Povežite se sa nama

PERISKOP

Rađa li se opet čudo

Objavljeno prije

na

Neugasla strasna želja Mostaraca, ali i Rođenih iz drugih dijelova nekadašnje zajedničke domovine, da se Velež vrati na stare grane, ovih mjeseci doživljava procese koji bi mogli signalizirati da mostarsko fudbalsko čudo doživljava svojevrsnu reinkarnaciju

 

Od djetinjstva sam posjećivao Stadion pod Bijelim brijegom, gdje je sve do početka dvostruke agresije na BiH u fudbalskom smislu carevaona daleko čuveni fudbalski klub nazvan po planini ponad Mostara – Velež.

Izrastao je iz radničke tradicije, na početkuse zvao Radničko sportsko društvo. Bio je decenijama više od fudbala i više od bilo kakve zabave za Mostarce,a popularnost je sticaoi diljem Jugoslavije.Osim blistave tradicije koju je baštinio, Velež se posljednjih decenija prošlog vijeka nametnuo izuzetno atraktivnim fudbalom.

U jugoslovenskim razmjeramanezaboravanje bio triling fudbalskih čarobnjaka nazvan po početnim slovima njihovih prezimena BMV (Bajević,Marić, Vladić).Neodoljivi šarm koji su mostarski čarobnjaci odnjihani uz Neretvu i od najstrastvenijih navijača prozvani Rođeni prosipali diljem planete toliko je plijenio fudbalsku,ali i ostalu javnost, da su vrlo brzo Rođeni postali simbol, ali i najbolji ambasadori Grada na Neretvi.

Nije za zanemariti činjenica da je u Veležu karijeru, koju će kasnije nastaviti u francuskom Sent Etjenu, otpočeo reprezentativni čuvar mreže Partizana, Ivica Ćurković, koji je kasnije obavljao dužnost predsjednika Olimpijskog komiteta Srbije,a i danas je na poziciji počasnog predsjednika FK Partizan.

Veležovu crvenu majicu nosio je i Vahid Halihodžić, donedavni selektor fudbalske reprezentacije Japana, trener Nogometnog kluba Dinamo iz Zagreba.

Agresija na RBiH promijenila je kompletan lik moje domaje.Tako su fašisti iz redova hrvatskog naroda najprije od mostarske kolijevke lijepog fudbala, stadiona pod Bijelim brijegom, načinili sabirni logor za sve mostarske nehrvate, ali i za Hrvate ljevičarskih pogleda i opredjeljenja,a potom jednostavno predali taj fudbalski mostarski hram drugom klubu iz Mostara, Hrvatskom športskom klubu Zrinjski.

Klub blistave tradicije Velež otišao je u mostarsko predgrađe Potoci ili, kako smo ga svi mi Mostarci zvali, Vrapčići.

Neugasla strasna želja Mostaraca, ali i Rođenih iz drugih dijelova nekadašnje zajedničke domovine, da se Velež vrati na stare grane, ovih mjeseci doživljava procese koji bi mogli signalizirati da mostarsko fudbalsko čudo doživljava svojevrsnu reinkarnaciju.

Stadion u Vrapčićima opremljen je gotovo premijerligaški naporima brojnih prijatelja i navijača Rođenih iz inostranstva,kao i mostarskih biznismena, a kvalitetne igre Veleža koje obećavaju povratak u najelitniji rang takmičenja, garancija su rađanja nove generacije čarobnjaka fudbala u mostarskoj kotlini.

To fudbalsko čudo imenom Velež opet je na prvim stranicama sportske štampe, opet su mostarski Rođeni prva vijest na radijskim i televizijskim valovima.

Povratak Rođenih u najelitnije fudbalsko takmičenje ne nosi samo sportsku dimenziju.Vraća se time šarmantni duh Grada na Neretvi,a fina konkurencija Veleža i Zrinjskog rasterećena nesportskih natruha može ovaj,po nacionalnim crtama podijeljeni grad,opet vratiti samom sebi.

Dok mi u ušima odjekuju tekstovi Veležove himne iz pera Miše Marića sjećam se čarobnjaštva i Krune Radiljevića i Muhameda Mujića i Gordana Irovića i Miše Lazovića i Muhameda Roma Glavovića i čudesne trenerske taktike Sulejmana Sule Repca i Domagoja Kapetanovića Kapeca i velikog Miloša Milutinovića, koji je predvodio Rođene kad su osvojili Kup maršala Tita i srca fudbalskih tifoza diljem zemlje.

Rađanje novog mostarskog fudbalskog čuda dragocjen je povjesni trenutak i za cijelu Bosnu i Hercegovinu,kojem se iskrene bh. patriote itekako raduju!

 

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Zlatonosna magija Miodraga Tabačkog

Objavljeno prije

na

Objavio:

Miodrag Mića Tabački je najveći živi scenograf i kostimograf južnoslavenskog prostora; istinski umjetnik kojem sve komponente primijenjenog umjetničkog stvaralaštva leže. Uz ovog majstora učio sam kako krpa postaje zavjesa, kako svjetlo u teatru može bukvalno sve

 

Miodrag Mića Tabački po formalnom obrazovanju je arhitekta i scenograf (diplomirao na Arhitektonskom fakultetu i na Akademiji scenskih umetnosti u Beogradu), dapače profesor je scenografije na beogradskom Fakultetu dramskih umetnosti. Ali, Tabački je mnogo više, on je najveći živi scenograf i kostimograf južnoslavenskog prostora; istinski umjetnik kojem sve komponente primijenjenog umjetničkog stvaralaštva leže.

Najmanje tri su bitne komponente kvaliteta kompletnog opusa ovog scenografa: originalnost promišljanja teatarskih scenografija; atraktivno senzibiliziranje odnosa oblika i boja koje instalira da bi omogućio kazališnu propulzivnost svakog scenskog akta kojem se posvećuje; konačno, kao temeljnu vrijednost valja istaći funkcionalnost prostora za glumačku ili baletnu igru.

Tabački s istim žarom i stvaralačkom poletnošću kreira scensku likovnost za prestoničke kao i za teatre van kazališnog main streama.

U svojim scenografijama, i kada su scenski oneobičajenih oblika i kada realističnost pokušava pobjeđivati atraktivnom, čistom likovnošću, umjetnik stvara novu, izmaštanu stvarnost u funkcionalno mišljenim tlorisima, a scenske okomice su panoi prave maštovitosti i lucidnog poklonjenja čudu boje.

Uz ovog majstora učio sam kako krpa postaje zavjesa, kako svjetlo u teatru može sve, bukvalno sve.

Mića je i drugar svojim studentima i glumcima, ali u trenu on postaje otmjeni vojvođanski gospodin, što stvarno i jeste, iznimno strog i pravedan, ali i tada lalinski širokog osmjeha.

Čovjek je to koji je napravio najefektniju scenografiju koju sam vidio u životu (Orffova Carmina Burana u Narodnom pozorištu Sarajevo), kojom je dobrim dijelom  i redateljski rješio predstavu.

Tabački je graditelj i useljivač kazališnog prostora, ali on je u isto vrijeme i uljepšivač tih scenografskih ploha. Mići nije teško da u širokom potezu napravi čitave gradove na pozornici, ali i da na cipeli, stilskoj dakako, napravi vremenu adekvatnu, prijemčivu podvezicu.

Tabačkog obožavaju teratarski stolari, krojači osobito, šminkeri i vlasuljari…

On jedini od scenografa nema nikada, bukvalno nikada, problema sa teatarskim garderoberkama i spremačicama.

Ali zlaćani vezovi u klasičnim komadima i metal koji isijava modernitet jednako pristaju petici Miodraga Tabačkog.

Kada prijepor između urednice mojih knjiga i mene nastane po estetskim pitanjima, samo je jedan slučaj općeg konsenzusa – on se zove Miodrag Tabački, iz ugledne obitelji vojvođanskih učitelja.

I moja baka je imala golemu želju da budem učiteljem…

Kod velikog Tabačkog se to sretno poklopilo i neka je. S razlogom je!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Razgovori koji hrabre

Objavljeno prije

na

Objavio:

U vremenu opštih rezignacija, imao sam zadovoljstvo vidjeti dva TV intervjua koja pokazuju da humani pristup stvarnosti i fenomenima našeg doba mogu egzistirati i u ovom zloslutnom vremenu. Na beogradskom kanalu N1 televizije i na sarajevskoj Face TV intervjue su dali vladika Grigorije i književnik Džemaludin Latić, profesor Fakulteta islamskih nauka iz Sarajeva

 

U doba opšte nesigurnosti, u kojem pošast korone ne da snu na oči, bar svjesnijem dijelu svjetske populacije, opšti je tonus, osjećanje svakog pojedinca, palo u ponore duboke rezignacije i tuge. Jednostavno, ne možemo, ako iole racionalno razmišljamo, prihvatiti zdravo za gotovo da smo kao generacija žrtvovani.

Ko je taj svjetski moćnik drugačijeg, ljudskijeg, pozitivnog rezoniranja koji može zaustaviti pandemiju, koliko treba proći vremena i koliko još oboljelih i umrlih dok se nađe vakcina i lijek za KOVID 19? Sve su to pitanja koja u ovom trenutku život znače…

U vremenu  opštih rezignacija, na šta se nadovezuju razočarenja i svakodnevni primjeri neodgovornih, nepotističkih, potkupljivih i gramzivih ovdašnjih političara, koji nacionalizam koriste za kreiranje ambijenata vlastitih pljačkaških ambicija, teško je u sivoj svakodnevici prepoznati tragove drugačijeg, ljudskijeg, pozitivnijeg rezoniranja i djelovanja…

Jednu večer koju sam posvetio pregledu aktualnih televizijskih programa, imao sam zadovoljstvo vidjeti dva TV intervjua dijametralno suprotna svemu što nas okružuje, koja pokazuju da ljudskost, humani pristup stvarnosti i fenomenima našeg doba mogu egzistirati i u ovom našem nesretnom i najčešće zloslutnom vremenu.

Na beogradskom kanalu N1 televizije i na sarajevskoj Face TV intervjue su dali vladika Grigorije i književnik Džemaludin Latić.

Grigorije (Durić) je govorio o događanjima na beogradskim ulicama i trgovima, kao i o osudama vrhova srpsko-pravoslavne crkve nekih njegovih javnih istupa. Razborit, u dobrom dijelu narodnosno, a nimalo populistički i povlađujući način mišljenja i govora vladike diseldorfskog Griogorija osvjetlio je događanje naroda u srbijanskoj prestonici na autentičan način, respektujući kao vrhovni princip pravdoljublje i temeljno čovjekoljublje. To kako je vladika Grigorije govorio o mladim ljudima u beogradskim događanjima, o vlastitim iskustvima nekadašnjeg sudjelovanja u demonstracijama protiv režima Slobodana Miloševića, zaslužuje ozbiljnu politološku i sociološku procjenu, a njegovi uvidi u stvarnost koju živimo su draguljno vrijedni u odnosu na površne, najčešće neutemeljene stavove i političara, ali i političkih analitičara kod nas.

Pjesnik, dramatičar i zoon politikon Džemaludin Latić, opet je, u sjajno vođenom intervjuu od strane vlasnika i prvog čovjeka Face TV Senada Hadžifejzovića, stavio u fine, povijesno fundirane kontekste pojavnost Stake Skenderove i planetarni zločin počinjen u Srebrenici nad tamošnjim nevinim bošnjačkim življem…

Latić je književno moćno komparirao našu tragičnu stvarnost i vremena nekih vertikala ljudskosti, kakva je nesumnjivo bila Staka Skenderova, prva javno angažirana žena među sarajevskim i bh. Srbima.

Kroz Latićev interpretni zaplet i rasplet oživjela je i kao lik iz sarajevske kulturne povijesti, ali i kao simbol onog najljudskijeg i u krajnjem rezonu najmoćnijeg, što u historiji BiH i Srba, kao jednog od njenih naroda, možemo prepoznati u zrcalenju i asocijacijama na našu suvremenost.

Oba intervjua, svaki na svoj način, vraćaju povjerenje u intelektualnu moć na našim prostorima, moćna promišljanja koja vode harmonizaciji našeg svakodnevlja, ali poglavito naše historije s evropskim modelima promišljanja svijeta i našeg prisustva u njemu.

Nade ima, pogotovo sa intelektualnim i moralnim stavovima poput onih kakvim su me te večeri  počastili u svojim TV nastupima, koji na svaki način hrabre, vladika Grigorije i Džemaludin Latić, profesor Fakulteta islamskih nauka iz Sarajeva!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Harijeve vile i vilenjaci

Objavljeno prije

na

Objavio:

Umjetnik Hari Ejubović iz Tuzle je, u vrijeme pošasti korone, na svom postu instalirao cijeli paralelni svijet začudnih čovjekolikih bića, likovno neobičajeno autentičnih. Između crva i ljudi

 

Likovnog stvaraoca Harija Ejubovića iz Tuzle upoznao sam podrobnije tokom rada na zamamnom teatarskom projektu baziranom na literaturi veličanstvenih Samjuela Beketa Malone umire, Tada. Likovni maštar, ali i scenografski praktičar, realizator kakvog redatelj samo poželjeti može.

Sljedeći naš projekat prekinule su, ugasile su manjkavosti proračuna za kulturu, ali i ova stravična koronska pošast. No, internet spašava stvar.

Umjetnik je na svom postu instalirao cijeli paralelni svijet začudnih čovjekolikih bića, ali i potpuno likovno neobičajeno autentičnih. Između crva i ljudi. Elegantni crvoliki ljudi tvore posve nestvaran svijet u kojem dominira dobrota, smirenost i okrenutost samima sebi… Slikar s tim svojim bićima očito živi svijet, bolji, humaniji od ovoga u kojem smo se svi zatekli, pogotovo ovih koronskih dana provođenih u zaptovima kuća i kojekakvih staništa i pribježišta. U imaginativnoj Ejubovićevoj tankoćutnosti blaga je neka likovna glazba, tonovi čudesnih picikata.

Dok Hari likovno glazbari, pored njega i nas orijaši svijet koji ni počemu nije po mjeri čovjeka. U njegovim bićima stanuje skrivena poezija, čiju poetsku srčiku otkrivati mogu samo oni na čija vrata svake noći dolaze pojci urbanih tišina, spojeni energijom ljubavi i čudesnih snova.

Slikarstvo je to tankoćutnosti koja je zaronjena u vilinsku logiku življenja, u kojoj dominira ljubavni poj sličan onom koji samo slavuji gaje u maju, kad iz njih šikne ljubavna energija i eros kakav druga bića nemaju.

Hari se preselio među ta svoja čudesna bića dodajući im likovnom lingvom-čarobnicom dijelove onih srcolikih pokretača iz kojih izlaze samo ljubav i čisto čovjekoljublje. Slikar je do te mjere ušao u sfere paralelnih svjetova da ga naš realni svijet samo opterećuje.

Ljepota življenja među njegovim vilama i vilenjacima postala je za slikara i scenografa modus vivendi. On stvara poput starih majstora, toliko nježno i toliko čovjeku blisko da nemam prave riječi da iskažem treptaje njegove likovne duše.

Ali dâ se iskazati nešto drugo, daleko manje alkemijsko. To je slikarovo uzorno školovanje u svim disciplinama likovnosti, kako u crtežu, jednako ili jednakije u grafici, a nekoj čudnoj liht nijansi boje svakako sam u svakom trenutku spreman skinuti svoje krležijansko pokrivalo i saget do zemlje ostati dugo, dugo.

Ejubovićevo slikarstvo ima rijetku mjeru estetske gracilnosti. Njegova estetska moć je u lahorastom potezu olovke, pera, kista ili dječije drvene bojanke. Slikarstvo je to dubokog respekta prema prohujalim epohama, ali jednako suvremeno u čudesnoj ćutnji tragičnog vremena koje zajedno sa Ejubovićem proživljavamo.

Vraćajući se njegovom slikarstvu, grafici, scenografiji, plakatu kao da čujem tananu bosansku glazbu, koja ovog umjetnika prati dok jezdi svojim vilinskim svjetovima.

Poetičnim do beskraja!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo