Povežite se sa nama

DRUŠTVO

SMRT UDOVICE: Šta je nama Mira Marković

Objavljeno prije

na

U Beogradu je 1999. ubijen Slavko Ćuruvija, u Podgorici je  2004. godine ispred svoje redakcije ubijen vlasnik i glavni i odgovorni urednik Dana Duško Jovanović. Opozicionari kao izdajnici, manjine kao neprijatelji – iste su slike važile u oba oka u glavi. Odjekuje do dana današnjeg

 

Mirjana Marković, životna saputnica bivšeg predsjednika Srbije i SRJ  Slobodana Miloševića umrla je 14. aprila u Moskvi. Nekadašnja doktorka sociologije i političarka, po ocjenama mnogih, bila je ‘siva eminencija’ svog supruga  preminulog 2006. tokom suđenja u Haškom tribunalu za ratne zločine počinjene u Bosni i Hersegovini, Hrvatskoj i na Kosovu. Od 2003,  Mirjana Marković je živjela u Rusiji, gdje je dobila politički azil.

Za nekadašnjom liderkom JUL-a  Srbija je 2005. raspisala međunarodnu potjernicu zato što je izbjegavala suđenje  zbog podstrekavanja Živke Knežević, članice Komisije za stambena pitanja na zloupotrebu službenog položaja, odnosno na dodjelu stana dadilji njenog unuka Iloni Pešić. Presuda je  lani  ukinuta i suđenje je krenulo ispočetka.

Mirjana Marković je u medijima  pominjana kao mogući nalogodavac ubistva Ivana Stambolića. Nikad nije saslušana. Ime joj je pominjano  u istrazi povodom ubistva vlasnika Dnevnog telegrafa Stanka Ćuruvije.  Nije optužena. Sa sinom Markom sumnjičena je i za šverc duvana. Nije optužena. U odsustvu joj se,  dakle, sudilo, samo zbog dadiljinog stana. Ako je Srbima samo za to bila kriva – neka je puste da počiva u miru.

U Srbiji je smrt Mire Marković izazvala poplavu vijesti – od  toga da li će njen ,,pepeo biti podijeljen na tri dijela” i ko će prisustvovati sahrani, do prisjećanja da se, osim ,,krvavih ratova tokom devedesetih godina, ime Mirjane Marković i njenog supruga Slobodana Miloševića dovodi u vezu i sa brojnim ubistvima u Srbiji”. Iako naoko različite, obje grupe tekstova, imale su važnu zajedničku crtu – površnost.

Nije teško dokučiti zašto. Ko je čuo makar rečenicu iz govora koje ovih dana diljem Srbije vrti predsjednik Aleksandar Vučić, mogao je da otkrije: na vlasti je savršen najgori učenik Slobodana Miloševića. Sa debelim dodatnim premazom demagogije. Mitinzi kakve posljednjih sedmica organizuje SNS,  su prepisani ,,kontramitinzi” iz Miloševićevog vremena. Kolone koje pješke kreću na završni miting Za budućnost Srbije još jedan viđen prizor.  Nešto je i unaprijeđeno. Kontrolu, na primjer nad medijima, kakvu ima sadašnja vlast u Srbiji, Milošević nije mogao da ostvari. Ni uz svesrdnu pomoć  supruge.

Mrljav je odnos države Srbije, kako prema Miloševiću, tako i prema njegovoj ženi. Likovi su im sporni, na sramotu se ponekad prizna da nije valjalo ni poneko djelo, osnove ostaju suštinski netaknute. Za Vučića iz onog vremena Milošević je bio preblag. U međuvremenu se mladi radikal prilagodio. Sad je naprednjak, evropejac. Samo mu iz odnosa prema neistomišljenicima uporno viri stara slika. Radikalna.

U Crnoj Gori vijest o smrti Mirjane Marković je objavljena pri kraju informativnih emisija, osvrti na lik i djelo su izostali. Nekoliko zrna prašine podiglo se oko umrlice koju su povodom smrti svoje majke na cijeloj stranici Pobjede objavili njeni ćerka i sin, Marija i Marko.

Pristup ,,nama Mirjana Marković nije ništa”, sasvim je u skladu sa državnom politikom koja,  decenijama, radi sve što može ne bi li iz  vremenskih tokova izbrisala rane devedesete. Godine koje ne postoje. Staju u četiri-pet riječi: Crna Gora je sačuvala mir. Ajde.

Ruku na srce, nije Mira Marković naročito poslovala po Crnoj Gori. Njen pokušaj da ovdje organizuje Jugoslovensku ljevicu propao je.

Nakon nekoliko najava kako će JUL proširiti djelovanje na Crnu Goru Milo Đukanović je beogradskom nedeljniku NIN rekao da, iako ima vlast i moć, ,,iza JUL-a ne stoje rezultati na izborima”.

Mirjana Marković, zabilježio je AIM, nije gubila vrijeme i na promociji JUL-a u Novom Sadu govorila je o čovjeku koji je ,,prikriveni švercer, zaposlen kao istaknuti političar i član partije lijeve orijentacije”, a potom u svom dobro poznatom stilu u Dnevniku koji je redovno objavljivao NIN napisala kako se sve to ne odnosi na Đukanovića.

,,Ja lično sumnjam da je on švercer iz jednostavnog razloga što znam da crnogorski narod, poznat kroz čitavu svoju istoriju, po svom poštenju i borbi protiv svakog zla, pa i kriminala, ne bi dopustio da mu se danas na čelu nalazi nepošten i nemoralan čovek”.

Đukanović je tvrdio da JUL nema nikakve šanse u Crnoj Gori. Saglasio se i Momir Bulatović: ,,Gospodin Đukanovic je to izjavio na bazi uvida u dva najnovija istraživanja javnog mnjenja. Zajedno smo ih gledali i mislim da ta politička organizacija u Crnoj Gori nema nikakve šanse da zabilježi bilo kakav iole vrijedan politički razultat, a o ulasku u parlament je gotovo iluzorno govoriti”. Bilo je i onih koji su tvrdili da je Mirjani Marković Đukanović smetao jer je smatrala da švercom duvana treba da se bavi samo njen sin.

Pod velom istraživanja javnog mnjenja i kobajagi ideoloških razlika, jasno se vidjela namjera Đukanovića i Bulatovića da ne dijele vlast.

Nije bilo nikakve potrebe pustiti Miru da im vršlja po dvorištu.

Svakom svoje. Slobodan Milošević, uz, kako se pripovijeda, veliki uticaj svoje žene, bio je glavni točak krvavih zločina u bivšoj Jugoslaviji. Njegove saborce u Crnoj Gori, proporcionalno, zapalo je da budu glavni u zločinima na dubrovačkom ratištu, da, u okviru svojih mogućnosti, pomažu Karadžiću; da deportuju izbjeglice.

Tačno je: u Crnoj Gori nije ubijen nijedan političar iz prethodne generacije, kao što je u Srbiji stradao Ivan Stambolić. Tačno je i drugo: U Beogradu je 1999. ubijen Slavko Ćuruvija, u Podgorici je  2004. godine ispred svoje redakcije ubijen Duško Jovanović, vlasnik Dana.

Opozicionari kao izdajnici, manjine kao neprijatelji – iste su slike važile u oba oka u glavi. Odjekuje do dana današnjeg.

Sve što je zasijano devedesetih i dalje rađa i hrani puk. Kad su protesti Odupri se 97000 okupljali najviše ljudi, po društvenim mrežama bujala je ideja o organizovanju mitinga na kojem bi vlast pokazala  snagu. Stiglo je i od mladih DPS-ovih snaga: ,,Uvažavajući okolnost da među ljudima koji učestvuju na protestima, ima značajan broj onih sa najčasnijim namjerama… zapitajmo se šta bi se dogodilo, da recimo, na ulice izađe više od 180 hiljada građana Crne Gore koji su na posljednjim predsjedničkim izborima podržali kandidata vladajuće koalicije, isprovocirani time što neko želi da obezvrijedi njihov glas”, kazao je poslanik vladajuće koalicije Andrija Nikolić.

Ima još zlokobnijeg. Nezadovoljan ulogom koja mu je oko protesta pripala Duško Knežević je odabrao da se ustremi tamo gdje misli da je najtanje. Ne može na čelu protesta biti ,,neki Džemo”. Već Crnogorac koji, iz opisa se moglo nazrijeti nekako nalikuje bankaru samom. ,,Neki Džemo”, ima ime – Džemal Perović – časno u kategorijama koje Knežević, najvjerovatnije, nije sposoban da shvati. Zato shvata ono što je od devedesetih naovamo prva greška koja se može pronaći – ime. Kao u vozu u Štrpcima.

I da ništa drugo nije, Mira nam je ostavila neodvojivi dio stvarnosti – Pink. ,,Draga Miro, obeležiti jednu epohu bez da je ta ista epoha bila spremna da te razume, nije samo tvoja sudbina, već sudbina svih čije su ideje označene velikim vizijama ali i grehovima! Bio sam klinac ali znam da si me volela i zato, budi mi dobro i spokojno tamo gde ideš! Tvoj Željko”, napisao je, opraštajući se od Mirjane Marković, vlasnik i direktor Pink Media Grupe Željko Mitrović.

U riječi je, naravno, stao tek sićušan dio zahvalnosti za pokroviteljstvo u stvaranju jednog od najvećih monstruma, koji je preživjeo ratove i hara i Srbijim i Crnom Gorom kao udarna pesnica vlasti i u jednoj i u drugoj državi.

,,Minut -dva” ćutnje za Mirjanu Marković. Zaslužila je, a vođe u Crnoj Gori i Srbiji joj zvanično ne priznaju.

 

Momir Bulatović  – govornik

 

Nakon niza nagađanja, među kojima je bilo i ono da bi se mogla biti sahranjena i u Crnoj Gori, objavljeno je da će urna sa posmrtnim ostacima Mirjane Marković biti položena u grob u Požarevcu u subotu 20. aprila u 15 sati. ,,Time će biti ispunjena njena želja da počiva ispod lipe pored svog supruga Slobodana Miloševića, bivšeg predsednika Srbije i SR Jugoslavije”, objavili su srpski mediji.

Sin Mirjane Marković i Slobodana Miloševića, Marko, živi u Rusiji, takođe zbog međunarodne potjernice koju je raspisala Srbija. Njihova ćerka, Marija već 20 godina živi na Cetinju. ,,Mislim da niko od nas, ni živ ni mrtav, ne treba da bude u Srbiji”, kazala je nedavno u jednom od rijetkih intervjua. Kroz medije se provukla vijest da sada posjeduje dokumenta koja godinama nije imala jer su joj ona izdata u Srbiji istekla, a u Crnoj Gori nije mogla da dobije državljanstvo zato što nije mogla da obezbijedi ‘otpust’ iz srpskog. Da li to što sada, navodno, ima dokumenta sa kojima je prema jednoj od spekulacija, mogla da putuje u Rusiju na sahranu, znači da je u međuvremenu dobila crnogorsko državljanstvo, ne zna se.

Zna se da će, na sahrani Mirjane Marković, govoriti bivši predsjednik Crne Gore Momir Bulatović. On je počasni predsjednik Udruženja Sloboda, čiji je osnivač bila i supruga Slobodana Miloševića. Zadatak udruženja je da se ,,bori za slobodu i istinu o Miloševiću, njegovom životu i djelu”.

 

Miloš BAKIĆ

Komentari

DRUŠTVO

RAMBO AMADEUS, NEPLANIRANO NASILJE: Čovječe,  posrami se

Objavljeno prije

na

Objavio:

Producentkinja TV emisije Dnevnica  Lejla Kašić objavila je da je poznati muzičar Antonije Pušić seksualno uznemiravao i vrijeđao na snimanju posljednje epizode. Pusić se oglasio tek nekoliko dana kasnije i potvrdio priču Lejle Kašić.  Cijeli slučaj stavio je u kontekst neshvaćenog buntovnika, žrtvu kulturnog modela u kojem živimo. Onda su  gomile šovinista i seksista na društvenim mrežama vrijeđali i omalovažavali Lejlu Kašić. Podržale su je brojne NVO i građanski aktivisti

 

Seksualno uznemiravanje je, prema konvenciji Savjeta Evrope, svako neželjeno verbalno ili neverbalno, odnosno fizičko ponašanje seksualne prirode u svrhu, odnosno uz ishod povrede dostojanstva osobe, posebno kada se stvara zastrašujuća, neprijateljska, degradirajuća, ponižavajuća i uvredljiva atmosfera. U crnogorski Krivični zakonik tek treba da se uvede ovo krivično djelo.

U Crnoj Gori mnogi ne priznaju seksualno uznemiravanje kao vrstu nasilja nad (najčešće) ženom i dovođenje te osobe u ponižavajući položaj. U brojnim komentarima na ispad čuvenog muzičara Antonija Pusića, koji nastupa pod pseudonimom Rambo Amadeus, ta svijest je došla do punog izražaja.

„Šta treba, svaka cica kojoj si rekao da ti se sviđa njeno dupe i da bi je rado pojebao iz mesta, da skoči sa varijantom da je uznemiravaš….ma daj …pa onda smo svi manijaci i ajmo u zatvor….toliko mi ide na k….cela ova varijanta gde sve žene skaču da kamenuju nekog, a pri tome se žale da nema pravih muškaraca i zato su same, a pri tome imamo ekspanziju svih vrsta polova i trans budalaština“, navodi se u jednom od komentara.

Lejla Kašić,  voditeljica i producentkinja TV emisije Dnevnica, objavila  je da je Antonio Pusić,  u toku snimanja, seksualno uznemiravao i omalovažavao. Nije htjela da govori o detaljima. Slučaj je prijavila policiji.

Pusić se oglasio tek nekoliko dana kasnije i potvrdio priču Lejle Kašić.  Cijeli slučaj stavio je u kontekst neshvaćenog buntovnika,  žrtve kulturnog modela u kojem živimo.  U međuvremenu su  gomile šovinista i seksista na društvenim mrežama razuzdano vrijeđali i omalovažavali Lejlu Kašić.  Od toga da je sve zaslužila, do toga da namjerno diže paniku kako bi se proslavila preko popularnog muzičara iz Herceg Novog.

„Ona je ozbiljan bolesnik…ali kako da je kriviш jadnu kad niko živ ne zna za nju, a silno želi da postane poznata… Platiće ova Rambu nekoliko miliona i raznim valutama za ovo“, kazao je jedan od komentatora.

Rambo je u reagovanju ukazao da je sve skupa u stvari bila kulminacija njegove nervoze zbog  koncepta emisije.  Inače radi se o  emisiji koja se odavno emituje i čiji koncept nije nikakva tajna. Na učestvovanje u Dnevnici  Pušić je dragovoljno pristao.  Lejlu Kašić, on je i u reagovanju, objavljenom na svom fb profilu,  nazvao „ludačom“ i ustanovio „da treba da se liječi“. Odbio je da joj se izvini.

„Dotičnu gospođicu sam… sasvim neplanirano pipnuo ili pljesnuo po dupetu ili pak štipnuo, pojma nemam sad. To nema nikakve veze sa seksom, barem ne s moje strane. Htio sam da joj nekako dojavim da nemam više što, da me je satjerala u ponižavajući položaj. Nekakav zadnji pokušaj da odustane od grubog upada u intimu jedne porodice. Nesretno artikulisan kvazi-drugarski alarm. Seksističan možda, seksualan ne. Nije to niko vidio, nije se ni ona bunila, mogao bih da negiram, ali mrzi me da foliram. Nisam taj lik“, napisao je Rambo Amadeus.

Njegov odgovor pokrenuo je novi talas trolovsko-botovskog nasilja nad Lejlom Kašić,  ali i nad svim ženama i muškarcima koje su stale u njenu odbranu. Mlada novinarka i aktivistkinja Jovana Damjanović napisala je autorski tekst Seksualno uznemiravanje nije udvaranje: Šta vas briga šta se tačno desilo. U tekstu je pokušala da odgovori na dva najčešća pitanja internet komentatora, zabrinutih za budućnost alfa muškarca – kako se udvarati a da ne popiješ prijavu i zašto žrtva ne kaže šta se tačno dogodilo.

„Ako ne znaš kako se udvarati a da se tvoje udvaranje ne završi prijavom onda nemoj da se udvaraš. Možda zvuči grubo, ali ukoliko ne primjećuješ da se u toku komunikacije neke stvari ne trebaju raditi ili izgovoriti, onda treba da radiš na sopstvenim komunikacionim vještinama. Ukoliko misliš da neko treba da trpi vulgarnosti ili prostakluk jer ti ne znaš kako drugačije, postaje vrlo jasno u kome je problem“, piše Damjanović.

Ubrzo nakon ovog teksta, internet nasilje se okrenulo ka njoj. Bilo je mnogo zlonamjernih, uvrjedljivih i seksističkih komentara.  Ona za Monitor kaže da je očekivala sličnu reakciju, jer zna u kakvom društvu živimo, ali nije očekivala psovke i uvrede na ličnoj osnovi.

„Mislim da je dobro da se komunicira na ovu temu i dobro je da se priča o seksualnom uznemiravanju. Sa više muškaraca i žena na internetu, koji misle suprotno, ušla sam u raspravu oko ove teme i sigurna sam da su shvatili šta sam željela da kažem. Oni koji su samo vrijeđali, vjerujem da nijesu ni pročitali tekst, već samo naslov“, kaže Jovana Damjanović.

Lejla Kašić smatra da će i  negativni komentari pomoći da se problem bolje mapira i pokazati koliko nam je emancipacija neophodna. Na komentare je reagovala i građanska aktivistkinja Bojana Jokić. „Nama je kao društvu ’ništa strašno’ da muškarac bez dozvole neprimjerno dodiruje ženu“, kazala je ona. „Čitam – ’izmislila je’, ’hoće slavu’ i još niz komentara slične sadržine i optužbi da je to samo i isključivo njena krivica i pitam se da li bi to isto pisali da je na Lejlinom mjestu bila njihova majka, sestra ili ćerka“, ukazuje Jokićeva.

Crnogorske organizacije koje se bave ženskim pravima izdale su zajedničko saopštenje povodom slučaja Lejle Kašić. One su posebno fokusirale saopštenje Antonija Pušića. Navode da pravdajući odbijanje izvinjenja žrtvi svog ponašanja time što je diskvalifikuje kao osobu ,,koja treba da se liječi”, ,,koja se prenemaže”, ,,koja koketira”, on opravdava nasilje prema ,,nedostojnima” i čini isto što su prije njega činili poznati nasilnici. Nebitno je jesu li nedostojni ,,ludaci”, ,,ženetine koje se prenemažu”, ,,pederi”… princip pravdanja nasilja – za koje nema opravdanja – ostaje isti.

„Simptomatično je i to da svoje nezadovoljstvo emisijom u kojoj je pristao da učestvuje, nije izrazio njenom uredniku – muškarcu, nego producentkinji – ženi i to na veoma čudan i apsolutno neprihvatljiv način“, istakle su nevladine organizacije.

Građanski aktivista Jovan Ulićević tvrdi da poznati muzičar pravda svoj postupak kao što svaki nasilnik pravda svoj. On je parafrazirao opravdanja koja je naveo Pušić u svom saopštenju. Bio sam nervozan, bio sam umoran, ne znam što mi je bilo, sistem je sjeban…„Mrzim ovaj sistem, kapitalizam je raspad, stoga, iskaliću se na ženi pored mene, jer se osjećam nemoćno da zaustavim nešto u čemu sam i sam učesnik. I opet, ona je kriva, što je ’luda’ i nije shvatila da mi treba podrška da malo neđe izdušim“, napisao je Ulićević na svom profilu.

Talas  prijavljivanja slučajeva seksualnog uznemiravanja od strane moćnika odavno je krenuo u svijetu i u regionu. Kod nas je prva progovorila Lejla Kažić.

„Seksualno uznemiravanje ne smije biti normalna stvar. Ne smije imati opravdanje. Ne smije biti nešto na šta se ćuti i prema čemu smo ravnodušni. Može da se desi svima i to nije do nas. Do nas je da ne ćutimo na ovakve slučajeve, ne uplašimo se pred onima koji žele da iskoriste svoj položaj moći“, ističe Lejla Kašić.

Antonije Pušić, Rambo Amadeus, godinama je ambasador dobre volje u organizaciji UNICEF. Nakon što je Lejla Kašić  o incidentu obavijestila ovu organizaciju,  Pusićev  angažman je suspendovan do daljnjeg. Ovo društvo tek treba da se suoči sa sobom i sa svojim nasilničkim potencijalima. Građanin Antonije  Pušić ne bi smio propustiti priliku da pogleda ko je sve i na koji način stao u odbranu njegovog nasilničkog gesta. Da se čovjek prepadne. Ili, posrami.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

GRADONAČELNIK NIKŠIĆA NIJE KRIV ZA IZJAVE O ZLOČINU U SREBRENICI: Negiranje genocida na sudu prihvatljiv način

Objavljeno prije

na

Objavio:

Viši sud u Podgorici oslobodio je gradonačelnika Nikšića Marka Kovačevića optužbi da je negiranjem genocida u Srebrenici širio mržnju. Krivični zakon Crne Gore zabranjuje negiranje ili relativizaciju genocida, ukoliko su ta krivična djela utvrđena pravosnažnom presudom međunarodnog krivičnog suda. To krivično djelo naziva se izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, a zaprijećena je kazna od šest mjeseci do pet godina

 

Televizija Crne Gore prikazivala je u večeri 29. decembra 2021. godine bosanskohercegovački film Quo vadis, Aida. Riječ je kinematografskom ostvarenju Jasmile Žbanić, nominovanom za prestižnu američku nagradu – Oskar, a dobitnik je i više značajnih međunarodnih nagrada. Film obrađuje genocid u Srebrenici 1995. godine.

Iste večeri, pred prikazivanje filma, okupilo se nekoliko desetina, uglavnom, srednjovječnih muškaraca da protestuju protiv filma. Skup su, navodno, organizovali pripadnici pravoslavnih bratstava, koji svoje nacionalističke ideje i pokliče često kriju iza vjere i humanitarnog rada. Na glavnom ulazu u Radio-televiziju Crne Gore raširili su transparent – „Srebrenica nije genocid“. Riječi na transparentu obrazložio je i epski pjesnik Slavko Perošević, počasni član nikšićkog pravoslavnog bratstva Zavjetnici Tvrdoš. „Smatramo da zločin koji se dogodio u Srebrenici nikako ne može biti tretiran kao genocid… Može da se razmatra na nekim nivoima da li se u Srebrenici dogodio određeni zločin. Sigurno je da se i dogodio. Strijeljanje ratnih zarobljenika može da se tretira kao ratni zločin, ali nikako kao genocid“, kazao je tada on.

Krivični zakon Crne Gore zabranjuje negiranje ili relativizaciju genocida, ukoliko su ta krivična djela utvrđena pravosnažnom presudom međunarodnog krivičnog suda. To krivično djelo naziva se izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, a zaprijećena je kazna od šest mjeseci do pet godina.

„Kazniće se i ko javno odobrava, negira postojanje ili značajno umanjuje težinu krivičnih djela genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina učinjenih protiv grupe ili člana grupe koja je određena na osnovu rase, boje kože, religije, porijekla, državne ili nacionalne pripadnosti, na način koji može dovesti do nasilja ili izazvati mržnju prema grupi lica ili članu takve grupe, ukoliko su ta krivična djela utvrđena pravosnažnom presudom suda u Crnoj Gori ili međunarodnog krivičnog suda“, navodi se u Krivičnom zakoniku Crne Gore.

Više državno tužilaštvo u Podgorici u ovom događaju tada je pokrenulo izviđaj, ali je donijelo odluku da nije počinjeno nijedno krivično djelo koje se goni po službenoj dužnosti. Oni su predmet proslijedili Upravi policije kako bi utvrdili da li u ovim radnjama ima prekršaja. Međutim, ni policija nije našla da je u radnjama ovih lica bilo nekih kršenja zakona.

Tužilaštvo je nastavilo da ignoriše širenje mržnje, koje se moglo čuti u pjesmama i vidjeti na transparentima koje su nosile ove grupe dok su demonstrirale na ulicama. Sve dok u Skupštini Crne Gore nije usvojena Rezolucija o Srebrenici.

Nakon toga je gradonačelnik Nikšića Marko Kovačević, član Glavnog odbora Demokratskog fronta (DF) i Nove srpske demokratije (NSD), koji je navodno blizak sa gorepomenutim pravoslavnim bratstvima, na jednoj srbijanskoj televiziji ponovio tezu da Srebrenica nije genocid. On je tada kazao da se u Skupštini vidjelo ko je izdajnik, da su Srbi napadnuti i da treba da se brane.

„Uostalom, mislim Kartaginu treba razoriti. Uostalom, mislim nije bio genocid u Srebrenici“, kazao je Kovačević.

Demokratska partija socijalista tada je podnijela krivičnu prijavu protiv Kovačevića. Više državno tužilaštvo u Podgorici je ovog puta podiglo optužni predlog protiv gradonačelnika Nikšića. Smatrali su da je javnim negiranjem genocida širio nacionalnu i vjersku mržnju.

„U predmetu formiranom u Višem državnom tužilaštvu u Podgorici, protiv M.K., zbog krivičnog djela – izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, nakon sprovedenog postupka izviđaja tokom kojeg je isti saslušan u svojstvu osumnjičenog, na okolnosti povodom iznijetog stava o genocidu u Srebrenici, koji je iznio u emisiji Usijanje dana na TV Kurir, dana 18. 06. 2021. godine, te prikupljenih drugih neophodnih dokaza, ovo tužilaštvo je protiv M.K. podnijelo optužni predlog Višem sudu u Podgorici zbog navedenog krivičnog djela“, objasnila je tada rukovoditeljka tog tužilaštva Lepa Medenica.

Međutim, sud je utvrdio da tužilaštvo nije dokazalo da je način negiranja genocida bio takav da može dovesti do nasilja ili izazivanja mržnje prema grupi lica ili članu neke takve grupe. U obrazloženju presude sud se pozvao i na presudu evropskog suda u Strazburu u predmetu Perinček protiv Švajcarske. Tužilaštvo je prošle sedmice uložilo žalbu na ovakvu odluku.

Dio pravnika sa kojima je razgovarao novinar Monitora, smatraju da ovaj slučaj nije mogao biti primijenjen u ovom predmetu jer je Perinček u Švajcarskoj negirao genocid Otomanske imperije nad Jermenima 1915. godine. Iako je Švajcarski nacionalni savjet ovaj događaj priznao kao genocid, on nije kao takav priznat međunarodnom presudom. A genocid je zločin koji mora utvrditi sud, što je bio i razlog presude Evropskog suda protiv Švajcarske. S druge strane, međunarodni sud u Hagu je donio presudu da je u Srebrenici počinjen genocid.

Drugi pravnici smatraju da, kao i u ovoj međunarodnoj presudu, tužilac Višeg tužilaštva nije dokazao kako je izjava Kovačevića izazvala ili mogla da izazove javne nerede i nemire. To je Evropski sud i naveo u svojoj presudi u korist Perinčeka.

Neki pravnici apostrofiraju dvostruke standarde tužilaštva kada je riječ o negiranju genocida u Srebrenici. Bivši ministar pravde Vladimir Leposavić, pravoslavna bratstva ili, pojedini predstavnici Srpske pravoslavne crkve, nijesu izvedeni pred sud zbog izjava sličnih Kovačevićevoj. Jedina razlika je što je protiv Kovačevića krivičnu prijavu podnijela partija za čijeg zemana je postavljena većina tužilaca.

Uglavnom, negiranje genocida u Crnoj Gori je i dalje nekažnjivo. A gradonačelnik Kovačević je javnosti pozat i po pjevanju pjesme u kojoj „kukaju bule“.

 

Deset mjeseci zbog poziva na klanje Cetinjana

Posljednji izvještaj državnog tužilaštva (za 2021) kaže da je zbog krivičnog djela izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje prijavljeno 45 osoba. Najviše ih je gonjeno zbog govora mržnje na internetu.

Većinu prijava tužilaštvo je odbacilo. Tužioci su odlučili da ne gone 32 osobe.  Većina optuženih je završila u zatvoru.

„Sud je protiv šest lica donio osuđujuće presude, od čega je protiv pet lica izrečena kazna zatvora i protiv jednog lica uslovna osuda; protiv 3 lica donijete su oslobađajuće presude“, navodi se u izvještaju.

Uvidom u nekoliko javno dostupnih presuda može se vidjeti da su ljudi većinom pozivali na nasilje prema određenoj nacionalnoj ili vjerskoj grupi. U jednoj presudi navodi se da je okrivljeni podsticao na nasilje i mržnju u ime religije. Za to krivično djelo dobio je 10 mjeseci zatvora.

„Na svom profilu koji je registrovan pod imenom ’S.M.’ objavio govor sadržine ’Ja sam spreman za Cetinje. Malo mi se grb iskrivio, ali dobro. Drma mi se, drma mi se na šubari cveće, ubićemo, zaklaćemo ko sa nama neće. Svi na Cetinje, aloo! Nema, nema zajebancije, evo kapa se pripremila, jedno dva- tri noža da ponesemo i boli nas uvo’, piše u presudi.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

18 GODINA NAKON UBISTVA INSPEKTORA SLAVOLJUBA ŠĆEKIĆA: Suđenje bez kraja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ni nakon skoro 18 godina od ubistva inspektora Slavoljuba Šćekića nema pravosnažne presude

Slučaj ubistva visokog inspektora Slavoljuba Šćekića ni nakon skoro 18 godina nije makao dalje od početka. Nakon pravnog nadgornjavanja, slučaj protiv grupe koja se tereti za ovaj zločin našao se pred sudijama Apelacionog suda, gdje je nedavno na nedoređeno vrijeme odgođeno suđenje kako bi se vještaci mogli izjasniti o tome da li je drugooptuženi Ljubo Bigović zdravstveno u mogućnosti da prati sudski postupak i aktivno učestvuje u njemu.

Neizvjesno je kada će stići nalaz, a još neizvjesnije da li će i kada optuženi Bigović biti u mogućnosti da učestvuje u postupku.

Tokom ranijih sjednica, tačnije prije dvije godine, kada se slučaj ubistva Šćekića razmatrao nakon što je prvo Ustavni, a potom Vrhovni sud ukinuo osuđujuće presude, vještaci medicinske struke neposrednim pregledom optuženog Bigovića, ali i njegove dokumentacije ustanovili su da nije sposoban za suđenje ni u narednih šest mjeseci.

Kako su se konačno stekli uslovi za održavanje sjednica, sudije Apelacionog suda su ih i održale, a potom donijele odluku da presudu treba ukinuti i vratiti Višem sudu u Podgorici da ponovo sudi. Do suđenja ipak nije došlo jer je u novembru prošle godine Viši sud zatražio mišljenje od Vrhovnog suda Crne Gore – ko sada treba da sudi ovoj grupi.

Vrhovni sud je naglasio da suđenje i presudu u ovom slučaju moraju preuzeti sudije Apelacionog suda, koje su do sada dva puta ukidale odluku. Tako je vruć kromir vraćen sudijama Apelacionog suda koje će imati pred sobom težak posao – da urade ono što su u ukidnom rješenju sugerisale nižim kolegama da sprovedu kao dokaz – neposredno saslušanje Zorana Vlaovića zvanog Bohum, zaštićenog svjedoka u postupku za ubistvo policijskog funkcionera. Osim toga naloženo je da se u komunikaciji sa Upravom za izvršenje krivičnih sankcija (UIKS) utvrdi kako je i zbog čega usvojena njegova molba za prekid izdržavanja kazne zatvora.

Slavica Šćekić, sestra ubijenog inspektora, u razgovoru za Monitor ističe da je na ubistvo njenog brata Slavoljuba država zaboravila u potpunosti.

„Apsolutno ne mare za činjenicu da je Slavoljub život izgubio samo zato što je nju štitio od mafije i organizovanog kriminala. Zato što je štitio njen ustavni poredak i živote svih njenih građana. Na sve to država je zaboravila, potpuno svjesno, ne mareći za njenu odgovornost za Slavoljubovo ubistvo. Bez ikakve sumnje i dileme, država je odgovorna za Slavoljubovo ubistvo, jer ga nije zaštitila od mafije, kako one spolja, tako i one unutar nje same“, kaže ona.  „Možda je taj zaborav proizvod pritiska mafije? Sve na to ukazuje! Zaboravili su i obećanje dato 2005. godine, kada je ubijen moj brat. Kada su se zvaničnici prosto takmičili ko će više dati lažnih obećanja da će rasvijetliti ubistvo moga brata. Bila su im puna usta lažnih obećanja da će biti kažnjeni svi oni koji su izvršili zločin nad Slavoljubom. Ali, sve je ostalo samo na obećanjima“, kaže sestra ubijenog inspektora.

Za razliku od države, kaže ona, lik i djelo njenog brata, osim porodice, nijesu zaboravili građani koje je štitio od mafije.

„Narod nije zaboravio niti lik niti djelo moga brata Slavoljuba. I to je satisfakcija za tugu i bol njegove porodice, kaže Šćekić.

Otkriva i da za više od sedamnaest godina od ubistva, niko iz državnih organa, i Slavoljubovih kolega nije došao da posjeti mjesto gdje je on lišen života, niti da položi vijenac ispred biste u krugu Policijske akademije u Danilovgradu.

„Moj brat nije zaslužio ovakav odnos države prema njemu i njegovoj žrtvi. Država nije smjela da dozvoli da sudski postupak traje skoro dvije decenije. Država ne smije dozvoliti da ubistvo ostane nerasvijetljeno u potpunosti. Da ostanu nekažnjeni počinioci i nalogodavac ovog teškog zločina nad mojim bratom. Ali, kako stvari stoje, uzalud su svi vapaji porodice, država je to odavno već prećutno dozvolila po nalogu mafije i mafijaškog bosa“, kaže ona.

Dodaje da bez obzira na agoniju, muke i patnju koje trpi, porodica nikada neće odustati od pravde, sve dok ne budu kažnjeni svi koji su učestvovali u ubistvu, na direktan ili indirektan način.

Za ubistvo inspektora Šćekića, nepravosnažno su na po 30 godina zatvora osuđeni – Saša Boreta, Ljubo Bigović, Milan Čila Šćekić i Ljubo Vujadinović.

Bigović i Boreta optuženi su da su organizovali, a Čila Šćekić i Vujadinović da su izvršili zločin. Sada pokojni Alan Kožar osuđen je na šest godina zatvora za bombaški napad na Hotel Splendid.

Načelnik Uprave za opšti kriminalitet ubijen je 30. avgusta 2005. godine, sat iza ponoći, na svega 15-ak metara od porodične kuće u podgoričkom naselju Tološi.

 

Uzaludna posjeta

Baranin Ljubo Bigović, nakon što ga je tokom 2021. godine u spuškom zatvoru posjetio odlazeći premijer Dritan Abazović, dva puta je sprovođen u tužilaštvo kako bi dao svoja saznanja o tome ko je organizovao ubistva policijskog starješine Slavoljuba Šćekića, ali i ubistva bivšeg urednika Dana Duška Jovanovića. Bigović, navodno, tokom tih posjeta, tužiocima nije ništa značajno saopštio. Naprotiv odbio je da komentariše bilo šta.

O svojoj posjeti zatvoru, Abazović se, prije skoro dvije godine, javno „pohvalio“ medijima, uvjeravajući ih da će zločini biti rasvijetljeni.

„Ja sam posjetio visokopozicioniranog kriminalca u Spužu povodom jako važnog slučaja, kojeg izgleda neko želi da opstruira. Primio sam pismo i obavijestio sam nadležnog tužioca koji je preduzeo sve aktivnosti. Obavijestio sam Viši sud koji je morao da mi da odobrenje, a zatim posjetio i obavio razgovor sa jednim stanovnikom UIKS-a“, kazao je Abazović.

On je kazao da je posjeta bila u cilju „jednog velikog predmeta”, o kome nije htio da priča – „jer bi ga tako upropastili”. Samo par sati kasnije mediji su ipak saznali koji je to predmet, a Abazovićeve riječi do danas su ostale samo – obećanje.

Svetlana ĐOKIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo