Povežite se sa nama

PERISKOP

Tvorac i njegovo djelo

Objavljeno prije

na

Svjetske moćne sile morale bi tvorevinu nakaradnog Dejtonskog ustava BiH demontirati u skladu ne samo sa presudom Radovanu Karadžiću,nego i sa čitavim nizom pravosnažnih presuda drugim vojnim i političkim glavešinama  agresije na međunarodno priznatu članicu UN, Republiku Bosnu i Hercegovinu.

 

Haški tribunal osudio je Radovana Karadžića na doživotnu robiju. Genocid počinjen od strane vojnih i policijskih snaga, kojima je vrhovni komandant bio upravo Radovan Karadžić, jedan je od najvećih tereta kao i Republika Srpska stvorena masovnim zločinima, ubijanjem, protjerivanjem Bošnjaka i Hrvata ,koji idu na dušu Karadžiću.

Tribunal nažalost nije presudio za niz drugih genocidnih radnji i masovnih ubojstava diljem popaljene, opljačkane i poharane Bosne i Hercegovine. Pitam se kako je bilo moguće da se zaobiđu u konačnoj prosudbi ovog visokog međunarodnog sudišta brojna druga zločinstva koja takođe imaju sva obilježja genocidnih radnji poput masovnih egzekucija nesrpskog stanovništva, na primjer,  u Prijedoru, a zasigurno su dijelovi udruženog zločinačkog pothvata, koji je podstican i na svaki način logisticiran od režima Slobodana Miloševića.

Međutim, šta je tu je. Imamo presudu haškoga sudišta, koja svakim svojim stavom nesumnjivo tvrdi da je Republika Srpska nastala genocidom i masovnim etničkim čišćenjem teritorija koje su prije agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu nastanjivali i Bošnjaci i Hrvati.

Potvrđena je krivica glavnokomandujućeg Radovana Karadžića,a njegov projekat Republika Srpska, nastala na genocidnim radnjama nastavlja da živi?! Čak ,koje li drskosti, iz haškog zatvora time se diči njen stvoritelj, presuđeni ratni zločinac Radovan Karadžić! Tu u pravnom i političkom smislu nastaju brojni problemi, jer nema nikakve logike da stvoritelj ide na doživotnu robiju, a djelo stvoreno iz njegovog zločina zadržava pravo na dalje življenje.

Bešćutni politički svjetski establišment ne haje za moralnu dimenziju stravičnih ratnih radnji Karadžića i njegove bratije ogrezle u krvi.

Svjetske moćne sile morale bi tvorevinu nakaradnog Dejtonskog ustava BiH demontirati u skladu ne samo sa presudom Radovanu Karadžiću,nego isa čitavim nizom pravosnažnih presuda drugim vojnim i političkim glavešinama agresije na međunarodno priznatu članicu UN, Republiku Bosnu i Hercegovinu.

Nije tačno da se stvari ne mogu popraviti. Naravno, niko ne može ljudske žrtve vratiti u život, ali je moguće drugačije urediti Republiku  Bosnu i Hercegovinu. Jer, presuda haškoga sudišta ne znači mnogo ako to ne bude učinjeno!

U tamnici će Radovan Karadžić slaviti, jer njegovo čedo, nastalo na masovnim zločinima i dalje nesmetano živi. Takav apsurd osuđuje sav razumni svijet..

A sve je Karadžić sa bratijom radio da stvori Republiku Srpsku.Ili, kako patrijarh Irinej slavodobitno nedavno uskliknu: Još jednu srpsku državu na Balkanu!?

Upravo je Srpska pravoslavna crkva zbog vlastitih grijehova u prošlosti pozvana da na duboko moralnim humanističkim načelima pokrene pitanje demontaže genocidne tvorevine, a ne da joj nazdravlja i tepa kao još jednoj srpskoj državi. Ali, gdje je uopće moral danas i ovdje?Zasigurno je daleko od vođstva Srpsko-pravoslavne crkve.

Tvorac djela je osuđen, a djelo živi. Nije li sve ovo golemo ruganje žrtvama Karadžićevih hordi i njihovim neutješnim porodicama? Bruka i sramota je ovo svjetske civilizacije.Velika ljaga na svjetski moćnim državama današnjeg svijeta. Šekspir neka zaključi tekst ovoga Periskopa:Ostalo je šutnja.

 

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Kad su golubovi umirali

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naišao sam u svojoj kućnoj knjižnici na briljantnu monografiju u kojoj je pjesnički i likovno tretirano stradanje Dubrovnika u posljednjoj agresiji. Feđa Šehović, alias Raul Mitrović, napisao je prozno-poetske cjeline od kojih vam zastane dah. Sabrat mu po dubrovštini i izvrstan slikar dubrovački Lukša Peko, nije se ni trudio da samo slijedi gospara Feđu; crtačkom vještinom koja bi i u Parizu bila na cijeni slikao je bol

 

U civiliziranom svijetu često, a u nas tako rijetko, izdaju se pjesničko-slikarske monografije. Već omotnicom korica dobiva se u vizualnom smislu tužan prolog za ono što slijedi iza tih korica.

Naišao sam u svojoj kućnoj knjižnici na briljantnu monografiju u kojoj je pjesnički i likovno tretirano stradanje Dubrovnika u posljednjoj agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Feđa Šehović, alias Raul Mitrović, napisao je prozno-poetske cjeline od kojih malo-malo pa vam zastane dah.

Sabrat mu po dubrovštini i izvrstan slikar dubrovački Lukša Peko, nije se ni trudio da samo slijedi gospara Feđu; crtačkom vještinom koja bi i u Parizu bila na cijeni slikao je bol! Da, iz njegovih prikaza dubrovačkog pakla na likovni način viče, urla, pretvara se u golemi krik, taj četničkim streljivom izubijan umilni Dubrovnik. Grad! I postojano stoji uspravan i odolijeva divljacima i divljačkoj energiji…

Gledam nad krevetom drage žene u sarajevskom nam stanu središnju kuću arkadijskog Straduna kako gori i lipsava pod udarima bombi, pokopa i oproštaja.

A maestro Lukša Peko svaki je lijepo obrađeni kamen dočarao da potencira tu nehumanost, to ljudožderstvo, to zgradožderstvo, što se na Grad spustilo s brda okolnijeh… Nikad ranije u Gradu bilo nije, ali naum da se sve civilizirano zapali, da se  draguljne, stoljećima čuvane stvari i relikvije, pak, ukradu. Sve to implicite u moćnu grafiju pretvorilo je majstorstvo Lukše Peke.

Taj dim crni, zloslutni, to nije dim, to gore ostaci godspodstva dubrovačkog, to gori i replika konte Iva Vojnovića, koji je znao kazati kod pokopa i oproštaja: Othodu gospari.

I pored dima svijetla je grafija Pekova. Svijetla je Pekova slika kao lice moje Svetlane, jer niti Grad niti Svetlana nikada se ničega stidjeli nisu, jer nisu imali radi čega.

U ovoj imperijalnoj mapi dvojice uglednih stvaralaca dah slobode izbija iz svake riječi, iz slike svake.

Zar nije fascinantno nadsvođen zločin kad o tom paklu veli prkosno Feđa: Plemenitost je kraljica ljudskih osobina, a plemeniti čovjek vitez iz knjiga i života, koji nas svojim dobrim djelima štiti i ushićuje…

Kad su golubovi umirali pjesnici Dubrovnika su pjevali, a slikari slikali…

U ovoj večeri sjećam se i golubova i pjesnika i slikara. Ta plemenitost duše i golubije i čovječije stanuje srećom i u ovoj mapi.

I pamtite kad su golubovi umirali nevini, u Dubrovniku nevinom…

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Žak ili o nedostajanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Aca Popović je bio i ostao legendarna pojava srpske i jugoslovenske drame. Prije svega zato što je u svojoj generaciji bio književnik koji je jedini znao napisati istinski dijalog, rijetko životan, gotovo zahvaćen iz prijesnoga života, naturalističan koliko treba, a blago stiliziran u dosluhu s tadašnjim tendencijama u savremenom teatru

 

Već duže vrijeme razmišljam o permanentnom kadrovskom i ostalom siromašenju južnoslavenskih kultura uopšte. Ipak, najsnažnije tu devastaciju ukupnog kulturnog prostora osjećam kroz nestanak markantnih ličnosti, koje su svojim djelima omogućavale kontinuitet naših priključaka evropskim civilizacijskim tokovima. Jedna od takvih ličnosti, koja manjka u našim kulturama, svakako je Aleksandar Popović Žak, komediograf, istinski veličanstveni pisac, ali i svojevrsna kulturna pojava i kulturološka činjenica.

Njegov književni opus, koji je na reprezentativan način spašen od trajnog zaborava zahvaljujući Verzal presssu i Vojnoizdavačkom zavodu iz Beograda, više je nego markantan.

Dramski tekstovi Ljubinko i Desanka, Čarapa od sto petlji, Sablja dimiskija, Smrtonosna motoristika, Razvojni put Bore Šnajdera, Utva ptica zlatokrila, Krmeći kas, Druga vrata levo, Bela kafa, Mrešćenje šarana, Kus petlić, Pazarni dan, Kape dole, Mravlji metež, Tamna je noć, Komunistički raj samo je dio opusa ovog ne samo teatarskog autora, nego i TV scenariste. Žak Popović bio je uz Branislava Nušića najizvođeniji dramski autor u Jugoslaviji.

Pisao je odlične tekstove i iz oblasti dječije književnosti, a autor je i nekoliko proznih djela. Na omotu njegovog antologijski intoniranog skupa dramskih tekstova izdavač je imao potrebu da zapiše i ovo: …Sa stanovišta pozorišne umetnosti Popović je prevratnički pisac, njegovom pojavom sredinom šezdesetih godina evazivna, ezopovska dramaturgija ustupila je mesto dramaturgiji otvorene forme i asocijacija. Gledaocima je ponudio bogatstvo leksike i srpskog jezika, dubinski uvid u karakteristike mentaliteta…

Aca Popović je bio i ostao legendarna pojava srpske i jugoslovenske drame. Prije svega zato što je u svojoj generaciji bio književnik koji je jedini znao napisati istinski dijalog, rijetko životan, gotovo zahvaćen iz prijesnoga života, naturalističan koliko treba, a blago stiliziran u dosluhu s tadašnjim tendencijama u savremenom teatru. Znao je Žak, obrazovan i izvorno talentovan, naći mjeru da njegovo dopadanje publici iz čijih života je crpio inspiraciju bude u dobrom odnosu s kritikom, koja je tih godina bila pod permanentnim uticajem evropskih trendova.

Mudar, a ne tek i samo predestiniran da piše odlične dramske i komedijske dijaloge, Popović s bogatim životnim iskustvom, koje nije mašila ni golootočka sudba, inteligentno je pronicao u život oko sebe, unoseći u svoje dramske tekstove sočan srpski jezik, posebice iz prigradskih sredina.

Zašto ovaj pisac, vezan za srpski ambijent, ali po dramatskoj orkestraciji evropski dramatičar par excellence, nije na evropskoj teatarskoj sceni dobio značaniju poziciju, zasluga je neaktivnog srpskog i jugoslovenskog rediteljstva, velikim dijelom neinventivnog da prepozna njegove suštinske vrijednosti.

Zaslužio je to prije svega po svojim izvanredno ispisanim dijalozima, koji su velikoj plejadi glumaca pružili priliku da budu veliki, prije svega radi dobro ispisane dijaloške fakture, a tek onda radi njihove manje ili više uspješne scenske interpretacije.

Čast režiseru i profesoru Egonu Savinu, koji čestito vodi lične borbe da Žak Popović bude i danas, kao i mnogo godina ranije, prisutan i teatarski aktualan u svim južnoslavenskim sredinama.

Zato, profesore Savin, moj šešir dolje!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Stil kao suština

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svjestan postepenog nestanka duhovnosti, izrabljenosti čovjeka do krajnjih granica, nemoći da se intelektualnom energijom nadmaši rastući priimitivizam koji vodi socijalnom grču, slikar ne ostaje ravnodušnim promatračem niti slikarom veselih sličica i umilnih prizora

 

Sarajevski slikar Borko Močević izlazi pred likovnu publiku, ne samo za njega već u mnogo širim razmjerama, projektom kojeg naziva Autoportret. Kažem projektom, zapravo tražeći i ne nalazeći adekvat jezičke supstance za ono što nam je priredio ovaj talentirani i nadahnuti slikar kroz dvadeset platana velikog formata.

Močević je izveo Autoportret iz dva suštastveno povezana dijela. U prvom, pak, on crtački moćno donošenjem finih naznaka unutarnje psihologije portretira ličnosti za koje tvrdi da su veoma bitno uticali na njegov artistički uspon i krajnje rezultante njegovih umjetničkih traganja…

Tu su od klasika jugoslovenske književnosti i najvećeg našeg komediografa Branislava Nušića, preko pjesnika Duška Trifunovića, slikarskog barda profesora Radenka Miševića, pisca i slikara Mome Kapora, fudbalera i fudbalskog pedagoga Branka Stankovića, teatarskog i filmskog glumca Bekima Fehmiua, pa sve do kritičara i pjesnika Vojislava Vujanovića.

Sve snažne posebnosti koje su praktično činile kulturnu, sportsku, društvenu u najširem smislu srčiku duhovnosti Jugoslavije, onoga s čime se većina nas bukvalno identificirala, onoga što je bila naša komparativna prednost u književnosti, slikarstvu, sportu, glumi u odnosu na druge europske i svjetske civilizacijske identitete. Svaki portret nosi poneku od duboko zapretenih unutarnjih karakteristika, što je Močević suptilno cizelirao u portretnoj sadržini… A, opet, svi zajedno, bez obzira kojoj sferi umjetnosti pripadaju i u kojim su vremenima svojim djelima oplemenjivali našu stvarnost, nose pečat snažne Močevićeve osviještenosti njihovim tvoračkim nezaboravima. Galerija je to odlično crtanih, psihološko krajnje produbljenih personaliteta.

Ovaj dio Močevićevog projekta snažno potcrtava njegov poglavito crtački talenat!

Naznačajnijim dijelom Močevićevog projekta smatram cerebralno premoćni slikarov svojevrsni aristički bijeg od surove, ničim obećavajuće sadašnjice. I u nekim ranijim traganjima Močević je rukama zaklonjeni pogled koristio kao umjetničko-društvenu metaforu svjevrsnog bijega savremenog čovjeka od sure današnjice, sociopolitičkih i inih opterećenja kojima smo u svakodnevlju podvrgnuti.

Ovoga puta slikar ovu temu daje kao odgovor na sjajne angažmane i društveno trajanje osoba koje su mu bile i ostale uzorima i vodiljama životnim i umjetnički zapretenim putevima.

Taj čudesni grč koji ruku na neki način izobličava je poenta slikarevog angažmana u sferama najšireg i najdubljeg humaniteta.

Močević ovim pokazuje rijetko angažiran umjetnički akt sav u funkciji temeljne čovjekoljubne ideje.

Snaga grča i nabrekle žile odslik su onoga što ne korespondira sa finom duhovnošću odličnika iz različitih oblasti života.

Svjestan postepenog nestanka duhovnosti, izrabljenosti čovjeka do krajnjih granica, nemoći da se intelektualnom energijom nadmaši rastući priimitivizam koji vodi socijalnom grču, slikar ne ostaje ravnodušnim promatračem niti slikarom veselih sličica i umilnih prizora.

Močević razantno, upravo u grču ruku, u zaklonjenosti pogleda da se ne gleda u surovost oblika liberalno kapitalističke kamarile daje suštinske odgovore svoga istinskog autoportreta.

Nismo imali i nemamo na ovaj suštastven način angažiranih likovnih umjetnika.

Treba konstatirati dosljednost stilskog pisma u svim dijelovima ovog složenog autorskog projekta. Tako da je projekat Močevićev trijumf koliko umjetničke imaginacije toliko i decentnog i krajnje dosljednog stila u umjetničkoj izvedbi Autoportreta.

Istinski veliki događaj u našoj recentnoj umjetničkoj zbilji.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo