Povežite se sa nama

INTERVJU

MILORAD  SIMUNOVIĆ, PROFESOR PSIHOLOGIJE NA FILOZOFSKOM  FAKULTETU U NIKŠIĆU: Novi model varvarstva

Objavljeno prije

na

Imamo razne vrste agresivnosti koja je socijalizovana i postaje vrijednost. Država mora da vodi računa o socijalizaciji na ozbiljniji način. Ona neće nikad do kraja riješiti problem agresivnosti, ali će uspjeti ukoliko obezbijedi dovoljan broj profesionalaca da se izađe iz magičnog kruga nasilja

 

Jedno istraživanje od prije nekoliko mjeseci pokazalo je da je u Crnoj Gori svako peto dijete prošle školske godine bilo žrtva vršnjačkog nasilja. A samo u martu ove godine u Beranama su trojica osnovaca zvjerski zlostavljala djevojčicu, trinaestogodišnjak u Nikšiću polomio je nos godinu mlađem dječaku,a u Baru je u tuči u Domu učenika petnaestogodišnjak zadobio teške povrede. Ovi alarmantni podaci bili su povod da o nasilju razgovaramo sa dr MiloradomSimunovićem, profesorom psihologijena na Filozofskom fakultetu u Nikšiću.

-Nasilje je globalna pojava. Distribuira se širom planete u raznim makro i mikro oblicima. Ide vršnjački, a i generacijski, kroz porodicu, kroz školu, film, čak i crtani, muziku… Tako da možemo da govorimo o novom varvarstvu koje je replikacija jednog starog klasičnog varvarstva u novim modalitetima. Ili, kao što se ono kaže staro vino u novim flašama i  čašama. Radi se o tome da postoji agresivni potencijal u ljudskoj prirodi, koji ne možemo i ne smijemo da previdimo osim ako previše zatvorimo oči i ako previše humanizujemo ljudsku prirodu. A to nije realistički, bez obzira na to što ljudska priroda ima jake humane potencijale, kaže profesor Simunović.

MONITOR: Stručnjaci upozravaju da živimo u takvom društvenom ambijentu u kojem je poremećen sistem vrijednosti, pa mladi se dive kriminalcima raznih profila i oponašaju ih, a za uzore ne uzimaju  profesore, ljekare, akademike

SIMUNOVIĆ: Agresivni potencijal postoji u kontekstu borbe za opstanak, s tim što se on može eksplicirati i kroz borbu za moć, na primjer, a onda može se pojaviti i u borbi protiv nemoći. U svakom slučaju tolerancija nasilja je takva da su pragovi podignuti do indikatora koji nam sopštavaju da se širom ljudske populacije radi o gubljenju raznih emocija,naročiti pozitivnih, da se gubi empatija. Dakle pragovi su podignuti,  a onda je to u jakoj korelaciji i interakciji sa velikim poremećajem vrijednosti, mada je pitanje da li je status vrijednosti bio naročito visok ikad tokom ljudske istorije.

Sve u svemu istorija, a i savremeni kontest, stvaraju psihosocijalnu atmosferu koja podstiče nasilje. Ono se distribuira i ta distribucija ide po jednom mehanizmu učenja koji su psiholozi nazvali učenje po modelu. Modeli su nasilni. Pomenuo sam film. A ko su u njemu glavni junaci? Oni koji uspijevaju da plasiraju određenu agresivnost, a na kraju krajeva i istorijske čitanke u tom smislu služe kao udžbenik koji nas obavezuje da budemo nasilni.

MONITOR: Da li je problem nasilja dugo zanemarivan, pa se sada vraća kao boomerang sa teškim posljedicama i šta u tom treba da preduzme država, odnosno njene odgovarajuće institucije?

SIMUNOVIĆ: Pošto smo suočeni sa činjencom agresivnog ljudskog potencijala koji postoji u ljudskoj prirodi nameće se pitanje šta sa tim da se uradi?Istorija je napravila određene napretke, dakle postoji civilizacija. Onda se postavlja pitanje koja je tu uloga zajednice, odnosno države. U tom smislu država mora da stavlja agresivne potencijale pod određenu kontrolu, koja obezbjeđuje određene moći, dominacije, nadmoćnosti itd. U novije vrijeme govori se o ljudskim pravima, o pravdi, ljudskom dostojanstvu, i tu država treba da prepozna sebe kao jedan veliki mehanizam, kao veliki agens, koji se mora odnositi spram ovih vrijednosti i ciljeva. Riječ je o tome  kako se taj agresivni potencijal može sublimirati. Jer, jedna je stvar agresivnost koja vodi u destrukciju, a postoji i benigna agresivnost. Kako postići te sublimacije u institucijama i u državi koja treba da usmjeri tu agresivnu energiju? U tom smislu država uvijek mora da bude odgovorna i da se spram ovih vrijednosti odnosi preko svojih institucija na adekvatan način. To nije baš lako postići. Imate autoritarne mehanizme, ali autoritarnost je po prirodi takva da podstiče i njeguje agresivnost. U toj autoritarnosti dakle imamo dva kraja.

MONITOR: Šta državne institucije u stvari treba da učine?

SIMUNOVIĆ: Preko škola i vjerskih objekata, preko ideologije i vjere, razvija se poslušnost  i to u velikoj mjeri. To nije pravi model za sublimaciju agresivnosti. Preko poslušnosti, preko potčinjenosti podiže se negativna akcija koja nišani u jednu metu, a to je izvor autoritarnosti, a samim tim istovremeno i izvor agresivnosti i pitanje je da li država uzima poslušnost kao vrijednost. Kako stvari stoje kod nas. Nisu baš povoljne. Vidimo da imamo razne vrste agresivnosti koja je socijalizovana, koja na kraju krajeva postaje vrijednost.A može da postane vrijednost preko mehanizma koji smo nazvali učenje po modelu i koji se lako distribuira. Šta je tu izlazni  ključ? Država mora da vodi računa o socijalizaciji na ozbiljniji način. Ona neće nikad do kraja riješiti problem agresivnosti, ali će moći u interesu svog prosperiteta, a rekao bih i samoodržanja, uspjeti ukoliko obezbijedi dovoljan broj profesionalaca koji će s jedne strane praviti kratke intervencije, a sa druge pomoći institucije i njihove programe i sadržaje da bi se izašlo iz tog magičnog kruga nasilja.

MONITOR:Da li je u školama donekle zapostavljena njihova vaspitna uloga?

SIMUNOVIĆ: Država mora više da investira u agense socijalizacije. Na primjer, škola pored svoje obrazovne uloge treba da uzdigne i pojača svoju vaspitnu ulogu.S tim u vezi mislim da u učionicama umjesto trideset učenika trebalo bi ih biti dvadeset, jer bi tada bila jedna drukčija atmosfera u kojoj se mogu plasirati vrijednosti na  način da ih đaci, koji su inače nepovjerljivi prema autoritetu, zavole kroz školske sadržaje.

MONITOR: Mnoge škole nemaju pedagoga i psihologa…

SIMUNOVIĆ: Ne znam tačno kako sada stoje stvari sa pedagoškim i psihološkim službama u školama, ali mislim da nije baš najsjajnija. Prije nekoliko godina raspravljalo se o tome da li škole da imaju psihologa, odnosno pedagoga i zauzet je stav  da škola mora imati veliki broj đaka da bi takav stručnjakbio zaposlen u školi. Svaka škola mora da ima takve stručnjake. U tom smislu i druge su institucije relevantne. Zašto ne bi postojao institut koji proučava nasilje? Nije sve u izvještaju o nasilju, nego kakve se akcije u tom smislu mogu preduzimati. Imate situaciju koja se u jednom trenutku može statistički definisati, a onda se stručnjaci dogovore kakve akcije da preduzmu i nakon toga na osnovu novih podataka vide da li setim akcijama nešto postiglo. Ovdje se radi o raspadu određenih vrijednosti o kojima postoje različiti stavovi, određena shvatanja, pa je pitanje da li se primjenjuju i adekvatne sankcije, da li su one pravedne, da li su blagovremene.

MONITOR: Svjedoci smo da nasilje često ne nailazi ni na moralnu osudu.

SIMUNOVIĆ: Mi smo, kako rekoh, suočeni sa jednim novim varvarstvom i tome treba, da tako kažem, doskočiti pametnim akcijama stručnjaka i ustanova koji se bave nasiljem i to moraju da sinhronijski prate i rade operativno. A kad se govori o ovome onda se moraju pomenuti etika i moral. U tom smislu ni na planeti stvari ne izgledaju optimistično. Stručnjaci razlikuju šest nivoa moralnog suda. Po njima, najcivilizovaniji svijet stoji negdje između trećeg i četvrtog stepena, a takozvana periferija između drugog i trećeg, što je prilično deprimirajuće.

 

                                       Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

VESELIN RADULOVIĆ, ADVOKAT: Teret nasljeđa i nasljednika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pravosuđe je još  prilično zarobljeno nasljeđem Đukanovića i Medenice. Na žalost, oni koji su umjesto Đukanovića došli na vlast nijesu pokazali želju da to promijene. Većina od njih želi da pravosuđem upravlja neko ko će za njih biti ono što je Medenica bila za prethodnu vlast

 

MONITOR: Kako komentarišete objavljene transkripte, odnosno prepiske između Petra Lazovića i Ljuba Milovića vezano za crnogorsko pravosuđe i slučaj državni udar?

RADULOVIĆ: Objavljeni transkripti sa sky aplikacije između Petra Lazovića i Ljuba Milovića potvrđuju višegodišnje sumnje da je crnogorsko pravosuđe u značajnom dijelu bilo pod nedozvoljenim uticajem kriminalnih grupa. Na žalost, pravosuđe još uvijek nije oslobođeno od uticaja kriminala, ali ni od uticaja politike koju je često veoma teško razlikovati od kriminala. Sky prepiska je dodatno pokazala kakvi su ti uticaji i bilo bi veoma korisno ako tužilaštvo adekvatno iskoristi materijal dobijen od strane Europola. Simptomatična je bila i reakcija g-dina Mandića i g-dina Kneževića sa populističkim izjavama o „pravosudnom zemljotresu“ koji je izazvala sky prepiska u ovom slučaju. Međutim, ne tako davno nijesu imali takav stav o sky prepisci u predmetu koji se vodi protiv Mila Božovića. Zato je veoma važno da tužilaštvo profesionalno radi svoj posao u svakom predmetu i da pokaže da među kriminalcima nije bilo, niti ih sada ima, ideoloških, političkih, religijskih ili bilo kojih drugih razlika na kojima i političari i kriminalci godinama profitiraju.

MONITOR: Kako vidite ocjenu sutkinje Mugoše da je drugostepena presuda u slučaju “državni udar” kupljena i  šta su institucionalni koraci nakon takve ocjene?

RADULOVIĆ: Veoma je važno što je Specijalno tužilaštvo saopštilo da je ovim povodom ranije pokrenulo postupak. Od izuzetnog je značaja da se sve činjenice potpuno i nesporno utvrde i da, u slučaju da je bilo koja presuda “kupljena”, sva odgovorna lica budu krivično procesuirana i kažnjena. U tom kontekstu moram reći da je, najblaže rečeno, neprimjerena izjava g-dina Mandića da je uvjeren da je kupljena presuda u prvostepenom postupku iako dodaje da nema dokaze za to, isto kao što je neprimjerena i reakcija sutkinje Suzane Mugoše da je kupljena drugostepena presuda. Očekujem da Specijalno tužilaštvo utvrdi da li je neko, i ako jeste ko i na koji način, kupio bilo koju presudu. Presude se ne smiju kupovati, ali se ni sudije ne smiju javno optuživati bez dokaza na osnovu ličnog uvjerenja.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN MARINOVIĆ, REDITELJ: Pet dobrih filmova može da promijeni život 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moj prvi film Igla ispod praga je imao skroman, ali sasvim lijep uspjeh za jedan debitantski crnogorski film. Živi i zdravi imaju veću snagu, veće znanje i veću dramsku napetost u sebi. Mislim da je intenzivniji i  zabavniji film i da će biti mnogo popularniji od prvog

 

Film Živi i zdravi crnogorskog sineaste Ivana Marinovića premijerno je prikazan pred punom salom u okviru takmičarskog programa prestižnog 27. međunarodnog Filmskog festivala Black Nights u Talinu.

Većinski crnogorski film, Živi i zdravi je kopodukcija sa još pet zemalja. Partneri su Adriatic Western iz Crne Gore, Sense Production iz Srbije, Analog Vision iz Češke, Kinorama iz Hrvatske, Krug Film iz Sjevrne Makedonije i Spok Film iz Slovenije, kao i Radio Televizija Crne Gore. Film su podržali Filmski centar Crne Gore, RTCG, Opština Herceg Novi, Portonovi rizort, Turistička organizacija Herceg Novi, Filmski centar Srbije, Češki filmski fond, Hrvatski audiovizuelni centar, Filmska agencija Severne Makedonije, Slovenski filmski centar, Eurimages, Kreativna Evropa MEDIA i See Cinema Network.

Već u toku faze razvoja projekta, film Živi i zdravi osvojio je dvije nagrade: Krzysztof Kieslowski za najbolji scenario na Kanskom festivalu i Excelence Award u okviru Sarajevskog Filmskog festivala. Domaća premijera filma se očekuje početkom 2024. godine.

MONITOR: Selektor festivala u Talinu Edvinas Pukšta opisao je film „Živi i zdravi“ kao dirljivu i eksplozivnu komediju. Mediji su izvještavali da su karte za projekcije bile rasprodate. Za početak razgovora, volio bih da nam prenesete utiske, kako je publika reagovala, stručna javnost, filmska ekipa?

MARINOVIĆ: Selektor Edvinas Pukšta se izborio za to da jedna punokrvna komedija sa ovih prostora uđe u zvanični takmičarski program, što zaista nije tipično. Naš film je samom selekcijom dobio i priznanje da u njemu ima i dubljih slojeva i kvaliteta, iako cilja na najširu moguću publiku. Sale su bile rasprodate, što ni u Talinu, ni na većim festivalima često i nije slučaj, pa smo mogli da imamo pravi test kako jedna publika koja je mnogo hladnija i zatvorenija od balkanske, reaguje na naš humor i na film koji je utemeljen u vrlo specifičnom mentalitetu. Komedije inače teško putuju upravo jer zavise od elastičnosti jezika i humora prostora gdje se priča dešava. Po svim reakcijama mi se čini da smo uspjeli u namjeri da sve te prepreke prevaziđemo i da istopimo inače veoma hladna i suzdržana baltička srca.

MONITOR: Već tokom razvoja projekat je osvojio značajna priznanja, ali snimanje je bilo otežano – pandemija, globalna finansijska kriza. Kako danas gledate na taj proces stvaranja filma?

MARINOVIĆ: Gledam unatrag sa velikim osjećajem zahvalnosti prema svima koji su gradili ovaj film. Iznad svega prema producentkinji Mariji Stojanović, jer smo nas dvoje mnogo i lično rizikovali radeći Žive i zdrave u svim turbulencijama koje su se tokom godina dešavale. Potom prema pomoćniku režije Bojanu Pivašu – pomoćnici su inače tihi i skriveni heroji svakog filma, a mene je Bojan sve vrijeme održavao na površini i spašavao od brojnih grešaka. A dabome i čitavom ansamblu koji je spektakularan.

I to nije samo moja procjena – komentar montažera iz Češke – Mihala Reicha je da se ovako dobar ansambl kod njih ne bi mogao sklopiti. Montažerima treba vjerovati, jer dok prostudiraju materijal i sve snimljene tejkove, jasno vide i kvalitet procesa i rediteljskog i glumačkog. A od čitavog ansambla teško je ne uvidjeti kakvi su glumci Tihana Lazović i Goran Slavić. Njihova igra, odnos, instinkt, posvećenost i disciplina su dar za svakog reditelja. Zaista je bila privilegija raditi ovaj film, i tu mislim na svakog glumca ponaosob.

Od predivnih naturščika poput Sejda Alijaja i Zora Martinetija, preko efektnih malih epizoda Miloša Pejovića, Tamare Dragičević, Lare Dragović, Stefana Vukovića i Omara Bajramspahića, pa do uzbudljivih, atipičnih uloga Nikole Ristanovskog, Dejana Đonovića, Dragane Dabović, Gorana Bogdana, Snježane Sinovčić i šampiona crnogorskog filma Moma Pićurića koji je zablistao kao nikad do sad. Radili su svi uz zaista mnogo iskrene ljubavi i prema projektu i prema saradnicima i veoma sam ponosan na to šta smo skupa postigli.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ZLATKO DIZDAREVIĆ, NOVINAR I DIPLOMATA: Da bi Palestinci dobili državu – unutar  Izraela  mora sazrijeti  odluka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ekstremni cionisti nikada nisu krili da im je glavni i bezmalo jedini cilj protjerati i posljednjeg Palestinca iz Palestine, a ne od njih praviti služinčad. I to se prepoznaje evo decenijama. Diskriminacija je najmanje zlo u lepezi legalizovanog obespravljivanja sa ciljem zatiranja i same uspomene na Palestinu i Palestince

 

MONITOR: Uz zagovaranje prava Izraela na odbranu, SAD i EU sada više insistiraju na „humanitarnim pauzama“ da bi se olakšao položaj palestinskih civila u Gazi. Da li je situacija sa IDF (Izraelskim odbrambenim snagama) izmakla kontroli Zapada?

DIZDAREVIĆ: Ne mislim da je išta u vezi sa IDF-om “izmaklo kontroli Zapada“. To “izmicanje kontroli” traje decenijama. Neupitno je da su, za početak, neophodni urgentni potezi da bi se “olakšao položaj palestinskih civila” ali, suština cijelog problema nije u aktuelnom položaju civila. Taj je položaj samo nastavak, de facto, suštinskog problema kojeg svijet evo sedam i po decenija naziva “palestinskim problemom”. A riječ je, za svo to vrijeme, o “izraelskom problemu”, a čak i prije toga o “problemu” kompletne međunarodne zajednice, svjetske organizacuije i politike, sprdnje sa proklamovanim vrijednostima, institucijama, odlukama, rezolucijama itd.

Igubljen je elementarni digniteta UN, EU, o činjenici, recimo, da je Izrael do sada prekršio blizu šezdeset rezolucija formalnio najrelevantnije svjetske organizacije…a odgovor na sve to je – So What?  Irak je, recimo, prekršio dvije pa su mu namjestili lažnu optužbu za hemijsko oružje a rezultat je milion mrtvih! Danas se u ovakvom svijetu ne može evo postići ni minimum sa prekidom vatre, a kamo li početi od onoga što je zapravo suština storije: Svijet se raspada na razne načine, a nema snage za otvaranje tog problema. To ne dozvoljavaju interesi u proizvodnji smrti ,jer je ta proizvodnja –monstruozni biznis sa oružjem, pa ratovi sa tim ciljem, pa proizvodnja neprijatelja da bi se ratovalo, pa ulaganje u mržnju. Eto zašto. Propaganda, mitovi – sve je postalo ciljano važno i uspješno.

MONITOR: Ovih dana je Jozep Borelj bio u petodnevnoj posjeti Bliskom istoku. Izgleda, međutim, da EU nije bila uključena u dogovore o primirju. EU se i nije zalagala za to već za „humanitarne pauze“ – kako je i Olaf Šolc ponovio Redžepu Erdoganu u Berlinu. Da li bi za oklijevanje razlog trebalo tražiti u „kompleksu Holokausta“ ili u nečem drugom?

DIZDAREVIĆ: Kompleks Holokausta u određenoj mjeri postoji, ali ne mislim da je on dominantan. Na čelu Njemačke bio je i Vili Brant koji je vremenski bio “bliži” tome, ali je uradio što veliki, hrabri i moralni lider može da uradi –kleknuo je i stekao pravo da nastavi sa politikom na neupitnim principima uz znanje, dignitet i karakter. Naravno, i rezultate. Njemačka je i sa Merkelovom bila mnogo jača i principijelnija na svjetskoj sceni nego što su to Šolc i društvo oko njega danas. Problem je što ni EU pa ni Njemačka, nisu ni sjena onoga što su bili nekad. U EU je puno pa i temeljno različitih linija. Glasa se različito, ujedinjuje se različito, navija se različito…Pa eno imamo i zemlju sa naših prostora, Hrvatsku, koja je glasala u UN-u protiv “humanitarnog prekida vatre”, BiH i Hrvatska svojevremeno nisu htjele da daju glas ni traženju Palestine da pređe u status “države posmatrača”, Mađarska se svrstava među rijetke koji prije neki dan nisu htjeli da glasaju u UN-u, za ukidanje okupiranih teritorija na Zapadnoj obali, itd.

MONITOR: Po ko zna koji put kao rješenje sukoba pominju se „dvije države“. Taj prijedlog je ponovila Usrula fon der Lajen u Kairu, a Džozef Bajden u autorskom tekstu u Vašington postu. Oni se slažu da bi i Gazom trebalo da upravlja Palestinska uprava. Netanjahu to ne prihvata. Da li bi on bio ne samo politički već i „istorijski“ poražen ako bi odmah prihvatio staro-novo rješenje?

DIZDAREVIĆ: Prvo, prijedlozi Ursule fon der Lajen u Kairu (lijepo mjesto za podizanje popularnosti ovakvim izjavama – zašto prijedlog nije dat  u ovakvoj Evropi, kod kuće), stižu sada kada su rezultati katastrofe strašni. A sve je što se politike tiče bilo isto kao kroz minulih 75 godina. Osim novog upaljača i do sada neviđenog stepena genocidnog odgovora protiv “životinja” u Gazi, kako reče ministar vojske u Tel Avivu.

Drugo, opet isti redoslijed stvari: prijedloge dijele, bezmalo kao nešto novo spram one ‘47-e i Nakbe ‘48-e, moćnici u svijetu čije su “kuće” – SAD i EU – o tome šutile  decenijama. Sluti, dakle, da motiv nije rješenje za Palestinu, već uspjeh dvoje pomenutih na njihovom, domaćem terenu. Kako to da se Bajden prosvijetlio nakon prvih nekoliko sedmica katastrofe ? I naivac vidi da su izbori u SAD ključ te priče, i procjena da dizanje svijeta na noge nije baš naivna storija nebitna u tim izborima.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo