Povežite se sa nama

FOKUS

STEČAJ U ATLAS BANCI: Država pobjegla sa mjesta zločina

Objavljeno prije

na

Uz nova saznanja o stanju u Kneževićevim bankama postaje jasnije i zašto su državni zvaničnici iz njegovih privatnih i poslovnih prostorija u zemlji i inostranstvu izlazili zadovoljeni debelim kovertama, diplomama i(li) kreditnim garancijama

 

Savjet Centralne banke Crne Gore (CBCG) donio je u petak odluku da otvori stečajni postupak nad Atlas bankom. Koji bi, tek da se zna, mogao trajati godinama. Tako je, nakon Invest Banke Montenegro (IBM), ozvaničena propast starije i veće članice (posrnule) finansijske imperije odbjeglog tajkuna Duška Kneževića.

Oglasom o otvaranju stečajnog postupka povjerioci su iz CBCG pozvani su da u roku od 30 dana prijave svoja potraživanja. A dužnicima je poručeno  „da svoje dugove izmire bez odlaganja“. Knežević i njegova Atlas grupa su, pozivajući se na međunarodne konvencije o zaštiti stranih investitora, najavili da će u Vašingtonu tužiti Crnu Goru zahtijevajući odštetu od pola milijarde (500.000.000) eura.

Istovremeno je guverner CBCG Radoje Žugić obznanio da crnogorski bankarski sistem „nikada nije bio zdraviji“, nakon propasti dvije banke sa ukupnim depozitima od blizu četvrt milijarde eura (250.000.000). I ne koleba ga ni činjenica da su građani Crne Gore sa privatnih računa u ovdašnjim bankama od početka decembra do kraja februara podigli preko 50 miliona eura. I odnijeli ih u slamarice ili u strane banke. Da tamo, kako bi stari rekli, hrane tuđu đecu.

Događaj bi se, dakle, mogao opisati čuvenom frazom operacija uspjela, pacijent umro.

Kada je, početkom decembra prošle godine, CBCG izvršila svojevrstan desant na Kneževićeve banke, uvodeći privremenu upravu i moratorijum na sve isplate  sa računa njihovih klijenata (uz malobrojne izuzetke), Žugić je objašnjavao kako se mjere monetarnih vlasti mogu posmatrati ponajviše kao pokušaj da se zaštite deponenti i povjerioci IBM i Atlas banke. Pošto ukupan sistem nije ugrožen njihovim lošim poslovanjem. „Deponenata sa nivoom depozita do 50 hiljada eura je 87 hiljada, dok je 560 onih koji prekoračuju taj nivo. Cilj nam je da i njih zaštitimo“, govorio je guverner, šireći optimizam. Pokazalo se – bez pokrića.

Evo rezultat: Nakon četiri mjeseca prinudne uprave, Atlas banka je stečaj dočekala sa 189 miliona depozita na računima. I bez novca kojim bi mogla isplatiti svoje deponente. Zato će iz Fonda za zaštitu depozita (FZD) biti isplaćeni svi depoziti manji od 50 hiljada eura ili, sve ukupno, 89 miliona eura.

To će u najvećoj mjeri isprazniti Fond na čijim računima, kako tvrde nadležni, trenutno ima 108 miliona. Ovdašnje banke ponovo će morati da porade na njegovom punjenju, pa se sve glasnije govori o mogućem rastu premije koju izdvajaju za FZD, kao procenat od depozita koji su prikupili od građana i preduzeća. A novi troškovi, zasigurno, neće donijeti jeftinije bankarske usluge.

Vlasnici preostalih 100 miliona sa računa Atlas banke još su u goroj poziciji. Njima će novac, teoretski, biti vraćen nakon što se u stečajnom postupku unovči imovina banke (koja je već sada, po procijenjenim cijenama, manja od dugova). Ali tek pošto se iz tako prikupljene sume izmire troškovi stečajnog postupka i vrati novac FZD-u. A to se, gotovo je izvjesno, neće desiti.

Tih 100 miliona imaju i svoju zasebnu priču. Direktor Sektora za kontrolu banaka CBCG Dejan Vujačić je predočio da su skoro dvije trećine (63 miliona) tog novca pod sudskom blokadom, na zahtijev Specijalnog državnog tužilaštva koje istražuje moguće pranje novce u Atlas banci. I država ima depozite u Atlas banci od 8,9 miliona. Taj novac, uz 7,1 milion nedavno plaćenih državnih garancija za kredit koji je Kneževićeva banka svojevremeno dobila od EBRD, predstavlja gotovo izvjestan gubitak poreskih obveznika.

Ostatak od dvadesetak miliona, odnosno novac koji nije pod sumnjom da je prljav a nije ni iz državne kase (tu svoje učešće imaju državna preduzeća i lokalne samouprave), pripada kategoriji teško stečenog i – poharanog. Njegovi vlasnici su vjerovali u tvrdnje čelnika Atlas banke i monetarnih vlasti da je sa bankom i njihovim novcem sve u najboljem redu. I sada će platiti ceh tog povjerenja.

A i svi mi skupa sa njima. Pošto takav gubitak (preciznije je reći – pljačka) ne može proći bez posljedica nigdje, a posebno ne u ovako maloj ekonomiji kakva je crnogorska.

„Sumnjamo da je stvarni interes grupe ljudi koja stoji iza cijelog procesa da se domognu značajne imovine Atlas grupe u Crnoj Gori, da se likvidna sredstva banke od preko 70 miliona eura nađu na računima drugih banaka, te da te druge banke preuzmu operacije Atlas banke, prije svega u domenu e-komerca”, navodi se u saopštenju Atlas grupe. Bez osvrta na vlastitu odgovornost za nastalo stanje i pričinjenu štetu.

A da li se sve to moglo spriječiti?

Mjesec dana pred uvođenje prinudne uprave u Atlas i IBM Radoje Žugić u razgovoru za Monitor (tekst Bankarski sistem na pragu nove krize: Ko krije Kneževićev sunovrat, a ko će to da plati)  insistira kako je CBCG blagovremeno preduzela adekvatne mjere prema bankama „koje imaju problema sa radom“. Nije, ipak, želio da otkrije koje su to mjere. I koje banke. Ali je uporno tvrdio kako one ,,imaju realne šanse za oporavak”. I kako ,,ne mogu ugroziti sistem”.

Već tada su dostupne informacije jasno ukazivale na problematične banke. Dok su i šturi podaci koji su se probijali iza sve gušćih barijera CBCG finansijskim analitičarima bili sasvim dovoljni da precizno predvide buduća dešavanja. Tako je Mila Kasalica za pomenuti Monitorov tekst iznijela stav da je „vjerovatnoća brzog rješenja i/ili oporavka“ Atlas banke – neznatna“. Kasalica je dodatno pojasnila i argumentovala kako je i zašto ,,CB CG proaktivnim mjerama mogla početi još od 2011-e“.

Na Žugićevoj strani bio je, očekivano, Duško Knežević. On je tih dana u Pobjedi objašnjavao kako ,,klijenti (njegove) banke nemaju razloga da strahuju. Jedino stečenu aktivu treba da rasporedimo, jer nam je Centralna banka dala rok”.

Onda je bilo šta je bilo. Neko je u Londonu u bjekstvu. Više njih u Spužu, u pritvoru. A guverner Žugić se junači i tvrdi kako „ne postoji ni jedan razlog zbog koga bi on podnio ostavku“.

Sve zavisi od perspektive. Racimo, te 2011. kada je mogao/morao početi „proaktivne mjere“ prema Atlas banci Žugić je spremao doktorat na Beogradskoj bankarskoj akademiji. Osnivač  te visokoškolske ustanove je Duško Knežević. Žugićev mentor i predsjednik komisije bili su Zoran Grubišić i Hasan Hanić, članovi a kasnije i predsjednici Upravnog odbora Atlas banke. Treći član komisije bio je viceguverner CBCG Nikola Fabris, jedno vrijeme nakon toga zadužen i za kontrolu banaka. Ili je svijet baš mali, ili su neki ljudi dobro povezani.

Ovih dana, iz CBCG za slom banke za koju su, prethodno, tvrdili kako se „prati na dnevnoj osnovi“ krive višu silu – događaje za koje navodno nijesu znali. Žugić i njegovi najbliži saradnici iz kontrole banaka kažu kako su tek nakon uvođenja privremene uprave, 7. decembra, utvrdila da su parametri Atlas banke  znatno lošiji nego što ih je banka predstavljala!? „Našli su nekoliko skrivenih mana“. Privremena upravnica Banke iz  CBCG Tanja Terić odbacila je kritike akcionara Atlas banke koji tvrde da su ona i njeni saradnici povećali troškove i pogoršali poslovne parametre. Terić odgovara da su ona i njen tim uradili sve što su mogli. I prijeti tužbama na račun onih koji se usuđuju da kritikuju njeno postupanje u Atlasu.

A kritika i sumnji ima (vidjeti boks) više nego dovoljno. Što nije teško razumjeti ima li se u vidu obim pričinjene štete i ravnodušnost sa kojom nadležni iz monetarnih i izvršnih vlasti prate cijeli slučaj.

Na drugoj strani, Kasalica zvaničnicima CBCG spočitava da su „pronašli u brojkama trošak koji je u revizorskim izvještajima identifikovan još od 2014, a u izvještajima Kontrole banaka CBCG  u 2015. godini…“. Dakle, ne da su mogli – nego su morali znati za loše stanje Atlas banke. I to mnogo prije uvođenja prinudne uprave.

Ako ne još 2011., kada su se u izvještajima eksternog revizora pojavile prve naznake skrivenih problema, a onda zasigurno nakon kontrole banke koju su 2015. izvršili inspektori CBCG, i koja je pokazala da je banka već tada ispunjavala uslove za likvidaciju. Zato što su novac iz nje izmuzali njeni akcionari iz Atlas grupe. SDT Milivoje Katnić kaže da se sumnja kako je jednim od takvih poslova iz  banke uzeto 40 miliona eura.

U, nedavno obznanjenom, izvještaju kontrole CBCG iz ‘15. je konstatovano da se većina rizičnih kredita (a takvih je ljetos u banci bilo približno trećina) odnosi na firme iz Atlas grupe. Tadašnji viceguverner Velibor Milošević (danas jedan od pritvorenika iz afera Knežević) na osnovu urađenog izvještaja traži da se u Atlas banku uvede privremena mjere. Njegov izvještaj nadležni su, prosto, ignorisali. On je pronašao novi posao a CBCG je sledeću kontrolu u Atlas banku uputila poslije tri godine. Prekasno.

Kneževićeve firme su, još od početka decenije, smanjivale učešće u depozitima banke, tako da se,  tri godine unazad, njihov udio u računima u Atlas banci srozao na manje od jednog procenta. Deset puta manje nego što je Knežević iz banke odnio samo po osnovu operacije Kaspija. Ta saznanja pomažu da shvatimo zašto su državni zvaničnici iz njegovih privatnih i poslovnih prostorija u zemlji i inostranstvu izlazili zadovoljeni debelim kovertama, diplomama i(li) kreditnim garancijama. To su, izgleda, bile njegove najprofitabilnije investicije. Uz dugo najavljivani snimak „plave sportske torbe“. Koja je najvjerovatnije, ukoliko je priča tačna, takođe napunjena novcem deponenata Atlas banke. Da bi bila predata jednom od njenih VIP klijenata.

Pa sad svi, kao  mudro, šute. Njihovi ulozi nijesu propali. Još.

 

Jednakiji od drugih?

Pomenimo makar dvije podgoričke glasine o dešavanjima tokom trajanja prinudne uprave, uz jasnu napomenu da se one ne mogu ni dokazati ni osporiti bez uvida u podatke iz Atlas banke. Nije sporno da je tokom prinudne uprave došlo do smanjenja depozita za više do 20 miliona eura. Sporno je – kako i zašto. Tanja Terić odbija mogućnost o kojoj se šapuće – da su privilegovani bili u prilici da  podignu svoj novac i tokom moratorijuma. Dok su, navodno, oni iz prvog ešalona povlašćenih o problemima Atlas banke bili obaviješteni još ljetos, nakon što je 11. juna započela višemjesečna kontrola njenog rada.

Terić tvrdi da su depoziti, uz propisane troškove plata, liječenja…, smanjeni zato što su deponenti tim novcem vraćali kredite. Pitanje-spekulacija glasi: da li je bilo i onih koji su, u dogovoru sa prijateljima i poslovnim partnerima, svojim novcem vratili tuđe kredite i tako oživjeli zarobljena sredstva?

Sumnja se, ponovimo – bez prezentovanih dokaza, da je vlasnicima nekih računa većih od 50 hiljada (maksimum koji pokriva Fond za zaštitu depozita) omogućeno da novac  rasitne na više manjih partija, kako bi se namirili iz sredstava FZD!? Tako bi, primjera radi, imaginarni  vlasnik ušteđevine od 150 hiljada eura na blokiranom računu u Atlas banci, stečaj dočekao sa tri zasebna računa. I po 40 – 45 hiljada na svakom. A to što se računica ne poklapa (40 + 40 + 45 NIJE JEDNAKO 150) nije stvar loše matematike nego provizije od, tvrde verzirani, 15 procenata.

Treba li očekivati da će nadležni u CBCG ili Državnom tužilaštvu, u sadašnjem sastavu, krenuti u provjeru tih priča? Ali, kad tad, neko će biti spreman da to uradi.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

PREDSJEDNIK U UJEDINJENIM NACIJAMA: Alisa iz zemlje čuda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sigurno svi znate one priče o ženama kojima je u kući ‘glib do koljena’, a kad krenu niz ulicu – blistaju. Otprilike tako je u Ujednjenim nacijama izgledao naš predsjednik. Kroz njegove riječi blistala je Crna Gore i on  još dugo može tako da govori. Na nama je do kad ćemo da slušamo

 

Bio predjednik Crne Gore Milo Đukanović u Ujedinjenim nacijama. I besjedio. Najprije na Samitu o ciljevima održivog razvoja, potom na generalnoj debati 74. zasijedanja Generalne skupštine Ujedinjenih nacija. Zvuči impresivno i – to je sve. Tamo preko okeana slušali su ga jer im je to posao, ovdje smo čuli gomile dosadnih izvještaja iz kojih su oni kojima su bili namijenjeni razumjeli da je njihov predsjednik bio na nekom važnom mjestu s važnim ljudima i izgleda  kao dika. I slikao se sa Trampom.

Šteta je da se to pažljivije ne razmotri. Kad se pročitaju Đukanovićeve riječi, uz uključen minimum zdravog razuma, svašta se može vidjeti.

Forum je, kazao je na skupu o održivom razvoju predsjednik Crne Gore, još jedna prilika da se potvrdi politička volja za dostizanje definisanih ciljeva jer “najranjivije kategorije stanovništva i zemlje nastavljaju da u najvećoj mjeri osjećaju posljedice spore primjene Agende 2030”.

U zemlji u čije ime je Đukanović govorio ljudi uglavnom blagog pojma nemaju o čemu je riječ i šta je Agenda 2030.

Najkraće: Ujedinjene nacije su 2000. postavile osam Milenijumskih ciljeva za bolji život čovječanstva. Taj program je istekao 2015. Tada je nadograđen Agendom održivog razvoja 2030.

Sa Milenijumskim ciljevima se nijesmo proslavili. Prema zvaničnom izvještaju o sprovođenju Milenijumskih razvojnih ciljeva tokom posljednje, 2016. godine, Crna Gora je od osam ciljeva ostvarila – jedan. Unaprijeđeno je zdravlje majki.

Tri cilja nijesu ostvarena. Prvi: Smanjiti relativno siromaštvo i druge dimenzije siromaštva. “Nije ispunjen ni jedan od četiri zadatka definisana u okviru ovog cilja”, piše u izvještaju.

Nije obezbijeđena održivost životne sredine, niti je unaprijeđena  rodna ravnopravnost i poboljšan položaj žena. Borba protiv HIV/AIDS, tuberkuloze i ostalih bolesti djelimično je ostvarena, kao i smanjenje stope smrtnosti djece. Pošto cilj “Obezbijediti globalno partnerstvo za razvoj”, nije preciznije definisan ocijenjeno je da je “postignut zadovaljavajući napredak”. Cilj da bude ostvareno univerzalno osnovno obrazovanje ostvaren je zamalo – “vrijednosti su se veoma približile projektovanom nivou”.

Podataka o ostvarivanju ciljeva iz Agende 2030 nema. Ona se  sastoji od 17 Ciljeva održivog razvoja i 169 potciljeva, koji se mjere pomoću 231 indikatora. Tamo gdje se mjere.

Prvi cilj je povećanje prihoda najsiromašnijih, ali i obezbeđenje pristupa osnovnim uslugama i zaštita svih od prirodnih i ljudski izazvanih katastrofa. U Crnoj Gori iznos pomoći najsiromašnijima, nije mijenjan godinama. Korisnik “materijalnog obezbjeđenja porodice”, ako živi sam, ima na raspolaganju dva eura i deset centi dnevno. Dvočlana porodica svakoga dana može da potroši euro i 27 centi, tročlana euro i cent, četvoročlana devedeset i petočlana osamdeset centi.

Okončanje nasilja i diskriminacije prema ženama i devojkama je sljedeći cilj. Kako ga ostvarujemo govori činjenica da zbog selektivnih abortusa, djevojčicama, za početak, nije omogućeno da se rode. Maksimalna kazna zatvora za krivično djelo silovanje nije izrečena u posljednih devet godina. Prosječna kazna je tri godine. Priča o djevojčici koju su silovali dječaci iz osnovne škole u koju je išla, trajala je petnaestak dana. I uminula. Njene rane neće nikad.

Među ciljevima Agende 2030. je i smanjenje jaza između najbogatijih i najsiromašnijih. Prema podacima iz prošlog decembra, Gini koeficijent, koji predstavlja mjeru nejednakosti raspodjele primanja između 20 odsto najsiromašnijih i 20 odsto najbogatijih, iznosio je za prethodnu godinu 36,7 odsto. Što je cifra veća veća je i nejednakost. Gini koeficijent za prosjek u EU je 30,5, napomenu uvijek naši mudri statističari. Nema potrebe da se pravimo blesavi – svoj procenat Evropljani su gradili od prvobitne akunulacije naovamo. Kod nas se, sa manje-više iste polazne tačke, ka bogatstvu ili siromaštvu krenulo prije tridesetak godina. I uspjeli smo da preteknemo Evropu.

Previše je ciljeva za bolji život ljudi da bismo ih sve nabrojali. Naročito ih je previše za ovu i ovakvu Cnu Goru. Jedan je, ipak, neodoljiv: Zaštita prirodnih resursa i netaknute prirode. Tu oblast u Crnoj Gori odlikuju: masovno uništavanje prostora; nedopuštena gradnja u nacionalnim parkovima koja uključuje i dopuštanje gradnje čitavih hotelskih kompleksa u zaštićenim područjima; rijeke u cijevima, nikakvu brigu o šumama, smeće izvan kontrole, kanalizaciju koja ide direktno u rijeke, otrovane ribe…

Predsjednik Crne Gore je u UN najavio i jačanje funkcije Nacionalnog savjeta za održivi razvoj. Malo je vjerovatno da će neki preokret desiti. Crna Gora je je pod ovom vlašću skoro tri decenije. Da su htjeli i znali, imali su kad čudo da naprave. Kome treba poređenje, neka zamisli kako je SFR Jugoslavija izgledala 1945, a kako 1975.

Potom je predjednik govorio i na generalnoj debati 74. zasijedanja Generalne skupštine Ujedinjenih nacija

Osvrnuo se ba broj djece ubijene ili ranjene, najviše u Avganistanu, Siriji i Jemenu. I na djecu oboljelu od ebole u Kongu i ugroženu u Libiji, Somaliji, protjeranu populaciju Rohindži… Ne može da se uporedi, ali ne može ni da se zaboravi ,da je u ovoj zemlji zbog infekcije u porodilištu umrla jedna, a zaraženo i ozbiljno ugroženo još pet beba. U sred mira.

I, naravno, zvanični zaborav je na djelu, cijelom je svijetu predsjednik Crne Gore poručio da “solidarnost sa izbjeglim i raseljenim licima ne smije biti pitanje političke odluke i političkog opredjeljenja”. To je, kaže, iznad svega pitanje humanosti: “Crna Gora ovo zna iz vlastitog iskustva. Tokom ratova na prostoru bivše Jugoslavije, Crna Gora je primila ogroman broj raseljenih lica… Tokom 90-ih mi u Crnoj Gori nijesmo imali dilemu da li ćemo primiti one koji su pod prijetnjom rata napustili svoj dom”.

Prije 27 godina crnogorska policija je hapsila bošnjačke izbjeglice iz Bosne i Hercegovine i vraćala ih u ruke vojske Radovana Karadžića. Rat u Bosni uveliko je već bio pokazao lice etničkog čišćenja, znali su da će biti ubijeni. I ipak su ih deportovali. Osamdeset tri čovjeka koji su tražili utočište Crna Gora je poslala u smrt. Sve hiljade koje su, uz pomoć međunarodnih organizacija, u Crnoj Gori nahranjene i sklonjene tada i kasnije, ne mogu da ‘operu’ slanje u smrt ni jednog jedinog čovjeka.

“Crna Gora ostaje trajno privržena demokratskim vrijednostima i vladavini prava, i borbi protiv nekažnjivosti za kršenja i zloupotrebe ljudskih prava”, kaže predsjednik.

Znamo kako smo kažnjavali za ratne zločine – nikako. Pravo nam vlada sa vrhovima sudstva i tužilaštva pod punom kontrolom izvršne vlasti. Neki od tih vrhova su do grla upetljani u raznorazne sumnjive poslove, dok druge prate ozbiljne sumnje u uračunljivost. Suđenja kriminalcima koja se završavaju tako što im država plati odštetu, jer ih je neopravdano držala u zatvoru, visoki političari osuđeni za korupciju koji šetaju po susjednim zemljama, gomile neprocesuiranih očiglednih krađa – neka su od obilježja vladavine prava na crnogorski način.

Glede ljudskih prava: novinare nekažnjeno tuku, poslanika su usred noći, bez skidanja imuniteta, uhapsili i “stavili u zatvor”. Riječi: “Ja imam pravo…”. u Crnoj Gori se izgovaraju na ličnu odgovornost. Na šta ko ima pravo određuje se, najčešće, prema potrebama. Mijo Martinović imao je pravo da vozi, ali ne u noći 25. oktobra 2015. tokom demonstracija Demokratskog fronta. Policajci su imali pravo da ga pretuku i polome, njihov starješina je imao pravo da ne zna koji su to policajci bili “jer su bili pod maskama”. Sud je imao pravo da presudi da Martinović nije mogao da vidi i zapamti sve što se dešavalo kada su ga tukli “s obzirom na to koliko je udaraca zadobio i koje povrede su mu nanesene”. Te mu se zato, kazala je viša sudska instanca, ne može vjerovati.

“Iznad svega, Crna Gora je dobar i odgovoran susjed, prepoznata kao važan faktor regionalne stabilnosti na Zapadnom Balkanu…”, kazao je Đukanović. Bez zalaženja u duboke vode, na jednostavnom primjeru nam se pokazuje dobrosujedstvo. Gotovo svaka važna utakmica sa susjedima u ovoj zemlji se proglašava “događajem visokog rizika”. Često se igra pred praznim stadionima; kad publike ima, karte se dijele ili prodaju po utabanim partijskim propisima, ne na blagajni. Navijači mogu biti samo odabrani.

“Mi snažno vjerujemo da su jednakost i nediskriminacija vrijednosti koje ne smijemo uzimati zdravo za gotovo”, rekao je predsjednik. Ko neće da žmuri, ‘snažno vjeruje’ da ne može biti da nema diskriminacije u zemlji u čijoj vladi nema ni jednog predstavnika naroda koji čini 28.73 procenata stanovništva. Srba, naime.

“Izgradnja i jačanje pravno efikasne, institucionalno snažne i ekonomski održive države zasnovane na demokratskim principima, poštovanju ljudskih prava i sloboda i očuvanju kulturne, etničke i konfesionalne raznolikosti, jeste ono što karakteriše naše unutrašnje i vanjskopolitičke prioritete”, precizirao je Đukanović. Nije da nema raznolikosti: devedesetih su bili proganjani i ubijani Bošnjaci, sada je u modi proganjati Srbe. Ne može biti šarenije i multikulturalnije.

Sigurno svi znate one priče o ženama kojima je u kući ‘glib do koljena’, a kad krenu niz ulicu – blistaju. Otprilike tako je u Ujednjenim nacijama izgledao naš predsjednik. Slušali su ga predstavnici 193 države, članice Ujedinjenih nacija, i, možete se kladiti, bilo im je sasvim svejedno koje će od fraza da upotrijebi predsjednik nekog zapećka od 620 hiljada stanovnika na Balkanu.

Drugo smo mi što u gorepomenutom glibu živimo. Đukanović još dugo može ovako da govori. Na nama je do kad ćemo da slušamo.

Na nama je i da pogledamo sebe i vidimo koliko nam je kože odrano u mraku i trnju između tih riječi i stvarnosti. Neko će odabrati da to ne uradi nikad, neko može, jednom ili sad, da kaže – dosta je bilo.

 

Miloš BAKIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

IVICA STANKOVIĆ, V.D. DRŽAVNI TUŽILAC I SUPRUG: Draginja, nevin sam

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sada je jasno kako odluka da Stanković uprkos svemu ostaje nije samo njegova. To je odgovor s vrha. Koji poručuje: nikakve afere i koverte, kneževići i građanski otpori  neće nas maći s mjesta. Tužilaštvo je uništena  institucija

 

I pored javnih insajderskih optužbi za korupciju, Ivica Stanković izabran je za vršioca dužnosti vrhovnog državnog tužioca. Na sjednici Tužilačkog savjeta održanoj ove sedmice, Stanković je na tu poziciju izabran sa šest glasova, od ukupno 11.  Četvoro članova nije glasalo za njega, dok je šest podiglo ruku. Stanković nije glasao ni za, ni protiv sebe.   I bez toga, ostaje na čelu tužilaštva, nakon što  mu je istekao mandat, uprkos aferama u čijem je centru,  i ne baš sjajnim rezultatima tužilaštva kada su u pitanju korupcija i organizovani kriminal, te politički obojenim procesima koje je protiv kritičara i opozicionara vodilo tužilaštvo za vrijeme njegovog mandata.

Stankovića je pred sam kraj mandata  Duško Knežević, čovjek iz utrobe sistema, tajkun do nedavno blizak predsjedniku države Milu Đukanoviću, optužio da je, preko Nenada Vujoševića, sekretara tužilaštva, primio oko 800 hiljada eura mita od njega, što mu je omogućilo razne povoljnosti u procesu koje tužilaštvo već tri godine vodi protiv njega.  Iako je bilo neophodno da se Stanković povuče sa te funkcije, kao i drugi tužioci koje je Knežević optužio, a među njima i specijalni tužilac Milivoje Katnić, kako bi se istraga sprovela nepristrasno, tužilaštvo je optužilo samo sekretara Vujoševića, i to kao člana Kneževićeve kriminalne grupe, i zabarakadiralo se od bilo kakvih pitanja spolja.  Te barikade je sada zacimentirao Tužilački savjet, što je ovu instituciju dodatno blokiralo. Ona je sada, bez dileme, zarobljena institucija, kako kažu u Briselu. Pod hipotekama afera, korupcije, i sumnji u političke pritiske.

Imena onih koji su učestvovali u izboru Stankovića, i zarobljavanju ove institucije, moraju  biti upamćena. Kao i onih koji su bili protiv.  Protiv izbora Stankovića za v.d državnog tužioca glasali su članovi Savjeta iz reda pravnika: Aneta Spaić, Ranka Čarapić i Milan Filipović, kao i predstavnica Ministarstva pravde Nataša Radonjić. Dok su oni koji čine dio stručne javnosti u Tužilačkom savjetu rekli ne Stankoviću, za njegov izbor glasali  su svi aktivni tužioci u tom tijelu. Presudni glas koji je Stankoviću omogućio ostanak dao je dekan Pravnog fakulteta Velimir Rakočević.  Rakočević bar zna kako je pod pritiskom afera biti izabran na odgovornu poziciju. On je postao dekan Pravnog fakulteta u jeku afere da je plagirao svoj doktorski rad, koja do danas nije rasvijetljena na pravi način.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 11. OKTOBRA

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

TRADICIJA KORUPCIJE U TUŽILAŠTVU: Fali samo marica

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prije Stankovića sumnjali smo u Čarapićku. Prije Vesne Medenice u Boba Vukčevića. Nekadašnji VDT Vladimir Šušović, bježeći od optužbi, krio se iza institucijalne nemoći. I niko od njih, nikada, nije odgovarao za (ne)učinjeno

 

Jednom bi se to moglo prozvati crnogorska antiteza. Do tada je samo svjedočanstvo o rasprostranjenom nemoralu:

U pritvoru me, bolesnog i nedužnog, drže kolege tužioci, časni ljudi. Osoba koja mi je dala pare za liječenje, a ja ću ih nekada vratiti (ne znam kad i ne znam gdje), jes manipulator i loš čovjek. Bilo bi dobro da se suočim sa njim i da dokažem da je on iskoristio moje najteže zdravstveno stanje.

Ovako se ukratko, prema saznanjima Vijesti, može prepričati iskaz Nenada Nena Vujoševića,sekretara Vrhovnog državnog tužioca, osumnjičenog da je duže od godinu dana član organizovane kriminalne grupe (OKG) pod komandom odbjeglog biznismena Duška Kneževića. Vujošević se pred specijalnom tužiteljkom Lidijom Vukčević pojavio nakon što je priveden na podgoričkom Aerodromu. Tamo je, kažu, dobrovoljno doputovao iz inostranstva. Onda mu je određen pritvor „zbog opasnosti od bjekstva“. Kao da on već  nije bio u bjekstvu. Gdje je mogao i ostati da je htio i da je smio.

Uglavnom, Vujošević negira optužbe da je za račun Kneževića, motivisan stotinam hiljada eura koje je, navodno, uzeo od njega pokušavao u Vrhovnom tužilaštvu dobiti insajderske informacije o istragama protiv posrnulog tajkuna i uticati na status njegovih predmeta pred nadležnim tužiocima. Počev od Ivice Stankovića, odlazećeg vrhovnog državnog tužioca (mandat mu ističe 7. oktobra).

Priznaje, da je od osnivača i večinskog vlasnika likvidiranih IBM i Atlas banke  uzeo, „negdje tokom 2018. godine“, 20.000 eura. Ne može se tačno sjetiti kad i gdje. Ali zna da je novac prebrojao. I obećao da će ga vratiti.

Onda je Knežević počeo da ga pritsika da vrati dug. A on ga je – zamajavao. Vodeći duge razgovore o tužiocima kojima je nosio novac da bi oni, za uzvrat, odbjeglom biznismenu pravili  usluge. Uz Stankovića i Vukčevićku, u tim razgovorima je eksplicitno pomenuti još i glavni specijalni državni tužilac Milivoje Katnić. „On mi je rekao, Neno, znaš koliko te ja volim“, referiše u objavljenim razgovorima Vujošević Katniću o navodnim naporima da oslobodi iz pritvora njegovog kuma Dejana Sekulića.

Pred tužiocima, ponovimo, Vujošević tvrdi kako je Kneževića samo zamajavao. O istragama koje se vode protiv odbjeglog biznismena nije razgovarao ni sa jednim tužiocem „jer su to časni ljudi“. Samo je zamajavao povjerioca, potvrđujući kako mu je on, kao kuriru Ivice Stankovića, u nazad dvije-tri godine dao 700-800 hiljada eura (D.K.: Jesi li davao pare Ivici?  NV: Jesam, nego što sam) kako bi nadležni tužioci odblokirali novac njegovih klijenata.

Knežević tvrdi da je dobio traženu uslugu. Katnić i Lidija Vukčević kažu kako se Vujošević za uslugu obratio makar dvojici tužilaca koji su, izgleda, nadležnima prijavili njegovo obraćanje. Ili je ono registrovano uz pomoć „mjera tajnog nadzora“.

Uglavnom, Tužilaštvo je listu razloga zbog kojih bi Vujošević (dok se, prema tvrdnjama svog advokata, „liječi od najteže bolesti“) trebao da ostane u pritvoru proširilo i strahom od „uticaja na svjedoke“. Da li je teško zamisliti kako Neno nagovara Ivicu, Milivoja ili Lidiju da svjedoče u njegovu, odnosno, u korist Duška Kneževića,  ili makar Mila Đukanovića, Ivana Brajovića, odnosno, Slavoljuba Miga Stijepovića koji se takođe nalaze na popisu njegovih saučesnika u nečasnim i nezakonitim poslovima?

Pratite li dešavanja u crnogorskom pravosuđu, u dvije stvari možete biti potpuno sigurni. Priče o korupciju najviših zvaničnika pravosuđa i tužilaštva naći će način da isplivaju u javnost. I sve će se završiti na demantijima prozvanih.

Prisjetimo se.

Nekoliko godina nakon ubistva Nikole Krivokapića Komarca u Baru, 2000. godine, Vijesti su, pozivajući se na pouzdane izvore, prenijele kako je tadašnji i sadašnji direktor Uprave policije Veselin Veljović, na zatvorenoj sjednici Odbora za odbranu i bezbjednost, optužio Ivicu Stankovića (tada predsjednika Višeg suda), i, sa njim, sudiju Radovana Mandića (sada advokat), da opstruiraju policijsku istragu u Baru. Sudija Mandić tada je oslobodio optužbi Zorana Drešića sa obrazloženjem: nedostatak dokaza!

Sedam godina kasnije (2007.) Monitor je objavio tekst o nezakonitom prisluškivanju nekolicine crnogorskih sudija, na zahtjev tužilaštva. Sumnjalo se u tužilaštvu zbog toga što je Viši sud (i tada je na njegovom čelu bio Ivica Stanković), nezakonito dozvolio Ljubu Bigoviću, Saši Boreti i Ljubu Vujadinoviću da tokom ljeta 2005. u spuškom zatvoru posjećuju zatvorenika Vuka Vulevića. Onda su, nešto kasnije, svi zajedno optuženi za zločinačko udruživanje i ubistvo policijskog inspektora Slavoljuba Šćekića (taj slučaj još nije pravosnažno okončan).  Monitor je tada zabilježio da su pod prismotrom  bili – prvi čovjek Višeg suda Ivica Stanković i sudija Radovan Mandić. Mjere nadzora inicirala je specijalna tužiteljka Stojanka Radović, nadzor je zatražio Viši tužilac Novak Ražnatović, a sudski nalog je potpisao istražni sudija Višeg suda Hamid Ganjola. Stanković je tužio našeg novinara Petra Komnenića za klevetu, sudija Mandić je potvrdio priču Monitora, ali je sud ipak presudio u korist tadašnjeg sudije.

„Ko god ima i najmanji dokaz da je potkupio Ivicu Stankovića, neka ne čeka ni časa – neka to odmah objavi“. Ovako se prošle nedjelje  Vrhovni državni tužilac branio od optužbi da je korumpiran, nepuna 24 časa nakon što su takve optužbe (ponovo) iznijete u javnost. Ovog puta u vidu tajno snimljenog telefonskog razgovora njegovog sekreteara i odbjeglog tajkuna sa dobrim vezama u establišmentu.

Onda je napustio konferenciju za štampu koju je sam sazvao,  „zbog ranije preuzetih obaveza“. Do danas ne znamo koje su to obaveze Stankoviću bile preče od odbrane ličnog i profesionalnog integriteta. Sebe, svojih saradnika i članova familije. Ili, makar, zašto susret sa novinarima nije upriliče sat- dva ranije.

Dok je glavni specijalni državni tužilac Milivoje Katnić branio lik i djelo svog poslodavca (na predlog Stankovića, izabrao ga je Tužilački savjet kome je na čelu VDT) „ne postoje ni udaljenje sumnje da VDT ima veze sa ovim slučajem“, nekadašnja Vrhovna državna tužiteljka, aktuelna predsjednica Vrhovnog suda (u trećem, neustavnom mandatu) Vesna Medenica objašnjavala je kako nije ispunila zakonsku obavezu i prijavila novostečeni prihod od 140 hiljada eura samo zato što nije riječ o novoj imovini. Nego je dio njenog imetka promijenio agregatno stanje  i iz nekretnina prešao u novac deponovan na bankovnom računu.  Preko niza of šor kompanija koje su trebale da sakriju stvarnog kupca preskupe livade u kolašinskom selu.

„Prodajom nepokretnosti došlo je do pretvaranja nepokretnih sredstava u novčana“, saopštili su iz Vrhovnog suda u ime svoje šefice, kao da objašnjavaju nekakav posao od najveće državne važnosti, a ne poslovni aranžman dvoje poznanika iz djetinjstva, naknadno povezanih nizom pravosudno-finansijskih afera (Avala, SKI centar Bjelasica, Rusko selo) od kojih su i jedno i drugo imali znatnu korist. Medenica od tada ignoriše novinare i njihova pitanja. Nije joj prvi put.

Novoobjavljeni razgovori Kneževića i Vujoševića u koruptivne igre i igrice uvode još jednu Vrhovnu državnu tuiteljku. Ranku Čarapić. Odnosno njenog muža, biznismena Budimira Buda Čarapića koji se, sada znamo,  u nekoliko situacija našao u ulozi privilegovanog poslovnog partnera kompanija i tajkuna čije poslovanje istražuje njegova supruga. Od Kombinata aluminijuma do Duška Kneževića i njegove Atlas banke.

U vrijeme kada je Ranka Čarapić vodila istragu o Kneževićevoj umiješanosti u podmićivanje državnih zvaničnika tokom privatizacije Telekoma, Budimir je od Atlas banke uzeo kredit (on tvrdi – garancije) u ukupnom iznosu od nekih 800 hiljada eura.  Nije ga vratio. I dalje je, kaže, dužan „nešto malo“. Ne zna koliko.

Odemo li još neki korak unazad, naići ćemo samo na nove afere Vrhovnog državnog tužilaštva.   Karijeru VDT-a Božidara Boba Vukčevića obilježila je afera S.Č., priča o seks trafikingu i zlostavljanju moldavske djevojke  koja se u Crnoj Gori obrela krajem prošlog vijeka. Nakon njenog bjekstva u Sigurni žensku kuću, i dramatičnog svjedočenja o preživljenoj torturi, među uhapšenima se našao i Zoran Piperović, zamjenik Vrhovnog državnog tužioca.

U aferi započetoj krajem 2002. saslušani su, u svojstvu svjedoka, i VDT Vukčević i tadašnji (i sadašnji) predsjednik Milo Đukanović. Nakon višemjesečne istrage, osnovni državni tužilac u Podgorici Zoran Radonjić stavio je tačku na cijeli slučaj „zbog nedostatka dokaza“ za podizanje optužnice.  Činjenica da je među privedenima njegov najbliži saradnik, ili to što su iz tužilaštva tokom cijele istrage curile informacije, nijesu brinule Vukčevića. Ne makar do mjere da bi makar pomislio na podnošenje ostavke.

Vukčević se i prije par godina ponovo prijavio na konkurs za člana Tužilačkog savjeta. Njegova kandidatura propala je tek nakon brojnih i glasnih protesta onih koji nijesu zaboravili detalje iz njegove tužilačke biografije.

Poput nikad ispunjenih obećanja da će VDT provjeriti pisanja medija o duvanskoj mafiji u Crnoj Gori. Ili tvrdnje iz sredine ‘90-tih, da Više javno tužilaštvo kome je tada bio na čelu ne može utvrditi ko je za 12 miliona maraka pretplatio gorivo dobavljeno iz Srbije u Crnu Goru za potrebe Vlade (tadašnji premijer M.Đukanović). Dokumenta su imala „nečitke potpise“ tvrdio je Vukčević, mada su svi drugi upućeni u dokumentaciju koju je pribavio savezni devizni inspektor Pavle Zelić pročitali da je nabavku, po većim cijenama od ponuđenih, u ime Direkcije za robne rezerve ugovorio Vuk Rajković, direktor privatnog preduzeća Juventa. Kum tadašnjeg premijera a sadašnjeg predsjednika.

U to vrijeme Vrhovni državni tužilac bio je Vladimir Šušović. Čovjek koji je uspiješno prećutao ratne zločine (Dubrovnik, Morinj, Bukovica, deportacije), prvobitnu akumulaciju (šverc goriva, oružja, cigareta) tranziciju društvene i državne  u privatnu svojinu.

Svi ratni zločini povezani sa Crnom Gorom (lie Kaluđerskog laza) odigrali su se tokom mandata Vladimira Šušovića (penzionisan 1998) pisao je Monitor u više navrata. „O svima je izvještavano još dok su se odigravali, no nijedan predmet njegovo tužilaštvo nije procesuiralo“. Monitor je precizirao kako je u slučaju deportacija bosanskih izbjeglica riječ o ratnom zločinu u koji su umiješane isključivo crnogorske vlasti; pa se krimen ne može svaliti na bivšu jugoslovensku vojsku ili nekog drugog.

Šušović je godinama „istraživao” o deportacijama. Navodno bez rezultata. U intervjuu za Monitor 1. avgusta 1997. tvrdio je kako su mu u Hagu, gdje je bio pozvan zbog deportacija, kazali: „Vi ste postali majstori uništavanja dokumentacije’. Izgleda da se to potvrđuje i u ovom slučaju… teško dobijam dokumentaciju od MUP-a”.

Prethodno je (1993.) tadašnji ministar MUP-a Nikola Pejaković Skupštinu obavijestio kako su sve aktivnosti vezane za deportaciju izbjeglih izvedene uz saglasnost tužilaštva. Pejaković piše: „U tada otvorenoj dilemi uz konsultacije s nadležnim tužilaštvom, donijeta je odluka…”

Nekadašnji predsjednik Momir Bulatović, 2011. godine, na svjedočenju pred Višim sudom ustvrdio kako je Šušović, za vrijeme deportacija, „non-stop“ bio u kontaktu sa policijom. ,,Njegov stav je bio da tu nije urađeno ništa što bi konstituisalo krivičnu odgovornost bilo kojeg radnika MUP-a”.

Četir godine kasnije, Šušović je o deportacijama i svojoj ulozi u njima svejdočio pred – Vesnom Medenicom. Potom su došli Ranka Čarapić,  pa Ivica Stanković. Samo su rezultati ostali isti. I sumnje koje nema ko da provjeri.

“Tvrdnje da državni tužilac nije samostalan državni organ već da je pod kontrolom vlasti lišene su svakog osnova“, tvrdio je prije petnaestak godina Božidar Vukčević pokušavajući da zaštiti svoje nasljednike/ce. „ U borbi za osvajanje vlasti, opozicija očigledno ne bira sredstva i riječi, koje grubo obezvređuju gledanja i mišljenja drugih po istim pitanjima”.  Poruka odliježe do danas.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo