Povežite se sa nama

INTERVJU

MILORAD  SIMUNOVIĆ, PROFESOR PSIHOLOGIJE NA FILOZOFSKOM  FAKULTETU U NIKŠIĆU: Novi model varvarstva

Objavljeno prije

na

Imamo razne vrste agresivnosti koja je socijalizovana i postaje vrijednost. Država mora da vodi računa o socijalizaciji na ozbiljniji način. Ona neće nikad do kraja riješiti problem agresivnosti, ali će uspjeti ukoliko obezbijedi dovoljan broj profesionalaca da se izađe iz magičnog kruga nasilja

 

Jedno istraživanje od prije nekoliko mjeseci pokazalo je da je u Crnoj Gori svako peto dijete prošle školske godine bilo žrtva vršnjačkog nasilja. A samo u martu ove godine u Beranama su trojica osnovaca zvjerski zlostavljala djevojčicu, trinaestogodišnjak u Nikšiću polomio je nos godinu mlađem dječaku,a u Baru je u tuči u Domu učenika petnaestogodišnjak zadobio teške povrede. Ovi alarmantni podaci bili su povod da o nasilju razgovaramo sa dr MiloradomSimunovićem, profesorom psihologijena na Filozofskom fakultetu u Nikšiću.

-Nasilje je globalna pojava. Distribuira se širom planete u raznim makro i mikro oblicima. Ide vršnjački, a i generacijski, kroz porodicu, kroz školu, film, čak i crtani, muziku… Tako da možemo da govorimo o novom varvarstvu koje je replikacija jednog starog klasičnog varvarstva u novim modalitetima. Ili, kao što se ono kaže staro vino u novim flašama i  čašama. Radi se o tome da postoji agresivni potencijal u ljudskoj prirodi, koji ne možemo i ne smijemo da previdimo osim ako previše zatvorimo oči i ako previše humanizujemo ljudsku prirodu. A to nije realistički, bez obzira na to što ljudska priroda ima jake humane potencijale, kaže profesor Simunović.

MONITOR: Stručnjaci upozravaju da živimo u takvom društvenom ambijentu u kojem je poremećen sistem vrijednosti, pa mladi se dive kriminalcima raznih profila i oponašaju ih, a za uzore ne uzimaju  profesore, ljekare, akademike

SIMUNOVIĆ: Agresivni potencijal postoji u kontekstu borbe za opstanak, s tim što se on može eksplicirati i kroz borbu za moć, na primjer, a onda može se pojaviti i u borbi protiv nemoći. U svakom slučaju tolerancija nasilja je takva da su pragovi podignuti do indikatora koji nam sopštavaju da se širom ljudske populacije radi o gubljenju raznih emocija,naročiti pozitivnih, da se gubi empatija. Dakle pragovi su podignuti,  a onda je to u jakoj korelaciji i interakciji sa velikim poremećajem vrijednosti, mada je pitanje da li je status vrijednosti bio naročito visok ikad tokom ljudske istorije.

Sve u svemu istorija, a i savremeni kontest, stvaraju psihosocijalnu atmosferu koja podstiče nasilje. Ono se distribuira i ta distribucija ide po jednom mehanizmu učenja koji su psiholozi nazvali učenje po modelu. Modeli su nasilni. Pomenuo sam film. A ko su u njemu glavni junaci? Oni koji uspijevaju da plasiraju određenu agresivnost, a na kraju krajeva i istorijske čitanke u tom smislu služe kao udžbenik koji nas obavezuje da budemo nasilni.

MONITOR: Da li je problem nasilja dugo zanemarivan, pa se sada vraća kao boomerang sa teškim posljedicama i šta u tom treba da preduzme država, odnosno njene odgovarajuće institucije?

SIMUNOVIĆ: Pošto smo suočeni sa činjencom agresivnog ljudskog potencijala koji postoji u ljudskoj prirodi nameće se pitanje šta sa tim da se uradi?Istorija je napravila određene napretke, dakle postoji civilizacija. Onda se postavlja pitanje koja je tu uloga zajednice, odnosno države. U tom smislu država mora da stavlja agresivne potencijale pod određenu kontrolu, koja obezbjeđuje određene moći, dominacije, nadmoćnosti itd. U novije vrijeme govori se o ljudskim pravima, o pravdi, ljudskom dostojanstvu, i tu država treba da prepozna sebe kao jedan veliki mehanizam, kao veliki agens, koji se mora odnositi spram ovih vrijednosti i ciljeva. Riječ je o tome  kako se taj agresivni potencijal može sublimirati. Jer, jedna je stvar agresivnost koja vodi u destrukciju, a postoji i benigna agresivnost. Kako postići te sublimacije u institucijama i u državi koja treba da usmjeri tu agresivnu energiju? U tom smislu država uvijek mora da bude odgovorna i da se spram ovih vrijednosti odnosi preko svojih institucija na adekvatan način. To nije baš lako postići. Imate autoritarne mehanizme, ali autoritarnost je po prirodi takva da podstiče i njeguje agresivnost. U toj autoritarnosti dakle imamo dva kraja.

MONITOR: Šta državne institucije u stvari treba da učine?

SIMUNOVIĆ: Preko škola i vjerskih objekata, preko ideologije i vjere, razvija se poslušnost  i to u velikoj mjeri. To nije pravi model za sublimaciju agresivnosti. Preko poslušnosti, preko potčinjenosti podiže se negativna akcija koja nišani u jednu metu, a to je izvor autoritarnosti, a samim tim istovremeno i izvor agresivnosti i pitanje je da li država uzima poslušnost kao vrijednost. Kako stvari stoje kod nas. Nisu baš povoljne. Vidimo da imamo razne vrste agresivnosti koja je socijalizovana, koja na kraju krajeva postaje vrijednost.A može da postane vrijednost preko mehanizma koji smo nazvali učenje po modelu i koji se lako distribuira. Šta je tu izlazni  ključ? Država mora da vodi računa o socijalizaciji na ozbiljniji način. Ona neće nikad do kraja riješiti problem agresivnosti, ali će moći u interesu svog prosperiteta, a rekao bih i samoodržanja, uspjeti ukoliko obezbijedi dovoljan broj profesionalaca koji će s jedne strane praviti kratke intervencije, a sa druge pomoći institucije i njihove programe i sadržaje da bi se izašlo iz tog magičnog kruga nasilja.

MONITOR:Da li je u školama donekle zapostavljena njihova vaspitna uloga?

SIMUNOVIĆ: Država mora više da investira u agense socijalizacije. Na primjer, škola pored svoje obrazovne uloge treba da uzdigne i pojača svoju vaspitnu ulogu.S tim u vezi mislim da u učionicama umjesto trideset učenika trebalo bi ih biti dvadeset, jer bi tada bila jedna drukčija atmosfera u kojoj se mogu plasirati vrijednosti na  način da ih đaci, koji su inače nepovjerljivi prema autoritetu, zavole kroz školske sadržaje.

MONITOR: Mnoge škole nemaju pedagoga i psihologa…

SIMUNOVIĆ: Ne znam tačno kako sada stoje stvari sa pedagoškim i psihološkim službama u školama, ali mislim da nije baš najsjajnija. Prije nekoliko godina raspravljalo se o tome da li škole da imaju psihologa, odnosno pedagoga i zauzet je stav  da škola mora imati veliki broj đaka da bi takav stručnjakbio zaposlen u školi. Svaka škola mora da ima takve stručnjake. U tom smislu i druge su institucije relevantne. Zašto ne bi postojao institut koji proučava nasilje? Nije sve u izvještaju o nasilju, nego kakve se akcije u tom smislu mogu preduzimati. Imate situaciju koja se u jednom trenutku može statistički definisati, a onda se stručnjaci dogovore kakve akcije da preduzmu i nakon toga na osnovu novih podataka vide da li setim akcijama nešto postiglo. Ovdje se radi o raspadu određenih vrijednosti o kojima postoje različiti stavovi, određena shvatanja, pa je pitanje da li se primjenjuju i adekvatne sankcije, da li su one pravedne, da li su blagovremene.

MONITOR: Svjedoci smo da nasilje često ne nailazi ni na moralnu osudu.

SIMUNOVIĆ: Mi smo, kako rekoh, suočeni sa jednim novim varvarstvom i tome treba, da tako kažem, doskočiti pametnim akcijama stručnjaka i ustanova koji se bave nasiljem i to moraju da sinhronijski prate i rade operativno. A kad se govori o ovome onda se moraju pomenuti etika i moral. U tom smislu ni na planeti stvari ne izgledaju optimistično. Stručnjaci razlikuju šest nivoa moralnog suda. Po njima, najcivilizovaniji svijet stoji negdje između trećeg i četvrtog stepena, a takozvana periferija između drugog i trećeg, što je prilično deprimirajuće.

 

                                       Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

MARIJA POPOVIĆ KALEZIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKE SLOBODE:  Svi se plaše izbora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izbora se plaše svi. Oni koji pokušavaju održati postojanje 43. Vlade žele da raznim oblicima partijskih djelovanja poboljšaju svoju poziciju, a onda i zadobiju što veću podršku. Neki podgrijavanjem nacionalizma žele povratiti svoje biračko tijelo, dok drugi populizmom, zadobijaju sve veće simpatije onih koji su u raznim rascjepima odavno zaboravljeni, najviše u ekonomskom smislu

 

MONITOR: Uz političku i institucionalnu krizu koje se ne rješavaju, sve je manje ministara u tehničkoj Vladi, nakon što je ministarka evropskih integracija podnijela ostavku. Kako to komentarišete?  

POPOVIĆ KALEZIĆ: Institucionalna, pravna i politička kriza dovodi do rasipanja pa i unutar 43. Vlade, koju ne bismo mogli nazvati tehničkom, ali bi bilo dobro da u neko dogledno vrijeme, dođe do formiranja takve, koja će služiti za prevazilaženje trenutnih, najnužnijih problema, i koja će uspjeti pripremiti valjano pravno i institucionalno tlo za raspisivanje i održavanje izbora.

Trenutna Vlada je najviše zadobila povjerenje i mogućnost djelovanja, upravo zbog obećanja da će izvršavati zadatake iz evropske agende, a sve u cilju zatvaranja poglavlja i što bržeg priključenja EU. Nažalost, nijesmo imali prilike vidjeti da se krenulo u tom pravcu, pa se umjesto reformi izbornog zakonodavstva i pravosuđa, krenulo ka drugim ciljevima, poput zaključenja Temeljnog ugovora, predstavljanja plana (bez plana) Otvorenog Balkana, a onda i pripreme zarad održavanja popisa stanovništva. Podnošenje ostavke ministarke evropskih integracija, gospođe Marović, koja je zauzimala tri visoke pozicije unutar vladajuće skupine, od već navedene  funkcije, preko glavne pregovaračice do potpredsjednice Vlade, budi sumnju na skretanje sa evropskog puta, pogotovo što je u svojim navodima i objavljenoj analizi bila eksplicitna u stavu da se ne slaže oko ideje Otvorenog Balkana, smatrajući da nije jasno šta Crna Gora dobija tom inicijativom. Nijesmo uspjeli čuti argumentovanu reakciju čelnika Vlade na tvrdnje gospođe Marović. Ako jednoj ministarki evropskih poslova ova inicijativa nije jasna i do kraja demistifikovana, šta mogu očekivati građanke i građani ove zemlje. O inicijativi Otvoreni Balkan se zna tek toliko da će pospiješiti regionalnu saradnju, dok sve ostalo ostaje pod znakom pitanja. Umjesto da se bavimo dugogodišnjim težnjama ispunjavanja mjera i aktivnosti iz otvorenih poglavlja, mi smo skrenuli ka inicijativi Otvoreni Balkan o kojoj vrlo malo znamo. Krajnje loše je osipanje ministara/ki  i to dodatno otežava situaciju, sa posebnim akcentom na Ministarstvo evropskih integracija.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR LEV KREFT, PROFESOR LJUBLJANSKOG UNIVERZITETA: Ne radi se o tome ko će da ovlada svijetom nego da li će svijeta biti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odnos prema proruskim osjećajima na Balkanu treba staviti u odnos sa protivljenjem sadašnjim mjerama u EU, uz izražavanje antiameričkih pogleda na nesamostalnost EU u sukobu imperija

 

MONITOR: U Sloveniji su održani referendumi koji su partije na vlasti nazvale „tri puta ZA“. Za potvrđivanje u Parlamentu usvojenih zakona kojima se, kako je u kampanji rečeno, obezbjeđuje nezavisnost javnog servisa, dostojanstvena starost i efikasna vlada. Kako ocjenjujete kvalitet ovih zakona i da li će oni biti sprovodivi?

KREFT: Ti su zakoni različitih izvora, zajednički im je kontekst odbacivanja rešenja koja su donesena za vreme vladavine Janeza Janše odnosno desne koalicije. Lako sprovodiv je zakon o vladi koji donosi rešenja potrebna da bi se udomila koalicija zajedno sa njezinim predstavama o zajedničkom programu, posebno na strani Levice. Zakon koji govori o državnoj brizi za starije nepotpun je kao i onaj kojeg zamenjuje, a glavna poenta mu je da se rešenja dosada važećeg zakona neće sprovoditi još godinu dana jer dovode stariju populaciju u lošiju potporu nego što je bila ranije. Znači, kupuje se vreme da se doradi zakonodavstvo za populaciju koja postaje većinska. Treći zakon je politički najznačajniji, pa je i pobudio najviše pozornosti, jer se odnosi na RTV Slovenije kao javni servis, i na njezinu depolitizaciju, dakle protiv rešenja kojim su dovedeni u rukovodstvo ljudi verni i potčinjeni Slovenačkoj demokratskoj stranci i njezinom predsedniku Janši. Potvrda sva tri zakona na referendumu u korist sadašnje vlade i njezino koalicije bila je moguća jer se biračko telo još uvek deli na osnovi animoziteta prema ranijoj vladavini.

 

MONITOR: Slovenija od juna ima novu vladu premijera Roberta Goloba, koju čine pobjednici aprilskih izbora – Pokret Sloboda, Socijaldemokrate i Ljevica. Kako ocjenjujete njihov učinak u ovih nekoliko mjeseci?

KREFT: Za sada radi se o dve glavne preokupacije. Prva je iskoristiti početak, dok je koalicija još popularna, za odstranjivanje rezultata ranije koalicije Slovenačke demokratske stranke i Nove Slovenije, uz uspostavljanje vlastitih načina ovladavanja situacijom bez nedemokratskih alata i postupaka, ali dovoljno efikasnih; druga je – praćenje krize uslovljene ruskim napadom na Ukrajinu i angažmanom Evropske unije u tom ratu na strani napadnutog, što dovodi i Sloveniju u poteškoće, za sada pre svega vezane za moguću nestašicu i već uspostavljenu skupoću svih energenata. A to dovodi u pitanje sve privredne ciljeve vezane za rast nacionalnog bruto proizvoda kao i za potrošnju stanovništva. Vlada subvencioniše koliko može i jedno i drugo kako bi smanjila strah od recesije; više od toga zavisi od kraja i uslova okončanja rata u Ukrajini.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. decembra ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD POKRETAČA „PREOKRETA“: Izbori su izlaz

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 posto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme

 

MONITOR: Politička kriza se ne razrješava, već zaoštrava. Opozicija je van parlamenta, i čvrsto stoji na svojim zahtjevima, kao i parlamentarna većina. Ako se i pomenu ustupci, na njih nema reakcije. Kako vidite današnju političku situaciju i političku klasu?

PERIĆ: Politička klasa osjeća sigurnost u postojećem stanju i strah od njegove promjene. Oni ne žele mijenati ovu startešku igru. Ugodno je stalno produkovati krize koje onda kao rješavate bez ikakvog obavezivanja šta ćete konkretno učiniti dok ste na nekoj poziciji.

Nažalost, koliko god ih kritikovali, svjesno ili ne, i onaj kritički orijentisani dio društva koji se nalazi u akademskoj zajednici i značajnom dijelu kredibilnih medija u ključnim momentima im pruža prećutni legitimitet, pristajući na pravila koja oni propisuju. Moguće da je to prvi korektivni faktor koji bi pomogao razvlašćivanju vladajućeg pogleda na politiku u Crnoj Gori – u kojem legitimaciju za bilo kakav politički stav smijete imati samo kroz već etablirane političke strukture. Tu se mora biti strpljiv jer je akademska zajednica kod nas prilično pasivna, a kredibilni mediji su često bili na udaru i žele neku vrstu sigurnosti. Oboje je razumljivo, ali ako se stvari nastave tako odvijati, zajednica će sve manje imati koristi od njih. S namjerom ili bez namjere, oni tako mogu postati dio političke klase. Želim da vjerujem da su prije svega u medijima svjesni ovog izazova koji je pred njima. Naglašavam da mislim na kredibilne medije, ne na pamflete ili žutu štampu.

MONITOR: Šta je izlaz iz političke krize?

PERIĆ: Izbori. Nema nikakve dileme da ovaj sastav parlamenta ne može i ne želi suštinski izlazak iz krize, jer se oni njome politički hrane. Zašto uljepšavati? Oni ne žele da mijenjaju igru koju su osmislili i u kojoj na više ravni odlično prolaze. To je za njih komfor zona. Jedni kao brane državu, drugi je kao napadaju, treći su kao za neko spasonosno rješenje – dakle svako ima svoju ulogu i svoju političku nišu. Dodatno, zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 oposto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme?

MONITOR: Vjerujete li da će doći do izbora sudija Ustavnog suda 28. novembra?

PERIĆ: Već smo čuli iz usta predstavnika nove vlasti da oni sada hoće kontrolu nad Ustavnim sudom. Opet, prethodna vlast ovu poziciju smatra dobrodošlom da koristi svoj ucjenjivački kapital. Ako sudite po tome, teško je očekivati taj izbor krajem novembra, ali neodgovornost je tolika da je teško predvidjeti šta kome može pasti na pamet i što partijski gledano može smatrati korisnim, drugim riječima kakvu nagodbu može sklopiti – i u skladu sa tim glasati.

MONITOR: Da li je dobro rješenje, koje se predlaže kao minimum – izbor makar jednog sudije u taj sud?

PERIĆ: Jedino kvalitetno rješenje je izbor četiri kvalitetna kandidata kako bi se Ustavni sud kompletirao. Taj sud već sada ima ogroman broj zaostalih slučajeva i čak da ga odblokirate odmah, moguće da bi trebale godine da se taj zaostatak smanji na podnošljivu mjeru koju sud čini elementarno dostupnim da odluke u odnosu na nove žalbe, odnosno podneske donosi u razumnom roku. Značaj ovog suda je posebno važan iz dva razloga: prvi, on bi mogao staviti van snage neustavno zakonodavno ponašanje bilo koje većine, i drugi – on je krajnja instanca u rješavanju izbornih sporova bez čega po zakonu ne mogu biti proglašeni odnosno utvrđeni konačni rezultati izbora. Bojim se da je ovakvo stanje instrument u rukama svih većina nakon 30. avgusta i da se oni bez velikog pritiska njega neće odreći. Da li je to vrhunac neodgovornosti – jeste, stoga i treba insistirati da od njihovih političkih interesa oslobađamo institucije, ovog puta Ustavni sud.

MONITOR: Danas govorimo o mnogim kontroverznim, odnosno neusaglašenim,odlukama u pravosuđu. Od pritvora Vesne Medenice, koji sudovi različito vide, ili ignorišu upute viših instanci, do, recimo, presude o Solani, kojom se odluka Savjeta za privatizaciju da se radi o državnom zemljištu poništava. Kako vidite stanje u pravosuđu?

PERIĆ: Očigledno je da prethodna vlast  još ima kontrolu u pravosuđu. Nova vlast nije razumjela da vladavina prava podrazumijeva i vladavinu znanja – onog pravnog. Jednako je važno i poznavanje kadrovske baze sa kojom raspolaže crnogorsko pravosuđe da bi iz nje mogli selektovati najbolja rješenja, ali je tu pokazana više nego zabrinjavajuća površnost.

Nijedna većina u prethodne dvije godine nije pokazala interesovanje da okupi pravnu pamet, napravi smislenu dugoročnu strategiju kako do pune vladavine prava u praksi, već se pribjeglo „Twitter vojevanju”. S takvim postavkama, stanje ne može biti drugačije. Čini se da je potrebna drugačija konstelacija političkih odnosa koja bi vrhunila i tu vrstu spremnosti za drugačiji pristup, ozbiljniji svakako, i da dobijemo strukture koje imaju u isto vrijeme i znanja i riješenosti za ovu borbu, jer jedno bez drugog je besmisleno – što bi opet vodilo neučinkovitosti.

MONITOR: Ko sve ne želi izbore i zašto?

PERIĆ: Parlamentrne strukture ne želi na izbore koje neće prilagoditi trenutku koji njima ne odgovara. Ponavaljam, značajan dio građana ne želi da glasa niti jednu od postojećih parlamentarnih partija. Dakle, problem političkog legitimiteta je očit.

Sada već ustanovljena samovolja novih vlastodržaca je dovela do toga da mi više nemamo jasnih pravila u izbornom procesu: nemamo Ustavni sud u punom kapacitetu, izborne jedinice možete mijenjati usred izbornog procesa, Zakonom o lokalnoj samoupravi možete mijenjati ono što bi se smjelo mijenjati samo izbornim zakonima, do mile volje možete produžavati mandate odbornicima i sljedstveno tome i poslanicima, a na kraju imate i instrumente blokade da nikada ne priznate izbore. Kada imate ovako moćan, a pritom neustavan arsenal opstrukcionih mogućnosti i intenzivno ga koristite, jasno je da ćete učiniti sve da tajming izbora prilagodite trenutku koji je najpovoljniji za vaš rejting.

Datum izbora će određivati istraživanje javnog mnjenja, a ne Ustav ili potreba građana. Ovu praksu su ustanovile potonje dvije većine. Prvo jedna, a potom i druga.

MONITOR: Kako vidite rezultate lokalnih izbora i svega što se nakon toga desilo, od Šavnika do Podgorice?

PERIĆ: Lokalni izbori su pokazali da prethodna vlast bez obzira na darove nove ima problem ogromnog odliva podrške. Pitanje je samo gdje će ona završiti. Ujedno građani su poslali snažnu poruku da ne žele besmislene rasprave već nove političke mogućnosti.

U Šavniku situacija nije crno-bijela. Izvinite, ali birački spisak kontroliše MUP koji opet kontroliše nova vlast, odnosno većina, a onda predstavnici djelova te nove vlasti na terenu žele da ponište pravo onih koji su upisani u taj isti birački spisak. Ako je neko fiktivni birač ili nema osnov da bude upisan, to treba utvrditi odmah i brisati tu osobu iz ove zbirke ličnih podataka, a ne da upisujete pod vrlo sumnjivim okolnostima ljude u birački spisak i onda ih sprečavate da glasaju.

Moramo znati šta znači vladavina prava – to je poštovanje zakona, i kada vam odgovara i kada ne odgovora. Jasno je da je DPS ovdje radio izborni inžinjering – ali ga nije mogao uraditi sam, jer on ne kontroliše MUP. Makar nam tako govore iz aktuelne vlasti.

MONITOR: „Preokret“ nije uspio da pređe cenzus u Podgorici. Šta vidite kao razlog?

PERIĆ: Više je faktora, ali bih krenuo s druge strane. Ukupno oko 2 posto birača u dva grada na kojima smo učestvovali na izborima su dali podršku sasvim drugačijoj političkoj artikulaciji. Prvi koraci su po pravilu malih gabarita, ali moguće značajne simbolike. Pokazali smo da može drugačije.

Razmotrili smo organizacione momente u kojima smo mogli više a koji su skopčani i sa ograničenim finansijama. Kada je riječ o programu, vjerujem da je on zaista potreban Podgorici, Danilovgradu i Crnoj Gori i cijenim da smo ga artikulisali na pristojan način.Nije nam pomogao ni ambijent izrazito polarizovane scene u kojoj su oba pola bazirali svoju strategiju na podgrijavanju straha da nećemo preći cenzus. Kao i u mnogim drugim slučajevima u ove dvije godine – pokazali su da imaju raskošan destruktivni potencijal na koji mi nismo uspjeli odgovoriti ovog puta. Tu je naša odgovornost, prvo moja, ali nadam se da su neke lekcije savladane.

Istinski žalim što moram konstatovati i da smo, uz nekoliko izuzetaka, u 2022. godini doslovno prvi put u našem višestranačju imali problem da ostvarimo ono što nam zakon garantuje a na što novinarski kodeks obavezuje medije – elementarno ravnopravan tretman. Obrazloženje medija, među kojima ima i onih čiji rad poštujem i u kojima rade kredibilni i ljudi i novinari, da je to bila posljedica malog fizičkog prostora, govori da se moramo vratiti postulatima demokratije: svaka lista koja se potvrdi pred izbornom komisijom predstavlja politički iskaz određenog broja građana i ako ne možete da ih tretirate ravnopravno makar u sučeljavanjima – nemojte da ih organizujete. Argumenti da ste komercijalan medij onda ruši postavku da ste podređeni javnom interesu. Nemam nikakav problem ni da kažem da smo imali nekad eksplicitno, a nekada implicitno saopštenu poruku da smo nepoželjni u nekoliko medija.

Imam obavezu čuvati dignitet onih koji su nam dali podršku i ne pristajati na njihovo bagatelisanje, tim prije jer smatram da se radi o samosvjesnim i na više ravni veoma vrijednim građankama i građanima. Do tada, oglašavaćemo se onamo gdje imamo mogućnost. Nažalost, partitokratija je dobrim dijelom zagospodarila našim prostorom, čak i onamo gdje je ne bi smjelo biti. Kako drugačije objasniti činjenicu da se logika političkih feuda uzima kao datost? U ovoj borbi treba mnogo takta i još više istrajnosti. Riješenosti za oboje imamo.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo