Povežite se sa nama

PERISKOP

Svi sarajevski aprili

Objavljeno prije

na

Opet se ljudi voze sarajevskom žičarom,sve je kao nekad. Ali, ništa više nije isto. Nisu više isti ni aprili u Sarajevu. Jer,nedostaje puno Sarajlija. Zato sa tugom mislim o aprilu u Sarajevu…

 

Danas je šesti dan mjeseca aprila.

Na današnji dan davne 1945. Titovi partizani oslobodili su grad podno Trebevića,a istog toga datuma 1992.Karadžićeve razularene četničke bande granatirale su ovaj grad pokušavajući njegovim građanima razvući pamet, kako je to govorio đeneral Ratko Mladić. Sve istog datuma, u čovjeka nedostojnom, dvadesetom stoljeću…

Četiri pune godine trajala je najduža opsada jednoga grada u novijoj istoriji, a u neljudskim uvjetima živjeli su i borili se sa srbočetničkom fašističkom nemani građani Sarajeva.

Mnogi od njih nisu dočekali blagodeti mira, mnogi su ubijeni, nerijetko čekajući golu koricu kruha ili kanister vode,na sarajevskim ulicama.

Grad se nije predao. U njemu je zabilježen do tada u svijetu neviđeni kulturni otpor.
Eto, protekle su decenije,Šeher Sarajevo se drži,neda se, iako ruralizacija grada ostavlja pogubne ožiljke na njegovom licu.

Grad koji je osnovao Ishak beg Isaković brojnim građevinama darivali su ktitori poput Gazi Husrev bega, Adil bega Zulfikarpašića i drugih, koji je svojim kronikama od zaborava čuvao Mula Mustafa Bašeskija,a stihovima trajno u lijepu literaturu uselili i Izet Kiko Sarajlić i Abdulah Sidran, ovih dana aprila, opet bi trebao biti slavljenikom…

Velim:trebao, a dvoumim se da li u slavljeničko aprilsko doba uplesti ono što Sarajlije, koje se sjećaju drugog Sarajeva, mori poput najgorih noćnih mora…Jer, i ovoga aprila, kao i svih poratnih, postdejtonskih aprila prisjećam se sa sjetom i golemom tugom Sarajeva, koje je bilo najbogatije svojom multietničkom prošaranošću, tačno onako kako Nedžad Ibrišimović u svojoj divnoj pjesmi poredi Bosnu sa ćilimom i njegovim šarama. E,te multietničnosti sve više manjka,a Sarajevo se sve više pretvara u jednonacionalni grad,dosadan u mjeri dosade i samom najbrojnijem narodu koji ga nastanjuje, onom bošnjačkom.

Cijela naselja, poput dijela Starog grada,nekada  zvanog Latinluk ili,pak,Stupa promijenila su strukturu stanovništva.

I ovaj je april zakićen i namirisan sarajevskim beharom donio nove nostalgije za dobom Indexa, Bijelog dugmeta, Pro arta, Ambasadora, Mersada Berbera, Zdravka Čolića, svih onih kojima je Šeher Sarajevo bilo trajnom inspiracijom da na europskoj i svjetskoj mapi duhovnosti iscrtaju veliko bosanskohercegovačko srce najljepšim tonovima multietničnosti.

Nažalost, ni taj pojam više ne stanuje ovdje, niti pristaje današnjem Sarajevu.

Negdje u svijetu likuju projektanti jednonacionalnog Sarajeva, u kojem je danas sve manje Srba i Hrvata,ali i sarajevskih sefarda, židovskog plemenitoga puka, koji je bio golema komparativna prednost u svim segmentima življenja na sarajevski način.

U ovom drevnom polisu ne može se citirati,č ak ni citirati, veliki klasik dubrovačke književnosti, Marin Držić Vidra, koji je znao zaključitin ema moje i tvoje,ma je sve općeno svijeh. E, to, općeno svijeh oteli su projektanti novovjeke zbilje jednonacionalnih jednoumlja, čitaj tačnije bezumlja, ovom gradu koji je uistinu,a to doba pamtim i o njemu svjedočim, imao sve karakteristike goleme nacionalne šarenice,po mjeri svih i apsolutno otvorenog za sve.

Danas, dok koračam sarajevskim ulicama kao da ni behar nema sve mirise koji su krasili ovaj Grad u mojoj mladosti i dijelovima moje zrelosti.

April je u Sarajevu. Danas je otvoren i muzej jedinstven na ovim prostorima,Muzej Valter brani Sarajevo, temeljen na tekovinama kultnoga filma Hajrudina Šibe Krvavca.

Opet se ljudi voze sarajevskom žičarom,sve je kao nekad.

Ali, ništa više nije isto.

Nisu više isti ni aprili u Sarajevu.

Jer, jednostavno nedostaje puno Sarajlija.

Ništa nije isto.

Zato sa tugom mislim o aprilu u Sarajevu…

 

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Borkine suze

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uspomena na jednu mostarsku noć…

 

Borku Pavičević poznavao sam sa teatarskih premijera diljem Jugoslavije,sa nekada moćnih festivalskih manifestacija, Sterijinog pozorja i Festivala malih i eksperimentalnih scena.

Neposredno pred rat družili smo se na Pašovićevoj premijeri Čekajući Godoa u Beogradskom dramskom pozorištu.

A onda se, u dobu koje je mirisalo na rat, kada su bure i oluje harale Jugoslavijom, u jednom od posljednjih pokušaja da se spriječi sveopća kataklizma, u pohodu mira sa Beogradskim krugom, obrela Borka Pavičević u mom rodnom gradu.  Skupina antiratnih aktivista Beogradskog kruga došla u jednu od svojih angažiranih mirovnih misija u moj Mostar.

Borka me poslije predstave Derviš i smrt u mostarskom Narodnom pozorištu zamolila da je odvedem do Starog mosta.

Kako ne ispuniti želju koleginici,članu negdanjeg kultnog Ateljea 212?

Kako smo se približavali Starom mostu vidio sam u Borkinim očima suze.Sjela je na jedan ćepenak i kroz suze mi kazala: Kada smo jučer iznajmljenim avionom Jugoslovenskog ratnog vazduhoplovstva nadleteli Stari most pilot, oficir JNA slavodobitno je uskliknuo: „Pogledajte ovo,ovo zadnji put gledate,sve ćemo ovo pretvoriti u prah i pepeo!“

Borka, iz roda plemenitih Pavičevića,je zastala,a onda kroz novi nalet suza izustila:Gradimire, uništiće ovu zemlju

Taj trenutak, kao i onaj kada sam kao zatvorenik najvećeg konc logora Karadžićevih ubica, sa malog tranzistorskog aparata u Sarajevu saznao da su ustaše srušile Stari most prate me cijelog života.I pratiti će me do zadnjeg daha…

Borkine suze,koje su govorile više od riječi, bile su ono što smo mi, obični smrtnici, mogli razmjeniti pred oluje koje su nadolazile i mijenjale naše živote, po krajnje neprirodnim zakonima i putanjama nečovječnosti…

U danu kada nas je napustila europska intelektualka, veliki teatarski pregalac (ne samo i jedino dramaturg!!), borac za istinu, slobodu govora, misli i djelovanja, sjećam se te mostarske,predolujne noći i puštam suze za Borku…

Za sretnije dane koje smo živjeli.

Borka, hvala za nezaboravne mostarske suze na tvom licu.

 

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Mostarski paroh

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na fotografiji su se našli nekadašnji mostarski gradonačelnik Safet Oručević, slavni nogometni reprezentativac Dušan Bajević i mostarski paroh Radivoje Krulj. Impresivno je ono što je Oručevič uradio za Mostar poslije rata,  proslavio je ovaj grad Princ sa Neretve,Duško Bajević… Paroh Krulj tiho,a strasno  radi na obnovi središnje mostarske pravoslavne crkve,  nekada jedne od najznačajnijih pravoslavnih bogomolja na Balkanu. Iz dana u dan šireći  logiku brat je mio ma koje vjere bio

 

Radivoje Krulj mostarski je paroh. Ovaj svećenik ulazi u moj Periskop temeljem fotografije koju sam video na jednom portalu,napravljene povodom slavlja Dana Svete trojice u nedovršenom-obnovljenom hramu, mostarskoj Sabornoj crkvi.Na fotografiji su se našli nekadašnji mostarski gradonačelnik Safet Oručević, proslavljeni nogometni reprezentativac Dušan Bajević i mostarski paroh.Prigoda je bila uistinu svečarska,ali indikativan je fotos ove trojice uglednih Mostaraca.Ono štoje Safet Oručevič uradio za svoj Mostar poslije rata i dejtonskih zbitija, uistinu je impresivno, ništa manje nije grad na Neretvii Radobolji proslavio Princ sa Neretve,Duško Bajević…

Sad dolazimo do najmlađeg u ovom trilingu asova,paroha Radivoja Krulja.Krulj tiho,ali strasno neimarski radi na obnovi središnje mostarske pravoslavne crkve koja je nekada bila jednom od najznačajnijih pravoslavnih bogomoljanaBalkanu.

Ali, Krulj nije koncentrisan samo na obnovu bogomolje.Mostarski paroh, iz dana u dan, u gradu koji je i dalje podijeljen, pravi sjajne ekumenske poteze, širi logiku brat je mio ma koje vjere bio.Takav, postao je vrlo brzo jedan od najpopularnijih stanovnika grada na Neretvi. Njegov ekumenizam tih je kao i graditeljstvo njegovo.

Bez velikih gestova, smireno i krajnje razumno, Radivoj Krulj vraća vjeru i u crkvene strukture srpsko- pravoslavne crkve, koje su znale u agresiji na Bosnu i Hercegovinu i zločine blagosiljati.

Njegov rad na postizanju jedinstva među Mostarcima svih vjera i političkih svjetonazora dobiva svakim danom nove pobornike na nimalo lakom putu do istine i pomirenja.Zato njegovo pojavljivanje sa Safetom Oručevićem, direktorom Centra za mir i multietničku toleranciju šalje snažne poruke svim Mostarcima diljem svijeta.

Mostarski paroh Krulj atipičan je crkveni poslenik.

Atipičan što temeljna poslanja crkve svoje i hrišćanstva uopšte primjenjuje na pravi način, na način kako bi vjera i trebala usmjeravati vjernike svoje. Njegova misija duboko prožeta humanizmom je misija pravog čovjeka.Na pravom mjestu.

Krulj djeluje ekumenski.

Krulj djeluje mostarski!

Poželio sam sinoć da se zemljama ovim, gdje istim jezikom govorimo i isti jezik razumijemo zacare KRULJEVI…
Sa Oručevićima,Bajevićima… Bosancima i Hercegovcima!

 

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Buca ili o snovima

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Aleksandrovcu počinju teatarske svetkovine koje čuvaju uspomenu na Milosava Bucu Mirkovića, pjesnika, dramatičara, esejistu i teatarskog kritičara. Ispijte prijatelji po čašu temjanike za nas koji nećemo biti u tamo. Jer, Bucina  poezija i kritika bili su njegvi budni snovi

 

Danas sam u beogradskom dnevniku Danas, najčestitijem mediju suvremenog Beograda i Srbije, pročitao vijest o početku teatarskih svetkovina u Aleksandrovcu,koje čuvaju uspomenu na osobnost i književno iteatarsko djelovanje Milosava Buce Mirkovića, pjesnika,dramatičara, esejiste i teatarskog kritičara.

Ovaj je vedri, rijetko talentirani čovjek, za života ušao u plejadu pozorišnih kritičara, po kojima sam, između svih drugih vrlina, cijenio beogradsku teatarsku sredinu.Bilo je to doba u kojem su teatarski kritičari iteko uticali na društvenu i političku klimu kada su selomila koplja oko budućnosti nekadašnje zajedničke domovine, ali i slobode stvaralaštva u svim umjetničkim oblastima,uopće…

Mirković, koji je jedno vrijeme obilježio i kao čelni čovjek uglednog Jugoslovenskog dramskog pozorišta, ostao mi je u sjećanju kao vedar,duhoviti rijetko nadahnut poeta. Stvaralac čiji su sudovi bili iznimno cjenjeni,a poetska ostvarenja legitimirala,u literarnom smislu Župu i Aleksandrovac.Mirkovićeve kritike bile su blage, nerijetko humorom prožete vinjete u kojima je ovaj kritičarposebnu pozornost posvećivao magiji glumački veličajnih izraza…

Ti posvetni medaljoni Milosava Mirkovića ostati će kao jedinstveni pjesnički intonirani zapisi o nizu velikana srpskoga glumišta.

Mirković-pjesnik i Mirković-teatarski kritičar ostavili su duboki trag u povjesti srpskog i jugoslavenskog pozorja i dramske umjetnosti, ali i teatrologijske publicistike. Zato i Bucini daniu Aleksandrovcu imaju itekakav značaj,n e toliko po teatarsko-manifestacionom i mogućet akmičarskom dijelu, već  po  ostrašćenom teatroljublju i knjiželjublju, a  iznad svega po druželjublju i čovjekoljublju.
Takav je bio Milosav Buca Mirković,koji me primao u svom kabinetu, poznatoj kavani-restoranu, Kod Orača.
Pjesnik koji je opjevao Župu, čudesno vino Temjaniku iz  zavičajni Aleksandrovac,a toliko doprinio srpskom teatru,književnosti i teatru- naš Milosav-Buca Mirković.

Ispijte,zato,prijatelji dragi, na ovogodišnjim Bucinim susretima ipo jednu čašu temjanike za sve nas koji nećemo tad bitiuAleksandrovcu.

Zanašeg Bucu,jednog,jedinstvenog i neponovljivog!!!!

Jer, njegova poezija i kritika bili su budni snovi, Bucini.

 

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo