Povežite se sa nama

PERISKOP

Rađa li se opet čudo

Objavljeno prije

na

Neugasla strasna želja Mostaraca, ali i Rođenih iz drugih dijelova nekadašnje zajedničke domovine, da se Velež vrati na stare grane, ovih mjeseci doživljava procese koji bi mogli signalizirati da mostarsko fudbalsko čudo doživljava svojevrsnu reinkarnaciju

 

Od djetinjstva sam posjećivao Stadion pod Bijelim brijegom, gdje je sve do početka dvostruke agresije na BiH u fudbalskom smislu carevaona daleko čuveni fudbalski klub nazvan po planini ponad Mostara – Velež.

Izrastao je iz radničke tradicije, na početkuse zvao Radničko sportsko društvo. Bio je decenijama više od fudbala i više od bilo kakve zabave za Mostarce,a popularnost je sticaoi diljem Jugoslavije.Osim blistave tradicije koju je baštinio, Velež se posljednjih decenija prošlog vijeka nametnuo izuzetno atraktivnim fudbalom.

U jugoslovenskim razmjeramanezaboravanje bio triling fudbalskih čarobnjaka nazvan po početnim slovima njihovih prezimena BMV (Bajević,Marić, Vladić).Neodoljivi šarm koji su mostarski čarobnjaci odnjihani uz Neretvu i od najstrastvenijih navijača prozvani Rođeni prosipali diljem planete toliko je plijenio fudbalsku,ali i ostalu javnost, da su vrlo brzo Rođeni postali simbol, ali i najbolji ambasadori Grada na Neretvi.

Nije za zanemariti činjenica da je u Veležu karijeru, koju će kasnije nastaviti u francuskom Sent Etjenu, otpočeo reprezentativni čuvar mreže Partizana, Ivica Ćurković, koji je kasnije obavljao dužnost predsjednika Olimpijskog komiteta Srbije,a i danas je na poziciji počasnog predsjednika FK Partizan.

Veležovu crvenu majicu nosio je i Vahid Halihodžić, donedavni selektor fudbalske reprezentacije Japana, trener Nogometnog kluba Dinamo iz Zagreba.

Agresija na RBiH promijenila je kompletan lik moje domaje.Tako su fašisti iz redova hrvatskog naroda najprije od mostarske kolijevke lijepog fudbala, stadiona pod Bijelim brijegom, načinili sabirni logor za sve mostarske nehrvate, ali i za Hrvate ljevičarskih pogleda i opredjeljenja,a potom jednostavno predali taj fudbalski mostarski hram drugom klubu iz Mostara, Hrvatskom športskom klubu Zrinjski.

Klub blistave tradicije Velež otišao je u mostarsko predgrađe Potoci ili, kako smo ga svi mi Mostarci zvali, Vrapčići.

Neugasla strasna želja Mostaraca, ali i Rođenih iz drugih dijelova nekadašnje zajedničke domovine, da se Velež vrati na stare grane, ovih mjeseci doživljava procese koji bi mogli signalizirati da mostarsko fudbalsko čudo doživljava svojevrsnu reinkarnaciju.

Stadion u Vrapčićima opremljen je gotovo premijerligaški naporima brojnih prijatelja i navijača Rođenih iz inostranstva,kao i mostarskih biznismena, a kvalitetne igre Veleža koje obećavaju povratak u najelitniji rang takmičenja, garancija su rađanja nove generacije čarobnjaka fudbala u mostarskoj kotlini.

To fudbalsko čudo imenom Velež opet je na prvim stranicama sportske štampe, opet su mostarski Rođeni prva vijest na radijskim i televizijskim valovima.

Povratak Rođenih u najelitnije fudbalsko takmičenje ne nosi samo sportsku dimenziju.Vraća se time šarmantni duh Grada na Neretvi,a fina konkurencija Veleža i Zrinjskog rasterećena nesportskih natruha može ovaj,po nacionalnim crtama podijeljeni grad,opet vratiti samom sebi.

Dok mi u ušima odjekuju tekstovi Veležove himne iz pera Miše Marića sjećam se čarobnjaštva i Krune Radiljevića i Muhameda Mujića i Gordana Irovića i Miše Lazovića i Muhameda Roma Glavovića i čudesne trenerske taktike Sulejmana Sule Repca i Domagoja Kapetanovića Kapeca i velikog Miloša Milutinovića, koji je predvodio Rođene kad su osvojili Kup maršala Tita i srca fudbalskih tifoza diljem zemlje.

Rađanje novog mostarskog fudbalskog čuda dragocjen je povjesni trenutak i za cijelu Bosnu i Hercegovinu,kojem se iskrene bh. patriote itekako raduju!

 

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Neupamćen heroizam

Objavljeno prije

na

Objavio:

Živeći u stravičnom dobu bolesti (cio svijet) i zemljotresa (Zagreb),  sveopštih nevolja, pišem o ortopedu dr Šukriji Đoziću, jednom od heroja otpora u opsjednutom Sarajevu, za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu. O čovjeku koji je spasio nebrojene ekstremitete ranjenih, nevinih Sarajlija. Pišem,  a u stvari tekst se sam luči iz moje duše, iz njenih najdubljih zakutaka. Da ne okolišam: pišem srcem

 

Svako ko očekuje da ću i u ovom Periskopu pisati o stvaralačkim dometima, ili o umjetnosti uopšte, ozbiljno se prevario!

Živeći u stravičnom dobu bolesti (cio svijet) i zemljotresa (Zagreb), dakle, sveopštih nevolja, ne mogu, jer se sve u meni buni protiv toga rezona, pisati i govoriti humorom ili ne daj bože satirom odgovarajući na planetarne nesreće, jer nikada nisam bio pobornik logike udri brigu na veselje

Dapače, iako mi mnogi, pa i moji najbliži, zamjeraju višak ozbiljnosti, moram nalogom i srca i uma ispisati – ne pohvalnicu –  već skromni doprinos činjenicama za koje šira javnost prostora na kojem govorimo jezicima koje odlično razumijemo  ne zna, a ona koja nešto zna sve više zaboravlja…

Pišem o ortopedu dr Šukriji Đoziću, jednom od heroja otpora u opsjednutom Sarajevu, za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu. Pišem o čovjeku koji je spasio nebrojene ekstremitete ranjenih, nevinih Sarajlija. Pišem, a u stvari tekst se sam luči iz moje duše, iz njenih najdubljih zakutaka. Da ne okolišam: pišem srcem!

Rodom iz Srebrenice, dr Šukrija je naukovao i znanstvene insignije sticao na Vojno-medicinskoj akademiji u Beogradu da bi postao vodećim ortopedom ratnog, ali i poratnog Sarajeva. Đozić je u ratnom Sarajevu postao jednim od izumitelja autora čuvene, a poslije u svjetskoj medicini verifikovane sprave Sarafix – učvršćivača koja će spasiti brojne ruke i noge građana grada na Miljacki koje Karadžićeve ubice nisu, nažalost, promašile…

Radeći od zvijezde do zvijezde, dr Đozić je spašavao sve što se iole spasiti dalo. Bez struje, vode i sa nedovoljno sanitetskog materijala, ovaj je umjetnik ortopedije zadužio medicinskom magijom cijeli jedan omanji grad.

Nažalost, njegovo majstorstvo u struci u kojoj je stvarni meštar i prvosveštenik nije ni približno verifikovano u gradu u kojem je spašavao moje sugrađane. Više je priznanja za svoj lječnički virtuozitet dobio iz najprestižnijih inostranih medicinskih centara nego u  rodnoj Bosni.

Skroman i beskrajno radan dr Šukrija Đozić ostao je u srcima hiljada Sarajki i Sarajlija. On je istinski heroj odbrane Sarajeva. Po mjerilima svih poštenih Sarajlija kao i braća Nakaš, kao dr Kulenović…

Nisam slučajno baš sad ovaj Periskop posvetio svijetloj ljekarskoj okomici ljudskosti dr Šukrije Đozića. Dok se cijeli svijet divi herojskom otporu kineskih i italijanskih ljekara pošasti našeg vremena – stravičnom korona virusu, sjećam se ne manjih herojstava i podviga sarajevskih ljekara u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Nedavni susret sa dr Đozićem podsjetio me na ta brojna, nažalost, nezapamćena ili nedovoljno zapamćena herojstva sarajevskih ljekara.

Dr Đozić je bio i ostaće simbol otpora sarajevskih zdravstvenih radnika srbo-četničkoj agresiji.
Ali, dr Đozić svojom stručnošću, ljudskom toplinom i plemenitošću zaslužuje ne samo trajno pamćenje nego i ozbiljna državna priznanja kojih se bosanskohercegovačke vlasti nikada do dana današnjeg nisu sjetile.

Zato ovaj Periskop ostaje u mom sjećanju i trajno u mom srcu i umu!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Ideja o sevdalinki koja nije realizovana

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavno je preminula Beba Selimović, kraljica sevdalinke. Sada mi je potpuno jasno da moju davnu ideju da se u okviru Muzičke akademije u Sarajevu osnuje odsjek na kojem bi bila izučavana sevdalinka nema ko da realizuje. A sevdalinka je kulturni brend i umjetničko dobro države i naroda koji žive u BiH

 

Davno, nekih godina, javno sam promovirao u Bosni i Hercegovini ideju da se u okviru Muzičke akademije u Sarajevu osnuje odsjek na kojem bi bila izučavana sevdalinka. Tada je bio živ Safet Isović.

Ovih dana kada je preminula kraljica sevdalinke, Beba Selimović, potpuno mi je jasno da moju ideju nema ko da realizuje. Bez asova nije moguće organizovati edukaciju mladih pjevača. A sevdalinka je kulturni brend i nematerijalno umjetničko dobro države i naroda koji žive u Bosni i Hercegovini.

Zemnim nestankom kraljice bosanskog sevdaha, ostaje ne samo golema praznina u interpretativnom smislu već i mogućnost da sevdalija prenese mlađim generacijama virtuozitet koji ova pjesma zahtjeva…

Katastrofalno je to da bosanskohercegovačko društvo i država nisu za svih ovih godina shvatili koliko je, u kulturno povjesnom i identitetskom smislu, važno sačuvati sevdalinku!?

Za života Zaima Imamovića, Safeta Isovića i Bebe Selimović duboko smisleno je bilo osnovati Odsjek sevdaha na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, a zašto ne i institut koji bi na znanstveno-muzikološkim osnovama proučavao fenomen sevdalinke i bosanskog sevdaha uopšte.

Sada, kada je šansa propuštena da bosanskohercegovačka kultura pokaže istinsku komparativnu prednost, jer svi mi zajedno u ovim malim balkanskim državama nemamo mnogo toga što bi u evropskim i svjetskim razmjerama mogli pokazati kao ozbiljnu tekovinu kulturno-civilizacijskog profila, ostaje mogućnost da se kroz intenzivan propagandni aspekt Ministarstva kulture i Ministarstva civilnih poslova pokuša vratiti zapretena mogućnost stalnog afirmisanja tradicionalne bh. pjesme, kao i njen dalji živt i put evropskim i svjetskim duhovnim paralelama.

Imao sam najpošteniju namjeru da pomognem u inaugiuraciji stvarnog bh. brenda…

Duboko sam ubjeđen da će neke nove generacije Bosanaca i Hercegovaca imati snažniji senzibilitet prema ovoj prelijepoj vrsti melosa, i da će pronalaziti načine da gaje kult ove pjesme.

Do tada mi ostaje da s ponosom slušam snimke na kojima Zehra Deović, Beba Selimović, Zaim Imamović, Safet Isović bosanskim i hercegovačkim sevdalijskim milozvukom darivaju naše uši.

A slušati sevdalinku i sevdisati na način bosanskohercegovačkih sevdalija to je od starih vremena pa sve do naše savremenosti bila ugoda uhu  i duhu, bila način ponajljepše razgalice…

Nerealizovana ideja odsjeka na sarajevskoj muzičkoj univerzi je imperativ  za cjelokupnu kulturnu politiku bosanskohercegovačke države. Ne pominjem odsjek za sevdalinku iz razloga sujete, jer duhovna dimenzija specifičnog bosanskog sevdaha mora pronaći dostojne nastavljače majstora, koji su bili jednako prihvaćeni od makedonske, crnogorske, srbijanske publike kao i u samoj postojbini sevdaha Bosni i Hercegovini.

Zapisujući finale ovog Periskopa ne mogu a da ne okončam tekst stihovima drage hercegovačke sevdalinke:

Što li mi se Radobolja muti,

Što se draga na me ljuti…

 Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Zaboravljena mostarska književnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mostar, grad sunca,Radobolje i Neretve ima književnu povijest i suvremenost gotovo nemjerljivih estetikih parametara…Ipak, ta književnost mostarskih pisaca ili je izbrisana iz sjećanja i moje, a pogotovo mlađih generacija. To je ozbiljan fenomen. Zaboravljenu mostarsku književnost treba braniti od neodgovorne i literarno nekompetentne vlasti, prije svega

 

Ponosno ispisujem prve rečenice ovog Periskopa:moj je rodni Mostar, inače čudesna maketa raja koju je dobri bog poslao na zemlju, jedna od najznačajnijih toponimskih oznaka kada je književnost nekih prohujalih epoha u pitanju.Naravno, uz mostarski kulturni toponim uglavnom se veže ime i djelo Alekse Šantića…

Ali, odmah moram napomenuti da osobno najznačajnijim piscem mostarske književnosti smatram pripovjedača, romansijera i dramatičara Svetozara Ćorovića.Ne treba zanemariti niti talentiranoga Iliju Jakovljevića, a ni doprinos Derviš Paše Bajezidagića književnosti drevnog mostarskog polisa nije zanemarljiv…

Pa onda moji suvremenici: slikar i pjesnik Vlado Puljić, pjesnik Ivan Kordić, lirik jesenjinovskog usmjerenja Mišo Marić,Valentin Borozan, kritičari Pelević i Burina… Sve to je jedna gotovo zaboravljena književnost…Naravno, vrijeme je prosuditelj književno-umjetničke vrijednosti,ali kada bi se analitički procjenili literarni opusi nabrojanih mostarskih pisaca moglo bi se konstatovati da grad sunca,Radobolje i Neretve ima književnu povijest i suvremenost gotovo nemjerljivih estetikih parametara…

Ipak, književnost mostarskih pisaca  je izbrisana iz sjećanja  moje, a pogotovo mlađih generacija.To je ozbiljan fenomen. Njegove uzroke prije svega vidim u potpunom nestanku izdavača.Nekada čuvene nakladničke kuće Paher-Kisić i Prva književna komuna današnjim generacijama na nivou infornacija ne znače ništa, a kamoli da se diče,u svojim vremenima,možda i najinteresantnijim nakladničkim kućama u BiH i regionu…

Manje više niti sâm grad sa svojim gradskim strukturama nije dostatno polagao na afirmaciju svoje književne baštine i savremenosti. Mostar je ostao ogoljen i kad je u pitanju časopisna periodika bez koje nema podsticaja literarnoj duhovnosti.

Čitavi slojevi putopisne literature, književnog stvaralaštva na istočnjačkim jezicima prekriveni su zaboravom. Staro pravilo da grad gradom ne čine kuće i ulice već prije svega ljudi, pogotovo pisci koji emaniraju umjetničku literaturu,to biserje misaonosti, izgleda da je zaboravljano u Mostaru,naročito u posljednje tri decenije.

Nestankom časopisa Most i Prve književne komune presahla je ozbiljnija valorizacija književne produkcije u Mostaru. Mlađi pisci poput prozaiste Nezirovića i van regionalnih okvira zadobivaju povjerenje kritike i šireg čitalačkog auditorija. Možda će oni postati nukleus ozbiljnije učitanosti u mostarsko književno biće,
a njihovo književno djelo označivač nove filozofije u tretmanu književnosti i umjetnosti uopšte, pod zvjezdarijem mostarskog nebosklona.

Zaboravljenu mostarsku književnost treba braniti od neodgovorne i literarno nekompetentne vlasti, prije svega!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo