Povežite se sa nama

OKO NAS

MURINO I KALUĐERSKI LAZ,  NAKON DVADESET GODINA:  Zločini i ravnodušnost

Objavljeno prije

na

Da ratne žrtve u Kaluđerskom lazu i Murinu ne bi postale statističke brojke, potrebna je nova istraga, koju bi morao da pokrene specijalni državni tužilac. Tu se postavlja pitanje objektivnosti. Sadašnji SDT u to vrijeme je bio vojni sudija koji je sudio trojici nenaoružanih civila koji su bježali sa Kosova

 

Dvadeset godina nakon dešavanja u vrijeme ratnih dejstava 1999. godine,  advokat Velija Murić, podnosilac krivične prijave u slučaju Kaluđerski laz i istovremeno pravni zastupnik porodica žrtava NATO bombardovanja u Murinu, nada se pomaku u istraživanju ratnih zločina.

On je Monitoru rekao da je nedavno u razgovoru s premijerom Duškom Markovićem stekao utisak da postoje nagovještaji da će ratni zločini na području Crne Gore biti istraženi ozbiljnije nego do sada.

Na teritoriji rožajske opštine na padinama Kule i Hajle, od januara 1999. do kraja aprila te godine, ubijene su dvadeset dvije osobe, sve civili albanske nacionalnosti koji su pokušavali da se bježeći s Kosova domognu Crne  Gore. U Kaluđerskom lazu 18. aprila je ubijeno šest osoba. Među ubijenima je dvoje djece, od dvanaest i trinaest godina. Ubijena je i jedna žena iz porodice  Brahimaj, i njena tri sina, koji su je nosili u zbjegu na nosilima. Niko nije osuđen za ove zločine.

Prema saznanjima koja se zasnivaju na spisima predmeta vođenog krivičnog postupka u slučaju Kaluđerski laz, u koje je Monitor imao uvid, specijalni državni tužilac raspolaže podacima i imenima tadašnjih vojnih oficira, istražnog sudije i tužioca, koji su postupali u vršenju uviđaja. Iz tih spisa proizilazi da su tadašnja dva vojna oficira, činjenjem ili nečinjenjem, a oni su bili odgovorni za sve radnje vezane za uviđaj i predaju leševa porodicama koje su tada bile u Rožajama, učinili da se leševi transportuju četrdeset kilometara dalje na Kosovu, kod Peći, gdje su bez odjeće zatrpani u grupnoj grobnici.

Advokat Murić kaže i da je u slučaju Kaluđerski laz samo jedna porodica dobila odštetu od dvanaest hiljada eura, da bi zatim Vrhovni sud poništio presude nižih sudskih instanci i time negirao da je počinjen ratni zločin i zatražio da se državi Crnoj Gori vrati novac.

Slična situacija je i u Murinu. Murić podsjeća na nevjerovatnu situaciju u jednoj od šest tužbi, gdje je prvo  pravosnažno dosuđena  i isplaćena odšteta, da bi na Vrhovnom sudu sve bilo poništeno i zatraženo da ta porodica iz Murina vrati novac koji je dobila na račun odštete. „Muž je poginuo. Supruga je u međuvremnu preminula. Odštetu nema ko da vrati, a država preko svojih pravnih zastupnika traži novac nazad“, kaže advokat Murić. Tragedija porodica se pretvorila u sudsko mučenje.

Osnovni sud dosuđuje odštetu, Viši potvrđuje. Presuda se izvršava i novac isplaćuje. Vrhovni sud preinačuje obje presude i traži povraćaj novca i Osnovni sud ovog puta traži da se vrati. Advokat prigovara. Prigovor se uvažava i presuda ukida.

U ponovljenom postupku murinska porodica se oslobađa obaveze da vrati novac, ali da mora da plati troškove postupka od nekoliko hiljada eura. Advokat ponovo prigovara, ali vijeće Osnovnog suda sada potvrđuje i „traži povraćaj i glavne stvari“.

Murić je ranije zaprijetio da će ako porodica  bude morala da vrati novac, o tome obavijestiti sve relevantne međunarodne adrese. „Ako se dogodi da moraju da vrate novac – svijet će znati za taj slučaj. Pravne argumente imam. Upoznaću sve relevantne adrese međunarodne zajednice. Ovaj slučaj govori koliko je Crna Gora pravna država, i kakvo je naše pravosuđe “, rekao je Murić.

Advokat murinskih žrtava  nagovještava da bi u narednom periodu  moglo biti pomaka.

Bombardovanje tadašnje SRJ, tokom kojeg je u Cr­noj Go­ri stra­da­lo 10 oso­ba među njima troje djece počelo je 1999.  Pr­vog da­na na­pa­da pa­la je i pr­va žr­tva – de­vet­na­e­sto­go­di­šnji Sa­ša Sta­jić iz Be­o­gra­da,  je po­gi­nuo na rat­noj stra­ži u kru­gu ka­sar­ne Mi­lo­van Ša­ra­no­vić u Da­ni­lov­gra­du.

U na­pa­di­ma ko­ji su usli­je­di­li 6. apri­la 1999. go­di­ne NA­TO je ba­cio bom­be na aero­drom u Go­lu­bov­ci­ma. Dan ka­sni­je bom­bar­do­va­na je far­ma u Pod­go­ri­ci, ka­da su stra­da­la tri rad­ni­ka za­po­sle­na na njoj. A 30. april osta­će upam­ćen kao je­dan od najstrašnijih da­tu­ma u no­vi­joj isto­ri­ji Cr­ne Go­re. Bom­bar­do­va­no Mu­ri­no, gdje je poginulo šest  gra­đa­na, civila.  Ži­vo­te su iz­gu­bi­la i dje­ca. Če­tr­na­e­sto­go­di­šnji Mi­ro­slav Kne­že­vić (1985), tri­na­e­sto­go­di­šnja Oli­ve­ra Mak­si­mo­vić (1986) i de­se­to­go­di­šnja Ju­li­ja Bru­dar (1989). U na­pa­du su stra­da­li i Vu­kić Vu­le­tić (1953), Mil­ka Ko­ča­no­vić (1930) i Ma­noj­lo Ko­ma­ti­na (1927).

Otac maloljetnog Miroslava, Mirko Knežević, izjavio je da ne zna zbog čega je moralo stradati troje djece u Murinu, kada na tom prostoru nije bilo nijednog vojnog cilja.

,,Naš bol ne može minuti ni da živimo hiljadu godina, ali nam još te­že pada što nas ova vlast ubi­ja toliko go­di­na”, kazao je Knežević. I članovi drugih porodica murinskih žrtava izražavaju ogorčenje odnosom koji pokazuje država, kako prema stradalima, tako i prema živima. Oni tvrde da  vlast Cr­ne Go­re na­sto­ji da se zlo­čin u Mu­ri­nu za­ta­ška i za­bo­ra­vi.

Advokat porodica murinskih žrtava granatiranje ove crnogorske varošice smatra klasičnim zločinom. On tvrdi da je bombardovanje Murina bilo najavljeno, i optužuje državu Crnu Goru da nije učinila ništa da obavijesti građane da se sklone.

„Most na Murini je kratka veza s Kosovom. Bombardovanje je bilo apsloutno najavljeno. Vlast Crne Gore koja je kontrolisala granicu, vazdušni i svaki drugi prostor, nije preduzela ono što je bila dužna po Ustavu i zakonu, a to je da obavijesti ili uzbuni građanstvo“, smatra Murić.

On je ranije za Monitor objasnio i zašto se odlučio da podnese tužbu protiv Crne Gore. Prema njegovim riječima, država nije preko svojih institucionalnih organa, u skladu s Ustavom, obezbijedila građanima miran život.

„Crna Gora je odgovorna za sve ono što se događa na njenim prostorima. Odgovorna je s aspekta, kako mi pravnici želimo da kažemo, takozvane objektivne odgovornosti, s aspekta pravičnosti. Na drugoj strani, odgovorna je zbog takozvanog nečinjenja koje pravo poznaje kao svojevrsnu odgovornost“, kaže Murić.

Da ratne žrtve u Kaluđerskom lazu i Murinu ne bi postale statističke brojke, potrebna je nova istraga, koju bi morao da pokrene specijalni državni tužilac.

I tu se postavlja pitanje objektivnosti, ako je poznata činjenica da je sadašnji SDT u to vrijeme bio vojni sudija i da je sudio trojici nenaoružanih i nedužnih  civila koji su bježali s Kosova, od kojih je jedan bio maloljetan.

Izrekao im je kazne kojima je pokriven njihov pritvor, jer su, navodno, prema obavještajnim podacima na Kosovu, dok se odvijao pogrom nad kosovskim civilima, pripadali nekim organizacijama otpora. Da li je to mogao biti i maloljetnik, otvoreno je pitanje.

U svjetlu te činjenice, koja istraživačima ratnih zločina nije nepoznata, postavlja se pitanje može li Milivoje Katnić biti taj koji će pokrenuti preispitivanje ratnih zločina počinjenih na teritoriji Crne Gore?

 

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo