Koliko god si visoko, uvijek gledaj u visine. Visine su naš prirodni prostor. Život je u visinama. Na dnu, u dubini je – smrt
Plašim se da ću, ako pogledam dolje, na ljude,pasti sa zvijezda!
Uvijek sam se čudio kad bi mi neko rekao da se plaši od visine. Da pati od akrofobije! Ako se čovjek potrudi da razmisli, odmah će mu biti jasno: Nije to nikakav strah od visine! To je vrlo konkretan strah od dubine!
Zašto se kaže “Treba imati hrabrosti da se pogleda opasnosti u oči!”? Zato što nas opasnost zastrašuje, što nas plaši – ne smijemo je pogledati u oči! Kako ćemo doznati od čega nas je strah? Tako što ćemo se bojati da to pogledamo u oči, da se s time suočimo! A s čime se boji suočiti neko ko se popeo, gdje ga je strah pogledati: gore, prema visinama, ili dolje, u dubinu!? Naravno, boji se pogledati dolje, u dubinu, jer ga je strah upravo te dubine! Svejedno da li stoji na rubu provalije, na simsu prozora na 50. spratu nebodera, ili na običnoj stolici: ako se već nečega plašimo, uvijek nas plaši pogledati dolje, u dubinu!
Zato, koliko god si visoko, uvijek gledaj u visine!
Uobičajeni, a pogrešni termin acrophobia (strah od visine), treba zamijenjen novim i tačnim terminom: fundusphobia (strah od dubine). Pri tom, nije riječ samo o terminološkoj sugestiji; u pitanju je nerazumijevanje same suštine ljudskog života: mi strijemimo visinama! Mi smo bića koja žude za visinama, najčešća tema naših snova su snovi o letenju – to je zapravo jedini pravi arhetipski san, zajednički ljudima svih kultura i svih epoha!
Iako je pogled u visine realno neuporedivo opasniji i čak – strašniji! – od pogleda u dubinu, niko se ne boji pogledati u visine! A morali bismo se plašiti! Jer pad sa ma koje visine, ima nekakvu mjeru: kilometer provalije, 150 metara sa onog simsa, pola metra sa stolice! Ali uvijek je tu nekakvo dno, kraj pada se zna, najčešće se i vidi. Znamo to, sa sigurnošću, a ipak se plašimo pogledati dolje, prema tom dnu! Ali ako nekog vedrog dana, pogledamo gore, iznad nas će se otvori plavetne visine: pad u taj ambis visina, bez bilo kakvog vidljivog kraja, bez plafona, čak i bez naznake da taj kraj uopšte i postoji, sasvim realno bi mogao trajati vjećno – jer visine nad našom glavom nemaju kraja, za razliku od dubina pod našim nogama. Plašiti se pada u visine, više je nego opravdano, imajući u vidu beskraj u koji bismo mogli pasti, – i to pravo, glavačke – ako bi prestala da nas na površini drži zemljina teža! Mi se uzdamo da neće, ali uzdali se mi ili ne, njeno djelovanje je izvan naše kontrole; djeluje, ali ne zato što smo to mi tako udesili; ako bi prestala djelovati, mi tu ništa ne bismo mogli učiniti! Pa ipak, bez ikakvog straha gledamo gore, u plavo nebo danju, u zvjezdano nebo noću!
Dakle, jasno je da se plašimo dubine a ne visine, iako nije jasno kako se desilo da ove dvije pozicije nazovemo onim suprotnim a ne njihovim pravim imenom!? Zato nam se potkrala ona idiotska poslovica:
“Ko visoko leti, nisko pada.”
Poslovica kišne gliste koja se plaši čak izići i na površinu a kamo li odlijepiti se od nje, aforizam izmišljen od zluradih, sitnih duša koje likuju kada neko ko se makar za trenutak vinuo u visine i uzdigao se iznad njih, tamo gdje se te ništarije i bijednici nikada ne bi usudili – na kraju ipak padne!
Ali i orao koji cijeli život provede u letu visinama, na kraju završi na tlu.
Pa zar zato da ne poleti nikada!?
Orao leti, jer zna: Ako će mu kosti i perje ostati dolje, na zemlji, duša će mu ostati da kruži nebom.
Visine su naš prirodni prostor. Život je u visinama, Na dnu, u dubini je – smrt! Život je hod po tankom ledu: u svakom trenutku može se led pod našim nogama prolomiti, kao što se često i prolomi! Najbolji lijek je težiti da se uzvisimo, uzdignemo, da uzletimo. Svaki uzlet znači korak manje po onom ledu, svaki zamah krilima je predah u slobodi bez strijepnje!
Visine vrlina kojima težimo, neuporedivo su veće od dubina poroka kojih se klonimo, što znači da se svaki čovjek u životu može mnogo više uzvisiti nego uniziti. Trik je u tome što se čovjek mora mučiti da se uzvisi. Pad ne zahtijeva od nas ništa: ti samo padni, blato će te željno dočekati. Ljudi žude za visinama ali ne vole muke napora. Plaše se pada, ali vole lagodnost lijenosti.
Treba živjeti kao da možemo poletiti kad god poželimo i ostati u visinama koliko nas je volja. Gledajući u visine i izbjegavajući duge poglede dolje, prema dnu.
I ako stignete do zvijezda, gledajte u visine.
Da ne biste pali sa zvijezda.
Među one, u blatu.
Ferid MUHIĆ