Povežite se sa nama

INTERVJU

MUGDIM GALIJAŠEVIĆ, NOVINAR  I KNJIŽEVNIK IZ SARAJEVA: BiH opet visi o tankom užetu

Objavljeno prije

na

Iz dana u  dan se čuju prijetnje i zveckanje oružjem i bojim se da je moja domovina  opet pred velikim opasnostima

 

MONITOR: Pokušaj hrvatskih obavještajaca i diplomata da vrbuju selefije u BiH jedan od najaktuelnijih događaja u BiH. Šta je bio cilj te tajne operacije? 

GALIJAŠEVIĆ: Afera koju je prvo razotkrio Magazin Žurnal.info.  već dvadesetak dana je u žiži javnosti. To je glavna priča u medijima i u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, općenito u regionu. Može se pročitati da su obavještajci i diplomate  Hrvatske najmanje  dva puta pokušali vrbovati pripadnike selefijskog pokreta iz BiH za prenošenje oružja i eksploziva u mesdžide na području Zeničko-dobojskog kantona. To je potvrdio Dragan Mektić, ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine. Prema informacijama Žurnala sve ove aktivnosti navodno provođene su uz pomoć zamjenika ministra sigurnosti BiH Mije Krešića. Prema tim informacijama akcijama na teritoriji BiH koordinirao je konzul Hrvatske u Tuzli Ivan Bandić, koji je navodno dugogodišnji službenik hrvatske obavještajne službe. Javnost je najviše iznenadilo da se kao veza s institucijama RS spominje novinar RTRS Mato Đaković.

Ministar Mektić je dostavio informaciju Predsjedništu BiH o vrbovanju selefija za krijumčarenje oružjem, u organizaciji hrvatske obavještajne agencije  SOA. On kaže da su hrvatski obavještajci željeli da potvrde optužbe hrvatske predsjednice Kolinde Grabar- Kitarović koja je ranije rekla da je naša domovina „leglo terorizma“. Mektić je u više navrata demantirao takve informacije, ali njegov zamjenik Mijo Krešić, koji se spominje u „aferi vrbovanje selefija“, više puta ponovio je da u BiH postoje teroristički kampovi.

MONITOR: Kako će se ta afera reflektovati na odnose između BiH i Hrvatske?

GALIJAŠEVIĆ: Duže odnosi između Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine nisu na zavidnom nivou, a ova afera će ih sigurno još dodatno opteretiti. Hrvatska već duže opstruira razvoj tih odnosa. Puno je primjera: raspolaganje imovinom BiH u Hrvatskoj, slobodnog morskog prolaza iz Neuma, utvrđivanje granica… Tome su povremeno razlog i političari iz BiH (i bošnjački i srpski i hrvatski), ali se organizirana opstrukcija sve očitije vodi iz Zagreba. Dugo se na svim nivoima vlasti u Hrvatskoj (Vlada, Sabor i predsjednica Kolinda Grabar- Kitarević) raspravlja o potrebi mijenjanja Izbornog zakona u BiH i ustavnim promjenama. Navodi se da je neophodno obezbijediti jednakopravnost Hrvata u BiH. Međutim, ne treba biti puno vidovit pa zaključiti da se sve ipak svodi na priču o trećem entitetu, koja se malo, malo pa ponovo aktuelizira. Trebat će puno dobre volje da se promijeni trenutno stanje, a tek se onda može razgovarati o unapređenju tih odnosa i rješavanju otvorenih pitanja između dvije zemlje.

MONITOR: Jesu li opravdane ranije izjave hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović o hiljadama islamističkih ektremista u BiH koji su prijetnja sigurnosti cijelog našeg regiona?

GALIJAŠEVIĆ: Svakako da nisu. Predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarević je sebi dozvolila da ničim dokazano tvrdi da je u Bosni i Hercegovini leglo terorizma. Ona ustvari pokušava da Evropsku uniju ubijedi u tu besmislenost. Njeno stalno miješanje u unutrašnje poslove BiH sigurno nije nimalo u duhu dobrosusjedskih odnosa. Kolinda Grabar-Kitarević nije uspjela da dokaže tvrdnju o teroristima u Bosni, ali ona i dalje nastavlja s istom pričom.

 MONITOR: Ustavni sud BiH po drugi put je proglasio neustavnim Dan Republike Srpske. Predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik najavio je da će se u RS  on i dalje slaviti. Šta to znači?

GALIJAŠEVIĆ: Sasvim je jasno da 9. januar ne može biti Dan entiteta RS, jer je 9. januara 1992. godine ‘uspostavljena’ paradržava Srpska Republika BiH u sastavu SRJ, dok je entitet RS svoj administrativni naziv u sastavu BiH ostvario koncem 1995. godine, potpisivanjem opšteg okvirnog sporazuma „Za mir u BiH.“ RS je entitet ravnopravnih građana i naroda, a ne entitet samo srpskog naroda, saopćeno je u Odluci Ustavnog suda.

Bilo bi  vrijeme da  srpske političke strukture RS-a shvate da se kreću u pogrešnom smjeru i da 24 godine od uspostavljanja mira u BiH „sipaju so na ranu žrtvama genocida i najtežih oblika zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava”. Ne može se zajednička budućnost graditi na negaciji i osporavanju, ustvrdila je predsjednica RS Željka Cvijanović.
I opet kao i do  sada i ova odluka Ustavnog suda se koristi za dodatne tvrdnje da je nemoguće živjeti u takvoj državi Bosni i  Hercegovini. Dakle, opet se upućuje na česte prijetnje Milorada Dodika da će se RS otcijepiti od BiH kad-tad.

MONTOR: Podsjeća li Vas ovo što se dešava u našem regionu na ratne devedesete, koje su nas naučile da su rat i politika komplementarni?

GALIJAŠEVIĆ: Nažalost, iz dana u dan dešavanja  u Bosni i Hercegovini i mom Sarajevu sve me više podsjećaju na one devedesete kada je i najnaivnijem bilo jasno da se sprema zlo. I dogodilo se. BiH opet visi o tankom užetu i ono bi moglo i da pukne  i da se ponovi 1992-1996. godina.  Iz dana u  dan se čuju prijetnje i zveckanje oružjem. A zar ne bode oči koliko je današnji član Predsjedništva Milorad Dodik, doskora predsjednik RS, učinio sve da naoruža policiju najmodernijim oružjem i oruđem. Očito je da je to regularna vojska samo se drugačije zove. Presuda ratnom zločincu Radovanu Karadžiću u RS i Srbiji je dočekana riječima „opet su Srbi izigrani, opet su svi protiv nas“. Nadanja da će ova presuda otvoriti put pomirenju u BiH daleko je od realnosti.
Bojim se da je moja domovina  opet pred velikim opasnostima. I sva događanja u regionu, na kraju će se odraziti na BiH. Veliki i moćni koji upravljaju svijetom ne čine dovoljno ili veoma malo da pomognu BiH i da otklone opasnost od eventualnog rata.

MONITOR: Nakon što je Dodik imenovao režisera Emira Kusturicu za savjetnika, hrvatski član Predsjedništva BiH Željko Komšić imenovao je lidera LDP-a Čedomira Jovanovića za savjetnika. Vaš komentar?

GALIJAŠEVIĆ: „Prihvatajući iskren poziv Željka Komšića da postanem njegov savetnik, on i ja nastavljamo ono što smo započeli u kampanji, kada smo rekli da ćemo dati zadnji atom snage da rešimo sve one probleme koji su Bosnu i Hercegovinu učinili nefunkcionalnom državom, koju Srbija često ne razume, a i sama je nesrećna i u problemima“, riječi su predsjednika LDP-a Čedomora Jovanovića. Siguran sam da nema i  ne može biti bilo kakvog Komšićevog pokušaja pariranja Dodiku. Pogledi Kusturice i Jovanovića na probleme Bosne su različiti, a ni njih dvojica nisu od istog materijala, kao ni njihovi šefovi.

MONITOR: Mnogi su u BiH nezadovoljni rezultatima posljednjih izbora. Zbog čega birači od izbora do izbora biraju vlast kojom nisu zadovoljni?

GALIJAŠEVIĆ: Rezultatima izbora, pa i onim posljednjim, nisu zadovoljni građani Bosne i  Hercegovine. Ali isti ti građani ne čine ništa da promijene sliku političke scene i na koncu pomognu sebi. Manje više glasaju za one na koje se ljute i tvrde da nisu ispunili obećanja. A i nisu. I opet glasaju  za njih! Ovdje je ljude prije svega uhvatila apatija. S druge strane ne pojavljuju se drugi političari koji bi mogli pokrenuti ovu žabokrečinu. Svi oni govore skoro istim jezikom, obećavaju, a ne ispunjavaju. I  umjesto da ih kazne, birači ponovo za njih glasaju. Do kada? Ovi što vole fotelje neće se nikada umoriti. Kada se pojave jake ličnosti  koje mogu učiniti preokret to će birači osjetiti. Istina, ne treba izuzeti i izborne podvale, a ni to da oni koji glasaju stalno za iste to čine da ne bi ostali bez posla, pa za sitno daju svoj glas.

MONITOR: Kako kao novinar ocjenjujete izjavu lidera SDA Bakira Izetbegovića povodom napada predsjednika Opštinskog odbora SDA Novi Grad Huse Ćesira na fotografa Žurnala Adija Kebu. Izetbegović je kazao da Ćesir “nije napao čovjeka nego kameru”. 

GALIJAŠEVIĆ: Napadi na novinare u mojoj zemlji nisu rijetki. Izjava Bakira Izetbegovića je svakako iritantna.  Predsjednik SDA je zaista kazao nešto što izaziva opravdan revolt kolega novinara. Znači li to da će sutra opet neki drugi stranački dužnosnik napasti novinara i nikom ništa.

MONITOR: Objavili ste više knjiga u kojima ste opisali ratne događaje u BiH iz devedesetih. Jesu li svi ratni zločinci osuđeni? 

GALIJAŠEVIĆ: Objavio sam pet knjiga. Nemalo ratnih zločinaca šeće  slobodno. Zna se šta su počinili, ali  imaju oni svoje zaštitnike. Kriju se oni i po dalekim zemljama. Eto neki dan su kanadske  vlasti uhapsile zločinca iz Vlasenice. Prošlost je u BiH kao Damoklov mač. Stalno se gotovo u jednakim vremenskim razdobljima događaju ratovi, ubijanja.  Jedan se čestito i ne završi, a već se uveliko zagovara novi rat.

 

Jedanaest genocida

MONITOR: Vi ste član Internacionalnog ekspertskog tima Instituta za istraživanje genocida iz Kanade. Šta je istina kad je riječ o genocidu u BiH?

GALIJAŠEVIĆ: Ako Bošnjaci zaborave genocid, osuđeni su na to da im se ponovi. Bošnjaci su u BiH itekako osjetili genocid, najveće zlo koje je u mojoj domovini unesrećilo više od milion Bosanaca i Hercegovaca. Genocid je ubijanje, silovanje, protjerivanje, uništavanje gradova i sela, rušenje historijskih spomenika i vjerskih kuća. Negiraju ga oni koji su ga i uvrstili u svoju ratnu strategiju. Genocid je i to kada se onemogućava jednako pravo svim građanima bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost. U BiH je u toku agresije počinjeno 11 genocida. Zar nije  strašan genocid počinjen u Srebrenici, Vlasenici, Žepi, Sarajevu, Mostaru, Pijedoru… Zatvaranje u logore smrti samo  je jedan od vidova genocida. Dokazivati genocid koji je zadesio Bošnjake nije potrebno. Ali, postoji i onaj genocid kada ti ga čine „tvoji“. Nije li Momčilo Krajišnik naredio svim Srbima da ostave svoje kuće i odu iz Sarajeva.

 

Djeca i nacionalizam

MONITOR: Jesu li u pravu oni koji tvrde da su se mržnja i nacionalizam toliko proširili u BiH da se i djeca od malih nogu uče da budu veliki Srbi, Hrvati ili Bošnjaci i tako od djece prave fašisti i nacionalisti?

GALIJAŠEVIĆ: Nažalost u pravu su. Ljudi se dijele na neke tabore, veoma je važno kako se ko zove, koje je vjere, odakle je. Pa pogledajte djecu u osnovnim školama. Njih kod kuće uče da su oni veliki Srbi, Hrvati ili Bošnjaci. Ne govore im o ljudskim vrijednostima o tome da je vrijednost u različitostima. Nigdje u svijetu ne postoje dvije škole pod jednim krovom. U nas ih je još puno takvih. Djecu odvajamo zidovima i odmalena im sugerišemo da onaj iza zida nije njegovo društvo, jer on ne vrijedi pošto je druge vjere. Nacionalizam i fašizam se uvlači među nas. To je vidljivo iz dana u  dan.

Kako to spriječiti? Prije svega kućnim odgojem, kazivanjem djeci istinu o onome što nam se dogodilo da se ne bi ponovilo. Udžbenici u školama moraju biti takvi da učenicima govore istinu.  Svakako je za tu preobrazbu potrebno vrijeme, a mi ga nemamo. Stasavaju djeca koja nisu zapamtila rat, ali o njemu pričaju onako kako ih uče.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA: Izbori su ključ za stabilnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije dobro što su predsjednički izbori raspisani bez Ustavnog suda, jer je on nadležan za sudsku kontrolu izbornog postupka od momenta raspisivanja izbora. Smatram i da je očigledan promašaj što istovremeno nisu raspisani i vanredni parlamentarni izbori, oni su ključni za stabilnost

 

MONITOR: Najave restriktivnih mjera Crnoj Gori zbog institucionalne krize izostale su nakon sjednice Savjeta za vanjsku politiku SE. Ipak, čule su se ocjene da je Crna Gora „rak rana“, Gabrijel Eskobar definisao je stanje u zemlji kao „institucionalni kolaps“.  Kako to komentarišete?

GORJANC PRELEVIĆ: Sadašnja nestabilna situacija u Crnoj Gori ne odgovara ni Evropskoj uniji ni SAD-u, kao što ne odgovara ni njenom stanovništvu. Crnogorske političke partije i pojedinci aktivno doprinose toj nestabilnosti uz providne politikantske izgovore. Pravo pitanje je za što i za koga oni to rade, da li male partije samo grčevito drže nelegitimnu vlast, a velike se samo plaše izbora ili svi rade za neke strane faktore kojima odgovara poraz Crne Gore kao ozbiljne države.  EU je u Crnu Goru, kao najozbiljnu kandidatkinju za članstvo, već mnogo investirala. Nestabilna država nikako ne odgovara ni SAD-u ni drugim članicama NATO-a, jer ih užasava problem u sopstvenim redovima. Iako ove međunarodne organizacije gledaju istini u oči, koju su njihovi predstavnici i saopštili, još se nadaju proviđenju izbora crnogorskih državnih organa najkasnije tokom februara, i, u perspektivi, uspostavljanju stabilne vlasti s jasnim evropskim i evroatlantskim kursom.

MONITOR: Da li je u zemlji institucionalni kolaps?

GORJANC PRELEVIĆ:  Jeste, zato što nije normalno da Ustavni sud praktično ne funkcioniše, da Vrhovni državni tužilac nije izabran već tri godine, predsjednik Vrhovnog suda već dvije godine, tri člana Sudskog savjeta nisu izabrani već petu godinu, drugim rečima, vrh pravosuđa je u produženom v.d. stanju, uostalom kao i Vlada. Da ne zaboravimo da i predsjedniku države ističe mandat, i da je moguće da sadašnja predsjednica Skupštine preuzme i tu funkciju kao v.d., ako, na primjer, dođe do izbornog spora oko izbora predsjednika, a Ustavni sud ne bude osposobljen da ga reši. Za zemlju koja je istovremeno na ivici bankrota i sa izraženim nacionalnim i verskim podelama ovo je izuzetno veliki problem. Igraju se vatrom svi koji zbog svojih 5 minuta vlasti održavaju i produbljuju ovu krizu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA I KOMENTATOR IZ HRVATSKE: Vječno pitanje – gdje je crta preko koje i legitimna obrana postaje agresija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Onaj ko izumi metodu i tehniku zaustavljanja rata bez upotrebe sile bio bi spasilac ili spasiteljica čovječanstva

 

MONITOR: Dinamika „kohabitacije“ u hrvatskom državnom vrhu, dovela je nedavno do izjave Andreja Plenkovića da je Hrvatska ozbiljno podijeljena i da je katalizator te podjele u odnosu prema ratu u Ukrajini. Kako da to razumijemo?

DVORNIK: Rat u Ukrajini je Plenkovićeva zgodna priča, jer se tu, gledano površinski nalazi na „strani“ koju  za hrvatsku elitu referentna grupa (SAD i EU) smatra ispravnom. Kada je veći dio opozicijskih zastupnika u Saboru odbio glasati za Vladin prijedlog da Hrvatska daje obuku pripadnicima ukrajinske vojske, to nije učinio zbog toga što bi podržavao Rusiju. Plenković je još prije tog glasanja odao da mu je svejedno kako će prijedlog proći, jer ako i padne, to će mu dati municiju protiv opozicije.

Kad bismo se pitali da li ova razmirica u Saboru i na relaciji Vlada-predsjednik zaista govori o podjeli društva, morali bismo objasniti kako to „podijeljeno“ društvo u ispitivanju javnog mnijenja dvotrećinski odbacuje angažman koji je predlagala Vlada. Opoziciji je smetalo to što se Plenkovićev utjecaj proširio mnogo dalje od HDZ-a, pa ga je na ovom pitanju uspjela osujetiti. Plenković i Milanović ne zastupaju bitno različite, pogotovu ne suprotstavljene koncepcije politike RH, nego se bore za to čiji će utjecaj biti veći i tko će gdje namjestiti svoje ljude. Dovoljno je pogledati što zastupaju u odnosu na BiH pa da otpadnu sve iluzije o principijelnim podjelama.

MONITOR: U jednom intervjuu ste rekli da je u EU „kritična zona“ u zemljama koje su u nju ušle iz perioda socijalizma a koje nemaju dovoljno razvijen politički pluralizam i sklone su autoritarnosti. Hrvatska je bila dio SFRJ-a koja je imala „sopstveni put u socijalizam“. Koliko je to danas čini drugačijom od zemalja nekadašnjeg Varšavskog ugovora?

DVORNIK: I danas bih to zaključio. Pa podsjetimo se što je bio socijalizam – sistematsko gušenje i sprečavanje autonomnih odnosa i razvojnih procesa u društvu. Kako se tu pojavila ta famozna demokracija, kad nije bilo nijednog sloja, nijedne – ako hoćete – klase, nijedne značajne grupacije u usponu? Svima je samo bilo dosta starog režima (pa i samim njegovim akterima), a nije bilo mnoštva raznolikih društvenih snaga koje bi se slagale oko demokracije i vladavine prava kao zajedničke osnove. To nije bila kriza, nego logična posljedica vladajućeg modela. Zbog toga se čak i danas, nakon tri i po decenija, ta društva s mukom i jako sporo odvajaju od autoritarnog vladanja.

Postjugoslavenske su se zemlje razlikovale od drugih postsocijalističkih manje nego što bi se očekivalo. Dapače, veći dio postjugoslavenskih se povijesno vratio unatrag, u etničke ratove. U Jugoslaviji je nacionalistički monizam stalno tinjao, polako rastao, od kraja šezdesetih i sa u početku stidljivom, a onda otvorenom podrškom partijskih vodstava po republikama.

MONITOR: Hrvatska je nedavno ponovo osuđena u Sudu za ljudska prava u Strazburu u vezi sa postupanjem prema migrantima. Od početka rata u Ukrajini i solidarnosti koju zemlje  Evrope pokazuju prema ukrajinskim izbjeglicama, postao je još upadljiviji odnos Evrope prema migrantima iz Azije i Afrike. Koliko to ima veze sa recidivima rasizma, ultra desničarskom propagandom ili vjerskim predrasudama?

DVORNIK: Institucije EU i zemalja članica nisu uvijek popustljive prema takvim sentimentima populacije (i sreća je da ECTHR osuđuje državnu ksenofobiju Hrvatske), ali  već duže ta ksenofobija raste. Ovakve se stvari, s usponima i padovima, događaju već barem pola stoljeća. Globalne ekonomske promjene uključuju prvo doseljavanje radne snage (i populacije bivših kolonija) u razvijenije zemlje, a onda seljenje industrijskih investicija van najbogatijeg dijela svijeta. Tako ni u najrazvijenijim zemljama, pogotovu u onima s nerazvijenom socijalnom državom kakve su SAD, nije zajamčena puna zaposlenost.

Najavljena reindustrijalizacija Evrope mogla bi donijeti nove, interesantne promjene – reindustrijalizacija s drukčijom, ekološki uvjetovanom tehnologijom, materijalima, interakcijom sa živim i neživim okolišem. Nisam siguran koliko su društva koja tako uporno njeguju svoje predrasude sposobna bez većih muka – prije svega za najslabije – probaviti predstojeće promjene.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Poslednji čas za reformu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj pojimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji

 

MONITOR: Pokušaj formiranja vlade sa vama na čelu, propao je. Rekli ste da je teško razumjeti racionalnim putem miniranje svega od strane URA-e i SNP-a. Odgovornost za neuspjeh tog projekta, dakle, vidite na tim političkim partijama?

LEKIĆ:  Činjenice su poznate i tu nemam šta da dodam. Niti želim da se bavim temom zašto su dvije stranke poslije mnogih dogovora, pa i onih potpisanih, odustali od formiranja nove vlade, opredjeljući se za nastavak aktuelne Vlade u ostavci.

Meni ostaje da se zahvalim na povjerenju većine u parlamentu za dodjeljivanje statusa mandatara, za koji se, kao što je poznato, nisam lično kandidovao. A koji sam pokušao da obavim na ozbiljan, javan i demokratski način. I jedino u interesu zemlje. Bez – i to tvrdim –  uplitanja drugih, iz zemlje ili inostranstva.

MONITOR: Formiranje te vlade nije imalo podršku međunarodnih partnera. Vidite li u tome možda razlog?

LEKIĆ: Ne znam, niti su me interesovale moguće igre iza kulisa.

Znam da smo u usvojenom i potpisanom Programskom sporazumu svih stranka nedvosmisleno naveli otvorenost za međunarodnu saradnju, primarno sa Evropskom unijom i spremnost za poštovanje i ispunjavanje svih ugovornih sporazuma sa međunarodnim partnerima.

Iskren da budem nisam ni čuo stav o nepovjerenju iz inostranstva, barem ne ozbiljan, jer bi se to kosilo sa osnovnim načelima međunarodnih pravila. U suprotnom Crna Gora bi i formalno pristala na status protektorata, drugim rječima na svoje samoponištavanje, posebno statusa suverene države.

Uostalom nova vlada nije bila ni formirana, pa bi najava o nesaradnji na neviđeno, bila dodatno apsurdna.

Ako ste mislili na izjave u nedovoljno ozbiljnom, lobističkom, dakle mešetarskom stilu, one su kao takve irelevantne. Mogle su samo nanijeti štetu ugledu zemalja odakle takvi predstavnici dolaze.

Za nas su mnogo značajnije demokratske vrijednosni tih zemalja, proklamovani prijateljski odnosi bazirani na recipročnom uvažavanju – nego što je neko u stilu specijalnih službi ovdje nešto rekao i impresionirao domaće poltrone. I to suprotno važećim demokratskim pravilima koja se poštuju u njihovim državama.

Uostalom dio gostiju je imao razloga i za zabrinutost zbog utiska da su njihovim izjavama najviše bili zadovoljni u Crnoj Gori nosioci hibridnog režima i mafijaško-korupcionaških struktura.

MONITOR:  Koliko će taj, međunarodni faktor biti značajan u formiranju naredne Vlade?

LEKIĆ: Sve zavisi od domaćih aktera koji budu autonomno ili neautonomno sastavljati takvu vladu.

MONITOR: Kako vidite u tom smislu pokušaj formiranja predizbornih koalicija prije određivanja datuma vanrednih izbora? Demokate su ponudile savez Evropi sad, ali i dogovor oko zajedničkog kandidata za predsjedničke izbore raspisane za mart ove godine.

LEKIĆ: Ne smatram da treba da dajem sugestije, još manje upustva drugima kako da se pozicioniraju u daljim političkim procesima. Svako će preuzeti odgovornost za svoje odluke.

MONITOR: I Vas mediji pominju kao jednog od potencijalnih predsjedničkih kandidata?

LEKIĆ: I ja sam to pročitao u medijima.

MONITOR: Jedan dio stranaka vladajuće većine pozvao je da se nastupi sa zajedničkim kandidatom. Koliko je to realno?

LEKIĆ:  Nije rijetka praksa u demokratskim društvima da stranke kandiduju svoje lidere na predsjedničkim izborima. I to je sasvim legitimno. S druge strane, treba koliko je moguće realno sagledavati šanse za uspjeh, i ne priređivati eventualne poklone protivničkoj strani.

MONITOR: Sa evropskih adresa stižu najave mogućeg zaustavljanja evoprskog procesa ukoliko ne bude odblokiran Ustavni sud.  Ko će biti odgovoran ukoliko se taj proces zaustavi?     

LEKIĆ: Takav scenario bi se mogao vidjeti na dva načina: Kao novi čin u anatomiji crnogorske (auto)destrukcije. Ili kao nova i konkretna odgovornost konkretnih aktera koje treba sankcionisati. Mislim na kažnjavanje od strane  građana, prije svega na izborima.

U ovako teškim situacijama kada u  parlamentu nema konsenzusa, kada je vlada u ostavci, kada predsjednik države nije predsjednik svih građana već jedne stranke i gravitirajućih satelita i zato ga ne intersuje opšti interes, već institucionalne blokade – treba vjerovatno sagledati prava i dužnost i preostaloj, trećoj grani vlasti, dakle nazavisnom sudskom sistemu da na neki način zaštiti pravno funkcionisanje države.

MONITOR:  Kako komentarišete nedavni boravak predsjednika Đukanovića u St. Moricu u jeku krize u zemlji, sa novim troškovima, rekordrnim cijenama soba?

LEKIĆ: S jedne strane ništa novo, potvrđuje se kombinacija visokog stepena otuđenja od realnosti i nezaustavljive skorojevićke motivacije provoda po cijenu blamiranja države i materijalnu cijenu na račun crnogorskih građana.

A sve se dešava – kako je zvanično objavljeno – u vremenu tužilačkog izviđaja o jednoj od mnogih Đukanovićevih afera, takozvanog prvog miliona čije problematične zaplete su izgleda i obični građani savladali.

Građanima možda ostaje da preko privatnih provoda predsjednika male i siromašne države savladaju geografsku razliku između St. Tropea i St. Morica. Razliku između ranijeg Đukanovićevog provoda u St. Tropeu, čak sa javnim slikama baškarenja u bazenu sa kumovima i tajkunima, i ovog provoda u St. Moricu sa skupim hotelskim troškovima.

Povodom iste teme zanimljivo je da se boravak u elitnom St. Moricu dešava u vremenu kada Đukanović u Crnoj Gori poziva građane u šumu, organizuje proteste, sve za odbranu države i njenog istorijsko-etičkog dostojanstva. Proteste koji prijetećim porukama idu i ispred tužilaštva, onog koje danas skoro jedini liči na ozbiljnu i autonomnu državnu instituciju.

Istina, neodgvorna i nedovljno transparentna putovanja, sa takođe visokim finansijskim izdacima se ne završavaju sa Đukanovićem i uopšte sistemom koji je stvorio.

MONITOR: Da li mislite na period nove vlasti, poslije 20. avgusta 2020?

    LEKIĆ:  Da, upravo mislim na taj period, jer je sistem neopravdanog, nekontrolisanog trošenja državnog novca  nastavljen.

U svojstvu poslanika i predsjednika Odbora za međunarodne odnose zatražio sam u periodu Krivokapićeve Vlade – dakle u vremenu kada sam još imao posljednje nade ili iluzije o moguće ozbiljnom zaokretu u vođenju državnih poslova –  izvjestaj o putovanjem i troškovima Vlade i ministartava.

Na osnovu onoga što sam dobio, a nisam sve, uočio sam da se nastavila praksa, nedopustive ležernosti, sa zbirom velikih i nepotrebnih troškova, često bez elemenatnih izvještaja.

Uostalom, dio najgorih praksi DPS-a su nastavljene sve do danas, a možda su neke i prevaziđene.

MONITOR:  Kako komentarišete posjete crnogorskih gradonačelnika iz redova Demokratskog fronta Beogradu, te posjetu dvojice ministara proslavi u Republici Srpskoj?

LEKIĆ:  Bez namjere da relativizujem konkretnu temu, jer je ozbiljna, ona je dio mnogo kompleksnijeg pitanja stanja, pa i sistemskog karaktera naša države.

Odavno se dominantan proces uređenja i funkcionisanja  crnogorskog društva odvija, ne u pravcu integrativno-vrijednosne cjeline, već modelu države kao zbira nacija. Sa takozvanim identitetskim bitkama koje se nerijetko i tragikomično pretvaraju u bitke za bolju prošlost, a ne budućnost. Zapravo nastavak tog procesa vodi federalizovanju zemlje, njenoj  državno-duhovnoj dezintegraciji sa svim daljim posljedicama.

Sada smo u fazi kada nijedna etnička grupa ne želi da odustane od svojih nacionalnih centara u drugim zemljama, koje neko otvoreno zove maticama. A sav taj pravac zapravo postaje matica naše duboke državno-političke krize.

Pritom je država bez institucionalnih i personalnih autoriteta, bez autoriteta javne riječi, pa je problem još izraženiji. Tako izlasci zvaničnika iz naše zemlje, kao i ulasci drugih u nju – sve bez pravila, čini zemlju, najblaže rečeno,  nedovoljno ozbiljnom.

Kako vratiti stanje integrisane zemlje, pritom bez asimilacije bilo koje etničke grupe, kako državnu politiku voditi na poznatim pravilima ozbiljnih i uređenih zemlja jeste jedno od najurgentnijh pitanja u našoj državi.

MONITOR: A pojačanu retoriku devedesetih?

LEKIĆ:  Devedesetih se padom Berlinskog zida mijenjao međunarodni sistem, mjenjao unutrašni sistem našeg društva, i što je najteže – ratovima raspadala zajednička država. Ove dramatične oklonosti ne mogu pravdati mnoge teške vrijednosne poremećaje, pa i retoričke, ali negdje u balkanskim istorijama nisu sasvim nepoznate.

Međutim danas 2023. ponavljanje slične retorike mržnje govore o porazu državne politike. Govore o ,,pobjedi” cinične politike podjela, da bi se na podjelma i njenoj primitivnoj retorici, vladalo. I skrenule teme kriminala i korupcije, te ipak ontološke bolesti crnogorskog društva.

MONITOR:  Kako izaći iz političke i institucionalne krize u Crnoj Gori?

LEKIĆ: Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj poimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji.

Uprkos svemu, i dalje smatram da konačno zrelom političkom vlasti, ozbiljnom državnom politikom, nezavisnim institucijama, sve uz pomoć Evropske unije, Crne Gora može ostvatiti svoju veliku društvenu i moralnu reformu.

Utisak je, da je posljednji čas za to.

 

    Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo