Povežite se sa nama

INTERVJU

MUGDIM GALIJAŠEVIĆ, NOVINAR  I KNJIŽEVNIK IZ SARAJEVA: BiH opet visi o tankom užetu

Objavljeno prije

na

Iz dana u  dan se čuju prijetnje i zveckanje oružjem i bojim se da je moja domovina  opet pred velikim opasnostima

 

MONITOR: Pokušaj hrvatskih obavještajaca i diplomata da vrbuju selefije u BiH jedan od najaktuelnijih događaja u BiH. Šta je bio cilj te tajne operacije? 

GALIJAŠEVIĆ: Afera koju je prvo razotkrio Magazin Žurnal.info.  već dvadesetak dana je u žiži javnosti. To je glavna priča u medijima i u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, općenito u regionu. Može se pročitati da su obavještajci i diplomate  Hrvatske najmanje  dva puta pokušali vrbovati pripadnike selefijskog pokreta iz BiH za prenošenje oružja i eksploziva u mesdžide na području Zeničko-dobojskog kantona. To je potvrdio Dragan Mektić, ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine. Prema informacijama Žurnala sve ove aktivnosti navodno provođene su uz pomoć zamjenika ministra sigurnosti BiH Mije Krešića. Prema tim informacijama akcijama na teritoriji BiH koordinirao je konzul Hrvatske u Tuzli Ivan Bandić, koji je navodno dugogodišnji službenik hrvatske obavještajne službe. Javnost je najviše iznenadilo da se kao veza s institucijama RS spominje novinar RTRS Mato Đaković.

Ministar Mektić je dostavio informaciju Predsjedništu BiH o vrbovanju selefija za krijumčarenje oružjem, u organizaciji hrvatske obavještajne agencije  SOA. On kaže da su hrvatski obavještajci željeli da potvrde optužbe hrvatske predsjednice Kolinde Grabar- Kitarović koja je ranije rekla da je naša domovina „leglo terorizma“. Mektić je u više navrata demantirao takve informacije, ali njegov zamjenik Mijo Krešić, koji se spominje u „aferi vrbovanje selefija“, više puta ponovio je da u BiH postoje teroristički kampovi.

MONITOR: Kako će se ta afera reflektovati na odnose između BiH i Hrvatske?

GALIJAŠEVIĆ: Duže odnosi između Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine nisu na zavidnom nivou, a ova afera će ih sigurno još dodatno opteretiti. Hrvatska već duže opstruira razvoj tih odnosa. Puno je primjera: raspolaganje imovinom BiH u Hrvatskoj, slobodnog morskog prolaza iz Neuma, utvrđivanje granica… Tome su povremeno razlog i političari iz BiH (i bošnjački i srpski i hrvatski), ali se organizirana opstrukcija sve očitije vodi iz Zagreba. Dugo se na svim nivoima vlasti u Hrvatskoj (Vlada, Sabor i predsjednica Kolinda Grabar- Kitarević) raspravlja o potrebi mijenjanja Izbornog zakona u BiH i ustavnim promjenama. Navodi se da je neophodno obezbijediti jednakopravnost Hrvata u BiH. Međutim, ne treba biti puno vidovit pa zaključiti da se sve ipak svodi na priču o trećem entitetu, koja se malo, malo pa ponovo aktuelizira. Trebat će puno dobre volje da se promijeni trenutno stanje, a tek se onda može razgovarati o unapređenju tih odnosa i rješavanju otvorenih pitanja između dvije zemlje.

MONITOR: Jesu li opravdane ranije izjave hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović o hiljadama islamističkih ektremista u BiH koji su prijetnja sigurnosti cijelog našeg regiona?

GALIJAŠEVIĆ: Svakako da nisu. Predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarević je sebi dozvolila da ničim dokazano tvrdi da je u Bosni i Hercegovini leglo terorizma. Ona ustvari pokušava da Evropsku uniju ubijedi u tu besmislenost. Njeno stalno miješanje u unutrašnje poslove BiH sigurno nije nimalo u duhu dobrosusjedskih odnosa. Kolinda Grabar-Kitarević nije uspjela da dokaže tvrdnju o teroristima u Bosni, ali ona i dalje nastavlja s istom pričom.

 MONITOR: Ustavni sud BiH po drugi put je proglasio neustavnim Dan Republike Srpske. Predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik najavio je da će se u RS  on i dalje slaviti. Šta to znači?

GALIJAŠEVIĆ: Sasvim je jasno da 9. januar ne može biti Dan entiteta RS, jer je 9. januara 1992. godine ‘uspostavljena’ paradržava Srpska Republika BiH u sastavu SRJ, dok je entitet RS svoj administrativni naziv u sastavu BiH ostvario koncem 1995. godine, potpisivanjem opšteg okvirnog sporazuma „Za mir u BiH.“ RS je entitet ravnopravnih građana i naroda, a ne entitet samo srpskog naroda, saopćeno je u Odluci Ustavnog suda.

Bilo bi  vrijeme da  srpske političke strukture RS-a shvate da se kreću u pogrešnom smjeru i da 24 godine od uspostavljanja mira u BiH „sipaju so na ranu žrtvama genocida i najtežih oblika zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava”. Ne može se zajednička budućnost graditi na negaciji i osporavanju, ustvrdila je predsjednica RS Željka Cvijanović.
I opet kao i do  sada i ova odluka Ustavnog suda se koristi za dodatne tvrdnje da je nemoguće živjeti u takvoj državi Bosni i  Hercegovini. Dakle, opet se upućuje na česte prijetnje Milorada Dodika da će se RS otcijepiti od BiH kad-tad.

MONTOR: Podsjeća li Vas ovo što se dešava u našem regionu na ratne devedesete, koje su nas naučile da su rat i politika komplementarni?

GALIJAŠEVIĆ: Nažalost, iz dana u dan dešavanja  u Bosni i Hercegovini i mom Sarajevu sve me više podsjećaju na one devedesete kada je i najnaivnijem bilo jasno da se sprema zlo. I dogodilo se. BiH opet visi o tankom užetu i ono bi moglo i da pukne  i da se ponovi 1992-1996. godina.  Iz dana u  dan se čuju prijetnje i zveckanje oružjem. A zar ne bode oči koliko je današnji član Predsjedništva Milorad Dodik, doskora predsjednik RS, učinio sve da naoruža policiju najmodernijim oružjem i oruđem. Očito je da je to regularna vojska samo se drugačije zove. Presuda ratnom zločincu Radovanu Karadžiću u RS i Srbiji je dočekana riječima „opet su Srbi izigrani, opet su svi protiv nas“. Nadanja da će ova presuda otvoriti put pomirenju u BiH daleko je od realnosti.
Bojim se da je moja domovina  opet pred velikim opasnostima. I sva događanja u regionu, na kraju će se odraziti na BiH. Veliki i moćni koji upravljaju svijetom ne čine dovoljno ili veoma malo da pomognu BiH i da otklone opasnost od eventualnog rata.

MONITOR: Nakon što je Dodik imenovao režisera Emira Kusturicu za savjetnika, hrvatski član Predsjedništva BiH Željko Komšić imenovao je lidera LDP-a Čedomira Jovanovića za savjetnika. Vaš komentar?

GALIJAŠEVIĆ: „Prihvatajući iskren poziv Željka Komšića da postanem njegov savetnik, on i ja nastavljamo ono što smo započeli u kampanji, kada smo rekli da ćemo dati zadnji atom snage da rešimo sve one probleme koji su Bosnu i Hercegovinu učinili nefunkcionalnom državom, koju Srbija često ne razume, a i sama je nesrećna i u problemima“, riječi su predsjednika LDP-a Čedomora Jovanovića. Siguran sam da nema i  ne može biti bilo kakvog Komšićevog pokušaja pariranja Dodiku. Pogledi Kusturice i Jovanovića na probleme Bosne su različiti, a ni njih dvojica nisu od istog materijala, kao ni njihovi šefovi.

MONITOR: Mnogi su u BiH nezadovoljni rezultatima posljednjih izbora. Zbog čega birači od izbora do izbora biraju vlast kojom nisu zadovoljni?

GALIJAŠEVIĆ: Rezultatima izbora, pa i onim posljednjim, nisu zadovoljni građani Bosne i  Hercegovine. Ali isti ti građani ne čine ništa da promijene sliku političke scene i na koncu pomognu sebi. Manje više glasaju za one na koje se ljute i tvrde da nisu ispunili obećanja. A i nisu. I opet glasaju  za njih! Ovdje je ljude prije svega uhvatila apatija. S druge strane ne pojavljuju se drugi političari koji bi mogli pokrenuti ovu žabokrečinu. Svi oni govore skoro istim jezikom, obećavaju, a ne ispunjavaju. I  umjesto da ih kazne, birači ponovo za njih glasaju. Do kada? Ovi što vole fotelje neće se nikada umoriti. Kada se pojave jake ličnosti  koje mogu učiniti preokret to će birači osjetiti. Istina, ne treba izuzeti i izborne podvale, a ni to da oni koji glasaju stalno za iste to čine da ne bi ostali bez posla, pa za sitno daju svoj glas.

MONITOR: Kako kao novinar ocjenjujete izjavu lidera SDA Bakira Izetbegovića povodom napada predsjednika Opštinskog odbora SDA Novi Grad Huse Ćesira na fotografa Žurnala Adija Kebu. Izetbegović je kazao da Ćesir “nije napao čovjeka nego kameru”. 

GALIJAŠEVIĆ: Napadi na novinare u mojoj zemlji nisu rijetki. Izjava Bakira Izetbegovića je svakako iritantna.  Predsjednik SDA je zaista kazao nešto što izaziva opravdan revolt kolega novinara. Znači li to da će sutra opet neki drugi stranački dužnosnik napasti novinara i nikom ništa.

MONITOR: Objavili ste više knjiga u kojima ste opisali ratne događaje u BiH iz devedesetih. Jesu li svi ratni zločinci osuđeni? 

GALIJAŠEVIĆ: Objavio sam pet knjiga. Nemalo ratnih zločinaca šeće  slobodno. Zna se šta su počinili, ali  imaju oni svoje zaštitnike. Kriju se oni i po dalekim zemljama. Eto neki dan su kanadske  vlasti uhapsile zločinca iz Vlasenice. Prošlost je u BiH kao Damoklov mač. Stalno se gotovo u jednakim vremenskim razdobljima događaju ratovi, ubijanja.  Jedan se čestito i ne završi, a već se uveliko zagovara novi rat.

 

Jedanaest genocida

MONITOR: Vi ste član Internacionalnog ekspertskog tima Instituta za istraživanje genocida iz Kanade. Šta je istina kad je riječ o genocidu u BiH?

GALIJAŠEVIĆ: Ako Bošnjaci zaborave genocid, osuđeni su na to da im se ponovi. Bošnjaci su u BiH itekako osjetili genocid, najveće zlo koje je u mojoj domovini unesrećilo više od milion Bosanaca i Hercegovaca. Genocid je ubijanje, silovanje, protjerivanje, uništavanje gradova i sela, rušenje historijskih spomenika i vjerskih kuća. Negiraju ga oni koji su ga i uvrstili u svoju ratnu strategiju. Genocid je i to kada se onemogućava jednako pravo svim građanima bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost. U BiH je u toku agresije počinjeno 11 genocida. Zar nije  strašan genocid počinjen u Srebrenici, Vlasenici, Žepi, Sarajevu, Mostaru, Pijedoru… Zatvaranje u logore smrti samo  je jedan od vidova genocida. Dokazivati genocid koji je zadesio Bošnjake nije potrebno. Ali, postoji i onaj genocid kada ti ga čine „tvoji“. Nije li Momčilo Krajišnik naredio svim Srbima da ostave svoje kuće i odu iz Sarajeva.

 

Djeca i nacionalizam

MONITOR: Jesu li u pravu oni koji tvrde da su se mržnja i nacionalizam toliko proširili u BiH da se i djeca od malih nogu uče da budu veliki Srbi, Hrvati ili Bošnjaci i tako od djece prave fašisti i nacionalisti?

GALIJAŠEVIĆ: Nažalost u pravu su. Ljudi se dijele na neke tabore, veoma je važno kako se ko zove, koje je vjere, odakle je. Pa pogledajte djecu u osnovnim školama. Njih kod kuće uče da su oni veliki Srbi, Hrvati ili Bošnjaci. Ne govore im o ljudskim vrijednostima o tome da je vrijednost u različitostima. Nigdje u svijetu ne postoje dvije škole pod jednim krovom. U nas ih je još puno takvih. Djecu odvajamo zidovima i odmalena im sugerišemo da onaj iza zida nije njegovo društvo, jer on ne vrijedi pošto je druge vjere. Nacionalizam i fašizam se uvlači među nas. To je vidljivo iz dana u  dan.

Kako to spriječiti? Prije svega kućnim odgojem, kazivanjem djeci istinu o onome što nam se dogodilo da se ne bi ponovilo. Udžbenici u školama moraju biti takvi da učenicima govore istinu.  Svakako je za tu preobrazbu potrebno vrijeme, a mi ga nemamo. Stasavaju djeca koja nisu zapamtila rat, ali o njemu pričaju onako kako ih uče.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

DINA BAJRAMSPAHIĆ, GRAĐANSKA AKTIVISTKINJA, ČLANICA RADNE GRUPE ZA POGLAVLJE 23: Vlast je zaslužna što DPS nije propao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama

 

MONITOR: Kako komentarišete najnovije istraživanje DAMAR-a i CGO, koje kaže da pola ispitanika smatra da Crna Gora ide pogrešnim putem?

BAJRAMSPAHIĆ: Ovo istraživanje, ali i nekoliko ranijih, pokazuje da su naši građani i građanke razboritiji i racionalniji nego što politička elita misli. Pored intenzivne propagande sa svih strana, građani uspijevaju da razlikuju utemeljene od neutemeljenih narativa i izražavaju otpor prema nazadnim tendencijama. Mislim da bi svi iole ozbiljni političari morali da ih temeljno pročitaju i da prestanu da se potcjenjivački odnose prema javnosti jer takvi pristupi očigledno nemaju prolaz. Mene veoma raduje što građani šalju poruku političarima da im je muka od nacionalizma i da hoće ozbiljnije javne politike.

MONITOR: Slažete li se sa ocjenom da je ovo Vlada „iznevjerenih očekivanja“?

BAJRAMSPAHIĆ: Da. Ako ostavimo po strani ideološke razlike i sporni klerikalni karakter ove vlasti,  propuštena je velika šansa. Šteta je što prva Vlada, koja je mogla stvarno biti ekspertska i postaviti javnu upravu na zdrave osnove, nije to bila. Odluke joj većinom nisu bile zasnovane na visokim stručnim standardima. Vlada se nije postavila kao brana nezakonitim i nedemokratskim praksama. Ona je punom parom nastavila sve sporne tehnike prethodne vlade, čak je i prevazišla zaprepašćujućom kadrovskom politikom, netransparentnošću (posebno u vezi sa dnevnim redom vlade i budžetskom potrošnjom), nedostatkom dijaloga i javne rasprave, samovoljom u vođenju resora i javnih politika, kršenju zakona kad god im zakon smeta da urade šta hoće, opsjednutošću identitetskim i vjerskim pitanjima. Uspijevaju da unište i rijetka do sada uspješna javna preduzeća koja su monopolisti na tržištu i naprave od njih gubitaše! Kada pogledate honorare savjetnika ministra finansija i spiskove na kojima su partije podijelile škole, vidite da se i nova vlast iznenađujuće brzo osilila.

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama i haotično donošenje odluka, bez utemeljenja, strategije, analize, dugoročnog pristupa. Konačno, najveće razočarenje je što ekspertskoj vladi evropska integracija Crne Gore uopšte nije bila prioritet. Naprotiv, nova vlast se toliko oglušivala o jasne standarde EU da je uspjela da izgubi saveznika koji joj je u početku bio najveća podrška.

MONITOR: Kako vidite aktuelnu inicijativu opozicije za izglasavanje nepovjerenja Vladi, kuda ona može odvesti?

BAJRAMSPAHIĆ: Opozicija javno izražava optimizam i mislim da mora da postoji neki razlog za to. Ali čak i ako postoji neki scenario, čini mi se da će biti neizvjesno sve do trenutka glasanja jer vidimo da sve strane „tvrde pazar“ i učestvuju u psihološkom ratu ne bi li izvukli maksimalno za svoju partiju iz ove krize. Mislim da u svakoj varijanti neko nešto gubi i da nema lakog rješenja. Postojeća Vlada je već preživjela mnogo afera, ne bi me začudilo da preživi opet, ali to rješenje je takođe neodrživo i štetno za društvo. Vlada bez podrške Skupštine ne može da funkcioniše, još manje da vodi reforme, tako da je to gubljenje vremena. Ako Vlada preživi, nastaviće se konflikti unutar vladajuće većine koji na kraju jačaju opoziciju. Vladajuća većina je sama najviše zaslužna što DPS nije propao nakon izbora nego se revitalizovao. Mislim da još uvijek okreću glavu od te činjenice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR JELICA KURJAK, POLITIKOLOŠKINJA  I DIPLOMATKINJA: Promjene u Rusiji su uvijek dolazile iznutra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rusija kao zatvoreno društvo nikada nije bila spremna da otvori prolaze za ideje spolja ma koliko one bile, u perspektivi gledano, dobre za budućnost zemlje

 

MONITOR: Sredinom 1980-ih je izgledalo da će perestrojka i njena „glasnost“ donijeti velike promjene u SSSR-u. Kako 30 godina od odlaska Mihaila Gorbačova i kraja sovjetske države, izgleda taj proces?

KURJAK: Perestrojka je otvorila mnoga pitanja vezana za istoriju nastanka, funkcionisanja i stanja sovjetske države. Jeretička pitanja poput nade u promene tokom kratkog perioda NEP-a, uzroka njegovog kraha, dolaska Staljina na vlast, neuspelih ekonomskih reformi posle perioda „otopljenja“ (XX kongres KPSS), bila su veoma značajna za mlade naraštaje ali i za otvaranje sličnih i mnogih drugih pitanja u drugim zemljama Varšavskog ugovora, što će umnogome uticati i na događaje u pojedinim zemljama, pre svega u Poljskoj. Sve se to reflektovalo i na kasniju demontažu komunističkih sistema i vojno-političkog i ekonomskog lagera socijalističkih zemalja.

Očekivanja u Sovjetskom Savezu, i u Rusiji, bila su velika kod značajnog procenta humanističke inteligencije. Zbog čega? Ni jedna ekonomska reforma – kojih je bilo nekoliko tokom XX veka u sovjetskog državi, nije otvarala politička pitanja, pitanja prošlosti i odnosa sadašnjosti prema prođenom periodu. Iako u skromnim kategorijama, perestrojka je ipak načela baš takva pitanja. Kažem načela, jer, veoma brzo, za nekih desetak godina, sve je počelo da se vraća na staro. Tvorci perestrojke nisu mogli, imali snage, smeli, nisu umeli itd. itd. da postave ključno pitanje mogućih promena: reformisanje sistema, odnosno, partije, države i odnosa partije i države. Sistem nije dovođen u pitanje i sve se svelo na neophodna prilagođavanja imajući u vidu da su se promene događale unutar zemalja lagera, u Evropi, svetu, u međunarodnim odnosima. Suština sistema jednopartijske vladavine, podržavljene partije, centralizovane privrede, zatvorenog društva nije bila dovođena u pitanje. Sa nekim korekcijama ta suština je i danas dominantna.

MONITOR: Kakva je i kolika međuzavisnost kada se radi o podršci u biračkom tijelu, između Vladimira Putina i njegove stranke Jedinstvena Rusija?

KURJAK: S obzirom na to da je Rusija definisana kao višepartijska parlamentarna demokratija, sa izrazitom dominacijom jedne grane izvršne vlasti – predsedničke, postojanje jake partije koja pobeđuje i koja podržava predsednika je suština takvog sistema. Popularnost partije je značajna, ali je popularnost predsednika iznad svega i iznad partije. U tom odnosu uzajamnosti nema mesta za neka pitanja nesporazuma, pada popularnosti itd. Celokupni administrativni potencijal je u funkciji pobede partije i predsednika na izborima.

MONITOR: Koliko je uticajna i ko je opozicija u Putinovoj Rusiji?

KURJAK: Nominalno postojanje višepartijskog sistema daje mogućnost da se Rusija deklariše kao parlamentarna demokratija. To podrazumeva da postoje opozicione partije u Dumi. Trenutno ih je četiri, plus vladajuća partija, Jedinstvena Rusija. Druga je realnost: te partije učestvuju na izborima, dobijaju uvek dovoljan procenat glasova kako bi zadržale svoje mesto u Dumi, ali, istovremeno, ne skrivaju da su lojalne i da iz sve snage podržavaju rukovodeću partiju i predsednika.

Postoji i druga opozicija, to je vanparlamentarna, kojoj pripada i Aleksej Navaljni i drugi manje popularni opozicionari. Takva opozicija nema mogućnosti da dođe do cenzusa na izborima koji bi je doveo u parlament. Oni su kao političke organizacije na margini državnih događanja, van svake institucije vlasti.

Iako vlast takvu opoziciju optužuje da je prozapadna, neprijateljska u odnosu na sopstvenu zemlju, treba reći da su i ta opozicija, a i sam A. Navaljni, i te kako proruski. Druga je stvar što opozicija u Rusiji traži modernizaciju zemlje na svim nivoima. A to se svakako ne poklapa sa stabilnim stanjem koje je kreirala vlast i ona održava takav sistem.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIROSLAV ŠUKOVIĆ, SLIKAR: Umjetnost nije tu zbog aplauza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nemam tendenciju da mijenjam svijet. Možda  da ga prepoznam. Da suočim sebe i publiku sa nekom istinom.  Iako tokom stvaranja o publici uopšte ne razmišljam, raduje me ako i ona prepozna to nešto. Neku univerzalnost, neku istinu, možda i ličnu

 

Izložba Umjesto molitve Miroslava Mira Šukovića nedavno je otvorena u Beogradu, u Kući Đure Jakšića. Šuković je rođen 1977. godine u Bihaću, a živi i radi u Kolašinu i Podgorici. Imao je više od 20 samostalnih izložbi širom Crne Gore, regiona i u inostranstvu, a učesnik je i brojnih kolektivnih izložbi. Dobitnik je nagrade Cetinjskog likovnog salona Trinaesti novembar 2015. godine.

MONITOR: Nedavno ste se predstavili beogradskoj publici, a većina slika su nastale ove godine. Da li je ova izložba svojevrstan presjek dosadašnjeg stvaralaštva, na kojoj na neki način prikazujete način na koji ste dolazili do određenih slikarskih rješenja ili radovi predstavljaju nešto sasvim novo u Vašem stvaralaštvu?

ŠUKOVIĆ: Izložba u Beogradu, iako je na njoj predstavljen  jedan dio radova iz starijeg perioda, nije presjek mog dosadašnjeg stvaralaštva. Najveći dio radova predstavljenih u Beogradu je novijeg datuma i predstavlja na neki način novi ciklus u mom stvaralaštvu. Ono što je, svakako, zajedničko svim mojim radovima, je sadržano negdje u nazivu same izložbe Umjesto molitve.  I ranije sam govorio da su slike i stvaranje za mene neki vid molitve.

Kao dječak, urezivao sam crtice na kaišu, čekajući da majka, koja je bila lošeg zdravlja, izađe iz bolnice. Crtice su predstavljale dane koje sam provodio moleći se da ona bude dobro. One su bile moja molitva. Čini se da sam nastavio da se kroz linije, odnosno crteže, platna i boje, molim.

Tekst teoretičara umjetnosti Vladimira Kolarića, kojim se osvrnuo na izložbu u Beogradu, na dobar način to primjećuje: ,,Onaj ko vjeruje u mogućnost umjetnosti da bude oblik molitve (pa makar i uz ogradu koja sadrži riječ umjesto), mora vjerovati da se kroz tu čulnost i stvarnost može ne samo izraziti nevidljivo i neopisivo, nego da se može i opštiti sa njim, i da se ono na neki način može oprisutniti i (po)javiti”. Ja u to vjerujem.

MONITOR: Vaše radove bismo mogli svrstati u figurativni egzistencijalizam. Bilo koji motiv da dominira slikom, u centru interesovanja je uvijek čovjek, njegova unutrašnja stanja i težnja da se dostigne to nešto uzvišeno, koje je teško definisati.

ŠUKOVIĆ: Da, čovjek je centralna tema kojom se bavim u svojim radovima. Ranije su to bila uglavnom neka psihološka stanja i unutrašnji nemiri čovjeka, dok je u ,,novoj” fazi to potraga za nečim uzvišenijim, vanvremenskim.

Valjda je to i neki lični put koji svaki čovjek prolazi.  Pokušaj da razumije sebe,  svijet u kojem  živi, i na kraju,  onoga uzvišenijeg, što se ne vidi. Traženje smisla.

MONITOR: Kako prilazite radu jedne slike, kako se ona ,,rađa”? Kažite mi o tom stvaralačkom procesu – šta Vas tjera da radite?

ŠUKOVIĆ: Upravo u načinu na koji ste postavili pitanje, upotrijebivši riječ – rađa, nalazi se dio odgovora. Nije li sam život, i sve oko nas jedan misterij. Ne pokušavam da umanjim mjesto stvaraoca u tom procesu. Njegove emocije, želje, ono što pokušava da podijeli sa svijetom, ili sa sobom na kraju.  Ipak, a to pokazuje i sam proces stvaranja, najuspješniji radovi, oni kraj kojih ćete zastati, koji će vas pomjeriti, imaju dodir nečeg što je onostrano, što je van. Kako god se to zvalo. Otuda je proces stvaranja za mene jedna velika  – tajna.

Šta me tjera da radim? Čovjek je, u konačnici, biće koje komunicira i stvara.  U slikanju se dešava oboje: i kreacija i razgovor. Čudesno je vidjeti kako iz bjeline papira nastaje djelo. Iz ničega, nešto što će nastaviti da živi i komunicira.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo