Povežite se sa nama

INTERVJU

MILORAD  SIMUNOVIĆ, PROFESOR PSIHOLOGIJE NA FILOZOFSKOM  FAKULTETU U NIKŠIĆU: Novi model varvarstva

Objavljeno prije

na

Imamo razne vrste agresivnosti koja je socijalizovana i postaje vrijednost. Država mora da vodi računa o socijalizaciji na ozbiljniji način. Ona neće nikad do kraja riješiti problem agresivnosti, ali će uspjeti ukoliko obezbijedi dovoljan broj profesionalaca da se izađe iz magičnog kruga nasilja

 

Jedno istraživanje od prije nekoliko mjeseci pokazalo je da je u Crnoj Gori svako peto dijete prošle školske godine bilo žrtva vršnjačkog nasilja. A samo u martu ove godine u Beranama su trojica osnovaca zvjerski zlostavljala djevojčicu, trinaestogodišnjak u Nikšiću polomio je nos godinu mlađem dječaku,a u Baru je u tuči u Domu učenika petnaestogodišnjak zadobio teške povrede. Ovi alarmantni podaci bili su povod da o nasilju razgovaramo sa dr MiloradomSimunovićem, profesorom psihologijena na Filozofskom fakultetu u Nikšiću.

-Nasilje je globalna pojava. Distribuira se širom planete u raznim makro i mikro oblicima. Ide vršnjački, a i generacijski, kroz porodicu, kroz školu, film, čak i crtani, muziku… Tako da možemo da govorimo o novom varvarstvu koje je replikacija jednog starog klasičnog varvarstva u novim modalitetima. Ili, kao što se ono kaže staro vino u novim flašama i  čašama. Radi se o tome da postoji agresivni potencijal u ljudskoj prirodi, koji ne možemo i ne smijemo da previdimo osim ako previše zatvorimo oči i ako previše humanizujemo ljudsku prirodu. A to nije realistički, bez obzira na to što ljudska priroda ima jake humane potencijale, kaže profesor Simunović.

MONITOR: Stručnjaci upozravaju da živimo u takvom društvenom ambijentu u kojem je poremećen sistem vrijednosti, pa mladi se dive kriminalcima raznih profila i oponašaju ih, a za uzore ne uzimaju  profesore, ljekare, akademike

SIMUNOVIĆ: Agresivni potencijal postoji u kontekstu borbe za opstanak, s tim što se on može eksplicirati i kroz borbu za moć, na primjer, a onda može se pojaviti i u borbi protiv nemoći. U svakom slučaju tolerancija nasilja je takva da su pragovi podignuti do indikatora koji nam sopštavaju da se širom ljudske populacije radi o gubljenju raznih emocija,naročiti pozitivnih, da se gubi empatija. Dakle pragovi su podignuti,  a onda je to u jakoj korelaciji i interakciji sa velikim poremećajem vrijednosti, mada je pitanje da li je status vrijednosti bio naročito visok ikad tokom ljudske istorije.

Sve u svemu istorija, a i savremeni kontest, stvaraju psihosocijalnu atmosferu koja podstiče nasilje. Ono se distribuira i ta distribucija ide po jednom mehanizmu učenja koji su psiholozi nazvali učenje po modelu. Modeli su nasilni. Pomenuo sam film. A ko su u njemu glavni junaci? Oni koji uspijevaju da plasiraju određenu agresivnost, a na kraju krajeva i istorijske čitanke u tom smislu služe kao udžbenik koji nas obavezuje da budemo nasilni.

MONITOR: Da li je problem nasilja dugo zanemarivan, pa se sada vraća kao boomerang sa teškim posljedicama i šta u tom treba da preduzme država, odnosno njene odgovarajuće institucije?

SIMUNOVIĆ: Pošto smo suočeni sa činjencom agresivnog ljudskog potencijala koji postoji u ljudskoj prirodi nameće se pitanje šta sa tim da se uradi?Istorija je napravila određene napretke, dakle postoji civilizacija. Onda se postavlja pitanje koja je tu uloga zajednice, odnosno države. U tom smislu država mora da stavlja agresivne potencijale pod određenu kontrolu, koja obezbjeđuje određene moći, dominacije, nadmoćnosti itd. U novije vrijeme govori se o ljudskim pravima, o pravdi, ljudskom dostojanstvu, i tu država treba da prepozna sebe kao jedan veliki mehanizam, kao veliki agens, koji se mora odnositi spram ovih vrijednosti i ciljeva. Riječ je o tome  kako se taj agresivni potencijal može sublimirati. Jer, jedna je stvar agresivnost koja vodi u destrukciju, a postoji i benigna agresivnost. Kako postići te sublimacije u institucijama i u državi koja treba da usmjeri tu agresivnu energiju? U tom smislu država uvijek mora da bude odgovorna i da se spram ovih vrijednosti odnosi preko svojih institucija na adekvatan način. To nije baš lako postići. Imate autoritarne mehanizme, ali autoritarnost je po prirodi takva da podstiče i njeguje agresivnost. U toj autoritarnosti dakle imamo dva kraja.

MONITOR: Šta državne institucije u stvari treba da učine?

SIMUNOVIĆ: Preko škola i vjerskih objekata, preko ideologije i vjere, razvija se poslušnost  i to u velikoj mjeri. To nije pravi model za sublimaciju agresivnosti. Preko poslušnosti, preko potčinjenosti podiže se negativna akcija koja nišani u jednu metu, a to je izvor autoritarnosti, a samim tim istovremeno i izvor agresivnosti i pitanje je da li država uzima poslušnost kao vrijednost. Kako stvari stoje kod nas. Nisu baš povoljne. Vidimo da imamo razne vrste agresivnosti koja je socijalizovana, koja na kraju krajeva postaje vrijednost.A može da postane vrijednost preko mehanizma koji smo nazvali učenje po modelu i koji se lako distribuira. Šta je tu izlazni  ključ? Država mora da vodi računa o socijalizaciji na ozbiljniji način. Ona neće nikad do kraja riješiti problem agresivnosti, ali će moći u interesu svog prosperiteta, a rekao bih i samoodržanja, uspjeti ukoliko obezbijedi dovoljan broj profesionalaca koji će s jedne strane praviti kratke intervencije, a sa druge pomoći institucije i njihove programe i sadržaje da bi se izašlo iz tog magičnog kruga nasilja.

MONITOR:Da li je u školama donekle zapostavljena njihova vaspitna uloga?

SIMUNOVIĆ: Država mora više da investira u agense socijalizacije. Na primjer, škola pored svoje obrazovne uloge treba da uzdigne i pojača svoju vaspitnu ulogu.S tim u vezi mislim da u učionicama umjesto trideset učenika trebalo bi ih biti dvadeset, jer bi tada bila jedna drukčija atmosfera u kojoj se mogu plasirati vrijednosti na  način da ih đaci, koji su inače nepovjerljivi prema autoritetu, zavole kroz školske sadržaje.

MONITOR: Mnoge škole nemaju pedagoga i psihologa…

SIMUNOVIĆ: Ne znam tačno kako sada stoje stvari sa pedagoškim i psihološkim službama u školama, ali mislim da nije baš najsjajnija. Prije nekoliko godina raspravljalo se o tome da li škole da imaju psihologa, odnosno pedagoga i zauzet je stav  da škola mora imati veliki broj đaka da bi takav stručnjakbio zaposlen u školi. Svaka škola mora da ima takve stručnjake. U tom smislu i druge su institucije relevantne. Zašto ne bi postojao institut koji proučava nasilje? Nije sve u izvještaju o nasilju, nego kakve se akcije u tom smislu mogu preduzimati. Imate situaciju koja se u jednom trenutku može statistički definisati, a onda se stručnjaci dogovore kakve akcije da preduzmu i nakon toga na osnovu novih podataka vide da li setim akcijama nešto postiglo. Ovdje se radi o raspadu određenih vrijednosti o kojima postoje različiti stavovi, određena shvatanja, pa je pitanje da li se primjenjuju i adekvatne sankcije, da li su one pravedne, da li su blagovremene.

MONITOR: Svjedoci smo da nasilje često ne nailazi ni na moralnu osudu.

SIMUNOVIĆ: Mi smo, kako rekoh, suočeni sa jednim novim varvarstvom i tome treba, da tako kažem, doskočiti pametnim akcijama stručnjaka i ustanova koji se bave nasiljem i to moraju da sinhronijski prate i rade operativno. A kad se govori o ovome onda se moraju pomenuti etika i moral. U tom smislu ni na planeti stvari ne izgledaju optimistično. Stručnjaci razlikuju šest nivoa moralnog suda. Po njima, najcivilizovaniji svijet stoji negdje između trećeg i četvrtog stepena, a takozvana periferija između drugog i trećeg, što je prilično deprimirajuće.

 

                                       Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Treba nam istina   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Rezoluciju  o Srebrenici u crnogorskom političkom kontekstu  su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda“ kako bi osporili zlo. Sreća je da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve – takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu

 

MONITOR: Usvajanje Rezolucije o Srebrenici i sporenja oko nje?

RASTODER:  Srebrenica je postala prepoznatljiva tačka topografije zla u Evropi. To je ,,zasluga” onih koji su počinili genocid ali i međunarodnog  suda  koji je pravno verifikovao tu činjenicu u dokaznom postupku koji je trajao više godina i u kojem je priloženo nekoliko hiljada dokaza (snimaka zločina, iskaza svjedoka, naredbi viših organa vojnih formacija, iskaza  aktera). Neki od počinilaca genocida (Nikolić, Krstić, Erdemović i drugi) priznali su zločin i iskazali kajanje, a neki od njihovih sljedbenika evo to odbijaju da urade. Zašto bi to bilo važno? Ne zbog toga što se mogu promijeniti činjenice vezane za genocid, već zbog nastojanja da se one politički relativizuju i na taj način odgovornost sa pojedinaca (koji su uglavnom priznali) socijalizuje na čitav narod.  To je nepošteno i neljudski prema narodu zato što je individualizacija krivice bio primarni cilj suda. To se radi ne zbog toga što ,,nije bilo” nego zbog odbrane,,ideologije zločina”. Postoji opravdan strah, da će se kad-tad postaviti pitanje o prirodi tvorevine, čiji je predsjednik, vrhovni komandant, predjednik skupštine, vlade itd. osuđen za genocid. Takva tvorevina  može biti samo ,,genocidna”, proizvod najvećeg  zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Sud u Hagu nije, kao nijedan sud, idealan. Ali u odnosu na onaj u Ninbergu, sud u Hagu je najmanje nekoliko desetina puta uređenija, sređenija i organizovanija institucija. Kako u primjeni prava tako i u dokaznom postupku. Ali tvrditi za sud u Ninbergu da je bio ,,antinjemački“ zato što  je primarno sudio nacistima je jednako stupidno i moguće samo ako ste pobornik nacizma.

Rezolucije o Srebrenici nemaju nikakav značaj za  činjenicu kvalifikovanu kao ,,genocid“ oni  su politička potreba društva da se odredi ,,na kojoj je strani”. U crnogorskom  kontekstu ovo je bio politički mamac na koji su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda” kako bi osporili zlo. Sreća je  da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti, što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu.

MONITOR: Minuo je još jedan 13. jul. Kako tumačite sve glasnije revizionističke stavove o ulozi četnika u II svjetskom ratu?

RASTODER: Ne postoji ,,revizionizam u istoriji”. Ne može  se promijeniti ,,ono što je bilo”, mijenja se  samo mišljenje  o ,,onom što je bilo”. Tu se ne radi o istorijskom nego o ideološkom revizionizmu. Miješanjem ova dva posve različita pojma omalovažava se istorijska nauka, koja ima precizno definisane obrasce po  kojima dozvoljava naučno legitimne ,,promjene”. Nije svako mišljenje o prošlosti  istorija, niti je isto pričati o istoriji i istorijskoj nauci. Promjena mišljenja o četničkom  pokretu je ideološko konstruisanje novog narativa koje ne počiva na novootkrivenim činjenicama već na diskvalifikaciji postojećih. To može postati naučno prihvatljiv narativ o prošlosti tek kada se novim  dokazima (istorijskim izvorima) dokažu učešća četnika u bitkama sa okupatorom, njihova saradnja sa antifašistima. Treba i dokazati da su glavni programski dokumenti, poput onog Homogena Srbija i mnogi slični,  falsifikati, te zašto su četnike, ako su bili antifašisti, ostavili  saveznici. Sve u svemu, nema revizije istorije, proizvodi se samo idološki i vrijednosni haos.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BUDIMIR MUGOŠA, FARMER I BIVŠI MINISTAR POLJOPRIVREDE: To što imamo brzo će nestati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prethodna vlast osudila je crnogorsku poljoprivredu na smrt, a aktuelni ministar poljoprivrede, gospodin Stijović, formirao je streljački vod

 

MONITOR: Jedan ste od učesnika protesta poljoprivrednika. Ministar Aleksandar Stijović kaže „pitanje je ko su ti ljudi i koje su im namjere“. Evo prilike da razjasnite tu „dilemu“.

MUGOŠA: Bezprimjerno je takvo ponašanje ministra prema ljudima od čijeg rada živi i zbog kojih postoji. Ako ministar ne zna ko su 70 najvećih farmera u Crnoj Gori koji imaju farme od 50 do 200 grla, onda smo svi u velikom problemu. Ovi ljudi su prije svega dobri domaćini, pripadnici svih vjera, nacija i partija, koji imaju dovoljno građanske svijesti, hrabrosti i odgovornosti da iznesu stavove i brane svoje i državne interese. To su ljudi koji su spremni na danonoćan rad da bi obezbijedili sebi i svojim porodicama egzistenciju a građanima kvalitetnu hranu.

Ako bismo govorili brojkama: to su vlasnici nekoliko hiljada najkvalitetnijih muznih grla u Crnoj Gori koji proizvode više od 50 odsto mlijeka koje se predaje mljekarama. Da je izašao jedan čovjek da protestuje trebao je biti uvažen  i primljen na razgovor. Nijesmo mi bravi da nas neko sa prozora prebrojava.

Nas povezuje domaćinsko razmišljanje i zajednički problem. Tražimo od države pomoć da preživimo ovu tešku situaciju a da onda sa institucijama pokušamo naći bolji model agrarne politike. Mi na to imamo pravo a država obavezu. Ne postoji niti jedan zakonski osnov da nam se ne izađe u susret, postoji samo nedostatak volje, znanja i razumijevanja. Bahato ponašanje ministra, njegovih saradnika i premijera su dodatno zakomplikovali situaciju, pa su naši zahtjevi sada radikalizovani i tražimo ostavku ministra Stijovića.

MONITOR: Ministar kaže da ne mogu ispuniti vaše zahtjeve pošto za to treba previše novca. Šta dalje? 

MUGOŠA: Kada nešto nećete onda je lako naći razloge. Poljoprivreda je izuzeta iz Zakona o kontroli državne pomoći što znači da država može pomoći a da pri tome ne krši niti jedan zakon ili međunarodni sporazum (STO, CEFTA). Sve evropske države su pomogle svojim poljoprivrednicima, osim naša.

Mi smo u martu tražili pomoć od pet euro centi po litru i na te naše zahtjeve ministar nije odgovorio, iako su naše kalkulacije govorile da je za to potrebno oko 1,5 miliona. Na posljednjem protestu mi smo preformulisali naše zahtjeve ali je suština ostala ista.

Dobrom argumentacijom na Vladi ta sredstva bi bila obezbijeđena kao što su data mnogim drugim djelatnostima u iznosu od preko 160 miliona. Za nas nema dva miliona iako smo strateška privredna grana.

MONITOR: Zašto u resornom Ministarstvu nemaju sluha za vaše probleme? 

MUGOŠA: Ministar ne zna, a nema ko da mu objasni, kako stvari stoje u ovom sektoru. Kako se, recimo,  kalkuliše cijena mlijeka: troškovi hrane su 65 odsto a onda dolaze troškovi energije, sredstava za higijenu, amortizacija, oprema stada, sitni alat , veterinarske usluge i , konačno, radna snaga.

Ministar neznaveno izvodi računicu da krava svaki dan daje dvadeset litara mlijeka i ispade sve sjajno. Naravno to nije tako. U periodu „pika laktacije“ lako je poslovati sa dobitkom ali što raditi kada se krava ne muze, a to je 50 do 70 dana u godini. Krava za života u dobrim uslovima da 20.000 litara mlijeka. Njena vrijednost na početku je preko 2.000 a na kraju vijeka 500 eura, pod uslovom da ne ugine i da je debela. Kada ovu razliku podijelimo na prinos mlijeka, pokazuje se da u cijenu koštanja mlijeka amortizacija stada učestvuje sa 7,5 centi po litru. A gdje je sve ostalo?

Svakoga ko hoće da se bavi poljoprivredom treba držati kao malo vode na dlanu. To je EU prepoznala i izdvaja polovinu budžeta za poljoprivredu i ruralni razvoj. Ta informacija još nije stigla do naših vlasti.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo