Povežite se sa nama

DRUŠTVO

SLUČAJ ŽELJEZARA: KALJENJE CRNOGORSKOG MODELA PRIVATIZACIJE: Uvijek može gore

Objavljeno prije

na

Pet vlasnika, preko šest hiljada izgubljenih radnih mjesta, stotine miliona gubitaka i nenaplativih dugova prema državi i radnicima, stečaj, bankrot… I sve to za tri decenije. Pod jednom vlašću

 

Prije petnaestak dana, na subotnjem građanskom okupljanju u centru Podgorice, hiljade su u mukloj tišini slušale iščitavanje (nepotpunog) spiska preduzeća „koja su nekad hranila Crnu Goru, ali nijesu preživjela najezdu skakavaca tranzicije…“. Kažu oni što su pogledivali na sat, da je nabrajanje trajalo duže od pet minuta.

Jedno od preduzeća koje na tom spisku istine zauzimaju počasna mjesta svakako je i nikšićka Željezara. Kompanija koja je krajem 2016. godine obilježila šest decenija postojanja, nekada je bila primjer ubrzane industrijalizacije zemlje.

„Željezara Boris Kidrič u Nikšiću je veliki kolektiv, najveći u Crnoj Gori“, bilježe jedne novine nekadašnje SFRJ u maju 1985. „U dvadeset jednom OOUR-u (osnovna organizacija udruženog rada – prim. a)  i sedam radnih zajednica zaposleno je nešto više od 6.500 radnika, koji su prošle godine proizveli 242.000 tona čelika…“.

Uslijedio je ratni raspad SFR Jugoslavije. Pod njegovim okriljem, u sjenci  sankcija UN prema režimu Slobodana Miloševića, stvorena je prva generacija tranzicionih pobjednika u Crnoj Gori. Fabrike i radnici za njih su bili samo nepotreban teret.

Vaša je sreća što Crna Gora ima samo jednu željezaru, za razliku od većine republika bivše Jugoslavije, objašnjavao je u Monitoru Vladimir Gligorov,  jedan od najuglednijih ekonomskih analitičara sa prostora bivše SFRJ. ,,Jedna željezara – jedan nerješiv problem”.

Onda je i u Crnoj Gori  na red došla privatizacija državne imovine. Pod parolom Veselina Vukotića (danas jednog od suvlasnika Univerziteta Donja Gorica) „ne prodajemo preduzeća, nego kupujemo dobre vlasnike“, tekao je proces koji je jednima omogućio da prikriju vlastitu nesposobnost i nagomilane gubitke, a drugima da legalizuju i dodatno uvećaju stečeni kapital.  I nikšićka Željezara  dobila je novog vlasnika. Zapravo, ne jednoga nego četiri u nizu. Ako ne uzimamo u obzir da je treći po redu mijenjao identitet (ime i adresu). Ali ne i naviku stvaranja gubitaka, a potom i njihove nacionalizacije.

O tome gdje su firmu odveli dobri vlasnici neka svjedoči još jedan novinski citat, s kraja februara ove godine: „Iz Sindikata nikšićke Željezare Tosčelik tvrde da im poslovodstvo prijeti ukidanjem prekovremenih sati ili otpuštanjem 30 do 40 ugovoraca. U fabrici je, kako su kazali, zaposleno oko 170 radnika koji imaju rješenje za stalno, i njih stotinak koji rade na određeno vrijeme.  Startna plata zaposlenima u proizvodnji je 350 eura, a sa prekovremenim radom prime i stotinu eura više. U Tosčeliku se posao odvija u tri smjene u pogonima Čeličane, Kovačnice i Radventa.“

Podsjetimo, turska korporacija Tosjali grupa  kupila je imovinu Željezare u stečaju u junu 2012. godine za 15,1 milion eura. Tada su najavili da će za tri godine u Nikšić uložiti 35 miliona eura, povećati broj radnika sa 314 na najmanje 550 i dostići godišnji promet od 500 miliona eura.

Ništa od tih obećanja do danas nije ispunjeno. Tosčelik  praktično radi na crno bez ekološke saglasnosti i dozvole za rad. A uz povećan rizik po bezbjednost radnika.

U prve tri godine njihovog angažmana u Nikšiću u pogonima Željezare poginula su dva radnika, dok je teže ili lakše povrede zadobilo više od 30 osoba. Približno, svaki deseti radno angažovani.

Iz sindikata Željezare tvrdili su da novi poslodavci preostale radnike zastrašuju (otkazom) i tjeraju da rade po dvije smjene uzastopno. ,,Koliko god čovjek htio, organizam to ne može da izdrži, dolazi do premora i smanjenja koncentracije, pa je to vjerovatno i uzrok sve češćih povreda”, požalio se novinarima, u februaru 2015. Željko Perović, metalac sa skoro tri decenije radnog iskustva.

Drugi su, opet, imali puno više razumijevanja za vlasnike Tosčelika. Među njima je bio i predsjednik SO Nikšić Veselin Grbović. ,,Naši ljudi su pomalo navikli laganije da rade i idu na bolovanja, a vjerovatno novi vlasnik to sprječava“, pretpostavio je Grbović prije četri godine, pa dodatno objasnio: „Moramo da shvatimo da je Željezara u procesu rekonstrukcije i da se pojedina postrojenja puštaju u funkciju, tako da je i bezbjednost otežana, pa je potrebna i velika pažnja radnika”.

Niz povreda nije prekinut. Sredinom oktobra prošle godine mediji bilježe da je jedan radnik teško povrijeđen u pogonu Kovačnica „prilikom pada sa kranske staze“. Na isti način i na istom mjestu na kome je četiri godine ranije poginuo njegov kolega.

,,Nijedna krupna investicija koja bi poboljšala uslove u kojima radimo nije se dogodila. Ni sada se ništa ne radi na tome“, požalio se predsjednik Sindikata Željezare Pero Kadović. ,,Oprema na kojoj radimo je zastarjela i iz godine u godinu stari, i iz godine u godinu sve je opasnije raditi u ovim i ovakvim uslovima“. I tu se završilo. Do sljedeće nesreće.

Priča o privatizacijama Željezare kreće 2002. godine, kada počinje primjena ugovora o petogodišnjem zakupu sa firmom Rusmont still corporation. Proklamovani cilj bio je zaštititi radnike (2.700 zapošljenih sa prosječnom platom od tadašnjih 500 maraka), modernizovati postrojenja – prije svega Čeličanu – obezbijediti sirovine, rezervne djelove i tržište za normalnu proizvodnju. Moskovska firma se u Nikšiću zadržala približno godinu dana. I Željezaru ostavila u još većim problemima i dugovima.

Početkom juna 2004. u Nikšić stiže novi partner. Takođe ruska, kompanija Midlend ulazi u Željezaru nakon što je vlada nikšićkoj kompaniji oprostila dug od 75 miliona eura, a novom strateškom partneru omogućila da ne plaća struju, poreze i doprinose. Vlasnici Midlenda su za tu čast platili hiljadu eura. Rusi su se lijepo okoristili i, bukvalno preko noći, pobjegli iz Željezare kada je došlo vrijeme za obećane investicije. Za sobom su ostavili nove dugove (samo poreski dug bio je težak 2,7 miliona) i priče o golemim malverzacijama koje nije imao ko da spriječi.

Tako je Mi­dland, prema tvrdnjama dr Branka Radulovića, 12.500 gre­di­ca izve­zao i pro­dao sop­stve­noj kom­pa­ni­ji u Lon­do­nu po cije­ni od 210 do­la­ra po toni u momentu kada je tržišna cijena te robe bila 450 do­la­ra. I  uvo­zi­li su po istom modelu. „Ka­da je cije­na na svjet­skom tr­ži­štu bi­la oko 300 dola­ra po to­ni, od svo­je fir­me u Ru­si­ji Midland kupuje 15.000 gre­di­ca po 355 do­la­ra“, optuživao je profesor Radulović. Nadležni su ostali gluvi.

Zato su praktično isti ljudi, umjesto odgovornosti za dotadašnje neuspjehe, 2006. dobili i treću priliku da prodaju Željezeru. Novi kupac bila je britanska of-šor firma MNSS. Većinski paket akcija Željezare nazovi Britanci platili su 5,2 miliona eura. Zauzvrat su, samo po osnovu subvencija za električnu energiju tokom 2007. godine, iz državnog budžeta dobili sedam miliona (subvencije su trajale do uvođenja stečaja). Ali to je bila tek kap u moru.

Vladi, recimo, nije zasmetalo to što su Britanci prve godine gazdovanja Željezarom umjesto ugovorenih 14 investirali svega dva miliona eura. Inače, ukupne ugovorene – a nerealizovane – investicije za pet godine iznosile su 117 miliona. Što je trebalo da znači siguran posao za makar 1.500 radnika. Biće da su vjerovali na riječ „engleskim džentlmenima“ uz novoformiranog Upravnog odbora Željezare u kome su se našli: Radomir Vukčević, Oleg Obradović, Branko Čavor, Blagoje i Želimir Cerović, Miodrag-Daka Davidović, Andrija Racković i Greg Kuenzel. A nešto kasnije i Ana Đukanović, tada Kolarević.

Monitor je koju godinu kasnije (2010)  došao do revizorskog izvještaja o poslovanju Željezare u 2008. godini i Periodičnog finansijskog izvještaja za prvih šest mjeseci ‘09. godine. Prema tim podacima,  Željezara je 30. juna 2009. godine, samo po osnovu neplaćenih poreza i doprinosa na zarade, državi dugovala više od 17 miliona eura. Umjesto obećanih investicija nakon privatizacije, nikšićka kompanija se kod većinskog vlasnika zadužila za 50 miliona. Sklopljeno je i više kreditnih aranžmana sa Prvom bankom vrijednih oko 20 miliona. Ne zna se gdje je otišao taj novac. Istovremeno, revizor konstatuje da je Željezara, u septembru 2008. godine osnovala of šor filijalu pod nazivom Željezara Nikšić u Holandiji uz primjedbu da ,,finansijski iskazi ne sadrže podatke o sredstvima i poslovanju (te) filijale”.

Na istoj adresi u Amsterdamu nalaze se 154 kompanije od kojih „najmanje 86 ima isti broj telefona, najmanje 26 isti sajt, a najmanje devet istog direktora kao i kćerka kompanija Željezare“, saopštili su uz MANS-a. I podnijeli krivičnu prijavu Vrhovnom državnom tužiocu Ranki Čarapić „ukazujući na mogućnost da se kćerka kompanija Željezare i mreža povezanih of-šor firmi koristi za pranje novca ili izvlačenje profita iz Crne Gore…“. Među licima obuhvaćenim tom prijavom nalazio se i tadašnji ministar ekonomije Branko Vujović. VDT je, naknadno, tvrdila kako joj ta dokumenta nikada nijesu dostavljena.

A ministar je imao preča posla.

,,Svaka strana je saglasna i garantuje da neće preduzeti bilo kakve pravne radnje protiv druge strane i druga strana neće biti ugrožena u vezi prethodnih kršenja ugovora, incidenata prevare, nemara ili bilo kakvih drugih pogrešnih radnji (bilo stvarnih bilo navodnih)”. Citat je sastavni dio Protokola o refinansiranju Željezare Nikšić koji su, 6. jula 2009. godine, potpisali Vujović i G.H.J. de Haas, u ime većinskog vlasnika Željezare.

Svrha Protokola opisana je u tri tačke: MNSS će Željezari obezbijediti finansijsku injekciju od 10 miliona eura. Vlada će, potom, obezbijediti kreditne garancije u iznosu od 25 miliona za novo zaduženje Željezare. I treće, a pokazaće se najvažnije, ,,restrukturiranje bankarskih aranžmana MNSS-a i Željezare kod Prve banke Crne Gore”.Novcem namijenjenim za investicije u Željezaru.

Potom se precizirane i (uz državu) najveće žrtve novog dila između prodavaca i kupaca Željezare. ,,Sticalac akcija može smanjivati broj zaposlenih u Kompaniji do nivoa koji nije manji od 1.200 zaposlenih”. Tako je van snage stavljeno obećanje prema kome će u nekadašnjem nikšićkom gigantu ostati makar 1.500 radnika.

Slijedio je stečaj. Pa bankrot. Pa nova prodaja i nova neispunjena obećanja.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati
8 Comments

8 Comments

  1. susu kambing etawa bubuk

    April 9, 2019 at 10:30

    Hі, eѵerything is goling ѕound here and ofcourse everу one is sharing fɑcts, thɑt's truⅼy good,
    keep uup writing. http://www.Wzhi58.com/comment/html/?107958.html

  2. jual titan gel pembesar penis

    April 12, 2019 at 05:05

    I'm amazeԀ, I muѕt say. Seldom do I come acrolss a bloց that's equally educative and entertaining, and let me
    tell yoᥙ, you've hit thе ail on the head. Тhe isdue is something too feww mmen and women are sⲣeaking
    intelliցently about. Now i'm very happy tһat I came ɑcross this in my hunt for soomethіng
    relating to thiѕ. http://lignopol.com/comment/html/?18046.html

  3. ms glow jakarta

    April 18, 2019 at 04:06

    Hi thеre, its nice post regarding media print, we all know medfia is a wonderful source of informatіon. http://lsshx.com/comment/html/?217356.html

  4. www.la-next.com

    April 19, 2019 at 04:34

    I cⲟuld not refrain frⲟm commenting. Veryy well written! http://www.la-next.com/comment/html/?18952.html

  5. klinik hipnoterapi

    April 19, 2019 at 06:08

    Tһis is really interesting, You're ɑ very skilled
    bⅼogger. I've ϳoined your feed and look forwarԀ to seeқing more of your great
    post. Also, I've sharеd your web site in my social networks! http://seoksoononly.dothome.co.kr/qna/269707

  6. klik Disini

    April 19, 2019 at 08:07

    We are a grоuһp of volᥙnteers and opening a neew scheme іn oսr community.
    Your site offered us with valuabⅼe info too woek on.
    You've done an impressive job and our whole community will be grateful to you. http://seoksoononly.dothome.co.kr/qna/282751

  7. klik disini

    April 19, 2019 at 11:08

    Hi there veгy clol website!! Guy .. Beautiful .. Amazing ..
    I'll bookmark yoսг website and take the feedѕ additionally?

    I'm happy to ѕеek oᥙt a lot of helpfսl info here within the put up, we'd like develop
    more techniques in this regard, thank you for sharing. .
    . . . . http://malbeot.iptime.org:10009/xe/board/3635751

  8. tip.indo-vet.com

    April 21, 2019 at 22:20

    Сan I simply say what a relief to discoνer an individual wһo truly undeгstands what tһey're
    talking about on thhe net. You definitely realize how to bring а proЬlem to ⅼight
    and make it imⲣortant. More peoplе have to look att this and understand thіѕ side of your story.
    It's surprising you are not more popular since you surеly possess the
    gift. http://tip.indo-vet.com/2019/04/20/promo-wisata-ke-hongkong-dengan-harga-termurah-2/

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

DRUŠTVO

 IZBORI U SUDSTVU: Medenica i druge vječnosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve su prilike da će isti kadrovi odalamiti još po mandat na čelnim pozicijama u sudstvu. Pravo i pravda moraće da sačekaju novih pet godina

 

Vesna Medenica neće u diplomatiju, javili su mediji iz nezvaničnih izvora.  Sve su prilike, procjenjuju, da će predsjednica Vrhovnog suda na toj poziciji ostati i narednih pet godina. Njen mandat ističe u julu ove godine, a ukoliko bude reizabrana, bilo bi to ukupno 15 na čelu najviše  sudske istance.  Mašala.

Ni ona se više  ne sjeća kako je ne biti funkcionerka u pravosuđu. Medenica je na čelo Vrhovnog suda stigla sa pozicije vrhovne državne tužiteljke, koju je obavljala od   30. jula 2003. do decembra 2007. godine. U istom periodu bila je i predsjednica Tužilačkog savjeta Crne Gore. Možda se nekom čini manje bitno, ali od 2004.  do 2006.  bila je i kopredsjedavajuća Savjetodavne grupe tužilaca Jugoistočne Evrope (SEEPAG).  Dva mandata  odalamila je i kao zamjenica  Višeg državnog tužioca u Podgorici, kao i na čelu Sudskog savjeta  – od aprila 2008. do jula 2014.

Na čelo sudstva stigla je glasovima vladajuće koalicije, koja je, sasvim sigurno,  ne bi mijenjala. Po njoj je u sudstvu sve odlično. Poboljšanja očekuje jedino u materijalnoj sferi. Ono –  plate, stanovi , veće kancelarije za sudije i ostalo.  Sve izvještaje EK o stanju u pravosuđu, predsjednica Vrhovnog suda čita identično kao i vladajuća partija –  u njima vidi samo ono pozitivno.  I opet, isto kao i DPS, popravljala bi  stanje u civilnom sektoru i u medijima.

Kada je  predstavljala rezultate sudova u prošloj godini Medenica je   kazala da su uspjesi sudstva prepoznati i u najnovijem izvještaju Evropske komisije, ali da se postavlja pitanje kako ćemo obezbijediti sudijama zaštitu sudijskog, ličnog i porodičnog digniteta, nastojeći pri tom da stvorimo ambijent nesmetanog obavljanja funkcije. Našla je i odgovor. Pošto se  od sudija očekuje primjereno ponašanje, od drugih učesnika u sudskom postupku,  – javnosti, medija i nevladinog sektora se očekuje, kazala je, da se uzdrže od bilo kojih radnji kojima se podriva samostalnost i nezavisnost sudske vlasti i autoriteta.

Uglavnom, pravosuđe ugrožavaju civilni sektor i mediji. To što EK upozorava da su nam institucije zarobljene i pod političkim pritiskom, Medenica izgleda  nije pročitala. A i ne osjeća pritisak.  Eto, recimo, vlast nikako  da pritisne njenog sina  da ne gradi nelegalno u Tivtu.   Sjetili su se da ruše bespravnu krstionicu, ali  turističku vilu Miloša Medenice  u Krašićima, uvijek nekako preume. Sreća, šta li je.

Sreća je i ono kad je predsjednica Vrhovnog suda u Turskoj, gdje je bila na službenom putovanju, o trošku građana, srela svog omiljenog glumca iz turske serije i slikala se s njim. Ili kad je o trošku građana  2013.godine, operisala diskus u Švajcarskoj, na šta nije imala pravo, a o čemu je Monitor već pisao.  Građani su da je sreće mogli mnogo bolje proći, jer su takve operacije i do deset puta jeftinije u Crnoj Gori ili Srbiji, ali red je da ćute i „ne podrivaju samostalnost i nezavisnost sudske vlasti i autoriteta“, što bi rekla predsjednica.

Neće samo Medenica izgleda ostati da joj služimo narednih pet godina.  Na konkurse za mnoga mjesta u pravosuđu,  pristigla je samo po jedna kandidatura. Onih koji su ostarali  na tim pozicijama.

Tako je recimo na mjesto predsjednika Apelacionog suda konkurisao samo aktuelni predsjednik tog suda – Mušika Dujović. Medeničin kadar.

Monitor je pisao da je u obaranju presuda u predmetu za ubistvo Slavoljuba Šćekića, Medenica imala njegovu aktivnu potporu. Kada je sudija Lazar Aković, razriješen na inicijativu Vesne Medenice dok je vodio postupak u slučaju ubistva inspektora  Šćekića, njegovo razrješenje je u djelo sproveo  Mušika Dujović, tada predsjednik Višeg suda. Aković  je za Monitor  tvrdio da ga je  Dujović ,,u četiri oka” obavijestio kako je „pod nevjerovatnim pritiskom da pokrene inicijativu za njegovu smjenu, da on to ne želi da učini, ali da će u protivnom i protiv njega biti podnijet prijedlog za razrješenje…Savjetovao mi je da se sastanem s predsjednicom Vrhovnog suda, da popričam s njom ili da podnesem ostavku”, saopštio je tada Aković. I objelodanio da je te predloge odbio.

Dujović je nakon toga, na mjesto  predsjednika Apelacionog suda, postavljen na predlog Vesne Medenice. Više izvora tvrdilo je da je stvar obavljena  po telefonskom nalogu.

I Boris Savić, predsjednik Višeg suda i jedini kandidat za to mjesto u narednim godinama, takođe je u milosti predsjednice Vrhovnog suda. Savić je počeo mandat predsjednika Višeg suda ocjenom Vesne Medenice da je sjajan sudija, te da je sigurna da će tako nastaviti. Ispunio je očekivanja. Savića na  kraju mandata opozicija naziva – , ,,specijalni partijski sudija DPS-a”

Savić je kao sudija potvrdio gotovo sve sporazume Specijalnog tužilaštva sa Budvanima, koji se ne samo navode kao prilog selektivne pravde, već kao neka vrsta legalizacije bogatastva porodice Svetozara Marovića, šefa kriminalne budvanske grupe, koji je i dan danas na slobodi. Dok je bio tužilac u Kotoru, protiv Savića su tadašnji budvanski obornici Demokratrskog fronta Božidar Vujičić i Stevan Džaković podnijeli krivičnu prijavu, jer nije procesuirao aferu TQ Plaza. Istu onu koja je kasnije stavljena na teret budvanskoj kriminalnoj grupi na čelu sa Marovićem.

Poznata je Savićeva odluka   da nema razloga za preispitivanje eventualne sudske disciplinske odgovornosti zbog zastare predmeta u kom se ministru Petru Ivanoviću sudilo jer je automobilom udario djevojčicu.

Neće to, sve su prilike, biti jedini  predsjednik suda koji će opet biti izabran a koji je po mjeri Medenice i vladajuće koalicije.  Kandidaturu  je podnio i aktuelni predsjednik Privrednog suda  Blažo Jovanić. Za isto mjesto.

Jovanić  se  pominjao u istrazi pljačke kase Vrhovnog suda u vrijeme dok je na njegovom čelu bio Ratko Vukotić, ali  nikada nije bio pod istragom, iako je bio obuhvaćen policijskom  krivičnom prijavom.  Od tada, donosi bogougodne presude, u korist Familije. Valjda je  slučajnost da se Jovanić pojavljuje kao sudija u gotovo svim procesima koji se pred Privrednim sudom vode u vezi vrijednih poslova vrha Prve familije. Čim je došao na mjesto predsjednika Privrednog suda, Jovanić određen kao sudija u sva četiri tada aktuelna spora protiv kompanije Beppler and Jacobson , koja se našla na meti i počela mnogo  teže da posluje u Crnoj Gori, kada je iz nje izašao Zoran Bećirović, tajkun blizak predsjedniku  Milu Đukanoviću.  Jovanić je te odluke donio na štetu Bepplera.

Kandidati za važne funkcije u sudstvu govore da proces ne ide ka depolitizaciji i decentralizaciji, što je bio zahtjev Evropske unije ponovljen i u posljednjem Izvještaju o napretku EK. Sve su prilike, da će isti kadrovi odalamiti još po mandat na čelnim pozicijama u sudstvu.

Pravo i pravda moraće da sačekaju novih pet godina

 

Milena PEROVIĆ KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

PRIVATIZACIJA ILI PRIHVATIZACIJA: SLUČAJ JUŽNI JADRAN: Prečicom do likvidacije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Hercegnovska priča o planskom upropašćavanju nekad bogatog i perspektivnog preduzeća i enormnom bogaćenju njegovog većinskog vlasnika slika je i prilika crnogorskog modela burazerske privatizacije. Sve sa štetom koja je učinjena državi, manjinskim akcionarima i radnicima, sada već upokojene firme. I planskim nečinjenjem nadležnih

 

Pravila zanata nalažu da pisac, na početku svake drame, publici predstavi likove. Pošto tekst koji slijedi nije klasična drama – koliko god da jeste tragedija sa primjesama farse – onda će i pomenuti običaj biti poštovan samo kada su u pitanju glavni junaci. O ostalim likovima – ako i kada se za time ukaže potreba. Znate ih, uostalom, iz nekih drugih ali jednako tužnih priča.

ONA je udavača sa bogatim mirazom. Turističko ugostiteljsko preduzeće  (TUP) Južni Jadran  AD Meljine nekada je slovilo za profitabilnu firmu sa približno 200 zaposlenih. Što u vlasništvu, što sa pravom korišćenja, kompanija je raspolagala sa više od 100 hiljada kavadrata zemljišta (70.000 na samoj morskoj obali) i nizom turističko-ugostiteljskih objekata: hotela, motela, odmarališta, restorana, kafića.

Nije zgorega pomenuti neke od njih: hotel  Delfin u Bijeloj sa 17.000. m2 placa na obali mora; objekat Lazaret sa  u Meljinama korišćen kao odmaralište sa više poslovnih prostora koji su davani u zakup, sopstvenim pristaništem i 15.600 m2 zemlje na obali; Motel Vinogradi u Sutorini sa 16.000.m2 placa; dječje odmaralište (korišćeno za smještaj izbjeglih i raseljenih) u Baošićima sa 14.000. m2 obale; Pivnica u centru Herceg Novog; Restoran Lada u istom gradu,  na Trgu Nikole Đurkovića – danas prostorije Prve banke; 10.000. m2 zemljišta na obali u Đenovićima; 5.000. m2 zemlje u Kumboru…  Sve u svemu, država je vrijednost svog preduzeća krajem prošlog vijeka procijenila na 20 miliona maraka (po tadašnjim cijenama).

ON je privatizacioni đuvegija sa dobrim vezama u lošem društvu,  ovjenčan slavom privatizacionog tajkuna kome može biti. Čedomir Popović i njegove Carine čest su sinonim za kontroverzne poslove sa državom. Kao onda kada su, za tri centa po kvadratu, postali vlasnici 11 miliona kvadrata koji su pripadali AD Bajo Pivljanin iz Plužina. Ili u trgovini sa Glavnim gradom  i njegovim decenijskim gospodarom Miomirom Mugošom. Popović  je, znate već, vrijednost placa od 15.000 kvadrata na Starom Aerodromu licitacijom digao u nebo – na 13 miliona euura. Da bi se onda, nakon dogovora sa Mugošom, prizemljio i opštini uplatio 10,5 miliona manje. Danas ga prepoznajemo po moći da na Trgu nezavisniosti, u strogom centru Podgorice, zida i razgrađuje po svom nahođenju – nipodaštavajući i struku i komšiluk u soliteru čiji je dobar dio naumio pretvorriti u hotel i(li) kafanu.

Uglavnom, NJU i NJEGA je, u januaru 2001. godine, spojila Vlada Filipa Vujanovića. Prethodno je Vlada riješila da na javnoj licitaciji proda 31 odsto akcija Južnog Jadrana. Da bi posao bio realizovan 1/1, Vlada donosi uredbu prema kojoj se ubrzo nakon prve aukcije, ukoliko se kupac ne pojavi, može organizovati naredna na način da cijena iz licitacije u licitaciju može biti sve niža. Sve do pet posto (i brojem: 5) nominalne vrijednosti imovine ponuđene na prodaju. E baš po tom modelu su Carine kupile nepunu trećinu akcionarskog društva iz Meljina. Za 247.632 njemačkih maraka.

Ako već želite da čujete – tako je vrijednost akcije sa 40 pala na dvije marke. Ali, kako ono bi – „mi ne prodajemo preduzeća, mi kupujemo dobre investitore“.

Tri godine kasnije, obznanjeni su prvi rezultati ovog istorijskog posla. Skupština akcionara Južnog Jadrana u aprilu 2004. usvaja odluku kojom se kapital firme (osam miliona eura) umanjuje za iznos trogodišnjeg gubitka iz poslovanja. A to je okruglo milion eura. Čedomira Popovića taj neuspjeh nije pokolebao. Naprotiv. On koristi priliku da od radnika svoje firme i građana otkupi akcije Južnog Jadrana. Tako da je u tom trenutku već vlasnik 67 odsto akcijskog kapitala kompanije. Što u Crnoj Gori znači –  ne gazda nego Bog.

Ne bi valjalo ne pomenuti dvije periferne priče ove farse: Vladina Uredba o prodaji akcija i imovine preduzeća putem javne aukcije koja je predstavljala pravni osnov za aranžman Čedomira Popovića i privatizacionog tima Filipa Vujanovića ukinuta je nedugo poslije gore pomenute licitacije. Zato neki tvrde da je djelimična privatizacija Južnog Jadrana AD jedini posao obavljen po ovom modelu. Aferim. Aktivisti NVO Južni Jadran, zapravo nekadašnji radnici i akcionari kompanije koji su pokušavali zaštiti svoje interese i sačuvati posao, izračunali su da su Popović i njegove Carine do većinskog paketa akcija preduzeća (50 odsto plus jedna akcija) došli za približno 500 hiljada.

Iz novske NVO kažu kako je Popović do 2008. godine kontrolisao 95 odsto akcija Južnog Jadrana. I uporno priču pokušavaju vratiti na početak, u januar 2001. Oni tvrde da prilikom prodaje državnih akcija Carinama nije poštovan Zakon o hartijama od vrijednosti, koji je već bio na snazi. Zato tvrde da je kupoprodaja izvršena ,,pod okriljem mraka i na privatnom tržištu hartija od vrijednosti”. Njihove primjedbe, međutim,  nema ko da čuje.

Zapravo, sredinom 2001. godine državni tužilac Božidar Vukčević piše Vladi i njenom Savjetu za privatizaciju, obavještavajući ih da je, na zahtjev Saveza samostalnih sindikata CG i radnika Južnog Jadrana koji su mu ukazali na „određene propuste koji su učinjeni u postupku javne aukcije“. Pribavio dokumentaciju i utvrdio propuste koji „po mom mišljenju dovode u pitanje zakonitost sprovedenog postupka, tj. da li su bili uopšte ispunjeni uslovi za održavanje aukcije“.

Akteri posla su ostali slijepi i gluvi na ove primjedbe. A Popović je, nakon godina obezvrjeđivanja preduzeća iz Meljina prešao na fazu II svog poslovnog poduhvata.

Krajem 2006. godine Južni Jadran AD  šalje prvi zahtjev kojim od Uprave za nekretnine traži da se na to društvo, umjesto prava korišćenja, upiše pravo svojine na nepokretnosima u Baošićima. Odbijeni su, pošto Uprava za nekretnine Herceg Novog nalazi da podnosilac zahtijeva  „nije dostavio niti jedan pravno valjan dokaz na osnovu kojeg može da se utvrdi da je pravnim poslom stekao pravo svojine na nepokretnosti“.

Popović i njegovi saradnici ne odustaju. I, konačno, Uprava za nekretnine Herceg Novog u  martu 2010. godine mijenja svojinski režim i firmu Carine upisuje kao vlasnika, a ne korisnika, nad blizu 100.000 kvadrata nepokretnosti u Bokokotorskom zalivu.

 Prethodno je dioničarsko društvo u vlasništvu Čedomira Popovića (Carine doo) kupilo svu imovinu akcionarskog društva (Južni Jadran AD) u kome je blizu 95 odsto akcija imao Čedomir Popović. Možda pretpostavljate, Popović je angažovao i procjenitelje koji su utvrdili da imovina kojom su trgovali vrijedi 11 miliona eura. Prema vještacima koje je angažovala Poreska uprava (PU), ista imovina bila je vrednija za 20 miliona eura – i to na vrhuncu  globalne ekonomske krize koja je tresla čijeli svijet.

Prema toj računici Popović je državi ostao dužan oko milion eura na ime poreza na nekretnine. Područna jedinica PU iz Herceg Novog godinama je pokušavala da naplati taj dug, Ministarstvo finansija je sa istim entuzijazmom poništavalo njihova rješenja, sve dok ni ta priča nije stavljena ad acta. A novac ostao Popoviću.

Vratimo se, ipak, načinu na koji su Carine postale vlasnik kupljene imovine (koju im nije  prodao  njen vlasnik). Nakon udluke Uprave za nekretnine HN Vrhovno državno tužilaštvo ulaže žalbu Ministarstvu finansija ukazujući da ne postoji pravni osnov po kome bi Carine doo mogle biti uknjižene kao vlasnik vrijednog zemljišta na morskoj obali. Ono bi, drže u tužilaštvu, moralo ostati u vlasništvu države. Tim prije što Carine, i pored brojnih zahtjeva i urgencija, nijesu uspjele dobiti potvrdu Savjeta za privatizaciju da su po tržišnoj cijeni platili sporno zemljište, odnosno akcije njegovog nekadašnjeg zakonitog korisnika.

,,Kud će boljeg dokaza da Carine prilikom kupovine imovine ovog preduzeća nijesu platile tržišnu cijenu, od podatka da su samo kompleks Lazaret, koji čini manje od jedne petine ukupne imovine Južnog Jadrana, prodale za 12 miliona eura“, navode iz NVO Južni Jadran.

I te su primjedbe ostale bez valjanog odjeka. Ruski biznismen Genadij Borisov uspio je da se uknjiži kao vlasnik kompleksa koji je, navodno, kupio kao savjestan kupac, iako prodavac nije mogao dokazati da je zakoniti vlasnik prodatog.

,,Ovaj primjer jasno svjedoči zašto vlastima ne odgovara da se donese zakon da kazneno djelo nastalo kroz privatizaciju društvene imovine ne zastarijeva. Uprava za nekretnine je nakon godina natezanja ruske investitore na objektu Lazaret uknjižila kao vlasnike. Dakle, mišljenje Savjeta za privatizaciju se, kada to povlašćenim odgovara, tumači kao fakultativno”, insistirala je Nada Popović Đurašković. Objašnjavajući: ,,Jasno je i polupismenom da sa tim novcem i kasnijim dokupom akcija od radnika, Popović nije platio tržišnu cijenu zemljišta i objekata. Na naše prijave tužilaštvo se nije mnogo osvrtalo iako su i javno izjavljivali da je predmet u uzviđaju. Izviđaj evo traje dvije decenije. Zato ima mnogo razloga da osnovano sumnjamo da u ovom poslu Popović nije sam”.

A Čedomir Popović je, ničim ometen, nakon uvođenja stečaja u Južni Jadran preduzeće doveo do konačne likvidacije 4. juna prošle godine. Osamnaest godina nakon još jedne uspješne crnogorske privatizacije.

Likvidacioni upravnik Južnog Jadrana bio je Vlajko Milićević, penzionisani službenik Uprave policije. Prije penzije Milićević je, kao rukovodilac Odjeljenja za privredni kriminalitet u više navrata kontrolisao zakonitost rada Južnog Jadrana AD i Carina doo. Neki je slučaj udesio da, po odlasku u penziju, novi radni angažman pronađe u Popovićevim preduzećima. Da ugasi svjetlo.


Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SMRT UDOVICE: Šta je nama Mira Marković

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Beogradu je 1999. ubijen Slavko Ćuruvija, u Podgorici je  2004. godine ispred svoje redakcije ubijen vlasnik i glavni i odgovorni urednik Dana Duško Jovanović. Opozicionari kao izdajnici, manjine kao neprijatelji – iste su slike važile u oba oka u glavi. Odjekuje do dana današnjeg

 

Mirjana Marković, životna saputnica bivšeg predsjednika Srbije i SRJ  Slobodana Miloševića umrla je 14. aprila u Moskvi. Nekadašnja doktorka sociologije i političarka, po ocjenama mnogih, bila je ‘siva eminencija’ svog supruga  preminulog 2006. tokom suđenja u Haškom tribunalu za ratne zločine počinjene u Bosni i Hersegovini, Hrvatskoj i na Kosovu. Od 2003,  Mirjana Marković je živjela u Rusiji, gdje je dobila politički azil.

Za nekadašnjom liderkom JUL-a  Srbija je 2005. raspisala međunarodnu potjernicu zato što je izbjegavala suđenje  zbog podstrekavanja Živke Knežević, članice Komisije za stambena pitanja na zloupotrebu službenog položaja, odnosno na dodjelu stana dadilji njenog unuka Iloni Pešić. Presuda je  lani  ukinuta i suđenje je krenulo ispočetka.

Mirjana Marković je u medijima  pominjana kao mogući nalogodavac ubistva Ivana Stambolića. Nikad nije saslušana. Ime joj je pominjano  u istrazi povodom ubistva vlasnika Dnevnog telegrafa Slavka Ćuruvije.  Nije optužena. Sa sinom Markom sumnjičena je i za šverc duvana. Nije optužena. U odsustvu joj se,  dakle, sudilo, samo zbog dadiljinog stana. Ako je Srbima samo za to bila kriva – neka je puste da počiva u miru.

U Srbiji je smrt Mire Marković izazvala poplavu vijesti – od  toga da li će njen ,,pepeo biti podijeljen na tri dijela” i ko će prisustvovati sahrani, do prisjećanja da se, osim ,,krvavih ratova tokom devedesetih godina, ime Mirjane Marković i njenog supruga Slobodana Miloševića dovodi u vezu i sa brojnim ubistvima u Srbiji”. Iako naoko različite, obje grupe tekstova, imale su važnu zajedničku crtu – površnost.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 19. APRILA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo