Povežite se sa nama

INTERVJU

DRAGAN MARKOVINA, ISTORIČAR I  LJEVIČARSKI AKTIVISTA IZ SPLITA: Fašizam itekako prisutan u Hrvatskoj, Srbiji i BiH

Objavljeno prije

na

Fašizam se u ove tri države manifestuje kroz otvoreni revizionizam u vidu javne, istoriografske, pa i sudske rehabilitacije zločinaca i kolaboracionističkih pokreta iz Drugog svjetskog rata, ali i kroz tvrdoglavo ustrajavanje na nacionalističkim politikama i odbrani ili potpunoj negaciji zločina koji su se dogodili u posljednjim ratovima devedesetih

 

MONITOR: Hrvatska se ovih dana našla u centru pažnje javnosti zbog pisanja slovenačkih medija da je hrvatska Sigurnosna obavještajna agencija (SOA) prisluškivala slovenačke zvaničnike.

MARKOVINA:Mislim da su sve te stvari prilično tragikomične. To vrijedi za sve afere u kojima se spominju obavještajne službe, ali i za činjenicu da se jedan svećenik spominje kao ključna osoba u svemu tome.

MONITOR: Hrvatski premijer Andrej Plenković rekao je u Briselu da nema informacija o aferi prisluškivanja u kojoj Slovenija proziva Hrvatsku da je špijunirala Slovence u procesu arbitraže i da treba voditi računa da se u Sloveniji održavaju izbori.

MARKOVINA: Općenito govoreći, odnosi između Hrvatske i Slovenije svih ovih godina po pitanjima razgraničenja, koja su u suštini marginalna, su na adolescentskoj razini. Od upornih periodičnih histeriziranja jedne i druge strane, do odbijanja da se izglasa svojevremeni dogovor dviju vlada, pa sve do arbitraže i svega što se uz nju vezuje.

MONITOR: A kad smo kod Slovenije šta Vi mislite o predlogu slovenačke stranke Levica da Slovenija ponudi politički azil osnivaču Vikiliksa Džulijanu Asanžu?

MARKOVINA: Mislim da je svaki takav prijedlog danas izgubio smisao, ali neovisno o tome činjenica da je Levica uspjela postati parlamentarna stranka i politički faktor u Sloveniji, ohrabruje. Jednako kao što ohrabruje način na koji u mandatu aktualne vlade koriste svoj utjecaj.

MONITOR: Vi ste predsjednik stranke Nova ljevica. Šta je Vaša stranka ostvarila na političkoj sceni Hrvatske?

MARKOVINA:Nova ljevica je osnovana u prosincu 2016. godine i od tada je imala priliku izaći isključivo na lokalne izbore u svibnju 2017., na kojima je postigla solidan i odličan rezultat. Na izbore smo izašli u dva najveća grada, Zagrebu i Splitu, pri čemu smo u Zagrebu u koaliciji s četiri sestrinske stranke dobili skoro osam odsto glasova i četiri mjesta u gradskoj skupštini, dok nam je u Splitu jako malo falilo da pređemo izborni prag u koaliciji Nove Ljevice i RF-a, jer smo dobili 4,40 odsto glasova. U međuvremenu smo stvorili nužnu infrastrukturu i konsolidirali zeleno-lijevi blok, u čijem sastavu (Možemo-Nova ljevica-Orah) upravo idemo na europske izbore, s ciljem da se ta suradnja nastavi i na parlamentarnim izborima. Kako sada stvari stoje, siguran sam da ćemo već na ovim izborima ostvariti zapažen rezultat, kao i  da ćemo na parlamentarnim ući u Sabor.

MONITOR: Prilikom osnivanja stranke rekli ste da nudite zemlju u kojoj ćete smjestiti ustaški pokret na mjesto koje mu pripada. Koliko ste u tome uspjeli?

MARKOVINA:Mislim da je i vama, s obzirom na opću poplavu revizionizma i paralelne komemoracije u Jasenovcu, jasno da na općem planu nismo uspjeli. No, realno govoreći, s margine se takve stvari ne mogu mijenjati bez razumijevanja i podrške vladajućih. Što se nas tiče, velika je stvar da smo pružili organizirani otpor tim tendencijama i da je svijest o potrebi otpora nadišla nas i praktično je usvojena od strane svih političkih i društvenih faktora koji se ne nalaze na desnici. To je velika stvar i za nadati se da će svi spomenuti akteri uspjeti promijeniti vlast u zemlji na sljedećim izborima pa dovesti taj proces do kraja.

MONITOR: Po čemu će ostati zapamćena predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović?

MARKOVINA: Sadržajno, isključivo po skandaloznim druženjima s radikalnom desnicom i preuzimanjem njihove retorike i sadržaja, od odgovora Miloradu Pupovcu, do pokušaja relativiziranja ustaškog pozdrava, uklanjanja Titove biste s Pantovčaka i otvorenog koketiranja s klerikalnim pokretom. Njezino aktualno distanciranje od svega toga, za koje se nada da će joj donijeti pobjedu na izborima, ništa neće promijeniti po ovom pitanju. No, to će joj pamtiti samo oni koji su zainteresirani za političke sadržaje. Većina ljudi će je pamtiti isključivo kroz estradizaciju funkcije predsjednice, koja je do vrhunca došla na svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji.

MONITOR: Kao čelnik Nove ljevice osnovali ste školu antifašizma. Šta Vas je na to motivisalo?

MARKOVINA: Školu sam, ipak, osnovao kao profesionalni povjesničar i znanstvenik, zbog toga što sam bio i ostao uvjeren da jedino obrazovanje i rad s ljudima mogu na duge staze mijenjati stvari. Ono što me u tom uvjerenju učvrstilo je činjenica da su do tog zaključka došli i ljudi iz Saveza antifašista koji su bili nosioci projekta, ali i svi oni koji su drage volje došli predavati na školi. U svemu tome, najljepši je bio velik broj polaznika i njihova motivacija.

MONITOR: Koliko je u današnjim društvima zemalja nastalim raspadom Jugoslavije fašizam prisutan?

MARKOVINA:On je nažalost itekako prisutan, posebno u Hrvatskoj, Srbiji i BiH, a manifestira se na nekoliko načina. Jedan je otvoreni revizionizam u vidu javne, historiografske, pa i sudske rehabilitacije zločinaca i kolaboracionističkih pokreta iz Drugog svjetskog rata. Drugi se odnosi na tvrdoglavo ustrajavanje na nacionalističkim politikama i obrani ili potpunoj negaciji zločina koji su se dogodili u posljednjim ratovima devedesetih godina, dok je treći suvremeni europski fenomen i odnosi se na snažnu retradicionalizaciju i povratak ideje klerikalizma, oličene u sve većoj političkoj i društvenoj moći koja je koncentrirana u vjerskim organizacijama.

MONITOR: Nedavno je u javnost dospjela fotografija srdačnog susreta u Vašem rodnom gradu Mostaru Dragana Čovića, Zdravka Mamića i Aleksandra Vučića. Dakle, u gradu u kojem djeca idu u odvojene škole i razrede, u gradu gdje nema izbora, gdje su zacementirane ratne podjele, čiji je centar grada i dalje polusrušen i pust…

MARKOVINA:Pisao sam o tome u Oslobođenju. Ta slika govori o pravoj naravi posljednjih ratova, o savršenom međusobnom razumijevanju novonastalih tajkunskih i političkih elita i općem nedostatku osjećaja za mjeru i izostanku bilo kakve empatije. Činjenica da oni tako srdačno razgovaraju u gradu u kojem se građanima uskraćuje civilizacijski obrazovni, socijalni i demokratski minimum je strašna.

MONITOR: Kome odgovara stvaranje trećeg entiteta u BiH?

MARKOVINA:Odgovara praktičnom svim tamošnjim nacionalizmima. Hrvatskom, jer bi konačno ostvario ono što je zacrtano još s Herceg-Bosnom, srpskom jer bi konačno bio dovršen proces etnonacionalističke teritorijalne podjele BiH, a bošnjačkom zbog toga što bi se s jedne strane mogao stalno neiskreno pozivati na građanske principe, a istovremeno učvršćivati vlastitu ideologiju na preostalom teritoriju.Mislim da je suvišno napominjati kako mi je bilo kakva teritorijalna podjela po nacionalnim kriterijima duboko odbojna.

MONITOR: Ustaštvo u Hrvatskoj, četništvo u Srbiji, svi nacionalizmi u Bosni i Hercegovini… Čemu to vodi?

MARKOVINA: Ne vodi više nigdje, to je, naime, već dovelo do ovoga u čemu živimo, a može trajati još desetljećima. Primarni zadatak svih onih koji ovo razumiju i ne slažu se s takvim društvenim vrijednostima je u tome da im pruže organizirani otpor. On, pak, neće pobijediti bez iskrenog suočavanja s prošlošću.

MONITOR: I dalje traje hladni rat između Srbije i Hrvatske, između Hrvatske i BiH, odnosi između Srbije i Crne Gore daleko su od normalnih… U toku su protesti u Crnoj Gori, Srbiji i Albaniji. Kakve su Vaše procjene kakav će biti epilog svega toga što se dešava u našem regionu?

MARKOVINA:Teško je davati bilo kakve suvisle procjene, ali ono što vam mogu ovako na prvu reći jeste da mi se čini kako će status quo i sukob interesa velikih sila trajati na ovim prostorima još jako dugo. Očekivati, pak, da će Europska unija, ovakva kakvaje sada, primiti bilo koga novoga u svoju zajednicu, a posebno sve zemlje regije upaketu, je, nažalost, prilično naivno. Iako bi bilo najbolje.

MONITOR: Šta, kao istoričar, mislite o tome da li istoriju pišu pobjednici ili poraženi?

MARKOVINA: Službenu istoriju su uvijek pisali pobjednici, ali ona je u pravilu bila i ostala manjkava, ponajprije jer je uvijek dogmatska, a potom jer joj nedostaje autorefleksije i empatije s drugima, koje su nužne za kvalitetnu historiografiju.

Upravo iz tih razloga sam 2015. i napisao knjigu ‘Povijest poraženih’.

MONITOR: Jesu li u pravu oni koji tvrde da se, oni koji  pišu ili govore kritički o  hrvatskoj strani u Domovinskom ratu, neće dobro provesti?

MARKOVINA: Bilo kakav iskren razgovor o tom ratu, koji bi doveo u pitanje državotvornu mitologiju predstavlja siguran put da vam se zalijepi etiketa nacionalnog izdajnikai da se posljedično nađete na udaru ekstremnih portala i pojedinaca.

 

                       Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

LEJLA KALAMUJIĆ, KNJIŽEVNICA: I kad je prestao, rat je ostao u nama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Osnovni motiv u svim pričama je majka koje nema, koja je umrla kada sam imala dvije godine, pa samim tim ne postoji ni sjećanje na nju. Zbog tih okolnosti majka je uvijek u mom životu bila priča

 

Nagrađivana književnica Lejla Kalamujić bila je gošća međunarodnog književnog festivala Odakle zovem, Podgorica 2019 koji je nedavno održan u organizaciji knjižare Karver.  Lejla Kalamujić rođena je 1980. godine u Sarajevu, gdje i danas živi. Diplomirala na Odsjeku za filozofiju i sociologiju. Autorica je dvije zbirke priča Anatomija osmijeha  i  Zovite me Esteban. Objavljuje prozu, eseje i kritike u časopisima i na web-portalima u BiH i regiji. Knjiga Zovite me Esteban dobila je nagradu Edo Budiša za najbolju zbirku kratkih priča u 2015. godini, a bila je i u užem izboru kao bosanskohercegovački kandidat za Evropsku književnu nagradu 2016. godine.  Napisala je i cjelovečernju društveno-angažovanu dramu Ljudožderka ili kako sam ubila svoju porodicu, koja je postavljena u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici.

Zbirka Lejle Kalamujić Zovite me Esteban autentično je svjedočanstvo o sudbini porodice čije je ispisivanje svojevrsni čin hrabrosti i suočavanja s onim najmračnijim, najtežim u čovjeku. Njeno djelo je svjedočanstvo o odrastanju bez majke, i babama i djedovima koji umiru u zemlji koja se raspada i svijetu koji se drastično mijenja, sve do otkrivanja seksualnosti. Kako navode izdavači njenih djela, Lejla piše o ratu, ali rat za nju nije politička tema. Ona je hroničarka tragova koje rat ostavlja na ljudskim dušama.

MONITOR: Podgoričkoj publici ste ste na festivalu “Odakle zovem, Podgorica 2019” predstavili svoj rad, ali i pročitali neobjavljenu priču koja se bavi djecom rata, djecom koja su začeta silovanjem tokom rata u Bosni i Hercegovini. Na tako vješt način ste obradili jednu od najtežih priča iz regiona, koja je i dalje tabu tema. Šta vas je podstaklo da je napišete?
KALAMUJIĆ: Početkom aprila u Sarajevu je otvorena izložba Breaking Free: Djeca rođena zbog rata inspirisana pričama djece rođene zbog rata i njihovih majki. Na otvorenju je upriličena i panel diskusija sa učesnicama. Ono šta sam tad čula zaista me je duboko potreslo. Hrabrost i snaga tih žena bio mi je osnovni motiv za priču.

MONITOR: Vaše ime se sve više pominje i u Crnoj Gori.  Dobitnica ste nagrada, obilazite cijeli region, knjige su Vam veoma čitane. Objavili ste zbirku priča “Anatomija osmijeha” pa napravili veliku pauzu. Onda je nastala zbirka “Zovite me Esteban”.  Kako je izgledao proces pisanja?
KALAMUJIĆ: Sad kad se osvrnem bio je to jako lijep period. Naravno bilo je i uspona i padova u pisanju, ali nekako se sve dobro završilo i po mene i po knjigu.

MONITOR: Kroz devetnaest priča knjige »Zovite me Esteban« pratimo emocionalni put junakinje. Iako je književno djelo fiksija, djeluje kao da je Vaša autobiografska zbirka I da je spoj ličnog iskustva i društvenih okolnosti koje Vas okružuju?
KALAMUJIĆ: Knjiga prati jedan slijed događaja u mom životu. Ja bih je najradije odredila kao autofikciju. Osnovni motiv u svim pričama je majka koje nema, koja je umrla kada sam imala dvije godine, pa samim tim ne postoji ni sjećanje na nju. Zbog tih okolnosti majka je uvijek u mom životu bila priča. U ovoj knjizi sam se odlučila poigrati na razne načine sa tom velikom pričom koja je oblikovala moj život.

MONITOR: Već u prvoj priči imamo vezu između pisaće mašine i Vaše majke. Ta pisaća mašina je svojevrsna metafora za otkrivanje svih životnih trauma. Koliko je teško bilo pisati iskreno, otvoreno?
KALAMUJIĆ: Moja je majka bila daktilografkinja. Nakon njene smrt ostala je pisaća mašina, koju sam ponekad mogla koristiti. Onda je došao rat, seljenja, i sve je to palo u drugi plan. A potom je stiglo i neko novo vrijeme u kojem pisaće mašine nisu potrebne. Ja sam pratila kako ta stvar izumire s godinama koje dolaze. čPitanje iz priče: Šta je meni pisaća mašina, zapravo je pitanje ko je bila majka u mom životu.

MONITOR: U zbirci “Zovite me Esteban”, u svakoj priči, se njoj obraćate. Koliko je za pisanje važno lično iskustvo i šta mislite o doživljaju smrti u našoj kulturi?
KALAMUJIĆ: Ja sam se u zbirci odlučila baviti ličnim iskustvom. Preispitati ga. A moje je iskustvo da su groblja mjesta na koja se ide vrlo često, barem jednom sedmično. Jer za mene je majka uvijek postojala kroz svoju smrt. Možda otud i moja opsesčija tom temom. Mnogo je perspektiva iz kojih bismo mogli sagledati smrtnost. Ona najvažnija, barem meni, je da bez ideje o smrtnosti mi nemamo ni ideju čovjeka, ni njegovog svijeta.

MONITOR: Predstavljate glas tragične generacije na čije je odrastanje uticao rat. Ne skrivate da ste tražili pomoć ljekara, zbog svega što je rat donio… Bili ste dijete u Sarajevu u vrijeme opsade, kasnije izbjeglica.
KALAMUJIĆ: Ipak sam bila više izbjeglica. Na početku rata sam s bakom i dedom otišla u Šid, da bih se vratila u grad tokom jednom primirja 1994. godine. Tako da sam u Sarajevu tokom rata bila oko godinu dana. Mnogo toga se desilo u tih par godina, vjerovatno i previše. Ne samo meni. Svima nama. I kad je prestao oko nas, rat je ostao u nama. Hospitalizacija na psihijatrijskoj klinici dio je te priče. A pisanje o svemu tome, možda bi se moglo podvesti pod „istjerivanje đavola“.

MONITOR: Često gostujete u region, predstavljate priče, dramu… Kako mladi pisac, spisateljica živi od pisanja? Razmišljate li da napustite Bosnu?
KALAMUJIĆ: Mladi autori i autorice na našem prostoru ne mogu živjeti samo od pisanja.  Mislim ni većina starijih. Tako da honorarno radite i neke druge stvari. Meni su mnogo pomogli rezidencijalni boravci u drugim sredinama. Oni podrazumijevaju smještaj i novčanu stipendiju za pisanje. Dakle ja imam te učestale kratke odlaske. Za nešto trajnije još se nisam odlučila.

Miroslav MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

 ZORAN PANOVIĆ, KOLUMNISTA DANASA I PROGRAMSKI DIREKTOR ISTRAŽIVAČKOG CENTRA DEMOSTAT IZ BEOGRADA: Diobe u Srbiji promašuju suštinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve podjele idu po liniji ‘za i protiv’ Vučića, a ta linija uglavnom ne ocrtava suštinske dileme srpskog društva. Protiv Vučića su i oni koji su za zamrzavanje konflikta na Kosovu i oni koji su za priznanje Kosova kao države

 

MONITOR: “Vođe pokatkad ostanu dugo na vlasti, društvo ne može da ih se reši bez velikog zla. Ljudi se privikavaju na trpnju, mire se s bedom…” Asociraju li Vas ove riječi Mirka Kovača na današnju Srbiju i njenog predsjednika?
PANOVIĆ: Ne baš. Umesto literarnih, bliži sam sociološkim objašnjenjima. Mi u Demostatu zastupamo tezu o etapama, ili kako je to glavni istraživač Demostata ugledni sociolog Srećko Mihailović okarakterisao kao ‘tri dvanaestice’ – 12 godina vlasti Miloševića, 12 godina vlasti DOS-a u raznim varijantama, i vrlo izvesnih 12 godina vlasti naprednjaka. Kad se govori o političkim promenama u Srbiji, mi ovde često zaboravljamo da nama u Srbiji (pa ni vama u Crnoj Gori) referentna tačka nije pad Berlinskog zida, već devedesete. Otuda se u jednom trenutku u Srbiji i nije imao ko vratiti na vlast do reformisanih radikala i socijalista. Naravno s jakim recidiviranjima na njihovu politiku devedesetih. Kao što sumnjam da će posle naprednjaka na vlast doći neke ‘nove snage’. Pre će to biti reformisane ‘dosmanlije’ kako ih pogrdno zove Vojislav Šešelj. Ne zaboravite, Borisa Tadića sa vlasti nije skinulo neko ‘novo lice’, već veteran srpske politike Tomislav Nikolić. Problem u Srbiji je što se stalno očekuje ‘nulta tačka’ istorije. Nekakva katarza i novi početak. Socijalistička partija Srbije Ivice Dačića je živi dokaz da nema baš ‘nultog časa’. Oni su preživeli i u vlast ušli nakon obe tektonske promene u Srbiji – 2000. i 2012. Prvo ih je u vlast ponovo uveo Vojislav Koštunica, a posle Tomislav Nikolić. Dačić je bio Tadićev ministar policije u vladi Mirka Cvetkovića i njegovo ministarstvo je radilo udarnički na izradi pasoša za bezvizni režim.

MONITOR: Koji su najaktuleniji problemi u Srbiji?
PANOVIĆ: Srbija je podeljeno društvo. Sve podele idu po liniji ‘za i protiv’ Vučića, a ta linija uglavnom ne ocrtava suštinske dileme srpskog društva. Protiv Vučića su i oni koji su za zamrzavanje konflikta na Kosovu i oni koji su za priznanje Kosova kao države. U Vučićevom ‘keč olu’ su i fanatične pristalice Putina i realisti koji smatraju da je jedina racionalna politika Srbije ona koja se zasniva na evrointegracijama. Srbija u ovakvoj raspolućenosti ne može da postavi minimalan bazičan konsezus maltene ni o jednom pitanju. Ni oko elementarnih izbornih uslova. Vučić je gotovo iracionalno zaoštrio unutarpolitičku situaciju od 2016. godine. Nakon iskakanja sistema i prebijanja jednog od lidera opozicije Borka Stefanovića, opozicija je uspela da se trgne iz letargije. Čak da natera Vučića u jednom trenutku na defanzivu. Ali, tokom protesta koji traju pola godina opozicija je pokazala slabosti – pre svega krizu liderstva, zatim rascepkanost na male partije i infantilnu tenzičnost na relaciji građanski (antipartijski) i politički (partijski) deo protesta. Srpski višpartizam je u ozbiljnoj krizi i to je jedan od najvećih problema Srbije. Posle tri decenije višepartizma, zatvaramo krug – vraćamo se u 1990. Opet su na dnevnom redu pitanja izborne procedure, medijskih sloboda i parlamentarizma.

MONITOR: Koje su to snage koje mogu dekontaminirati Srbiju od posljedica Vučićeve vladavine?
PANOVIĆ: Posle Vučića umesto nekih imaginarnih građanskih snaga, pre mogu doći na vlast klerikalni elementi sa čvrstom kosovskom agendom nepopuštanja. ‘Dekontaminacija’ bi značila prvo obnovu razorenog javnog prostora i obnovu parlamentarizma, pokušaj jačanja takozvane pravne države. Neku vrstu relaksacije od lične vlasti, njene ‘tehnološke’ sfere. Bude li nekad pobedila Vučića taj zadatak bi ovakva opozicija hipotetički mogla relativno da izvede, ali samo budala misli da će investitori koje je Vučić doveo zbog pobede opozicije humanizovati rad i povećati plate. Opozicija još nije ponudila ‘alternativni model stabilnosti’ u odnosu na Vučićevu ‘stabilokratiju’, a dok ne uveri spoljni faktor da ima taj model i snagu, neće biti prihvaćena kao potencijalni partner, kao što su to bili prihvaćeni naprednjaci pre 2012, nakon raskola u radikalima. Kosovo je tu jako bitno. Bitni delovi opozicije na tom pitanju deluju rigidnije od Vučića koji  je pokazao da demokratizacija i modernizacija nisu komplementarne. Istovremeno razaranje institucija prati obnova i izgradnja infrastrukture – autoputevi, fabrike, klinički centri…

MONITOR: Vučić je prije nekoliko dana najavio da će Srbija nastaviti da se vojno naoružava i oprema. Kako Vi tumačite tu poruku?
PANOVIĆ: Srbija i Hrvatska su propustile šansu da budu Francuska i Nemačka ovog prostora. Ali, nisu propustile šansu da budu Indija i Pakistan ovih prostora. Eto, tako tumačim.

MONITOR: Sada je aktuelno učlanjenje premijerke Ane Brnabić u Vučićevu Srpsku naprednu stranku na osnovu čega se predviđa da je ona potencijalna Vučićeva nasljednica na čelu partije…
PANOVIĆ: Izvesna mistifikacija je razumljiva jer formatiranje nestranačke premijerke, nakon dve godine na tom mestu, kao članice SNS u sklopu je izbornog pregrupisavanja partije.

U vreme kad se Vučić opredelio za Anu Brnabić kao premijerku (jun 2017), ona je svakako važila za liberalnije, pomalo i senzacionalno,  rešenje, s obzirom na to da je dolazila iz nevladinog sektora, da se školovala u SAD, da je LGBT, da ima porodične veze s Hrvatskom (Krk)? Te 2017. mnogi u SNS su mislili da je Ana samo još jedna Vučićeva ‘marketinška fora’ i da će je ‘brzo izgustirati’. U odnosu na startnu nevericu naprednjačkih masa i sablažnjavanje dela naroda i koalicionih partnera, Anu su danas, čini se, prihvatili i popovi iz Republike Srpske. U SNS za ovo vreme nije postala baš omiljena, ali jeste relativno prihvaćena (što je ipak bolji status od ‘nametnute’), dok je u opoziciji ekspresno postala omražena. Vučić je za razliku od opozicije svestan da je partija izvor legitimiteta i moći. I stalno je jača. I sa Anom Brnabić koja se dokazala i koja veruje u naprednjački ‘sistem vrednosti’, kako je sama rekla.

MONITOR: Brnabić je dvije godine premijerka. Kako  ocjenjujete njene dosadašnje rezultate?
PANOVIĆ: Od digitalizacije pokušava da napravi ideologiju i neku vrstu kompenzacije za demokratske deficite. Pitanje je posle dve godine na mestu premijerke da li je Ana Brnabić danas više liberalna ili konzervatvna struja SNS. Ona je u suštini transmisija Vučićeve neprikosnove vlasti. Mislim da je fondom reči i načinom na koji je to izrečeno, naročito prema opoziciji, prijatno iznenadila i Vučića.

MONITOR: Odnosi između Crne Gore i Srbije ovih dana su zbog crkve prilično zaoštreni, a utisak je da u Srbiji njeni zvaničnici još neće da se pomire sa tim da je Crna Gora nezavisna država.PANOVIĆ: Delovi srpskih elita i delovi društva očigledno neće da se pomire sa činjenicom da je Crna Gora nezavisna, ali još je gore što se ne mire s tim da postoje Crnogorci kao nacija. I da to jednostavno nisu Srbi. Ne može se, s druge strane,  ni ignorisati da crnogorski identitet i narativ ne mogu dobiti punoću i zaokruživanje bez određenog sistemskog rasrbljavanja i u tome je dobar deo nesporazuma. Zalažem se za skandinavizaciju ovog prostora na osnovama onoga što nazivam prosvećeno antijugoslovenstvo.

MONITOR: Zanimljivo je da Vučić još nijednom nije posjetio Crnu Goru, ali je išao i u Hrvatsku i na Kosovo.
PANOVIĆ: Baš čudno s obzirom na to da je pobeda Nikolića i Vučića 2012. od vladajućih struktura u Crnoj Gori doživljena kao olakšanje.

 

Ludaci u Srbiji maštaju o propasti Zapada

 

MONITOR: Ankete pokazuju da građani Srbije najviše vole Rusiju i Kinu, iako su ranije bili masovno za EU.
PANOVIĆ: Naša istraživanja u Demostatu pokazala su veliku hipokriziju u srpskom društvu. Jedna od njenih manifestacija je da bi građani najpre slali decu na Zapad (školovanje i rad u EU pre svega), a intimno najviše vole Rusiju i Kinu. Boris Tadić je dobio 2008. drugi mandat na temi EU. Građani jesu bili tada prilično većinski za EU, ali zamor je logičan.

.Oktobra 2013. Vučić je na godišnjici osnivanja SNS (osnovana oktobra 2008), naveo da je stranka nastala iz potrebe Srbije da preživi, a da je cilj koji je postavila – da do 2020. postanemo članica EU. Godišnji izveštaj Evropske komisije o Srbiji, objavljen 29. maja, ukazuje na to da ‘Junkerov datum’ – 2025. godina više nije realan datum za ulazak Srbije u EU. Ipak, mehanizmi evropskih integracija neophodni su da sprečimo katastrofu u institucijama. Najviše para stiže iz EU. Ludaci u Srbiji koji maštaju o propasti Zapada se ne pitaju šta bi bilo tada sa srpskom dijasporom koja je gotovo sva na Zapadu. Odgovornost za spore reforme pre svega je na Vladi Srbije. Prevelike podele u društvu razaraju konsenzus oko EU i promene Ustava. Režimska propaganda šalje kontradiktorne poruke koje zbunjuju javnost. Srbija još vodi svoje bitke iz devedesetih, koje nemaju veze sa aktuelnim dilemama EU. Ni političkim elitama ne odgovara moderno, otvoreno, odgovorno i uređeno društvo, mada ni vladajuće elite (od dosovskih do naprednjačkih i mešovitih) možda nemaju dovoljno ljudskih resursa i mentalnih kapaciteta da reforme sprovedu do kraja. Evropa od Srbije očekuje i ‘cooperation and verification’, pravljenje pravne države, i ‘društvene transformacije’, ne samo formalno ispunjavanje obaveza iz otvorenih poglavlja, već i ‘track record’. U EU nema mnogo interesovanja za proširenje. Francuzi nam to kažu otvoreno. EU ima svoje brige.

      Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

AIDA PETROVIĆ, DIREKTORICA NVO CRNOGORSKI ŽENSKI LOBI: Neravnopravnost kao tradicija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ženski glasovi  moraju  biti više i istinski  podržani   od cjelokupnog društva i institucija sistema kako bi se sa riječi prešlo na konkretne pozitivne pokazatelje napretka u sferi rodne ravnopravnosti

 

MONITOR: Kakav je položaj žena u Crnoj Gori?

PETROVIĆ:U dominantno patrijarhalnom društvu i kulturi,  kakva je crnogorska zbilja,  položaj žena ne može biti na zavidnom nivou  niti se može govoriti o visokom stepenu  ostvarenosti  rodne ravnopravnosti . Položaj  žena u raznim sferama  života i rada nije zadovoljavajući  imajući u vidu da  žene u Crnoj Gori čine više od polovine ukupnog stanovništva. Na mjestima odlučivanja i donošenja važnih odluka i dalje su dominantno muškarci  iako žene imaju obrazovne, intelektualne, lične i stručne kvalifikacije  kao i odgovornost  da  budu navažnim mjestima na kojima se donose odluke  društveno značajne. Ipak, napredak postoji,ali  do položaja žena kakav   im i pripada predstoji još dosta angažmana i poimanja muške populacije da se u društvenoj sferi napretka žena moraju brisati mentalne barijere (ona je žena, majka, domaćica)  i tzv. “stakleni plafoni” (ukorijenjeni  stereotipni stavovi  o ženskoj ulozi u društvu, koji često određuju nivo i smjer napretka).

MONITOR: Koja su ženska ljudska prava najviše ugrožena?

PETROVIĆ: Polazeći od činjenice  da žene u porodičnom  i društvenom okruženju imaju  manju moć od muškaraca, jer  to diktiraju  nepisana ali dobro poštovana stereotipna pravila,  tradicije i patrijarhata  lako je zaključiti da su manje ili više u svim sferama  života i rada žene  neravnopravne u odnosu na muškarce.Žene su i dalje neravnopravne kad se radi o ravnopravnom učešću u javnom i političkom životu, pravu na vršenje visokih i odgovornih funkcija u predstavničkim tijelima svoje zemlje i međunarodnim organizacijama, pravu na jednake uslove prilikom zapošljavanja,kad je riječ o profesionalnom napredovanjui nagrađivanju na radu,pravu na posebne uslove rada i zaštitu tokom trudnoće, uključujući ipravo na slobodu bez straha od sankcija zbog trudnoće, porodiljstva ili bračnog statusa, pravu na ravnopravnost  prilikom  nasljeđivanja porodične  imovine.Žene  iz tzv. “ranjivih grupa”(samohrane majke, žrtve nasilja, pripadnice populacije RE, žene sa seoskog područja , pripadnice populacije OSI i  LGBT populacije )  su višestruko marginalizovane i diskriminisane  u svim segmentima počevši od porodice, zapošljavanja, rada, preko politike, ekonomije, obrazovanja i kulture.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 12. JULA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo