Povežite se sa nama

OKO NAS

ODLIV NOVCA IZ JAVNOG ZDRAVSTVA: Privatnicima se sve više priliva

Objavljeno prije

na

Fond za zdravstveno osiguranje je posljednjih osam godina izdvojio 20 miliona eura za privatne zdravstvene ustanove. Za bolnicu u Meljinama od 2005. godine 24, a za Institut u Igalu 33 miliona. Liječenje u inostranstvu plaćeno je 70,5 miliona eura.  Kada treba uložiti manje od pet miliona eura za izgradnju neophodnih klinika u javnom zdravstvu, čeka se pomoć međunarodnih institucija

 

Fond za zdravstveno osiguranje platio je posljednjih osam godina  20 miliona eura  privatnim zdravstvenim ustanovama (PZU) za liječenje pacijenata, koji nijesu zbrinuti u javnom zdravstvu za koje svakog mjeseca poslodavci plaćaju osiguranje državi.

Zakonom o zdravstvenom osiguranju od 2011. godine Fond potpisuje ugovore sa zdravstvenim ustanovama kako bi se smanjilo čekanje na preglede ili za zdravstvene usluge koje nijesu dostupne u javnim zdravstvenim ustanovama.

Iznos koji se iz budžeta izdvaja za PZU, kako pokazuju dokumenta, stalno raste, pa je od početnih 777 hiljada iz 2011/12. godine porastao na 6,7 miliona u prošloj godini.

Najviše novca dobija Specijalna bolnica Codra, vlasnika Dragice Perović-Ivanović i Zorana Ivanovića, koja je posljednje dvije godine dobila blizu osam miliona eura.

Trend povećanja izdataka nastaviće se tokom ove i sljedeće godine. Iz Fonda zdravstva kažu da su za period od aprila ove do 2021. godine potpisali ugovore sa 15 PZU. Spisak Fonda pokazuje koje zdravstvene usluge se ne obavljaju na vrijeme, ili se ne obavljaju u javnom zdravstvu: ,,Ambulantne oftalmološke usluge, usluge bolničke oftalmološke zdravstvene zaštite, usluge magnetne rezonance, pato-histološke usluge, usluge vantjelesne oplodnje”.

Ministar zdravlja Kenan Hrapović pohvalio se ranije da je  prvi put od 2010.  za ovu godinu odobren budžet za zdravstvo projektovan na osnovu realnih potreba i na nivou stvarne potrošnje. Za zdravstvo će se ove godine izdvojiti 32 miliona eura više nego lani, kada je bilo predviđeno 205 miliona. No, prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, građani Crne Gore preko 40 odsto budžeta za zdravstvo, odnosno oko 100 miliona eura, daju za liječenje mimo sistema javnog zdravstva.

Definicija korupcije u zdravstvu obuhvata i namjerno slabljenje javnog zdravstva u korist privatnog i prelivanje novca građana u privatne džepove. Jedan od načina je i sve češći monopol privatnih ustanova u odnosu na javne, zbog nedostatka adekvatne opreme u javnom zdravstvu. Dešava se da se određeni testovi mogu uraditi samo kod privatnika, ili da pojedini aparati u KCCG ne rade. Kod privatnika neophodni  pregled, u zavisnosti od toga što se snima, košta od 150 do 450 eura.

,,Kako se u KCCG čeka duže od mjesec dana kod očnog, uputili su me kod privatnika. Kada sam nazvao privatnika, rekli su mi da mogu zakazati tek za mjesec i po – dva. Da li može prije, pitao sam. Može, ako platite pregled, rekli su mi”, jedna je od uobičajenih žalbi pacijenata. A sa tom praksom se suočavaju i doktori: ,,Zakazujemo pregled kod specijaliste u privatnoj ordinaciji i kompjuter izbaci termin tek za nekoliko mjeseci. Pacijent onda nazove tu ordinaciju, dogovori se da plati i zakaže pregled za par dana”.

Stručnjaci odavno izražavaju sumnju da PZU, čija je zarada uslovljena  brojem pacijenata i pruženih usluga, zbog profita ,,izmišljaju” bolesti, usluge ili rade nepotrebne dijagnostičke postupke. U Fondu tvrde da obavljaju kontrolu svih ispostavljenih faktura od strane privatnih zdravstvenih ustanova: ,,U informacionom sistemu su implementirani automatski kontrolni mehanizmi (da se može fakturisati samo ugovorena usluga po ugovorenoj cijeni i dr.),  kao i kroz kontrolu usaglašenosti ekonomsko finansijske dokumentacije sa medicinskom dokumentacijom”.

Ukoliko se kontrolom dokumentacije utvrdi da je fakturisana ugovorena usluga, a koja nije potkrijepljena odgovarajućom medicinskom dokumentacijom, navode iz Fonda, ona se ne priznaje,  već se umanjuje faktura za neopravdano fakturisani iznos.

Pored novca koji se posljednih osam godina daje za PZU, Fond liječenje osiguranika plaća i Opštoj bolnici u Meljinama i Institutu Simo Milošević Igalo.

Prema dostupnim podacima Fonda u periodu od 2005. do 2018. godine, OB Meljine je iz budžeta Fonda dobila 24 miliona eura. Od 2008, otkada Meljinama upravlja Atlas grupa Duška Kneževića, iz Fonda je ovoj bolnici do 2018, uplaćeno preko 19 miliona eura. Epilog ove privatizacije je uvođenje stečaja.

Bolnica u Meljinama kupljena je za 25 miliona eura. Iz Atlas grupe tvrde da su za prethodnih 10 godina uložili 32 miliona eura, te da su o svom trošku finansirali funkcionisanje bolnice: ,,Izdvajali smo ogromne sume za  plate osoblja i redovno funkcionisanje bolnice u proteklih 10 godina,  zato što od naplaćivanja medicinskih usluga od Fonda zdravstva nije bilo moguće pokriti ni polovinu izdataka’’.

Strateška opredijeljenost vlasti ka privatizaciji zdravstva potvrđena je i najavljenom prodajom Instituta Simo Milošević. Savjet za privatizaciju i kapitalne projekte, kojim predsjedava premijer Duško Marković, je krajem marta ozvaničio početak pregovora o prodaji 56,4 odsto akcijskog kapitala Instituta, sa konzorcijumom koji čine češka kompanija Philibert.a.s. i crnogorska Vile Oliva d.o.o, biznismena Žarka Rakčevića. Oni su ponudili 10 miliona eura za kupovinu 56,48 odsto akcija i investicije od blizu 28 miliona eura.

Krajem ljeta ministarka ekonomije Dragica Sekulić izjavila je da je iz medija informisana da je blizu 26 odsto akcija Instituta, koje su bile u vlasništvu Vlade Srbije, kupio Žarko Rakčević. Pored prodatih akcija Vlade Srbije, koje su plaćene 2,9 miliona eura, crnogorski Investiciono-razvojni fond ima 23,65 odsto dionica, Vlada Crne Gore 19,19 odsto, Fond zdravstva 10,23 i Zavod za zapošljavanje 3,41 odsto…

Vlasnik akcija Fond za zdravstvo je u periodu od 2005. do 2018. Institutu na ime rehabilitacije osiguranika platio ukupno 33 miliona eura.

Dugoročni plan je privatizacija javnog zdravstva. Neposredno prije parlamentarnih  izbora 2016. tadašnji ministar zdravlja Budimir Šegrt, sada ambasador, obznanio je saradnju sa kompanijom sa Malte – Vitalis Global Healthcare (VGH). Ministar je tada najavio privatizaciju javnog zdravstva na period od 30 godina i ulaganje Maltežana od 375 miliona eura.

Ubrzo nakon toga, a pošto su izbori minuli, VGH se našla u središtu korupcionaške afere. Kada je buknula afera, u Ministarstvu zdravlja su rekli da o tome ne znaju ništa. Ministar Šegrt je izjavio da ,,svako o svom poslu ili obrazu treba da vodi računa”.
Po dolasku Kenana Hrapovića na čelo Ministarstva zdravlja, ugovor sa kompanijom VGH je stopiran. Razlog – nepoštovanje procedura.

Da se skroz nije odustalo, potvrda je memorandum o razumijevanju između Vlade Crne Gore i Steward Health Care International Limited iz maja prošle godine, opet neposredno prije lokalnih izbora u Podgorici. Potpisali su ga ministar zdravlja Kenan Hrapović i predstavnik kompanije Armin Ernst, koji je bio izvršni direktor Vitalis Global Healthcare. Mediji u Americi i na Malti kao reference ove američke kompanije navode i to što se ona našla u fokusu javnosti, nakon što je kupila bolnicu u gradu Kvinsu, u državi Masačusets, otpustila radnike, a zgradu i zemljište sa pogledom na okean prodala investitoru za izgradnju stanova za tržište, ostavljajući 100.000 žitelja bez zdravstvene zaštite.

,,Imajući u vidu da kompanija Steward do sada nije dostavila precizne analize niti konkretne projekte kao oblike saradnje, ranije potpisani memorandum do sada nije proizveo bilo koje pravno dejstvo, niti materijalna ili finansijska izdvajanja’’, kazali su iz Ministarstva zdravlja. Naglašavaju da čekaju da im se iz kompanije jave, pa će onda ,,opredjeliti dalje pravce djelovanja”.

Dosadašnje djelovanje rezultiralo je time da sadašnja vlast za 30 godina vladavine nije bila u stanju da igradi nijednu bolnicu. Ministar Hrapović za ovu godinu najavljuje izgradnju dvije klinike. Vrijednost  izgradnje i opremanja Klinike za infektologiju iznosi 8,3 miliona eura, finansiraće se iz granta sredstava Programa IPA 2018. u iznosu od 4,5 miliona, a dijelom iz budžetskih sredstava. Za Kliniku za mentalno zdravlje urađen je glavni projekat,  planirano je da košta 4,7 miliona eura, a ministar tvrdi da imaju pozitivne signale za gradnju iz međunarodnih institucija.

 

LIJEČENJE U INOSTRANSTVU (2010-2018): Plaćeno 70,5 miliona eura

 

Fond za zdravstveno osiguranje je za posljednjih devet godina platio 70,5 miliona eura liječenje osiguranika iz Crne Gore u inostranstvu. Najviše za liječenje u Srbiji, preko 50 miliona eura. Slijede Njemačka – 8,2 miliona; Turska 4,5 miliona; Hrvatska 1,8 miliona; Velika Britanija 1,4 miliona; Švajcarska milion eura; Francuska 792.555 eura, Italija 491.266; Slovenija 317.328 eura…

Predrag NIKOLIĆ

 

Ovaj tekst nastao je u okviru projekta Naš novac  DPNCG&Sindikata doktora medicine, koji je podržan kroz Program malih grantova u okviru projekta Money Watch – Civilno društvo, čuvar budžeta, koji sprovodi Institut alternativa, u partnerstvu sa Institutom za javne financije iz Zagreba i NVO Novi horizont iz Ulcinja, a uz finansijsku podršku EU kroz Instrument za civilno društvo i kofinansiranje Ministarstva javne uprave Crne Gore.  Sadržaj teksta predstavlja isključivu odgovornost autora i ni na koji način ne odražava stavove donatora.

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo