapravo,javnosti prilično nepoznate osobe mlađe životne dobi i bez impresivnih profesionalnih referenci. Pa bi se, makar za pojedine, moglo zaključiti da su ih aktuelni poslodavci prepoznali najprije po unutarpartijskim zaslugama ili kao djecu prijatelja i(li) viđenijih funkcionera stranke.
Ove sedmice je iz Budve stigla i vijest da je predsjednik te opštine Nikola Jovanović za svog savjetnika za investicije imenovaoMladena Bojanića. Eto nove drame na pomolu.
Zaludu činjenica da u kasi opštine Budva često ima više novca nego što među lokalnim funkcionerima ima znanja da ga pametno upotrijebe, o čemu svjedoče afere poput one oko izgradnje postrojenja za desalinizaciju morske vode. Neće pomoći ni to što je Bojanić bio predsjednički kandidat ispred značajnog dijela partija sadašnje većine, ali ni to što su ga iste birale, u vladi Zdravka Krivokapića, za ministra kapitalnih investicije. Iz čega bi se moglo zaključiti da je kao nacrtan za posao koji mu je upravo povjeren.
Ovdje se potvrde o meritornosti traže na nekom drugom mjestu. U partijskim arhivama, na primjer. A tamo su se već prisjetili da je Mladen Bojanić u parlament ušao kao poslanik suverenistički nastrojene Pozitivne Crne Gore, dok je Jovanović, praveći neformalnu koaliciju sa DPS, kumovao tome da se stranke vladajuće većine sa državnog nivoa u Budvi presele u opoziciju.
Može se tu uvezati i Jakov Milatović, i eto novih povoda za tugovanke na temu šta nam rade oni od prije avgusta 2020. Ili za novu listu zahtjeva za raspoređivanje po dubini. Ako mogu bivši ministar, poslanik ili predsjednik Parlamentarne Skupštine OEBS-a biti savjetnici u Vladi, vala može i onaj mali od pašenoga naći neko mjesto, barem u opštini. Makar je naš, pa će naučiti.
Ima u ovoj priči još nešto. Ranko Krivokapić i tadašnji SDP su u opoziciju otišli dobrovoljno, spočitavajući DPS-u manje-više sve ono što im je spočitavala i tadašnja opozicija. A što se, gotovo u potpunosti, može prigovoriti i današnjim vlastima. Previše liče jedni na druge da bi ih neko na to dodatno podsjećao.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Kolumne
-
DANAS, SJUTRA / prije 1 dan
Zločinci i heroji
Milena Perović
-
ALTERVIZIJA / prije 1 dan
Još jednom o lustraciji
Milan Popović
-
DUHANKESA / prije 1 sedmica
Metamorfoze svijeta neslobode
Ferid Muhić
-
DANAS, SJUTRA / prije 1 sedmica
Glupe ideje
Zoran Radulović
-
DANAS, SJUTRA / prije 2 sedmice
Interno
Milena Perović

Novi broj


19 GODINA NEZAVISNOSTI: Još jedan prođe dan

USKORO DVA TURISTIČKA KOMPLEKSA NA VELIKOJ PLAŽI: Alabar odustao, grade domaći

DEPORTACIJE 33. GODIŠNJICA: Zločin traje
Izdvajamo
-
Izdvojeno4 sedmice
HORHE MARIO BERGOLJO – PAPA FRANJO (1936 – 2013 – 2025.): Golemo nasljedstvo čovjeka iz naroda
-
DRUŠTVO3 sedmice
DEPORTACIJE, ŠTRPCI, MURINO: JEDNOKRATNA NOVČANA POMOĆ PORODICAMA ŽRTAVA: Korak na dugom putu suočavanja sa prošlošću
-
INTERVJU4 sedmice
VANJA ĆALOVIĆ MARKOVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA MANS-A: Otvorena je Pandorina kutija
-
DRUŠTVO4 sedmice
AFERA MANDIĆI: Zataškavanje
-
INTERVJU3 sedmice
TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA (HRA): Na početku
-
FOKUS2 sedmice
JOANIKIJEV HEROJ I GROMKO ĆUTANJE VLASTI: Šta je njima Pavle Đurišić
-
Izdvojeno3 sedmice
SPAJIĆEVA SEDMODNEVNA POSJETA SAD: Bez sastanaka sa zvaničnicima i dijasporom
-
INTERVJU2 sedmice
ERVINA DABIŽINOVIĆ, PSIHOLOŠKINJA I DOKTORKA RODNIH STUDIJA: Ćutanje vlasti je saučesništvo u normalizaciji zločina