Povežite se sa nama

PERISKOP

Svi sarajevski aprili

Objavljeno prije

na

Opet se ljudi voze sarajevskom žičarom,sve je kao nekad. Ali, ništa više nije isto. Nisu više isti ni aprili u Sarajevu. Jer,nedostaje puno Sarajlija. Zato sa tugom mislim o aprilu u Sarajevu…

 

Danas je šesti dan mjeseca aprila.

Na današnji dan davne 1945. Titovi partizani oslobodili su grad podno Trebevića,a istog toga datuma 1992.Karadžićeve razularene četničke bande granatirale su ovaj grad pokušavajući njegovim građanima razvući pamet, kako je to govorio đeneral Ratko Mladić. Sve istog datuma, u čovjeka nedostojnom, dvadesetom stoljeću…

Četiri pune godine trajala je najduža opsada jednoga grada u novijoj istoriji, a u neljudskim uvjetima živjeli su i borili se sa srbočetničkom fašističkom nemani građani Sarajeva.

Mnogi od njih nisu dočekali blagodeti mira, mnogi su ubijeni, nerijetko čekajući golu koricu kruha ili kanister vode,na sarajevskim ulicama.

Grad se nije predao. U njemu je zabilježen do tada u svijetu neviđeni kulturni otpor.
Eto, protekle su decenije,Šeher Sarajevo se drži,neda se, iako ruralizacija grada ostavlja pogubne ožiljke na njegovom licu.

Grad koji je osnovao Ishak beg Isaković brojnim građevinama darivali su ktitori poput Gazi Husrev bega, Adil bega Zulfikarpašića i drugih, koji je svojim kronikama od zaborava čuvao Mula Mustafa Bašeskija,a stihovima trajno u lijepu literaturu uselili i Izet Kiko Sarajlić i Abdulah Sidran, ovih dana aprila, opet bi trebao biti slavljenikom…

Velim:trebao, a dvoumim se da li u slavljeničko aprilsko doba uplesti ono što Sarajlije, koje se sjećaju drugog Sarajeva, mori poput najgorih noćnih mora…Jer, i ovoga aprila, kao i svih poratnih, postdejtonskih aprila prisjećam se sa sjetom i golemom tugom Sarajeva, koje je bilo najbogatije svojom multietničkom prošaranošću, tačno onako kako Nedžad Ibrišimović u svojoj divnoj pjesmi poredi Bosnu sa ćilimom i njegovim šarama. E,te multietničnosti sve više manjka,a Sarajevo se sve više pretvara u jednonacionalni grad,dosadan u mjeri dosade i samom najbrojnijem narodu koji ga nastanjuje, onom bošnjačkom.

Cijela naselja, poput dijela Starog grada,nekada  zvanog Latinluk ili,pak,Stupa promijenila su strukturu stanovništva.

I ovaj je april zakićen i namirisan sarajevskim beharom donio nove nostalgije za dobom Indexa, Bijelog dugmeta, Pro arta, Ambasadora, Mersada Berbera, Zdravka Čolića, svih onih kojima je Šeher Sarajevo bilo trajnom inspiracijom da na europskoj i svjetskoj mapi duhovnosti iscrtaju veliko bosanskohercegovačko srce najljepšim tonovima multietničnosti.

Nažalost, ni taj pojam više ne stanuje ovdje, niti pristaje današnjem Sarajevu.

Negdje u svijetu likuju projektanti jednonacionalnog Sarajeva, u kojem je danas sve manje Srba i Hrvata,ali i sarajevskih sefarda, židovskog plemenitoga puka, koji je bio golema komparativna prednost u svim segmentima življenja na sarajevski način.

U ovom drevnom polisu ne može se citirati,č ak ni citirati, veliki klasik dubrovačke književnosti, Marin Držić Vidra, koji je znao zaključitin ema moje i tvoje,ma je sve općeno svijeh. E, to, općeno svijeh oteli su projektanti novovjeke zbilje jednonacionalnih jednoumlja, čitaj tačnije bezumlja, ovom gradu koji je uistinu,a to doba pamtim i o njemu svjedočim, imao sve karakteristike goleme nacionalne šarenice,po mjeri svih i apsolutno otvorenog za sve.

Danas, dok koračam sarajevskim ulicama kao da ni behar nema sve mirise koji su krasili ovaj Grad u mojoj mladosti i dijelovima moje zrelosti.

April je u Sarajevu. Danas je otvoren i muzej jedinstven na ovim prostorima,Muzej Valter brani Sarajevo, temeljen na tekovinama kultnoga filma Hajrudina Šibe Krvavca.

Opet se ljudi voze sarajevskom žičarom,sve je kao nekad.

Ali, ništa više nije isto.

Nisu više isti ni aprili u Sarajevu.

Jer, jednostavno nedostaje puno Sarajlija.

Ništa nije isto.

Zato sa tugom mislim o aprilu u Sarajevu…

 

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati
Click to comment

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

PERISKOP

Junak našeg doba

Objavljeno prije

na

Objavio:

Životi nam prolaze u ambijentima neviđene provincijalizacije. Na sceni su antijunaci. Unatoč sveukupnom mulju oko nas, pronašao sam čovjeka koji imponira, koji je htio, umio i na kraju i pobjegao iz fašističkog pakla. Pišem o vrsnom žurnalisti  kao oponenciji svekolikih zala današnjice. Dragu Pilslu

 

U vremenu u kojem većina nas dokrajčuje svoje ne baš sretne živote,u vremenu trijumfa podivljalog kapitalizma kojem tepaju da je liberalni,vremenu velikog trijumfa desnice i bujanja svakovrsnih nacionalizama, koji metastaziraju u različite oblike fašizma, malo se toga može izdvojiti kao pozitivna strana naših sve bezvrijednijih života.

Gotovo da sam prestao upražnjavati jutarnji ritual čitanja dnevne štampe i pregleda vijestina portalima. Jer, tabloidizirani ambijent naše tužne stvarnosti uglavnom je fekaliziran pljačkama,ubojstvima,silovanjima,otmicama,spektakularnim bračnim prevarama i razvodima. Davno je postala javna istina da za ovdašnje medije pozitivna vijest, jednostavno, nije vijest. ?

Tako nam pod terorom medija prolaze životi u ambijentima neviđene,našim generacijama dosuđene provincijalizacije. U takvom dobu uglavnom su na sceni antijunaci,sa golemim pedigreom najnegativnijih strasti i opterećenja.

Pronašao sam ipak, unatoč sveukupnom mulju oko nas, čovjeka koji imponira, čovjeka koji ima kičmu, čovjeka koji je htio, umio i na kraju i pobjegao iz fašističkog pakla. A bio je od obiteljskih prilika, pa i vaspitanja, predodređen da u vremenu, našem, bude nastavljačem najcrnjih ustaških tradicija. Od oca negdanjeg pobočnika Ante Pavelića, od sredine argentinskog ustaško-emigrantskog legla, Drago je Pilsel, inače uzorno obrazovani katolički teolog, svemu oko sebe rekao:NE.Odbacio je ustaško-fašistički koncept života i odabrao široke horizonte slobode.

Pišem o ovom vrsnom žurnalistu kao oponenciji svekolikih zala današnjice.Ono što, nažalost,nisu prošle čitave nacije, osobito u našem okruženju, dakle denacifikaciju svijesti, kao vrhunski oblik političke i moralne katarze, Drago je Pilsel, hrabro se suočivši sa nemanima fašizacije, prošao sa najvišim ocjenama čovjekoljublja i humaniteta u najširem mogućem obzorju. Nije svrha pobrajati sve kvalitete ovoga svjetskog intelektualca par excellence, ali jest zadaća svakog onoga ko se pera lati da ljude poput Pilsela izdignu na pijedestal najboljih među nama.

Pilsel je udobnost stanova ustaške emigracije svjesno zamjenio za hirovitu novinarsku sudbu.Nikada Sarajevo i Bosna i Hercegovina neće i ne smiju zaboraviti njegov sjajni novinarski rad u afirmiranju mlade bosanskohercegovačke države,netom iz ratnih strahota izišle,kao i serijale vrhunskog tv žurnalizma na nekada jedinom iz Sarajeva, do kraja istinski demokratskom prozoru u svijet, TV 99.

Danas, kad sam saznao da će ovajstvarni junak našeg doba,čovjek s uspravnom kralježnicom u vremenima pognutih leđa, ponovo povremeno biti stanovnikom Grada na Miljacki i sa bardom tv magije Senadom Hadžifejzovićem praviti serijal vrhunskog tv novinarstva na Face TV, nemalo sam obradovan.Sretan sam što ćemo ugostiti visokomoralnog čovjeka vrhunskih znanja, spisatelja bogatog imidža,da ćemo bar povremeno biti građani grada u kojem je stanovnikom junak našeg doba.

Drago Pilsel to uistinu jeste.

Malo je ljudi u cijelom svijetu sa takvom moralnošću, takvom odvažnošću,malo je tako uspravnih ličnosti.
Dobro nam došao, junače našeg doba!

 

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Kad nedostaju hrastovi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Konstantinović i Krleža, rezonom svjetski filozofskih i književnih umova, pronalazili su intelektualne smjerokaze, kojima bi valjalo  trajno za sobom ostaviti intelektualnu, materijalnu i svaku drugu bijedu, tako imanentnu narodima ovih naših, u nesreću permanentno zavijenih krajeva i država. Za života malo ko ih je  dobro čulo.  A  grmjeli su sa listina svojih knjiga

 

Pročitao sam u jednoj tiskovini da su u Šapcu promovirane prve knjige Sabranih djela Radomira Konstantinovića…Što bi drugo doli radost bila dominantno osjećanje u čitanju jedne od sretnijih vijesti iz oblasti kulture na južnoslavenskom prostoru. Jer, netko tko odluči da u ovim smutnim vremenima izdaje sabrana djela Radomira Konstantinovića prvenstveno je oboružan umom,a onda i samosvjesnom hrabrošću.

Radomir Konstantinović, prozaist, pjesnik, dramatičar, esejist, filozof, nesvakidašnji vrhunski intelektualac među narodima našim, gdje je intelekt sve više sumnjiva roba, pisac je jedne epohe, ali i najstrasniji i najefektniji razobličatelj palanke u nama i palanke oko nas. Taj i takav Konstantinović sam je uspio jednom knjigom (Filosofija palanke) da učini takav preokret u svijesti bar onoga svjesnijeg dijela jugoslovenskog pučanstva više nego silne univerze i fakulteti ovih prostora.

Tom bliskom prijatelju najvećeg pisca dvadesetog stoljeća, Samjuela Beketa, valja, bar u ovom mom skromnom razmatranju priključiti i Miroslava plemenitog Krležu, koji je opet, na svoj način, krčio šume neznanja i stvarao zasade kulture na temelju dubokih brazdi svoga književnog, enciklopedijskog i filozofskog opserviranja prostora koji su do njegove književne grandioznosti bili i šikarju viševjekovnog primitivizma i svakovrsne nazadnosti.

Ta dva postojana hrasta naše kulture i umjetnosti,vizionara i filozofa danas nedostaju…

U klimi sveopšte primitivizacije balkanskih društava i pripadajućih im država osjeća se njihovo, kao uostalom i odsustvo Danila Kiša. Krleža i Konstantinović nisu bili literarni registratori društvenog i političkog mulja ovih prostora,dapače oni su uperili kroz svoja slojevita djela poglede na povijesne nedođije kojima su kročili i kroče južnoslavenski narodi, na bitna krvava raskrižja na kojima su se zrcalile neizvjesne sudbe ne samo pojedinaca nego cijelih državai naroda.

Konstantinović i Krleža nepotkupljivo, rezonom svjetski relevantnih filozofskihi književnih umova, pronalazili su intelektualne smjerokaze, kojima bi valjalo zaobići, pobjediti, trajno za sobom ostaviti intelektualnu, materijalnu i svaku drugu bijedu, tako imanentnu narodima ovih naših, u nesreću permanentno zavijenih krajeva i država. Za života njihovih malo ih je ljudi dobro čulo, shvatilo i prihvatilo njihovo mišljenje. A govorili su, ponekad i grmjeli sa listina svojih knjiga.

Nažalost, danas nedostaju dva hrasta južnoslavenske mudrosti književnog i filozofskog virtuoziteta.
Naša sutrašnjica zato nije nimalo obećavajuća.

Kad nedostataju hrastovi Liliputanci kolo vode. E,mi smo, nažalost danas predvođeni Liliputancima.

 

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Četvrti narod

Objavljeno prije

na

Objavio:

Brez prisustva Sefarda na  bosanskohercegovačkim prostorima ni Sarajevo ni Bosna i Hercegovina ne bi bili ono što jesu, ni  kroz burnu povijest, ni danas. Doselivši se u Sarajevo brojne židovske su obitelji donijele nove boje u sarajevski i bosanskohercegovački,i inače nacionalno i vjerski bogati kolorit,čineći  grad podno Trebevića čudesnijim i ljepšim nego što je bio do njihovog doseljavanja

 

Dok sam slušao zvuke stare židovske pjesme u interpretaciji glumice Minke Muftić,tokom trajanja predstave Sedam dana kasnije Svetlane Broz u Narodnom pozorištu Sarajevo, na premijernoj izvedbi ove predstave mojim mislima prolazila su, vjerovali ili ne, čitava stoljeća…

Sam sam u ovu predstavu uvrstio part izvedbe divne sefardske pjesme, ali i na probama i tokom ove izvedbe razmišljao sam, ustvari o sarajevskim Sefardima. O narodu bez čijeg prisustva na  bosanskohercegovačkim prostorima ni Sarajevo ni Bosna i Hercegovina nebi bili ono što jesu, kako kroz burnu povijest,jednako i danas. Doselivši se u Sarajevo brojne u to doba, židovske su obitelji donijele potpuno nove boje u sarajevski i bosanskohercegovački,i inače nacionalno i vjerski bogati kolorit, čineći ovaj grad podno Trebevićačudesnijim i ljepšim u svakom pogledu, nego što je bio do njihovog doseljavanja…Razmišljao sam kako rijetko i malo mislimo o tom četvrtom narodu, koji uz Bošnjake, Srbe i Hrvate čini bogatstvo Sarajeva. Taj najmalobrojniji bh. i sarajevski narod dao je značajne osobnosti koje su u različitim oblastima privrednog, naučnog, kulturnog i sportskog života ostavili uistinu neizbrisivi trag…

Upravo i predstava Svetlane Broz koju pominjem donijela je mali, ali dostatno jarki detalj o doprinosu  širenju dobra i čovjekoljublja u najstrašnijim danima opsade Sarajeva i agresije na Bosnu i Hercegovinu,onaj o značenju kuhinje koju su Jevreji organizovali da bi prehranili dio svojih sugrađana, Hrvata, Srba, Bošnjaka, Roma, ali i da bi kroz cjelodnevna druženja spasavali dušu napaćenog sarajevskog populusa…

Tih dana dok sam na Malu scenu En Face sarajevskog Narodnog pozorišta inscenirao bisere ljudske dobrote koje je Svetlana Broz sakupila u svojoj draguljno vrijednoj knjizi Dobri ljudi u vrememu zla, koincidentno čitao sam knjigu Priče Isaka Samokovlije, sarajevskog i goraždanskog Židova, za kojeg je Ivo Andrić ustvrdio da se radi o bosanskohercegovačkom Čehovu.

U toj atmosferi koju su mi Brozova i Samokovlija stvarali kao svojevrsni bekgraund za predstavu i pojedine njene prizore sjećao sam se i veličanstvene predstave zeničkog Narodnog pozorišta Pasha nosača Samuela, ali i baletne stilizacije Simha posvećene sarajevskim Jevrejima.

Taj tihi četvrti sarajevski  i bh narod, za kojeg su tvrdili da je sol Bosne, sve češće naseljava moje misli.Valjda i zbog toga što sam sve svjesniji da njihovim tihim odlascima sa životne scene Sarajevo sve manje liči sâmo na sebe. Dok moju realnost ali i imaginaciju ispunjava lik čudesnog, sitnog i siromašnog bakalina Juse snivam moguću novu teatarsku freskovitost napučenu čudesima tog skromnog jevrejskog populusa. A sve radi tog zvuka iz moje predstave,zvuka sefardskog a tako sličnog našem sevdalijskom.

Četvrti narod kojem vrijedi posvećivati pozornost. Ali ne zgodimice, jer on to zaslužuje i češće i svestranije!

 

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo