Povežite se sa nama

INTERVJU

JOVAN DIVJAK, PENZIONISANI GENERAL ARMIJE RBiH: Optužene za ratne zločine slave kao heroje

Objavljeno prije

na

Desna noga vlasti u BiH je preko Drine, lijeva noga je preko Save, a tijelo se koprca da sačuva državnost. Zato, veoma dobro funkcionišu „etničke“ zajednice

 

MONITOR: Prije 27 godina, petog aprila 1992. godine, počela je opsada Sarajeva, najduža opsada jednog grada u novijoj istoriji svijeta. Molim Vas da ukratko iznesete najbitnije podatke o tom događaju i žrtvama.

DIVJAK: Opsada je trajala 1.425 dana. Ubijen je 11.541 građanin. Prvi korpus (sarajevski) imao je 6.500 poginulih. Preteruje se brojka ubijene dece – ona je do 1.000. Ova preterivanjaničemu ne služe, tako ja mislim. Za vreme opsade prosečno je palo 329 granata dnevno na Sarajevo. Haški tribunal zbog terorisanja građana Sarajeva  krivim proglasio Stanislava Galića, Dragomira Miloševića, Ratka Mladića i Radovana Karadžića).

MONITOR: Je li Vas rat u Sarajevu iznenadio poslije pedeset godina mira i zajedničkog života u Jugoslaviji?

DIVJAK: Iznenadila su me događanja u Sloveniji i Hrvatskoj zato što je JNA izvršila napad na republike koje su bile sastavni deo SFRJ. Nisam verovao u pretnje predsednika SDS Karadžića – da ako muslimani dobiju državu da će to biti put smrti i da će nestati jedan narod. Nisam verovao u rat s obzirom na stav ZAVNO BiH-a 1943. – da BiH nije ni srpska, ni muslimanska, ni hrvatska već da je i srpska, i hrvatska i muslimanska.

Nisam verovao ni u rat u Sarajevu, jer je Sarajevo simbolizovalo jednistvo u različitostima, temeljilo se na bratstvu i jedinstvu i imalo je oko 10 odsto mešovitih brakova. Bejah naivan do boga!

MONITOR: Sarajlije su se tokom opsade se širom svijeta pročule po solidarnosti i ljudskoj toplini.

DIVJAK: Na veliku žalost Sarajlija i doživljenu tragediju i svijet nije na jednak način doživeo tragediju njegovih  građana. Poražavajuće je bilo da su mnogi novinari diljem sveta sa Pala i Beograda pisali pamflete o događanjima često navodeći da su muslimani izvodili diverzije na građane (Ferhadija 27. maj 1992, Markale 05.02.1994, Markale 28. 08. 1995) da bi svetska javnost optužila Srbe za ubijanje muslimana u Gradu. Tačno je da su Sarajlije, svojom odlučnošću da odbrane svoje porodice, vlasništvo, pravo na život, bile simbol otpora ovovremenom fašizmu, ali to nije doprlo do glava onih koji upravljaju životima ljudi na zemaljskoj kugli. „Veliki“ za šahovskom tablom dozvolili su blokadu Sarajeva tri i po godine. Svih ovih 27 godina pitam se zašto nisu zaustavili oružane sukobe već 1991. godine kada je rat buknuo u Hrvatskoj. Građani Sarajeva su zahvalni ljudima dobre volje, humanistima, koji su zajedno uz njih provodili dane i mesece u opkoljenom Sarajevu kao moralna snaga i bili glasnogovornici istine – ubijani su deca, žene, nemoćni – zbog čega – nije bilo odgovora. Vojnici su odbranili grad. Žene Sarajeva su ga sačuvale. A duhovni otpor je bio snažniji od svega.

MONITOR: Je li tačno da je na početku opsade Aleksandar Vučić, kao mladi četnik, pucao na Sarajlije i Sarajevo?

DIVJAK: Ja nemam saznanje o boravku Vučića na položajima srpske vojske na obroncima Grada, ali znam da je u toku rata bio na Palama. Još i danas mi je sveža poruka Vučića kada je u „sukobima“ u Srebrenici izjavio – za jednog Srbina treba pobiti 100 Muslimana. Znam da je vojvoda (!) Šešelj bio na Jevrejskom groblju i da se hvalio da je pucao. Tog dana je ubijena samo jedna osoba, kažu srpske nacionalnosti. Ispade da je ubio Šešelj.

MONITOR: U svom dnevniku ste naveli  da javno morate da posvjedočite o zlu kako biste pomogli ,,da neljudi budu osuđeni za strašne zločine”. Kako stvari stoje sa osudama zločinaca?  

DIVJAK:Gospodin Serž Bramerc, glavni tužilac Haškog tribunal za bivšu Jugoslaviju, izjavio je da se trenutno vodi 3.000 postupaka za podizanje optužnica. Za mene je značajnije da Republika Srbija, Vučić i vlada, a posebno vodeće političke ličnosti u Republici Srpskoj, ne prihvataju da se dogodio genocid nad muslimanima u Srebrenici, u Višegradu, Prijedoru, Ključu, Sanskom Mostu. Neshvatljivo je da Parlament BiH nije usvojio deklaraciju Evropskog parlamenta iz 2006. o genocidu u Srebrenici, jer su srpski parlamentarci odbili da glasaju za nju. Optuženi za genocid, ratne zločine, narod iz koga potiču slave se kao heroji i branitelji „svog naroda“. Izvršioci zločina jesu osuđeni ali politike nisu, koje i danas ne odustaju od teritorijalnih pretenzijaprema BiH. Pročitali ste ovih dana kako predsjedavajući Predsjedništva Dodik ima viziju Srbije i sa delovima Crne Gore!!?

MONITOR: Prije pet godina niste pozvani na obilježavanje Dana Armije BiH iako ste bili jedan od prvih generala ARBiH i simbol odbrane Sarajeva. Da li i dalje nekome smeta general Divjak?

DIVJAK: Jovan Divjak i svi drugi koji sadašnjost i budućnost BiH vide kao građansku, sekularnu, Evropsku i NATO-vsku državu, jednakopravnih naroda, građana na temeljima Deklaracije o ljudskim pravima, nisu dobrodošli ni u Zagrebu, ni u Beogradu, ni u Sarajevu. Pružena mi je prilika da putem sredstava javnog informisanja govorim o društveno-političkim trendovima, o ratnim zbivanjima i da sam od velike većine građana podržan. Ekstremnom (srećom, manjem broju ljudi) delu sarajevske čaršije to smeta. To me još više snaži da istrajem u priči o BiH otvorenih vrata i širokog polja za sve koji vole i poštuju bosanskohercegovačku zajednicu, a kome to ne odgovara eno mostova na Drini i Savi i „allahimanet“!

MONITOR: Rođeni ste u Srbiji koja Vas optužuje da ste izdajnik srpskog naroda, ali  Sarajlije nisu zaboravile da ste u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu 2. maja 1992. godine spriječili da ne dođe do većeg zločina od strane Teritorijalne odbrane RBiH…

DIVJAK: Da, rođen u Beogradu, u bolnici, ali otac je bio učitelj u Šuvajiću, Srbija, na obali Dunava, inače poreklom iz BiH. Jedan je od glavnih likova – Dule Dabić, hajduk, iz Bosanske Krupe, u knjizi Branka Ćopića. Živim u Sarajevu od 1966. U braku sam bio 57 godina, supruga mi je umrla pre dve godine. Za dobre ljude sam dobar, za one druge sam „izdajica srpskog naroda“ i „ratni zločinac“. A ja sam slobodan, nezavisan, sretan i zaljubljen. Pojam „zaljubljen“ je veoma širok – u ljude, u pravdu, u prirodu, u pozorište, u muziku, u Sarajevo, Bosnu i Hercegovinu, i zašto ne – u Crnu Goru. Eto me vama na čašu dobre loze. Mnogi vaši sugrađani kada me sretnu u Sarajevu na ulici pozdrave me i prave selfie. Izjašnjavao sam se kao Srbin, bio je „hit“ izjašnjavati se kao Jugosloven, a od 8. aprila 1992. izjašnjavam se kao Bosanac i Hercegovac. U Ustavu BiH navode se tri konstitutivna naroda (Srbi, Bošnjaci, Hrvati) i ostali. U tom košu „ostali“ sam i ja i vi braćo Crnogorci, građani BiH. Pa Vuk Drašković rekao je u jednom intervjuu povodom mog hapšenja u Beču – „Jovo je sačuvao moralni lik Srba!“.

MONITOR: Kakve su šanse BiH za ulazak u NATO i EU?

DIVJAK: Željena budućnost BiH je članstvo u NATO-u i Evropska unija. Kočničari ovoga su političke strukture  Republike Srpske, delimično od hrvatske.  Uticaj na ove stavove, direktan i indirektan imaju  političke ličnosti iz Srbije, kaže se (?!) pod uticajem Rusije. Ja bih voleo, što pre da se Federacija stavi u puni kapacitet – ukidanje kantona i ustanovljenje nekoliko regija koje se zasnivaju na ekonomskim, prirodnim, kulturnim sadržajima, a ne prema nacionalnoj strukturi. Jer sadašnja društveno-politička struktura je struktura za džabalebaroše. U državnim institucijama ima oko 29.000 državnih službenika sa prosekom plate od preko 1.500 KM (podsetimo da je prosek plate oko 890 KM). U poslednje četiri godine u BiH nije izgrađen ni kilometar koridora, a izgrađena je desetina privatnih hotela (priča se u većini se ne služi alkohol) i verskih objekata, a nijedno pozorište, koncertna dvorana. U Sarajevu dominiraju sportske kladionice i igre na sreću, a muzeji su na milost i nemilost od državnog budžeta.

MONITOR: Da li postoji opasnost da se opet zarati u BiH ?

DIVJAK:Zaoštreni su verbalni sukobi, propaganda – priča o mudžahedinima, okupljanje četnika u Višegradu (pre mesec dana), sve češće se čuje „za dom spremni“, Beograd i Srbija se nadmeću u kupovini oružja, Republika Srpska formira rezervnu policiju – sve ovo liči na ono 90-ih. Pa Makronu, predsedniku Francuske, sadašnje stanje liči na 30. godine prošlog veka. Za mene večitog naivca sve je ovo prazno zveckanje oružjem. Samo da rata ne bude, kako preključe u vijećnici u Sarajevu, otpeva hor od 600 dece iz Bosne i Hercegovine. Da, iz BiH!

MONITOR: Kako ocjenjujete odnose BiH sa Hrvatskom i Srbijom?

DIVJAK:Obrnuto pitanje, kakav je odnos Beograda i Zagreba. Svakodnevno se mešaju u društveno-politički život BiH podržavajući nacionalističke tendencije „svog“ naroda. Bošnjačke vođe oslanjaju se na Erdogana, a on pod izrekom: „Alija je Bosnu dao u amanet Turskoj“ i ostvaruje neuporedivo jače ekonomske odnose sa Srbijom. Beograd i Zagreb neprekidno guraju trn u oko Bošnjacima i poglede bacaju na prljavštinu preko plota, a ne čiste ga u svom dvorištu.

Opet, naivni Jovan je uveren da je neargumentovano i neobjektivno razmišljati o oružanom sukobu. Mirovne snage (evropske i svetske) su na oprezu. Bilo šta da se desi ne „mrdam“ iz Sarajeva.  Kome nije priraslo srcu sretno mu putovanje i na Mars.

 

 

Neizvjesna budućnost

 

MONITOR: Koji su danas najveći problemi BiH i njenih građana?

DIVJAK: Najveća je neizvesnost o budućnosti, ekonomska situacija, verbalni sukobi, narastanje mržnje među mladima. Najveći problem je obrazovanje. Na sceni je 12 zakona o obrazovanju. Ako je Marks govorio da je „religija“ opijum za narod, za mene je obrazovanje „opijum za decu“! Deca u RS uče o građanskom ratu i agresiji NATO-a na Srbiju i Beograd, a ne govore o genocidu u Srebrenici. Bošnjačka deca uče o agresiji, genocidu, ali ne i o tome da je bilo ratnih zločina na strani odbrambeno- oslobodilačke armije. Nema nagoveštaja pomirenja ni iz jednog etničkog korpusa.

 

Nacionalno lideri uživaju u bogatstvu

 

MONITOR: Šta mislite o aktuelnoj vlasti u BiH?

DIVJAK: U vlasti koja nije ustanovljena ni šest meseci posle opštih izbora, koja je „skrojena“ od predstavnika tri „konstitutivna“ naroda nema jedinstvene vizije BiH. Desna noga vlasti je preko Drine, leva noga je preko Save, a telo se koprca da sačuva državnost. Zato, veoma dobro funkcionišu „etničke“ zajednice. Svaka ima svoj mit postojanosti,svoju istoriju/historiju/povijest, svoju zastavu, svoju proslavu „državnosti“ … ne znam šta sve nemaju. Nacionalni (nacionalistički) lideri uživaju u ličnom bogatstvu i siromaštvu svog plebstva. Hacijende nacionalnih vođa dominiraju nad kućercima 40 odsto nezaposlenih i nad 440 eura koje primaju zaposleni i 170 eura penzioneri.

 

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”.

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo