Povežite se sa nama

DRUŠTVO

SMRT UDOVICE: Šta je nama Mira Marković

Objavljeno prije

na

U Beogradu je 1999. ubijen Slavko Ćuruvija, u Podgorici je  2004. godine ispred svoje redakcije ubijen vlasnik i glavni i odgovorni urednik Dana Duško Jovanović. Opozicionari kao izdajnici, manjine kao neprijatelji – iste su slike važile u oba oka u glavi. Odjekuje do dana današnjeg

 

Mirjana Marković, životna saputnica bivšeg predsjednika Srbije i SRJ  Slobodana Miloševića umrla je 14. aprila u Moskvi. Nekadašnja doktorka sociologije i političarka, po ocjenama mnogih, bila je ‘siva eminencija’ svog supruga  preminulog 2006. tokom suđenja u Haškom tribunalu za ratne zločine počinjene u Bosni i Hersegovini, Hrvatskoj i na Kosovu. Od 2003,  Mirjana Marković je živjela u Rusiji, gdje je dobila politički azil.

Za nekadašnjom liderkom JUL-a  Srbija je 2005. raspisala međunarodnu potjernicu zato što je izbjegavala suđenje  zbog podstrekavanja Živke Knežević, članice Komisije za stambena pitanja na zloupotrebu službenog položaja, odnosno na dodjelu stana dadilji njenog unuka Iloni Pešić. Presuda je  lani  ukinuta i suđenje je krenulo ispočetka.

Mirjana Marković je u medijima  pominjana kao mogući nalogodavac ubistva Ivana Stambolića. Nikad nije saslušana. Ime joj je pominjano  u istrazi povodom ubistva vlasnika Dnevnog telegrafa Stanka Ćuruvije.  Nije optužena. Sa sinom Markom sumnjičena je i za šverc duvana. Nije optužena. U odsustvu joj se,  dakle, sudilo, samo zbog dadiljinog stana. Ako je Srbima samo za to bila kriva – neka je puste da počiva u miru.

U Srbiji je smrt Mire Marković izazvala poplavu vijesti – od  toga da li će njen ,,pepeo biti podijeljen na tri dijela” i ko će prisustvovati sahrani, do prisjećanja da se, osim ,,krvavih ratova tokom devedesetih godina, ime Mirjane Marković i njenog supruga Slobodana Miloševića dovodi u vezu i sa brojnim ubistvima u Srbiji”. Iako naoko različite, obje grupe tekstova, imale su važnu zajedničku crtu – površnost.

Nije teško dokučiti zašto. Ko je čuo makar rečenicu iz govora koje ovih dana diljem Srbije vrti predsjednik Aleksandar Vučić, mogao je da otkrije: na vlasti je savršen najgori učenik Slobodana Miloševića. Sa debelim dodatnim premazom demagogije. Mitinzi kakve posljednjih sedmica organizuje SNS,  su prepisani ,,kontramitinzi” iz Miloševićevog vremena. Kolone koje pješke kreću na završni miting Za budućnost Srbije još jedan viđen prizor.  Nešto je i unaprijeđeno. Kontrolu, na primjer nad medijima, kakvu ima sadašnja vlast u Srbiji, Milošević nije mogao da ostvari. Ni uz svesrdnu pomoć  supruge.

Mrljav je odnos države Srbije, kako prema Miloševiću, tako i prema njegovoj ženi. Likovi su im sporni, na sramotu se ponekad prizna da nije valjalo ni poneko djelo, osnove ostaju suštinski netaknute. Za Vučića iz onog vremena Milošević je bio preblag. U međuvremenu se mladi radikal prilagodio. Sad je naprednjak, evropejac. Samo mu iz odnosa prema neistomišljenicima uporno viri stara slika. Radikalna.

U Crnoj Gori vijest o smrti Mirjane Marković je objavljena pri kraju informativnih emisija, osvrti na lik i djelo su izostali. Nekoliko zrna prašine podiglo se oko umrlice koju su povodom smrti svoje majke na cijeloj stranici Pobjede objavili njeni ćerka i sin, Marija i Marko.

Pristup ,,nama Mirjana Marković nije ništa”, sasvim je u skladu sa državnom politikom koja,  decenijama, radi sve što može ne bi li iz  vremenskih tokova izbrisala rane devedesete. Godine koje ne postoje. Staju u četiri-pet riječi: Crna Gora je sačuvala mir. Ajde.

Ruku na srce, nije Mira Marković naročito poslovala po Crnoj Gori. Njen pokušaj da ovdje organizuje Jugoslovensku ljevicu propao je.

Nakon nekoliko najava kako će JUL proširiti djelovanje na Crnu Goru Milo Đukanović je beogradskom nedeljniku NIN rekao da, iako ima vlast i moć, ,,iza JUL-a ne stoje rezultati na izborima”.

Mirjana Marković, zabilježio je AIM, nije gubila vrijeme i na promociji JUL-a u Novom Sadu govorila je o čovjeku koji je ,,prikriveni švercer, zaposlen kao istaknuti političar i član partije lijeve orijentacije”, a potom u svom dobro poznatom stilu u Dnevniku koji je redovno objavljivao NIN napisala kako se sve to ne odnosi na Đukanovića.

,,Ja lično sumnjam da je on švercer iz jednostavnog razloga što znam da crnogorski narod, poznat kroz čitavu svoju istoriju, po svom poštenju i borbi protiv svakog zla, pa i kriminala, ne bi dopustio da mu se danas na čelu nalazi nepošten i nemoralan čovek”.

Đukanović je tvrdio da JUL nema nikakve šanse u Crnoj Gori. Saglasio se i Momir Bulatović: ,,Gospodin Đukanovic je to izjavio na bazi uvida u dva najnovija istraživanja javnog mnjenja. Zajedno smo ih gledali i mislim da ta politička organizacija u Crnoj Gori nema nikakve šanse da zabilježi bilo kakav iole vrijedan politički razultat, a o ulasku u parlament je gotovo iluzorno govoriti”. Bilo je i onih koji su tvrdili da je Mirjani Marković Đukanović smetao jer je smatrala da švercom duvana treba da se bavi samo njen sin.

Pod velom istraživanja javnog mnjenja i kobajagi ideoloških razlika, jasno se vidjela namjera Đukanovića i Bulatovića da ne dijele vlast.

Nije bilo nikakve potrebe pustiti Miru da im vršlja po dvorištu.

Svakom svoje. Slobodan Milošević, uz, kako se pripovijeda, veliki uticaj svoje žene, bio je glavni točak krvavih zločina u bivšoj Jugoslaviji. Njegove saborce u Crnoj Gori, proporcionalno, zapalo je da budu glavni u zločinima na dubrovačkom ratištu, da, u okviru svojih mogućnosti, pomažu Karadžiću; da deportuju izbjeglice.

Tačno je: u Crnoj Gori nije ubijen nijedan političar iz prethodne generacije, kao što je u Srbiji stradao Ivan Stambolić. Tačno je i drugo: U Beogradu je 1999. ubijen Slavko Ćuruvija, u Podgorici je  2004. godine ispred svoje redakcije ubijen Duško Jovanović, vlasnik Dana.

Opozicionari kao izdajnici, manjine kao neprijatelji – iste su slike važile u oba oka u glavi. Odjekuje do dana današnjeg.

Sve što je zasijano devedesetih i dalje rađa i hrani puk. Kad su protesti Odupri se 97000 okupljali najviše ljudi, po društvenim mrežama bujala je ideja o organizovanju mitinga na kojem bi vlast pokazala  snagu. Stiglo je i od mladih DPS-ovih snaga: ,,Uvažavajući okolnost da među ljudima koji učestvuju na protestima, ima značajan broj onih sa najčasnijim namjerama… zapitajmo se šta bi se dogodilo, da recimo, na ulice izađe više od 180 hiljada građana Crne Gore koji su na posljednjim predsjedničkim izborima podržali kandidata vladajuće koalicije, isprovocirani time što neko želi da obezvrijedi njihov glas”, kazao je poslanik vladajuće koalicije Andrija Nikolić.

Ima još zlokobnijeg. Nezadovoljan ulogom koja mu je oko protesta pripala Duško Knežević je odabrao da se ustremi tamo gdje misli da je najtanje. Ne može na čelu protesta biti ,,neki Džemo”. Već Crnogorac koji, iz opisa se moglo nazrijeti nekako nalikuje bankaru samom. ,,Neki Džemo”, ima ime – Džemal Perović – časno u kategorijama koje Knežević, najvjerovatnije, nije sposoban da shvati. Zato shvata ono što je od devedesetih naovamo prva greška koja se može pronaći – ime. Kao u vozu u Štrpcima.

I da ništa drugo nije, Mira nam je ostavila neodvojivi dio stvarnosti – Pink. ,,Draga Miro, obeležiti jednu epohu bez da je ta ista epoha bila spremna da te razume, nije samo tvoja sudbina, već sudbina svih čije su ideje označene velikim vizijama ali i grehovima! Bio sam klinac ali znam da si me volela i zato, budi mi dobro i spokojno tamo gde ideš! Tvoj Željko”, napisao je, opraštajući se od Mirjane Marković, vlasnik i direktor Pink Media Grupe Željko Mitrović.

U riječi je, naravno, stao tek sićušan dio zahvalnosti za pokroviteljstvo u stvaranju jednog od najvećih monstruma, koji je preživjeo ratove i hara i Srbijim i Crnom Gorom kao udarna pesnica vlasti i u jednoj i u drugoj državi.

,,Minut -dva” ćutnje za Mirjanu Marković. Zaslužila je, a vođe u Crnoj Gori i Srbiji joj zvanično ne priznaju.

 

Momir Bulatović  – govornik

 

Nakon niza nagađanja, među kojima je bilo i ono da bi se mogla biti sahranjena i u Crnoj Gori, objavljeno je da će urna sa posmrtnim ostacima Mirjane Marković biti položena u grob u Požarevcu u subotu 20. aprila u 15 sati. ,,Time će biti ispunjena njena želja da počiva ispod lipe pored svog supruga Slobodana Miloševića, bivšeg predsednika Srbije i SR Jugoslavije”, objavili su srpski mediji.

Sin Mirjane Marković i Slobodana Miloševića, Marko, živi u Rusiji, takođe zbog međunarodne potjernice koju je raspisala Srbija. Njihova ćerka, Marija već 20 godina živi na Cetinju. ,,Mislim da niko od nas, ni živ ni mrtav, ne treba da bude u Srbiji”, kazala je nedavno u jednom od rijetkih intervjua. Kroz medije se provukla vijest da sada posjeduje dokumenta koja godinama nije imala jer su joj ona izdata u Srbiji istekla, a u Crnoj Gori nije mogla da dobije državljanstvo zato što nije mogla da obezbijedi ‘otpust’ iz srpskog. Da li to što sada, navodno, ima dokumenta sa kojima je prema jednoj od spekulacija, mogla da putuje u Rusiju na sahranu, znači da je u međuvremenu dobila crnogorsko državljanstvo, ne zna se.

Zna se da će, na sahrani Mirjane Marković, govoriti bivši predsjednik Crne Gore Momir Bulatović. On je počasni predsjednik Udruženja Sloboda, čiji je osnivač bila i supruga Slobodana Miloševića. Zadatak udruženja je da se ,,bori za slobodu i istinu o Miloševiću, njegovom životu i djelu”.

 

Miloš BAKIĆ

Komentari

DRUŠTVO

POVEĆANJE PLATA I PROSVJETA: Nijesu na spisku prioriteta

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored obećanja nove vlade da će, nakon zdravstva, njima prvima biti povećana plata, prosvjetni radnici su strpani, kako kažu, u isti koš sa ostalima. O najavljenom povećanju koje će obuhvatiti sve zaposlene u Crnoj Gori malo znaju jer dijaloga sa Ministarstvom nema

 

Prosvjetni radnici koji su, pored zdravstvenih, već godinu i po u prvoj liniji borbe protiv korona virusa – ponovo se osjećaju izigranima. Prema podacima Monstata prosječna plata u zdravstvu je za 100 eura veća od one u prosvjeti, a za razliku od prosvjetara, zdravstveni radnici su dobili obećanje o povećanju plate za 12 odsto, pored onog od 17 odsto koje će od početka sljedeće godine, kako je najavljeno, sljedovati sve zaposlene u Crnoj Gori.

Povećanje koje je najavljeno za sve u Ministarstvu prosvjete, nauke, kulture i sporta pripisali su kao svoj uspjeh, pa su najavili da će zarade prosvjetnih radnika od 1. januara 2022. godine biti veće za 17 odsto. Iz resora Vesne Bratić poručuju da su od početka mandata pokazali i dokazali da su im na prvom mjestu djeca i prosvjetni radnici, što je misija i vizija koja mora biti primarna, posebno u resoru prosvjete.

„Jako smo nezadovoljni činjenicom da smo i pored obećanja ministra finansija i socijalnog staranja Milojka Spajića, datom na našem prvom zajedničkom sastanku u januaru mjesecu ove godine, da će prosvjetni radnici poslije zdravstvenih biti prva adresa sa kojom će razgovarati u vezi sa povećanjem njihovih zarada, ostali, da tako kažem, u košu sa ostalim zaposlenima u Crnoj Gori. Bez ulaganja u obrazovni sistem i plata prosvjetnim radnicima nema napretka društva u cjelini. Sve ozbiljne zemlje, sa uspješnim ekonomijama, najviše izdavajaju upravo za prosvjetu“, kaže za Monitor Nikolaj Knežević, potpredsjednik Sidikata prosvjete Crne Gore (SPCG).

Posebnu brigu o obrazovanju najavio je i premijer Zdravko Krivokapić u svom ekspozeu. I pored najava, posljednje povećanje postignuto je u socijalnom dijalogu i pregovorima sa prethodnom Vladom. Tada su se plate u prosvjeti uvećale za devet odsto 2020. i početkom januara 2021. dodatnih tri odsto. Trenutno se kreću malo iznad državnog prosjeka, po posljednjim podacima Monstata za avgust ove godine prosječna zarada u prosvjeti iznosi 553 eura.

„Nesumnjivo su zapošljeni u zdravstvu i prosvjeti ponijeli najveći teret odgovornosti od početka pandemije COVID-19 virusa. Iako su ti sektori pokazali da su u ovim kriznim situacijama u stanju da idu i preko sopstveih
granica, to se i dalje ne cijeni adekvatno, a posebno kad je riječ o zapošljenim u prosvjeti“, kaže za Monitor Snežana Kaluđerović, viša pravna savjetnica u Centru za građansko obrazovanje (CGO). Ona smatra da je neobjašnjivo što najavljeni talas povećanja zarada nije kao posebnu kategoriju prepoznao i zapošljene u prosvjeti i što pitanje njihovih zarada nije zasebno razmatrano od strane resornih ministarstava.

„S obzirom da nacrt Zakon o budžetu još nije ni podnešen Skupštini, prostor za ispravljanje ove greške postoji. Vjerujemo da bi to imalo stimulativan uticaj na prosvjetne radnike, koji  tokom pandemije, za razliku od zdravstvenih radnika, nisu imali dodatke na zaradu na račun povećanog
obima rada. CGO podsjeća da su nove okolnosti rada nastavnika pedagoški vrlo zahtjevne i da je količina nastavnog materijala ostala ista, dok je količina odgovornosti i obaveza nastavnika samo rasla“, kaže Kaluđerović.

Knežević objašnjava da su prosvjetari iz novina saznali za najavljeno povećanje: „Shvatamo da će u narednoj godini biti ukinuti doprinosi za zdravstveno osiguranje na zarade te da neće biti oporezivane zarade do bruto iznosa od 700 eura. To je jednostavno nedopustivo. Ako se radi o linearnom povećanju, pojaviće se određene nelogičnosti i problemi koji se moraju otkloniti u socijalnom dijalogu i direktnoj komunikaciji sa SPCG. Prvenstveno mislim na problem koji smo izbjegli kada smo prošli put pregovarali u vezi sa izmjenama naših koeficijenata u Granskom kolektivnom ugovoru. Naime, povećanjem minimalne cijene rada, u isto vrijeme zadržavanjem postojećih koeficijenata, nekvalifikovanom radniku biće isplaćivana zarada u iznosu od 450 eura čime se izjednačavaju oni koji imaju 30 godina radnog staža i početnici.  Tu je još mnogo problema koji se moraju rješavati isključivo u socijalnom dijalogu“.

Socijalnog dijaloga za sada nema. O kakvom socijalnom dijalogu danas govorimo kad već deset mjeseci nismo u prilici da sjednemo za isti pregovarački sto i razgovaramo o nagomilanim problemima u obrazovanju, pita se Knežević.

Da je dijalog već morao početi smatra i Kaluđerović. „Nažalost,  stiče se utisak da ovo pitanje nije na spisku prioriteta Ministarstva, koje se radije fokusira na ostvarenje određenih političkih ciljeva nego na unapređivanje kvaliteta obrazovnog procesa i statusa zapošljenih u prosvjeti. Treba podsjetiti da se gazi i obećanje iz premijerevog ekspozea, koji je tada najavio da će Vlada raditi na unapređivanju obrazovnog sistema na svim nivoima uz prioritetnu depolitizaciju, a jedna od prvih akcija Ministarstva odnosi se na nezakonite smjene prethodnih, i imenovanja novih direktora škola bliskih novim vlastima. Resorno ministarstvo je bilo dužno da intenzivnije i posvećenije radi na poboljšanju statusa prosvjetnih  radnika. Nažalost, nijesu dovoljno u tome aktivni ni reprezentativni granski sindikati, koji bi morali češće i agilnije podsjećati na ulogu prosvjetnih radnika u društvu i kompleksnost njihovog rada tokom pandemije“, smatra Kaluđerović.

Iz Sindikata prosvjete najavljuju svoj kongres 6. novembra. „Nakon Kongresa, bez obzira na njegove rezultate i konačni izbor stabilnog rukovodstva, jer se trenutno nalazimo u VD stanju, prvi potez organa SPCG će biti zahtjev za nastavkom socijalnog dijaloga ili preduzimanje radikalnijih mjera u zaštiti prava za koje se SPCG u mnogo težim uslovima izborio. Depolitizacija, decentralizacija i demokratizacija obrazovnog sistema su ključne stvari koje zastupam i koje ću u budućnosti zastupati“, ističe Knežević.

Zanemarivanje i male zarade su samo dio nagomilanih problema u prosvjeti koji se ne rješavaju.

„Najveći problem, pored nedovoljne plaćenosti jesu i loše stambene
prilike prosvjetnih radnika, kao i nedostatak dovoljno efikasnih mehanizama za poboljšanje tog statusa. Slijede loši tehnički uslovi rada, opterećenost nastavne norme i rad sa velikim odjeljenskim grupama, ali i
opterećenost brojnim administrativnim obavezama, koje prijete da suštinu zamijene formom. Takođe, problemi su prisutni i u slučajevima nastavnika koji su zaključili ugovor na određeno vrijeme,
uglavnom na devet mjeseci, tj. trajanje školske godine. To ih dovodi u finansijsku neizvjesnost, kao i probleme u povezivanju socijalnog i zdravstvenog osiguranja. Izvjesni problemi postoje i u postupcima za
produžavanje licence, i taj dio bi se morao dodatno urediti“, nabraja Kaluđerović.

Ekonomski položaj i odnos društva prema ovoj profesiji su godinama nedopustivo loši, ističu u Sindikatu. Kao dodatne izazove Knežević izdvaja: „Radno-pravna zaštita naših kolega, puzajuće povećanje administracije nauštrb kvaliteta nastave, nemotivisanost, norme časova u srednjim školama, prevelike grupe u predškolskim ustanovama u Podgorici i Budvi, nedostatak normalnih uslova za rad, neopremljenost škola gdje se naše kolege često suočavaju sa kredom i tablom kao jedinim nastavnim sredstvima su glavni izazovi koji nas očekuju. Najveći izazov trenutno je trend digitalizacije kao i mentalno zdravlje učenika i nastavnika u vrijeme trajanja pandemije COVID virusa“.

I tako i dalje iz Ministarstva pričaju o misiji i viziji, dok se od prosvjetara očekuje da praznog džepa s kredom i tablom prenose znanje.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

POKRENUT POSTUPAK ZA VRAĆANJE CITADELE U BUDVI: Sporna privatizacija kulturnog dobra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dajući nekoliko stanova u Tivtu, biznismen Branko Ćupić postao je vlasnik objekata od 684 m2 i parcela površine blizu tri hiljade kvadrata, vrijednog kulturno-istorijskog nasljeđa u Budvi

 

Skandalozna razmjena nepokretnosti između Ministarstva odbrane SRJ i privatne firme Imobilia sa Svetog Stefana, čiji je vlasnik kontroverzni biznismen Branko Ćupić, obavljena u decembru 1992. godine, ne prestaje da intrigira građane Budve, koji se ne mire sa tim da je jedan od značajnijih  spomenika kuture drevne Budve, na volšeban način trajno prešao u privatne ruke.

Sekretarijat za zaštitu imovine opštine Budva započeo je prije dvije godine postupak za poništenje Ugovora o razmjeni nepokretnosti u cilju zaštite prava i interesa Opštine Budva i države Crne Gore, obraćajući se instituciji Zaštitnika imovinsko pravnih interesa CG. Na dopise Sekretarijata, koje potpisuje Đorđe Zenović, odgovora nije bilo sve do nedavno, kada je iz Podgorice stigao dopis Zaštitnika, Bojane Ćorović, kojim se traži dostava kompletne dokumentacije o Citadeli i sudskom sporu vođenom od 1993. do 1998. u Osnovnom sudu u Kotoru.

Tvrđava Citadela uzdiže se nad Starim gradom, zahvata površinu od ukupno 2.650 kvadrata, odnosno 8 odsto površine stare Budve. Tu je izgrađeno više objekata ukupne površine 650 m2, dok je ostao slobodan prostor koji čine prolazi, terase, kule, stražare… Nakon zemljotresa slobodan prostor na Citadeli adaptiran je za pozorišne scene tada uspješnog budvanskog festivala Grad teatar.

Kupoprodaja Citadele između Ministarstva odbrane SRJ – VP Podgorica, kao vlasnika tvrđave i Branka Ćupića uznemirila je tada građane Budve. Iza ustupanja značajnog kuturnog dobra prebogatom biznismenu stajali su tada pojedini funkcioneri DPS-a, među kojima i Svetozar Marović. Ugovorom o razmjeni  Ministarstvo odbrane prenijelo je na preduzeće Imobilia tri nepokretnosti, objekat austrougarske kasarne korisne površine 615 m2, staru kulu od 56 kvadrata i suterenski prostor ispod velikog platoa od 12,50 kvadrata. To je ukupno 684,39 m2.

Zauzvrat, Imobilia je preuzela obavezu da Ministrastvu odbrane preda isto toliko, 680 m2 stambene površine na lokaciji Delfin u Tivtu, u stanovima koji tek treba da se sagrade. Građani su ogorčeni ovakvom razmjenom po kojoj je  kvadrat na budvanskoj Citadeli vrijedio isto koliko i kvadrat u nekoj stambenoj zgradi u Tivtu.

Pored toga, Ministarstvo odbrane ustupa Ćupiću na korišćenje cjelokupan neizgrađen prostor Citadele, za koji navode da predstavlja gradsko građevinsko zemljište, površine nešto manje od 3.000 kvadrata. U međuvremenu, kupac je korišćenje pretvorio u vlasništvo, te je u katastru nepokretnosti pod firmom Citadela d.o.o, uknjižen kao vlasnik cijelog prostora.

Dakle, za nekoliko stanova u Tivtu, biznismen Ćupić postao je vlasnik objekata od 684 m2 i parcela površine blizu tri hiljade kvadrata, vrijednog kulturno-istorijskog nasljeđa u Budvi.

Opština Budva je 1993. podnijela tužbu Osnovnom sudu u Kotoru sa zahtjevom za poništaj tog pravnog posla, nakon čega je uslijedila protivtužba Imobilije, da bi se spor 1998. završio vansudskim poravnanjem  kojim se Opština odrekla tužbenog zahtjeva. Tadašnji predsjednik Opštine, Rade Gregović potpisuje izjavu da „povodom objekta Citadela u Budvi i ugovora o razmjeni nepokretnosti zaključenog između PP Imobilia i Ministarstva odbrane VP 4212 Podgorica, nema nikakvih pravnih zahtjeva i da nikakve zahtjeve neće postavljati u budućnosti prema Imobiliji“.

Tako, povlađujući volji uticajnih funkcionera DPS-a koji su zastupali interese biznismena Ćupića, Opština se odrekla istorijskog nasljeđa čiji tragovi se smještaju u period od 12. do 14. vijeka. Grad teatar izgubio je svoje scene a građani i turisti dobili su gvozdenim kapijama zatvoren pristup najznačajnijem dijelu Starog grada pretvorenom u ugostiteljski objekat sa apartmanima.

Značajnu ulogu u privatizaciji Citadele odigrao je Zavod za zaštitu spomenika kulture sa Cetinja, koji se u sudski spor uključio kao umješač. Mišljenje Zavoda o tome da li je privatizacijom Citadele prekršen tadašnji Zakon o zaštiti spomenika kulture bilo je od presudnog značaja. Međutim, sudija u tom predmetu, Đorđije Milić, nije prihvatio stručno mišljenje direktora Zavoda Čedomira Markovića, pod izgovorom da bi se ova ustanova kao sudionik u sporu, našla u konfliktu interesa. Ali je za sudske vještake imenovao službenike tog istog Zavoda, istoričara umjetnosti Aleksandra Čilikova i arhitekticu-konzertvatora Snježanu Simović.

Zvanični stavovi direktora Markovića i službenika Zavoda za zaštitu kulturnih dobara bili su potpuno suprotni po pitanjima za koje je naloženo vještačenje – da li Citadela sa objektima koji su bili predmet prodaje  predstavlja zaštićeni spomenik kulture te da li je Citadela neodvojivi dio Bedema sa bastionima Starog grada.

Zakon u dijelu koji se odnosi na promet spomenika kulture u članu 76 propisuje da se spomenik kulture ne može prodavati. U posebnim slučajevima kada je to dozvoljeno, prema članu 77 imalac takve nepokretnosti dužan je da je prethodno ponudi Opštini na čijoj se teritoriji nalazi. Opština ima pravo preče kupovine.

Zato je zadatak vještaka bio da dokažu da Citadela nije spomenik kulture i ne uživa nikakvu institucionalnu zaštitu.

Stari grad Budva, kao urbana cjelina velikog kulturno-istorijskog značaja, zaštićen je po više osnova. Rješenjem iz 1961. godine uveden je u Registar zaštićenih spomenika kulture kompletan prostor Starog grada. Posebnim rješenjima u Registar je uveden i određen broj pojedinačnih objekata, pa tako posebnu zaštitu uživaju Bedemi sa bastionima i nekoliko budvanskih crkava.

Stručno mišljenje vještaka Čilikova i Simović glasilo je da „prostor nekadašnjeg Kastela Sv. Marije, tj. austrougarskim gradnjama formiran prostor tzv. Citadele, nije uveden u Registar zaštićenih spomenika kulture RCG kao pojedinačno zaštićen spomenik kulture“. Zaključili su i da Citadela, zapadna kula i suterenski prostor, ne pripadaju zaštićenom kompleksu Bedemi sa bastionima.

Zanimljivo je tumačenje Čilikova i Simović po kojem je Citadela izjednačena sa privatnim kućama u Starom gradu koje se slobodno prodaju, bez obaveze da se prvo ponude Opštini, jer nisu pojedinačno upisane u Registar zaštićenih objekata, već zbirno, kao cjelina. Na njih se, prema njihovom mišljenju, članovi 76 i 77 Zakona o zaštiti kulturnih dobara – ne odnose.

„Sa etičke strane posmatrano, kupoprodaja objekata predmetnog spora, objekata manje spomeničke vrijednosti, ne doprinosi bilo kakvoj degradaciji spomeničkog integriteta bilo Starog grada ili kompleksa Citadela, bilo da je vlasnik država ili drugo pravno lice…“ navodi se u stručnom mišljenju sudskih vještaka.

Tadašnji direktor Zavoda za zaštitu spomenika kulture, Marković u tekstu o budvanskoj Citadeli navodi: „U valorizaciji brojnih spomeničkih vrijednosti Stare Budve posebno mjesto pripada njenom složenom fortifikacionom sistemu koga sačinjavaju moćni bedemi sa kulama i bastionima, kapije, prolazi, pasarele i gradska tvrđava. Svojom monumentalnošću i svojim značajem za izučavanje i sagledavanje geneze i razvoja grada, posebno se izdvaja gradska tvrđava, prvobitno poznata kao Kastel Sv. Marije a docnije kao Citadela“

„Cijeneći istorijsku i kulturnu ulogu gradskih tvrđava  ne poznajemo danas nijedan primjer da je u sklopu njihove revitalizacije istovremeno izvršeno i njihovo otuđivanje na način što bi čitava tvrđava ili pojedini njeni djelovi prešli u privatne ruke. Ne može se zamisliti da bi jedan Lovrijenac ili jedna kula Minčeta u Dubrovniku, tvrđava Španjola, Kanli kula ili Forte mare u Herceg Novom ili gradska tvrđava u Starom Baru ili Citadela u Starom Ulcinju, mogli preći u privatne ruke sa uspostavljanjem potpuno drugačijeg odnosa i načina korišćenja prema ovako značajnim kulturno-istorijskim vrijednostima“, ocijenio je Marković

„Treba se zapitati kako bi zgledalo kada bi atinski Akropolj, koji je takođe tvrđava grada Atine iz Periklovog vremena ili neki njegov dio , primjera radi Partenon, prešao u privatne ruke. Treba se, takođe, zapitati kako bi izgledalo kada bi jedan rimski Panteon, Koloseum ili Rimski forum, ili pak Pompeja, bila prodata  na licitaciji i postala privatno vlasništvo. Sumnjamo da bi se ovako nešto moglo dogoditi u civilizovanom svijetu u kome bi pojedine izuzetno značajne spomeničke vrijednosti jednog naroda postale bogatstvo samo jednog čovjeka ili manje grupe ljudi“, napisao je Marković u mišljenju o prodaji Citadele.

Nije imao ko da čuje.

 

CITADELU VRATITI GRAĐANIMA

„Budvanska Citadela kao jezgro oko koga se formiralo i razvijalo gradsko naselje mora po svom istorijskom pravu da ostane u vlasništvu naroda jer je ona kroz minule vjekove i milenijume upravo to i bila. Nikada nijedan njen segment nije bio u privatnom vlasništvu te se zato nadamo da će društvo pokazati i smoći dovoljno snage i razumijevanja da se problem Citadele razriješi tako da ona i dalje ostane spomenik prvorazrednog značaja, organski vezana za tkivo grada i da će i dalje služiti za obogaćivanje duha žitelja Budve, brojnih posjetilaca i naroda Crne Gore u cjelini“, apelovao je, uzalud, Čedomir Marković, tadašnji  direktor Zavoda za zaštitu spomenika kuture.

Branka PLAMENAC

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

ZNACI: Zbog ugrožavanja sigurnosti novinarke tri mjeseca zatvora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Božidar Filipović osuđen na tri mjeseca zatvora zbog ugrožavanja sigurnosti Milke Tadić-Mijović. Ovakve, preblage presude, ohrabruju nasilje nad novinarima.

 

Božidar Boško Filipović (56) osuđen je u srijedu na tri mjeseca zatvora zbog ugrožavanja sigurnosti direktorice Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore Milke Tadić-Mijović.

Tu odluku donijela je sutkinja Osnovnog suda u Kotoru Momirka Tešić, koja je Filipoviću produžila pritvor. U njenoj sudnici saslušani su svjedoci, a sutkinja je nakon više opomena, udaljila Filipovića iz sudnice. Tokom iznošenja završnih riječi, državna tužiteljka Anđa Radovanović tražila je da se produži pritvor Filipoviću.

Punomoćnik oštećene Tadić-Mijović, advokat Aleksandar Đurišić u završnim riječima ocijenio je da je dokaznim postupkom nesumnjivo utvrđeno činjenično stanje, odnosno dokazano da su ostvareni elementi bića krivičnog djela koje se optužnim predlogom Filipoviću stavlja na teret. On je istakao da dugogodišnja novinarka ne podnosi imovinsko-pravni zahtjev i da se pridružuje krivičnom gonjenju okrivljenog Filipovića.

Đurišić je istakao da, kada se radi o otežavajućim okolnostima, podržavaju završne riječi tužiteljke: ,,I smatramo da su dvije osnovne – njegovo (Filipovićevo) nepriznavanje djela i neiskreno odnos sa jedne strane, a sa druge povrat u konkretnoj pravnoj stvari, čak i specijalni, što se vidi iz izvoda kaznene evidencije”.

Branilac okrivljenog, advokatica Slavica Ilić, u završnim riječima tražila je ukidanje pritvora Filipoviću. Isto je tražio i okrivljeni.

Podsjetimo – sredinom avgusta Filipović je psovao i prijetio novinarki, na parkingu u Petrovcu kod supermarketa Voli. Novinari Vijesti lažu, pišu bez dokaza protiv škaljaraca i Mila Đukanovića, ispričala je detalje napada na nju Tadić – Mijović. Prijetnje su se ređale od toga da će izbušiti gume do toga da pojedine treba ubiti. Policija je ovoga puta brzo reagovala, pa je Filipovića uhapsila za manje od pola sata.

Filipović, bivši bokser koji je u policijskoj evidenciji označen kao bezbjednosno interesantno lice, ni u jednoj fazi postupka nije priznao krivicu, već je tvrdio da je pokušavao da novinarku zaštiti od verbalnog napada izvjesne osobe u trenutku dok se parkirala.

Njega je sud u Beogradu u julu 2018. osudio  na 11 mjeseci kućnog pritvora zbog prijetnji smrću predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću i bivšem ministru MUP-a Nebojši Stefanoviću. On je skinuo ,,nanogicu” i utočište našao u Crnoj Gori, gdje je ubrzo uhapšen nakon što je u jednom petrovačkom kafiću vitlao pištoljem i prijetio osoblju i gostima. Beogradski mediji su pisali da srpsko tužilaštvo i sud razmatraju da Crnoj Gori pošalju zahtjev za uvažavanje presude srpskih sudova, na osnovu koje će Filipović biti poslat u zatvor.

,,Kod specijalnog povrata vrlo je neuobičajeno da se dobije ista kazna kao i ranije, obično se dobija oštrija kazna u ovom slučaju najmanje dvostruko veća”, kaže za Monitor advokat Aleksandar Đurišić. ,,Ići će  žalba koju će na prvostepenu presudu, ne sumnjam u to, uložiti tužilaštvo. Vidjećemo  kakav će biti epilog pravosnažne presude”.

Ovakve,  preblage presude,  ohrabruju nasilje nad novinarima.

P.NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo