Povežite se sa nama

PERISKOP

Svi sarajevski aprili

Objavljeno prije

na

Opet se ljudi voze sarajevskom žičarom,sve je kao nekad. Ali, ništa više nije isto. Nisu više isti ni aprili u Sarajevu. Jer,nedostaje puno Sarajlija. Zato sa tugom mislim o aprilu u Sarajevu…

 

Danas je šesti dan mjeseca aprila.

Na današnji dan davne 1945. Titovi partizani oslobodili su grad podno Trebevića,a istog toga datuma 1992.Karadžićeve razularene četničke bande granatirale su ovaj grad pokušavajući njegovim građanima razvući pamet, kako je to govorio đeneral Ratko Mladić. Sve istog datuma, u čovjeka nedostojnom, dvadesetom stoljeću…

Četiri pune godine trajala je najduža opsada jednoga grada u novijoj istoriji, a u neljudskim uvjetima živjeli su i borili se sa srbočetničkom fašističkom nemani građani Sarajeva.

Mnogi od njih nisu dočekali blagodeti mira, mnogi su ubijeni, nerijetko čekajući golu koricu kruha ili kanister vode,na sarajevskim ulicama.

Grad se nije predao. U njemu je zabilježen do tada u svijetu neviđeni kulturni otpor.
Eto, protekle su decenije,Šeher Sarajevo se drži,neda se, iako ruralizacija grada ostavlja pogubne ožiljke na njegovom licu.

Grad koji je osnovao Ishak beg Isaković brojnim građevinama darivali su ktitori poput Gazi Husrev bega, Adil bega Zulfikarpašića i drugih, koji je svojim kronikama od zaborava čuvao Mula Mustafa Bašeskija,a stihovima trajno u lijepu literaturu uselili i Izet Kiko Sarajlić i Abdulah Sidran, ovih dana aprila, opet bi trebao biti slavljenikom…

Velim:trebao, a dvoumim se da li u slavljeničko aprilsko doba uplesti ono što Sarajlije, koje se sjećaju drugog Sarajeva, mori poput najgorih noćnih mora…Jer, i ovoga aprila, kao i svih poratnih, postdejtonskih aprila prisjećam se sa sjetom i golemom tugom Sarajeva, koje je bilo najbogatije svojom multietničkom prošaranošću, tačno onako kako Nedžad Ibrišimović u svojoj divnoj pjesmi poredi Bosnu sa ćilimom i njegovim šarama. E,te multietničnosti sve više manjka,a Sarajevo se sve više pretvara u jednonacionalni grad,dosadan u mjeri dosade i samom najbrojnijem narodu koji ga nastanjuje, onom bošnjačkom.

Cijela naselja, poput dijela Starog grada,nekada  zvanog Latinluk ili,pak,Stupa promijenila su strukturu stanovništva.

I ovaj je april zakićen i namirisan sarajevskim beharom donio nove nostalgije za dobom Indexa, Bijelog dugmeta, Pro arta, Ambasadora, Mersada Berbera, Zdravka Čolića, svih onih kojima je Šeher Sarajevo bilo trajnom inspiracijom da na europskoj i svjetskoj mapi duhovnosti iscrtaju veliko bosanskohercegovačko srce najljepšim tonovima multietničnosti.

Nažalost, ni taj pojam više ne stanuje ovdje, niti pristaje današnjem Sarajevu.

Negdje u svijetu likuju projektanti jednonacionalnog Sarajeva, u kojem je danas sve manje Srba i Hrvata,ali i sarajevskih sefarda, židovskog plemenitoga puka, koji je bio golema komparativna prednost u svim segmentima življenja na sarajevski način.

U ovom drevnom polisu ne može se citirati,č ak ni citirati, veliki klasik dubrovačke književnosti, Marin Držić Vidra, koji je znao zaključitin ema moje i tvoje,ma je sve općeno svijeh. E, to, općeno svijeh oteli su projektanti novovjeke zbilje jednonacionalnih jednoumlja, čitaj tačnije bezumlja, ovom gradu koji je uistinu,a to doba pamtim i o njemu svjedočim, imao sve karakteristike goleme nacionalne šarenice,po mjeri svih i apsolutno otvorenog za sve.

Danas, dok koračam sarajevskim ulicama kao da ni behar nema sve mirise koji su krasili ovaj Grad u mojoj mladosti i dijelovima moje zrelosti.

April je u Sarajevu. Danas je otvoren i muzej jedinstven na ovim prostorima,Muzej Valter brani Sarajevo, temeljen na tekovinama kultnoga filma Hajrudina Šibe Krvavca.

Opet se ljudi voze sarajevskom žičarom,sve je kao nekad.

Ali, ništa više nije isto.

Nisu više isti ni aprili u Sarajevu.

Jer, jednostavno nedostaje puno Sarajlija.

Ništa nije isto.

Zato sa tugom mislim o aprilu u Sarajevu…

 

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Stil kao suština

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svjestan postepenog nestanka duhovnosti, izrabljenosti čovjeka do krajnjih granica, nemoći da se intelektualnom energijom nadmaši rastući priimitivizam koji vodi socijalnom grču, slikar ne ostaje ravnodušnim promatračem niti slikarom veselih sličica i umilnih prizora

 

Sarajevski slikar Borko Močević izlazi pred likovnu publiku, ne samo za njega već u mnogo širim razmjerama, projektom kojeg naziva Autoportret. Kažem projektom, zapravo tražeći i ne nalazeći adekvat jezičke supstance za ono što nam je priredio ovaj talentirani i nadahnuti slikar kroz dvadeset platana velikog formata.

Močević je izveo Autoportret iz dva suštastveno povezana dijela. U prvom, pak, on crtački moćno donošenjem finih naznaka unutarnje psihologije portretira ličnosti za koje tvrdi da su veoma bitno uticali na njegov artistički uspon i krajnje rezultante njegovih umjetničkih traganja…

Tu su od klasika jugoslovenske književnosti i najvećeg našeg komediografa Branislava Nušića, preko pjesnika Duška Trifunovića, slikarskog barda profesora Radenka Miševića, pisca i slikara Mome Kapora, fudbalera i fudbalskog pedagoga Branka Stankovića, teatarskog i filmskog glumca Bekima Fehmiua, pa sve do kritičara i pjesnika Vojislava Vujanovića.

Sve snažne posebnosti koje su praktično činile kulturnu, sportsku, društvenu u najširem smislu srčiku duhovnosti Jugoslavije, onoga s čime se većina nas bukvalno identificirala, onoga što je bila naša komparativna prednost u književnosti, slikarstvu, sportu, glumi u odnosu na druge europske i svjetske civilizacijske identitete. Svaki portret nosi poneku od duboko zapretenih unutarnjih karakteristika, što je Močević suptilno cizelirao u portretnoj sadržini… A, opet, svi zajedno, bez obzira kojoj sferi umjetnosti pripadaju i u kojim su vremenima svojim djelima oplemenjivali našu stvarnost, nose pečat snažne Močevićeve osviještenosti njihovim tvoračkim nezaboravima. Galerija je to odlično crtanih, psihološko krajnje produbljenih personaliteta.

Ovaj dio Močevićevog projekta snažno potcrtava njegov poglavito crtački talenat!

Naznačajnijim dijelom Močevićevog projekta smatram cerebralno premoćni slikarov svojevrsni aristički bijeg od surove, ničim obećavajuće sadašnjice. I u nekim ranijim traganjima Močević je rukama zaklonjeni pogled koristio kao umjetničko-društvenu metaforu svjevrsnog bijega savremenog čovjeka od sure današnjice, sociopolitičkih i inih opterećenja kojima smo u svakodnevlju podvrgnuti.

Ovoga puta slikar ovu temu daje kao odgovor na sjajne angažmane i društveno trajanje osoba koje su mu bile i ostale uzorima i vodiljama životnim i umjetnički zapretenim putevima.

Taj čudesni grč koji ruku na neki način izobličava je poenta slikarevog angažmana u sferama najšireg i najdubljeg humaniteta.

Močević ovim pokazuje rijetko angažiran umjetnički akt sav u funkciji temeljne čovjekoljubne ideje.

Snaga grča i nabrekle žile odslik su onoga što ne korespondira sa finom duhovnošću odličnika iz različitih oblasti života.

Svjestan postepenog nestanka duhovnosti, izrabljenosti čovjeka do krajnjih granica, nemoći da se intelektualnom energijom nadmaši rastući priimitivizam koji vodi socijalnom grču, slikar ne ostaje ravnodušnim promatračem niti slikarom veselih sličica i umilnih prizora.

Močević razantno, upravo u grču ruku, u zaklonjenosti pogleda da se ne gleda u surovost oblika liberalno kapitalističke kamarile daje suštinske odgovore svoga istinskog autoportreta.

Nismo imali i nemamo na ovaj suštastven način angažiranih likovnih umjetnika.

Treba konstatirati dosljednost stilskog pisma u svim dijelovima ovog složenog autorskog projekta. Tako da je projekat Močevićev trijumf koliko umjetničke imaginacije toliko i decentnog i krajnje dosljednog stila u umjetničkoj izvedbi Autoportreta.

Istinski veliki događaj u našoj recentnoj umjetničkoj zbilji.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Genij iz Mravinaca

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mravinac, malo mjesto kraj Goražda, dao je jednog od najznačajnijih grafičara Bosne i Hercegovine i Jugoslavije. U tom seocetu rođen je Emir Dragulj, čovjek najtačnijeg prezimena

 

Malo ko i dan danas zna za geografski toponim Mravinac, malo mjesto onkraj Goražda. A upravo taj Mravinac dao je jednog od najznačajnijih grafičara Bosne i Hercegovine i Jugoslavije. U tom seocetu rođen je Emir Dragulj, za koga je antropologinja, spisateljica i direktorica NVO Gariwo nedavno zapisala da je to čovjek najtačnijeg prezimena.

Istinski dragulj grafičke umjetnosti, bio je redovni profesor na beogradskoj Likovnoj akademiji, umjetnik rijetkog senzibiliteta koji je čudom svjetla i boje dosezao rembrantovske putanje, kojem je prelamanje svjetla bilo temeljno likovno sredstvo dosezanja rijetke grafičke taktilnosti.

Emir Dragulj pripadao je skupini bosanskohercegovačkih grafičara koji su pronijeli slavu bh. likovne umjetnosti širom svijeta, a kojoj su doprinos davali i akademik Dževad Hozo, Halil Tikveša, Petar Waldeg, Mirsad Konstantinović, Bosanac s negdanjih pariških adresa Virgilije Nevjestić…

Iako su revolucionirali likovne, a posebno grafičke procese, iako je toj skupini pripadao i član Ruske akademije umjetnosti Mersad Berber nisu se ovi veliki umjetnici i skromni ljudi prebogatih umjetničkih referenci izborili da zaživi pojam Sarajevske grafičarske škole, što je bilo logičnije nego mnoge druge stvaralačke grane koje su taj epitet ponijele.

No, unutar ove skupine velikih likovnih potencijala, Emir Dragulj se, bar za mene osobno, izdvaja po nježnom  grafičkom pismu u kojem su likovi, što je konstanta njegovih grafika, uglavnom okrenuti leđima u odnosu na prvi plan slike. Ta oneobičajenost slikanja i promatranja svijeta puno govori o ljudskoj boli koju je Dragulj i sam doživljavao na različite načine. Umjetnik stišane emotivne game, stvaralac koji je mogao biti samo i jedino najbolji interpretator suptilnog poetskog realizma, tkao je svjetove bosanskih kućica iz kojih je izlazila ljepota življenja u skromnosti i nepatetičnosti, ali i razorna snaga genijalnosti originalnog Draguljevog promatranja svijeta i ljudi u njemu.

Emir Dragulj, taj genij iz Mravinca, stvarao je svijet duboke likovne intime, konsekventan u stilskoj provedbi, a zamaman po sredstvima kojima je svoj imaginacijski plan uspjevao dovoditi do harmonija, koje se mogu porediti samo sa onima iz helenističkog osjećanja umjetnosti.

Draguljev svijet je magična tvoračka kutija likovnosti iz koje se koncentrično šire krugovi svijeta kojem ne manjka veza sa realitetom i realnošću, koji je sav u poetskoj zapitanosti i grafičkom simbolizmu u koji su mogli, a i danas mogu kročiti rijetki ljudi koji znaju i umiju sanjati…

Ako se ikada na ovom nesretnom svijetu i u još nesretnijem vremenu koje živimo budu ispravljale nepravde najveći broj njih morao bi biti vezan uz ime i djelo genija iz Mravinca, umjetnika izvorne snage i najlucidnijeg grafičara kada je u pitanju aspekt odnosa svjetla i tame.

Nije zato iznenađujuće što je Dragulj neka svoja djela posvetio upravo majstoriji rembrantovskih svjetala. Nije legenda nego sušta istina kako je ta svjetla veliki Emir Dragulj u svjetske galerije u kojima je bio čest gost ponio upravo iz pitoresknosti rodnih Mravinaca.

Jedan i jedinstven u svojoj uzdžanoj otmjenosti bio je i ostao genij, Emir Dragulj!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Slikar sa bijelom leptir mašnom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nesim Tahirović, slikar čije je slikarstvo na rubu skulpture i skulptor čija je skulptura sva iz slikarstva iznikla, unio je u artističku stvarnost Tuzle posve autentičnu boju. On je kroz svoju talionicu mašte, svoj čudesni umjetnički svijet sav iskovan iz željeza, eksera, metalnih užadi i predmeta profilirao u oblike, do tada bar u bh. umjetnosti potpuno nepoznate

 

U Tuzli su živjeli i stvarali mnogobrojni iznimno kvalitetni slikari, grafičari, skulptori, scenografi i kostimografi…Dakle, moglo bi se zaključiti da je ovaj rudarski i industrijski centar Bosne i Hercegovine imao i značajnu  likovnu prezentaciju čak i u regionalnim okvirima. Ipak, jednu personu izdvajam kao reprezenta i nekadašnje i današnje umjetničke Tuzle.

Nesim Tahirović, slikar čije je slikarstvo na rubu skulpture i skulptor čija je skulptura sva iz slikarstva iznikla, unio je u artističku stvarnost Grada soli neobičnu, posve autentičnu boju. On je kroz svoju talionicu mašte, svoj čudesni umjetnički svijet sav iskovan iz željeza, eksera, metalnih užadi i predmeta profilirao u oblike, do tada bar u bh. umjetnosti potpuno nepoznate.

Neobičan za vrijeme u kojem je živio i  stvarao Nesim Tahirović je pokazivao u stvari goleme mogućnosti da se naše vrijeme i događanja u njemu čitaju van konteksta pretežno religijske zaluđenosti i apsolutne jednostranosti u mišljenju.

Njegove slikarsko-skulpturalne kompozicije nosile su pečat umjetnikove zapućenosti u kozmopolis, u doba dobrote i čudesne sloge među ljudima.Tahirović je u stvaranju miješao i mirio križ i polumjesec, različite zvjezde, čitav kozmopolitski zvjezdarij. Zato je njegovim odlaskom nastala praznina za sve nas koji umjetnost shvatamo kao način povezivanja, a nikako razdvajanja ljudi. Religijski plural obilježiće zanavijek uspomenu na njega.

Kada je ovaj slikar-skulptor dobio priliku da se iskaže i kao scenograf, odnosno oblikovatelj kazališnih prostora, za njega ni tu nije bilo tajni.

Osmišljavajući pozorničke prostore, hrabro i beskompromisno je zakoračio u svijet teatarske umjetnosti kojem će na svoj način ostati vjeran do svoje životne i umjetničke odiseje...

Potekao iz ugledne kuće Tahirovića, Nesim je visokocivilizirano i krajnje rafinirano posljednjih decenija ostvario nekoliko scenografskih studija domećući savremenoj bh. i jugoslovenskoj scenografiji poene koji su ih vodili stazama čiste europejske scensko-likovne logike.

Naročito su bili zanimljivi Tahirovićevi radovi u tvoračkom tandemu sa srbijanskim režiserom Nebojšom Bradićem i njihova scenografska osvajanja kruševačkog Slobodišta.

Bio je jedan od najinteresantnijih teatarskih scenografa sa kojima sam surađivao, rijetko drag umjetnik u svim kazališnim realizacijama. Sjećam se našega rada na projektima Čekajući Godoa i omažnom projektu Nijaza Alispahića Nadsvođivanje boli, posvećenog nevino ubijenoj mladosti na tuzlanskoj Kapiji.

Radost stvaranja koju sam doživio u radu s Tahirovićem je neopisiva i neponovljiva, a ovaj interesantni stvaralac, koji je pravio i vlastiti jezik, bio je apsolutno autentična umjetnička pojava u Bosni i Hercegovini.

Umjetnik raskošnog talenta i čovjek golubije duše.

Nesim je volio nositi bijelu leptir mašnu, rijetko, ali očito sebi za gušt.

Jučer se duša plemenitog Tahirovića zaputila nebeskim prostranstvima…

Jutros sam ranim jutrom obukao tamno odijelo i ukrasio ga leptir  mašnom.

Sjećanje na moga prijatelja i vrsnog umjetnika Nesima Tahirovića ne blijedi niti će izblijediti.

****

Dragi moj Nesime, ovaj Periskop posvećujem svoj intelektualnoj energiji koju si posjedovao, ali i nenadmašnoj eleganciji koja te je cijeloga života krasila. Tvojoj bijeloj leptir mašni na kraju ovoga teksta koji nije ni in memoriam niti bilo kakav oproštaj, skidam svoj krležijanski šešir pred tvojom bijelom leptiricom…

I ne čekaj me na nebesima bez bijele leptir mašne… Adio prijatelju!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo