Ima i onih koji pominju karmu jer će Radoja Žugića  na mjestu guvernera CBCG zamijeniti Irena Radović, njegova i žrtva tadašnjeg sistema. To je dobra vijest.  No, posao promjene sistema u kom je vrh jedne partije vladao nad zakonima ove zemlje, koja je razorena i opljačkana, dok smo se dijelili po  krvnim zrncima, ne bi valjalo prepustiti karmi.  Ima tu još mnogo toga da se ispravi

Važna ovonedeljna vijest – sa mjesta guvernera Centralne banke Crne Gore odlazi Radoje Žugić. Iako je Demokratska partija socijalista, čiju je stranu Žugić nedvosmisleno držao, ostala bez vlasti u avgustu 2020. godine, Žugić se na vrhu Centralne banke  zadržao do danas. O tome kako postavgustovske vlasti nijesu imale snage ili volje da se riješe sive eminencije DPS-a i Prve familije, Monitor je više puta pisao.

Zanimljive su i okolnosti pod kojima Žugić odlazi. Predsjednik Crne Gore Jakov Milatović najavio je da će kandidatkinja za tu poziciju biti Irena Radović, bivša viceguverenerka Centralne banke, koju je Žugić nezakonito smijenio u parlamentu 2018. godine. Naravno, uz podršku tadašnje parlamentarne većine. Bivša viceguvernerka je smijenjena dok je, zbog pogoršanja zdravstvenog stanja, boravila u bolnici u Beču, i to dva mjeseca nakon što je protiv Centralne banke i Žugića podigla tužbu za mobing i diskriminaciju. Oni koji su u tadašnjem zakonodavnom domu digli ruku za njenu smjenu nijesu se obazirali ni na  Zakon o zabrani zlostavljanja na radu koji garantuje zaštitu od stavljanja u nepovoljniji položaj i gubitka radnog mjesta nakon pokretanja tužbe. Interesi vrha partije bili su najjači zakon. Zato nije pomogla ni presuda sutkinje Osnovnog suda Milene Brajović, koja je u dva navrata presudila u korist  Irene Radović i utvrdila da ta Žugićeva inicijativa nije mogla biti osnov za razrešenje, te da su bez dokaza njegove optužbe  da je viceguvernerka nestručna i da je odala poslovnu tajnu.

Žugićevu inicijativu tada su u parlamentu podržala 42 poslanika tadašnje vladajuće koalicije (DPS, SD i manjinske partije), uz glas poslanice opozicije Draginje Vuksanović Stanković (SDP). Koja je ovih dana na meti vulgarnosti ratnog zločinca Vojislava Šešelja.

Ima i onih koji pominju karmu jer će Žugića danas zamijeniti njegova i žrtva tadašnjeg sistema. To je dobra vijest.  Ipak, posao promjene sistema u kom je vrh jedne partije vladao nad zakonima ove zemlje, koja je razorena i opljačkana, dok smo se dijelili po  krvnim zrncima, ne bi valjalo prepustiti karmi.  Ima tu još mnogo toga da se ispravi.

Ptice na grani znaju, a podsjetili su nas i u nedavanom Izvještaju Evropske komisije –  karma neće reformisati Đukanovićevo pravosuđe. Kao ni partijsko zapošljavanje do dubini i širini. Neće nas ni suočiti sa ratnom prošlošću koja nam se vraća i kezi u lice na svakom ćošku. Niti  nam vratiti sve one koji su otišli čekajući promjene. Ni one koji se tek spremaju da odu.

Naredne sedmice parlament će, najavljeno je, odlučivati o nedostajućem sudiji Ustavnog suda. Političke klase najavljuju da će parlamentarci konačno glasati u skladu sa javnim, a ne političkim interesom, kako bi i suštinski  odblokirali ovu važnu sudsku instancu i krenuli na put odblokiranja evropskog procesa. Čekaju još i izbor VDT-a, Sudskog savjeta, ali i izmjene zakonskog okvira i donošenje rešenja koja bi omogućila suštinsku promjenu sistema, koja se nakon avgusta nije desila.  Jer su nadvladali partijski interesi.

Do daljnjeg, čekamo dan kada će u parlamentu početi da se glasa  mimo zakona partije. Tek onda karma može da pripomogne.

Milena PEROVIĆ

Komentari

Nije ovaj Izvještaj o napretku ni toliko loš koliko je mogao biti, da su ocjenjivači sagledali širu sliku. Znamo mi nas

Bivši premijer Dritan Abazović, napuštajući zgradu vlade, sa sobom je odnio sablju koju mu je, na početku premijerskog mandata, darovao Andrija Mandić. Riječ je o oružju koje je Mandić dobio na poklon od nekadašnjeg ministra odbrane Republike Srbije Aleksandra Vulina. Uz sablju, aktuelni predsjednik Skupštine Crne Gore primio je tada i vojnu spomen-medalju za doprinos sistemu odbrane Srbije tokom NATO intervencije 1999. godine.

“Ovo je naš način da se zahvalimo onima koji su nas čuvali, branili, a isto tako ovo je naš način da uputimo poruku srpskom narodu u Crnoj Gori…”, besjedio je Vulin tom prilikom. Propuštajući da pomene ono što bi volio da bude zaboravljeno: razloge (etničko čišćenje na Kosovu) zbog kojih je NATO bombardovao tzv. SRJ.

Dodjela odlikovanja i oružja obavljena je prije nego se Vulin, kao direktor srpske BIA, našao na crnoj listi SAD zbog umiješanosti u ”međunarodni organizovani kriminal, ilegalnu trgovinu narkoticima i zloupotrebu javne funkcije”.

Abazović je potvrdio priču, ne nalazeći u njoj ništa sporno. “Tačno je da sam sa sobom, kada mi je završen mandat u Vladi, odnio sablju koju mi je poklonio Andrija Mandić. Radi se o ličnom poklonu, zato sam ga i odnio i on će ubuduće biti kod mene.”

Takođe bivši premijer, Duško Marković, ovih je dana zaokupio pažnju javnosti najavom da razmišlja o osnivanju nove političke partije. Nakon što je u DPS-u izgubio status potpredsjednika, poslanika i člana Glavnog odbora. Marković, kazao je, razmišlja i o tome “šta sve treba uraditi u evropskom i građanskom bloku da bi se konsolidovali i da bi Crna Gora izašla iz ovog permanentog rizika ponora koji je otvoren pred njenom budućnošću”.

Marković je na tom planu već dosta uradio. I previše, cijene mnogi.

Bio je direktor ANB-a u vrijeme kada su “utemeljeni” ovdašnji narko klanovi. Potom je predvodio Vladu koju pamtimo po višegodišnjim pregovorima da se minimalna zarada u Crnoj Gori poveća sa 225 na 250 eura. I po  predlaganju Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Njegovo usvajanje u parlamentu bilo je uvod u smjenu DPS-a, ali i klerikalizaciju dijela ovdašnjeg društva kojoj i danas svjedočimo.

Marković je uoči izbora 2020, u pokušaju da sačuva vlast, tadašnjem mitropolitu SPC u Crnoj Gori ponudio sporazum (izmjene Zakona) kojim bi se “jasno isključila mogućnost da vjerske objekte (pravoslavne crkve i manastire u Crnoj Gori, prim. Monitora) može korisiti bilo koja vjerska zajednica osim Mitropolije crnogorsko-primorske i drugih eparhija Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori”. To bi praktično ugasilo snove o povratku vjernika CPC u svoje bogomolje. Sada, eto, briži nad budućnošću građanske i evropske Crne Gore.

Mi smo tu đe smo. Profesor Fakulteta za crnogorski jezik i književnost Boban Batrićević pojaviće se na Sudu za prekršaje sredinom januara naredne godine. Tamo ga je poslala viša državna tužiteljka Snežana Šišević, nakon što nije uspjela da pronađe pravni osnov kako bi protiv Batrićevića pokrenula krivični postupak zbog kolumne  u kojoj je, citirajući izjave mitropolita Joanikija i vladika Metodija, zaključio kako “oni nijesu popovi i kaluđeri, oni su torokuše i propovjednici mržnje”.

Ne moramo biti saglasni sa terminologijom  koju koristi profesor Boban Batrićević. Ali, naum tužilaca da selektivno opažaju svijet oko sebe je očigledan. Batrićevićeve riječi se ne mogu mjeriti sa opakošću poruke  Metodija Ostojića kada veliča četničke zločince Dražu Mihailovića i Pavla Đurišića, i kada Joanikije Mićović prijeti Crnoj Gori kao “maloj Ukrajini”.

Slučaj Batrićević je opomena:  opasna je ideja i poguban je koncept društva u kojem se  zbog napisane ili uzgovorene riječi kritike plaćaju kazne ili ide u zatvor. I kad  se kritika  sveštenika u vezi  njihovog političkog angažmana može podvesti u kategoriju uvreda “po osnovu nacionalne, rasne ili vjerske pripadnosti”.

Idemo dalje. Zaposleni pod okriljem lokalne samouprave u Budvi mogu da odahnu. Više neće čekati da iz pritvora u Spužu stigne odobrenje za isplatu njihovih zarada. “Biće uskoro izabran potpredsjednik Opštine, koji će, uz pomoć još jednog potpredsjednika obavljati dužnost, dok na slobodu ne izađe naš nevino utamničeni predsjednik Opštine Milo Božović”, obavijestio ih je predsjednik Nove srpske demokratije. Oj, ha.

Nije ovaj Izvještaj o napretku ni toliko loš koliko je mogao biti. Znamo mi nas.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Od sedam poslaničkih klubova koji su glasali za Andriju Mandića za predsjednika skupštine, makar pet je bilo vjerski uniformno – hrišćanski. Nova srpska demokratija, Demokrate, Demokratska narodna partija, SNP/ CIVIS, Poseban klub poslanika.  Jednovjerski su i opozicioni poslanički klubovi SD i  Bošnjačke stranke. Eto začuđujuće jednobojnog pejzaža naše multinacionalne i multikonfesionalne stvarnosti

U osvit dana, u utorak, u parlamentu je izabrana 44. vlada Crne Gore na čelu sa premijerom Milojkom Spajićem. Proevropska, kažu njeni promoteri. Nekih 12 sati ranije, za predsjednika Skupštine izabran je Andrija Mandić. Četnički vojvoda, insistirali su njegovi oponenti. On se od tih „optužbi“ nije branio.

Za Mandića je  glasalo 49 poslanika vladajuće većine. Spajić je dobio 46 glasova. U Sporazumu koji je pratio formiranje vladajuće većine piše kako će svi njihovi poslanici glasati onako kako se dogovore partijski šefovi. Znači 46. To je broj poslanika većine na koje se vlada može  osloniti. Pošto se šefovi dogovore i namire. Ono troje (osnovano se sumnja da je riječ o članovima Posebnog kluba poslanika  koji su istupili iz poslaničke grupe pokreta Evropa sad) glasa po sopstvenom nahođenju.

Uglavnom,  četiri i po mjeseca nakon parlamentarnih izbora, završen je proces konstituisanja izvršne i zakonodavne vlasti u Crnoj Gori. Izabrali smo novog predsjednika države. Po nacionalnosti: Crnogorac. Dobili smo novog predsjednika Skupštine. Po nacionalnosti: Srbin. Imamo i novog predsjednika vlade. Milojko Spajić. O njegovom nacionalnom izjašnjenju možemo da nagađamo. Sa manje ili više osnova. Baš kao onomad što smo radili kada su u pitanju bili njegovo državljanstvo i prebivalište. Ali, da se ne vraćamo sada na tu priču, pošto bi nas ona mogla odvesti i do dva državljanstva predsjednika Skupštine pa, onda, ko zna gdje.

Drugo nam nešto može pasti na pamet dok gledamo i slušamo ljude koji predvode vlast koja će, obećavaju, našu malu a raznolikostima bogatu zajednicu povesti u  ljepšu budućnost.

Crna Gora je, piše u njenom Ustavu, građanska država u kojoj je zabranjena diskriminacija „po bilo kom osnovu“.  Ubjedljiva većina poslanika novoformirane većine (PES, Demokrate, kad-kad i SNP) i gotovo četiri petine onih što su ostali u opoziciji (DPS, GP URA, SD)  rado se predstavljaju kao građanske partije. Zašto se onda u vrhovima novoizabrane vlasti ne primjećuje to naše bogatsvo  -nacionalno, vjersko, rodno šarenilo?

Predsjednik države i svih sedam članova njegovog kabineta dio su „pravoslavne većine“ oko čijeg jedinstva se, evo već dvadeset godina, vrte programi ovdašnje desnice. Iz istog vjerskog korpusa dolaze predsjednik parlamaneta i oba potpredsjednika (ona i on) izabrana u ime poslanika vladajuće koalicije. Da nije ministarki i ministara iz redova PES-a i albanskih nacionalnih partija, imali bi i vjerski jednoobraznu Vladu.

Ova stvarnost nije slučajnost.  Od sedam poslaničkih klubova koji su onu noć glasali za Andriju Mandića, makar pet je bilo vjerski uniformno – hrišćanski. Nova srpska demokratija, Demokrate, Demokratska narodna partija, SNP/ CIVIS, Poseban klub poslanika. Albanski forum je naravno nacionalno jednoobrazan ali vjerski nije. Jednovjerski su i opozcioni poslanički klubovi SD i  Bošnjačke stranke. Eto začuđujuće jednobojnog pejzaža naše multinacionalne i multikonfesionalne stvarnosti.

Mogli bi, takođe, da prebrojimo i klubove u kojima nema ni jedna žena. Ili, one malo veće, gdje ih ima po jedna. Tek da se ispuni zakonom propisani minimum.

I  sada, oni takvi kakvi su treba da se međusobno dogovore kako bi obezbijedili minimum neophodnih uslova za održavanje popisa. Na kome je, ubijedili su i najsumnjičavije, najvažnije kako ćemo se izjasniti po pitanju nacije, vjere i jezika kojim govorimo.. Baš kao što je bilo i 2011, 2003…

Popisno izjašnjavanje na kome su insistirali Dritan Abazović i Aleksandar Damjanović, ne mareći za evidentno odsustvo uslova za njegovo regularno održavanje, odloženo je za 30 dana. To je razuman gest nove vlade. Za to vrijeme treba otkloniti brojne nedostatke i odagnati sumnje u mogućnost da dobijemo vjerodostojne podatke o stanovnicima, domaćinstvima i stanovima u Crnoj Gori. Ili, ako to nije moguće uraditi, jasno dijagnostikovati šta je to što ne može da se završi za 30 dana a neophodno je, zbog čega bi početak popisa trebalo dodatno odložiti. Makar u taj posao valjalo bi ući bez partijskih, nacionalnih i svih drugih, sličnih i ličnih, kalkulacija. Kako naš životni pejzaž ne bi postao još sivlji.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari