Povežite se sa nama

PERISKOP

Rađa li se opet čudo

Objavljeno prije

na

Neugasla strasna želja Mostaraca, ali i Rođenih iz drugih dijelova nekadašnje zajedničke domovine, da se Velež vrati na stare grane, ovih mjeseci doživljava procese koji bi mogli signalizirati da mostarsko fudbalsko čudo doživljava svojevrsnu reinkarnaciju

 

Od djetinjstva sam posjećivao Stadion pod Bijelim brijegom, gdje je sve do početka dvostruke agresije na BiH u fudbalskom smislu carevaona daleko čuveni fudbalski klub nazvan po planini ponad Mostara – Velež.

Izrastao je iz radničke tradicije, na početkuse zvao Radničko sportsko društvo. Bio je decenijama više od fudbala i više od bilo kakve zabave za Mostarce,a popularnost je sticaoi diljem Jugoslavije.Osim blistave tradicije koju je baštinio, Velež se posljednjih decenija prošlog vijeka nametnuo izuzetno atraktivnim fudbalom.

U jugoslovenskim razmjeramanezaboravanje bio triling fudbalskih čarobnjaka nazvan po početnim slovima njihovih prezimena BMV (Bajević,Marić, Vladić).Neodoljivi šarm koji su mostarski čarobnjaci odnjihani uz Neretvu i od najstrastvenijih navijača prozvani Rođeni prosipali diljem planete toliko je plijenio fudbalsku,ali i ostalu javnost, da su vrlo brzo Rođeni postali simbol, ali i najbolji ambasadori Grada na Neretvi.

Nije za zanemariti činjenica da je u Veležu karijeru, koju će kasnije nastaviti u francuskom Sent Etjenu, otpočeo reprezentativni čuvar mreže Partizana, Ivica Ćurković, koji je kasnije obavljao dužnost predsjednika Olimpijskog komiteta Srbije,a i danas je na poziciji počasnog predsjednika FK Partizan.

Veležovu crvenu majicu nosio je i Vahid Halihodžić, donedavni selektor fudbalske reprezentacije Japana, trener Nogometnog kluba Dinamo iz Zagreba.

Agresija na RBiH promijenila je kompletan lik moje domaje.Tako su fašisti iz redova hrvatskog naroda najprije od mostarske kolijevke lijepog fudbala, stadiona pod Bijelim brijegom, načinili sabirni logor za sve mostarske nehrvate, ali i za Hrvate ljevičarskih pogleda i opredjeljenja,a potom jednostavno predali taj fudbalski mostarski hram drugom klubu iz Mostara, Hrvatskom športskom klubu Zrinjski.

Klub blistave tradicije Velež otišao je u mostarsko predgrađe Potoci ili, kako smo ga svi mi Mostarci zvali, Vrapčići.

Neugasla strasna želja Mostaraca, ali i Rođenih iz drugih dijelova nekadašnje zajedničke domovine, da se Velež vrati na stare grane, ovih mjeseci doživljava procese koji bi mogli signalizirati da mostarsko fudbalsko čudo doživljava svojevrsnu reinkarnaciju.

Stadion u Vrapčićima opremljen je gotovo premijerligaški naporima brojnih prijatelja i navijača Rođenih iz inostranstva,kao i mostarskih biznismena, a kvalitetne igre Veleža koje obećavaju povratak u najelitniji rang takmičenja, garancija su rađanja nove generacije čarobnjaka fudbala u mostarskoj kotlini.

To fudbalsko čudo imenom Velež opet je na prvim stranicama sportske štampe, opet su mostarski Rođeni prva vijest na radijskim i televizijskim valovima.

Povratak Rođenih u najelitnije fudbalsko takmičenje ne nosi samo sportsku dimenziju.Vraća se time šarmantni duh Grada na Neretvi,a fina konkurencija Veleža i Zrinjskog rasterećena nesportskih natruha može ovaj,po nacionalnim crtama podijeljeni grad,opet vratiti samom sebi.

Dok mi u ušima odjekuju tekstovi Veležove himne iz pera Miše Marića sjećam se čarobnjaštva i Krune Radiljevića i Muhameda Mujića i Gordana Irovića i Miše Lazovića i Muhameda Roma Glavovića i čudesne trenerske taktike Sulejmana Sule Repca i Domagoja Kapetanovića Kapeca i velikog Miloša Milutinovića, koji je predvodio Rođene kad su osvojili Kup maršala Tita i srca fudbalskih tifoza diljem zemlje.

Rađanje novog mostarskog fudbalskog čuda dragocjen je povjesni trenutak i za cijelu Bosnu i Hercegovinu,kojem se iskrene bh. patriote itekako raduju!

 

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Hozini portreti grada

Objavljeno prije

na

Objavio:

Umjesto uobičajene retrospektive,  sarajevski stvaralac Irfan Hozo je otpočeo originalan novi autorski ciklus. Napravio je serijal portreta Sarajki i Sarajlija –od kolportera, preko limara do  čistača cipela… Kičicom je tako osvajao ritam drevne sarajevske gradskosti. Ti  Portreti grada donose slikarski imaginarij, kojim ovaj osebujni umjetnik slika dušu Sarajeva

 

Irfan Hozo, iznimno plodni likovni stvaralac, sarajevski, odlučio je svoju četrdesetu godišnjicu slikarskog rada obilježiti krajnje neobično.Umjesto uobičajene retrospektive Hozo je otpočeo originalan novi autorski ciklus. Napravio je serijal portreta Sarajki i Sarajlija.

Ti Hozini Portreti grada donose slikarski imaginarij, kojim ovaj osebujni likovni umjetnik ustvari slika dušu Sarajeva.

Krajnje autentična likovna soareja u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine nije donijela portrete gradskih zvaničnika i odličnika, nije donijela pred zahtjevnu i probirljivu publiku nikakav ekskluzivni izbor. Dapače, Hozo je birao likove koji su tek i samo njemu osobno interesantni i kartakteristični. Od prodavaca novina – kolportera, preko limara do uličnih čistača cipela slikar je kičicom osvajao ritam sarajevske gradskosti.Slikao je nosioce urbaniteta drevnog sarajevskog polisa.

Na tim portretnim platnima skoro u prirodnoj veličini Hozo ne uskrsava samo te likove zanimljivih mu sugrađana, već ustvari ponire duboko, iznimno duboko u dušu Sarajeva.

Ovaj umjetnik je, inače, karakterističan po svojoj permanentnoj inovativnosti. Nikada ga u kontinuitetima njegovih stvaralačkih poduhvata ne nađem tamo gdje sam ga ostavio. Poput nemirne rijeke njegov se razbokoreni slikarski imaginatio kreće izohipsama samo njemu svojstvenog stvaralačkog vibrata.Tako je bilo i sa ovom spektakularnom postavkomkoja zadržava sve karakteristika Hozine umjetničke poetike,ali je svojevrstan novum po izboru tematike i načina njene likovne orkestracije. I kada se izražava u crtežu, grafici ili slikarstvu on permanentno traga.

Filigranist po formi, ovaj se homo estetikus, poput starih majstora rukovodi načelima realistične figuracije.
Precizno do perfekcije on cizelira svaki detalj na svojim portretnim plohama.Hozo nikada nije prepuštao slučaju ni, za neke druge slikare nebitne detalje, dapače, on se posvećuje svakom dijelu portreta svojih sugrađana praveći kolektivni svojevrsni portret svoga grada.

Ova izložba otkrila mi je još jedan aspekt Hozionog stvaralačkog postupka. Prvenstveno perfektan crtač slikar je uspostavio most između duhovnosti,i to one unutarnje, portretiranih osoba i vlastitog osjećanja gradskosti, one sarajevštine koja čili i permanentno nestaje iz našeg vidokruga, naših života i jednog klasičnog pogleda na svijet.Klasičnog i moćnog u svojoj etičnosti i dobronamjernosti.Prvenstveno zbog virtuoziteta Hozinog slikanja pozadina u kojima gotovo podjednako značajno participiraju drevni i suvremeni toponimi sarajevske stvarnosti.Hozo je u toj svojoj tvoračkoj kaligrafiji dosljedan budni snivač.
Ovu ću izložbu pamtiti i po reprezentativnom katalogu koji zbori artificijalnošću,ali ima i rijetku mjeru i vrhunski ukus.

Izložba u Umjetničkoj galeriji BiH okupila je sarajevsku intelektualnu elitu.Najviše me oduševilo potpuno odsustvo interesa bh. i sarajevskih političkih moćnika. Tim vlasnicima naših sudbi i nije bilo mjesta niti među portretiranim, a još manje među posjetiteljima prvoklasne likovne gozbe na način slikarskih virtuoza majstora slikarske meštrije.

Irfan Hozo, tihi poslenik umjetnosti, svojim je talentom i vrhunskim metjeom oživio Šeher u odlasku.
Izložba kao odbljesak naše ljepše stvarnosti…Nostalgična kao i sva iščezavajuća ljepota prohujalih godišta i prošlih dana…Nostalgična za sve one koji znaju uživati u ljepoti!

Ne da mi snu na oči ova galerija sjajnih portreta Sarajki i Sarajlija.

 

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

ANDERESEN IZ BOSANSKOG PETROVCA

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dveri ovog Periskopa otvaraju se za djelo Ahmeda Hromadžića,  prozaiste koji bi se mogao nazvati rodonačelnikom bosanskohercegovačke književnosti za djecu i mlade. Hromadžićevo umjetničko djelo je  oda mašti i svijetu čudesnih bajkovitih bića

 

Bosanskohercegovačka se književnost unutar južnoslavenskih književnih paralela i meridijana prepoznaje i estetski legitimira prije svega po djelima Andrića, Selimovića, ali i pisaca srednje generacije poput Ibrišimovića, da ne govorimo o blistavostima lirike Maka Dizdara i pjesnika i scenariste Abdulaha Sidrana…

Ipak, dveri moga današnjeg Periskopa otvaraju se za djelo prozaiste koji bi se mogao nazvati rodonačelnikom bosanskohercegovačke književnosti za djecu i mlade – Ahmeda Hromadžića. Ovaj tvorac čudesnog bajkovitog svijeta patuljaka i pletisankio  vila, za života je nazvan bosanskohercegovačkim Andersenom, a njegov pitoreskni zavičaj, Bjelaj kod Bosanskog Petrovca velika je životna skenerija, živopisna draperija iz koje je crpao stvaralačke poticaje, ali na nju i projicirao svijet nesputane i ničim ograničene mašte.

Hromadžićevo cjelokupno umjetničko djelo je oda mašti i svijetu čudesnih bajkovitih bića.

Jezik Ahmeda Hromadžića, brušen i izbrušen do virtuozne suštine, primjeren shvatanjima i misaonosti djeteta, svoj zapućenoj u nesaznate krajeve vilinske Arkadije, dragocjenost je koja je djelo ovoga bh. pripovjedača i pjesnika postavila u Panteon najvrednijih ostvarenja književnosti za djecu u evropskim razmjerama.

Iako je vrijedne doprinose Hromadžić davao i u žurnalistici, iako je bio vrstan direktor nekada slavne sarajevske izdavačke kućeVeselin Masleša, iako su mu prozni biljuri dramatizovani i igrani u teatarskim kućama,ovaj je pisac krajiške zavičajnosti najdublju književnu brazdu zaorao stvarajući neponovljive maštovanke o tim nestvarnim, a zapravo stvarnijim od svake stvarnosti,svjetovima patuljaka…

Njegove knjige Patuljak iz zaboravljene zemlje, Patuljak vam priča, Okamenjeni vukovi, Labudova poljana, Dječak jaše konja, Igmanski marš, Zelena šuma, Bijeli slavuj međaši su potpuno nepoznate poetike do Hromadžićeve pojave…

Kada se bude ispisivala ozbiljna i temeljita povijesnica sarajevske i bh. književnosti i kulture nezaobilazan će biti Hromadžićev uistinu višestruki angažman, kao pisca,kao urednika-izdavača,kao avangardnog pokretača cijele jedne književnosti,svojevrsne patuljologije

Da je za njegovog života bilo više svijesti o slojevitosti i vrijednosti bogatog književnog opusa bh. Andersena, taj skromni čovjek a pisac rijetke nadarenosti, zakitio bi se i književnim priznanjima međunarodnog karaktera, ali mojoj generaciji ostati će u sjećanju kao pisac koji je stvarao i ispunjavao naše snove!

Unutar književnosti za djecu i mlade u Bosni i Hercegovini ne može se postići apsolutno ispravno traženje mjesta za ovoga pisca na književnim mapama. Njegovom književnom djelu pripada mjesto unutar procjene sveukupne književne produkcije i bh. ali i regionalne, jer se radi o poeziji u prozi i poetskom snažnom naboju u maštovitim slojevitostima njegovih sjajnih svjetova u kojima trijumfuje dobrota i ljepota življenja kroz slavljenje te dobrote…

Vitalnost i aktualitet pokazalo je književno djelo ovog klasika bh. književnosti prije svega svojim opstankom u novim izborima školske lektire, ali i u prevodima na svjetske jezike. Zato Bosanci i Hercegovci svih generacija, ma na kojem kraju svijeta obitavali, imaju razloga biti ponosni na svoga Andersena!

 

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Fratri

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosna Bosnom ne bi bila da i među sljedbenicima svetog Franje nema razlike. Dok bosanski franjevci, orgazovani u svoju redo-državu Bosnu Srebrenu u velikoj većini brane samostalnost i  teritorijalni integritet BIH, primjetno je vezivanje hercegovačkih franjevaca uz HDZ-ovske vlasti koje  otvoreno naginju  prema Hrvatskoj snujući separatističke snove o prisajedinjenju Herceg Bosne Hrvatskoj

 

Još je nobelovac Ivo Andrić svojim magijskim proznim perom pisao o fratrima u Bosni.Kako vrijeme prolazi svećenici u karakterističnim braon, rjeđe bijelim (cisterciti!)habitima jednako privlače pažnju.Ti sljedbenici poslanja Svetoga Franje potpuno liče, a tako se u svakodnevlju i ponašaju, siromašni su red katoličke crkve. I nekako mi se čine najsličniji asketizmu i skromnosti sadašnjega pape Franje.

No od vremena Andrićevih nadahnutih Fratarskih priča puno se toga promijenilo u zemlji Bosni i Hercegovini…

I dok su hercegovački franjevci potpali pod skute HDZ-ovske, nacionalizmu okrenute politike, dotle braću im po istom habitu karakteriše izraženi (u najvećem broju slučajeva!!!) bosanskohercegovački integralistički patriotizam. Pokojni fra Petar Anđelović, u mojim je mislima i osjećanjima predvodnik te skupine čestitih bosanskohercegovačkih franjevaca- domoljuba.Naravno, tu su i fra Marko Oršolić,fra Ivo Marković, pa Benedikt Vujica, Ivan Šarčević…Odgojili su na svojim bogoslovskim franjevačkim sveučilištima i dostojne nasljednike poput Drage Bojića.

Ali Bosna Bosnom ne bi bila da i među sljedbenicima svetog Franje nema razlike.

U BiH je svima jasno da se hercegovački ujaci, kako fratre popularno zove narod, bitno razlikuju od svoje bosanske braće. Dok bosanski franjevci, orgazirani u svoju redo-državu Bosnu Srebrenu u velikoj većini brane samostalnost, teritorijalni integritet i cjelovitost Bosne i Hercegovine, primjetno je izrazito vezivanje hercegovačkih franjevaca uz HDZ-ovske vlasti koje otvoreno i bez ustezanja naginju prema Hrvatskoj snujući herceg bosanske separatističke snove o teritorijalnom i svekolikom prisajedinjenju Herceg Bosne Hrvatskoj.

Svoju podanost bosansko hercegovačkoj cjelovitosti neki poput fra Drage Bojića plaćali su izmještanjem iz Sarajeva, ali i progonom i šikaniranjem na druge načine. Ta razdioba franjevaca šteti svima, poglavito  katoličkoj crkvi u Bosni i Hercegovini.

Bosanski franjevci poput pokojnog Luke Markešića ušli su i u oblike političkog organiziranja (Hrvatsko narodno vijeće) kako bi podupirali cjelovitost,suverenitet i nezavisnost Bosne i Hercegovine.

Valja zabilježiti da su fratri u svim djelovima Bosne i Hercegovine nosioci rijetko rafiniranog odnosa prema svim oblicima umjetnosti.Tako je iznimnom manifestacijom umjetničke kolonije i pripadajuće joj galerije u Breškama kod Tuzle itekako obogaćen likovni život sjeveroistočne Bosne. Hercegovački franjevci,posebno pokojni fra Pejič i Vendelin Karačić vrijednim su višegodišnjim radom stvorili likovnu akademiju na Širokom Brijegu i Franjevačku galeriju, koje su danas vrela snažne umjetničke radijacije ne samo u Hercegovini. Da ne govorim o reprezentativnom galerijskom prostoru vezanom za grandiozni likovni opus Gabrijela Jurkićau Livnu.

Tu su i bogate samostanske zbirke umjetnina koje su sljedbenici Svetog Franje sačuvali u manastirskim odajama,poput onih u Kraljevoj Sutjesci za vrijeme najtežih i ratnih vremena. Doprinos fratara i drugim vrstama umjetnosti preznačajan je.

Ujaci su značajno pomagali katolički puk, ali i druge Bosance i Hercegovce u njihovom obrazovanju,a djelovanje njihovih humanitarnih udruga poput one Kruha Svetoga Ante mnogo je građana nahranila.
Nije slučajno veliki Ivo Andrić cijeli kontingent pripovjednog stvaralaštva posvetio fratrima.

I završiću ovaj Periskop predivnim pozdravom bosanskih franjevaca MIR I DOBRO!

 

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo