Povežite se sa nama

PERISKOP

Svi sarajevski aprili

Objavljeno prije

na

Opet se ljudi voze sarajevskom žičarom,sve je kao nekad. Ali, ništa više nije isto. Nisu više isti ni aprili u Sarajevu. Jer,nedostaje puno Sarajlija. Zato sa tugom mislim o aprilu u Sarajevu…

 

Danas je šesti dan mjeseca aprila.

Na današnji dan davne 1945. Titovi partizani oslobodili su grad podno Trebevića,a istog toga datuma 1992.Karadžićeve razularene četničke bande granatirale su ovaj grad pokušavajući njegovim građanima razvući pamet, kako je to govorio đeneral Ratko Mladić. Sve istog datuma, u čovjeka nedostojnom, dvadesetom stoljeću…

Četiri pune godine trajala je najduža opsada jednoga grada u novijoj istoriji, a u neljudskim uvjetima živjeli su i borili se sa srbočetničkom fašističkom nemani građani Sarajeva.

Mnogi od njih nisu dočekali blagodeti mira, mnogi su ubijeni, nerijetko čekajući golu koricu kruha ili kanister vode,na sarajevskim ulicama.

Grad se nije predao. U njemu je zabilježen do tada u svijetu neviđeni kulturni otpor.
Eto, protekle su decenije,Šeher Sarajevo se drži,neda se, iako ruralizacija grada ostavlja pogubne ožiljke na njegovom licu.

Grad koji je osnovao Ishak beg Isaković brojnim građevinama darivali su ktitori poput Gazi Husrev bega, Adil bega Zulfikarpašića i drugih, koji je svojim kronikama od zaborava čuvao Mula Mustafa Bašeskija,a stihovima trajno u lijepu literaturu uselili i Izet Kiko Sarajlić i Abdulah Sidran, ovih dana aprila, opet bi trebao biti slavljenikom…

Velim:trebao, a dvoumim se da li u slavljeničko aprilsko doba uplesti ono što Sarajlije, koje se sjećaju drugog Sarajeva, mori poput najgorih noćnih mora…Jer, i ovoga aprila, kao i svih poratnih, postdejtonskih aprila prisjećam se sa sjetom i golemom tugom Sarajeva, koje je bilo najbogatije svojom multietničkom prošaranošću, tačno onako kako Nedžad Ibrišimović u svojoj divnoj pjesmi poredi Bosnu sa ćilimom i njegovim šarama. E,te multietničnosti sve više manjka,a Sarajevo se sve više pretvara u jednonacionalni grad,dosadan u mjeri dosade i samom najbrojnijem narodu koji ga nastanjuje, onom bošnjačkom.

Cijela naselja, poput dijela Starog grada,nekada  zvanog Latinluk ili,pak,Stupa promijenila su strukturu stanovništva.

I ovaj je april zakićen i namirisan sarajevskim beharom donio nove nostalgije za dobom Indexa, Bijelog dugmeta, Pro arta, Ambasadora, Mersada Berbera, Zdravka Čolića, svih onih kojima je Šeher Sarajevo bilo trajnom inspiracijom da na europskoj i svjetskoj mapi duhovnosti iscrtaju veliko bosanskohercegovačko srce najljepšim tonovima multietničnosti.

Nažalost, ni taj pojam više ne stanuje ovdje, niti pristaje današnjem Sarajevu.

Negdje u svijetu likuju projektanti jednonacionalnog Sarajeva, u kojem je danas sve manje Srba i Hrvata,ali i sarajevskih sefarda, židovskog plemenitoga puka, koji je bio golema komparativna prednost u svim segmentima življenja na sarajevski način.

U ovom drevnom polisu ne može se citirati,č ak ni citirati, veliki klasik dubrovačke književnosti, Marin Držić Vidra, koji je znao zaključitin ema moje i tvoje,ma je sve općeno svijeh. E, to, općeno svijeh oteli su projektanti novovjeke zbilje jednonacionalnih jednoumlja, čitaj tačnije bezumlja, ovom gradu koji je uistinu,a to doba pamtim i o njemu svjedočim, imao sve karakteristike goleme nacionalne šarenice,po mjeri svih i apsolutno otvorenog za sve.

Danas, dok koračam sarajevskim ulicama kao da ni behar nema sve mirise koji su krasili ovaj Grad u mojoj mladosti i dijelovima moje zrelosti.

April je u Sarajevu. Danas je otvoren i muzej jedinstven na ovim prostorima,Muzej Valter brani Sarajevo, temeljen na tekovinama kultnoga filma Hajrudina Šibe Krvavca.

Opet se ljudi voze sarajevskom žičarom,sve je kao nekad.

Ali, ništa više nije isto.

Nisu više isti ni aprili u Sarajevu.

Jer, jednostavno nedostaje puno Sarajlija.

Ništa nije isto.

Zato sa tugom mislim o aprilu u Sarajevu…

 

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Sarajevska bajka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svetlana Broz je od rasutosti teatrografskih i životopisnih činjenica sačinila knjigu Galaksija Gojer. Knjigu koja je više od  moje autobiografije,pa i više od njene osobne impresije. U  Sarajevu je u galeriji  Mak odžana dirljiva promocija te knjige

 

 

U Sarajevu u prostoru Galerije Mak Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti održana je promocija knjige dr Svetlane Broz Galaksija Gojer u kojoj je autorica uspjela napraviti, kombinacijom teatrografskih i drugih literarnih metoda, jedan ozbiljan portret moga života i stvaralaštva u teatru i književnosti.

Svjeta, kako je poetično Svetlanu Broz zvao jedan Rus zabasao na naše prostore, je napravila  od rasutosti teatrografskih i životopisnih činjenica knjigu koja je više od autobiografije, pa i više od njene osobne impresije.

Čvrstinu autorskog stava ispoljila je stavljajući u knjigu tek nekoliko fotosa iz moje posljednje redateljske radnje višestrukio nagradjivane Pijana noć 1918 po Krleži, ali dostatne da i slikovno svjedoči o meni…

Neugodno mi je pisati o sebi pa i knjizi koja govori o mom životu i radu,ali zbog zamamnog rada ispoljenog u kulturologijskom traganju moram i na ovaj način pohvaliti podhvat da se ovako seriozno pisanom knjigom u vremenima svekolike devalvacije umjetnosti ostavi za povijest trag da je nekada postojao stvaralac Gradimir Gojer! Nema sumnje knjiga je pisana za future kada ni mene ni moga djela malo tko će se i sjetiti…

Hvala ti Svjeta, svjetlosti moja u sveopćem mraku i beznadju u kojem živimo!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Doba ponosa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Juče kad je Haris Džinović, pjevač moje mladosti, pozvao puk na Jahorinu da se obilježi četrdeset godina od Sarajevske olimpijade ,navrla su sjećanja… Na čudesno doba, bajkovito

 

Sjedili smo u malom teatarskom bifeu sarajevskog Pozorišta mladih kad je do nas doprla fenomenalna vijest:  Sarajevo je dobilo organizaciju Četrnaestih olimpijskih igara.

Jučer kad je Haris Džinović, pjevač moje mladosti, i kava  u istom dom bifeu,  pozvao puk na Jahorinu da se obilježi četrdeset godina od Sarajevske olimpijade navrla su sječanja…Na čudesno doba, bajkovito. Ne zato što smo bili četrdeset godina mlađi… Ne, već zbog toga što je doba Četrnaestih zimskih olimpijskih igara bilo prije svega  vrijeme jakih ličnosti,kojih, nažalost niti u Sarajevu, a bogme niti u drugim djelovima bivše nam domovine sve teže i sve rjeđe nalazim..

Olimpijada je bila golemi ispit koji je polagalo Sarajevo, koji je polagala Jugoslavija…Sa timom ozbiljnih osoba kojih danas nema, sa istinskim državnikom Brankom Mikulićem, ovaj generacijski projekat ne da je samo uspio. Četrnaeste zimske olimpijske igre postale su mjerilo uspješnosti u svijetu svjetskog olimpizma.

Jarko se sječam svakoga dana sarajevske olimpijade. Sječam se šampiona Jure Franka kome su Sarajlije ispjevali pjesmu:”Eto Jureka sladjeg od bureka…”

Nevjerojatnu atmosferu koju obujmljuju Zetra i Skenderija,olimpijske planine i borilišta, opći porast umjetničkog života tih dana, razdraganih lica na ulicama Šehera…Sve to je trajalo za vrijeme Četrnaestih olimpijskih igara kao nestvarni san. Bajka, veličanstvena bajka,šeherska.

Sad kad obilježavamo četrdeset godina od ove nestvarnosti koja je Sarajevo tih dana učinila centrom svijeta, u mojim ušima odjekuju riječi predsjednika Medjunarodnog olimpijskog komiteta sa spuštanja zavjese na sve te bajkovite prizore:”…Hvala drago Sarajevo!”

Neka ove riječi dragog Huana Antonia Samarana budu epilog ovom Periskopu

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Pjesnik Mostara u Ekseteru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mišo Marić je pred fašizmom morao odseliti u engleski Ekseter. Povremena tugom”ovijena” pisma koja iz tog engleskog grada stižu govore koliko je pjesnik tužan zbog tragične svoje, ali i sudbine hiljada drugih Mostaraca. Vremešan pjesnik Mostara samuje u maglinama i kišama engleskim…

 

Mišu Marića,pjesnika i novinara tko ne poznaje taj ne zna ništa o Mostaru,a bojim se da malo ili ništa zna o književnosti…Rodjen u Bosanskoj krajini,afirmiran u negdanjoj mostarskoj Slobodi ,zaslužan za česte posjete dvojice velikana književnosti iz Vojvodine, Pere Zupca i Mike Antića gradu na Neretvi ovaj je pjesnik,u mladosti i bohem,najprije uspio izgraditi ozbiljan pjesnički profil, a zatim pomoći i brojnim hitmejkerima bosanskohercegovačkim da njihova muzika dobije odgovarajuće stihove…

Tačno je da je Kemal Monteno za života bio ne samo odličan interpretator zabavne muzike nego i cijenjen i tražen,u jugoslavenskim razmjerama, kompozitor. Monteno nikada nije dvoumio kada je u njegovoj imaginaciji”prozujala” melodija koja mu se doimala kao budući hit…Sjedao je Kemica u kola, pa”trkom” u Mostar, na Rondo kod svoga Mišela… Dok ih kelner poslužuje u čuvenoj “dašćari” na Rondou Monteno otpjeva Mariću melodiju…Prisustvovao sam jednom karakterističnom detalju;koliko su se dva stvaraoca”mirisala”, koliko je bila snažna kemija medju njima,Marić, naprasno, prekida Montena i počinje već recitirati stihove…Tako su nastali brojni hitovi.Malo je poznato da je Kemal Monteno inače veliki navijač Fudbalskog kluba Sarajevo (uostalom otac mu Aldo bio je zaposlenik na stadionu Koševo, gdje je popularni kantautor i odrastao)  komponirao himnu mostarskog Veleža. Naravno na molbu svoga mostarskog jarana Miše Marića…

Samo onaj tko je dobro poznavao”predratnog”Marića mogao je i danas može ispričati nevjerojatno duhovite skaske i dijaloge ove dvojice umjetnika…Nažalost svih nas koji smo bili i ostali istinski vjernici LJEPOTE Montenova se životna storija okončala prerano…A Marić je pred fašizmom morao odseliti u engleski Ekseter. Pjesnik koji je tako raspjevano govorio o mostarskom suncu,Neretvi,o Aleksi Šantiću morao je u egzil u daleki hladni i kišoviti Ekseter…Povremena tugom”ovijena” pisma koja iz tog engleskog grada stižu govore koliko je pjesnik tužan zbog tragične svoje ,ali i sudbine hiljada drugih mostaraca.Zamuklo je ono”cvrkutavo” pero Miše Marića. Vremešan pjesnik Mostara samuje u maglinama i kišama engleskim. Eto, pa ne napiši ovo Gojeru kao skicu druga mi dobrog, predobrog…

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo