Povežite se sa nama

INTERVJU

DUŠAN TEODOROVIĆ,  AKADEMIK IZ BEOGRADA: Vučić je najbolji Šešeljev učenik

Objavljeno prije

na

Vučić se samo privremeno presvukao u demokratsku  jagnjeću kožu. Čovjek koji je govorio ,,sto za jednoga”, ,,nesrpska fukara” i koji je skidao tablu sa imenom ulice Zorana Đinđića i umjesto nje stavljao tablu sa imenom Ratka Mladića nije čovjek istinske demoktatske opcije

 

MONITOR: Građanski antirežimski protesti u Beogradu, u kojima i Vi aktivno učestvujete, i dalje su jedan od događaja koji s velikim interesovanjem prati javnost i izvan Srbije. Kakav će biti njihov rezultat?

TEODOROVIĆ: Rezultat demonstracija mora da bude slom autokratskog režima Aleksandra Vučića i formiranje prelazne vlade. Ova vlada bi morala da tokom dvogodišnjeg perioda obnovi urušeno pravosuđe, donese nove izborne zakone, uredi medijski prostor, uredi biračke spiskove i organizuje izbore po opšteprihvaćenim međunarodnim standardima.

 

MONITOR: Da li će Aleksandar Vučić predati vlast  mirno?

TEODOROVIĆ: Ne, nikada. Aleksandar Vučić je najbolji učenik Vojislava Šešelja. Politički je vaspitavan na semenu zla koje se zove ekstremni srpski nacionalizam i šovinizam. Vučić se samo privremeno presvukao u demokratsku  jagnjeću kožu. Čovek koji je govorio ,,sto za jednoga”, ,,nesrpska fukara” i koji je skidao tablu sa imenom ulice Zorana Đinđića i umesto nje stavljao tablu sa imenom Ratka Mladića nije čovek istinske demoktatske opcije. Vučić će svakako da brani vlast na sve moguće načine, a u slučaju da proceni da postaje suviše opasno po njega napustiće zemlju, kao što je to uradio Gruevski.

 

MONITOR: Kako Vučiću uspijeva da stavi pod kontrolu sve u Srbiji, da je pljačka, da građanima ukine političke i ostale slobode, da ih ponižava…?

TEODOROVIĆ: Vučić kontroliše Radio televiziju Srbije i privatne televizije Pink i Happy koje imaju nacionalne frekvencije. Svakoga dana je Vučić prisutan na nekoj od ovih televizija. Programske šeme se menjaju zbog njegovih iznenadnih gostovanja koje karakteriše, najblaže rečeno, gebelsovska propaganda. Televiziji N1 se ne dodeljuje nacionalna frekvencija i ovoj televiziji se onemogućava da bude više prisutna u gradovima Srbije. Četvrtina stanovnika Srbije živi u bedi. Pedeset procenata stanovnika Srbije ne izlazi na izbore. Od preostalih pedeset procenata polovina glasa za Vučića, tako da Vučić upravlja Srbijom na osnovu glasova četvrtine onih koji su upisani u neverifikovani birački spisak. Dodatno, Vučić falsifikuje izborne rezultate i kupuje glasove poniženih i obespravljenih za kilogram šećera i litar zejtina. Pored poslušnika iz svoje partije koji uvek dobijaju nagradu, Vučić je uspeo da potkupi i deo oportunista koji zbog apanaža i članstva u raznim upravnim odborima sarađuju sa režimom. Vučićevi najpoverljiviji saradnici vode vojsku, policiju i državnu bezbednost.

 

MONITOR: Zašto Vučić i pored autokratske vladavine ima podršku iz Evropske unije?

TEODOROVIĆ: Evropska unija se ponaša licemerno kada je u pitanju demokratija i vladavina prava u Srbiji. Svakako da postoje dogovori Vučića i značajnijih svetskih lidera u vezi sa rešavanjem problema Kosova. Evropa žmuri na Vučićevo gašenje nezavisnih medija, korupciju, opstrukciju parlamentarizma, kršenje Ustava Srbije i kupovinu glasova na izborima. U Evropi je preovladao makijavelistički pristup rešavanju kosovskog problema. Isporuči nam nekako Vučiću taj sporazum i radi u Srbiji sve što hoćeš. To je politika Evrope u ovom trenutku. Evrope u koju opoziciono nastrojeni građani Srbije gledaju kao u svetionik demokratije, poštovanja ljudskih prava i društva socijalne pravde. Evropa prosto neće da prihvati da bi se stabilnije rešenje problema Kosova postiglo u dogovoru sa ljudima iz Srbije, građanski i demokratski nastrojenim koji nisu nikada prebrojavali tuđa crvena krvna zrnca.

 

MONITOR: Kakva je uloga premijerke Ane  Brnabić u Vučićevom režimu ?

TEODOROVIĆ: Ona je, čini se, više od poslušnika. Ana Brnabić je Vučićev vojnik, posilni i najverniji drug spreman da uradi sve za svog gospodara. Ispod prosečnih sposobnosti, Ana Brnabić je lansirana u premijersku orbitu isključivo zahvaljujući Vučiću. Ona zna ko je hrani, ko joj je gospodar, a koga bi  uvek trebalo da napada i ujeda.

 

MONITOR: Izavili ste da su se polupismeni ljudi dokopali fakultetskih diploma u svojim 40-im i 50-im godinama i po partijskim linijama zauzeli vodeće funkcije u državi, a ministru prosvjete i nauke uputili javni poziv da započne preispitivanje plagijata doktorata državnih funkcionera. Kako je ministar reagovao i možete li navesti nekoliko primjera ko su ti ljudi?

TEODOROVIĆ: Tomislav Nikolić, doskorašnji predsednik Srbije, Siniša Mali, ministar finansija, Aleksandar Vulin, ministar vojske, Nebojša Stefanović ministar unutrašnjih poslova, Jorgovanka Tabaković, guvernerka Narodne banke Srbije su, pored mnogih drugih, stekli problematične doktorske, master ili fakultetske diplome. Pojedine ,,doktorske disertacije”, u koje sam imao uvid, predstavljaju sramotu za akademsku zajednicu Srbije, kako zbog nespornih plagijata, tako i zbog besmislenih tekstova koji predstavljaju salatu od reči. Diplome su sticane u veoma kratkom roku i služe jedino tome da se lažno prikaže nedostajuća pamet i obrazovanje. Tomislav  Nikolić čak nije znao ni kako mu se zove smer, koji je navodno završio na master studijama. Guvernerka Tabaković se trudi da sakrije činjenicu da se i ona dokopala nekakvog doktorata u Sremskoj Kamenici, a ministar vojni Vulin, inače Novosađanin, se na svom dugom putu ka fakultetskoj diplomi, preko Novog Sada i Kosovske Mitrovice, dokopao diplome u Kragujevcu. Oni su samo vrh ledenog brega i Srbiji svakako, u godinama koje dolaze, predstoji poništavanje nekoliko hiljada raznih ,,diploma”. Ministarstvo prosvete ne reaguje na ovu tragičnu situaciju, s obzirom na činjenicu da ga vode pripadnici Vučićevog režima. Visoko obrazovanje u Srbiji je danas na izdisaju.

 

MONITOR: Zašto je ministrima u Vladi Srbije, kako je objavio Radio Slobodna Evropa, data preporuka da ne komentarišu hašku presudu doživotne robije Radovanu Karadžiću?

TEODOROVIĆ: Nisam znao za ovu preporuku. Vučićev režim se i dalje ponaša licemerno kada su u pitanju ratni zločini. S jedne strane, zbog pritiska od strane međunarodne zajednice, pristalo se na saradnju sa Haškim tribunalom. S druge strane, lica koja odsluže kaznu se u Srbiji dočekuju kao nacionalni junaci, pojavljuju se u javnosti na proslavama i na raznim tribinama. Zločin je individualni čin i ne može čitav narod da se osudi za zločin. Ali svaki narod, pa i srpski, mora da se uspravi i jasno i nedvosmisleno osudi užasne ratne zločine koji su se desili na našim prostorima. Tu ne sme da bude reciprociteta tipa – osudićemo zločine kada oni drugi osude zločine koje su oni nad nama počinili. Mene svakako boli što se stradanja srpskog naroda i veličanstvena epopeja srpske vojske u Velikom ratu na neki način potiru i padaju u zaborav pred Srebrenicom. Nimalo ne sumnjam da bi vojvoda Živojin Mišić u Velikom ratu streljao ratne zločince iz svojih redova. Moramo da iskreno osudimo zločine u Bosni, grobnice u Batajnici, hladnjače u Dunavu i da se sećamo sopstvenih žrtava. To moramo da uradimo zbog sebe, zbog ljudskosti i vaspitavanja mlađih, a ne zbog bilo kakvog pritiska spolja i neiskrenog ispunjavanja neke forme.

 

MONITOR: Stotinu pet nastavnika i saradnika Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu podržali su demonstracije, ali nisu im se pridružile ostale kolege, akademici i ostali intelektualci. Zašto?

TEODOROVIĆ: Ukupno je oko hiljadu i pet stotina nastavnika i saradnika srpskih univerziteta svojim potpisima podržalo demonstracije. To svakako nije onaj broj koji bih ja priželjkivao. Nažalost, i u delu akademske zajednice Srbije je prisutan oportunizam i nedostatak hrabrosti.

 

MONITOR: Vi ste za to da Kosovo bude članica Interpola. Kako bi trebalo riješiti problem Kosova i ko to može da uradi?

TEODOROVIĆ: Vučić, Dačić, Haši i Haradinaj, pre svega zbog svoje prošlosti, ne mogu da reše kosovski čvor. Problem Kosova može i mora da se reši na međunarodnoj konferenciji sličnoj sastanku u Dejtonu. Kada bi i srpska i albanska strana imale pregovarače koji ove prostore vide kao istinski deo evropske zajednice naroda problem bi se mnogo lakše rešio.

 

Veliki umjetnici  kao  veliki oportunisti

 

MONITOR: Zašto mnoge javne ličnosti, kao što su Lazar Ristovski, Miki Manojlović, Emir Kusturica i Biljana Srbljanović, javno podržavaju režim Aleksandra Vučića?

TEODOROVIĆ: Svakako da je podržavanje Vučićevog režima njihovo pravo. S obzirom na to da je Vučićeva ideologija ideologija totalitarne vlasti, mafije i lične koristi, ja ove velike umetnike doživljavam istovremeno i kao velike oportuniste čija su politička uverenja i moralni stavovi obrnuto proporcionalni njihovim umetničkim ostvarenjima. Jedan Miki Manojlović je prihvatio svoje ime na avionu Air Serbie. Biljana Srbljanović je učestvovala na konkursu za spomenik Đinđiću koji je organizovao Vučićev režim. Režim onog istog Vučića koji je skidao ime bulevara Zorana Đinđića i govorio da će parlament Srbije uvek da bude sigurna kuća za Ratka Mladića. Biljana Srbljanović je sada članica nekakvog Saveta za kreativne industrije koji je organizovala Ana Brnabić. Opštine u Srbiji su unapred kupovale karte, još za vreme snimanja filma Lazara Ristovskog o kralju Petru. Novac i privilegije će da prođu, a ostaće sećanje kod dela javnosti o kolaboraciji ovih ljudi sa Vučićevim režimom.

                                                            Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

EDIN OMERČIĆ, ISTORIČAR, INSTITUT ZA ISTORIJU SARAJEVSKOG UNIVERZITETA: Politički je mit da je SDA bio jedini organizator otpora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanskohercegovački političari zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha

 

MONITOR: Još nema Vlade Federacije BiH, gdje SDA koristi procedure i pokušava da pokaže svoju nezamjenljivost i kroz predlog Bakira Izetbegovića o koncentracionoj vladi. Kako gledate na formiranje državnih institucija BiH poslije opštih izbora održanih početkom oktobra prošle godine?

OMERČIĆ: Dakle, sami ste rekli, gotovo je pola godine prošlo, polako se usvajaju budžeti na različitim nivoima vlasti, a to je čini se i najvažnije. Kako političarima, jer tako pokazuju da nešto ipak rade, te na taj način s jedne strane kupuju socijalni mir, a s druge pokazuju mladima, kako pojedincima tako i mladim ljudima s porodicama, da se stvari neće promijeniti, te da je zarad istog tog socijalnog mira, njihov odlazak iz ove zemlje poželjan, prihvatljiv i razumljiv. A što se tiče samog načina i ideja za formiranjem vlasti i ostanak u takvoj vlasti, bosanskohercegovački političari kroz ovakve primjere zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha. Naravno, radi se o jednoj latentnoj prijetnji tipa: „Bez nas propadamo“. Pri čemu se svakako u obzir treba uzeti i svojevrsni politički mit o SDA kao jedinom organizatoru otpora i jedinoj političkoj organizaciji koja je branila međunarodni bosanskohercegovački politički subjektivitet tokom devedesetih, ali i nakon rata, kroz određene metamorfoze tog mita, sve do danas. Pri tome se mogu čuti ogromne ne samo revizionističke tendencije, nego i namjerne faktografske, činjenične zloupotrebe prošle historijske zbilje koje rukovodsvo te stranke gotovo svakodnevno plasira.

MONITOR: Kako gledate na spremnost građanskih partija kakvima se smatraju SDP i Naša stranka da uđu u široku koaliciju sa etno-nacionalnim partijama i formiraju Savjet ministara BiH kojim predsjedava Borjana Krišto iz HDZ-a BiH?

OMERČIĆ: Odlično ste primijetili, manifestacija simbola crvene, crvenog, u Bosni i Hercegovini ne znači da se radi o lijevim, radničkim partijama. Ljevica ne postoji, simbolika crvene boje u vanjskom identitetu ovih stranaka je još jedna laža. I, da, ovdje se samo možemo nadovezati na naprijed rečeno. Dakle, apsolutna je odsutnost bilo kakve odgovornosti prema vlastitom biračkom tijelu. Mene stvarno zanima na koji način ove stranke uspijevaju svoje članove, simpatizere i glasače uvjeriti na dobijanje glasa. To je prava marketinška umjetnost. Ali na ovakva su razočarenja ljudi u BiH navikli, i njihov je odgovor na to bio jedan, gotovo do umjetničke razine razvijen način, ne života, življenja, već preživljavanja, koji je em postao izlizan i iscrpljen, em pozivao na promjenu, koja se sada manifestira migracijama, stalnom nadom da je negdje drugdje, u stabilnijem društveno-političkom, kulturnom i ekonomskom  okruženju – bolje. Znamo da je približavanje ljevice desnici opasno po društvo, po zajednicu. No, kako se ovdje ne radi o ljevici, može se na pitanje njena nepostojanja nadovezati i pitanje: Postoji li zapravo i šta je to, kakvo je to, bosanskohercegovačko društvo?

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEMO REDŽEMATOVIĆ, PREVODILAC, GLAVNI IMAM ZA PODGORICU I NIKŠIĆ: Mahmud Derviš – poezija otpora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Derviševu poeziju suštinski može čitati samo onaj ko voli čitanje, pa onda voli čitanje poezije, a uz to voli i Palestinu. U suštini, onaj ko ima, i u sebi gaji, slobodarski duh, a protiv je bjelosvjetskih tirana i tiranija. Zbog svog otmeno hedonistilčkog stila života, teško da je on ikad pomislio da će njegovu poeziju prevoditi jedan imam. A, ja sam se toliko uživio u njegov svijet da sam ga doživio kao najrođenijeg

 

MONITOR: Protekle sedmice u Podgorici je održana promocija sabranih djela najpoznatijeg palestinskog i jednog od najznačajnijih arapskih pjesnika Mahmuda Derviša. Preveli ste sabrana djela u četiri toma. Kako ste došli na tu ideju da prevedete baš ovog pjesnika?

REDŽEMATOVIĆ: Ključ za ulazak u galaksiju Mahmuda Derviša bila je njegova kratka pjesma o cijeni rata. Ta pjesma je smirivala u sebi čitavu golgotu palestinskog naroda i države. Ona je glavni motiv mog bavljenja poezijom otpora o kojoj sam ranije imao tek skromno znanje. Evo te pjesme.

Rat će se okončati, lideri će se rukovati.

 Ostat će ta starica da čeka svoga sina šehida, i ta djevojka da čeka svoga voljenog muža i ona djeca da čekaju svoga oca junaka;

 ja ne znam ko izdade vatan ali vidjeh ko mu plati cijenu

MONITOR: Na promiciji prevoda je rečeno: „Mahmud Derviš je svjetskoj javnosti poznat po poeziji otpora, ali on piše i o izgubljenom djetinjstvu, neproživljenoj mladosti, identitetu, gubitku jezika…“ Njegova poezija nije posvećena samo Palestincima i Arapima, već je to poezija svih nas. Kako biste opisali ovog pjesnika?

REDŽEMATOVIĆ: Derviševa poetika ne govori samo o palestinskom iskustvu nepravde kosmičkih razmjera, već obuhvata univerzalnu borbu za slobodu svih ugnjetavanih i obespravljenih naroda. On svojim pjesmama pozdravlja i opisuje borbu za slobodu Španaca, Kurda, Egipćana i drugih naroda koji vape za slobodom i mirom, a njegovi pjesnički uzori su Dereck Walcott, Yanis Ritsos, Pablo Neruda… Često u svojim pjesmama pravi paralelu između Endelusa i Palestine, kao i autohtonih stanovnika Amerike nad kojim je izvršen genocid i Arapa. Njegova borba i nada u pobjedu izvire iz brojnih pjesama i stihova. On vjeruje i pjeva da će krv polomiti mač i   da Palestinac živi pola života, ali i da je ta pola bolja od smrti. Iako će kasnije u nekom intervjuu kazati da je splasnula njegova nada u bolje sjutra, Derviš u jednom distihu kaže da kad god napiše dvadeset redaka pjesme, primijeti da se opsada povukla za dvadeset metara.

Mahmud Derviš često u pjesmama govori novozavjetnim narativom i iskazuje miroljubivost i nadu u humanost ljudi. Njegov pjesnički genij je u sebi sažimao visprenog govornika i vizionara. Bio je čovjek širokih shvatanja, nije robovao stereotipima, bio je altruista, volio je ljude. Svojoj voljenoj djevojci Riti, Jevrejki koju su ubili cionisti, posvetio je divne pjesme. Bio je otmeni hedonista, vjerovatno naživljavajući život koji nije uspio živjeti u normalnim okolnostima. Zbog svog stila života,  teško da je ikad pomislio da će njegovu poeziju prevoditi jedan imam. Još u dalekoj Crnoj Gori. A ja sam se toliko uživio u njegov svijet da sam ga doživio ga kao najrođenijeg. Sanjao sam Mahmuda, dok sam prevodio. Nekad sam se znao nasmijati, nekada zasuziti. (Volimo život kad god možemo do njega doprijeti. Gdje god se smjestimo uzgajamo brzorastuće biljke, gdje god se nastanimo, požnjemo ubijenog čovjeka (…). Ruža manje).

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD OSNIVAČA „PREOKRETA“: Ostanak Đukanovića štetan za Crnu Goru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Alternativa Đukanoviću valjalo bi da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju

 

MONITOR: Pred nama su najneizvjesniji predsjednički izbori od 1997. Šta mogu donijeti?

PERIĆ: Izbori će donijeti ili produženje vlasti DPS-a u hibridnom obliku ili će se DPS nepovratno na dug rok razvlastiti. U slučaju svoje pobjede, Đukanović bi dobio politički džek pot – konsolidaciju u stranci – ako ga je iko ikad i ugrožavao, jer bi pokazao da je on jedina „karta” na koju mogu igrati. Potom bi dobio legitimaciju da je demokrata, jer nije onemogućio tranziciju vlasti. S obzirom da novo rukovodstvo ničim nije dovelo, u formalnom-pravnom smislu, u pitanje zakonitost u vezi sa porijeklom, odnosno sticanjem njegovog bogatstva, oni bi mu time i tu potvrdu pribavili. Dakle, on bi tako dobio maltene snagu suštinskog monarha koji bi birao ko će biti u Vladi, jer bi imao neposredan izborni legitimitet i snažnu stranku, sa kojom bi izvjesno – prije ili kasnije – sarađivali i oni koji nam govore da to sada ne rade, mada među njima ima i onih koji to tvrde i pored činjenice što su izabrani glasovima DPS-a. Kao kruna svega, on bi ponovo bio prihvatljiv za međunarodnu zajednicu. Ovo bi bila rezultanta nove vlasti i „zasluga” pobjednika od 30. avgusta – nekog manje, nekog više. Što je najgore, ovaj saldo bi bi porazan po crnogrosko društvo i obesmišljavao bi političke procese i izvjesno vodio pojačanoj apatiji koja bi ponovo išla naruku Đukanoviću.

U drugom scenariju i on i njegova partija bi izgubili i posljednju značajnu uporišnu tačku.

Da ne budem nedorečen: smatram da bi za Crnu Goru bio štetan njegov opstanak na vlasti. Jednako, cijenim da bi alternativa njemu valjalo da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju. A koja bi to bila – akteri na sceni su to izjašnjavanje učinili besmislenim. Koga bi god podržali, bili biste optuženi za izdaju. Ta strana je imala pobjedničku kartu, ali je sebi otežala poziciju. To je njihova odgovornost – ne građana. Odgovornost treba tražiti od svih – ne samo od prethodne vlasti.

MONITOR: Kako vidite incident na Cetinju, i reakcije nakon toga?

PERIĆ: Potrebno je podrobno ispitati sve okolnosti. Naravno da nasilje treba osuditi, ali utvrdimo tačno šta se dogodilo. To je trebalo da bez uvijanja saopšti rukovodstvo Ministarstva unutrašnjih poslova. Kako je to izostalo – ostaje da uz pomoć medija tumačimo motive i ocjenjujemo u kolikoj mjeri je čiji iskaz tačan.

Da ne ostavim dilemu – svako ima pravo na slobodu govora i na okupljanje – sviđalo vam se to ili ne – do granice dok ne narušava nečije dostojanstvo. Jednako sam i za to da svako ima i pravo da protestuje ne narušavajući ničiji integritet – posebno ne onaj fizički. Svako odstupanje od toga je nedopustivo.

MONITOR: Šta je najbolji izlaz iz političke krize u ovom trenutku?

PERIĆ: Rješenje su izbori. Kada imate ovakav i ovoliki deficit legitmiteta izvršne vlasti uz velik broj promjena stavova u odnosu na one od prije 30. avgusta, onda je u redu da se konsultuju građani šta misle o svemu tome. To se radi na izborima.

Nova većina je i ovdje pokazala svu raskoš samodestrukcije pa će sada o tome, ali i o datumu izbora odlučivati poraženi na izborima iz 2020. godine i to sa biračkim spiskom koji je njihovo „čedo”. Uz očitu prećutnu saglanost obje strane da niko ne dira birače na koje oni drugi računaju, a koji bi se primjenom zakona morali brisati iz biračkog spiska. Od „fantoma” do onih koji su izgubili osnov da budu u njemu.

Na djelu je totalna destrukcija političkog sistema iz jednog osnovnog razloga: želja da se vlada bez podrške građana.

MONITOR: Nakon izbora troje sudija Ustavnog suda, stvorli su se uslovi za konačno proglašenje rezultata izbora i tranziciju vlasti u Podgorici. Očekujete li da će se to i desiti?

PERIĆ: Izgleda da se ne žuri sa tim da se izbori u Podgorici zaokruže i čeka se rasplet trke za predsjedničke izbore. Već čujemo najave koalicionih partnera, od kojih zavisi formiranje te vlasti, da sada nakon kandidature gospodina Milatovića za predsjednika države treba razmotriti ko bi bio kandidat za gradonačelnika. Dakle, predstava u najavi. Model preslikan sa državnog nivoa.

Mlad politički subjekt je dobio podršku od različitih faktora na javnoj sceni koja je bila lišena gotovo ikakve kritičke note. Nama se u kontinuitetu ponavljaju identične situacije – nova partija koja pobere simpatije, uzlet, glorifikovanje, potom ide u stagnaciju i pad. Kada bi se njegovala kritička misao ne samo u odnosu na bivšu vlast, već i odnosu na sadašnju ali i nove aktere – to bi svima pomoglo da se taj obrazac nastanka i razvoja novih subjekata ne dešava. Ako se to ne promijeni – nastavićemo sa istim uzletima i padovima.

Priče o mesijanskim atributima predsjednika stranaka su nezrele i na kraju koštaju mnogo. Da li smo zaboravili da smo imali „jezde“ i „dafine“ koji su nekada predstavljani spasiocima naših finansija i privrede? I tada kao i sada, ako samo posumnjate u nepogrešivost ekonomskog modela koji se promoviše, proglašavani ste neprijateljem „svijetle budućnosti”.

Nama su potrebni političari koji će biti dosadni, koji će raditi svoj posao, koji će nam polagati račune a ne pričati bajke o sebi, koji neće pripovijedati o etici i emociji, već nuditi i sprovoditi program.

MONITOR: Kako vidite tendenciju države da preuzima prethodno privatizovanja preduzeća i najavu osnivanja novih državnih preduzeća?

PERIĆ: Sve je podređeno partijskoj promociji i želji da se bude što duže na vlasti. Nedvosmislena potvrda tome su nasmijana ili zamišljena lica direktora državnih kompanija, zavisi od prilike. Riječ je o ljudima koje su partije postavile na čelna mjesta, a onda se oni promovišu na partijskim stranicama na društvenim mrežama kako fantastično upravljaju našim preduzećima. Nude se podaci koje ne možete provjeriti i na kraju taj oglas plati opet građanin – doduše posredno, jer prvo novac iz državnog budžeta ide stranci, a onda stranka plaća Facebook-u ili kome već.

Kada je to bazična postavka, onda je pretenciozno očekivati strategiju privrednog razvoja i akcione planove koje iz nje proističu. Sve je tu od prilike do prilike, od kamere do kamere. Tako ni dobre ideje ne mogu imati ni izbliza efektuaciju koju bi mogle ostvariti.

Nema ništa sporno u tome što je upravljanje trajektnom linijom Kamenari – Lepetani prešlo u državne ruke. Smatram tu inicijativu vrlo dobrom. Međutim, sve se odigralo nepripremljeno i traljavo. A mogla se upravo tu pokazati efikasnost i spremnost. Da se nekoliko mjeseci spremala ta odluka, i da država pokaže i snagu i efikasnost.

Onda imamo kupovinu imovine Željezare od strane EPCG, a da javnost osim opšte priče nije imala dostupan biznis plan i kalkulaciju da li je bilo jefitnije promijeniti sistmetizaciju EPCG i priključiti te radnike ovoj kompaniji – ako je cilj bio socijalna briga – što isto može biti u redu. Umjesto toga čuli smo najave, ali bez jasnih rokova i indikatora kada i šta će konkretno biti postignuto. Direktori javnih preduzeća kao da ne razumiju da oni upravljaju našim resursom i da su dužni da građanima objasne šta rade. Slična situacija je i sa Lukom. Ponavljam, u načelu to mogu biti i dobre ideje, ali one moraju imati jasne računice. Potom imamo najavu moguće privatizacije turističkog kompleksa na primorju. Ista stvar – nemamo konkretne cifre i javno dostupne podatke šta se želi time postići.

Takav opšti pristup nije iznenađujući od ljudi koji nemaju iskustva u privredi.   Čudi kada on dolazi od onih koji imaju nekog predznanja u realnom biznisu i koji znaju koliko je teško otvoriti jedno održivo radno mjesto, a ne pričati bajke o sveopštem blagostanju i rekordima.

Slikanje premijera, ministara svih naših vlada su možda najskuplje plaćene fotografije koje ćemo ikada imati. Vrijeme je da fokus usmjerimo ka građaninu, a da od političara umjesto samohvale dobijemo bilans učinjenog i to uporedimo sa obećanjima. Tako bi valjalo da gradimo odgovornost u praksi.

 

Nismo čuli snažnu integrativnu ideju

MONITOR: Kako ocjenjujete dosadašnju kampanju, koja se, čini se, prilično zaoštrava pred početak izbora?

PERIĆ: Sasvim je očekivano da kampanja kako ide prema svom finišu dobija na intenzitetu. Poenta je što ona nije porodila novu demokratsku vrijednost. Nismo čuli snažnu integrativnu ideju, jasnu viziju kako pokrenuti opštedruštveni dijalog, kako zaokružiti zajednicu koja je na ivici cijepanja – to je ono što bi predsjednik mogao da radi. Umjesto toga smo od većine kandidata slušali da će oni raditi ono što je zapravo posao premijera – povesti zemlju u prosperitet. No, kada izbezumite javnost neprestanim političkim spektaklom – drugačije nije bilo ni realno očekivati.

 

Igra oko izbora nove vlade vrijeđa inteligenciju

MONITOR: Politička kriza čeka rasplet. Vlada koju bi okupio Miodrag Lekić nema potrebnu većinu. Govori se i o rekonstrukciji tehničke, ali vremena je sve manje, pošto bi, kako je najavljeno, Milo Đukanović ove sedmice mogao raspustiti parlament. Kako to sve vidite?

PERIĆ: Igra oko izbora nove vlade i izmjene Zakon o predsjedniku do te mjere potcjenjuje inteligenciju građana da to postaje uvredljivo. Donešen je Zakon o predsjedniku, odnosno njegove izmjene i dopune, koji daje mogućnost da se izabere premijer bez da mu predsjednik povjeri mandat. Taj Zakon je veoma upitan sa stanovišta ustavnosti – ali ostavimo to da Ustavni sud utvrdi.

Dakle, donešen je Zakon koji omogućava izbor mandatara bez da ga predloži predsjednik, ali razrađuje i opciju da predsjednik može raspustiti Skupštinu. Nemam nikakve dileme da se u ovaj proces ušlo s namjerom da se dogovoreni mandatar ne izabere za premijera iako se kao o tome usaglasio 41 poslanik. Onda smo gledali medijsko prenemaganje, mentalno maltretiranje nacije pregovorima za koje je bilo jasno da su predstava. Šta god da je u pozadini, saldo je takav da je Đukanović dobio još jedan poklon – nova većina mu je dala novim zakonom mogućnost da on određuje kada će biti izbori.

Vratimo se sada i aspektu ustavnosti, jer je zakonom uređeno ono što propisuje Ustav. Dileme oko toga je već mogao da razriješi Ustavni sud. To bi bilo blagotvorno i pokazalo bi se da taj sud dobija na proaktivnosti. Međutim, to se nije desilo.

 

Dok sudije ne pokažu da su iznad partija, mi smo besudna zemlja

MONITOR: Imamo li sada zaista odblokiran Ustavni sud?

PERIĆ: Hajde da jednom pomjerimo perspektivu očekivanja. Tražimo da nam Ustavni sud pokaže nezavisnost, a ne da se nadamo da će to biti tako. Sve što je prethodilo izboru sudija ukazuje da se radi o partijskom dogovoru.

Neka sudije pokažu da su iznad toga. Do tada, mi smo suštinski besudna zemlja.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo