Povežite se sa nama

PERISKOP

Tvorac i njegovo djelo

Objavljeno prije

na

Svjetske moćne sile morale bi tvorevinu nakaradnog Dejtonskog ustava BiH demontirati u skladu ne samo sa presudom Radovanu Karadžiću,nego i sa čitavim nizom pravosnažnih presuda drugim vojnim i političkim glavešinama  agresije na međunarodno priznatu članicu UN, Republiku Bosnu i Hercegovinu.

 

Haški tribunal osudio je Radovana Karadžića na doživotnu robiju. Genocid počinjen od strane vojnih i policijskih snaga, kojima je vrhovni komandant bio upravo Radovan Karadžić, jedan je od najvećih tereta kao i Republika Srpska stvorena masovnim zločinima, ubijanjem, protjerivanjem Bošnjaka i Hrvata ,koji idu na dušu Karadžiću.

Tribunal nažalost nije presudio za niz drugih genocidnih radnji i masovnih ubojstava diljem popaljene, opljačkane i poharane Bosne i Hercegovine. Pitam se kako je bilo moguće da se zaobiđu u konačnoj prosudbi ovog visokog međunarodnog sudišta brojna druga zločinstva koja takođe imaju sva obilježja genocidnih radnji poput masovnih egzekucija nesrpskog stanovništva, na primjer,  u Prijedoru, a zasigurno su dijelovi udruženog zločinačkog pothvata, koji je podstican i na svaki način logisticiran od režima Slobodana Miloševića.

Međutim, šta je tu je. Imamo presudu haškoga sudišta, koja svakim svojim stavom nesumnjivo tvrdi da je Republika Srpska nastala genocidom i masovnim etničkim čišćenjem teritorija koje su prije agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu nastanjivali i Bošnjaci i Hrvati.

Potvrđena je krivica glavnokomandujućeg Radovana Karadžića,a njegov projekat Republika Srpska, nastala na genocidnim radnjama nastavlja da živi?! Čak ,koje li drskosti, iz haškog zatvora time se diči njen stvoritelj, presuđeni ratni zločinac Radovan Karadžić! Tu u pravnom i političkom smislu nastaju brojni problemi, jer nema nikakve logike da stvoritelj ide na doživotnu robiju, a djelo stvoreno iz njegovog zločina zadržava pravo na dalje življenje.

Bešćutni politički svjetski establišment ne haje za moralnu dimenziju stravičnih ratnih radnji Karadžića i njegove bratije ogrezle u krvi.

Svjetske moćne sile morale bi tvorevinu nakaradnog Dejtonskog ustava BiH demontirati u skladu ne samo sa presudom Radovanu Karadžiću,nego isa čitavim nizom pravosnažnih presuda drugim vojnim i političkim glavešinama agresije na međunarodno priznatu članicu UN, Republiku Bosnu i Hercegovinu.

Nije tačno da se stvari ne mogu popraviti. Naravno, niko ne može ljudske žrtve vratiti u život, ali je moguće drugačije urediti Republiku  Bosnu i Hercegovinu. Jer, presuda haškoga sudišta ne znači mnogo ako to ne bude učinjeno!

U tamnici će Radovan Karadžić slaviti, jer njegovo čedo, nastalo na masovnim zločinima i dalje nesmetano živi. Takav apsurd osuđuje sav razumni svijet..

A sve je Karadžić sa bratijom radio da stvori Republiku Srpsku.Ili, kako patrijarh Irinej slavodobitno nedavno uskliknu: Još jednu srpsku državu na Balkanu!?

Upravo je Srpska pravoslavna crkva zbog vlastitih grijehova u prošlosti pozvana da na duboko moralnim humanističkim načelima pokrene pitanje demontaže genocidne tvorevine, a ne da joj nazdravlja i tepa kao još jednoj srpskoj državi. Ali, gdje je uopće moral danas i ovdje?Zasigurno je daleko od vođstva Srpsko-pravoslavne crkve.

Tvorac djela je osuđen, a djelo živi. Nije li sve ovo golemo ruganje žrtvama Karadžićevih hordi i njihovim neutješnim porodicama? Bruka i sramota je ovo svjetske civilizacije.Velika ljaga na svjetski moćnim državama današnjeg svijeta. Šekspir neka zaključi tekst ovoga Periskopa:Ostalo je šutnja.

 

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Buca ili o snovima

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Aleksandrovcu počinju teatarske svetkovine koje čuvaju uspomenu na Milosava Bucu Mirkovića, pjesnika, dramatičara, esejistu i teatarskog kritičara. Ispijte prijatelji po čašu temjanike za nas koji nećemo biti u tamo. Jer, Bucina  poezija i kritika bili su njegvi budni snovi

 

Danas sam u beogradskom dnevniku Danas, najčestitijem mediju suvremenog Beograda i Srbije, pročitao vijest o početku teatarskih svetkovina u Aleksandrovcu,koje čuvaju uspomenu na osobnost i književno iteatarsko djelovanje Milosava Buce Mirkovića, pjesnika,dramatičara, esejiste i teatarskog kritičara.

Ovaj je vedri, rijetko talentirani čovjek, za života ušao u plejadu pozorišnih kritičara, po kojima sam, između svih drugih vrlina, cijenio beogradsku teatarsku sredinu.Bilo je to doba u kojem su teatarski kritičari iteko uticali na društvenu i političku klimu kada su selomila koplja oko budućnosti nekadašnje zajedničke domovine, ali i slobode stvaralaštva u svim umjetničkim oblastima,uopće…

Mirković, koji je jedno vrijeme obilježio i kao čelni čovjek uglednog Jugoslovenskog dramskog pozorišta, ostao mi je u sjećanju kao vedar,duhoviti rijetko nadahnut poeta. Stvaralac čiji su sudovi bili iznimno cjenjeni,a poetska ostvarenja legitimirala,u literarnom smislu Župu i Aleksandrovac.Mirkovićeve kritike bile su blage, nerijetko humorom prožete vinjete u kojima je ovaj kritičarposebnu pozornost posvećivao magiji glumački veličajnih izraza…

Ti posvetni medaljoni Milosava Mirkovića ostati će kao jedinstveni pjesnički intonirani zapisi o nizu velikana srpskoga glumišta.

Mirković-pjesnik i Mirković-teatarski kritičar ostavili su duboki trag u povjesti srpskog i jugoslavenskog pozorja i dramske umjetnosti, ali i teatrologijske publicistike. Zato i Bucini daniu Aleksandrovcu imaju itekakav značaj,n e toliko po teatarsko-manifestacionom i mogućet akmičarskom dijelu, već  po  ostrašćenom teatroljublju i knjiželjublju, a  iznad svega po druželjublju i čovjekoljublju.
Takav je bio Milosav Buca Mirković,koji me primao u svom kabinetu, poznatoj kavani-restoranu, Kod Orača.
Pjesnik koji je opjevao Župu, čudesno vino Temjaniku iz  zavičajni Aleksandrovac,a toliko doprinio srpskom teatru,književnosti i teatru- naš Milosav-Buca Mirković.

Ispijte,zato,prijatelji dragi, na ovogodišnjim Bucinim susretima ipo jednu čašu temjanike za sve nas koji nećemo tad bitiuAleksandrovcu.

Zanašeg Bucu,jednog,jedinstvenog i neponovljivog!!!!

Jer, njegova poezija i kritika bili su budni snovi, Bucini.

 

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Mehina bjelina

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mnogo toga što je u Šantićevom i Emininom  Mostaru odnjihalo i podiglo  moju i generacije poslije moje mladosti nije bilo usporedivo sa gospotstvenošću i nekim samo njemu pripadajućim kozmopolitizmom slikara i šansonjera Mehe Sefića. Svi u gradu na Neretvi zvali smo ga Maestro,unoseći u turiječ svo svoje poštovanje za toga rijetko talentovanog čovjeka

 

Bile su to godine sreće. Neke godine sklada i harmonije.Jednostavno, osjećam danas čudnu nostalgiju kad bacim pogled unatrag. Tih godina rastao sam uz čitavu plejadu negdanjih mostarskih korifeja  duha.

Budili su me glasovi neponovljivih mostarskih štiglića, ali i pjesme boema, poput nekadašnjeg nenadmašnog napadača Hajduka i Veleža Sulejmana Sule Repca,čijih se interpretacija najzahtjevnijih sevdalinki i danas sa sjetom sjećam.

Slušao sam velikog Skendera Kulenovića kako mudro govori pred mostarskom Pozorišnom kafanom, gledao neponovljivu glumu Dragana Šakovća kao Ćorovićevog Todora Baljameza, uživo za kafanskim stolom slušao Peru Zupca kako kazuje, iz duše, svoje neponovljive i neprolazne Mostarske kiše, jednako drugovao sa Miroslavom Mikom Antićem i Mišom Marićem.

Sve to i još mnogo toga što je u Šantićevom i Emininom  Mostaru odnjihalo i podiglo  moju i generacije poslije moje mladosti nije bilo usporedivo sa gospotstvenošću i nekim samo njemu pripadajućim kozmopolitizmom slikara i šansonjera Mehe Sefića. Svi u gradu na Neretvi zvali smo ga Maestro,unoseći u turiječ svo svoje poštovanje, nevjerovatan duhovni respekt za toga rijetko talentovanog čovjeka. Sefić koji je harao negdanjim šansonjerskim Zagrebom, u vremenima trijumfa šansone na način pjeva Ive Robića,vratio se u zavičaj da godine zlaćane zrelosti pokloni dvjema svojim strastima, Mostaru kao jedinstvenom urbanitetu i slikarskoj magiji.

Ponosan što sam rastao u godinama najpotentnije slikarske umjetnosti Sefićeve hoću u Periskop unijeti tračak čudesne svjetlosti, neponovljivih bjelina sefićevskih. Sve je na Maestrovim slikama podlijegalo i odjekivalo zovom bjeline.Ta bjelina koju je Maestro gajio dosljedno, od svojih platana do besprijekora bijelih odjela, mantila, kišobrana i šešira prati me i danas kao zvonki odsjaj te  čudne imperijalnosti mostarskog duha.

Maestrove bjeline formirale su u duši mojoj ognjice stvaralaštva i traženja autentičnih puteva ne samo u teatru i književnosti, nego, prije svega, u stilu življenja.

Svi smo ga pokušavali slijediti pa i bezuspješno imitirati.

A on se samo zagonetno smiješio.

Čak i onda kad je neposredno prije nego mu je duša prhnula zvijezdama tiho, na uho, otpjevao nekolicini nas – Što li mi se Radobolja muti, što se na me moja draga ljuti... Tiho je otišao jedan od simbola imperijalnog Mostara.

Gospodstveno, u bjelini.

Kako je i živio…

 

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Kad realizam postane nerealan

Objavljeno prije

na

Objavio:

Poslije prizora Vijećnice Dva fenjera  Irfana Hoze natjerala su me da napišem pjesmu, jer u toj fenjerovštini bilo je puno pjevljivog, od tuge rudarskog fenjera do  nostalgičke crte vezane za ovu umjetnu svjetiljku

 

Sarajevski slikar Irfan Hozo jedan je od najznačajnijih likovnih stvaralaca u Bosni i Hercegovini danas.Njegov slikarski opus zaprema značajne predjele,kako u stilsko-estetskom pogledu tako i u izboru tema i motiva kojima je posvećen njegov tvorački vizir.

Moju je pozornost posebno privukao kada je počeo slikati, bolje je i tačnije reći, komponirati u likovnom smislu prizore još tada razorene sarajevske Vijećnice.Hozo je majstorstvom crteža kao temeljnog grunta slike prostora Vijećnice, negdanjeg hrama knjige i znanja, napučio asocijativnim materijalom slažući ruševno kamenje i kamene blokove poput knjiga.Podsjetilo me to na konceptualnu intervenciju velikog Kunelisa, takođe u prostorima sarajevske Vijećnice.

Poslije prizora Vijećnice Hozina su me Dva fenjera natjerala da napišem pjesmu, jer u toj fenjerovštinib ilo je toga puno pjevljivog, od tuge rudarskog fenjera do neke nostalgičke crte vezane za ovu umjetnu svjetiljku.

Tek nakon toga postajao sam iz dana u dan sve svjesniji kako ovaj slikar nalazi pulsiranje istinskoga života na mjestima gdje taj život stvarno obitava.Ali, tekće pojava portreta Hozinih sugrađanadonijeti pravu mjeru njegovog osjećanja svakodnevice i bogatstava oblika življenja u njoj.

Gotovo u prirodnoj veličini Hozo je počeo praviti portrete svojih sugrađana – Sarajlija,donoseći ritmove uzgibanoga sarajevskog polisa kroz gestiku, mirnoću ili uzbudljivost, kroz sve faze gradskosti koja oblikuje te zanimljive osobnosti.

U toj novoj fazi svoga slikarskog studija urbaniteta Hozo jepronašao ključ da dosegne preko vanjštine ovih likova njihove unutarnje bure i oluje, tmice i vedrine.Potpuni realitet jednim se potezom umjetnikove kičice pretvara u nerealni svijet u kojem stoluju opominjuće tišine.

Njegov ciklus Sarajlije je istinski primjer irealnog, pa u pojedinim fazama i sirealnog slikarstva ovog čudesnog slikara, koji ne dopušta da se u njegovu slikarsku meštriju i jednog trenutka uvuče improvizacijska logika, da i jednoga trenutka ma i najmanji detalj bude prepušten bilo kakvoj slučajnosti.

Irfan Hozo je slikar onostranog i u onim portretnim platnima u kojima smo ubjeđeni dadrugujemo sa realitetom,da ga vidimo, da je tu pred nama.

Takav slikarski opus jednostavno plijeni u svim fazama.

O slikarstvu ovoga mi sarajevskog suvremenika imam potrebu svjedočiti jer je jedinstven primjer u sve prisutnijoj slikarskoj komercijalizaciji i odlasku u golu likovnu konfekciju.

Hozin slikarski opus realnog sa dubinskom crtom nerealnosti mogao bih slobodnonazvati i novom i autentičnom fazom bosanskohercegovačke suvremene likovne umjetnosti.

Kad realizam postane nerealan naiđete na prostore umjetničkog iskaza Irfana Hoze!

 

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo