Povežite se sa nama

DUHANKESA

Pogled sa zvijezda

Objavljeno prije

na

Koliko god si visoko, uvijek gledaj u visine. Visine su naš prirodni prostor. Život je u visinama. Na dnu, u dubini je – smrt

 

Plašim se da ću, ako pogledam dolje, na ljude,pasti sa zvijezda!

Uvijek sam se čudio kad bi mi neko rekao da se plaši od visine. Da pati od akrofobije!  Ako se čovjek potrudi da razmisli, odmah će mu biti jasno: Nije to nikakav strah od visine! To je vrlo konkretan strah od dubine!

Zašto se kaže “Treba imati hrabrosti da se pogleda opasnosti u oči!”? Zato što nas opasnost zastrašuje, što nas plaši – ne smijemo je pogledati u oči! Kako ćemo doznati od čega nas je strah? Tako što ćemo se bojati da to pogledamo u oči, da se s time suočimo! A s čime se boji suočiti neko ko se popeo, gdje ga je strah pogledati: gore, prema visinama, ili dolje, u dubinu!? Naravno, boji se pogledati dolje, u dubinu, jer ga je strah upravo te dubine!  Svejedno da li stoji na rubu provalije, na simsu prozora na 50. spratu nebodera, ili na običnoj stolici: ako se već nečega plašimo, uvijek nas plaši pogledati dolje, u dubinu!

Zato, koliko god si visoko, uvijek gledaj u visine!

Uobičajeni, a pogrešni termin acrophobia (strah od visine), treba zamijenjen novim i tačnim terminom: fundusphobia (strah od dubine). Pri tom, nije riječ samo o terminološkoj sugestiji; u pitanju je nerazumijevanje same suštine ljudskog života: mi strijemimo visinama! Mi smo bića koja žude za visinama, najčešća tema naših snova su snovi o letenju – to je zapravo jedini pravi arhetipski san, zajednički ljudima svih kultura i svih epoha!

Iako je pogled u visine realno neuporedivo opasniji i čak – strašniji! – od pogleda u dubinu, niko se ne boji pogledati u visine! A morali bismo se plašiti! Jer pad sa ma koje visine, ima nekakvu mjeru: kilometer provalije, 150 metara sa onog simsa, pola metra sa stolice! Ali uvijek je tu nekakvo dno, kraj pada se zna, najčešće se i vidi. Znamo to, sa sigurnošću, a ipak se plašimo pogledati dolje, prema tom dnu! Ali ako nekog vedrog dana, pogledamo gore,  iznad nas će se otvori plavetne visine: pad u taj ambis visina, bez bilo kakvog vidljivog kraja, bez plafona, čak i bez naznake da taj kraj uopšte i postoji, sasvim  realno bi mogao trajati vjećno – jer visine nad našom glavom nemaju kraja, za razliku od dubina pod našim nogama.  Plašiti se pada u visine, više je nego opravdano, imajući u vidu beskraj  u koji bismo mogli pasti, –  i to pravo, glavačke – ako bi prestala da nas na površini drži zemljina teža! Mi se uzdamo da neće, ali uzdali se mi ili ne, njeno djelovanje je izvan naše kontrole; djeluje, ali ne zato što smo to mi tako udesili; ako bi prestala djelovati, mi tu ništa ne bismo mogli učiniti! Pa ipak, bez ikakvog straha gledamo gore, u plavo nebo danju, u zvjezdano nebo noću!

Dakle, jasno je da se plašimo dubine a ne visine, iako nije jasno kako se desilo da ove dvije pozicije nazovemo onim suprotnim a ne njihovim  pravim imenom!? Zato nam se  potkrala ona idiotska poslovica:

“Ko visoko leti, nisko pada.”

Poslovica kišne gliste koja se plaši čak izići i na površinu a kamo li odlijepiti se od nje, aforizam izmišljen od zluradih, sitnih duša koje likuju kada neko ko se makar za trenutak vinuo u visine i uzdigao se iznad njih, tamo gdje se te ništarije i bijednici nikada ne bi usudili – na kraju ipak padne!

          Ali i orao koji cijeli život provede u letu visinama, na kraju završi na tlu.

Pa zar zato da ne poleti nikada!?

Orao leti, jer zna: Ako će mu kosti i perje ostati dolje, na zemlji, duša će mu ostati da kruži nebom.

Visine su naš prirodni prostor. Život je u visinama, Na dnu, u dubini je – smrt! Život je hod po tankom ledu: u svakom trenutku može se led pod našim nogama prolomiti, kao što se često i prolomi! Najbolji lijek je težiti da se uzvisimo, uzdignemo, da uzletimo. Svaki uzlet znači korak manje po onom ledu, svaki zamah krilima je predah u slobodi bez strijepnje!

Visine vrlina kojima težimo, neuporedivo su veće od dubina poroka kojih se klonimo, što znači da se svaki čovjek u životu može mnogo više uzvisiti nego uniziti. Trik je u tome što se čovjek mora mučiti da se uzvisi. Pad ne zahtijeva od nas ništa: ti samo padni, blato će te željno dočekati. Ljudi žude za visinama ali ne vole muke napora. Plaše se pada, ali vole lagodnost lijenosti.

          Treba  živjeti kao da možemo poletiti kad god poželimo i ostati u visinama koliko nas je volja. Gledajući u visine i izbjegavajući duge poglede dolje, prema dnu.

I ako stignete do zvijezda, gledajte u visine.

Da ne biste pali sa zvijezda.

Među one, u blatu.

 

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Umrijeti u dvadesetoj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Hrabrost sa kojom se Evarist Galoa suočio sa činjenicom da će umrijeti u dvadesetoj, po svojoj sveopštoj aktuelnosti smrti, vjerovatno će nadživjeti ne samo njegovo djelo, nego i sve teorije ovoga svijeta

 

Evarist Galoa leži na samrtnoj postelji. Koliko god se trudio da pritaji jecaje, njegov tri godine mlađi brat Alfred nije mogao sakriti suze. Evarist mu stegnu ruku i jasnim glasom punim nježnosti reče:

,,Nemoj  plakati, Alfrede. Treba mi sva moja hrabrost da umrem u dvadesetoj“.

(,,Ne pleure pas, Alfred ! J'ai besoin de tout mon courage pour mourir à vingt ans!”).

Bile su to njegove poslednje riječi.

Eto kako se može, eto kako se treba, eto kako se mora umrijeti. A ipak, ko može, ko treba, ko mora  umrijeti u dvadesetoj!? Evariste Galoa (Evariste Galois), prema nekima, najveći matematički genije svih vremena, izgleda da je ne samo morao umrijeti u dvadesetoj, nego je, po svemu sudeći, predosjetio  da će umrijeti upravo u dvadesetoj i upravo tako kako je i umro. Autentično svjedočanstvo njegovog druga u noći provedenoj u zatvoru, sugeriše da postoje neki algoritmi u zagonetnoj jednačini sudbine koje, u trenucima posebne nadahnutosti, genijalni matematički um može riješiti čak i prije nego što tu jednačinu ispiše sudbina. Naime, u jurišu na  Bastilju, 14. jula 1831. godine, tada devetnaestogodišnji Evarist predvodio je pobunjenike hrabreći ih vatrenim govorima, naoružan do zuba sa nekoliko pištolja i bodežom za pojasom i sa napunjenom puškom u rukama, odjeven u uniformu raspuštenog artiljerijskog puka. Uhapšen je i osuđen na nedelju dana zatvora zbog neovlašćenog nošenja vojne uniforme. Treće noći zatočeništva, u prepunoj zatvorskoj ćeliji, njegov drug Francoa-Vensan Raspaj (François-Vincent Raspail), uhapšen u istoj akciji policije zbog učešća u napadu na Bastilju, ponudio je Evaristi bocu krijumčarenog konjaka. Prihvatio je. I opio se. Nije ni čudo. Bio je to prvi alkohol u životu mladog Evarista. Po onome što se zna o njegovom životu – i jedini. Svladan alkoholom Evarist je pozvao Raspaja na stranu i povjerio mu se:

,,Slušaj me dobro, druže. Poginuću u dvoboju zbog jedne kokete najniže vrste (coquette de bas étage). Zašto? Zato što će me ona zamoliti da zaštitim njenu čast koju je neko drugi uvrijedio. Znaš li šta mi jedino nedostaje, prijatelju moj? Samo tebi ću to povjeriti. Neko koga sam volio svom dušom. Izgubio sam oca i niko ga ne može zamijeniti, razumiješ li me…?” Evaristov otac umro je dvije godine ranije, 28. jula 1829. godine.

Sve se zbilo onako kako je mladi matematičar te noći odgonetnuo u svom misterioznom predskazanju. Anonimni duelant ostavio je Evarista teško ranjenog u abdomen na mjestu dvoboja. I sekundanti su pobjegli da bi izbjegli neprijatna policijska pitanja. Pronašao ga je tek drugog dana jedan seljak. Umro je trećeg dana poslije dvoboja. U trenutku smrti, uz njega je bio samo njegov mlađi brat Alfred.

Matematički genij Evarista Galoa zablistao je već u njegovoj četrnaestoj godini kada je riješio jedan matematički problem star 350 godina. Najkomplikovanije matematičke knjige svojih savremenika, razumljive samo najužem krugu vrhunskih matematičara, čitao je s lakoćom, rečeno njegovim riječima – kao romane. Uvjeren da će poginuti, Evarist Galoa je, noć uoči dvoboja, (do kog je uistinu došlo zbog neke djevojke čiji identitet nije pouzdano utvrđen, iako se sa sigurnošću zna da je nije čak ni dobro poznavao), proveo u grozničavom pisanju tri pisma svojim prijateljima i posebno, svog duhovnog testamenta – matematičkog djela koje se smatra najuticajnim spisom u modernoj matematici. Prema iskazu Hermana Vejla (Hermann Weyl), jednog od vodećih matematičara današnjice: ,,Ako se sudi po originalnosti, inovativnosti i dubini ideja sadržanih u njemu, ovaj matematički testament Evarista Galoa, vjerovatno predstavlja najvažniji tekst od svega onoga što je čovječanstvo do sada napisalo”.

Evarist Galoa rođen je 25. oktobra 1811, Bourg-la-Reine, Francuska

Umro je 31. maja 1832, Pariz, Francuska.

Objavljen 1846. godine, četrnaest godina poslije njegove smrti, u časopisu Žurnal čiste i primijenjene matematike (Journal de Mathématiques Pures et Appliquées), ovaj rad, napisan noć uoči kobnog dvoboja, višestruko je nadživio svog autora.

Hrabrost sa kojom se Evarist Galoa suočio sa činjenicom da će umrijeti u dvadesetoj, po svojoj sveopštoj aktuelnosti smrti, vjerovatno će nadživjeti ne samo njegovo djelo, nego i sve teorije ovoga svijeta.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Jesenje meditacije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad čovjek hoda u jesen kroz šumu, šušti mu pod koracima opalo lišće. Ono isto lišće koje je gledao u krošnjama kada je tom šumom prolazio u proljeće

 

  1. Opadaj lišće, opadaj, veni cvijeće, veni. Sve duže su noći sve kraći su dani. Mnogo mi govorite, mnogo mi kazujete. Dobro vas razumijem. Podsjetiću vas na ovaj trenutak kada snijeg prekrije trnje na kom su cvjetale ruže.
  2. Tamo gdje su do juče lepršale lastavice, na simsu terase sa tri pusta gnijezda, osamljen vrabac. Kad prije? Kao da je do maločas zavodljivo mamilo proljeće, prizivajući ljeto da vrelim poljupcima rasutim po travi, prevari cvijeće i navede ga da nikne.
  3. Armija nebrojena sa štitovima od bakra koji se presijavaju na jesenjem suncu, zaposjela obadvije strane klisure. Na povjetarcu šapću ti ratnici svoje tajne jedni drugima, molitve upućuju i kazuju posljednje želje. Slute skoru bitku u kojoj im je svima suđeno mrijeti. Do prvog jačeg vjetra i jesenje kiše.
  4. Dolaze bešumno magle. Prekrivaju, kao košuljom od lana, njedra što se tako jedra i plodna njišu. Zatvaraju se i pomalo tamne latice žarkog cvijeta smirenog sunca. Dogovoraju se da sokovima slasti otvore put do svakog ploda, da vinom opiju i samo  grožđe, da još jednom čuju kako zuje vrijedne pčele, da ljeto više nikada ne prođe.
  5. Ali ljetu se smrt, evo, sasvim primakla. Blijedi i vene ljeto, slabe mu strasti. Ne boli ga ništa samo mu je dah sve kraći. Tek neka nelagoda ga muči. Kopni mu snaga, ali um mu je bistar i vid ga još služi.
  6. Vrijeme je ovo godine, kada se na crnim granama još drži i na hladnom vjetru leluja poneki žut, oker ili plameno crveni list. I grane njiše isti hladni vjetar, kao kostur ruševina zelenog dvorca u kom je carevao ptičiji pjev. U to vrijeme i ja se uvijek nekako posebno jasno i sjetno sjetim zore, dok gledam rumenilo sumraka.
  7. Još nije stiglo to vrijeme da se plodovi otkinu i padnu u travu s grana, bez vjetra i bez kiše. Sada kroz debla na kojima zriju do njih struje svileni sokovi poznog ljeta. Ipak još ih blago opominje sunce da ne žure jer kasna ljubav je slađa nego rana a jesenja – nego ljetnja. Još malo pa će se u tišini noći čuti otkucaji srca opalog voća.
  8. Jesen je vrijeme kada se po kućama pale ognjišta. Nešto uvijek treba da blista i grije dušu. Cvijeće ljeti, ognjište u jesen.
  9. Jeste, niklo je posvuda, iz zemlje iz kamena, iz vode! Jeste, ozelenilo je sve, pa i ono što je bilo mrtvo i trulo! Jeste, rasulo se krošnjama, po grmovima i po livadama cvijeće kao zlatna strugotina sa ponoćnih zvijezda! Ali sada se posvuda suši ono što je niklo: žuti, ono što je bilo zeleno; zlatnu strugotinu otpuhao vjetar, isprale kiše.
  10. Kad čovjek hoda u jesen kroz šumu, šušti mu pod koracima opalo lišće. Ono isto lišće koje je gledao u krošnjama kada je tom šumom prolazio u proljeće.

 

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Logika moći i logika slobode

Objavljeno prije

na

Objavio:

Logika moći se ne mijenja. Nažalost. Ni logika slobode se ne mijenja. Srećom. Na pitanje kada će se promijeniti, slobodno recite onu riječ koju vas ubjeđuju da nikad ne kažete: Nikada

 

Koliko god mi se često učini da su u pravu oni koji tvrde da je ovaj svijet haotičan, svaki put se uvjerim da se u njemu ima šta razumjeti. Kad sam prvi put čuo rečenicu ,,Nikad ne reci nikad!” nasmijao sam se od srca i šaljivčinu koji mi je uputio ovaj logički galimatijas ostavio zabezeknutog kontra pitanjem: ,,Ne vidiš li nikakav problem u tome što mi savjetuješ da nikada ne kažem riječ koju si ti sada rekao dva puta u istoj rečenici!?”

Svi univerzalni iskazi imaju isti problem: protivrječni su u sebi! Recimo, umjesto što na tvrdnju: ,,Sve u svijetu se mijenja!“ u znak saglasnosti mudro klimamo glavom,  treba reći: ,,Osim samoga svijeta!“ Pokraj logičke protivrječnosti, tvrdnja da se sve u svijetu mijenja, nije ni objektivno tačna. Mnoge stvari se ne mijenjaju. Bio sam, na primjer, zatečen istovjetnošću logike kojom su se prije 2.500 godina rukovodili Atinjani u pregovorima sa građanima ostrva Melosa, sa logikom  koju je slijedila Srbija u nedavnim događajima u Crnoj Gori. Ako zamijenimo temu pregovora oko okupacije ostrva Melosa od strane Atinjana, sa temom hirotonisanja mitropolita Joanikija II, i izvršimo odgovarajuću zamjenu imena aktera onih pregovora, nazivima država konfrontiranih oko tog čina, sljedeći fragment dijaloga koji navodi Tukidid u Istoriji peloponeskih ratova, potvrdiće da se ni u logici moći, ni u logici slobode, ništa nije promijenilo:

  1. Atinjani: ,,Što se nas tiče, iako je naša vlast na jednom dijelu teritorije uskraćena, mi se toga ne bojimo… Sa svoje strane, mi imamo ovo da vam kažemo: došli smo da demonstriramo i uvećamo svoju moć, kao i da spasimo vaš grad od uništenja. Dakle, uspostavićemo našu vlast nad vama i poštedićemo vaše živote, a to će biti na obostranu korist“.
  2. Melijanci: ,,Ali kako može biti za nas korisno da služimo vama; iako je doduše, jasno kako to može biti korisno za vas?“
  3. Atinjani: ,,Tako što ćete, ako nam se pokorite, spasiti sebe velikih stradanja. A mi, pošto vas nećemo uništiti, imaćemo korist od vas“.
  4. Melijanci: ,,Ali zar nećete pristati na to da vam mi ponudimo savezništvo kao vaši prijatelji?“
  5. Atinjani: ,,Nećemo. Jer vaše neprijateljstvo nam ne može mnogo nauditi, dok bi prihvatanje prijateljstva s vama moglo biti protumačeno kao naša slabost, od strane onih za koje nam je u interesu da nas se i ubuduće plaše“.

Poslije dužeg vijećanja Melijanci su odbili da se dobrovoljno pokore sljedećim riječima: ,,Odlučili smo da se dobrovoljno ne odreknemo slobode u kojoj naš grad živi već sedam stotina godina, od kada je bio osnovan. Uzdajemo se da će nas bogovi koji su nas do sada čuvali,  sačuvati i ovaj put. Na kraju, još jednom vam nudimo mir i predlažemo: bićemo vaši prijatelji, a vi se povucite sa naše zemlje poslije dogovora o savezu koji ćemo sklopiti u skladu sa našim uzajamnim interesima”.

Atinjani su ovu ponudu glatko odbili riječima: ,,Na osnovu ovih pregovora, čini nam se da ste vi jedini ljudi koji buduće događaje smatraju sigurnijim od prošlih; i uz to, koji vjeruju da će im se ispuniti ono što žele, samo zato što to oni žele, ali ljuto ćete se prevariti”.

U kontekstu ovog dijaloga postaju jasni i događaji vezani sa rukopoloženjem mitropolita Joanikija II, prije svega, zašto je jedna strana odbila da se hirotonisanje Joanikija II obavi na bilo kom mjestu od mnogih koja su im  bila prijateljski ponuđena i zašto je zavrla da se to učini upravo na Cetinju, jedinom mjestu za koje je znala da će biti odbijena? Zato što bi i u ovom primjeru, prihvatanje ponuđenog mjesta za ustoličenje, a time i prihvatanje prijateljstva sa slabijim, moglo biti protumačeno kao dokaz slabosti jačega. Zato što jačem ne može mnogo nauditi neprijateljstvo srazmjerno mnogostruko manjeg, dok je korist od njegovog prijateljstva manja od koristi koju će jačem donijeti demonstracija moći i strah onih na čiji strah računa ovim potezom!

Ne mijenja se sve u ovom svijetu. Prošli su milenijumi a eto, na primjer u ovom pogledu, ništa se nije promijenilo. Kako je bilo, tako je ostalo: Logika moći se ne mijenja. Nažalost.

Ni logika slobode se ne mijenja. Srećom.

Na pitanje kada će se promijeniti, slobodno recite onu riječ koju vas ubjeđuju da ne kažete:

Nikada!

Nikada se neće promijeniti ni logika moći, ni logika slobode, dok god bude onih kojima slobodni smetaju i onih kojima je sloboda preča od sigurnosti i jača od straha.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo