Povežite se sa nama

PERISKOP

Tvorac i njegovo djelo

Objavljeno prije

na

Svjetske moćne sile morale bi tvorevinu nakaradnog Dejtonskog ustava BiH demontirati u skladu ne samo sa presudom Radovanu Karadžiću,nego i sa čitavim nizom pravosnažnih presuda drugim vojnim i političkim glavešinama  agresije na međunarodno priznatu članicu UN, Republiku Bosnu i Hercegovinu.

 

Haški tribunal osudio je Radovana Karadžića na doživotnu robiju. Genocid počinjen od strane vojnih i policijskih snaga, kojima je vrhovni komandant bio upravo Radovan Karadžić, jedan je od najvećih tereta kao i Republika Srpska stvorena masovnim zločinima, ubijanjem, protjerivanjem Bošnjaka i Hrvata ,koji idu na dušu Karadžiću.

Tribunal nažalost nije presudio za niz drugih genocidnih radnji i masovnih ubojstava diljem popaljene, opljačkane i poharane Bosne i Hercegovine. Pitam se kako je bilo moguće da se zaobiđu u konačnoj prosudbi ovog visokog međunarodnog sudišta brojna druga zločinstva koja takođe imaju sva obilježja genocidnih radnji poput masovnih egzekucija nesrpskog stanovništva, na primjer,  u Prijedoru, a zasigurno su dijelovi udruženog zločinačkog pothvata, koji je podstican i na svaki način logisticiran od režima Slobodana Miloševića.

Međutim, šta je tu je. Imamo presudu haškoga sudišta, koja svakim svojim stavom nesumnjivo tvrdi da je Republika Srpska nastala genocidom i masovnim etničkim čišćenjem teritorija koje su prije agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu nastanjivali i Bošnjaci i Hrvati.

Potvrđena je krivica glavnokomandujućeg Radovana Karadžića,a njegov projekat Republika Srpska, nastala na genocidnim radnjama nastavlja da živi?! Čak ,koje li drskosti, iz haškog zatvora time se diči njen stvoritelj, presuđeni ratni zločinac Radovan Karadžić! Tu u pravnom i političkom smislu nastaju brojni problemi, jer nema nikakve logike da stvoritelj ide na doživotnu robiju, a djelo stvoreno iz njegovog zločina zadržava pravo na dalje življenje.

Bešćutni politički svjetski establišment ne haje za moralnu dimenziju stravičnih ratnih radnji Karadžića i njegove bratije ogrezle u krvi.

Svjetske moćne sile morale bi tvorevinu nakaradnog Dejtonskog ustava BiH demontirati u skladu ne samo sa presudom Radovanu Karadžiću,nego isa čitavim nizom pravosnažnih presuda drugim vojnim i političkim glavešinama agresije na međunarodno priznatu članicu UN, Republiku Bosnu i Hercegovinu.

Nije tačno da se stvari ne mogu popraviti. Naravno, niko ne može ljudske žrtve vratiti u život, ali je moguće drugačije urediti Republiku  Bosnu i Hercegovinu. Jer, presuda haškoga sudišta ne znači mnogo ako to ne bude učinjeno!

U tamnici će Radovan Karadžić slaviti, jer njegovo čedo, nastalo na masovnim zločinima i dalje nesmetano živi. Takav apsurd osuđuje sav razumni svijet..

A sve je Karadžić sa bratijom radio da stvori Republiku Srpsku.Ili, kako patrijarh Irinej slavodobitno nedavno uskliknu: Još jednu srpsku državu na Balkanu!?

Upravo je Srpska pravoslavna crkva zbog vlastitih grijehova u prošlosti pozvana da na duboko moralnim humanističkim načelima pokrene pitanje demontaže genocidne tvorevine, a ne da joj nazdravlja i tepa kao još jednoj srpskoj državi. Ali, gdje je uopće moral danas i ovdje?Zasigurno je daleko od vođstva Srpsko-pravoslavne crkve.

Tvorac djela je osuđen, a djelo živi. Nije li sve ovo golemo ruganje žrtvama Karadžićevih hordi i njihovim neutješnim porodicama? Bruka i sramota je ovo svjetske civilizacije.Velika ljaga na svjetski moćnim državama današnjeg svijeta. Šekspir neka zaključi tekst ovoga Periskopa:Ostalo je šutnja.

 

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati
Click to comment

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

PERISKOP

Svi sarajevski aprili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Opet se ljudi voze sarajevskom žičarom,sve je kao nekad. Ali, ništa više nije isto. Nisu više isti ni aprili u Sarajevu. Jer,nedostaje puno Sarajlija. Zato sa tugom mislim o aprilu u Sarajevu…

 

Danas je šesti dan mjeseca aprila.

Na današnji dan davne 1945. Titovi partizani oslobodili su grad podno Trebevića,a istog toga datuma 1992.Karadžićeve razularene četničke bande granatirale su ovaj grad pokušavajući njegovim građanima razvući pamet, kako je to govorio đeneral Ratko Mladić. Sve istog datuma, u čovjeka nedostojnom, dvadesetom stoljeću…

Četiri pune godine trajala je najduža opsada jednoga grada u novijoj istoriji, a u neljudskim uvjetima živjeli su i borili se sa srbočetničkom fašističkom nemani građani Sarajeva.

Mnogi od njih nisu dočekali blagodeti mira, mnogi su ubijeni, nerijetko čekajući golu koricu kruha ili kanister vode,na sarajevskim ulicama.

Grad se nije predao. U njemu je zabilježen do tada u svijetu neviđeni kulturni otpor.
Eto, protekle su decenije,Šeher Sarajevo se drži,neda se, iako ruralizacija grada ostavlja pogubne ožiljke na njegovom licu.

Grad koji je osnovao Ishak beg Isaković brojnim građevinama darivali su ktitori poput Gazi Husrev bega, Adil bega Zulfikarpašića i drugih, koji je svojim kronikama od zaborava čuvao Mula Mustafa Bašeskija,a stihovima trajno u lijepu literaturu uselili i Izet Kiko Sarajlić i Abdulah Sidran, ovih dana aprila, opet bi trebao biti slavljenikom…

Velim:trebao, a dvoumim se da li u slavljeničko aprilsko doba uplesti ono što Sarajlije, koje se sjećaju drugog Sarajeva, mori poput najgorih noćnih mora…Jer, i ovoga aprila, kao i svih poratnih, postdejtonskih aprila prisjećam se sa sjetom i golemom tugom Sarajeva, koje je bilo najbogatije svojom multietničkom prošaranošću, tačno onako kako Nedžad Ibrišimović u svojoj divnoj pjesmi poredi Bosnu sa ćilimom i njegovim šarama. E,te multietničnosti sve više manjka,a Sarajevo se sve više pretvara u jednonacionalni grad,dosadan u mjeri dosade i samom najbrojnijem narodu koji ga nastanjuje, onom bošnjačkom.

Cijela naselja, poput dijela Starog grada,nekada  zvanog Latinluk ili,pak,Stupa promijenila su strukturu stanovništva.

I ovaj je april zakićen i namirisan sarajevskim beharom donio nove nostalgije za dobom Indexa, Bijelog dugmeta, Pro arta, Ambasadora, Mersada Berbera, Zdravka Čolića, svih onih kojima je Šeher Sarajevo bilo trajnom inspiracijom da na europskoj i svjetskoj mapi duhovnosti iscrtaju veliko bosanskohercegovačko srce najljepšim tonovima multietničnosti.

Nažalost, ni taj pojam više ne stanuje ovdje, niti pristaje današnjem Sarajevu.

Negdje u svijetu likuju projektanti jednonacionalnog Sarajeva, u kojem je danas sve manje Srba i Hrvata,ali i sarajevskih sefarda, židovskog plemenitoga puka, koji je bio golema komparativna prednost u svim segmentima življenja na sarajevski način.

U ovom drevnom polisu ne može se citirati,č ak ni citirati, veliki klasik dubrovačke književnosti, Marin Držić Vidra, koji je znao zaključitin ema moje i tvoje,ma je sve općeno svijeh. E, to, općeno svijeh oteli su projektanti novovjeke zbilje jednonacionalnih jednoumlja, čitaj tačnije bezumlja, ovom gradu koji je uistinu,a to doba pamtim i o njemu svjedočim, imao sve karakteristike goleme nacionalne šarenice,po mjeri svih i apsolutno otvorenog za sve.

Danas, dok koračam sarajevskim ulicama kao da ni behar nema sve mirise koji su krasili ovaj Grad u mojoj mladosti i dijelovima moje zrelosti.

April je u Sarajevu. Danas je otvoren i muzej jedinstven na ovim prostorima,Muzej Valter brani Sarajevo, temeljen na tekovinama kultnoga filma Hajrudina Šibe Krvavca.

Opet se ljudi voze sarajevskom žičarom,sve je kao nekad.

Ali, ništa više nije isto.

Nisu više isti ni aprili u Sarajevu.

Jer, jednostavno nedostaje puno Sarajlija.

Ništa nije isto.

Zato sa tugom mislim o aprilu u Sarajevu…

 

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Rađa li se opet čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Neugasla strasna želja Mostaraca, ali i Rođenih iz drugih dijelova nekadašnje zajedničke domovine, da se Velež vrati na stare grane, ovih mjeseci doživljava procese koji bi mogli signalizirati da mostarsko fudbalsko čudo doživljava svojevrsnu reinkarnaciju

 

Od djetinjstva sam posjećivao Stadion pod Bijelim brijegom, gdje je sve do početka dvostruke agresije na BiH u fudbalskom smislu carevaona daleko čuveni fudbalski klub nazvan po planini ponad Mostara – Velež.

Izrastao je iz radničke tradicije, na početkuse zvao Radničko sportsko društvo. Bio je decenijama više od fudbala i više od bilo kakve zabave za Mostarce,a popularnost je sticaoi diljem Jugoslavije.Osim blistave tradicije koju je baštinio, Velež se posljednjih decenija prošlog vijeka nametnuo izuzetno atraktivnim fudbalom.

U jugoslovenskim razmjeramanezaboravanje bio triling fudbalskih čarobnjaka nazvan po početnim slovima njihovih prezimena BMV (Bajević,Marić, Vladić).Neodoljivi šarm koji su mostarski čarobnjaci odnjihani uz Neretvu i od najstrastvenijih navijača prozvani Rođeni prosipali diljem planete toliko je plijenio fudbalsku,ali i ostalu javnost, da su vrlo brzo Rođeni postali simbol, ali i najbolji ambasadori Grada na Neretvi.

Nije za zanemariti činjenica da je u Veležu karijeru, koju će kasnije nastaviti u francuskom Sent Etjenu, otpočeo reprezentativni čuvar mreže Partizana, Ivica Ćurković, koji je kasnije obavljao dužnost predsjednika Olimpijskog komiteta Srbije,a i danas je na poziciji počasnog predsjednika FK Partizan.

Veležovu crvenu majicu nosio je i Vahid Halihodžić, donedavni selektor fudbalske reprezentacije Japana, trener Nogometnog kluba Dinamo iz Zagreba.

Agresija na RBiH promijenila je kompletan lik moje domaje.Tako su fašisti iz redova hrvatskog naroda najprije od mostarske kolijevke lijepog fudbala, stadiona pod Bijelim brijegom, načinili sabirni logor za sve mostarske nehrvate, ali i za Hrvate ljevičarskih pogleda i opredjeljenja,a potom jednostavno predali taj fudbalski mostarski hram drugom klubu iz Mostara, Hrvatskom športskom klubu Zrinjski.

Klub blistave tradicije Velež otišao je u mostarsko predgrađe Potoci ili, kako smo ga svi mi Mostarci zvali, Vrapčići.

Neugasla strasna želja Mostaraca, ali i Rođenih iz drugih dijelova nekadašnje zajedničke domovine, da se Velež vrati na stare grane, ovih mjeseci doživljava procese koji bi mogli signalizirati da mostarsko fudbalsko čudo doživljava svojevrsnu reinkarnaciju.

Stadion u Vrapčićima opremljen je gotovo premijerligaški naporima brojnih prijatelja i navijača Rođenih iz inostranstva,kao i mostarskih biznismena, a kvalitetne igre Veleža koje obećavaju povratak u najelitniji rang takmičenja, garancija su rađanja nove generacije čarobnjaka fudbala u mostarskoj kotlini.

To fudbalsko čudo imenom Velež opet je na prvim stranicama sportske štampe, opet su mostarski Rođeni prva vijest na radijskim i televizijskim valovima.

Povratak Rođenih u najelitnije fudbalsko takmičenje ne nosi samo sportsku dimenziju.Vraća se time šarmantni duh Grada na Neretvi,a fina konkurencija Veleža i Zrinjskog rasterećena nesportskih natruha može ovaj,po nacionalnim crtama podijeljeni grad,opet vratiti samom sebi.

Dok mi u ušima odjekuju tekstovi Veležove himne iz pera Miše Marića sjećam se čarobnjaštva i Krune Radiljevića i Muhameda Mujića i Gordana Irovića i Miše Lazovića i Muhameda Roma Glavovića i čudesne trenerske taktike Sulejmana Sule Repca i Domagoja Kapetanovića Kapeca i velikog Miloša Milutinovića, koji je predvodio Rođene kad su osvojili Kup maršala Tita i srca fudbalskih tifoza diljem zemlje.

Rađanje novog mostarskog fudbalskog čuda dragocjen je povjesni trenutak i za cijelu Bosnu i Hercegovinu,kojem se iskrene bh. patriote itekako raduju!

 

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Teokratski Balkan

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerski službenici su se na sve strane nemirnog i uzburkanog Balkana pretvorili u otvorene protagoniste desničarskih političkih tendencija. Srljamo u ruke crkvenih manipulatora osjećanjima siromašnih i besperspektivnih građana i cijelih naroda

 

Nekada se zborilo kako je religija opijum za narod.

Nekada se zborilo, a danas je to naša realnost.P utujem mnogoi svuda vidim brojne nove,najčešće velebne bogomolje, kako pravoslavne, tako i katoličke i islamske. Ni jedna religijska zajednica ne zaostaje, s tim što od sredine zavisi razina ukusa i vrlo često manjkavost mjere!?

Možda se to najbolje vidi u BiH,jer neumjesna utakmica ko će biti bliži Bogu dovodi do stravičnih pretjerivanja, nakaznosti, odsustva estetike i elementarnog ukusa.Da bi nadmašio sve muslimanske bogomolje, katolički kler sagradio je iznimno visok i neukusan toranj mostarske franjevačke crkve.

U Sarajevu očekujem da će na svakih stotinjak vjernika islamske vjere biti jedna džamija. U mnogim naglo sagrađenim nema dostatnog broja vjernika i one, nerijetko, zjape prazne.

I sela se utrkuju u izgradnji luksuznih vjerskih objekata.U Bijeljini i okolini pravoslavci se utrkuju u zlaćanim dvorima u kojima bi siromašni puk trebao komunicirati sa nebeskim božanstvima.

Hrvatska i Srbija ne zaostaju na planu izgradnje crkvene infrastrukture.

U Makedoniji su posljednjih decenija vladavine nacionalističke VMRO-DPMNE nikle velebne bogomolje, ali i karikaturalne građevine, koje bi arhitekturom naivnih kulisa trebalo da vrše povjesni revizionizam i mijenjaju historiju.

Ne smetaju bogomolje ako su lijepe, s mjerom i ukusom građene. Pored ovih građevina, da ne pominjem nakaradu od crkve na Rumiji, helikopterom instalirane na taj vrh, smeta nevjerovatna ofanziva crkvenih službenika na društveni život i neprimjeren uticaj na recentni politički život. Vjerski službenici su se na sve strane nemirnog i uzburkanog Balkana pretvorili u otvorene protagoniste desničarskih političkih tendencija.

Dobro se sjećam bh. i jugoslovenskog predraća kada je tadašnji vođa bh. komunista, dr. Nijaz Duraković,vizionarski, navjestiteljski upozorio da će nas pogušiti nadirući tamjan. Uostalom, nije nikakva tajna da su u posljednjim ratovima na tlu nekadašnje nam zajedničke domovine predvodnici mnogih zala bili ljudi koji su pripadali kleru.

I danas mnoge retrogradne procese u našim krajevima i bantu državicama predvode crkvenjaci. Oni su najčešće glavni kadrovici, oni odlučuju kakva će nam biti sutrašnjica, jer današnjicu su već poklopili i osvojili i drže čvrsto u rukama.A aktualni političari su marionete i pioni u rukama religijskih moćnih loža iz kojih se kreira neskriveni balkanski teokratizam.

Dakle, sve više srljamo u ruke crkvenih manipulatora osjećanjima siromašnih i besperspektivnih građana i cijelih naroda.

Bojim se da je primitivizam gajen na našem dijelu Balkanskog poluostrva zajednička ujdurma vladajućih nacionalističkih vlasti i njihovih crkvenih mentora, usmjerivača i pokrovitelja. Jer narod zaluđen religijskom ostrašćenošću, najlakše je manipulirati u svakom smislu.

I pticama na grani je jasno da iza narastajućeg vala ustašoidnosti u Hrvatskoj stoji vrh katoličke crkve. U toj članici Europske unije predaleko se otišlo u vraćanju poraženih ideologija na političku pozornicu. Ustaštvo je pod Tuđmanom izjednačavano s partizanstvom, danas, pak, uglađeni hrvatski Europejci ne prezaju da u javni život vrate avete prošlosti. Sve uz blagoslov Kaptola i najviših vrhova crkvene vlasti. Tako je i moguće mijenjati školske programe, iz obavezne lektire izbacivati knjige poput Dnevnika Ane Frank.

Iz dana u dan Balkan postaje leglo teokratije idealne za satanizaciju radništva i srednje klase koja je gotovo uništena i za procvat neoliberalnog kapitalizma u kojem žive milioni gladnih ljudi,uznekoliko enormno bogatih porodica.

Sve uz blagoslov crkava i džamija.

Sretna neka nam je dvadeset prvovjekovna teokratija!

 

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo