Povežite se sa nama

INTERVJU

MILORAD  SIMUNOVIĆ, PROFESOR PSIHOLOGIJE NA FILOZOFSKOM  FAKULTETU U NIKŠIĆU: Novi model varvarstva

Objavljeno prije

na

Imamo razne vrste agresivnosti koja je socijalizovana i postaje vrijednost. Država mora da vodi računa o socijalizaciji na ozbiljniji način. Ona neće nikad do kraja riješiti problem agresivnosti, ali će uspjeti ukoliko obezbijedi dovoljan broj profesionalaca da se izađe iz magičnog kruga nasilja

 

Jedno istraživanje od prije nekoliko mjeseci pokazalo je da je u Crnoj Gori svako peto dijete prošle školske godine bilo žrtva vršnjačkog nasilja. A samo u martu ove godine u Beranama su trojica osnovaca zvjerski zlostavljala djevojčicu, trinaestogodišnjak u Nikšiću polomio je nos godinu mlađem dječaku,a u Baru je u tuči u Domu učenika petnaestogodišnjak zadobio teške povrede. Ovi alarmantni podaci bili su povod da o nasilju razgovaramo sa dr MiloradomSimunovićem, profesorom psihologijena na Filozofskom fakultetu u Nikšiću.

-Nasilje je globalna pojava. Distribuira se širom planete u raznim makro i mikro oblicima. Ide vršnjački, a i generacijski, kroz porodicu, kroz školu, film, čak i crtani, muziku… Tako da možemo da govorimo o novom varvarstvu koje je replikacija jednog starog klasičnog varvarstva u novim modalitetima. Ili, kao što se ono kaže staro vino u novim flašama i  čašama. Radi se o tome da postoji agresivni potencijal u ljudskoj prirodi, koji ne možemo i ne smijemo da previdimo osim ako previše zatvorimo oči i ako previše humanizujemo ljudsku prirodu. A to nije realistički, bez obzira na to što ljudska priroda ima jake humane potencijale, kaže profesor Simunović.

MONITOR: Stručnjaci upozravaju da živimo u takvom društvenom ambijentu u kojem je poremećen sistem vrijednosti, pa mladi se dive kriminalcima raznih profila i oponašaju ih, a za uzore ne uzimaju  profesore, ljekare, akademike

SIMUNOVIĆ: Agresivni potencijal postoji u kontekstu borbe za opstanak, s tim što se on može eksplicirati i kroz borbu za moć, na primjer, a onda može se pojaviti i u borbi protiv nemoći. U svakom slučaju tolerancija nasilja je takva da su pragovi podignuti do indikatora koji nam sopštavaju da se širom ljudske populacije radi o gubljenju raznih emocija,naročiti pozitivnih, da se gubi empatija. Dakle pragovi su podignuti,  a onda je to u jakoj korelaciji i interakciji sa velikim poremećajem vrijednosti, mada je pitanje da li je status vrijednosti bio naročito visok ikad tokom ljudske istorije.

Sve u svemu istorija, a i savremeni kontest, stvaraju psihosocijalnu atmosferu koja podstiče nasilje. Ono se distribuira i ta distribucija ide po jednom mehanizmu učenja koji su psiholozi nazvali učenje po modelu. Modeli su nasilni. Pomenuo sam film. A ko su u njemu glavni junaci? Oni koji uspijevaju da plasiraju određenu agresivnost, a na kraju krajeva i istorijske čitanke u tom smislu služe kao udžbenik koji nas obavezuje da budemo nasilni.

MONITOR: Da li je problem nasilja dugo zanemarivan, pa se sada vraća kao boomerang sa teškim posljedicama i šta u tom treba da preduzme država, odnosno njene odgovarajuće institucije?

SIMUNOVIĆ: Pošto smo suočeni sa činjencom agresivnog ljudskog potencijala koji postoji u ljudskoj prirodi nameće se pitanje šta sa tim da se uradi?Istorija je napravila određene napretke, dakle postoji civilizacija. Onda se postavlja pitanje koja je tu uloga zajednice, odnosno države. U tom smislu država mora da stavlja agresivne potencijale pod određenu kontrolu, koja obezbjeđuje određene moći, dominacije, nadmoćnosti itd. U novije vrijeme govori se o ljudskim pravima, o pravdi, ljudskom dostojanstvu, i tu država treba da prepozna sebe kao jedan veliki mehanizam, kao veliki agens, koji se mora odnositi spram ovih vrijednosti i ciljeva. Riječ je o tome  kako se taj agresivni potencijal može sublimirati. Jer, jedna je stvar agresivnost koja vodi u destrukciju, a postoji i benigna agresivnost. Kako postići te sublimacije u institucijama i u državi koja treba da usmjeri tu agresivnu energiju? U tom smislu država uvijek mora da bude odgovorna i da se spram ovih vrijednosti odnosi preko svojih institucija na adekvatan način. To nije baš lako postići. Imate autoritarne mehanizme, ali autoritarnost je po prirodi takva da podstiče i njeguje agresivnost. U toj autoritarnosti dakle imamo dva kraja.

MONITOR: Šta državne institucije u stvari treba da učine?

SIMUNOVIĆ: Preko škola i vjerskih objekata, preko ideologije i vjere, razvija se poslušnost  i to u velikoj mjeri. To nije pravi model za sublimaciju agresivnosti. Preko poslušnosti, preko potčinjenosti podiže se negativna akcija koja nišani u jednu metu, a to je izvor autoritarnosti, a samim tim istovremeno i izvor agresivnosti i pitanje je da li država uzima poslušnost kao vrijednost. Kako stvari stoje kod nas. Nisu baš povoljne. Vidimo da imamo razne vrste agresivnosti koja je socijalizovana, koja na kraju krajeva postaje vrijednost.A može da postane vrijednost preko mehanizma koji smo nazvali učenje po modelu i koji se lako distribuira. Šta je tu izlazni  ključ? Država mora da vodi računa o socijalizaciji na ozbiljniji način. Ona neće nikad do kraja riješiti problem agresivnosti, ali će moći u interesu svog prosperiteta, a rekao bih i samoodržanja, uspjeti ukoliko obezbijedi dovoljan broj profesionalaca koji će s jedne strane praviti kratke intervencije, a sa druge pomoći institucije i njihove programe i sadržaje da bi se izašlo iz tog magičnog kruga nasilja.

MONITOR:Da li je u školama donekle zapostavljena njihova vaspitna uloga?

SIMUNOVIĆ: Država mora više da investira u agense socijalizacije. Na primjer, škola pored svoje obrazovne uloge treba da uzdigne i pojača svoju vaspitnu ulogu.S tim u vezi mislim da u učionicama umjesto trideset učenika trebalo bi ih biti dvadeset, jer bi tada bila jedna drukčija atmosfera u kojoj se mogu plasirati vrijednosti na  način da ih đaci, koji su inače nepovjerljivi prema autoritetu, zavole kroz školske sadržaje.

MONITOR: Mnoge škole nemaju pedagoga i psihologa…

SIMUNOVIĆ: Ne znam tačno kako sada stoje stvari sa pedagoškim i psihološkim službama u školama, ali mislim da nije baš najsjajnija. Prije nekoliko godina raspravljalo se o tome da li škole da imaju psihologa, odnosno pedagoga i zauzet je stav  da škola mora imati veliki broj đaka da bi takav stručnjakbio zaposlen u školi. Svaka škola mora da ima takve stručnjake. U tom smislu i druge su institucije relevantne. Zašto ne bi postojao institut koji proučava nasilje? Nije sve u izvještaju o nasilju, nego kakve se akcije u tom smislu mogu preduzimati. Imate situaciju koja se u jednom trenutku može statistički definisati, a onda se stručnjaci dogovore kakve akcije da preduzmu i nakon toga na osnovu novih podataka vide da li setim akcijama nešto postiglo. Ovdje se radi o raspadu određenih vrijednosti o kojima postoje različiti stavovi, određena shvatanja, pa je pitanje da li se primjenjuju i adekvatne sankcije, da li su one pravedne, da li su blagovremene.

MONITOR: Svjedoci smo da nasilje često ne nailazi ni na moralnu osudu.

SIMUNOVIĆ: Mi smo, kako rekoh, suočeni sa jednim novim varvarstvom i tome treba, da tako kažem, doskočiti pametnim akcijama stručnjaka i ustanova koji se bave nasiljem i to moraju da sinhronijski prate i rade operativno. A kad se govori o ovome onda se moraju pomenuti etika i moral. U tom smislu ni na planeti stvari ne izgledaju optimistično. Stručnjaci razlikuju šest nivoa moralnog suda. Po njima, najcivilizovaniji svijet stoji negdje između trećeg i četvrtog stepena, a takozvana periferija između drugog i trećeg, što je prilično deprimirajuće.

 

                                       Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

ŽELJKO VUŠUROVIĆ, DRAMSKI PISAC: Zločinci i ratni huškači u šinjelima demokratije  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Glavni razlog zabrane igranja Deportacije u zvaničnim crnogorskim pozorišnim i kulturnim institucijama je taj što je isti čovjek Gospodar Crne Gore kao što je bio i u vrijeme tog ratnog zločina. On ne želi da se danas u Crnoj Gori uopšte spominje deportacija BiH izbjeglica i  napad na Dubrovnik

 

MONITOR: Što je razlog otporu predstavi Deportacija u Crnoj Gori?

VUŠUROVIĆ: U toku pripreme Deportacije u Novom Pazaru, proveo sam mnogo vremena sa režiserom predstave Gradimirom Gojerom. Rekao sam mu da sumnjam da će zvanične pozorišne i kulturne institucije dozvoliti gostovanje Deportacije, jer su na rukovodećim mjestima ljudi odani režimu. Mislim da ni to ne bi bio problem, kada bi ljudi koji znaju svoj posao,  radili ga profesionalno, časno i pošteno. I Gojer  je izražavao sumnju, ali se nadao da CNP neće napraviti svjetski presedan i odbiti predstavu svog počasnog člana! Nažalost, to se desilo, zahvaljujući umjetničkom direktoru Branimiru Banu Popoviću, koji se nije udostojio ni da odgovori na upite producenta predstave da li predstava može gostovati na daskama CNP-a. Novom umjetničkom direktoru CNP-a Željku Sošiću sam i ja kasnije pisao: ,,Čitajući Vaše intervjue, vidio sam da je i Vama kao umjetniku stalo do otkrivanja mnogih istina koje su skrivane zbog ovih ili onih razloga, a najčešće političkih. Kako ste se potrudili da kroz seriju Božićni ustanak umjetničkim sredstvima razotkrijete  velikosrpski fašizam koji je zbrisao crnogorsku državu 1918. godine, tako sam se i ja potrudio da crnogorski fašizam prikažem preko teatarskih dasaka. Zbog toga Vam se obraćam sa željom da dođe do naše saradnje i ugostite predstavu Deportacija. Na taj način bi se bar malo približili poetskoj pravdi, kad nema one sudske.“ Sošić mi nikada nije odgovorio. Mislim da je njegov antifašizam lažan, jer bi on, takav kakav je, dopustio fašizam DPS-a i već vidimo da ne smije pisnuti o Deportaciji. Taj veliki umjetnik nije odgovorio ni na pismo Tee Gorjanc Prelević, direktorice Akcije za ljudska prava. Ona je upitala da li CNP može izaći u susret i omogućiti prikazivanje predstave. Međutim, Željko Sošić ćuti, redovno prima platu, drži govore Predsjedniku države i kao umjetniku mu ne smeta što podržava režim koji mu zbog toga i finansira filmove, serije i scenarije upitnog karaktera. U međuvremenu, i on i direktorica Zetskog doma Lidija Dedović su dali dosta izjava i intervjua, ali je veoma zanimljivo da ih niko od tih novinara nikada nije upitao zašto zabranjuju gostovanje Deportacije. Dok izigravaju umjetnike koji se bore za slobode i emancipaciju ljudi, ponekad se zapitam da li Željku Sošiću i Lidiji Dedović ikada pocrvene obrazi od stida što ne dozvoljavaju gostovanje Deportacije, čiji je režiser počasni član Crnogorskog narodnog pozorišta? Taj kadar bi bilo zanimljivo uhvatiti kamerom. Mišljenja sam da je glavni razlog zabrane igranja Deportacije u zvaničnim crnogorskim pozorišnim i kulturnim institucijama taj što je isti čovjek Gospodar Crne Gore kao što je bio i u vrijeme tog ratnog zločina. On ne želi da se danas u Crnoj Gori uopšte spominje deportacija BiH izbjeglica i napad na Dubrovnik. Misli da se njegova ratnohuškačka prošlost može prekrečiti tako što će mlatarati po državnoj televiziji i Pobjedi sa nekim političkim, novinarskim i  intelektualnim kreaturama.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 20. SEPTEMBRA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, DIREKTORICA AKCIJE ZA LJUDSKA PRAVA: Pravosudni sistem i svi u njemu zreli za ozbiljno preispitivanje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vrhovni i Glavni specijalni tužilac morali  su da se prema  slučaju optužbi da je VDT primao mito, postave kao i prema svakom drugom. Vrhovni državni tužilac morao je  dati iskaz u izviđaju, i moral ase istražiti sumnja u odnosu na njega kao što bi i u odnosu na svakog drugog u toj situaciji. Međutim, izjave Glavnog specijalnog tužioca da VDT  nije ispitan niti će biti, govore samo o tome kako je on dobar drug Vrhovnom državnom tužiocu, a ne i da je spreman da radi svoj posao

 

MONITOR: U crnogorskim udžbenicima preskočene su neke sramne epizode crnogorske ratne istorije, od napada na Dubrovnik, do deportacije Muslimana/Bošnjaka. Šta to znači za buduće generacije?

GORJANC-PRELEVIĆ: Time su oštećeni i djeca i šanse za mirnu budućnost Crne Gore. Još gore je što se u udžbeniku podmeću netačni podaci poput onoga da crnogorska vlast nije imala uticaja na politiku Slobodana Miloševića prema Hrvatskoj i BiH, iako je zajednička država Crne Gore i Srbije, SR Jugoslavija, i zajednička vojska učestvovala u ratovima u tim državama, i u svemu tome zdušno učestvovali i predstavnici crnogorske vlasti. To su istorijske činjenice. Šteta što je na snazi politika da se budućnost države kompromituje zarad ličnih interesa pojedinaca na vlasti, umjesto da se ona gradi na iskrenom suočavanju sa greškama iz prošlosti.

MONITOR: Vlast očito pokušava da izbriše sopostvenu odgovornost za te zločine. Da li je zbog toga I  predstava Deportacija, čije predstavljanje pomažete, najprije igrana u Novom Pazaru, Sarajevu, pa tek ovdje?

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 20. SEPTEMBRA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RATKO POPOVIĆ, PLANINAR IZ PODGORICE: Izlaskom u planinu ne pobjeđujete nju već sebe

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za mene je planinarenje bježanje od sivila svakodnevice, boravak u divnoj prirodi sa dragim prijateljima, susreti i razgovori sa ljudima sa planine i njenog podnožja, slike lijepog cvijeća ili rijetke divlje životinje , izlasci sunca , fotografisanje , zajednički ručak na vrhu planine

 

MONITOR: Zašto ste se posvetili planinarenju? 

POPOVIĆ: Kao zaljubljenik u prirodu i druženje sa istomišljenicima prvo sam počeo da idem sa ocem i njegovim društvom u lov. Vrlo brzo sam shvatio  da lov i ubijanje divljači nije ono što ja želim, jer hoću da budem u prirodi i uživam a da nikome ne nanesem zlo. Tako sam se povezao sa starijim iskusnim planinarima od kojih sam mogao puno  da naučim i koji su me “zarazili” planinarstvom. Od njih sam i naučio da pravi  planinari (većina njih) imaju  kvalitet više od običnih smrtnika. A i Crnogorcima je prirodno usađeno da  više od svih drugih naroda na svijetu  vole, prosto  obožavaju svoje planine, kako kaže poznati planinar dr Željko Poljak.

MONITOR: Šta je za Vas planirarenje?

POPOVIĆ: Bježanje od sivila svakodnevice, boravak u divnoj prirodi sa dragim prijateljima. Vođenje laganih prijatnih dijaloga i mijenjanje teme sa partnerima iz kolone. Kad se krene u planinu treba zaboraviti na brige. Sve ostaviti dolje iza sebe. Izlaskom u planinu vi ne pobjeđujete nju već sebe,dokazujete se, a da nikoga ne ugrožavate, niti je taj uspjeh na nečiji tuđi račun . Susreti i razgovori sa ljudima sa planine i njenog podnožja koji uvijek ostaju u dragom sjećanju, slike lijepog cvijeća ili rijetke divlje životinje , izlasci sunca , fotografisanje , zajednički ručak na vrhu sa divnim pogledom… Dok sjedimo i odmaramo na vrhu poslije napornog uspona, uživajući u pogledu na okolinu , moj prijatelj ima običaj da kaže:”Ovakav  ručak danas nema ni predsjednik Obama”, iako se radi o parčetu hljeba i konzervi ribe. Umor i osjećaj ispunjenosti po povratku. Sve je to za mene planinarenje.

MONITOR: Koliko ste do sada popeli ili osvojili planinskih vrhova u Crnoj Gori?  

POPOVIĆ: Posjetio sam u posljednjih tridesetak godina sa svojim planinarskim drugovima , jedan ili više puta – većinu važnijih planina i vecinu  malih i velikih vrhova u našoj zemlji .

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 20- SEPTEMBRA

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo