Povežite se sa nama

INTERVJU

MILORAD  SIMUNOVIĆ, PROFESOR PSIHOLOGIJE NA FILOZOFSKOM  FAKULTETU U NIKŠIĆU: Novi model varvarstva

Objavljeno prije

na

Imamo razne vrste agresivnosti koja je socijalizovana i postaje vrijednost. Država mora da vodi računa o socijalizaciji na ozbiljniji način. Ona neće nikad do kraja riješiti problem agresivnosti, ali će uspjeti ukoliko obezbijedi dovoljan broj profesionalaca da se izađe iz magičnog kruga nasilja

 

Jedno istraživanje od prije nekoliko mjeseci pokazalo je da je u Crnoj Gori svako peto dijete prošle školske godine bilo žrtva vršnjačkog nasilja. A samo u martu ove godine u Beranama su trojica osnovaca zvjerski zlostavljala djevojčicu, trinaestogodišnjak u Nikšiću polomio je nos godinu mlađem dječaku,a u Baru je u tuči u Domu učenika petnaestogodišnjak zadobio teške povrede. Ovi alarmantni podaci bili su povod da o nasilju razgovaramo sa dr MiloradomSimunovićem, profesorom psihologijena na Filozofskom fakultetu u Nikšiću.

-Nasilje je globalna pojava. Distribuira se širom planete u raznim makro i mikro oblicima. Ide vršnjački, a i generacijski, kroz porodicu, kroz školu, film, čak i crtani, muziku… Tako da možemo da govorimo o novom varvarstvu koje je replikacija jednog starog klasičnog varvarstva u novim modalitetima. Ili, kao što se ono kaže staro vino u novim flašama i  čašama. Radi se o tome da postoji agresivni potencijal u ljudskoj prirodi, koji ne možemo i ne smijemo da previdimo osim ako previše zatvorimo oči i ako previše humanizujemo ljudsku prirodu. A to nije realistički, bez obzira na to što ljudska priroda ima jake humane potencijale, kaže profesor Simunović.

MONITOR: Stručnjaci upozravaju da živimo u takvom društvenom ambijentu u kojem je poremećen sistem vrijednosti, pa mladi se dive kriminalcima raznih profila i oponašaju ih, a za uzore ne uzimaju  profesore, ljekare, akademike

SIMUNOVIĆ: Agresivni potencijal postoji u kontekstu borbe za opstanak, s tim što se on može eksplicirati i kroz borbu za moć, na primjer, a onda može se pojaviti i u borbi protiv nemoći. U svakom slučaju tolerancija nasilja je takva da su pragovi podignuti do indikatora koji nam sopštavaju da se širom ljudske populacije radi o gubljenju raznih emocija,naročiti pozitivnih, da se gubi empatija. Dakle pragovi su podignuti,  a onda je to u jakoj korelaciji i interakciji sa velikim poremećajem vrijednosti, mada je pitanje da li je status vrijednosti bio naročito visok ikad tokom ljudske istorije.

Sve u svemu istorija, a i savremeni kontest, stvaraju psihosocijalnu atmosferu koja podstiče nasilje. Ono se distribuira i ta distribucija ide po jednom mehanizmu učenja koji su psiholozi nazvali učenje po modelu. Modeli su nasilni. Pomenuo sam film. A ko su u njemu glavni junaci? Oni koji uspijevaju da plasiraju određenu agresivnost, a na kraju krajeva i istorijske čitanke u tom smislu služe kao udžbenik koji nas obavezuje da budemo nasilni.

MONITOR: Da li je problem nasilja dugo zanemarivan, pa se sada vraća kao boomerang sa teškim posljedicama i šta u tom treba da preduzme država, odnosno njene odgovarajuće institucije?

SIMUNOVIĆ: Pošto smo suočeni sa činjencom agresivnog ljudskog potencijala koji postoji u ljudskoj prirodi nameće se pitanje šta sa tim da se uradi?Istorija je napravila određene napretke, dakle postoji civilizacija. Onda se postavlja pitanje koja je tu uloga zajednice, odnosno države. U tom smislu država mora da stavlja agresivne potencijale pod određenu kontrolu, koja obezbjeđuje određene moći, dominacije, nadmoćnosti itd. U novije vrijeme govori se o ljudskim pravima, o pravdi, ljudskom dostojanstvu, i tu država treba da prepozna sebe kao jedan veliki mehanizam, kao veliki agens, koji se mora odnositi spram ovih vrijednosti i ciljeva. Riječ je o tome  kako se taj agresivni potencijal može sublimirati. Jer, jedna je stvar agresivnost koja vodi u destrukciju, a postoji i benigna agresivnost. Kako postići te sublimacije u institucijama i u državi koja treba da usmjeri tu agresivnu energiju? U tom smislu država uvijek mora da bude odgovorna i da se spram ovih vrijednosti odnosi preko svojih institucija na adekvatan način. To nije baš lako postići. Imate autoritarne mehanizme, ali autoritarnost je po prirodi takva da podstiče i njeguje agresivnost. U toj autoritarnosti dakle imamo dva kraja.

MONITOR: Šta državne institucije u stvari treba da učine?

SIMUNOVIĆ: Preko škola i vjerskih objekata, preko ideologije i vjere, razvija se poslušnost  i to u velikoj mjeri. To nije pravi model za sublimaciju agresivnosti. Preko poslušnosti, preko potčinjenosti podiže se negativna akcija koja nišani u jednu metu, a to je izvor autoritarnosti, a samim tim istovremeno i izvor agresivnosti i pitanje je da li država uzima poslušnost kao vrijednost. Kako stvari stoje kod nas. Nisu baš povoljne. Vidimo da imamo razne vrste agresivnosti koja je socijalizovana, koja na kraju krajeva postaje vrijednost.A može da postane vrijednost preko mehanizma koji smo nazvali učenje po modelu i koji se lako distribuira. Šta je tu izlazni  ključ? Država mora da vodi računa o socijalizaciji na ozbiljniji način. Ona neće nikad do kraja riješiti problem agresivnosti, ali će moći u interesu svog prosperiteta, a rekao bih i samoodržanja, uspjeti ukoliko obezbijedi dovoljan broj profesionalaca koji će s jedne strane praviti kratke intervencije, a sa druge pomoći institucije i njihove programe i sadržaje da bi se izašlo iz tog magičnog kruga nasilja.

MONITOR:Da li je u školama donekle zapostavljena njihova vaspitna uloga?

SIMUNOVIĆ: Država mora više da investira u agense socijalizacije. Na primjer, škola pored svoje obrazovne uloge treba da uzdigne i pojača svoju vaspitnu ulogu.S tim u vezi mislim da u učionicama umjesto trideset učenika trebalo bi ih biti dvadeset, jer bi tada bila jedna drukčija atmosfera u kojoj se mogu plasirati vrijednosti na  način da ih đaci, koji su inače nepovjerljivi prema autoritetu, zavole kroz školske sadržaje.

MONITOR: Mnoge škole nemaju pedagoga i psihologa…

SIMUNOVIĆ: Ne znam tačno kako sada stoje stvari sa pedagoškim i psihološkim službama u školama, ali mislim da nije baš najsjajnija. Prije nekoliko godina raspravljalo se o tome da li škole da imaju psihologa, odnosno pedagoga i zauzet je stav  da škola mora imati veliki broj đaka da bi takav stručnjakbio zaposlen u školi. Svaka škola mora da ima takve stručnjake. U tom smislu i druge su institucije relevantne. Zašto ne bi postojao institut koji proučava nasilje? Nije sve u izvještaju o nasilju, nego kakve se akcije u tom smislu mogu preduzimati. Imate situaciju koja se u jednom trenutku može statistički definisati, a onda se stručnjaci dogovore kakve akcije da preduzmu i nakon toga na osnovu novih podataka vide da li setim akcijama nešto postiglo. Ovdje se radi o raspadu određenih vrijednosti o kojima postoje različiti stavovi, određena shvatanja, pa je pitanje da li se primjenjuju i adekvatne sankcije, da li su one pravedne, da li su blagovremene.

MONITOR: Svjedoci smo da nasilje često ne nailazi ni na moralnu osudu.

SIMUNOVIĆ: Mi smo, kako rekoh, suočeni sa jednim novim varvarstvom i tome treba, da tako kažem, doskočiti pametnim akcijama stručnjaka i ustanova koji se bave nasiljem i to moraju da sinhronijski prate i rade operativno. A kad se govori o ovome onda se moraju pomenuti etika i moral. U tom smislu ni na planeti stvari ne izgledaju optimistično. Stručnjaci razlikuju šest nivoa moralnog suda. Po njima, najcivilizovaniji svijet stoji negdje između trećeg i četvrtog stepena, a takozvana periferija između drugog i trećeg, što je prilično deprimirajuće.

 

                                       Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

SINĐA PO DRUGI PUT MEĐU CRNOGORCIMA: Između robije i nakalemljenog sjećanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Šta još možemo očekivati od Sinđe, svojevrsne džuboks mašine spremne da otpjeva sve ono što naruči onaj koji je zadnji ubacio novčić u njegov džep? A šta će poželjeti učesnici igranke koja će, sve je izvjesnije, dobiti svoj nastavak prije drugostepene odluke u slučaju državni udar

 

Što bi u Bosni rekli: kako pošlo – tako došlo.  Kontroverzni svjedok saradnik u slučaju državni udar /terorizam u pokušaju Aleksandar Saša Sinđelić ponovo se obreo u Crnoj Gori. I traži azil.

Muštuluk nam je uhvatio glavni specijalni državni tužilac Milivoje Katnić. „Danas je u Crnu Goru prvi put od Srbina pobjegao Srbin“, kazao je Katnić u Skupštini, tokom rasprave sa poslanicima Demokratskog fronta: ,,To je ovaj Sinđelić. Prebjegao je pod kuršumom. Nisam ga ja gonio. Vi ga gonite i za to postoje dokazi. Molim vas da stanete”.

Pošto je lidere DF tako lijepo zamolio da zaustave progon za koji, kaže, postoje dokazi (možda bi Katnić o svojim saznanjima trebalo da obavijesti nekoga iz Tužilaštva?) epski nastrojeni SDT je nastavio k'o uz gusle: “Sinđelić je preko staza, mimo graničnog prelaza i redovnih prelaza bježao u Crnu Goru, što je bilo vidno na njegovim nogama i tijelu“. Slijedili su fakti: ,,Ono što je činjenica je da je (Sinđelić – prim. autor) u Crnoj Gori i da je izjavio da traži politički azil“. Pa opet red nedokazanih pripovijesti: „On je u situaciji da mora da bježi isključivo zbog toga što je morao da svjedoči pred sudom u Crnoj Gori”.

I mnogo neiskusniji čovjek od Milivoja Katnića zna da je krajnje neozbiljno, da ne kažemo rizično po sopstvenu reputaciju, povezivati interpretacije Aleksandra Saše Sinđelića sa bilo čime što je činjenica ili je isključivo dokazano. Ta osoba, prosto, previše i prečesto laže.

Za dokazivanje te teze (da je Sinđa osoba kojoj se ne može vjerovati ni koliko je sati) možda je najmanje bitna tvrdnja DF da Sinđelić ne govori istinu ni o svom navodnom bjekstvu, pošto je u Crnu Goru, prema njihovim informacijama, stigao desetak dana ranije. „On se u Podgorici nalazi skoro desetak dana, gdje ga Katnić danima priprema za konferenciju za medije“, saopštili su iz DF-a dan po potvrdi prispijeća (ne)zvanog gosta.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 21. JUNA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DUŠKO VUKOVIĆ, SLOBODNI NOVINAR: Otvorena je Pandorina kutija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kod nas nije teško indukovati mržnju.  Mi smo stalno u stanju gdje je i jedan mrk pogled dovoljan da zapali vatru mržnje. Mi se nismo detoksikovali i zato se začas pretvaramo u zvijeri.

 

MONITOR: Kakva je situacija u medijima u Crnoj Gori?

MONITOR: Mutnija nego devedesetih. Tada je postojala polarizovana medijska scena, ali na neki drugi, čist i jasan način. Ta polarizacija je bila poštenija. Zagovarao se  rat ili mir, ali je u tom zagovaranju bilo ubjeđenja. Sad to ne vidim. Vidim samo kalkulantska razmišljanja – hoće li mi ovo donijeti neko dobro na kratak rok, hoću li se ogrebati iz nekog fonda. Vidim jednu neiskrenost koja je problematična.

MONITOR: Lista kandidata za Savjet RTCG govori da se vlast neće odreći javnog servisa?

VUKOVIĆ:To je jasno i očekivano. Nije vlast  lani izvela akciju osvajanja RTCG  radi kratkoročnog rezultata, već radi  dugoročne kontrole. To je demotivisalo neke ozbiljne ljude koji bi htjeli da stvari popravljaju, da se bore u tom Savjetu.

Kad se pogleda spisak kandidata, ne vidim među novima nikog ko se uključio u borbu za javno dobro minulih godinu dana.

Ono što je za mene posebno razočaravajuće je da u samom RTCG nije bilo vidljivog otpora. Neki kažu – pa mi razgovaramo o tome svaki dan, mi se bunimo. Da, ali moraš to činiti javno, da bi  korespondiralo sa onim što javnost čini u odbrani  javnog servisa.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 21. JUNA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIRKO RADONJIĆ, DIPLOMIRANI SLIKAR I POZORIŠNI REDITELJ: Tumor traži skalpel

Objavljeno prije

na

Objavio:

Slučajevi protesta su usamljeni ili nevidljivi zbog elitizma umjetnika i neshvatanja da tumor koji dišemo ne traži ni pero, niti mač, već sklapel i preciznu ruku. Drugi razlog je sveobuhvatna apatija koja je duboko pustila svoje korijenje i čini da svaka promjena djeluje nemoguće

 

MONITOR: Predstava Sin dobila je neočekivani marketing nakon što je jesenas gradonačelnik Nikšića Veselin Grbović sa suprugom demonstrativno napustio izvođenje predstave. Brojna gostovanja, povoljne kritike, nagrade, ali ipak gest političara, koji su postale zvijezde javnog života, učinio je više za reklamu ove predstave. Kako to tumačite?

RADONJIĆ: Prije bih rekao da je predstava dobila očekivani marketing i da je g. Grbović bio izrežiran da demonstrativno napusti predstavu.

Sin progovara o prošlosti i crnogorskom učešću u ratovima 90-ih, no još više govori o rašrafljenom društvenom trenutku u kome trenutno živimo. Teme krivice, traume i individualne odgovornosti ne spadaju u domen ,,pitkih”, te je za očekivati da generišu i osjećaj nezadovoljstva, kao kod gorepomenutog gospodina. U tom smislu, gest po sebi ne nosi nikakav skandal. Skandalozno pak jeste što se kroz taj i naknadne nastupe povodom ove teme sasvim jasno pokazalo da prvi čovjek Opštine direktno utiče na repertoarsku politiku Gradskog pozorišta, do te mjere da i gostujuće predstave moraju da prođu njegovo odobrenje. To je suština ove teme, no za nju je potrebno naći sagovornika među umjetnicima koji rade u pomenutom pozorištu.

MONITOR: Krajem prošle godine na festivalu ,,Dani Jurislava Korenića” u Sarajevu osvojili ste nagradu za najbolju režiju za predstavu “Sin”, dok je Mirjana Medojević za istu predstavu osvojila Nagradu  za najbolji tekst. Komentar na to da je Medojević već godinama u Sloveniji, dok je Vaša posljednja režija bila u Srbiji?

RADONJIĆ: Nagrade iz Sarajeva su i Mirjani i meni jako drage jer su pokazatelj međuzavisnosti teksta i režije, proizvod bliske saradnje i jedan od dokaza da ta saradnja ima smisla. U međuvremenu, oboje širimo svoj krug saradnika i u već postojeći nukleus uvodimo one za koje smatramo da tom smislu mogu da doprinesu. Kad je riječ o velikim pozorišnim sistemima (a i Mirjana  je u prethodnom mjesecu imala premijeru u nacionalnom teatru u Ljubljani) mora i kod rukovodioca / umjetničkog direktora da postoji vjerovanje da je smisleno pozvati baš vas. Očigledno je da ne tražimo svi smisao na istoj strani.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 21. JUNA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo