Povežite se sa nama

PERISKOP

Rađa li se opet čudo

Objavljeno prije

na

Neugasla strasna želja Mostaraca, ali i Rođenih iz drugih dijelova nekadašnje zajedničke domovine, da se Velež vrati na stare grane, ovih mjeseci doživljava procese koji bi mogli signalizirati da mostarsko fudbalsko čudo doživljava svojevrsnu reinkarnaciju

 

Od djetinjstva sam posjećivao Stadion pod Bijelim brijegom, gdje je sve do početka dvostruke agresije na BiH u fudbalskom smislu carevaona daleko čuveni fudbalski klub nazvan po planini ponad Mostara – Velež.

Izrastao je iz radničke tradicije, na početkuse zvao Radničko sportsko društvo. Bio je decenijama više od fudbala i više od bilo kakve zabave za Mostarce,a popularnost je sticaoi diljem Jugoslavije.Osim blistave tradicije koju je baštinio, Velež se posljednjih decenija prošlog vijeka nametnuo izuzetno atraktivnim fudbalom.

U jugoslovenskim razmjeramanezaboravanje bio triling fudbalskih čarobnjaka nazvan po početnim slovima njihovih prezimena BMV (Bajević,Marić, Vladić).Neodoljivi šarm koji su mostarski čarobnjaci odnjihani uz Neretvu i od najstrastvenijih navijača prozvani Rođeni prosipali diljem planete toliko je plijenio fudbalsku,ali i ostalu javnost, da su vrlo brzo Rođeni postali simbol, ali i najbolji ambasadori Grada na Neretvi.

Nije za zanemariti činjenica da je u Veležu karijeru, koju će kasnije nastaviti u francuskom Sent Etjenu, otpočeo reprezentativni čuvar mreže Partizana, Ivica Ćurković, koji je kasnije obavljao dužnost predsjednika Olimpijskog komiteta Srbije,a i danas je na poziciji počasnog predsjednika FK Partizan.

Veležovu crvenu majicu nosio je i Vahid Halihodžić, donedavni selektor fudbalske reprezentacije Japana, trener Nogometnog kluba Dinamo iz Zagreba.

Agresija na RBiH promijenila je kompletan lik moje domaje.Tako su fašisti iz redova hrvatskog naroda najprije od mostarske kolijevke lijepog fudbala, stadiona pod Bijelim brijegom, načinili sabirni logor za sve mostarske nehrvate, ali i za Hrvate ljevičarskih pogleda i opredjeljenja,a potom jednostavno predali taj fudbalski mostarski hram drugom klubu iz Mostara, Hrvatskom športskom klubu Zrinjski.

Klub blistave tradicije Velež otišao je u mostarsko predgrađe Potoci ili, kako smo ga svi mi Mostarci zvali, Vrapčići.

Neugasla strasna želja Mostaraca, ali i Rođenih iz drugih dijelova nekadašnje zajedničke domovine, da se Velež vrati na stare grane, ovih mjeseci doživljava procese koji bi mogli signalizirati da mostarsko fudbalsko čudo doživljava svojevrsnu reinkarnaciju.

Stadion u Vrapčićima opremljen je gotovo premijerligaški naporima brojnih prijatelja i navijača Rođenih iz inostranstva,kao i mostarskih biznismena, a kvalitetne igre Veleža koje obećavaju povratak u najelitniji rang takmičenja, garancija su rađanja nove generacije čarobnjaka fudbala u mostarskoj kotlini.

To fudbalsko čudo imenom Velež opet je na prvim stranicama sportske štampe, opet su mostarski Rođeni prva vijest na radijskim i televizijskim valovima.

Povratak Rođenih u najelitnije fudbalsko takmičenje ne nosi samo sportsku dimenziju.Vraća se time šarmantni duh Grada na Neretvi,a fina konkurencija Veleža i Zrinjskog rasterećena nesportskih natruha može ovaj,po nacionalnim crtama podijeljeni grad,opet vratiti samom sebi.

Dok mi u ušima odjekuju tekstovi Veležove himne iz pera Miše Marića sjećam se čarobnjaštva i Krune Radiljevića i Muhameda Mujića i Gordana Irovića i Miše Lazovića i Muhameda Roma Glavovića i čudesne trenerske taktike Sulejmana Sule Repca i Domagoja Kapetanovića Kapeca i velikog Miloša Milutinovića, koji je predvodio Rođene kad su osvojili Kup maršala Tita i srca fudbalskih tifoza diljem zemlje.

Rađanje novog mostarskog fudbalskog čuda dragocjen je povjesni trenutak i za cijelu Bosnu i Hercegovinu,kojem se iskrene bh. patriote itekako raduju!

 

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Republikanci i njihovi protivnici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Povratak naziva republika BIH, otetog četničkom agresijom i nametnutim dejtonskim ustavom ne sviđa se prije svega Miloradu Dodiku, koji radi sve da  država BiH što prije nestane. Ne sviđa  ni ultranacionalistima iz HDZ-ovog parapolitičkog tijela, Hrvatskog narodnog sabora,  najgorljivijim protagonistima ustašoidne politike u BiH

 

Nedavno održani kongres SDA uzburkao je ionako nemirnu bh. političku scenu. Deklaracija koju je Kongres usvojio promovira građansku državu, povratak Ustava Republike BiH, dakle i povratak naziva republika, otetog srbočetničkom agresijom i nametnutim dejtonskim ustavom. To se, naravno, ne sviđa svima onima koji bi željeli nestanak bh. države za sva vremena.

Prije svega ne sviđa se to Miloradu Dodiku, koji na svaki način, iako je formalno član Predsjedništva BiH, radi sve da  država BiH što prije nestane.

Ne sviđa se to ni ultranacionalistima iz HDZ-ovog parapolitičkog tijela, Hrvatskog narodnog sabora, dakle najgorljivijim protagonistima ustašoidne politike u BiH.

Ne sviđa se to ni nekim tzv. građanskim snagama u BiH, jer to nije njihov izum, pa kako bi onda to moglo vrijediti i imati političku validnost.

Elem, niko trenutno osim normalnih i trezvenih građana ne bi da podrži SDA-ovu deklaraciju.

Sve ovogovori o uskosti i neperincipijelnosti jednih i otvorenom antibosanskohercegovačkom djelovanju drugih.

BiH nikog od njih ne zanima, a svi joj javno ili tajno negiraju državotvornost. Smatram da se radi o par ekselance državotvornom dokumentu.SDA nije ni na koji način tražila nametanje ovih rješenja. Ali u BiH nije izgleda nikome stalo do opstanka stoljetne države.

Sramotno negiranje krajnje dobronamjernog dokumenta posljednjeg kongresa SDA pokazuje duboke podjele i na ljevici i na desnici u BiH. Ova bi deklaracija u normalnim demokratskim društvima bila normalna i poželjna stvar. Ali politička zakerala u bh. političkom ambijentu pokazuju političku nezrelost i otvoreno antibosanskohercegovačko djelovanje.

Jadno i sramotno antibosanstvo kojim je na nož dočekana Deklaracija Kongresa SDA.

Ova situacija otvorila je i druga krupna politička pitanja u Bosni i Hercegovini. Prije svega koje su to zapravo patriotske i državotvorne stranke  i  ko u budućnosti uopšte može činiti patriotski i državotvorni blok. Jer, duboke podjele oko ulaska u NATO, čemu se stranke iz Republike Srpske protive, zatim sve snažnije tendencije disolucije iz Hrvatskog narodnog sabora, sve to komplicira političku situaciju u BiH.

Uspavani nevladin sektor i okrenutost građana goloj egzistencijalnoj borbi za ekonomski opstanak samo dodatno komplikuju političku atmosferu. Sve veće prisustvo ruskog, izrazito anti bh uticaja preko stranaka iz Republike Srpske, ali i Čovićevog HDZ-a, prijeti da zapaljivu retoriku pretvori u ozbiljnije unutrašnje sukobe u BiH.

Na jednoj su, dakle, strani republikanci iz SDA, a na drugoj strani uobraženi, nezainteresovani i anti bh. elementi.

Građane ionako niko ništa ne pita.

 

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

I slikar i scenograf

Objavljeno prije

na

Objavio:

Hari Ejubović iskazuje nevjerovatan osjećaj za oneobičavanja sasvim realističnih situacija, ali i stavljanje u funkciju realnosti potpuno iz mašte dovedenih prizora. Njegove ptice u i van kaveza sušta su poezija umjetnikove maštovite igre

 

Harija Ejubovića, tuzlanskog slikara, upoznao sam nekih godišta u kojima je tuzlansko Narodno pozorište predvođeno Eldinom Tabučićem imalo za jugoslovenske prilike izniman zamah i let u prostore čiste nepatvoreneumjetnosti.Ejubović je svojom umjetničkom imaginacijom već signalizirao da se radi o stvaraocu razvihorene mašte i visoke likovne kulture. Pokazivao je i sjajan odnos prema pojedinim slikarskim i scenografskim materijalima, od kojih je svojim zlatnim rukama pravio prava mala čuda i likovne senzacije.

Međutim, potpuni ulazak u svijet njegove imaginacije omogućio mi je rad na projektu Malone umire, prema Beketovim jednočinkama i prozama, koje sam autorski oblikovao u predstavu Bosanskog kulturnog centra iz Tuzle. Tada sam shvatio da je ovaj likovni stvaralac više i od slikara i od scenografa, kao pukog teatarskog praktičara.

Hari Ejubović iskazuje nevjerovatan osjećaj za oneobičavanja sasvim realističnih situacija, ali i stavljanje u funkciju realnosti potpuno iz mašte dovedenih prizora. Njegove ptice u i van kaveza sušta su poezija umjetnikove maštovite igre.

Susret sa najnovijim radovima ovog tuzlanskog, bosanskohercegovačkog i europskog umjetnika, jer je Ejubović i ranije i danas, itekako vezan za čudesni umjetnički stratum Praga i češke umjetnosti uopće, pokazao mi je neka potpuno nova smjeranja ovog trajno nadahnutog likovnog magičara.

Ejubović u biću drveta traži inspirativ, pa već izrezane zadivljujuće forme,sjedne strane koristi kao postojani samogovoreći artefakt,a s druge strane urezani dio slika samo njemu pristajućim skladom boja,progovaraju krajnje kozmopolitskim govorom.

Umjetnik je to koji stvara neke samo njemu znane i duboko značeće svjetove.

Nova poetika ovoga stvaraoca ne oslanja se ni na jedan do sada poznati pravac niti izam.On logikom premošćavanja čitavih perioda iz povjesnice umjetnosti ostvaruje nove literarno i likovno relevantne sinteze iz kojih progovara i nadrealno i sirealizam, ali neminovno itvrdazbilja vezana za bh. rural u najširem smislu.

Naravno, kompletan postav novih Ejubovićevih radova,koje bih mogao pozicionirati između citatskog i autocitatskog,kolažnih majstorija i nekog samo Ejuboviću pripadajućeg naiviteta gotovo djetinjeg rasuđivanja,koji se može vidjetina plohama BKC-a u Tuzli, usmjeren je,pak, na ono što bih mogao nazvati kombinacijom čiste likovne duhovnosti i majstorskog uplitanja  primjenjeno-umjetničkih obrazaca.

Ejubović stvara krajnje oneobičajen svijet u kojem je svakom gledatelju dozvoljeno da dograđuje,naravno u dosluhu sa svojim znanjem i imaginacijom, široke i duboke prostore njegovog likovnog angažmana.

Opus je ovo koji kvalitetom i širinama opservacije po mnogo čemu nadvisuje recentnu tuzlansku likovnu scenu.

 

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Medijske fekalije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada ja kao strasni gutač svega napisanog i otisnutog na novinski papir sve češće odbijam da uz jutarnje kafenisanje,  šta je tek sa onim manje strasnim čitačima, koji se informišu putem interneta ili televizije

 

 

Sve češće odbijam da uz jutarnji ritual kafenisanja pregledam novine,bez obzira iz kojeg dijela bivše nam zajedničke domovine stizale.

Neki dan sam sâm sebi,   u nekom unutarnjem monologu kazao da kada ja kao strasni gutač svega napisanog i otisnutog na novinski papir tako rezonujem, šta li je sa onim manje strasnim čitačima,koji se informišu putem interneta ili televizije.

Televizije sam prestao gledati iz dva razloga: njihove neobjektivnosti  i stranačke pristrasnosti, te krajnje nekvalitetnog ukupnog,a ne tek i samo informativnog programa.

Šta je to što me do te mjere udaljava od medija,i to redom, a ne tek pojedinih?

Količina grubih manipulacija i čistih laži kojima obiluje medijska slika na zemljopisnom,a obezduhovljenom prostoru bivše Jugoslavije je tolika da niko, ko imalo drži do vlastitog dostojanstva i ličnog intelektualnog integriteta, ne može podnijeti poniženje na koje nas prisiljavaju krajnje neodgovorni, a nerijetko neuki i profesiji nedorasli urednički timovi.

Poseban problem je okupacija pojedinih medija od strane kadrova stranaka na vlasti, te potkupljivanje tvoraca medijske slike da nam serviraju isključivo ono što  nacionalne i državne, a sve češće i vjerske vođe žele, odnosno samo ono što je po njihovom vlastodržačkom ukusu.

Već dugo vapim kao čitalac i gledalac da čujem,pročitam i vidim ozbiljan komentar stranački ili državno-vlasnički neostrašćen.

Izgleda da je vrijeme ozbiljnih komentara i ozbiljnih komentatora daleko iza nas,iza ovog nesretnog vremena, čijim smo, nažalost dionicima, a pojedinci i sudionicima.

Namjerno pravim ovu dinstikciju jer ne želim biti dijelom manipulirane mase građana,kojima žurnalistički diletanti i stranački dobro plaćeni medijski činovnici permanentno ispiraju mozak.

Vlastodršcima u svim jugoslavenskim sredinama odgovaraju polupismeni i nepismeni pisci naručenih vijesti i kvazi komentara,koji se ne mogu tretirati drugačije nego kao medijske fekalije. U takvoj situaciji nerijetko sam i sâm bio u poziciji da razmišljam  ima li uopšte smisla išta pisati, kome pisati, za koga, jer  činjenica da mediji koji siju laži i koji su pisani jezikom ulice i podzemlja, imaju prođu mnogo bolju od onih rijetkih, koji se bore za istinu i za eliminaciju laži inajgrubljih falsifikata, govori sama za sebe.
Današnja medijska slika naših sredina, odnosno sredina koje komuniciraju jezikom koji svi razumijemo, je ustvari civilizacijski sunovrat,  trijumf duha palanke i poraz onih snaga u našim južnoslavenskim sredinama koje imaju svijest da je jedini spas iz ovih političkih i kulturnih nedođija u koje smo uvedeni protiv svoje volje pisati i govoriti istine i demontirati laži na svaki način.

Zavedenost medijima čitalaca, slušalaca i gledalaca je tolika da uspjevaju samo neuki, neobrazovani i najčešće nedotupavni poslušnici,koji savjestostavljaju pred vratima svojih partijskih i državnih šefova i kojekakvih moćnika.

Raskinuti sa ovakvom medijskom okupiranošću svih naših sredina značilo bi ozbiljno ozdravljenje društava i država…Ali, ko je taj ko to može napraviti? Taj se nažalost ne vidi niti na dalekom horizontu. A sve dotle dok se ne raščisti fekalizirano ostrašćena, debelo potkupljena novinarska diletantska bagra bićemo svi zajedno zarobljenicima neviđene manipulacije u svakom pogledu.

Pobjedu nad medijskim fekalijama trebali bi svi građani koji iole misle o budućnosti sebe, a osobito svoje djece, staviti u prvi plan i boriti se za to do zadnjeg atoma snage.

U suprotnom, i dalje nam se crno piše.

 

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo