Povežite se sa nama

DRUŠTVO

SLUČAJ ŽELJEZARA: KALJENJE CRNOGORSKOG MODELA PRIVATIZACIJE: Uvijek može gore

Objavljeno prije

na

Pet vlasnika, preko šest hiljada izgubljenih radnih mjesta, stotine miliona gubitaka i nenaplativih dugova prema državi i radnicima, stečaj, bankrot… I sve to za tri decenije. Pod jednom vlašću

 

Prije petnaestak dana, na subotnjem građanskom okupljanju u centru Podgorice, hiljade su u mukloj tišini slušale iščitavanje (nepotpunog) spiska preduzeća „koja su nekad hranila Crnu Goru, ali nijesu preživjela najezdu skakavaca tranzicije…“. Kažu oni što su pogledivali na sat, da je nabrajanje trajalo duže od pet minuta.

Jedno od preduzeća koje na tom spisku istine zauzimaju počasna mjesta svakako je i nikšićka Željezara. Kompanija koja je krajem 2016. godine obilježila šest decenija postojanja, nekada je bila primjer ubrzane industrijalizacije zemlje.

„Željezara Boris Kidrič u Nikšiću je veliki kolektiv, najveći u Crnoj Gori“, bilježe jedne novine nekadašnje SFRJ u maju 1985. „U dvadeset jednom OOUR-u (osnovna organizacija udruženog rada – prim. a)  i sedam radnih zajednica zaposleno je nešto više od 6.500 radnika, koji su prošle godine proizveli 242.000 tona čelika…“.

Uslijedio je ratni raspad SFR Jugoslavije. Pod njegovim okriljem, u sjenci  sankcija UN prema režimu Slobodana Miloševića, stvorena je prva generacija tranzicionih pobjednika u Crnoj Gori. Fabrike i radnici za njih su bili samo nepotreban teret.

Vaša je sreća što Crna Gora ima samo jednu željezaru, za razliku od većine republika bivše Jugoslavije, objašnjavao je u Monitoru Vladimir Gligorov,  jedan od najuglednijih ekonomskih analitičara sa prostora bivše SFRJ. ,,Jedna željezara – jedan nerješiv problem”.

Onda je i u Crnoj Gori  na red došla privatizacija državne imovine. Pod parolom Veselina Vukotića (danas jednog od suvlasnika Univerziteta Donja Gorica) „ne prodajemo preduzeća, nego kupujemo dobre vlasnike“, tekao je proces koji je jednima omogućio da prikriju vlastitu nesposobnost i nagomilane gubitke, a drugima da legalizuju i dodatno uvećaju stečeni kapital.  I nikšićka Željezara  dobila je novog vlasnika. Zapravo, ne jednoga nego četiri u nizu. Ako ne uzimamo u obzir da je treći po redu mijenjao identitet (ime i adresu). Ali ne i naviku stvaranja gubitaka, a potom i njihove nacionalizacije.

O tome gdje su firmu odveli dobri vlasnici neka svjedoči još jedan novinski citat, s kraja februara ove godine: „Iz Sindikata nikšićke Željezare Tosčelik tvrde da im poslovodstvo prijeti ukidanjem prekovremenih sati ili otpuštanjem 30 do 40 ugovoraca. U fabrici je, kako su kazali, zaposleno oko 170 radnika koji imaju rješenje za stalno, i njih stotinak koji rade na određeno vrijeme.  Startna plata zaposlenima u proizvodnji je 350 eura, a sa prekovremenim radom prime i stotinu eura više. U Tosčeliku se posao odvija u tri smjene u pogonima Čeličane, Kovačnice i Radventa.“

Podsjetimo, turska korporacija Tosjali grupa  kupila je imovinu Željezare u stečaju u junu 2012. godine za 15,1 milion eura. Tada su najavili da će za tri godine u Nikšić uložiti 35 miliona eura, povećati broj radnika sa 314 na najmanje 550 i dostići godišnji promet od 500 miliona eura.

Ništa od tih obećanja do danas nije ispunjeno. Tosčelik  praktično radi na crno bez ekološke saglasnosti i dozvole za rad. A uz povećan rizik po bezbjednost radnika.

U prve tri godine njihovog angažmana u Nikšiću u pogonima Željezare poginula su dva radnika, dok je teže ili lakše povrede zadobilo više od 30 osoba. Približno, svaki deseti radno angažovani.

Iz sindikata Željezare tvrdili su da novi poslodavci preostale radnike zastrašuju (otkazom) i tjeraju da rade po dvije smjene uzastopno. ,,Koliko god čovjek htio, organizam to ne može da izdrži, dolazi do premora i smanjenja koncentracije, pa je to vjerovatno i uzrok sve češćih povreda”, požalio se novinarima, u februaru 2015. Željko Perović, metalac sa skoro tri decenije radnog iskustva.

Drugi su, opet, imali puno više razumijevanja za vlasnike Tosčelika. Među njima je bio i predsjednik SO Nikšić Veselin Grbović. ,,Naši ljudi su pomalo navikli laganije da rade i idu na bolovanja, a vjerovatno novi vlasnik to sprječava“, pretpostavio je Grbović prije četri godine, pa dodatno objasnio: „Moramo da shvatimo da je Željezara u procesu rekonstrukcije i da se pojedina postrojenja puštaju u funkciju, tako da je i bezbjednost otežana, pa je potrebna i velika pažnja radnika”.

Niz povreda nije prekinut. Sredinom oktobra prošle godine mediji bilježe da je jedan radnik teško povrijeđen u pogonu Kovačnica „prilikom pada sa kranske staze“. Na isti način i na istom mjestu na kome je četiri godine ranije poginuo njegov kolega.

,,Nijedna krupna investicija koja bi poboljšala uslove u kojima radimo nije se dogodila. Ni sada se ništa ne radi na tome“, požalio se predsjednik Sindikata Željezare Pero Kadović. ,,Oprema na kojoj radimo je zastarjela i iz godine u godinu stari, i iz godine u godinu sve je opasnije raditi u ovim i ovakvim uslovima“. I tu se završilo. Do sljedeće nesreće.

Priča o privatizacijama Željezare kreće 2002. godine, kada počinje primjena ugovora o petogodišnjem zakupu sa firmom Rusmont still corporation. Proklamovani cilj bio je zaštititi radnike (2.700 zapošljenih sa prosječnom platom od tadašnjih 500 maraka), modernizovati postrojenja – prije svega Čeličanu – obezbijediti sirovine, rezervne djelove i tržište za normalnu proizvodnju. Moskovska firma se u Nikšiću zadržala približno godinu dana. I Željezaru ostavila u još većim problemima i dugovima.

Početkom juna 2004. u Nikšić stiže novi partner. Takođe ruska, kompanija Midlend ulazi u Željezaru nakon što je vlada nikšićkoj kompaniji oprostila dug od 75 miliona eura, a novom strateškom partneru omogućila da ne plaća struju, poreze i doprinose. Vlasnici Midlenda su za tu čast platili hiljadu eura. Rusi su se lijepo okoristili i, bukvalno preko noći, pobjegli iz Željezare kada je došlo vrijeme za obećane investicije. Za sobom su ostavili nove dugove (samo poreski dug bio je težak 2,7 miliona) i priče o golemim malverzacijama koje nije imao ko da spriječi.

Tako je Mi­dland, prema tvrdnjama dr Branka Radulovića, 12.500 gre­di­ca izve­zao i pro­dao sop­stve­noj kom­pa­ni­ji u Lon­do­nu po cije­ni od 210 do­la­ra po toni u momentu kada je tržišna cijena te robe bila 450 do­la­ra. I  uvo­zi­li su po istom modelu. „Ka­da je cije­na na svjet­skom tr­ži­štu bi­la oko 300 dola­ra po to­ni, od svo­je fir­me u Ru­si­ji Midland kupuje 15.000 gre­di­ca po 355 do­la­ra“, optuživao je profesor Radulović. Nadležni su ostali gluvi.

Zato su praktično isti ljudi, umjesto odgovornosti za dotadašnje neuspjehe, 2006. dobili i treću priliku da prodaju Željezeru. Novi kupac bila je britanska of-šor firma MNSS. Većinski paket akcija Željezare nazovi Britanci platili su 5,2 miliona eura. Zauzvrat su, samo po osnovu subvencija za električnu energiju tokom 2007. godine, iz državnog budžeta dobili sedam miliona (subvencije su trajale do uvođenja stečaja). Ali to je bila tek kap u moru.

Vladi, recimo, nije zasmetalo to što su Britanci prve godine gazdovanja Željezarom umjesto ugovorenih 14 investirali svega dva miliona eura. Inače, ukupne ugovorene – a nerealizovane – investicije za pet godine iznosile su 117 miliona. Što je trebalo da znači siguran posao za makar 1.500 radnika. Biće da su vjerovali na riječ „engleskim džentlmenima“ uz novoformiranog Upravnog odbora Željezare u kome su se našli: Radomir Vukčević, Oleg Obradović, Branko Čavor, Blagoje i Želimir Cerović, Miodrag-Daka Davidović, Andrija Racković i Greg Kuenzel. A nešto kasnije i Ana Đukanović, tada Kolarević.

Monitor je koju godinu kasnije (2010)  došao do revizorskog izvještaja o poslovanju Željezare u 2008. godini i Periodičnog finansijskog izvještaja za prvih šest mjeseci ‘09. godine. Prema tim podacima,  Željezara je 30. juna 2009. godine, samo po osnovu neplaćenih poreza i doprinosa na zarade, državi dugovala više od 17 miliona eura. Umjesto obećanih investicija nakon privatizacije, nikšićka kompanija se kod većinskog vlasnika zadužila za 50 miliona. Sklopljeno je i više kreditnih aranžmana sa Prvom bankom vrijednih oko 20 miliona. Ne zna se gdje je otišao taj novac. Istovremeno, revizor konstatuje da je Željezara, u septembru 2008. godine osnovala of šor filijalu pod nazivom Željezara Nikšić u Holandiji uz primjedbu da ,,finansijski iskazi ne sadrže podatke o sredstvima i poslovanju (te) filijale”.

Na istoj adresi u Amsterdamu nalaze se 154 kompanije od kojih „najmanje 86 ima isti broj telefona, najmanje 26 isti sajt, a najmanje devet istog direktora kao i kćerka kompanija Željezare“, saopštili su uz MANS-a. I podnijeli krivičnu prijavu Vrhovnom državnom tužiocu Ranki Čarapić „ukazujući na mogućnost da se kćerka kompanija Željezare i mreža povezanih of-šor firmi koristi za pranje novca ili izvlačenje profita iz Crne Gore…“. Među licima obuhvaćenim tom prijavom nalazio se i tadašnji ministar ekonomije Branko Vujović. VDT je, naknadno, tvrdila kako joj ta dokumenta nikada nijesu dostavljena.

A ministar je imao preča posla.

,,Svaka strana je saglasna i garantuje da neće preduzeti bilo kakve pravne radnje protiv druge strane i druga strana neće biti ugrožena u vezi prethodnih kršenja ugovora, incidenata prevare, nemara ili bilo kakvih drugih pogrešnih radnji (bilo stvarnih bilo navodnih)”. Citat je sastavni dio Protokola o refinansiranju Željezare Nikšić koji su, 6. jula 2009. godine, potpisali Vujović i G.H.J. de Haas, u ime većinskog vlasnika Željezare.

Svrha Protokola opisana je u tri tačke: MNSS će Željezari obezbijediti finansijsku injekciju od 10 miliona eura. Vlada će, potom, obezbijediti kreditne garancije u iznosu od 25 miliona za novo zaduženje Željezare. I treće, a pokazaće se najvažnije, ,,restrukturiranje bankarskih aranžmana MNSS-a i Željezare kod Prve banke Crne Gore”.Novcem namijenjenim za investicije u Željezaru.

Potom se precizirane i (uz državu) najveće žrtve novog dila između prodavaca i kupaca Željezare. ,,Sticalac akcija može smanjivati broj zaposlenih u Kompaniji do nivoa koji nije manji od 1.200 zaposlenih”. Tako je van snage stavljeno obećanje prema kome će u nekadašnjem nikšićkom gigantu ostati makar 1.500 radnika.

Slijedio je stečaj. Pa bankrot. Pa nova prodaja i nova neispunjena obećanja.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

NASTAVAK SAGE OKO FALSIFIKATA NA IZLOŽBI DADA ĐURIĆA: Iz Podgorice jedno, iz Pariza drugo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Četvoročlana komisija je utvrdila da su sporni radovi izloženi u Podgorici autentični, dok ćerka Dada Đurića Amarante Szidon i dalje tvrdi da je riječ o falsifikatimai i na spisak sumnje dodaje još prezentovanih djela

 

Nakon pisanja Monitora i Centra za istraživačko novinarstvo o mogućim falsifikatima na podgoričkoj izložbi slika Miodraga Dada Đurića, Muzeji i galerije formirali su četvoročlanu komisiju za potvrdu autentičnosti spornih radova u čiju vjerodostojnost je sumnju javnosti predočila Đurićeva ćerka Amarante Szidon.

Mr sci istoričar umjetnosti  Petar Ćuković, istoričar umjetnosti prof. dr Aleksandar Ćilikov, istoričarka umjetnosti Ljiljana Zeković i istoričarka i teoretičarka savremene umjetnosti Maša Vlaović obavili su stilsko-hronološku analizu i utvrdili porijeklo dva kolaža izložena na izložbi u prostoru Muzeja i galerije Podgorice, reprodukovana u katalogu izložbe na strani 26-28.

Nakon analize, mediji su prenijeli da su članovi komisije utvrdili da su radovi izrađeni 1996. godine za vrijeme trajanja Cetinjskog bijenala: ,,Tom prilikom kao papirna podloga kolaža iskorišćeni su tabaci koje je umjetnik donio iz Pariza, iz štamparije njegove polusestre Marije, na kojima je, upravo u njoj, štampan katalog samostalne izložbe priređene u Plavom dvorcu na Cetinju povodom stogodišnjice Narodnog muzeja, na inicijativu Cetinjskog bijenala, odnosno princa Nikole Petrovića”, navodi se u izvještaju komisije.

U izvještaju je konstatovano da je dva navedena kolaža umjetnik poklonio rođaku Mirku Đuriću. Komisija je napomenula da se u ovom slučaju isključivo bavila utvrđivanjem autentičnosti radova, pri čemu nije ulazila u ocjenu njihove estetske vrijednosti. ,,Predmetni kolaži su autentična djela Miodraga Dada Đurića”, navodi se u zaključku izvještaja.

Monitor je od Muzeja i galerija u više navrata tražio uvid u izvještaj, ali oni se na taj poziv nisu odazvali. Kontaktirali smo i članove komisije, oni koji su odgovorili na telefonske pozive i mejl nijesu htjeli da komentarišu rad i nalaze komisije.

Amarante Szidon reagovala je na nalaze komisije. Ona za Monitor kaže:   ,,Ovi falsifikati urađeni sa hromalinskim kolažima na probnim papirima koji su služili za štampanje kataloga Cetinjskog bijenala 1996. godine, koji nije finansirao Dado, već  Bijenale sa svojim sponzorima, Vlada Crne Gore, muzeji i crnogorsko Ministarstvo kulture. Najvjerovatnija pretpostavka je da osnovu ovog užasa čine prava Dadova djela koja su naknadno uništena žvrljotinama”.

Ona objašnjava da je katalog Cetinjskog bijenala jedini katalog oko čije se opreme Dado lično angažovao, u duhu digitalnog kolaža koji je radio u to vrijeme u Parizu, u štampariji svoje polusestre Marije i zeta Dejana Bajagića, koji su zajedno sa njim izdali katalog te 1996.

Szidon navodi da je sasvim moguće da je Dado uradio kolaže za katalog, ali da ,,groteskni crteži urađeni preko toga, nikako ne mogu biti njegovi”, te da oko toga nema nikakve sumnje.

Poentira time da postoje dva potpisa na jednom od spornih radova, te da je jedan autentičan dok je drugi gruba imitacija. Pita se: ,,Gdje su nestali grafolozi za koje su nam obećali da će biti članovi komisije”.

Pored dva sporna rada koje je komisija analizirala, Szidon za Monitor kaže da sumnja u autentičnost i dva crteža reprodukovana na stranici 103 kataloga izložbe u Podgorici. Navodi da ih Dado nikada nije datirao 20. XII 1956. Beograd, odnosno 23. XI 1956. Beograd, jer je stigao u Fancusku u avgustu te godine. ,,Čini mi se da nam naši stručnjaci sada mogu potvrditi da se Dado mogao naći na dva mjesta u isto vrijeme. Mada, izgleda da je danas u Crnoj Gori sve moguće”, navodi Szidon.  Kao sporne ona navodi i pojedine crteže objavljene u katalogu na stranicama 101 i 102.

Szidon nam je proslijedila mišljenja Žermena Viata, počasnog direktora Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti (Centra Žorž Pompidu) i Bernara Blistena, sadašnjeg direktora Nacionalnog muzeja savremene umjetnosti (Žorž Pompidu),  koji podržavaju njene tvrdnje. Međutim, oni do zaključenja ovog broja nijesu odgovorili na pitanja koja im je poslao Monitor.

Monitor je u prošlom tekstu pisao o velikom broju falsifikata koji su preplavili tržište umjetnina u regionu, uz zaključak da se provjera autentičnosti djela svodi na ličnu procjenu. Ta procjena može biti osporena, kao što se nedavno desilo jednom od najvećih autoriteta na području Srbije i Crne Gore za procjenu umjetnina – istoričaru umjetnosti Nikoli Kusovcu. Za kompletnu analizu autentičnosti nekog umjetničkog djela potrebno mnogo vremena, ali i odgovarajuće metode i tehnike. Neke od njih, poput ispitivanja ultraljubičastim zracima, ili rendgenskim snimanjem, nisu dostupne u Crnoj Gori.

,,Falsifikatori su, na primjer, često dodavali imitaciju Dadovog potpisa crtežu Uroša Toškovića kako bi ih prodali po višoj cijeni’’, navodi Szidon, objašnjavajući povezanost dva velika crnogorska slikara koja su zajedno živjela i stvarala u Beogradu.

Skandal je, tvrdi ona,   mogao da bude izbjegnut da su je iz Muzeja i galerija konsultovali.  ,,Kako jedan muzej može legitimnom nosiocu autorskih prava da pošalje katalog izložbe dan uoči otvaranja. Ovo što je muzej učunio je vrlo neprofesionalno. Centar Žorž Pompidu, gdje radim, upućuje nosiocima autorskih prava zahtjeve za dozvolu najkasnije dva mjeseca prije i najmanjeg publikovanja”, kaže Szidon.

Ona navodi da je testamentom ovlašćena da bude nosilac autorskih prava, i da se od Dadove smrti 2010. godine posvećeno bavi zaštitom djela svog oca.

,,Ova užasna afera predstavlja mučenje za sve članove moje uže porodice. Svi moji prijatelji iz umjetničkih krugova u Francuskoj su šokirani načinom na koji sam tretirana i potpunim odsustvom poštovanja Dadovog djela… Šokirana sam i rastužena time što je djelo mojeg oca ovako loše tretirano u njegovoj rođenoj zemlji, koju je toliko volio i u kojoj je odlučio da počiva”, zaključuje Szidon.

Pozadinu ove priče mnogi prepoznaju u nesporazumima i nerasčišćenim odnosima između Đurićeve porodice u Crnoj Gori i Francuskoj. Međutim, priča o slikarskom geniju nije porodična jer je on jedan od rijetkih međunarodnih znakova prepoznavanja Crne Gore i regiona u svijetu umjetnosti.

Potvrda toga je i prošlonedjeljna aukcija u Sotbiju u Parizu na kojoj je Đurićeva slika Les Polonials, prvobitno procjenjena između 20.000 i 30.000 eura, dostigla cijenu od 112.500 eura. Prema podacima kuće Arte, ovo je rekordna cijena za prodaju Đurićevog djela formata 97×130 cm.

 

Predrag NIKOLIĆ / Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

UPRAVA ZA KULTURNA DOBRA ZAMRZLA  AKTIVNOSTI: Posljednje ažuriranje sajta 2017. godine

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ni kadrovske promjene na čelnim funkcijama Uprave nisu zavrijedile da se zaboravljeni sajt osvježi novijim podacima. Zato će posjetilac, neupućen u kadrovske vrtješke u državnim organima, dobiti informaciju da je direktor Uprave za zaštitu kulturnih dobara i dalje Anastazija Miranović, iako je ona prije godinu dana prešla u drugu zgradu na Cetinju, u jednako primamljivu fotelju direktorice Narodnog muzeja

 

Ako ste kojom potrebom krenuli u pretraživanje zvaničnog internet sajta Uprave za zaštitu kulturnih dobara sa Cetinja, ostaćete neobavljena posla. Ova kulturna ustanova koja vodi brigu o bogatoj kulturnoj baštini Crne Gore, o svim pokretnim i nepokretnim kulturnim dobrima, starim urbanim cjelinama, spomenicima i spomen-obilježjima, sudeći po prisutnosti na sopstvenom sajtu, nema nikakvih poslovnih aktivnosti poslednjih godina. Zadnje informacije na sajtu Uprave, formiranogu okviru sajta Ministarstva kulture, postavljene su u septembru 2017. godine. Ni kadrovske promjene na čelnim funkcijama Uprave nisu zavrijedile da se zaboravljeni sajt osvježi novijim podacima. Zato će posjetilac, neupućen u kadrovske vrtješke u državnim organima, dobiti informaciju da je direktor Uprave za zaštitu kulturnih dobara i dalje Anastazija Miranović, iako je ona prije godinu dana prešla u drugu zgradu na Cetinju, u jednako primamljivu fotelju direktorice Narodnog muzeja. Prema podacima Uprave, Miranovićka istovremeno direktoruje u obje navedene ustanove kulture. Isto tako, Sektor za uspostavljanje zaštite kulturnih dobara virtuelno i dalje vodi Maja Ćetković, koja je, nakon lokalnih izbora na Cetinju, u januaru 2018. godine, preuzela funkciju predsjednice cetinjskog parlamenta.

Na predlog ministra kulture, Aleksandra Bogdanovića, na upražnjeno mjesto direktora Uprave za zaštitu kulturnih dobara, u maju 2018. godine, imenovan je mladi arhitekta Božidar Božović. Na sajtu Uprave nije bilo ničega vrijednog pažnje ni tokom trajanja mandata Anastazije Miranović, ali ni njegovim dolaskom tu ništa nije promijenjeno. Prema Zakonu o slobodnom pristupu informacijama (čl 12) državne ustanove su dužne da na svojoj internet stranici objave javne evidencije i registre, programe i planove rada, izvještaje,  odluke, rješenja, saglasnosti, strategije i mnogo toga što je od javnog interesa i što javnost ima pravo da zna. Međutim u ovoj ustanovi koja u predzanku nosi naziv kultura, transparentnost rada nije prihvatljiv manir. Da je nemar prema savremenom načinu rada i komunikacije sa građanima djelo nekog starog rukovodećeg kadra iz prošlog vijeka, koji samo čeka penziju, ovo bi donekle bilo razumljivo. Ali mlade snage ustoličene po partijskom odabiru, ništa ne obavezuje pa čak ni jasni zakonski propisi.

Još gora je situacija sa drugom organizacionom jedinicomkojom rukovodi Božović, Upravom za zaštitu kulturnih dobara – Područna jedinica Kotor, koja vodi brigu o kulturnim dobrima u četiri primorske opštine, Kotor, Herceg Novi, Tivat i Budvu. Kotorska Uprava  na internet mreži ne postoji. Nema svoj sajt, pa zainteresovano lice ne može doći do osnovnih podataka, do adrese,  broja telefona ustanove, imena rukovodioca ili drugih službi.Ne postoji informacija o Područnoj jedinici Kotor na sajtu Uprave na Cetinju,  ni na sajtu Ministarstva kulture. Oni zvanično ne postoje. Zvuči zaista nevjerovatno u 21. vijeku, ali do Uprave u Kotoru možete doći samo fizički, odnosno pješke, tražeći je po uskim kamenim ulicama Starog grada. Druga je opcija da zovete broj Uprave na Cetinju, da vam daju broj telefona Područne u Kotoru.Direktorica Područne jedinice Kotor je Marija Popović koja vodi ovu veoma značajnu ustanovu sa još 13 zaposlenih, nepoznate unutrašnje organizacije.

Uprava za zaštitu kulturnih dobara funkcionisala je u sastavu Ministarstva kulture, kome, očigledno, ovakva nesvakidašnjasituacija nimalo nije smetala. Početkom januara ove godine Vlada je donijela Uredbu o organizaciji i načinu rada državne uprave, kojom je Uprava na Cetinju izdvojena iz Ministarstva kulture i postalasamostalni organ državne uprave, zajedno sa Područnom jedinicom Kotor. Isti status dobio je i Državni arhiv. Prošlo je od tada pet mjeseci, ali se sajt osamostaljene Uprave ni u čemu nije promijenio. Ono, nije baš da se ništa ne radi. U pustoj biblioteci zamrznutog sajta Uprave, jedino su ažurirani podaci o službenim putovanjima tokom prošle godine. Gdje su putovali i šta su radili službenici Uprave, javnost ne mora da zna. Poslednji aktuelni događaji zabilježeni su 2017. godine a Top vijesti – 2015 godine.

Prazne su i stranice Sektora za uspostavljanje zaštite kulturnog dobra i Sektora za srpovođenje mjera zaštite. Po principu što je zaštićeno – zaštićeno je i kraj. Nema podataka o brojnim periodičnim programima i akcionim planovima razvoja kulture i zaštite kulturnih dobara koje donosi Ministarstvo kulture.Nema nikakvih podataka o odlukama, rješenjima, saglasnostima, izvještajima iz djelokruga rada Uprave u Kotoru.  Dva organa  državne uprave, jedan na Cetinju i drugi u Kotoru koja vode brigu o bogatoj kulturnoj baštini Crne Gore, nisu u stanju da urede pristojan sajt i da iznesu informacije o kulturnom blagu na uvid zainteresovane javnosti i sve podatke o promejnama i načinu na koji država vodi brigu.

Crna Gora nije omogućila da Registar kulturnih dobara bude javan.  Ministarstvo kulture donijelo je 2010 Pravilnik o registru kulturnih dobara u kome se navodi kako je Registar javna evidencija koju vodi Uprava u elektronskoj i analognoj formi. Zašto je spisak kulturnog blaga ostao tajna za javnost, publiciste, istraživače, studente…, nije poznato.

Ako ukucate odrednicu Registar kulturnih dobara na Guglu, pojaviće se registri kulturnih dobara susjednih država. Primjera radi,  Registar kulturne baštine Hrvatske je javna knjiga i dostupan je na internetu. Nudi izuzetno uređen pregled svih vrsta i podvrsta nacionalne kulturne baštine, sa obiljem podataka o aktivnostima nadležnihkulturnih ustanova, prepisku sa građanima, specijalnu biblioteku Uprave sa izdanjima knjiga po godinama, pregled naučnih radova, tekstova…

Zvanični podaci govore da Crna Gora ima oko 780 registrovanih nepokretnih kulturnih dobara, bez spomen obilježja. Koliko je bogatstvo Boke i Kotora pokazuju brojke po kojima je samo na području Opštine Kotor registrovano oko 460 nepokretnih kulturnih dobara, takođe bez spomen obilježja, ili gotovo 60 odsto ukupnog državnog fonda. Precizni podaci o njima, o stanju kulturnog dobra pojedinačno, o istorijatu, lokaciji, načinu zaštite, prestanku zaštite, na sajtovima državnih institucija ne mogu se naći. Čuvaju se kao stroga državna tajna.

Na teritoriji Opštine Budva zaštićeno je 28 nepokretnih kulturnih dobara, među kojim je Stari grad Budva kao urbana cjelina, 9 crkava, 7 manastira i plaža Drobni pijesak, zbog svog istorijskog značaja. Velika sredstva Ministarstvo kulture uložilo je u revitalizaciju brojnih kulturnih dobara, ali sređeni podaci o tome nisu javno dostupni. Za sve pomenute kulturne ustanove primjer kako se može ako se hoće i mora, za sada najbolji u državnoj upravi, predstavlja Ministarstvo održivog razvoja i turizma, gje je pravo javnosti da zna uglavnom ispoštovano.

 

Branka PLAMENAC

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

BUDVANSKA AVALA OD SPORNE PRIVATIZACIJE DO SPECIJALNOG DRŽAVNOG TUŽILAŠTVA: Bitka za milione

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ostaje nejasno kako višemilionska imovina –  a riječ je o 2.300 kvadrata na budvanskoj obali – može promijeniti vlasnika na osnovu nepravosnažne, a potom i ukinute sudske presude. To pitanje je, izgleda, zaintrigiralo i tužioce Specijalnog državnog tužilaštva

 

Poslije petnaest godina raznoraznih peripetija, priča započeta kontroverznom privatizacijom budvanskog hotela Avala stigla je u Specijalno državno tužilaštvo (SDT). U nekoliko odvojenih komada, doduše. I sa makar djelimično izmijenjenom listom glavnih junaka (vlasnika).

Sudsko ročište u postupku između Cazino Avala, sa jedne, i Opštine Budva, hotelskog preduzeća Budvanska rivijera i Bepler & Jacobson AD sa druge starne, u Osnovnom sudu u Kotoru, ponovo je odloženo početkom mjeseca, pošto je sudija Darko Krstonijević obavijestio stranke da se „spisi predmeta nalaze u radu kod Specijalnog državnog tužilaštva po zahtjevu oznake Kt-S.br.25/19“.

Riječ je, inače, o višegodišnjem sporu u kome vlasnici kazina pokušavaju dokazati da su oni sagradili dio hotela u kome se nalaze njihove prostorije, i da su one zbog toga njihovo vlasništvo. Iz Bepler & Jacobson Montenegro tvrde surpotno, pozivajući se na niz pravosnažnih presuda prema kojima Cazino hotelu duguje višemilionski iznos na ime neplaćenog zakupa još od 2010. godine, kada je zaključen ugovor o zakupu dijela prostora hotela Avala između B&J Montenegro (vlasnik) i Casino Avala (zakupac).

„Dugogodišnji spor koji je kompanija Beppler&Jacobson Montenegro vodila protiv firme Casino Avala pravosnažno je okončan odlukom Apelacionog suda“, likovali su jesenas glasnogovornici kompanije, uvjereni da se tako stavlja tačka na davnošnju priču. Mada su i oni znali da naplata dosuđenih potraživanja neće biti nimalo jednostavan posao.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 21. JUNA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo