Presuda u slučaju državni udar  svojom notornošću, očiglednošću i drastičnošću,  snažnije nego bilo koja ranija, rasvijetlila je sva četiri integrisana mehanizma, na kojima ova i ovakva zemlja počiva

Prvostepena presuda u slučaju državni udar od 9. maja 2019. samo je potvrdila da je Crna Gora i dalje besudna zemlja, kako je to svojevremeno, proročki tačno, duboko i snažno, formulisao Milovan Đilas. Ali je ova presuda, svojom notornošću, očiglednošću i drastičnošću, još i dodatno, snažno, snažnije nego bilo koja ranija, rasvetlila sva četiri integrisana mehanizma, na kojima ova i ovakva zemlja počiva. Pri tome, naglasak je na tesnoj međusobnoj institucionalnoj i funkcionalnoj povezanosti ovih mehanizama. I to uprkos tome što su samo prva dva od njih pravna, dok je treći unutrašnje-politički, a četvrti međunarodno-politički. Zbog izuzetne složenosti stvari, sledi samo kratka, veoma kratka skica.

Prvi integrisani mehanizam besudne zemlje je onaj na koji najdirektnije ukazuje rečena presuda. Kriminalizacija političkih protivnika bez dokaza. Prava mala hegelijanska bravura. Presuda svedoči o dva državna udara, jednom lažnom, onom koji je dvojici lidera DF-a montiran od strane vrha vlasti, te kojeg je sastavni deo postala i sama presuda, i drugom, onom stvarnom, koji je, upravo ovom montažom, izvršio, i dalje vrši, sam vrh vlasti.

Drugi mehanizam je u odnosu na prvi prividno inverzan a zapravo tesno povezan i integrisan. To je dekriminalizacija odnosno nekažnjivost vrha vlasti uprkos mnoštvu dokaza. Slučaj koverat je najaktuelniji ali se ne smeju zaboraviti ni ratni zločini, deportacije, genocid i ostali iz mračnih 1990-ih, kao ni poratni zločini organizovanog kriminala i visoke, zapravo najviše korupcije, telekom, limenka i ostali iz 2000-ih. Vremenska bliskost slučajeva državni udar i koverat najbolje rasvetljava izuzetnu bliskost i integrisanost prva dva mehanizma. Kriminalizacijom opozicije bez dokaza u slučaju državni udar, vrh vlasti samog sebe najdirektnije dekriminalizuje uprkos mnoštvu dokaza u slučaju koverat.

Treći mehanizam je manipulativni i agresivni nacionalizam vrha vlasti. Koji je bio i ostao krajnje instrumentalan. Juče protiv lidera Muslimana odnosno Bošnjaka, Albanaca i drugih nepravoslavnih manjina, danas protiv lidera Srba, ali je svrha bila i ostala ista i sasvim ne-nacionalna, pljačkaška i oligarhijska. Pa bi i odgovor opozicije i alternative morao biti takav, zajednički, anti-oligarhijski, građanski i solidaran. Kao što je bio odgovor Odupri se. Za prenaglašavanje odvojenih nacionalnih i ličnih sudbina, ugroženog srpstva i krvništva, od strane dva prvostepeno osuđena lidera DF-a, može se imati ljudsko razumevanje, ali se istovremeno mora i upozoriti da upravo takvo odvajanje i prenaglašavanje, objektivno, najviše odgovara samom vrhu vlasti.

Četvrti mehanizam naše male besudnice, najudaljeniji je, ali i najsnažniji. To je međunarodna realpolitika Moskve i Vašingtona. Njihov takozvani novi hladni rat. Čiji je prljavi rukopis toliko vidljiv i u našem slučaju državni udar. Posebno u onim mentorstvima i pohvalama iz Stejt departmenta. I to samo nekoliko dana nakon simboličkog spaljivanja lutke Stejt departmentovog odličnika od strane pobunjenih građana. Umesto podrobnije analize, i ovde samo kratka, veoma kratka skica. Krivično pravno, podrška SAD i Zapada mafijaškoj vlasti Mila Đukanovića samo je oblik njihovog najtežeg saučesništva. Politički, ova podrška deo je istorijskog opadanja Zapada. Tamna tvar realkapitalizma-fašizma u njegovoj poznoj fazi. Trampovsko-putinovska i ostala Crna internacionala.

Ni mesec i po od nastanka, tridesetmartovski Sporazum o budućnosti, naišao je na dva velika izazova, jedan unutrašnji, drugi međunarodni. Onaj prvi, unutrašnji, kotorski, još jednom je upozorio na sve deficite, istrošenosti i uskogrudosti same opozicije. Ovaj drugi, međunarodni, takozvani novohladnoratovski, stejtdepartmenski i ostali, još je veći. Ali je i ulog isto toliko velik, čak najveći. Ne nađu li tridesetmartovci odgovor na ova dva velika izazova, Crna Gora ostaće crna rupa, mala, mafijaška latifundija Mila Đukanovića.

Milan POPOVIĆ

Komentari

Iako s elementima komedije, i stranim glumcima u ulozi svjedoka saradnika, priča o državnom udaru, u stvari je autentična crnogorska drama. Kao one u režiji Živka Nikolića. Gledaš i smiješ se  sa osjećajem mučnine u stomaku. I strahom da smijeh ne prestane. A znaš da jednom mora

Nema šta da se slavi na Dan pobjede nad fašizmom. To je ove godine  Dan presude u farsi zvanoj državni udar.  Dan kada je crnogorsko pravosuđe zablistalo sa svojim procesom vijeka protiv dvojice čelnika opozicije, njihovog vozača, dvojice Rusa koje niko živ vidio nije, i nekoliko srpskih državljana od kojih većina ni nakon višemjesečnog javnog prenosa suđenja malo kome izgleda sposobna da organizuju svadbu, a kamoli državni udar. Sutkinja Suzana Mugoša sve njih je proglasila krivim za terorizam, osudivši ih na zatvorske kazne, od 18 mjeseci do 15 godina. Lideri DF-a Andrija Mandić i Milan Knežević  osuđeni su na po pet godina zatvora.

Iako s elementima komedije, i stranim glumcima u ulozi svjedoka saradnika, priča o državnom udaru, u stvari je autentična crnogorska drama.  Kao one u režiji Živka Nikolića. Gledaš i smiješ se sa osjećajem mučnine u stomaku. I strahom da smijeh ne prestane. A znaš da jednom mora. Pravosuđe pod kontrolom vrha vlasti, neodgovorne političke vođe  izrasle na ratu, kao i njene alternative koje to nijesu, teško da mogu proizvesti neki veseliji žanr. Za sada je izvjesno, nažalost, i da presuda neće biti kraj drame. Da ne pređe u tragediju, ostaje da se pomolimo.

Ima nekih drugih izvjesnosti. Znamo recimo ko ne mora ni da stavi naočare za sunce kad sjedi u kafani ili da se zaključa u stanu, a kamoli da se zabarikadira u parlamentu  da ne bi završio u ZIKS-u.  Svetozar Marović. Iako pravosnažno osuđen kao šef organizovane kriminalne grupe, koja je budvansku kasu oštetila za desetine miliona eura, Marović je slobodan  negdje u Beogradu, dok se ovdašnje i tamošnje vlasti nadgornjavaju neduhovitim političkim opaskama, tipa, pitajte vaše kako je izašao iz zemlje, ili pitajte njihove što ga ne izručuju kad mogu. Znamo i da niko živ neće odgovarati zbog toga što je na slobodi glavnoosuđeni za slučaj kojim se ovdašnje pravosuđe diči kad se pomene borba protiv visoke korupcije i organizovanog kriminala. A trebalo bi makar uvesti, kad već visoki funkcioneri ne odgovaraju ni za loše obavljanje državnog posla, niti kad honorarno rade za mafiju, da ih Šef  rebne  za neduhovito sastavljene i iritantne  političke izjave i saopštenja.  Kao, na primjer, ono koje je nedavno izašlo iz kabineta ministra pravde Zorana Pažina, u kojem ministar tvrdi da nije zastarela kazna za Svetozara Marovića, što tvrde Demokrate, i u kom to nijednom riječju ne dokazuje. Osim ako ne misli kako je dovoljno da mu vjerujemo kad kaže da „mladi Demokrata“ ne može poznavati pravo kao on.  Zbog tog saopštenja Pažinu bi trebalo propisati  da udijeli dvije naredne plate kao donaciju DPS-u. Valjaće, sad, kad Duško Knežević nije tu.

Nema se ovdje šta slaviti ni Dan Evrope. Možda da počnemo na trgu organizovati koncerte za Dan Kine. Evo je i predsjednik Crne Gore Milo Đukanović zavapio  u Sarajevu u maniru –  Evropo, ne daj nas, oteše nas od tebe Kina i Rusija. Predsjednik je saopštio da Moskva politikom, a Peking zajmovima pokušavaju da spriječe širenje NATO-a i EU na Balkanu. ,,Ukoliko EU to ne shvati, bojim se da bi njena vlastita budućnost mogla biti ugrožena”, kazao je Đukanović.

Naša budućnost je, za razliku od evropske, blistava. Jer  je Đukanovića i njegovu Vladu valjda neka viša sila natjerala da potpišu ugovor o zajmu sa Kinom, i pristanu da nam Kinezi  mogu oduzeti što požele od teritorije, osim ambasada, ako ne budemo kako je dogovoreno vraćali milijardu eura. Prema relevantnim međunarodnim procjenama,  jedna smo od osam najrizičnijih zemalja kad su u pitanju kineski krediti. Mi , i sedam afričkih država.

Sa srećom nam naredni dani. Trebaće.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

Ovog proljeća vidjeli smo istu vlast ali i  drugačiju Crnu Goru. Onu  koja umije da se dozove i  odgovori – mi nismo ni robovi ni roba. Već ljudi.   Vlast nije imala  odgovor na taj stav.  Ali,  uslijedile su  prepreke sa strana sa kojih se to baš i nije očekivalo

Još su tu. Dan više ili noć manje, prošlo je nekih 111 dana i noći od kako smo svojim očima vidjeli ono  što smo odavno znali.  Varaju. Lažu. Kradu. Kovertiraju. Bez srama.

Ovaj put smo nakon objavljenog snimka primoredaje koverte  vidjeli i  njihov strah.  Strah koiji traje.  Evo i za praznik rada ljudima brane da prolaze „njihovom ulicom“, pored zgrade vlade.

Strah  goni vazale korumpirane vlasti  da se, poslije svakog novog dokaza, iskeze i kriknu:  ovo je napad na državu!  A nakon svakog protesta izdiktiraju unaprijed sročenu utjehu:  manje ih je!

Bez objašnjenja koga je to i od čega manje. Manje ljutih nego opljačkanih. Manje slobodnih nego siromašnih. Manje onih u koloni nezadovoljstva nego onih u pečalbi.  Više  mladosti u zatvorima i čituljama nego na protestima protiv tih koji su od sjecikesa napravili biznismene, a od narko bosova uzore.  Više je, računaju, onih što guše čemer nego što kliču: Mi smo država.

Opet, još su tu.

Njihov odlazak ne može  biti brz da bi bio trajan. Uspostavljeni sistem vladavine ološa valja srušiti kontrolisanim, upornim i  raznovrsnim udarima, kako bi neoštećene ostale suštinske vrijednosti ovog društva i države.  Rušenjem vlasti  iznova graditi sve ono što nemamo a što nam je neophodno da bi živjeli slobodno.

Oči su se navikle na mrak, reče pjesnik.  Al, i pristajući na sljepilo, predajući u ruke onima koji nam uzimaju budućnost najbližih, postajemo saučesnici. Gori od onih koji nas kradu i lažu.  Pristnemo li  na udobnost sljepila  strpaće nas  žive, u svoje koverte. I trgovaće našim sudbinama kao robom na buvljaku.

Ovog proljeća silnici su vidjeli  i drugačiju Crnu Goru. Onu  koja umije da se dozove i da odgovori – mi nismo ni robovi ni roba. Već ljudi.  Vlast nije imala  odgovor na pobunu.   Ali uslijedile su  prepreke sa strana sa kojih se to baš i nije očekivalo.

Najaktuelnija je  kotorska priča. Šta je to što je posvađalo Bečićeve demokrate i  Krivokapićeve socijaldemokrate do mjere da se krše osnovni principi političke  i građanske razboritosti? O tome  ni jedni ni drugi ne žele da pričaju jasno i glasno. Kao da ih je stid.

Umjesto izvinjenja, ili makar objašnjenja, zbog štete koja se čini antirežimskom pokretu, iz SDP je stigao tzv. spin. Nekad bi rekli, balvan koji treba da od  pogleda sakrije  šumu.  Od Demokrata ni toliko.

Ranko Krivokapić se neće kandidovati za predsjednika  partije na predstojećem kongresu.  Na dnevnom redu je pitanje: može li SDP, nakon dvije decenije u vlasti, ugroziti svoj status  parlamentarne partije?  Knjiga potencijalnih nasljednika predsjednika SDP-a broji dva slova. Ni jedan od kandidata/ kandidatkinja  ne obećava da bi partiji i društvu mogla/mogao  ponuditi više od prethodnika.

Ne likuju samo DPS i trabanti zbog kotorskih nevolja koje su zadesile dvije opozicione partije tzv. građanskog bloka. Tu je poznata politička matematika koja kaže da je lakše,  ponekad i unosnije,  prisvojiti opoziconi glas nego se boriti za glasove  vladajućih partija. Za to bi  valjalo  osmisliti nove modele ponašanja.  Nekima to baš ne ide.

Malo ko je zatečen najavom Andrije Mandića da će „letjeti glave“, bude li ko pokušao da uhapsi njega ili nekog od njegovih političkih saboraca nakon izricanja presude u procesu državni udar. A to će se desiti narednog četvrtka.     

Radi preciznosti, vrijedi citirati: „Prije smo spremni glave da položimo i nekome glavu skinemo nego što će nas neko nevine povesti u zatvor“. Može biti da ovi izlivi junačenja još nekoga  ispune ushićenjem i nacionalnim ponosom.  Ali je sigurno da se ovakvim  porukama najviše raduju  oni čije ostavke  građani  tri mjeseca traže  na protestima.

„Ako smo u 21. vijeku došli da u političkom dijalogu prijetimo kidanjem glave, onaj ko će da kida glave mora da se sprema za to i onaj koji će da brani svoju glavu mora da se sprema za to“, spremno je Mandiću uzvratio premijer Duško Marković.  A junački ćuti povodom afera koje je obznanio Duško Knežević.

Pošto već pominjemo Kneževića, valja reći da i njegove najave osnivanja političke partije na aktulena dešavanja imaju isti učinak kao kotorske svađe SDP i Demokrata ili skupštinsko junačenja  lidera DF.

Iz Londona se možda ne vide mane ideje da  boj za budućnost Crne Gore vode  glavni junaci  kovertiranja ove zemlje. Toga bi morali biti svjesni oni koji ovdje  podgrijavaju i promovišu Kneževićeve ambicije. Ako ne žele da  silom na sramotu sačuvaju  ovu i ovakvu vlast.

Oni su još tu. Ne zaboravimo –  od nas zavisi do kada će ostati tamo gdje im nije mjesto.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari