Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Princip nade

Objavljeno prije

na

Crnogorski  građanski protesti su bljesak svjetlosti,  znak da je i u ovako izmorenom društvu sve moguće i drugačije. Tu svjetlost nije moguće ugasiti silom. Bićemo poraženi jedino ako upalimo svoj mrak. I odustanemo od sebe

 

Andrija Popović, predsjednik prisajedinjene LP progovorio iz glave cijelog režima. Zapalo ga. Preventivno isprepadan,  pitao je premijera: Jesu li   državne institucije spremne da zaštite ustavni i pravni poredak Crne Gore u slučaju eventualne radikalizacije dosadašnjih dostojanstvenih i mirnih protesta?  Po običaju,  promašio je temu. Hotimično. Takva mu je služba.

Drugi bauk kruži dvorom. Šta da čini sva ta sila  državnih adresa,  i  taj predsjednik lično i premijer i Milivoje, i nekadri sateliti,  ako  dostojanstveni i mirni protesti, i dalje budu i dostojanstveni i mirni? I,  pride, ako budu još masovniji. Čemu onda toliki pendreci,  suzavci i štitovi i specijalci spremni da ih upotrijebe?

Režim nema odgovor.  Nije do njih. Postoje trenuci  u kojima  novom životnom snagom šiknu  ideje koje su nekad izgledale pobijeđene, nadvladane silom.  Zažubori život, dozove i sjećanja i viziju budućnosti.  To se Crnoj Gori dešava.   Nadilazeći vrijeme, trgovima i ulicama odjekuje sjeme nade koje je u strašnim vremenima devedesetih, posijala Narodna sloga. Režim je na tadašnjim izborima napljačkao dovoljno glasova da očuva vlast.  Uzalud. U svijesti ljudi je ostala slika trgova sa kojih je protjerana mržnja.  Draž pobune. Poslije dugih  zima, sjeme  je nicalo  tokom Vanjinih protesta,  kasnije u građanskoj pobuni nakon nasilnog rušenja protesta Demokratskog fronta.  Opet je izgledalo da je sila pobijedila. Nije. Ista ideja evo,  većom snagom, okuplja ljude.

Kad bi se ovi građani,  ovako masovno, okupljeni oko ideje slobodne Crne Gore, samo šuteći pojavili na Trgu, Đukanović bi osjećao onu strašnu tjeskobu, kakvu uvijek osjećaju diktatori kad podanici iznevjere njihova očekivanja.  Pred Crnom Gorom ujedinjenih različitosti i pred nenasiljem kao stavom,  on je bespomoćan.  Osjeća se poraženo. Ne vara ga osjećaj. On danas  jeste poražen.

Prizor te poraženosti je i ono čemerno  gostovanje u Njemačkoj. Zavađen sa stvarnošću,  novinarima se obraćao kao da nastupa  na mitingu svojih pristalica. Vrijeđajući im razum. Hoće,  veli,  da ga svrgnu, da dođu na vlast bez izbora. Diktatoru nema ko da vjeruje. Čitav pokret, sva pobuna  ima smisla baš zato što građani traže oteto pravo na slobodan izbor i što ne pristaju na njegove  kovertirane izbore.

Đukanović se neće pomiriti sa porazom. Tražiće šansu u diobama, aktiviraće najgore potencijale ovog društva.  Zato je važno učvrstiti osvojeni prostor slobode. Ništa spektakularno, ništa što šljašti. Predstavnici pokreta Odupri se predložili su opozicionim predstavnicima  sporazum o zajedničkom  formiranju vlade  čiji je osnovni zadatak stvaranje uslova za održavanje fer izbora. To je očekivano. O detaljima prijedloga treba razgovarati. Strpljivo se dogovarati.

Važno je što  građani postaju  subjekt, trajni kontrolor moći.  Izborili su se za taj status. Masovnim učešćem u protestima  pokazali su da nisu gomila kojom upravljaju i čiju volju diktiraju vođe. Oni su izlaskom na ulicu, oglasili da na Đukanovićeve izbore bez izbora izaći neće.

Rijetko kad  građani svojom akcijom uspiju da se izuzmu iz nadležnosti političke klase.  Ovo su ti trenuci.  Dani pređene crte.  Kakav god ishod protesta da bude, ovi će trenuci trajati. Kao princip nade.

Razbijanje straha od sebe i bližnjeg svog, najvažniji  je dosadašnji učinak pokreta otpora.  Na proteste građane ne izvode političke vođe.  Ne izvodi ih naravno ni Duško Knežević.  Snimci kovertiranja su  bili samo okidač,  plamen je čekao priliku da bukne. Zato je svako okupljanje i  smotra radosti.

Veliki  protestni skupovi, u ritmu koji nalažu  potrebe,  i  pobuna svakoga dana,  se ne  isključuju   već  nadopunjuju. Trebaće i jedno i drugo. Samo se ne smije  podleći  grču  datuma i konačnog roka. Režim  ima razlog za nervozu.  Bitno je da se  otpor širi raznim rukavcima koji se  slivaju u istu rijeku.  Ako se udruže  sinhronizovanost i spontanost, desiće se ono što Đukanović sluti. Nemoć moći. Dani u kojima  će Crna Gora  zastati  u generalnom štrajku, kako bi sa njenih  tračnica sišao slijepi putnik.

Red je i to reći. U Evropi  probuđenih bijesova i  ekstremizama  crnogorski građanski protesti su bljesak svjetlosti,  znak da je i u ovako izmorenom društvu sve moguće i drugačije. Tu svjetlost nije moguće ugasiti silom. Bićemo poraženi jedino ako upalimo svoje mrakove. I  odustanemo od sebe.

Esad KOČAN

Komentari

DANAS, SJUTRA

Dobro je da smo živi

Objavljeno prije

na

Glavni pregovarač nas uči da budemo srećni štosmo živi. Što nas Evropa uopšte prati. Što nam piše izvještaje. Jer, može se i bez toga ostati. Jedino je zaboravio da kaže da ne treba da strahujemo da će nam Evropa blokirati integracioni proces. Jer je on već blokiran. Iznutra

 

Premijer Duško Marković saopštio je u medijske mikrofone, ne trepnuviši i nekako poluljutito,  da nije pročitao najnoviji izvještaj EK o napretku Crne Gore u poglavljima  23 i 24, takozvani non paper, ali da eto, zna da je taj dokument- “generalno pozitivan”.

Buni se u tebi čuvar javnog interesa I rekao bi mu da  kao premijer jedne zemlje koja se kune u evropske integracije mora maker da čita uputstva Evrope kako da dođe do kraja tog  puta.  Ako nas stvarno tamo vodi.  Da ga za to plaćamo, a ne da nam se još i breca ako ga pitamo kako mu ide posao. Ali se sjetiš da od toga nema vajde i da je svakako  sve predstava. Domaća, ali bogami i evropska.  Jer i mi znamo, a zna i Brisel, da je Markoviću od ulaska u Evropu preče nešto drugo. I da bi taj evropski put najradije odložio. Spremaju se izbori, pa je morao da obiđe pola Crne Gore, od Pljevalja do Tivta, i obećastotine miliona eura investicija i  druga čuda.  Zato ne samo da nema vremena da čita briselska uputstva, nego mu i odgovara da što duže pregovaramo.  Jer da je ispunio sve što se traži u poglavljima 23 i 24, Marković ne bi baš mogao tako očigledno da zloupotrebljava državnu funkciju kako bi agitovao za svoju partiju. Koja, opet, ne bi mogla i četvrtu deceniju da krade izbore. Ali to je stara vjest. A ovo je priča o non paperu.

Ako se isključi mogućnost da premijer baca pasulj ili gleda u karte, nema drugog pojašnjenja za to da zna šta piše u dokumentu koji nije čitao, nego da mu je neko od podređenih došapnuo.  Ali taj neko mora biti zaista optimističan. Nije lako u posljednjim komentarima Brisela  vidijeti  „generalno pozitivnu“ ocjenu. U tome da  istrage nijesu proaktivne, da se krši Ustav kad se biraju čelnici pravosuđa, da ASK ne mrda s mjesta, da se nazaduje u medijskim slobodama…

Mogao bi to možda biti ministar vanjskih poslova Srđan Darmanović. Prije par dana Darmanović je kazao je da “stoprocentno usklađujemo našu politiku sa evropskom I zadržavamo naš optimizam u tom pogledu“.

Ima još šampiona ničim izazvanog optimizma u Vladi, ali, da se ne lažemo, optimizam glavnog pregovarača Aleksandra Drljevića, prevazilazi sve dosad viđeno.  Drljević je uspio da vidi ohrabrenje tamogdje bi malo ko to mogao.  U mračnoj realnosti.

Glavni pregovarač je kazao da je najnoviji non paper ohrabrenje za Crnu Goru, jer potvrđuje da se proces  pristupanja nastavlja.

“Ovo je signal da Crna Gora ostaje u fokusu EU i da se naš napredak prati”, zaključio je.

Lako je reći da si optimističan kad zatvoriš oči.  Kao što to rade premijer ili minister Darmanović.  Da se ne kaže, kad si bahat ili lažeš, jer nije lijepo reći da državnici tako nešto rade. A i može se od toga završiti u policiji. I poslanike, a kamo li novinare, u zemlji koja “stoprocentno usklađuje politiku sa evropskom” privode jer je neki momak dok je stajao pored poslanika opsovao predsjednika države.  Koji je tog istog poslanika vrijeđao i nazivao bitangom u parlamentu. Al Đukanović prijeti patriotski, pa se to ne broji.

Drljević nas uči da budemo srećni što smo živi. Što sviće novi dan,  što nas Evropa uopšte prati. Što nam piše izvještaje. Jer, može se i bez toga ostati, zna on, kao u Albaniji i Sjevernoj Makedoniji.

Jedino je zaboravio da kaže da ne treba da strahujemo da će nam Evropa blokirati integracioni proces. Jer je on već blokiran. Iznutra. Da je vlast ta koja nam ne da naprijed, da postanemo uređeno društvo. I da se on samo pravi da je glavni pregovarač. A Evropa da to sve ne vidi.

Ako je za utjehu, evropsko uređeno društvo možemobiti kakva god Evropa bila. Ali ne sa ovakvim predvodništvom. I saq nama koji ih trpimo.

 

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Pozorište lutaka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zna minstar Pažin da govori istinu kad kaže  da građani nemaju povjerenje u tužilaštvo. Kao što zna da bi ga politička mutna voda odnijela kada bi uočio da je to nepovjerenje, u dobroj mjeri, posljedica tužilačkog truda da zaobiđe sve nezakonite radnje interesne grupe okupljene oko Mila Đukanovića

 

Liči na ozbiljan sukob.

Prvo je generalna direktorica Direktorata za pravosuđe u Ministarstvu pravde Marijana Laković Drašković objasnila da njihova predstavnica u Tužilačkom savjetu nije podržala izbor Ivice Stankovića za vršioca dužnosti Vrhovnog državnog tužioca, cijeneći da on ima „objektivnu odgovornost“ za stanje u Tužilaštvu i „neprimjereno ponašanje od strane njegovog najbližeg saradnika”.

Potom se kritikama na stanjetužilačke organizacije priključio i Zoran Pažin. „Treba pogledati istini u oči i reći da je nivo povjerenja u Tužilaštvo na nedopustivo niskom nivou“. Ministar pravde predviđa kako boljitku „sigurno neće doprinijeti poricanje problema ili arogancija u razgovoru na ovu temu”.

Dodatno se Pažin požalio kako Vlada nema načina da popravi uočenu anomaliju. „Danas nijedan pravni teoretičar niti praktičar ne umije da da odgovor na pitanje kojoj grani vlasti pripada Tužilaštvo u Crnoj Gori“. Takvo stanje, zaključio je, ima nezgodnu posljedicu. „Vlada je razvlašćena od svih mehanizama da utvrdi odgovornost za rezultate koje ima Tužilaštvo”.

Nijesu, dakle, krivi. Prema sopstvenom priznanju.

Ubrzo je stigao odgovor Tužilaštva. Prvo u formi saopštenja kojim su Vladi prebacili  da ona, prema normama koje su definisane Zakonom i Ustavom, i ne treba da ima mehanizme za kontrolu njihovog rada. Državnotužilačka organizacija, saznali smo iz saopštenja njenih čelnika,  „radi u interesu javnosti i odgovorna je građanima Crne Gore kojima nastoji da obezbijedi sigurno i bezbjedno okruženje“. Pa šta mari ako im to nekada i ne polazi za rukom? Važne su dobre namjere.

Kako i dolikuje, u polemiku se uključio i Milivoje Katnić, specijalni državni tajnovidac. Podsjećajući kako su on i Zoran Pažin prijatelji „onako po crnogorski“ (!?)  Katnić je kazao da je od ministra pravde očekivao pohvale, a ne kritike. Pošto su,  naveo je, spriječili neka ubistava, druga rasvijetlili, zaštitili državu od odliva novca a bankarski sistem od urušavanja… „Ja sam vam kazao šta je Pažin trebalo da kaže, a ako je nešto drugo kazao, onda je pogriješio”.

Začudo, Katnić nije pomenuo „državni udar“ i ulogu koju je SDT imalo u očuvanju vladajuće uloge DPS i nakon posljednjih parlamentarnih izbora.

I nije jedini koji „zaboravlja“. Svi akteri ovog igrokaza trude se da prećute suštinu „dramskog zapleta“ – njih najčvršće povezuje baš ono što jedni drugima javno zamjeraju. Ministar zna da nije otkrio toplu vodu konstatacijom o nedopustivo niskom povjerenju u Tužilaštvo. Baš kao što zna da bi ga politička mutna voda odnijela kada bi primijetio je to nepovjerenje, u dobroj mjeri, posljedica evidentnog truda tužilaštva da zaobiđe sve nezakonite radnje interesne grupe okupljene oko predsjednika Mila Đukanovića.

Afera Telekom sudi se bez prve sestre. Limenka prvog brata nije ni došla na sud. Stankovićev sekretar je u pritvoru, Đukanovićev na funkciji, odakle – nakon što smo ga vidjeli kako tuđe pare stavlja u džep – u Tužilaštvo može da uđe „i kroz dimnjak“ (citat M.Katnić). Istovremeno, iz Vlade VDT podsjećaju na „objektivnu odgovornost“  a  predsjednika države i vladajuće partije predlažu za novi mandat. Pošteno?

Za optužbe koje je na račun Stankovića izrekao odbjegli tajkun Duško Knežević nijesmo dobili dokaze. Na drugoj strani, objelodanjeni računi svjedoče kako je Đukanovićeve dugove podmirivao vlasnik dvije banke koji je opljačkao svoje deponente. I plaćao mu putovanja po svijetu, u cilju vlastite promocije.

Može se postaviti i sljedeće pitanje: nije li i Ivica Stanković, poput Duška Kneževića, pomislio da za njega, zbog usluga koje je napravio Đukanoviću i njegovima, ne važe pisana pravila i moralne norme? To pitanje, međutim, neće i ne smiju postaviti ni u tužilaštvu ni u Vladi.

Ne može se, istovremeno, pozivati na pravo i pravdu i zaklinjati na vjernost Đukanoviću. Kao što ne ide da se navodna nezavisnost brani od onih kod kojih se uredno aplicira za novi stambeni kredit.

Koliko god potraje ta, što bi vođa rekao, „interesna dobrovoljnost“, njen kraj je poznat. Poput potrošenog svjedoka saradnika Aleksandra Saše Sinđelića, neko će negdje „izručiti“  statiste iz zarobljenih državnih institucija. Ili ih odbaciti kao pohabane lutke. Vođu i glavne glumce, sa pozornice moramo skinuti mi.

 

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Strah

Objavljeno prije

na

Neće biti da će vladavina prava, kako nam to želi predstaviti ministar pravde, profunkcionisati kad Ivica Stanković pođe u penziju. A dobro bi bilo  

 

Strah, bespomoćnost i nepovjerenje u institucije riječi su koje ove sedmice odzvanjaju u svim svjedočenjima onih koji su se usudili da ukažu da su pokradeni, reketirani, ucjenjivani. Zvekeću u ispovjesti budvanskog investitora Boška Nenezića, koga su godinu dana reketirali građevinski inspektori Vladan Juretić i Zoran Bošković, pa i nakon što ih je prijavio policiji, a koji su uhapšeni tek prije koji dan, i to nakon što je snimak reketiranja dospio u medije.  Da nije, ova dvojica bi i dalje bila na terenu i pored brojnih prijava i urgencija.  

Nenezić je medijima kazao da je godinu dana živio u strahu, da mu je drago da je prekinuo lanac ćutanja, ali da mu je krivo „jer zna da mnogi i dalje ćute i trpe reket i otimačinu, čak i oni koji se ne bave biznisom već grade porodične kuće…“ . 

Strah, bespomoćnost i nepovjerenje u institucije čuju se u i svjedočenju pravnika Đorđija Drinčića, kome je mentorka, profesorica Pravnog fakulteta Bojana Lakićević-Đuranović preuzela studentski rad i predstavila kao svoj. Drinčić je na sudu ove sedmice pojasnio zašto je odlučio da ćuti kada je shvatio da ga je profesorica pokrala. „Postojao je strah, jer Pravni fakultet u tom trenutku ne bi stao u moju zaštitu”. Kazao je i da se plašio odmazde, zbog čega se kasnije prebacio na katedru profesora Nebojše Vučinića. Ni ovaj slučaj nije završio na sudu zahvaljujući institucijama, već nevladinoj organizaciji CGO. 

Zato je pomalo mučno čitati saopštenja ministra pravde Zorana Pažina ili premijera Duška Markovića, koji pokušavaju da feler ovdašnjih institucija svedu ne čak ni na jednu instituciju, nego na jednog čovjeka – v. d. VDT-a Ivicu Stankovića. Čija je odgovornost za to što je tužilaštvo zarobljeno nesporna. I koji je, bez dileme, odavno trebao da ode. No, ipak, neće biti da će vladavina prava, kako nam to želi predstaviti ministar pravde recimo, profunkcionisati kad Stanković pođe u penziju. A dobro bi bilo.  

Pažin je nakon objavljivanja snimka na kom se vidi kako građevinski inspektori  Juretić i Bošković reketiraju Nenezića, optužio tužilaštvo za „neadekvatnu reakciju“, pošto ni nakon više mjeseci otkako je policija dobila snimak, nijesu reagovali.  U pravu je. Doduše, moglo bi se postaviti i pitanje da li bi policija ćutala o tome, kao i nadležni u Vladi, odnosno Ministarstvu kom pripadaju inspektori, da snimak nije dospio u medije. No, nakon što  je ministar pojasnio da je kada je govorio o „nedopustivom nepovjerenju u tužilaštvo“, mislio u stvari na profesionalnu odgovornost Ivice Stankovića, a ne na Specijalno tužilaštvo i Milivoja Katnića, postalo je jasno da ministru nije do vladavine prava i zdravih institucija, nego da se radi o igrama na dvoru. 

Pažin je u Beogradu ove nedjelje ocijenio i da je „na bazi ostvarenih rezultata danas Crna Gora opravdano primjer kako visoki evropski standardi mogu biti sprovedeni i proizvesti jasne i vidljive rezultate”,  nahvalivši Katnićev resor.  

,,Naši građani i privrednici danas sa pravom očekuju da ovi dobri rezultati budu nastavljeni, na način da se oni sami u svom svakodnevnom životu i radu uvjere da smo izgradili društvo sposobno da se efikasno obračuna sa svima onima koji nezakonito prisvajaju ono što im u društvu ne pripada“,  kazao je on. 

Ako ministru valja to što radi Specijalno tužilaštvo, koje je  kompromitovano u brojnim slučajevima, od državnog udara do Koverte, hapšenjima kritičara vlasti i nepodizanjem optužnica za živu glavu protiv Familije pa sve da im se dostavi stotine snimaka, onda ništa. Neće biti da je osjećaj neodgovornosti Ivice Stankovića baš jedina prepreka vladavini prava u Crnoj Gori. I da će biti bolje ako ga zamjeni Milivoje Katnić i neko od njegovih saradnika. Znakovito, na mjesto VDT prijavila se Katnićeva desna ruka, tužiteljica Lidija Vukčević. Snimci u kojima se i ona pominje u okviru afere o korupciji u tužilaštvu se valjda ne računaju. 

O tome koliko Veljovićeva policija dobro radi posao, kako je to u obraćanju Stankoviću, a povodom poslednje afere, ocijenio premijer Marković, bili bi potrebni tomovi. Za ilustraciju je možda dovoljno: crne trojke, nerasvjetljna ubistva, Veljovićevi saradnici na sudu u političkim procesima…

Nužno je da ode Stanković. Ali i kad ode, ostaće strah, bespomoćnost i nepovjerenje u institucije. Dok ne odu svi.   

 

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo