Povežite se sa nama

INTERVJU

JOVAN DIVJAK, PENZIONISANI GENERAL ARMIJE RBiH: Optužene za ratne zločine slave kao heroje

Objavljeno prije

na

Desna noga vlasti u BiH je preko Drine, lijeva noga je preko Save, a tijelo se koprca da sačuva državnost. Zato, veoma dobro funkcionišu „etničke“ zajednice

 

MONITOR: Prije 27 godina, petog aprila 1992. godine, počela je opsada Sarajeva, najduža opsada jednog grada u novijoj istoriji svijeta. Molim Vas da ukratko iznesete najbitnije podatke o tom događaju i žrtvama.

DIVJAK: Opsada je trajala 1.425 dana. Ubijen je 11.541 građanin. Prvi korpus (sarajevski) imao je 6.500 poginulih. Preteruje se brojka ubijene dece – ona je do 1.000. Ova preterivanjaničemu ne služe, tako ja mislim. Za vreme opsade prosečno je palo 329 granata dnevno na Sarajevo. Haški tribunal zbog terorisanja građana Sarajeva  krivim proglasio Stanislava Galića, Dragomira Miloševića, Ratka Mladića i Radovana Karadžića).

MONITOR: Je li Vas rat u Sarajevu iznenadio poslije pedeset godina mira i zajedničkog života u Jugoslaviji?

DIVJAK: Iznenadila su me događanja u Sloveniji i Hrvatskoj zato što je JNA izvršila napad na republike koje su bile sastavni deo SFRJ. Nisam verovao u pretnje predsednika SDS Karadžića – da ako muslimani dobiju državu da će to biti put smrti i da će nestati jedan narod. Nisam verovao u rat s obzirom na stav ZAVNO BiH-a 1943. – da BiH nije ni srpska, ni muslimanska, ni hrvatska već da je i srpska, i hrvatska i muslimanska.

Nisam verovao ni u rat u Sarajevu, jer je Sarajevo simbolizovalo jednistvo u različitostima, temeljilo se na bratstvu i jedinstvu i imalo je oko 10 odsto mešovitih brakova. Bejah naivan do boga!

MONITOR: Sarajlije su se tokom opsade se širom svijeta pročule po solidarnosti i ljudskoj toplini.

DIVJAK: Na veliku žalost Sarajlija i doživljenu tragediju i svijet nije na jednak način doživeo tragediju njegovih  građana. Poražavajuće je bilo da su mnogi novinari diljem sveta sa Pala i Beograda pisali pamflete o događanjima često navodeći da su muslimani izvodili diverzije na građane (Ferhadija 27. maj 1992, Markale 05.02.1994, Markale 28. 08. 1995) da bi svetska javnost optužila Srbe za ubijanje muslimana u Gradu. Tačno je da su Sarajlije, svojom odlučnošću da odbrane svoje porodice, vlasništvo, pravo na život, bile simbol otpora ovovremenom fašizmu, ali to nije doprlo do glava onih koji upravljaju životima ljudi na zemaljskoj kugli. „Veliki“ za šahovskom tablom dozvolili su blokadu Sarajeva tri i po godine. Svih ovih 27 godina pitam se zašto nisu zaustavili oružane sukobe već 1991. godine kada je rat buknuo u Hrvatskoj. Građani Sarajeva su zahvalni ljudima dobre volje, humanistima, koji su zajedno uz njih provodili dane i mesece u opkoljenom Sarajevu kao moralna snaga i bili glasnogovornici istine – ubijani su deca, žene, nemoćni – zbog čega – nije bilo odgovora. Vojnici su odbranili grad. Žene Sarajeva su ga sačuvale. A duhovni otpor je bio snažniji od svega.

MONITOR: Je li tačno da je na početku opsade Aleksandar Vučić, kao mladi četnik, pucao na Sarajlije i Sarajevo?

DIVJAK: Ja nemam saznanje o boravku Vučića na položajima srpske vojske na obroncima Grada, ali znam da je u toku rata bio na Palama. Još i danas mi je sveža poruka Vučića kada je u „sukobima“ u Srebrenici izjavio – za jednog Srbina treba pobiti 100 Muslimana. Znam da je vojvoda (!) Šešelj bio na Jevrejskom groblju i da se hvalio da je pucao. Tog dana je ubijena samo jedna osoba, kažu srpske nacionalnosti. Ispade da je ubio Šešelj.

MONITOR: U svom dnevniku ste naveli  da javno morate da posvjedočite o zlu kako biste pomogli ,,da neljudi budu osuđeni za strašne zločine”. Kako stvari stoje sa osudama zločinaca?  

DIVJAK:Gospodin Serž Bramerc, glavni tužilac Haškog tribunal za bivšu Jugoslaviju, izjavio je da se trenutno vodi 3.000 postupaka za podizanje optužnica. Za mene je značajnije da Republika Srbija, Vučić i vlada, a posebno vodeće političke ličnosti u Republici Srpskoj, ne prihvataju da se dogodio genocid nad muslimanima u Srebrenici, u Višegradu, Prijedoru, Ključu, Sanskom Mostu. Neshvatljivo je da Parlament BiH nije usvojio deklaraciju Evropskog parlamenta iz 2006. o genocidu u Srebrenici, jer su srpski parlamentarci odbili da glasaju za nju. Optuženi za genocid, ratne zločine, narod iz koga potiču slave se kao heroji i branitelji „svog naroda“. Izvršioci zločina jesu osuđeni ali politike nisu, koje i danas ne odustaju od teritorijalnih pretenzijaprema BiH. Pročitali ste ovih dana kako predsjedavajući Predsjedništva Dodik ima viziju Srbije i sa delovima Crne Gore!!?

MONITOR: Prije pet godina niste pozvani na obilježavanje Dana Armije BiH iako ste bili jedan od prvih generala ARBiH i simbol odbrane Sarajeva. Da li i dalje nekome smeta general Divjak?

DIVJAK: Jovan Divjak i svi drugi koji sadašnjost i budućnost BiH vide kao građansku, sekularnu, Evropsku i NATO-vsku državu, jednakopravnih naroda, građana na temeljima Deklaracije o ljudskim pravima, nisu dobrodošli ni u Zagrebu, ni u Beogradu, ni u Sarajevu. Pružena mi je prilika da putem sredstava javnog informisanja govorim o društveno-političkim trendovima, o ratnim zbivanjima i da sam od velike većine građana podržan. Ekstremnom (srećom, manjem broju ljudi) delu sarajevske čaršije to smeta. To me još više snaži da istrajem u priči o BiH otvorenih vrata i širokog polja za sve koji vole i poštuju bosanskohercegovačku zajednicu, a kome to ne odgovara eno mostova na Drini i Savi i „allahimanet“!

MONITOR: Rođeni ste u Srbiji koja Vas optužuje da ste izdajnik srpskog naroda, ali  Sarajlije nisu zaboravile da ste u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu 2. maja 1992. godine spriječili da ne dođe do većeg zločina od strane Teritorijalne odbrane RBiH…

DIVJAK: Da, rođen u Beogradu, u bolnici, ali otac je bio učitelj u Šuvajiću, Srbija, na obali Dunava, inače poreklom iz BiH. Jedan je od glavnih likova – Dule Dabić, hajduk, iz Bosanske Krupe, u knjizi Branka Ćopića. Živim u Sarajevu od 1966. U braku sam bio 57 godina, supruga mi je umrla pre dve godine. Za dobre ljude sam dobar, za one druge sam „izdajica srpskog naroda“ i „ratni zločinac“. A ja sam slobodan, nezavisan, sretan i zaljubljen. Pojam „zaljubljen“ je veoma širok – u ljude, u pravdu, u prirodu, u pozorište, u muziku, u Sarajevo, Bosnu i Hercegovinu, i zašto ne – u Crnu Goru. Eto me vama na čašu dobre loze. Mnogi vaši sugrađani kada me sretnu u Sarajevu na ulici pozdrave me i prave selfie. Izjašnjavao sam se kao Srbin, bio je „hit“ izjašnjavati se kao Jugosloven, a od 8. aprila 1992. izjašnjavam se kao Bosanac i Hercegovac. U Ustavu BiH navode se tri konstitutivna naroda (Srbi, Bošnjaci, Hrvati) i ostali. U tom košu „ostali“ sam i ja i vi braćo Crnogorci, građani BiH. Pa Vuk Drašković rekao je u jednom intervjuu povodom mog hapšenja u Beču – „Jovo je sačuvao moralni lik Srba!“.

MONITOR: Kakve su šanse BiH za ulazak u NATO i EU?

DIVJAK: Željena budućnost BiH je članstvo u NATO-u i Evropska unija. Kočničari ovoga su političke strukture  Republike Srpske, delimično od hrvatske.  Uticaj na ove stavove, direktan i indirektan imaju  političke ličnosti iz Srbije, kaže se (?!) pod uticajem Rusije. Ja bih voleo, što pre da se Federacija stavi u puni kapacitet – ukidanje kantona i ustanovljenje nekoliko regija koje se zasnivaju na ekonomskim, prirodnim, kulturnim sadržajima, a ne prema nacionalnoj strukturi. Jer sadašnja društveno-politička struktura je struktura za džabalebaroše. U državnim institucijama ima oko 29.000 državnih službenika sa prosekom plate od preko 1.500 KM (podsetimo da je prosek plate oko 890 KM). U poslednje četiri godine u BiH nije izgrađen ni kilometar koridora, a izgrađena je desetina privatnih hotela (priča se u većini se ne služi alkohol) i verskih objekata, a nijedno pozorište, koncertna dvorana. U Sarajevu dominiraju sportske kladionice i igre na sreću, a muzeji su na milost i nemilost od državnog budžeta.

MONITOR: Da li postoji opasnost da se opet zarati u BiH ?

DIVJAK:Zaoštreni su verbalni sukobi, propaganda – priča o mudžahedinima, okupljanje četnika u Višegradu (pre mesec dana), sve češće se čuje „za dom spremni“, Beograd i Srbija se nadmeću u kupovini oružja, Republika Srpska formira rezervnu policiju – sve ovo liči na ono 90-ih. Pa Makronu, predsedniku Francuske, sadašnje stanje liči na 30. godine prošlog veka. Za mene večitog naivca sve je ovo prazno zveckanje oružjem. Samo da rata ne bude, kako preključe u vijećnici u Sarajevu, otpeva hor od 600 dece iz Bosne i Hercegovine. Da, iz BiH!

MONITOR: Kako ocjenjujete odnose BiH sa Hrvatskom i Srbijom?

DIVJAK:Obrnuto pitanje, kakav je odnos Beograda i Zagreba. Svakodnevno se mešaju u društveno-politički život BiH podržavajući nacionalističke tendencije „svog“ naroda. Bošnjačke vođe oslanjaju se na Erdogana, a on pod izrekom: „Alija je Bosnu dao u amanet Turskoj“ i ostvaruje neuporedivo jače ekonomske odnose sa Srbijom. Beograd i Zagreb neprekidno guraju trn u oko Bošnjacima i poglede bacaju na prljavštinu preko plota, a ne čiste ga u svom dvorištu.

Opet, naivni Jovan je uveren da je neargumentovano i neobjektivno razmišljati o oružanom sukobu. Mirovne snage (evropske i svetske) su na oprezu. Bilo šta da se desi ne „mrdam“ iz Sarajeva.  Kome nije priraslo srcu sretno mu putovanje i na Mars.

 

 

Neizvjesna budućnost

 

MONITOR: Koji su danas najveći problemi BiH i njenih građana?

DIVJAK: Najveća je neizvesnost o budućnosti, ekonomska situacija, verbalni sukobi, narastanje mržnje među mladima. Najveći problem je obrazovanje. Na sceni je 12 zakona o obrazovanju. Ako je Marks govorio da je „religija“ opijum za narod, za mene je obrazovanje „opijum za decu“! Deca u RS uče o građanskom ratu i agresiji NATO-a na Srbiju i Beograd, a ne govore o genocidu u Srebrenici. Bošnjačka deca uče o agresiji, genocidu, ali ne i o tome da je bilo ratnih zločina na strani odbrambeno- oslobodilačke armije. Nema nagoveštaja pomirenja ni iz jednog etničkog korpusa.

 

Nacionalno lideri uživaju u bogatstvu

 

MONITOR: Šta mislite o aktuelnoj vlasti u BiH?

DIVJAK: U vlasti koja nije ustanovljena ni šest meseci posle opštih izbora, koja je „skrojena“ od predstavnika tri „konstitutivna“ naroda nema jedinstvene vizije BiH. Desna noga vlasti je preko Drine, leva noga je preko Save, a telo se koprca da sačuva državnost. Zato, veoma dobro funkcionišu „etničke“ zajednice. Svaka ima svoj mit postojanosti,svoju istoriju/historiju/povijest, svoju zastavu, svoju proslavu „državnosti“ … ne znam šta sve nemaju. Nacionalni (nacionalistički) lideri uživaju u ličnom bogatstvu i siromaštvu svog plebstva. Hacijende nacionalnih vođa dominiraju nad kućercima 40 odsto nezaposlenih i nad 440 eura koje primaju zaposleni i 170 eura penzioneri.

 

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC ANALITIČAR GEOPOLITIKE I GENERAL U PENZIJI: Zapadni Balkan je ključan u odbrani Evrope

Objavljeno prije

na

Objavio:

Geopolitički procesi u svijetu determinišu mnoga pitanja.  Tako je evropska integracija Crne Gore postala geostrateški važno pitanje. To treba pametno iskoristiti

 

 

„Crnogorsko društvo i država su na putu ozdravljenja. Treba imati u vidu da su  bili u dubokoj bolesti decenijama, kako onoj političkoj tako i onoj društvenoj, duhovnoj i moralnoj. Sada se sve to mijenja u pozitivnom pravcu“ kaže Blagoje Grahovac u razgovoru za Monitor, podsjećajući kako se „i država i društvo bili opterećeni korupcijom i organizovanim kriminalom do neslućenih razmjera, dok su narasvijetljena ubistva bila dostigla zastrašujuće razmjere“.

MONITOR: Političari, ipak, tvrde kako je rizik i dalje sveprisutan, da su u opasnosti i društvo i država?

GRAHOVAC: Prirodna je stvar da opozicija udara na vlast. A nema sigurnijeg pokazatelja da je društvo na putu ozdravljenja nego kada postaje očigledno da djelovi vlasti udaraju na druge djelove te iste vlasti ili kada nova vlast udara na onu prethodnu. To je garancija da će se većina političkih i društvenih prljavština istjerati na čistac.

Treba imati u vidu da su svakojake prljavštine bile prikrivane decenijama. U vašem listu prije devet godina našu sam državu nazvao država-kriminalac. Sada je potpuno vidljivo da su država i društvo bili potpuno oboljeli od korupcije, kriminala i podmukle fašizacije.

MONITOR: Na šta tačno mislite kada kažete fašizacija? 

GRAHOVAC: Govorim o djelovanju, sa jedne strane srpskog klerofašizma u čijoj osnovi je srpski nacionalizam i šovinizam, kome je pokrovitelj SPC. A sve u funkciji srbijanske hegemonije i ruskog panslavenizma.

Sa druge strane, taj srpski klerofašizam godinama je hranjen crnogorskim neofašizmom čija je generika u organizovanom kriminalu i korupciji. Politički pokrovotelj mu je bila DPS vlast, a sve tobože u odbrani crnogorskog identiteta.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR DRAGAN MARKOVINA, ISTORIČAR I PUBLICISTA IZ HRVATSKE: Najveći gubitnik izbornog sistema je Možemo

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Hrvatskoj se dogodila očekivana ukupna pobjeda desnice, jer kad pogledate strukturu glasova nekih 60-ak posto ljudi glasalo je za desne partije, a 40-ak posto za lijeve ili liberalne. To je čak nakon skoro 35 godine nacionalističke stvarnosti još i dobra situacija u društvu

 

 

MONITOR: Prošli su izbori za Sabor. Ima li za Vas, do sada, iznenađenja? Ili ih očekujete kada počnu razgovori o mandataru? Valja li se nešto, već sada, „iza brijega“?

MARKOVINA: Nažalost, iznenađenja nema. S jedne strane dogodila se očekivana ukupna pobjeda desnice, jer kad pogledate strukturu glasova nekih 60-ak posto ljudi glasalo je za desne partije, a 40-ak posto za lijeve ili liberalne. To je čak nakon skoro 35 godine nacionalističke stvarnosti još i dobra situacija u društvu. Problem je što je izborni sistem takav da ga je HDZ skrojio po svojim potrebama, a potom su onda još i dvije ključne stranke ljevice SDP i Možemo odlučile ići odvojeno, zahvaljujući čemu su, unatoč tome što su u zbroju glasova dobili više od HDZ-a, zajedno dobili manje mandata od dosad vladajuće partije. Općenito najveći gubitnik izbornog sistema je Možemo, koji je u čak dvije jedinice, od deset njih, prešao prag od pet posto  ali u njima nije dobio mandat zbog D’Hondta. I sad imamo to što imamo. Jednu pat-poziciju koja omogućuje krajnjoj desnici, koja je čak prošla lošije nego zadnji put, da ucjenjuje HDZ, koji je isto prošao lošije-ili da se eventualno napravi koalicija svih ostalih plus manjine, protiv ove dvije partije. No, sve je to sada na dugu štapu. Najviše šansi za novu Vladu ipak imaju HDZ i Domovinski pokret, ali to mogu spriječiti manjine, ostanu li zajedno i ne dopuste izbacivanje SDSS-a iz većine. U ovom času je dakle sve moguće, pa čak i ponovljeni izbori, pa čak i povlačenje Plenkovića u Bruxelles.

MONITOR: Izlaznost je značajna, tvrdi se da su i HDZ ali i lijeva i desna opozicija dosta radili da motivišu svoje birače. Ko su onih oko 38 posto  koji su ostali kod kuće?

MARKOVINA: Prvo, izlaznost je realno i veća od tih 62 posto  jer čak ni posljednji popis stanovništa nije realan, budući da se po svim ozbiljnim procjenama demografa, iako je pad stanovništva vidljiv, još uvijek nije popisalo barem 300-400 hiljada ljudi koji su odselili iz zemlje, što je skoro deset posto populacije. Da ne govorimo onda koliko je popis birača nesređen. Jako mali broj tih ljudi je pristupio glasanju u inostranstvu. Uglavnom, mislim da je realna izlaznost oko 70 posto a ostali se dijele u tri grupe. U prvoj su oni koji su realno zadovoljni vlastitim životom i ne vide neku dramu na izborima, tj. mahom su apolitični. Drugi su oni koji su izrazito politizirani, ali su zgroženi ponudom na izborima-a oni su najgori, jer je zaista bilo opcija i ljudi da je svatko mogao glasati slobodno po savjesti. I treći su mladi od kojih mnogi s pravom imaju dojam da ih nitko zapravo ne zastupa. Novost koju su ovi izbori donijeli po ovim pitanjima je u tome što se pokazalo da veća izlaznost ne garantira poraz HDZ-a, tako da ovi rezultati realno prikazuju presjek društva.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SERGEJ SEKULOVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR, BIVŠI MINISTAR UNUTRAŠNJIH POSLOVA: Istina kao preduslov za pravdu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako ono što radi tužilaštvo  ne dobije pravosnažni sudski epilog, sve  pada u vodu. Postoji više razloga koji dovode do odugovlačenja postupaka, često i do obesmišljavanja.  U najkraćem, sudstvo je zrelo za ozbiljnu reformu

 

 

MONITOR: Kako komentarišete hapšenje Petra Lazovića i Milivoja Katnića?

SEKULOVIĆ:  Dozvolite mi da odgovorim na sljedeći način, poštujući pretpostavku nevinosti svakog lica i činjenicu da je konkretni predmet u početnoj fazi. Sve što nam se dešava, a što dobija i krivično pravni epilog, doživljavam kao neophodan korak suočavanja sa našom prošlošću (i sadašnjošću) koja treba da nas približi istini. Ma kako bolna bila, našem društvu je potrebna istina kao preduslov za pravdu. Dugo je civilizaciji trebalo da institucionalnizuje nagon za pravdom, mada i dalje u tome ne uspijeva. Institucionalna pravda je nekada spora i nerijetko se čini nedovoljnom, ali između nje i lične pravde ili nerijetko puke osvete, mora se njoj dati primat.

Glavni specijalni tužilac Novović i VDT Marković pokazuju odlučnost da grade tužilaštvo kao instituciju koja djeluje autonomno i u tom smislu zaslužuju puno poštovanje. Preuzeli su na sebe ogromno breme odgovornosti. Lično mislim da po prvi put u našoj istoriji imamo priliku da vidimo kako djeluje tužilaštvo koje ne zavisi od politike. Za budućnost ovog društva potrebno je da izdrže iako će izazovi biti brojni.

MONITOR: Osim bivšeg specijalnog tužioca i bivšeg visokog funkcionera bezbjednosnog sektora, uhapšeni su i brojni drugi nekadašnji visoki funkcioneri. Šta to govori o prethodnom režimu?

SEKULOVIČ:  Crnogorsko društvo je prošlo kroz fazu prvobitne akumulacije kapitala koja je u fazi neoliberalizma dobila formu zarobljene države. Kontrola nad društvom, institucijama, kombinacija politike XIX i XXI vijeka, stvorila je čudni amalgam, koji je razorno djelovao na moral crnogorskog društva. Došlo je do izopačenja i trebaće vremena da se to dovede u red.

Prethodni režim je sa jedne strane donosio određene strateške odluke koje su bile dobre, pravilno usmjeravajući budući pravac državne politike, dok je sa druge strane, zadržao duh i prakse  jednopartizma  i za razliku od ranije proklamovane izgradnje socijalističkog morala, promovisao egoizam do krajnjih granica. U suštini nikakvo načelo/vrijednost koje nas usmjerava i izdiže se iznad nas nije postojalo. Razorne posljedice svi vidimo. Međutim, pogrešno bi bilo misliti da promjena režima rješava ovaj problem. Došlo je do epidemije koja je zahvatila društvo. Tu je rad na promjenama složeniji i dugotrajniji.

MONITOR: Da li su ti ljudi mogli raditi ono za šta ih tereti tužilaštvo mimo bivšeg vrha vlasti?

SEKULOVIĆ: Svjesno je građen sistem koji su karakterisali puna kontrola i odbacivanje svega (i svih) koji se nisu htjeli potčiniti. Ipak, ostavimo institucijama koje grade povjerenje vremena da u miru rade svoj posao. Lično vjerujem da nijedan predmet od značaja neće završiti u fioci kao proizvod političke procjene trenutnog interesa.

MONITOR: Dijelite li neka optimistična predviđanja da je ovo „finale pravde, te da će svi koji trebaju i odgovarati?

SEKULOVIĆ: U ovom svijetu nema apsolutne pravde. Ta ideja ima svoje korijene vjerovatno još od strasnog očekivanja jevrejskog naroda da će do vječne zemaljske pravde doći, koja je vremenom mutirala do raznih revolucija u modernom dobu.

Pravda nije statičan pojam. Ako me pitate da li vjerujem da će tužilastvo raditi neselektivno, da kada procijene da ima dovoljno dokaza neće biti pošteđenih, moje povjerenje imaju. Naravno, mnogo zavisi od političkog konteksta. On treba da bude ohrabrujući za nadležne organe. Lično sam optimista da može doći do toga da nedodirljivi ne postoje. Dobro je krenulo, samo da politika ne pokvari.

Svi treba da uložimo napor da jačaju  institucije. Moramo graditi društvenu koheziju. Stvarajmo dobro i osjećaj da živimo u pristojnom društvu će se vratiti.

MONITOR: Posebno pitanje su sudski postupci. Brojna prethodna hapšenja završavaju se suđenjem u nedogled, odnosno ne završavaju. To bi mogla biti sudbina i ovog slučaja. Šta to govori o pravosuđu generalno nakon pada DPS-a?

SEKULOVIĆ: Sigurno ako sve ne dobije pravosnažni sudski epilog pobrojano pada u vodu. Postoji više razloga koji dovode do odugovlačenja postupaka, često i do obesmišljavanja, ali mi prostor ne dozvoljava da do kraja razvijem argumentaciju za ovakvo stanje. U najkraćem, sudstvo je zrelo za ozbiljnu reformu, gdje je potrebno naći balans između potrebe da se kvalitetno upravlja ljudskim resursima, drugim riječima da ima ko da sudi,  i vetinga –  da sude oni koji nisu korumpirani i u sprezi sa organizovanim kriminalom.

MONITOR: Gdje je ljek?

SEKULOVIĆ: Jake institucije, jake institucije, jake institucije. Naravno, preduslov je da  postoji politička volja za to, a ne novo zarobljavanje.

U posljednjem izvještaju Freedom house-a se kaže da se pod cikličkim hibridom” smatra kombinacija političkog pluralizma i površne institucionalne promjene i da se ovakvi režimi nalaze između demokratskog i autokratskog bez izgleda da će postići puni konsolidaciju u bilo kom pravcu.

Drugim riječima, česte promjene koje se kod nas dešavaju onemogućavaju zarobljavanje države, ali isto tako i snaženje institucija. Lijek- politička stabilnost, ali sa političkom elitom koja zna što hoće, ili makar za početak što neće.

Umjesto partitokratije – meritokratija; političke kontrole institucija njihova autonomija ali uz efikasne mehanizme odgovornosti da ne bi dobili birokratsko zatvaranje, jasno razdvajanje javnog i privatnog interesa.

MONITOR: Izostaju li sistemski reformski zahvati kada je pravosuđe u pitanju?

SEKULOVIĆ: Dokumenti koji su javnoj raspravi nisu obećavajući i više mi liče na biranje linije manjeg otpora sa ciljem da se posao što brže završi. Postoji i dovoljno vremena da se poboljšaju i vjerujem da će se imati za to sluha. Pored jačanja antikoruptivnih mehanizama, reforma pravosuđa se nalazi u fokusu. Sigurno se do zadovoljavajućih rezultata ne može doći brzo, ali se mora postaviti jasan temelj. Tu bi trebalo izaći iz utabane staze. Veting ima svojih izazova, mada držim da bi trebao biti afirmiran i od strane samih sudija i tuzilaca, Sudski i Tuzilacki savjet bi morao biti ojačan, moguće uz podršku stranih eksperata i nosioca trajućeg vetinga. Ovo bi bile konture reforme pravosuđa kao vjerovatno i najvećeg  izazova.

MONITOR: Imajući sve to u vidu, koliko Crna Gora suštinski zaslužuje IBAR ?

SEKULOVIĆ: EU treba Crna Gora, nama treba EU. IBAR je samo početak. Završna mjerila su nam potrebna bez obzira da li ih objektivno zaslužujemo ili ne. Bez njih gubimo fokus. Drugim riječima, idemo unazad, čemu bi se mnogi obradovali.

 

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo