BAŠTE BRIGANJA
Zavisi iz kog rugla posmatraš

Sa nekim ljudima se nismo razišli zbog nepremostivih razlika, već zato što su radovi na tim mostovima kasnili na njihovoj obali
Evo, javljam se iz Skupštine. Šalim se, ali slično je, jer mi danas, ovde u kući, isto ništa ne radimo. Kada mi noć presedne, dan mi preleži.
Meni je baba pred spavanje pričala priču o jarcu koji je “živ klan nedoklan” pa se ne pecam na ove nove razloge za porast nasilja među decom. Životinje kada imaju problem, pokolju se. Ljudi razgovaraju. Ili je obrnuto?
Oteo mi se utisak za koji ne vredi plaćati otkupninu. Naučila sam da mesim kad sam shvatila da babino “pod rukom” i “s prsta” nije isto kao i moje.
Mnogo sam pažljivija pri odabiru neprijatelja nego prijatelja. Prijatelju praštam nedostatke. Neprijatelj mora biti savršen. Kakvi su ti neprijatelji takav ti je život.
Uporno mi ostavljaju jastuk na giljotinskom panju. Pravi je trenutak da odem u krevet i probudim se. Brzo ću, samo da prošetam ovaj monolog. Soba halapljivo upija miris odustajanja. Polako raste džepna zaliha moje patetike. Sreća je znati kad si srećan. Pomislim: “Srećna sam!” i odmah me je strah. Onda stavim kamenčić u cipelu i opustim se.
Moj deda je imao onu “idi u dupe na vašar”. To kad te baš voli, onda. Napokon moj deda i ja da zapalimo cigaru. Samo što je cigara naslonjena na njegovu sliku, al’ nema veze… Jedno od onih “neću kafu, daj rakiju” jutara.. Suštinski je razočaravajuće u tome što se kao sinonim za paziti i brinuti upotrebljava izraz voditi računa.
Horoskop je vanbračno dete vremenske prognoze. Eto.. i paradajz je voće, a onaj što ga je svrstao u voće, neka ga stavlja onda u voćnu salatu. Kod mene, iskusnog lovca, na zidu preparirana glava od zjale. Širom otvorene oči prouzrokuju trajno zatvaranje srca. Valja ponekad i zažmuriti. Sa nekim ljudima se nismo razišli zbog nepremostivih razlika, već zato što su radovi na tim mostovima kasnili na njihovoj obali. Meni je malo bezveze kad je individualizovano ono: “Važno je da si ti nama živ i zdrav.” To je ono glup si al’ naš si. Šta znači floskula “sve čestitke”? I odakle pravo bilo kome na SVE čestitke?
Potrošila sam pola zarade na “nemamo šta da jedemo u ovoj kući”. Na Zemlji nema života bez vode. Bez vode nema kafe. Bez kafe ću vas pobiti sve. Štedite vodu! Iskoristite kišu. Plačite pod kišom umesto pod tušem. Linijom manjeg otpora mogu samo oni otporni na sve. Svi mislimo da zaslužujemo bolje, ali često, bolje ne misli da zaslužuje nas.
Žao mi je i pogleda koje sam potrošila gledajući u pogrešnim pravcima… Sećanje ne prašta očima.
P.S. Na svako “ko zna zašto je to dobro” imam predlog čime bi bilo dobro da obogatite jelovnik.
Nataša ANDRIĆ
Komentari
BAŠTE BRIGANJA
Spas razuma

Trudim se da svoju tešku narav držim na povocu. Kratkom. Ipak, ponekad moram malo da je pustim da se istrči
Idem trotoarom i ako ugazim pravilno u ovu ciglu nešto lepo će se desiti, a ako ne ugazim isto će se nešto lepo desiti, jer ja sam ta koja određuje ovde pravila. Neće mene više prepadati opsesivno kompulzivne misli, nego ću ja njih! Ja sam kralj svog dvorca, ja sam građevinski inženjer svog gradilišta, ja sam magacioner svog magacina, ja sam vozač svog vozila, ja sam operater svojih operacija, ja sam direktor svoje firme, ja sam…
Ubija me ovo sivilo. Neka grudva nepoznatog porekla, žilavo, uporno i polako raste u mom stomaku, tu, baš tu ispod dijafragme, oduzima mi dah. Predigra za bol… Trudim se da svoju tešku narav držim na povocu. Kratkom. Ipak, ponekad moram malo da je pustim da se istrči. Osećam nedodirljivo, blizinu, prisustvo, i nije mi žao godina, iščekivanja, pritajenih osmeha, skrivanja, potrošenih dana kad sam poslednji put bila mlada. Možda je to, u stvari, bila predigra za konačno. Uloge i oblici se menjaju, kad nekog osećaš, onda znaš… život se igra. I svi pokušaji da se duša sa telom sastavi se na kraju odvijaju po principu ćorave kokoši, koja se trudi da udene konac u iglu, a uz to ne ume ni da šije. Deca su bezbrižna zato što je njihov mozak neopterećen informacijama. Starenjem gomilamo iskustvo, posledično nam se čini da se vreme ubrzava, da nam je dan sve kraći. Mentalna higijena podrazumeva da mozak ne okupiramo nepotrebnim glupostima.
U ovoj kući se ne psuje, ali postoji predivna tradicija među ženama u našoj porodici da kad započneš neki kućni posao koji ti se ne radi, a ćerka te pita šta radiš, ti je ljubazno upozoriš da te ne dira jednim – jedem g. Hoćeš ti? Odlično funkcioniše i među sestrama. Mir u duši sam tako jako obgrlila s obe ruke i ne ispuštam ga ni zbog čega na ovom svetu. Nikad više.
A onda čitam kako je jedan (poznata ličnost) „…sasvim neplanirano pipnuo ili pljesnuo po dupetu ili pak štipnuo, pojma nemam sad“. A ona se potom iznervirala. Jer je glupača. I za sve je sama kriva jer se njemu nije svidela ta emisija. Već ga brane, on je Rambo, sme da te udara gde god. I nije mu motiv seksualna želja, nego prinuda, demonstracija moći, dominacija. Novi dan nova prilika da obesmislim osnovne kognitivne ljudske sposobnosti i funkcije preteranom racionalizacijom svega, od svih mojih želja i potreba, do preispitivanja čak i sposobnosti da dišem. Može li neko zameniti ovu podivljalu masu u mojoj glavi činijom čvaraka, da odmorim?
Miriše proleće. Vreme je pobeći od stvarnosti u kojoj zanos prelazi u ravnodušnost.
P.S. Smrkava se, kao da je uopšte i svitalo.
Nataša ANDRIĆ
Komentari
BAŠTE BRIGANJA
Besmrtna kazna

Danas ne kuvam, ne radim ništa, primam poklone i trepćem. Žene, nazdravlje vam
Txt. Obrisala sam ivice ambisa prstima i pogledala duboko u tamu, koja je uzvratila pogled. I sada pijemo kafu, u miru. Bar neko vreme. Dubok, neplanirani kontakt očima sa životom, tokom kojeg osetiš drhtavicu i nalet adrenalina koji zavarniči, od unutrašnjosti ka periferiji tela. I shvatiš, još uvek jesi… Danas ne kuvam, ne radim ništa, primam poklone i trepćem. Žene, nazdravlje vam!
Čitam… Biznismen iz Australije živi u svojoj kući sa ženom i još trideset ljubavnica. Jedini uslov da te žene žive sa njima je da se lepo slažu sa njegovom ženom. Ko kaže da je teško sa ženama? Sve se može kad se hoće.
Velike strasti žive od nedostatka istinske bliskosti. Svet je surov. Hladan. Stalno to ponavljamo. A onda neprijatna spoznaja… toj surovosti doprinose i ljudi poput mene. Mogu ja to sama. Nema razmene. Nema topline. Svako za sebe, da bi se po svaku cenu izbegao osećaj „da nekome nešto dugujem“. Tužno. Bolno. Poražavajuće. Strašne su razmere poraza koji smo doživeli u Srbiji i sve mislim ničija nije do zore gorela, ali deluje da će nas klošari sve ispratiti i sahraniti uz pićence na terasi svojih dvoraca koje su izgradili gazeći preko mrtvih. Veoma je važno da kada uzmeš život u svoje ruke, vodiš računa da se ne sapleteš, pa da ti ispadne.
Vreme te nauči da ćutiš. Da ne bi uvredio. Da se ne odaš. Da se ne izložiš kritici. Da ne bi povredio. Da te ne povrede. Jer je „bolje tako“. Tako se zida kula tišine. Blok po blok. Ćutanje po ćutanje. Tamo si siguran. Zaštićen. Nepovređen. I sam. Gušeći se neizrečenim. Ni hleba, ni igara. Samo spokoja.
U ovim godinama neminovno se suočavam sa sobom, prošlošću i posledicama. Sve je više nekih „aha“ momenata kada uviđam međusobnu povezanost koje, do nedavno, uopšte nisam bila svesna. Sad mi ostaje da se nadam i verujem da ću zbog toga postati bolja. Sebi. I onima koji su mi važni. A šta kad ti neko poveri sebe? Stavi ti u ruke sve svoje: srce, želje, nadanja… Osećaj je prelep i zastrašujuć u isto vreme. A odgovornost ogromna. Ali se ne da porediti ni sa čim na svetu. Neke tuge su dar, putovanje na koje nas život vodi dok nas suptilno sprema za sreću skrivenu iza jedne breze, što čeka da nas zagrli. Setim se šta sve moram i onda skuvam kafu, zavalim se i čekam da prođe.
Danas se u vazduhu oseća miris proleća. Bolje od ovoga može samo ako se proleće u vazduhu meša sa mirisom mora.
P.S. Stigȏ mladi luk.
Nataša ANDRIĆ
Komentari
BAŠTE BRIGANJA
Rat od kuće

Kažu kako nesanica utiče na kognitivne sposobnosti… Dakle, mene od genijalnosti odvaja samo ovih dvadesetak godina insomnije
Ako se ,,naoštrite” da obavite zamenu zimska – letnja garderoba u ormaru, proverite da li uopšte imate šta da menjate. Može biti da ste jedna od onih žena koja mrzi šoping (ja) i uvek ima šta da obuče, pa joj sva garderoba: zimska, letnja, radna i paradna staje na jednu policu. Pusti i produži dalje. Ne jednom sam dobila kritiku kako živim život koji nema smisla, a godine lete…i pade mi na pamet kako bi bilo dobro da taj život možeš da daš onima koji, eto, umeju da žive, pa da ga iskoriste. Meni to očigledno slabo ide. A nešto sam se i umorila.
I danas me je komšinica, po ko zna koji put, napala, izvređala i pretila zato što moj pas laje. Vojvodina me je usvojila pre desetinu godina, pa sam tako i reagovala: mirno, staloženo i dobila i pohvale od same sebe. Međutim, ona i dalje vrlo živa gorštakinja u meni žali što je nije propustila kroz šake. Samo nešto preživljavam i prevazilazim i ne postoji trenutak duži od dva minuta kad sam ostavljena na miru da postojim. Zamisli, pronađeš svoje mesto pod suncem, a ne naoblači se, samo zamisli. Iz zasede se na trenutak prišunjao stari, gadni osećaj nelagode da mi ponestaje vazduha, kao kada se posle dugog plivanja okrenem na leđa, legnem na vodu da se odmorim, a talas me nenadano poklopi. Zdravo, đavole stari. Nisi mi nedostajao.
Spustiš ruke na sto. Prekrstiš ih, uroniš glavu u njih. Bez reči, bez suza i vriska, bez misli, ičega. Tupo, ništa te ne boli, a sve te boli. Glava ti teška kao tuč, kao da ti se srce preselilo u nju. Telo ti preotme muka. Zavlada tiranijom, crnom kao grob. Kao trenutak večnosti ništavila.
Nisu sve noći iste. Neke su kao somot, neke kao šmirgla. Niti su sve tame iste. Neke te prigrle i daju spokoj, druge su pune davno zaboravljenih demona. I nikad ne znaš šta je od toga na redu dok se ponoć bliži. Kažu kako nesanica utiče na kognitivne sposobnosti… Dakle, mene od genijalnosti odvaja samo ovih dvadesetak godina insomnije.
Kuda vodi put kad srušen je san, čežnja za zaboravom, lebde drage slike… i svi su kao tu, ispraćaj nekog umornog jutra u liku iz ogledala… ili je zamućen pogled, ili je mutan svet? Naizgled stvaran. Vlasnik dve samoće koje su se srele pred zalaskom, izgubljen i nenađen, lomljiv, u potrazi za izlazom iz ovog što se zove svet, u traganju za senkama… slike, mesta i pozivi kojih više neće biti… do kraja života. Kad prođemo to nećemo znati, znaće odraz u nečijem pogledu, besane oči koje ispraćaju korake u ulici prigušenog svetla, nećemo videti, a možda smo već kilometrima daleko … i ne znamo da smo mesečina na kaldrmi na kojoj smo se voleli…
P.S. Ja sam odavno negde tamo, samo još nisam stigla.
Nataša ANDRIĆ
Komentari
-
Izdvojeno3 sedmice
ANKETA: Favoriti i saputnici
-
FOKUS3 sedmice
PRVI PREDSJEDNIČKI IZBORI NAKON PADA DPS-a: Na čijoj je strani neizvjesnost
-
OKO NAS2 sedmice
ULCINJSKA PORT MILENA: Od simbola grada do septičke jame i nazad
-
FOKUS4 sedmice
ĐUKANOVIĆ I PREDSJEDNIČKI IZBORI: Nagovoren?
-
DRUŠTVO4 sedmice
18 GODINA NAKON UBISTVA INSPEKTORA SLAVOLJUBA ŠĆEKIĆA: Suđenje bez kraja
-
INTERVJU3 sedmice
BETI LUČIĆ, GLUMICA: Nikog ne zanima mrtvo kazalište
-
FOKUS1 sedmica
PRVI KRUG PREDSJEDNIČKIH IZBORA: Poraz ili pobjeda Đukanovićevog i Mandićevog partnerstva
-
ALTERVIZIJA4 sedmice
Veliki prelom