Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Princip nade

Objavljeno prije

na

Crnogorski  građanski protesti su bljesak svjetlosti,  znak da je i u ovako izmorenom društvu sve moguće i drugačije. Tu svjetlost nije moguće ugasiti silom. Bićemo poraženi jedino ako upalimo svoj mrak. I odustanemo od sebe

 

Andrija Popović, predsjednik prisajedinjene LP progovorio iz glave cijelog režima. Zapalo ga. Preventivno isprepadan,  pitao je premijera: Jesu li   državne institucije spremne da zaštite ustavni i pravni poredak Crne Gore u slučaju eventualne radikalizacije dosadašnjih dostojanstvenih i mirnih protesta?  Po običaju,  promašio je temu. Hotimično. Takva mu je služba.

Drugi bauk kruži dvorom. Šta da čini sva ta sila  državnih adresa,  i  taj predsjednik lično i premijer i Milivoje, i nekadri sateliti,  ako  dostojanstveni i mirni protesti, i dalje budu i dostojanstveni i mirni? I,  pride, ako budu još masovniji. Čemu onda toliki pendreci,  suzavci i štitovi i specijalci spremni da ih upotrijebe?

Režim nema odgovor.  Nije do njih. Postoje trenuci  u kojima  novom životnom snagom šiknu  ideje koje su nekad izgledale pobijeđene, nadvladane silom.  Zažubori život, dozove i sjećanja i viziju budućnosti.  To se Crnoj Gori dešava.   Nadilazeći vrijeme, trgovima i ulicama odjekuje sjeme nade koje je u strašnim vremenima devedesetih, posijala Narodna sloga. Režim je na tadašnjim izborima napljačkao dovoljno glasova da očuva vlast.  Uzalud. U svijesti ljudi je ostala slika trgova sa kojih je protjerana mržnja.  Draž pobune. Poslije dugih  zima, sjeme  je nicalo  tokom Vanjinih protesta,  kasnije u građanskoj pobuni nakon nasilnog rušenja protesta Demokratskog fronta.  Opet je izgledalo da je sila pobijedila. Nije. Ista ideja evo,  većom snagom, okuplja ljude.

Kad bi se ovi građani,  ovako masovno, okupljeni oko ideje slobodne Crne Gore, samo šuteći pojavili na Trgu, Đukanović bi osjećao onu strašnu tjeskobu, kakvu uvijek osjećaju diktatori kad podanici iznevjere njihova očekivanja.  Pred Crnom Gorom ujedinjenih različitosti i pred nenasiljem kao stavom,  on je bespomoćan.  Osjeća se poraženo. Ne vara ga osjećaj. On danas  jeste poražen.

Prizor te poraženosti je i ono čemerno  gostovanje u Njemačkoj. Zavađen sa stvarnošću,  novinarima se obraćao kao da nastupa  na mitingu svojih pristalica. Vrijeđajući im razum. Hoće,  veli,  da ga svrgnu, da dođu na vlast bez izbora. Diktatoru nema ko da vjeruje. Čitav pokret, sva pobuna  ima smisla baš zato što građani traže oteto pravo na slobodan izbor i što ne pristaju na njegove  kovertirane izbore.

Đukanović se neće pomiriti sa porazom. Tražiće šansu u diobama, aktiviraće najgore potencijale ovog društva.  Zato je važno učvrstiti osvojeni prostor slobode. Ništa spektakularno, ništa što šljašti. Predstavnici pokreta Odupri se predložili su opozicionim predstavnicima  sporazum o zajedničkom  formiranju vlade  čiji je osnovni zadatak stvaranje uslova za održavanje fer izbora. To je očekivano. O detaljima prijedloga treba razgovarati. Strpljivo se dogovarati.

Važno je što  građani postaju  subjekt, trajni kontrolor moći.  Izborili su se za taj status. Masovnim učešćem u protestima  pokazali su da nisu gomila kojom upravljaju i čiju volju diktiraju vođe. Oni su izlaskom na ulicu, oglasili da na Đukanovićeve izbore bez izbora izaći neće.

Rijetko kad  građani svojom akcijom uspiju da se izuzmu iz nadležnosti političke klase.  Ovo su ti trenuci.  Dani pređene crte.  Kakav god ishod protesta da bude, ovi će trenuci trajati. Kao princip nade.

Razbijanje straha od sebe i bližnjeg svog, najvažniji  je dosadašnji učinak pokreta otpora.  Na proteste građane ne izvode političke vođe.  Ne izvodi ih naravno ni Duško Knežević.  Snimci kovertiranja su  bili samo okidač,  plamen je čekao priliku da bukne. Zato je svako okupljanje i  smotra radosti.

Veliki  protestni skupovi, u ritmu koji nalažu  potrebe,  i  pobuna svakoga dana,  se ne  isključuju   već  nadopunjuju. Trebaće i jedno i drugo. Samo se ne smije  podleći  grču  datuma i konačnog roka. Režim  ima razlog za nervozu.  Bitno je da se  otpor širi raznim rukavcima koji se  slivaju u istu rijeku.  Ako se udruže  sinhronizovanost i spontanost, desiće se ono što Đukanović sluti. Nemoć moći. Dani u kojima  će Crna Gora  zastati  u generalnom štrajku, kako bi sa njenih  tračnica sišao slijepi putnik.

Red je i to reći. U Evropi  probuđenih bijesova i  ekstremizama  crnogorski građanski protesti su bljesak svjetlosti,  znak da je i u ovako izmorenom društvu sve moguće i drugačije. Tu svjetlost nije moguće ugasiti silom. Bićemo poraženi jedino ako upalimo svoje mrakove. I  odustanemo od sebe.

Esad KOČAN

Komentari

nastavi čitati
Click to comment

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

DANAS, SJUTRA

Trauma i katarza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sporazum koji su  30. marta 2019. godine postigli organizatori Građanskih protesta Odupri se, i  svih trideset devet poslanika opozicije, je početak jednog kraja. Kraja velike istorijske traume i začaranog kruga neslobode i nasilja. Ali je ovaj sporazum, vinstončerčilovski rečeno, u isto vrijeme, i kraj jednog početka

 

Čak i nezavisno od daljeg toka i konačnog ishoda, koji je i dalje neizvestan, 30. mart 2019. već je postao jedan od najznačajnijih datuma u novijoj istoriji Crne Gore, a svakako u njenih potonjih trideset godina, nakon teške obnove postkomunističkog višestranačja. I to ne samo zbog činjenice, da su tog dana, na Trgu nezavisnosti, u centru Podgorice, inicijatori i organizatori Građanskih protesta Odupri se, plus svih tridesetdevet poslanika opozicije, što je skoro polovina od ukupnog broja poslanika Skupštine Crne Gore, plus svekolika masa slobodnih  građana, usvojili „Sporazum za budućnost“, jednu vrstu novog društvenog ugovora Crne Gore, nego, još više, zbog glavnog cilja i izabranog puta ovog sporazuma, odlaska aktuelne oligarhije, organizovanja prvih slobodnih izbora, i vlade građanskog jedinstva, kao najboljeg načina da se do svega ovoga dođe mirnim putem.

Ako je poslednja subota 30. marta 2019. predstavljala vrh protesta, međutim, onda su prva i treća subota istog meseca, predstavljale kritički preludij za ovaj vrh. Najpre, u subotu 2. marta, za subotu 16. marta, organizatori protesta najavili su apokaliptičku ili-ili formulu „Ne razilaziti se do ispunjenja zahtjeva“, a zatim, samo par dana uoči najavljene formule, radi izbegavanja mogućih pa i verovatnih nasilnih provokacija vladajućeg režima, od ove formule su odustali. Od nekih opozicionara, zbog toga su oštro kritikovani, kao oni koji ne ispunjavaju obećanja, a od nekih, još oštrije, kao izdajnici, ili, čak, ubačeni elementi režima, ali je istina u ovoj stvari sasvim suprotna, odustajanjem od apokaliptičke ili-ili formule, organizatori su samo pokazali, nešto što je u Crnoj Gori dosta retko, da nisu sujetni i fiksirani dogmatici, i da dobro razumeju, sve kompleksnosti, dubine i rizike velike crnogorske traume.

A ove kompleksnosti, dubine i rizici, najmanje su dvostruki. Istorijski i na njih nadovezani aktuelni. Istorijski, da ne idemo dalje, a mogli bismo da idemo i mnogo dalje, samo u poslednjih sto godina, Crna Gora je zemlja, poprište i žrtva permanentnog građanskog rata: 1918, 1941, 1948, 1991. I aktuelni, 1989-2019, trideset godina nesmenjene i nesmenjive, korumpirane, oligarhijske i nedemokratske vlasti DPS. Koja je glavni ako ne i jedini aktuelni eksploatator, organizator i egzekutor ove velike, zapravo najveće i najnesrećnije istorijske traume jednog naroda. Kada i ovih dana čovek čuje drugu generaciju, mlade, podmladak monstruma DPS, ne može a da se ne zabrine za budućnost ove zemlje. Pravo na nužnu odbranu postoji i u krivičnom pravu, pa naravno ostaje i u politici i u istoriji, ali je u ovakvoj zemlji, obaveza svakoga ko je minimalno razuman, da učini sve što je u njegovoj moći, da izbegne nasilje.

I samo to je ono što su učinili organizatori protesta kada su odustali od one formule. I ono što je na kraju omogućilo novi istorijski sporazum. A ovaj sporazum je samo početak jednog kraja. Kraja velike istorijske traume i začaranog kruga neslobode i nasilja. Ali je ovaj sporazum, vinstončerčilovski rečeno, u isto vreme, i kraj jednog početka. Početka slobode, slobodnih izbora i demokratije, kao najboljeg isceljenja, katarze, od svake neslobode i nasilja. I to za sve, a ne samo za neke. Što pre ovo shvate u DPS to bolje za sve, pa i za DPS. S tim što akterima i potpisnicima novog istorijskog sporazuma, ne ostaje samo da čekaju na DPS. Naprotiv, i cilj, slobodni izbori, i put, bojkot neslobodnih izbora, sami po sebi, pa i bez DPS, toliko su zahtevni, i, za Crnu Goru, novi, da već od prvog dana, pa do konačne realizacije sporazuma, traže permanentnu pobunu, akciju i kreaciju. Svakoga dana, a ne samo dana D.

 

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Nada

Objavljeno prije

na

Američkom turisti Juriju Sigalovu bilo je dovoljno dva dana  da shvati da je ovdje džaba plavlje nebo i more nego drugdje. On je otišao, a nama ostaje nada da će  ovo  bitu proljeće jedinstva i promjena

 

Dobar dan. Ja bih da prijavim kriminal,ali molim vas, samo ako je u smjeni psihički stabilan policajac, ako pripada zdravom  tkivu, a najbolje bi bilo, ako može, da nije dio nijednog  političkog ili kriminalnog klana. Da, i da nije hapšen za teška krivična djela i sumnjičen za zloupotrebu službenog položaja. I da se ne ljuti što sam zviždao dok sam prolazio pored njega  tokom građanskih protesta. Aha, onih nekoliko takvih nijesu trenutno na poslu. Pa ništa onda, drugi put. Ako ostanem živ. Tako bi nekako trebalo da izgleda pokušaj crnogorskog građanina da podnese uspješnu policijsku prijavu.

Zvuči pretjerano? Ovonedjeljne vijesti iz  bezbjednosnog sektora: u Upravi policije radi preko 120 psihički nestabilnih službenika, podaci su Savjeta za građansku kontrolu policije. Savjet je istovemeno upozorio da bi ta brojka, imajući u vidu  metodologiju kojom se vodi statistika, mogla biti veća.

Pa onda:Zoran Lazović, bivši Kalićev svat i  oficir za vezu sa Đukanovićem, kako ga naziva bankar insajder Duško Knežević,  sve su prilike dolazi na čelo specijalnog odjeljenja Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB).  Nakon prozivke zbog prisustva na Kalićevoj svadbi dok je bio funkicioner Agencije, te drugih kontroverzi, Lazović je penzionisan, pa nedavno vraćen u službu, da bi se sada vinuo u bezbjednosne visine. Njegov uspon  tumači se različito. Neki  kao Đukanovićevo uspostavljanje kontrole ne samo nad Agencijom za nacionalnu bezbjednost, nego i nad Markovićevim kadrovima u toj instituciji. Neki da ga Marković ovako drži uza sebe. Teško je razmrsiti dvorske konce. Uglavnom,  svi su na istom zadatku. Kada je otvorena afera Koverta, Duško Knežević je tvrdio da je Lazović ne samo  oficir za vezu specijalnog tužioca Milivoja Katnića sa Đukanovićem, već i jedan od stvarnih vlasnika kompanije Bemax, koja od države ubira stotine i stotine miliona eura. Sposoban.

Ove sedmice su dvojica policajaca iz Sektora za zaštitu objekata i ličnosti uhapšeni u akciji protiv organizovane kriminalne grupe koja se bavila trgovinom ljudima. Zdravo bili, nisu jedini.

Zaposleni na Policijskoj akademiji tražili su  smjenu i hapšenje direktora te ustanove Bobana Šaranovića zbog različitih zloupotreba i nezakonitosti. Oni tvrde da su se zbog svakodnevne torture i apsolutne moći jednog čovjeka u toj ustanovi, obraćali premijeru i ministrima, ali da im ovi nijesu  odgovorili. A i šta će, da kažu – dršte se, mi bar  znamo kako je to.

Ko što ne zna ni Veselin Veljović šta da odgovori ovima iz URA, koji od njega traže da im objasni zašto je policija oduzela kombi na kom je ispod slike Mila Đukanovića  pisalo – kraj poslednjeg diktatora. Kad je Veljović posljednji put  odgovarao na pitanja o Šefu, rekao je da ne može da zamisli da mora da ga uhapsi. A možeš misliti kako mu je teško  da gleda njegovu sliku na kombiju.

Mediji su ove sedmice javili i da počinje suđenje policajcima zbog zlostavljanja trojice mladića u centru Podgorice. Ali samo dvojici od njih nekoliko koji su učestvovali u ovom nasilju a što se i vidi na  snimku koji je objavljen u medijima, nakon čega je slučaj i procesuiran. Ostali policajci sklopili su sporazum sa tužilaštvom, da odsluže dva i po mjeseca kazne zatvora. Pa da se valjda vrate u službu.

Američkom turisti Juriju Sigalovu bilo je dovoljno dva dana da shvati da je  ovdje džaba plavlje nebo i more. On se čim je kročio  na crnogorsko tlo osjetio ,,nebezbjedno”, nakon čega je kazao da se ovdje više nikad neće vratiti. Pretučen je dok je do svog apartmana išao privatnim stepeništem bezbjednosno interesantnih osoba. Nakon što ga je napadač pljunuo, kazao je: ,,Ovo nije Amerika,ovo je Crna Gora”. Pa e, na žalost.

Sigalov je rekao da je čuo o korupciji o pravosuđu i policiji i da zato neće  ništa da preduzima. Ovdje se nikad neće vratiti.  Ne daj Bože da je stigao da uključi TV i informiše se kako su nam bezbjednosno interesantne osobe glavni biznismeni u zemlji,  da odgleda reprizu gostovanja specijalnog tužioca na Prvoj ili baci pogled na prenos drżavnog udara, mada može i prenos skupštine. Da se uputi u afere o Prvoj familiji i one naše priče  o podjelama, gdje su čak i žrtve naše ili njihove, pa se za onima na mostu u Murinu žali, a za onim iz Kaluđerskog laza ne, ili obratno.

Pametan je momak, samo bi sjeo i plakao, šta drugo.

Jurij je otišao. Kao i onaj  izbjegli sirijski advokat koji je stigao u Crnu Goru bježeći pred svojom mukom i rekao da bi radije umro nego ovdje ostao. Nama koji ostajemo ostaje tek nada  da će ovo biti to proljeće jedinstva i promjena.

 

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Montiranje

Objavljeno prije

na

Događanje Milivoja i Sinđe se nije ni ohladilo,  kad se  desio intervju predsjednika na RTCG. Sve u svemu, montiranje na veliko. Sudski procesi, državni udari, monitirana pitanja predsjedniku. Koji je po ko zna koji put za raju montirao  neprijatelje. Kako bi mogao vječno da nas spašava

 

Lako je pisati kolumne kad imaš Milivoja Katnića za  specijalnog tužioca. Ni prst na čelo ne stigneš da staviš, a tekst se sam napisao.  Ili bar pola teksta. Ostatak je, i ovoga puta, rezervisan za tridesetogodišnjeg vladara. Pošto ni njega, htio ne htio, ne možeš da izbjegneš. Ni on, ni Milivoje, bili su jasni obojica, neće s mjesta, trika nema. Skrhana su tako  tanana novinarska nadanja da o nekom drugom koliko je sjutra možeš pisati  kolumne.  Eto,  o Ivici Stankoviću makar.  Al’ nije ti novinarstvo željoteka, što bi reko državni tužilac, mora da se piše  o onome što se te sedmice dogodi. A dogodili su se specijalni tužilac i njegov svjedok saradnik Saša Sinćelić. Ili je to bio Aleksandar. Jedan od njih dvojice svakako. Događanje Milivoja i Sinđe se nije ni ohladilo, kad se desio intervju predsjednika na RTCG.  Sve u svemu, montiranje na veliko. Sudski procesi, državni udari, montirana pitanja predsjedniku. Koji je po ko zna koji put za raju montirao  neprijatelje. Kako bi mogao vječno da  nas spašava.

I Milivoje i Predsjednik odlučili su da spašavaju  narod mimo njegove volje. Milivoje je to formulisao malo narodskije, kako dolikuje crnogorskom Taliku, i poručio pomamljenom narodu da je bolje da sadi luk, što i sam radi, nego da od njega traži ostavku, jer nas čeka „mrčna i teška godina“.  Suze od luka da ti krenu. Ne znaš da l’ da se smiješ ili plačeš. Ostavku Katnić nije htio da pomene ni nakon što je Sinđelić, njegov ključni svjedok saradnik u procesu državni udar, na TV Happy, u emisiji Ćirilica Milomira Marića, opovrgao sve iskaze koje je dao Milivoju, a na kojima se bazira optužnica u slučaju državni udar, u kom se za pokušaj terorizma sudi srpskim državljanima i liderima Demokratskog fronta. Nijesu pomogli ni objavljeni snimci Sinđelića na kojima se vidi i čuje kako Milivojev svjedok saradnik nepoznatim osobama objašnjava zašto je i kako lagao u Katnićevom procesu vijeka. Uzalud su specijalnog tužioca podsjećali i da je obećao da će dati ostavku ako fula sa ovom optužnicom.

Đukanović, koji naravno nema nikakve veze sa ovom, ni sa našim  drugim mrčnim i teškim godinama, je bio suptilnji i nježniji prema raji. Ne baš onoliko koliko su bila nježna pitanja Tamare Nikčević, uvezene na RTCG radi  intervjua s Predsjednikom. Niko kao ona. Po Đukanoviću narod je zaveden od strane nekih medija, dijela civilnog sektora i opozicije, koji ga  tjeraju da se bavi politikom, i da imaju prema njemu nekakve političke zahtjeve, a ne socijalne. I zato on neće da ode. Jer, valjda, samo on može da se u ovoj zemlji bavi politikom. I da o njoj misli umjesto naroda. S druge strane, da su zahtjevi socijalni, Đukanović  bi, ispalo je, možda i razmislio da ode. Ovako ništa. Neće. Tačka.

A i mora da bude tu da nas spašava od velikodržavnih projekata i nacionalizma. Dok  ga je Tamara  gledala kao da je stvarno neka druga osoba, a ne tek osijeđeli Miloševćev šegrt koji je mrzio šahovnicu i vodio zemlju dok se palio Dubrovnik i dešavale Bukovica, Štrpci, deportacije bosansko-hercegovačkih izbjeglica i ostali ratni zločini,  Đukanović je upozorio da su nacionalističke strasti gore nego  devedesetih.  I zato on mora da stane na branik domovine. Pozivajući nas da mašemo crnogorskim zastavama, dok su druge nedozvoljene. I uz koverte i silu.  Tamara je opet propustila da ga pita da možda pusti da nas neko drugi spašava malo.

Nije imala kad. Bilo je važnije da ga uporedi s Đinđićem.  Nego dobro, ima i zločina i pitanja koja ne zastarijevaju. Pitaće ga jednom nekad neko i  o  deportacijama, i poslovima brata, sestre, sina, pohari državnih resursa, kući na Gorici, kovertama.

Montirani intervju samo je djelić onoga što je Đukanović, kao vođa u strahu, spreman da montira kako bi ostao na vlasti. Državni udar smo već vidjeli. Za očekivati je neki njegov nastavak. Na montiranja bi morali da računaju i organizatori građanskih protesta. Građanski bunt jedino je što nas može spasiti od novih kolumni o Predsjedniku i njegovim pomagačima. A  buduće bi kolumne o njima, ako ostanu, mogle biti mnogo mračnije od onih iz devedesetih.

 

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo