Povežite se sa nama

INTERVJU

JOVAN DIVJAK, PENZIONISANI GENERAL ARMIJE RBiH: Optužene za ratne zločine slave kao heroje

Objavljeno prije

na

Desna noga vlasti u BiH je preko Drine, lijeva noga je preko Save, a tijelo se koprca da sačuva državnost. Zato, veoma dobro funkcionišu „etničke“ zajednice

 

MONITOR: Prije 27 godina, petog aprila 1992. godine, počela je opsada Sarajeva, najduža opsada jednog grada u novijoj istoriji svijeta. Molim Vas da ukratko iznesete najbitnije podatke o tom događaju i žrtvama.

DIVJAK: Opsada je trajala 1.425 dana. Ubijen je 11.541 građanin. Prvi korpus (sarajevski) imao je 6.500 poginulih. Preteruje se brojka ubijene dece – ona je do 1.000. Ova preterivanjaničemu ne služe, tako ja mislim. Za vreme opsade prosečno je palo 329 granata dnevno na Sarajevo. Haški tribunal zbog terorisanja građana Sarajeva  krivim proglasio Stanislava Galića, Dragomira Miloševića, Ratka Mladića i Radovana Karadžića).

MONITOR: Je li Vas rat u Sarajevu iznenadio poslije pedeset godina mira i zajedničkog života u Jugoslaviji?

DIVJAK: Iznenadila su me događanja u Sloveniji i Hrvatskoj zato što je JNA izvršila napad na republike koje su bile sastavni deo SFRJ. Nisam verovao u pretnje predsednika SDS Karadžića – da ako muslimani dobiju državu da će to biti put smrti i da će nestati jedan narod. Nisam verovao u rat s obzirom na stav ZAVNO BiH-a 1943. – da BiH nije ni srpska, ni muslimanska, ni hrvatska već da je i srpska, i hrvatska i muslimanska.

Nisam verovao ni u rat u Sarajevu, jer je Sarajevo simbolizovalo jednistvo u različitostima, temeljilo se na bratstvu i jedinstvu i imalo je oko 10 odsto mešovitih brakova. Bejah naivan do boga!

MONITOR: Sarajlije su se tokom opsade se širom svijeta pročule po solidarnosti i ljudskoj toplini.

DIVJAK: Na veliku žalost Sarajlija i doživljenu tragediju i svijet nije na jednak način doživeo tragediju njegovih  građana. Poražavajuće je bilo da su mnogi novinari diljem sveta sa Pala i Beograda pisali pamflete o događanjima često navodeći da su muslimani izvodili diverzije na građane (Ferhadija 27. maj 1992, Markale 05.02.1994, Markale 28. 08. 1995) da bi svetska javnost optužila Srbe za ubijanje muslimana u Gradu. Tačno je da su Sarajlije, svojom odlučnošću da odbrane svoje porodice, vlasništvo, pravo na život, bile simbol otpora ovovremenom fašizmu, ali to nije doprlo do glava onih koji upravljaju životima ljudi na zemaljskoj kugli. „Veliki“ za šahovskom tablom dozvolili su blokadu Sarajeva tri i po godine. Svih ovih 27 godina pitam se zašto nisu zaustavili oružane sukobe već 1991. godine kada je rat buknuo u Hrvatskoj. Građani Sarajeva su zahvalni ljudima dobre volje, humanistima, koji su zajedno uz njih provodili dane i mesece u opkoljenom Sarajevu kao moralna snaga i bili glasnogovornici istine – ubijani su deca, žene, nemoćni – zbog čega – nije bilo odgovora. Vojnici su odbranili grad. Žene Sarajeva su ga sačuvale. A duhovni otpor je bio snažniji od svega.

MONITOR: Je li tačno da je na početku opsade Aleksandar Vučić, kao mladi četnik, pucao na Sarajlije i Sarajevo?

DIVJAK: Ja nemam saznanje o boravku Vučića na položajima srpske vojske na obroncima Grada, ali znam da je u toku rata bio na Palama. Još i danas mi je sveža poruka Vučića kada je u „sukobima“ u Srebrenici izjavio – za jednog Srbina treba pobiti 100 Muslimana. Znam da je vojvoda (!) Šešelj bio na Jevrejskom groblju i da se hvalio da je pucao. Tog dana je ubijena samo jedna osoba, kažu srpske nacionalnosti. Ispade da je ubio Šešelj.

MONITOR: U svom dnevniku ste naveli  da javno morate da posvjedočite o zlu kako biste pomogli ,,da neljudi budu osuđeni za strašne zločine”. Kako stvari stoje sa osudama zločinaca?  

DIVJAK:Gospodin Serž Bramerc, glavni tužilac Haškog tribunal za bivšu Jugoslaviju, izjavio je da se trenutno vodi 3.000 postupaka za podizanje optužnica. Za mene je značajnije da Republika Srbija, Vučić i vlada, a posebno vodeće političke ličnosti u Republici Srpskoj, ne prihvataju da se dogodio genocid nad muslimanima u Srebrenici, u Višegradu, Prijedoru, Ključu, Sanskom Mostu. Neshvatljivo je da Parlament BiH nije usvojio deklaraciju Evropskog parlamenta iz 2006. o genocidu u Srebrenici, jer su srpski parlamentarci odbili da glasaju za nju. Optuženi za genocid, ratne zločine, narod iz koga potiču slave se kao heroji i branitelji „svog naroda“. Izvršioci zločina jesu osuđeni ali politike nisu, koje i danas ne odustaju od teritorijalnih pretenzijaprema BiH. Pročitali ste ovih dana kako predsjedavajući Predsjedništva Dodik ima viziju Srbije i sa delovima Crne Gore!!?

MONITOR: Prije pet godina niste pozvani na obilježavanje Dana Armije BiH iako ste bili jedan od prvih generala ARBiH i simbol odbrane Sarajeva. Da li i dalje nekome smeta general Divjak?

DIVJAK: Jovan Divjak i svi drugi koji sadašnjost i budućnost BiH vide kao građansku, sekularnu, Evropsku i NATO-vsku državu, jednakopravnih naroda, građana na temeljima Deklaracije o ljudskim pravima, nisu dobrodošli ni u Zagrebu, ni u Beogradu, ni u Sarajevu. Pružena mi je prilika da putem sredstava javnog informisanja govorim o društveno-političkim trendovima, o ratnim zbivanjima i da sam od velike većine građana podržan. Ekstremnom (srećom, manjem broju ljudi) delu sarajevske čaršije to smeta. To me još više snaži da istrajem u priči o BiH otvorenih vrata i širokog polja za sve koji vole i poštuju bosanskohercegovačku zajednicu, a kome to ne odgovara eno mostova na Drini i Savi i „allahimanet“!

MONITOR: Rođeni ste u Srbiji koja Vas optužuje da ste izdajnik srpskog naroda, ali  Sarajlije nisu zaboravile da ste u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu 2. maja 1992. godine spriječili da ne dođe do većeg zločina od strane Teritorijalne odbrane RBiH…

DIVJAK: Da, rođen u Beogradu, u bolnici, ali otac je bio učitelj u Šuvajiću, Srbija, na obali Dunava, inače poreklom iz BiH. Jedan je od glavnih likova – Dule Dabić, hajduk, iz Bosanske Krupe, u knjizi Branka Ćopića. Živim u Sarajevu od 1966. U braku sam bio 57 godina, supruga mi je umrla pre dve godine. Za dobre ljude sam dobar, za one druge sam „izdajica srpskog naroda“ i „ratni zločinac“. A ja sam slobodan, nezavisan, sretan i zaljubljen. Pojam „zaljubljen“ je veoma širok – u ljude, u pravdu, u prirodu, u pozorište, u muziku, u Sarajevo, Bosnu i Hercegovinu, i zašto ne – u Crnu Goru. Eto me vama na čašu dobre loze. Mnogi vaši sugrađani kada me sretnu u Sarajevu na ulici pozdrave me i prave selfie. Izjašnjavao sam se kao Srbin, bio je „hit“ izjašnjavati se kao Jugosloven, a od 8. aprila 1992. izjašnjavam se kao Bosanac i Hercegovac. U Ustavu BiH navode se tri konstitutivna naroda (Srbi, Bošnjaci, Hrvati) i ostali. U tom košu „ostali“ sam i ja i vi braćo Crnogorci, građani BiH. Pa Vuk Drašković rekao je u jednom intervjuu povodom mog hapšenja u Beču – „Jovo je sačuvao moralni lik Srba!“.

MONITOR: Kakve su šanse BiH za ulazak u NATO i EU?

DIVJAK: Željena budućnost BiH je članstvo u NATO-u i Evropska unija. Kočničari ovoga su političke strukture  Republike Srpske, delimično od hrvatske.  Uticaj na ove stavove, direktan i indirektan imaju  političke ličnosti iz Srbije, kaže se (?!) pod uticajem Rusije. Ja bih voleo, što pre da se Federacija stavi u puni kapacitet – ukidanje kantona i ustanovljenje nekoliko regija koje se zasnivaju na ekonomskim, prirodnim, kulturnim sadržajima, a ne prema nacionalnoj strukturi. Jer sadašnja društveno-politička struktura je struktura za džabalebaroše. U državnim institucijama ima oko 29.000 državnih službenika sa prosekom plate od preko 1.500 KM (podsetimo da je prosek plate oko 890 KM). U poslednje četiri godine u BiH nije izgrađen ni kilometar koridora, a izgrađena je desetina privatnih hotela (priča se u većini se ne služi alkohol) i verskih objekata, a nijedno pozorište, koncertna dvorana. U Sarajevu dominiraju sportske kladionice i igre na sreću, a muzeji su na milost i nemilost od državnog budžeta.

MONITOR: Da li postoji opasnost da se opet zarati u BiH ?

DIVJAK:Zaoštreni su verbalni sukobi, propaganda – priča o mudžahedinima, okupljanje četnika u Višegradu (pre mesec dana), sve češće se čuje „za dom spremni“, Beograd i Srbija se nadmeću u kupovini oružja, Republika Srpska formira rezervnu policiju – sve ovo liči na ono 90-ih. Pa Makronu, predsedniku Francuske, sadašnje stanje liči na 30. godine prošlog veka. Za mene večitog naivca sve je ovo prazno zveckanje oružjem. Samo da rata ne bude, kako preključe u vijećnici u Sarajevu, otpeva hor od 600 dece iz Bosne i Hercegovine. Da, iz BiH!

MONITOR: Kako ocjenjujete odnose BiH sa Hrvatskom i Srbijom?

DIVJAK:Obrnuto pitanje, kakav je odnos Beograda i Zagreba. Svakodnevno se mešaju u društveno-politički život BiH podržavajući nacionalističke tendencije „svog“ naroda. Bošnjačke vođe oslanjaju se na Erdogana, a on pod izrekom: „Alija je Bosnu dao u amanet Turskoj“ i ostvaruje neuporedivo jače ekonomske odnose sa Srbijom. Beograd i Zagreb neprekidno guraju trn u oko Bošnjacima i poglede bacaju na prljavštinu preko plota, a ne čiste ga u svom dvorištu.

Opet, naivni Jovan je uveren da je neargumentovano i neobjektivno razmišljati o oružanom sukobu. Mirovne snage (evropske i svetske) su na oprezu. Bilo šta da se desi ne „mrdam“ iz Sarajeva.  Kome nije priraslo srcu sretno mu putovanje i na Mars.

 

 

Neizvjesna budućnost

 

MONITOR: Koji su danas najveći problemi BiH i njenih građana?

DIVJAK: Najveća je neizvesnost o budućnosti, ekonomska situacija, verbalni sukobi, narastanje mržnje među mladima. Najveći problem je obrazovanje. Na sceni je 12 zakona o obrazovanju. Ako je Marks govorio da je „religija“ opijum za narod, za mene je obrazovanje „opijum za decu“! Deca u RS uče o građanskom ratu i agresiji NATO-a na Srbiju i Beograd, a ne govore o genocidu u Srebrenici. Bošnjačka deca uče o agresiji, genocidu, ali ne i o tome da je bilo ratnih zločina na strani odbrambeno- oslobodilačke armije. Nema nagoveštaja pomirenja ni iz jednog etničkog korpusa.

 

Nacionalno lideri uživaju u bogatstvu

 

MONITOR: Šta mislite o aktuelnoj vlasti u BiH?

DIVJAK: U vlasti koja nije ustanovljena ni šest meseci posle opštih izbora, koja je „skrojena“ od predstavnika tri „konstitutivna“ naroda nema jedinstvene vizije BiH. Desna noga vlasti je preko Drine, leva noga je preko Save, a telo se koprca da sačuva državnost. Zato, veoma dobro funkcionišu „etničke“ zajednice. Svaka ima svoj mit postojanosti,svoju istoriju/historiju/povijest, svoju zastavu, svoju proslavu „državnosti“ … ne znam šta sve nemaju. Nacionalni (nacionalistički) lideri uživaju u ličnom bogatstvu i siromaštvu svog plebstva. Hacijende nacionalnih vođa dominiraju nad kućercima 40 odsto nezaposlenih i nad 440 eura koje primaju zaposleni i 170 eura penzioneri.

 

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD POKRETAČA „PREOKRETA“: Izbori su izlaz

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 posto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme

 

MONITOR: Politička kriza se ne razrješava, već zaoštrava. Opozicija je van parlamenta, i čvrsto stoji na svojim zahtjevima, kao i parlamentarna većina. Ako se i pomenu ustupci, na njih nema reakcije. Kako vidite današnju političku situaciju i političku klasu?

PERIĆ: Politička klasa osjeća sigurnost u postojećem stanju i strah od njegove promjene. Oni ne žele mijenati ovu startešku igru. Ugodno je stalno produkovati krize koje onda kao rješavate bez ikakvog obavezivanja šta ćete konkretno učiniti dok ste na nekoj poziciji.

Nažalost, koliko god ih kritikovali, svjesno ili ne, i onaj kritički orijentisani dio društva koji se nalazi u akademskoj zajednici i značajnom dijelu kredibilnih medija u ključnim momentima im pruža prećutni legitimitet, pristajući na pravila koja oni propisuju. Moguće da je to prvi korektivni faktor koji bi pomogao razvlašćivanju vladajućeg pogleda na politiku u Crnoj Gori – u kojem legitimaciju za bilo kakav politički stav smijete imati samo kroz već etablirane političke strukture. Tu se mora biti strpljiv jer je akademska zajednica kod nas prilično pasivna, a kredibilni mediji su često bili na udaru i žele neku vrstu sigurnosti. Oboje je razumljivo, ali ako se stvari nastave tako odvijati, zajednica će sve manje imati koristi od njih. S namjerom ili bez namjere, oni tako mogu postati dio političke klase. Želim da vjerujem da su prije svega u medijima svjesni ovog izazova koji je pred njima. Naglašavam da mislim na kredibilne medije, ne na pamflete ili žutu štampu.

MONITOR: Šta je izlaz iz političke krize?

PERIĆ: Izbori. Nema nikakve dileme da ovaj sastav parlamenta ne može i ne želi suštinski izlazak iz krize, jer se oni njome politički hrane. Zašto uljepšavati? Oni ne žele da mijenjaju igru koju su osmislili i u kojoj na više ravni odlično prolaze. To je za njih komfor zona. Jedni kao brane državu, drugi je kao napadaju, treći su kao za neko spasonosno rješenje – dakle svako ima svoju ulogu i svoju političku nišu. Dodatno, zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 oposto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme?

MONITOR: Vjerujete li da će doći do izbora sudija Ustavnog suda 28. novembra?

PERIĆ: Već smo čuli iz usta predstavnika nove vlasti da oni sada hoće kontrolu nad Ustavnim sudom. Opet, prethodna vlast ovu poziciju smatra dobrodošlom da koristi svoj ucjenjivački kapital. Ako sudite po tome, teško je očekivati taj izbor krajem novembra, ali neodgovornost je tolika da je teško predvidjeti šta kome može pasti na pamet i što partijski gledano može smatrati korisnim, drugim riječima kakvu nagodbu može sklopiti – i u skladu sa tim glasati.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 25. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VEHID ŠEHIĆ, PREDSJEDNIK FORUMA GRAĐANA TUZLE: Dobrosusjedske odnose graditi poštovanjem suvereniteta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želio bih da novo Predsjedništvo BiH uspostavi dobrosusjedske odnose sa Crnom Gorom, Hrvatskom i Srbijom. To podrazumijeva poštovanje suvereniteta i integriteta ovih država, što danas nije slučaj. Neprihvatljiva je trenutna politička situacija u regionu ali kao primjer mogu poslužiti dobri odnosi između BiH i Crne Gore što je uticalo na visok stepen razumijevanja i povjerenja među građanima ovih država

 

MONITOR: Prošlo je 27 godina od parafiranja Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH, poznatijeg kao Dejtonski sporazum. U vezi sa njegovim sprovođenjem ili izmjenama podijeljena su mišljenja, naročito u BiH. Kakvo je Vaše mišljenje?

ŠEHIĆ: Istina, prošlo je 27 godina od parafiranja Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini ali mnoge obaveze predviđene aneksima ovog Sporazuma nisu ispunjene. U prvom redu razlog je neodgovornost domaćih vlasti što je i uzrok višegodišnje političke nestabilnosti u BiH. Često se čuje da je Sporazum „Sveto pismo“, međutim sam naziv ukazuje da su utvrđeni principi i okvir, te je ostavljena mogućnost i promjena sadržaja aneksa Sporazuma. Obavezu u implementaciji ovog Sporazuma preuzele su SDA, HDZ i SDS. Postavlja se logično pitanje da li su stranke koje su bile vladajuće i tokom rata smogle implementirati ovaj Sporazum, jer se i danas u političkom životu nekih stranaka vidi intencija da se ostvare neki od neostvarenih ratnih ciljeva. Isključivo zaslugom Visokog predstavnika dolazilo je do donošenja određenih zakona a samim tim i izmjena u Sporazumu, pa je između ostalog osnovan Sud BiH, Oružane snage BiH, u početku nametanjem ali su svi ti zakoni dobili legalitet i legitimitet usvajanjem u Parlamentarnoj skupštini BiH.

MONITOR: Željka Cvijanović je u izjavi povodom ove godišnjice tražila „vraćanje izvornom Dejtonu“, a Dodik je ponovio da neće, kao predsjednik RS, poštovati odluke visokog predstavnika Krisitijana Šmita i da će zajedno sa Cvijanovićkom koja predstavlja Srbe u Predsedništvu BiH, „jačati RS“. Kako vi ovo, posebno Dodikovu najavu, tumačite?

ŠEHIĆ: Kao što sam napomenuo, svi zakoni koji su „nametnuti“ od strane Visokog predstavnika, prošli su redovnu parlamentarnu proceduru tako da ih je nemoguće jednostranim aktima taviti van snage jer je isključiva nadležnost da se određeni zakoni ukinu, da ih Parlamentarna skupština BiH stavi van snage, što je u skladu sa Ustavom BiH. Članovi Predsjedništva BiH biraju se iz reda bošnjačkog, srpskog i hrvatskog naroda i njihove temeljne nadležnosti su predstavljanje BiH te zaštita vitalnog entitetskog interesa i ne biraju se kao predstavnici naroda, što je jasno u Ustavu naznačeno. Kako je Visoki predstavnik vrhovni tumač Dejtonskog sporazuma, njegove odluke se moraju poštivati.

 

 

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 25. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESKO RADULOVIĆ, ADVOKAT: Nezapamćena institucionalna kriza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Institucionalna kriza je poprimila razmjere kakve do sada nijesmo nikada imali. Umjesto slabih institucija iz prethodnog perioda, sada svjedočimo praksi koja takve, slabe institucije, čini nefunkcionalnim umjesto da se radi na njihovom jačanju

 

MONITOR: Protesti se nastavljaju, kao i politička i institucionalna kriza. Kako vidite situaciju u kojoj se zemlja trenutno nalazi?

RADULOVIĆ: Stanje u državi je prilično zabrinjavajuće. Institucionalna kriza je poprimila razmjere kakve do sada nijesmo nikada imali. Umjesto slabih institucija iz prethodnog perioda, sada svjedočimo praksi koja takve, slabe institucije, čini nefunkcionalnim umjesto da se radi na njihovom jačanju. Osim toga, Vladi je izglasano nepovjerenje i ona funkcioniše u tzv. tehničkom mandatu, ali bez ikakvih ograničenja u donošenju odluka. Skupština već godinama ne vrši svoje nadležnosti utvrđene Ustavom jer ne bira članove Sudskog savjeta, ne bira Vrhovnog državnog tužioca, ne bira sudije Ustavnog suda, ne donosi bitne zakone kao što su zakon o vladi i zakon o skupštini, a reforma izbornog zakonodavstva očigledno nije u interesu politčkih partija. U krajnjem, mislim da partitokratija, odnosno partijski i lični interesi političara, prijete da potpuno uruše sve institucije i pravni poredak.

MONITOR: Kriza je zaoštrena nakon usvajanja Zakona o predsjedniku. Da li je taj zakon po vašem mišljenju neustavan?

RADULOVIĆ: Ne sjećam se da je o pitanju nekog zakona pravna struka imala tako jedinstven stav kao u slučaju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o predsjedniku. Očigledno je da se radi o zakonu koji nije saglasan sa Ustavom jer se njime definiše nešto što je ustavna materija, i to na način suprotan najvišem pravnom aktu. Predsjednik po Ustavu ima ovlašćenje da predlaže Skupštini mandatara, a usvojene izmjene Zakona definišu da će se, u slučaju da predsjednik države to ne uradi u propisanom roku, mandatarom smatrati osoba koju podrži parlamentarna većina. Nije to nikakva razrada ustavnih odredbi, kako tvrde predlagači, već zadiranje u ustavna pitanja i njihovo definisanje suprotno onome kako ih definiše Ustav. Takođe, ne postoje razlozi i jasno utvrđen javni interes da zakon ima povratno dejstvo. Politički interes koji predlagači imaju je legitiman, ali on se ne može izjednačiti sa javnim interesom i ne može biti razlog za povratno dejstvo zakona.

MONITOR: DPS i opozicija traže da se prvo povuče taj dokument, pa onda odblokira Ustavni sud, dok većina koja je usvojila zakon smatra da prvo treba odblokirati Ustavni sud, koji bi potom odlučivao i o ustavnosti tog zakona. Kako vi vidite korake u rješavanju krize?

RADULOVIĆ: Očigledno je da svi politički subjekti isključivo vode računa o političkim interesima i u skladu s time predlažu i povlače poteze. To pokazuju u kontinuitetu, ne samo u ovom slučaju. Izbor sudija Ustavnog suda više od dvije godine je predmet uslovljavanja, ucjenjivanja i pokušaja političke trgovine. Za to vrijeme bila su čak četiri javna oglasa. Poslanici konstituenata parlamentarne većine – Demokrate, DF i URA su barem jednom, u različitim periodima, odbijali da glasaju za bilo kog kandidata. S druge strane, opozicioni DPS je u jednom periodu preko dva mjeseca bojkotovao rad Skupštine i skupštinskih tijela. Bojkot je prekinut kada se glasalo o smjeni tadašnjeg ministra pravde g-dina Leposavića, ali se nije prekidao kada se odlučivalo o kandidatima za sudije Ustavnog suda. Dalje, premijer Abazović je podršku DPS-a njegovoj Vladi pravdao potrebom deblokade pravosuđa i izborom sudija Ustavnog suda. Kasnije je potpisivanje Temeljnog ugovora takođe pravdao potrebom da se deblokira pravosuđe i izaberu sudije Ustavnog suda. Njegova Vlada izabrana je glasovima DPS-a i Temeljni ugovor je potpisan odlukom njegove Vlade, ali izbor sudija Ustavnog suda još nije izvršen. Istovremeno, Vlada g-dina Abazovića i dalje obavlja poslove izvršne vlasti, što dovoljno govori i nedostatku elementarne političke, ali i moralne odgovornosti. Da zaključim, kada bi postojala volja da se kriza riješi, redosljed koraka bilo bi manje bitan. Nažalost, čini se da ta volja ne postoji.

MONITOR: Očekujete li da Ustavni sud bude odblokiran na sjednici 28. novembra?

RADULOVIĆ: Način na koji su političke partije pristupale ovom pitanju do sada ne daje razloga za nadu da će Ustavni sud biti odblokiran 28. novembra. Volio bih kada bi me političke partije demantovale jer bi to bio korak ka uspostavljanju institucije koja je jedina ovlašćena da autoritativno tumači Ustav i donosi odluke da li je bilo koji akt saglasan sa Ustavom ili nije.

MONITOR: Kome odgovara blokada Ustavnog suda?

RADULOVIĆ: Po logici stvari blokada Ustavnog suda odgovara onima koji krše Ustav jer ne postoji organ koji bi donio odluku da su oni prekršili Ustav. S druge strane, građani su ti kojima to ne odgovara i koji trpe posljedice neustavnog, neodgovornog i neozbiljnog ponašanja političara.

MONITOR: Čak i kada se odblokira Ustavni sud, ostaju brojni problemi u pravosuđu. Kako vidite situaciju u pravosuđu danas?

RADULOVIĆ: Pored Ustavnog suda koji nije funkcionalan, ni stanje u pravosuđu nije baš sjajno. Naprotiv, u v.d. stanju je Vrhovni sud kome je u prvoj polovini godine nedostajalo dvije trećine sudija. U v.d. stanju je Vrhovno državno tužilaštvo i nema izgleda da će iz tog stanja uskoro izaći, a izbor Vrhovnog državnog tužioca gotovo niko više i ne pominje. Donedavno je u v.d. stanju bio i Upravni sud, a Sudski savjet radi u nepotpunom sastavu. Sve ovo je posljedica poltičke trgovine koja se besprizorno odvija pred očima javnosti.

MONITOR: Kako komentarišete puštanje iz pritvora bivše predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice?

RADULOVIĆ: Teško je ozbiljno komentarisati sudsku odluku sa čijim sadržajem javnost nije upoznata. Vjerujem da je sud dao razloge za ukidanje pritvora, odnosno stav da ne postoje okolnosti koje ukazuju da postoji opasnost od bjekstva. Treba podsjetiti da g-đi Medenici pritvor nije ni određen iz ovog razloga, već da se ovaj osnov za pritvor pojavio nekoliko mjeseci nakon što je pritvorena. Mislim da je teško obrazložiti da se opasnost od bjekstva javila nekoliko mjeseci nakon što je g-đa Medenica pritvorena, a da ta opasnost nije postojala u vrijeme pritvaranja. Međutim, javnost je opravdano zainteresovana za ovaj postupak i veoma je važno da odluke suda ne ostavljaju prostora za sumnje. Ovo dodatno jer je g-đa Medenica nedavno u svom iskazu navela da je svjedok mnogih prljavih biografija. Takva izjava može se tumačiti kao poruka sudijama koje bi trebale da donose odluke u postupku koji se vodi protiv nje. Vjerujem da je g-đa Medenica govorila istinu i da je ona svjedočila mnogim prljavim biografijama, ali ne samo u sudstvu, ili možda i najmanje u sudstvu, već više u drugim granama vlasti. Zato bi takva izjava trebala da bude razlog da tužilaštvo pokuša da otkrije o čijim prljavim biografijama se radi i koliko su te biografije prljave jer bi to bilo veoma korisno za jačanje vladavine prava i uspostavljanje sistema odgovornosti.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo